PROGRAM KINOTEKE 2020. godina
IN MEMORIAM IVO GREGUREVIĆ:
Čaruga, 1991. Rajko Grlić, 108 min.
Scenarij: Ivan Kušan, Rajko Grlić
Uloge: Ivo Gregurević, Davor Janjić, Petar Božović, Ena Begović, Branislav Lečić, Branka Trlin-Matula, Dejan Aćimović, Filip Šovagović
Godine 1918, nakon povratka s ruske fronte u Slavoniju, Jovo Stanisavljević Čaruga zajedno s drugim povratnikom Malim pridružuje se hajdučkom vođi Boži Crvenom, koji se nadahnut Oktobarskom revolucijom želi boriti za pravednije društveno uređenje. Nakon Božine pogibije u sukobu sa žandarima, Čaruga postaje vođa skupine koja se pretvara u zločinačku bandu, ne prezajući ni od čega da se dokopa plijena. Uskoro se obogati i promijeni identitet, izdaje se za uspješna trgovca i sprijatelji s najljućim neprijateljem, žandarskim kapetanom. No, obruč oko njega sve više se steže...
S budžetom od milijun dolara, „Čaruga“ je bio najskuplji hrvatski film proizveden do tad, što je rezultiralo odličnim produkcijskim uvjetima - fotografijom (Slobodan Trninić) svjetskih standarda, raskošnom scenografijom i kostimografijom, uvjerljivom rekonstrukcijom razdoblja. Režija Rajka Grlića ovdje je 'tečna' kao nikad prije, no film osjetno pati od neuravnotežene dramaturgije poradi koje se završni rasplet doima ishitrenim, a većina od brojnih likova nije profilirana s dostatnom podrobnošću. Također, povezivanje ozloglašenog zločinca s komunističkim revolucionarima, čime se metaforički željelo progovoriti o karakteru svake, a napose komunističke revolucije, doimalo se kao trendovsko priklanjanje kritici sustava koji se tih godina nepovratno urušio. (kino Tuškanac)
Kada je umro Ivo Gregurević bilo je to šokantno i potresno s obzirom da je riječ o možda najvećem hrvatskom filmskom glumcu. Pisao sam feljton o Gregureviću, u »24 sata« smo mu dali naslovnicu »Zbogom narode, Čaruga putuje«, jer je to bila jedan od tri njegove najveće životne uloge u impresivnoj mu karijeri. Baveći se Gregurevićem počeo sam se baviti i životom tog zadnjeg južnoslavenskog hajduka. Iz dana u dan predamnom je izranjao arhipelag priča koje su bile jedna čudesnija od druge. I to je čest fenomen; tkogod se susreo s Čarugom bio je fasciniran. (Boris Rašeta)
Jovo Stanisavljević Čaruga, slavonski Robin Hood, junak siromašnih kako ga je doživljavao tadašnji puk, ili razbojnik, razmetljivac, pljačkaš, dezerter ili ubojica koji je činio nedjela za koja ga je osudila tadašnja vlast na smrt vješanjem, jedno vrijeme pod drugim imenom Nikola Drezgić, je doista boravio u Vinkovcima, šetao vinkovačkim ulicama, imao lijepo uređen stan, ali i bančio po vinkovačkim bircuzima u društvu vinkovačkih uglednika, žandara i lijepih, ali uglavnom žena lakoga morala. U Vinkovcima i okolnim selima imao je dosta jataka koji su ga štitili tako da je izbjegao brojnim potjerama i uhićenjima.
Njegov lik u filmu Rajka Grlića fantastično je odigrao nedavno preminuli glumac Ivo Gregurević, čija je glumačka karijera, školovanje i kasniji život vezan za Vinkovce u kojima ima brojne obožavatelje i prijatelje. Odigrao je Ivo, 90 i više raznih uloga u kazalištu, na televiziji i na filmu, no uloga Čaruge lansirala ga je u svijet glumačkih velikana. Koliko ju je dobro odigrao svjedoči i podatak da su ga kolege glumci i puk nazivali Čaruga. (Vladimir Ćirić, novosti.hr)
Jovan Stanisavljević Čaruga, slavonski razbojnik i pripadnik zelenoga kadra u ovim krajevima rođen je 1897. u Slavonskim Barama kraj Orahovice. Sin je jedinac oca Prokopija i majke Ike rođ. Smiljanić. Njegova obitelj, koju su nazivali Čaruga, dugi niz godina bavila se svinjogojstvom. Obiteljsko gospodarstvo obitelji je bilo jedno od najbogatijih u tadašnjoj Virovitičkoj županiji u Austro-Ugarskoj. Nakon smrti majke 1907. g. otac se nakon četiri tjedna ponovno oženio. S maćehom se nije slagao te je želio polagati zanat. U obitelji je radio najteže poslove pa je otac odlučio da prekine školovanje. Unatoč tome, otišao je u Osijek položio zanat i ubrzo se vratio kući. Sa osamnaest godina je otišao u rat. Nakon tri mjeseca odlučio je pobjeći iz austro-ugarske vojske. Krivotvorio je svoje isprave predstavivši se kao natporučnik Fet koji po odobrenju satnika Horvata ide na liječenje i odmor.
U Slavonske Bare vratio se početkom 1916. g. Iste je godine počinio prvo ubojstvo: ubio je udvarača svoje djevojke Katike. Tri godine kasnije još je ubio i seoskog načelnika Stanka Bošnjaka zato jer je on znao tko je ubio Katikina udvarača. Zbog svojih zlodjela osuđen je na četiri godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Nije tretiran kao ubojica, već kao obični kriminalac pa je tako iskoristio priliku za bijeg u prosincu 1919. godine. Upravitelj zatvora raspisao je tjeralicu za Čarugom u iznosu od pet tisuća dinara. Budući da tada nije mogao naći utočište u selu, vješto se skrivao po slavonskim šumama i Papuku. Uskoro se pridružio u pljačkašku družinu „Kolo gorskih tića“ koje je vodio Božo Matijević, zvani Crveni Božo. Nakon zagonetne Matijevićeve smrti preuzeo je vodstvo Kola pljačkajući isključivo bogatije stanovništvo. Najkobnija Čarugina pogreška bila je kada je 14. listopada 1923. u Ivankovu kod Vinkovaca napao posjed grofa Eltza. Pokušali su ukrasti novac, no grofov kočijaš uspio je pozvati žandare. Izbio je veliki oružani sukob, a Čaruga i njegovi drugovi pobjegli su bez plijena. Od tada je Čaruga ucijenjen na sto dvadeset tisuća dinara, živ ili mrtav. Ovako velika ucjena bila je poticaj za izdaju pa se stoga u jesen 1923. Čaruga lažno prijavio u vinkovačkom poglavarstvu kao vojni liferant, Nikola Drezgić.
Od priključenja u Kolo, Čaruga je bio poznata ličnost među siromašnim seljacima. Oni su ga cijenili jer im je često davao novac, hranu, a ponekad odjeću i obuću koju je ukrao. Često su ga nazivali slavonskim Robinom Hoodom i gorskim tićem. Seljaštvo je Čarugu i njegovu družinu često hvalilo zbog pohoda na bogata gospodarstva i obitelji. Smatrali su da će tako Čaruga vratiti sve što su oni seljacima uzeli. Među seljake dolazio je uvijek elegantno obučen. Osobito je bio popularan u seljaštvu srpske nacionalnosti do tih granica da su mu spjevali i uglazbili pjesme pa čak i pričali legende o njemu. Iako nitko nije znao pravi identitet otmjenoga slavonskog Robina Hooda, o njemu su rado pričali i prenosili priče s naraštaja na naraštaj. Desetljećima gotovo da nije bilo slavonskoga sela u kojem neki od malo slobodnijih i goropadnijih mladića nisu dobivali nadimak Čaruga.
Bio je osobito bio omiljen među ženama. Do 1923. promijenio je dvadesetak djevojaka. Svakoj je davao dragocjen nakit i odjeću, a nerijetko i novac. S nekim se djevojkama zaručio pa je na ruci uvijek imao jedan zaručnički prsten, mada je u isto vrijeme bio s više njih u zaručničkoj vezi. Nakon pljačke u Tompojevcima, Čaruga se povukao u svoj otmjen stan u Vinkovcima.
U Retkovcima imao je djevojku M. S. kojoj se bojao otići kako ga ne bi uhitili, pa joj je pisao pisma. U tom selu postojale su dvije M. S., starija i mlađa – tadašnja Čarugina djevojka. Čarugino pismo zabunom je otišlo starijoj M. S. kojega ga je ona predala lokalnoj žandarmeriji. U pismu Čaruga je pitao Mandu je li izgorio štagalj do kraja kojega je njegova družina zapalila. Tako su žandari shvatili da se radi o Nikoli Drezgiću (zapravo Čarugi), razbojniku koji je zapalio štagalj i izvršio pljačku u Tompojevcima.
Narednik Balatinac i desetnik Milović pronašli su Čarugu 23. prosinca 1923. g. i uhitili ga. Suđeno mu je do lipnja 1924. U veljači 1925. je izvršena osuda kada je i obješen u Osijeku.
Optužnicu je sastavio zamjenik državnoga odvjetnika dr. Schubert. Čaruga je optužen za dva grabežna i potajna umorstva, četiri grabežna umorstva, petnaest razbojstava, jedno silovanje i jedno lažno predstavljanje. Osim njega, osuđeno je još sedam članova Kola gorskih tića dok ih je petero oslobođeno kazne. Čaruga je tada bio jedna od najpopularnijih osoba u Kraljevstvu Slovenaca, Hrvata i Srba.
U dvorištu Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku 27. veljače 1925. izvršena je osuda nad Jovanom Stanisavljevićem Čarugom. On je u dvorište ušao s dva žandara i svećenikom poslije pogubljenja Pavla Prpića Velikog. Kada ga je općinski činovnik prozvao, Čaruga je nadodao: „Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga. Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode, Čaruga putuje!“ (Vladimir Ćirić, novosti.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0099241/?ref_=nv_sr_srsg_0
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Moulin Rouge, 1952. John Huston, 120 min.
Oscar: nominacija za najbolji film
Scenarij: John Huston prema istoimenom romanu Pierrea La Murea
Uloge: José Ferrer, Zsa Zsa Gabor, Suzanne Flon, Katherine Kath, Muriel Smith, Colette Marchand, Theodore Bikel, Peter Cushing, Christopher Lee, Michael Balfour, Eric Pohlmann
Henri de Toulouse-Lautrec često posjećuje Muline Rouge, u kojem ispija konjak i crta skice pjevačica i plesačica. Iako je sin plemića, njegov je život ispunjen nezadovoljstvom. Dok je bio dječak, Henri je doživio nesreću u kojoj su mu provrijeđene noge. Zauvijek obilježen, nazivan pogrdnim imenima, život će provesti pokušavajući balansirati između prokletstva iz djetinjstva, obiteljskog imena, nevjerovatnog slikarskog talenta, i nesretne ljubavi prema ženi...
Radnja filma se događa u Parizu krajem 19. stoljeća, i slijedi život umjetnika Henrija de Toulouse-Lautreca u boemskoj supkulturi grada s centrom u burleskne palače, Moulin Rougea, i oko nje. Film je prikazan na filmskom festivalu u Veneciji (1953) gdje je osvojio Srebrnog lava.
John Huston je posjedovao nekoliko slika Henrija de Toulouse-Lautreca. Dobro je poznavao umjetnikov život i stvaralaštvo još od vremena kada je živio kao beskućnik u Londonu i Parizu i učio slikanje. Ideja da snimi nešto o njegovom životu preokupirala je Hustona duže vremena. Model za film je roman francuskog pisca Pierrea La Murea koji je otkrio dok je snimao film „Afrička kraljica“. Huston je pristao na netočnosti koje su iznesene u romanu i tako ih je prenio na film. Na primjer, roman i film uopće ne spominju Lautrecovu opsjednutost bordelima i da je veliki dio svog života proveo tamo. Roman i film također govore o ljubavnim aferama koje se u stvarnosti nisu ni dogodile. Film uopće ne spominje Lautrecove boravke u duševnim bolnicama i ne bavi se njegovim duševnim problemima. Huston je bio više zainteresiran za njegovu umjetnost nego za biografiju, tako da je urađen u stilu njegovih slika.
Film je imao sedam nominacija za Oscar, osvojivši one za najbolji kostim i najbolju scenografiju. Ostale nominacije bile su u kategorijama za najbolji film, najboljeg redatelja za Hustona, najbolju glavnu mušku ulogu za Josea Ferrera, najbolju sporednu žensku ulogu za Collette Marchand, i za najbolju filmsku montažu za Ralpha Kemplena. U konkurenciji za najbolji film izgubio je od Cecil De Milleovog filma „Najveća predstava na svijetu“, dok je John Ford sa filmom „Tihi čovjek“ pobijedio Hustona u kategoriji za najboljeg redatelja.
https://www.imdb.com/title/tt0044926/?ref_=nv_sr_2?ref_=nv_sr_2
GOST: prof. Nikica Gilić
Rođen 1973. u Splitu. Izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predaje kolegije iz teorije i povijesti filma na Odsjeku za komparativnu književnost i na Akademiji dramske umjetnosti. Voditelj Doktorskog studija književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Sudjelovao na više međunarodnih simpozija u Hrvatskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, SAD-u, Austriji, Srbiji i Francuskoj te održao gostujuća predavanja na sveučilištima u Njemačkoj, Austriji i Češkoj. Glavni urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa, član uredništva internetskog časopisa Apparatus, član savjeta časopisa Ubiq i Autsajderski fragmenti te član Vijeća Animafesta. Dobitnik Nagrade Filozofskog fakulteta, Nagrade Vladimir Vuković i Nagrade SFERA.
100 GODINA UNITED ARTISTA
U želji da dobiju veću kontrolu nad svoji projektima, Charles Chaplin, D. W. Griffith, Mary Pickford i Douglas Fairbanks 1919. godine osnivaju United Artist, nezavisnu kompaniju za proizvodnju i distribuciju filmova.
Vodeći filmaši tog vremena željeli su potpunu slobodu u proizvodnji i distribuciji svojih filmova. Tvrtka je također vodila distribuciju visokokvalitetnih filmova nezavisnih proizvođača. UA je bila prva velika produkcijska tvrtka koju kontroliraju njezini umjetnici, a ne poslovni ljudi. UA je također započeo trend među studijima da djeluju kao distributeri i onih filmova koje nisu proizveli.
Tijekom povijesti njihovi filmovi (bilo u produkciji, bilo u distribuciji ) 39 puta su nominirani za Oscara u kategoriji najboljeg filma. 13 filmova potvrdilo je nominacije.
High Life, 2018. Claire Denis, 114 min. UK/FR/DE/PL
Scenarij: Claire Denis i Jean-Pol Fargeau
Uloge: Robert Pattinson, Juliette Binoche, André Benjamin, Mia Goth
Radnja filma odvija se izvan našeg solarnog sustava u budućnosti koja se doima poput sadašnjosti. Grupa kriminalaca pristala je na svemirsku misiju u kojoj su postali dijelom eksperimenta o ljudskoj reprodukciji. Međutim, uskoro će se kompletna skupina naći u smrtonosnoj opasnosti nakon što oluja kozmičkih zraka pogodi brod…
U novoj suradnji s briljantnom Juliette Binoche, Denis vodi svoje glumce u nepoznati teritorij. Nekim je scenama šokirala publiku, no one su nužni koraci na putu do otkrivenja koje film nudi. Denis pomiče svoje vlastito istraživanje svemira u dosege koji povremeno podsjećaju na znanstvenu fantastiku Kubricka ili Tarkovskyja, uz osoben, neustrašivi pečat Claire Denis... (art kino croatia)
Jedan od najzanimljivijih filmova prikazanih u programu ovogodišnjeg (op.a. 2018.), nedavno završenog, Human Rights Film Festivala bez sumnje je distopijski SF „Misija: duboki svemir“, redateljice Claire Denis.„High life“ posjeduje nemali broj scena hard core nasilja i seksualnih perverzija, no za razliku od holivudskog prosjeka u ovom polju, te su scene ovdje doista u službi filmskog narativa i atmosfere, njima se ne prikrivaju nedostatci priče, već otvaraju potentne teme i daju začudni, ali kompleksni odgovori. Možemo samo zamisliti koliko je u svjetskoj filmografiji do sada snimljeno filmova o svemirskim misijama i crnim rupama, daleko od toga da sam ih sve gledala, no prilično sam sigurna da je „High Life“ s ovim motivima učinio maksimum. Zašto? Zato što umjesto toga da priča o tome što je pošlo krivo na jednoj svemirskoj misiji, zapravo pokazuje što smo sve zezli u civilizaciji koju izgrađujemo i rušimo na zemlji. (Antonela Marušić, voxfeminae.net)
Zaboravite na bljesak lasera, svemirske bitke i sage o izvanzemaljskim carstvima, ovo je jedan misaoni film koji tek simbolično otkriva tajne svemira, a zapravo istražuje ljudsku psihu na pragu apokalipse. (Ivica Perinović, ezadar.rtl.hr)
Zbunjen sam ali i pomalo zadivljen. (Filip Filipović, svijetkulture.com)
Ovakva dekonstrukcija SF žanra nije se zbila od sjajne proganjajuće apstrakcije 'Ispod kože' Jonathana Glazera. Denis je svejedno skinula SF do gole kože, pa i dalje.Skinula je žanru i kožu. Od SF-a je ostao samo kostur, od svemira crna rupa, praznina. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Iako su usporedbe sa Stanleyem Kubrickom i Andrejem Tarkovskim gotovo neizbježne, i nisu na štetu Claire Denise, High Life, kao i svi njezini filmovi, nosi onaj pečat neupitno ženskog koji čini jasnu razliku, a koji ne dolazi od programatskog ili "inkluzivističkog", nego od osobnog, od autoričine potpune uvjerenosti u iskonski smisao ženske iracionalnosti i suštinsku nemogućnost njezina bilo kakva konačnog podjarmljivanja i/li instrumentaliziranja, što joj i omogućava da svoju nerijetko brutalnu visokostiliziranu svemirsku priču zaključi naizgled slično svojim muškim kolegama, no u biti sasvim suprotno. (Vesna Pažin, www.h-alter.org)
Film naoko počiva na žanrovskim konvencijama znanstveno-fantastičnoga filma, odnosno njegove podvrste koja se bavi putovanjima kroz svemirska prostranstva u svrhu istraživanja te propitivanja mogućnosti kolonizacije. Od početka je jasno da Denis pretjerano ne zanimaju žanrovske strategije, jer ih prvenstveno koristi da bi zavarala gledatelja te ga odvela na krivi trag. Redateljica, koja se kroz opus britko bavila seciranjem ljudskoga ponašanja, ne želi stvarati pustolovnu ili egzotičnu fabulu. Njezino putovanje ne vodi nikuda, odnosno posrijedi je putovanje u ništavilo kao simbolička inačica zatvora te zatvorenika osuđenih na doživotnu robiju. (S Weba, sbperiskop.net)
https://www.imdb.com/title/tt4827558/?ref_=fn_al_tt_1
A Rainy Day in New York, 2018. Woody Allen, 92 min. US
Scenarij: Woody Allen
Uloge:Timothée Chalamet, Elle Fanning, Jude Law, Selena Gomez, Diego Luna, Liev Schreiber
Ashleigh je za studentske novine upravo dobila zadatak odraditi intervju sa svjetski poznatim redateljem Rollandom Pollardom koji joj usput ponudi i pogled iza kamere na njegovu novu filmsku produkciju. Ashleigh zbog toga otkazuje unaprijed dogovoreni romantični ručak s Gatsbyjem kako bi saznala još više o Pollardovom filmu od njegovog scenariste Teda. Ted je savršeni gentleman, premda glavni glumac filma, Francisco Vega to zasigurno nije. Međutim, kada Ashleigh i Vega završe u vijestima, svima vrlo brzo postaje jasno koliko je tanka linija između stvarnih i lažnih događaja te kako stvari vrlo brzo izmaknu kontroli…
Prvi put u karijeri Woody Allen je imao godinu (2018.) bez filma u distribuciji. „Kišni dan...“, prvi od pet filmova koje je trebao snimiti za Amazon Studios, našao se u poteškoćama u onom trenutku kada je pokret #MeToo zaokupio javnost, baš kao i optužbe (ne prvi put) protiv Woody Allena o zlostavljanju. U tom trenutku Amazon stornira film, a glumci se polako ograđuju od svog nastupa i doniraju honorare. Griffin Newman objavio je putem Twittera da žali što je glumio u filmu i da u budućnosti više neće raditi s Allenom. Newman je svoju plaću donirao RAINN-u. Timothée Chalamet svoju je plaću donirao RAINN-u, Time's Up-u i LGBT centru New Yorka. Selena Gomez dala je donaciju koja je premašila njezinu plaću, preko milijun dolara, tvrtki Time's Up. Baš kao i Rebecca Hall. U međuvremenu Woody Allen podiže tužbu protiv studija zbog nepoštivanja ugovora, i nakon nagodbe film je ipak u kinima.
Optužbe su očito utjecale i na autora, jer Jessica Kiang iz Varietyja piše "Unatoč nastupu nekih od najboljih glumaca svoje generacija, osjeća se da je film stvoren iz velike kreativne iscrpljenosti.“ Ipak, Lisa Nesselson za Screen Daily pohvalila je glumačke izvedbe i fotografiju Vittoria Storara.
Nije to najbolje djelo autora koji nam je darovao „Annie Hall“, ali ima uobičajeni allenovski stil: šarmantan i melankoličan. (Marcelo Stiletano, La Nación / Argentina)
Prekrasan film šarmantnih, tipično allenovskih dijaloga i slučajnih susreta, film kojim dominira jazz glazba i posebna ljubav prema Manhattanu... Humor, atmosfera i fotografija svidjet će se poklonicima Woodyja Allena. Oni koji to nisu bili, neće ni postati. (euuser.xyz)
https://www.imdb.com/title/tt7139936/?ref_=nv_sr_srsg_0
A Rainy Day in New York, 2018. Woody Allen, 92 min. US
Scenarij: Woody Allen
Uloge:Timothée Chalamet, Elle Fanning, Jude Law, Selena Gomez, Diego Luna, Liev Schreiber
Ashleigh je za studentske novine upravo dobila zadatak odraditi intervju sa svjetski poznatim redateljem Rollandom Pollardom koji joj usput ponudi i pogled iza kamere na njegovu novu filmsku produkciju. Ashleigh zbog toga otkazuje unaprijed dogovoreni romantični ručak s Gatsbyjem kako bi saznala još više o Pollardovom filmu od njegovog scenariste Teda. Ted je savršeni gentleman, premda glavni glumac filma, Francisco Vega to zasigurno nije. Međutim, kada Ashleigh i Vega završe u vijestima, svima vrlo brzo postaje jasno koliko je tanka linija između stvarnih i lažnih događaja te kako stvari vrlo brzo izmaknu kontroli…
Prvi put u karijeri Woody Allen je imao godinu (2018.) bez filma u distribuciji. „Kišni dan...“, prvi od pet filmova koje je trebao snimiti za Amazon Studios, našao se u poteškoćama u onom trenutku kada je pokret #MeToo zaokupio javnost, baš kao i optužbe (ne prvi put) protiv Woody Allena o zlostavljanju. U tom trenutku Amazon stornira film, a glumci se polako ograđuju od svog nastupa i doniraju honorare. Griffin Newman objavio je putem Twittera da žali što je glumio u filmu i da u budućnosti više neće raditi s Allenom. Newman je svoju plaću donirao RAINN-u. Timothée Chalamet svoju je plaću donirao RAINN-u, Time's Up-u i LGBT centru New Yorka. Selena Gomez dala je donaciju koja je premašila njezinu plaću, preko milijun dolara, tvrtki Time's Up. Baš kao i Rebecca Hall. U međuvremenu Woody Allen podiže tužbu protiv studija zbog nepoštivanja ugovora, i nakon nagodbe film je ipak u kinima.
Optužbe su očito utjecale i na autora, jer Jessica Kiang iz Varietyja piše "Unatoč nastupu nekih od najboljih glumaca svoje generacija, osjeća se da je film stvoren iz velike kreativne iscrpljenosti.“ Ipak, Lisa Nesselson za Screen Daily pohvalila je glumačke izvedbe i fotografiju Vittoria Storara.
Nije to najbolje djelo autora koji nam je darovao „Annie Hall“, ali ima uobičajeni allenovski stil: šarmantan i melankoličan. (Marcelo Stiletano, La Nación / Argentina)
Prekrasan film šarmantnih, tipično allenovskih dijaloga i slučajnih susreta, film kojim dominira jazz glazba i posebna ljubav prema Manhattanu... Humor, atmosfera i fotografija svidjet će se poklonicima Woodyja Allena. Oni koji to nisu bili, neće ni postati. (euuser.xyz)
https://www.imdb.com/title/tt7139936/?ref_=nv_sr_srsg_0
Sorry We Missed You, 2019. Ken Loach, 101 min. UK/FR/BE
Scenarij: Paul Laverty
Uloge: Kris Hitchen, Debbie Honeywood, Rhys Stone, Katie Proctor
Ricky i njegova obitelj teško žive zbog duga stvorenog nakon financijske krize 2008. godine. Šansa za izvlačenje iz teškog života ukazuje se s novim kombijem i prilikom da postane dostavljač. Ricky i žena naporno rade, obiteljske veze su snažne ali uskoro dolaze do ruba. U svakodnevnoj borbi za opstanak na sve nemilosrdnijem britanskom tržištu rada, četveročlana obitelj završava u psihičkom i financijskom ponoru.
„Sorry, We Missed You“ je još jedan u nizu sjajnih Loachevih filmova. Autentična, relevantna i detaljno obrađena tema, realističnost karaktera kako kroz scenarij tako i kroz glumu te dobar balans između teških, dramatičnih i srdačnih, komičnih trenutaka čine ovaj film zasigurno jednim od vrijednijih kandidata za ovogodišnje BAFTA nagrade. (Armin Fatić, ziher.hr)
Kada govorimo o filmovima, teško je izmjeriti koji je film bolji i koji film treba osvojiti nagradu. Meni je najbitnije da film komunicira s publikom. Priča filma “Sorry We Missed You” bila je takva da je tražila da je se ispriča. (Ken Loach)
AKO NE GOVORITE O STVARNOM ŽIVOTU, o problemima, onda takav film neće nikoga dirnuti. Nije lako uspjeti u tome, film je osjetljiva forma. Ponekad niste svjesni da scenarij ne funkcionira pa ga tijekom snimanja mijenjate. Ponekad to shvatite kada je film već završen. Ja sam samome sebi najveći kritičar, priča filma mora biti uvjerljiva, inače je neću snimiti. Ja ne snimam filmove kako bih zadovoljio filmske kritičare.. (Ken Loach)
https://www.imdb.com/title/tt8359816/?ref_=nv_sr_srsg_0
Sorry We Missed You, 2019. Ken Loach, 101 min. UK/FR/BE
Scenarij: Paul Laverty
Uloge: Kris Hitchen, Debbie Honeywood, Rhys Stone, Katie Proctor
Ricky i njegova obitelj teško žive zbog duga stvorenog nakon financijske krize 2008. godine. Šansa za izvlačenje iz teškog života ukazuje se s novim kombijem i prilikom da postane dostavljač. Ricky i žena naporno rade, obiteljske veze su snažne ali uskoro dolaze do ruba. U svakodnevnoj borbi za opstanak na sve nemilosrdnijem britanskom tržištu rada, četveročlana obitelj završava u psihičkom i financijskom ponoru.
„Sorry, We Missed You“ je još jedan u nizu sjajnih Loachevih filmova. Autentična, relevantna i detaljno obrađena tema, realističnost karaktera kako kroz scenarij tako i kroz glumu te dobar balans između teških, dramatičnih i srdačnih, komičnih trenutaka čine ovaj film zasigurno jednim od vrijednijih kandidata za ovogodišnje BAFTA nagrade. (Armin Fatić, ziher.hr)
Kada govorimo o filmovima, teško je izmjeriti koji je film bolji i koji film treba osvojiti nagradu. Meni je najbitnije da film komunicira s publikom. Priča filma “Sorry We Missed You” bila je takva da je tražila da je se ispriča. (Ken Loach)
AKO NE GOVORITE O STVARNOM ŽIVOTU, o problemima, onda takav film neće nikoga dirnuti. Nije lako uspjeti u tome, film je osjetljiva forma. Ponekad niste svjesni da scenarij ne funkcionira pa ga tijekom snimanja mijenjate. Ponekad to shvatite kada je film već završen. Ja sam samome sebi najveći kritičar, priča filma mora biti uvjerljiva, inače je neću snimiti. Ja ne snimam filmove kako bih zadovoljio filmske kritičare.. (Ken Loach)
https://www.imdb.com/title/tt8359816/?ref_=nv_sr_srsg_0
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Sorry We Missed You, 2019. Ken Loach, 101 min. UK/FR/BE
Scenarij: Paul Laverty
Uloge: Kris Hitchen, Debbie Honeywood, Rhys Stone, Katie Proctor
Ricky i njegova obitelj teško žive zbog duga stvorenog nakon financijske krize 2008. godine. Šansa za izvlačenje iz teškog života ukazuje se s novim kombijem i prilikom da postane dostavljač. Ricky i žena naporno rade, obiteljske veze su snažne ali uskoro dolaze do ruba. U svakodnevnoj borbi za opstanak na sve nemilosrdnijem britanskom tržištu rada, četveročlana obitelj završava u psihičkom i financijskom ponoru.
„Sorry, We Missed You“ je još jedan u nizu sjajnih Loachevih filmova. Autentična, relevantna i detaljno obrađena tema, realističnost karaktera kako kroz scenarij tako i kroz glumu te dobar balans između teških, dramatičnih i srdačnih, komičnih trenutaka čine ovaj film zasigurno jednim od vrijednijih kandidata za ovogodišnje BAFTA nagrade. (Armin Fatić, ziher.hr)
Kada govorimo o filmovima, teško je izmjeriti koji je film bolji i koji film treba osvojiti nagradu. Meni je najbitnije da film komunicira s publikom. Priča filma “Sorry We Missed You” bila je takva da je tražila da je se ispriča. (Ken Loach)
AKO NE GOVORITE O STVARNOM ŽIVOTU, o problemima, onda takav film neće nikoga dirnuti. Nije lako uspjeti u tome, film je osjetljiva forma. Ponekad niste svjesni da scenarij ne funkcionira pa ga tijekom snimanja mijenjate. Ponekad to shvatite kada je film već završen. Ja sam samome sebi najveći kritičar, priča filma mora biti uvjerljiva, inače je neću snimiti. Ja ne snimam filmove kako bih zadovoljio filmske kritičare.. (Ken Loach)
https://www.imdb.com/title/tt8359816/?ref_=nv_sr_srsg_0
Den Skyldige, 2018. Gustav Mölle, 85 min. DK
POSEBNA PROJEKCIJA S TITLOVIMA PRILAGOĐENIM OSOBAMA OŠTEĆENA SLUHA
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge: Jakob Cedergren, Jessica Dinnage, Omar Shargawi
Policajac Asger Holm tijekom dežurstva kao dispečer u odjelu hitne službe zaprima poziv otete žene. Nakon što se poziv iznenada prekine, njegova potraga za misterioznom ženom i njezinim otmičarem započinje. S telefonom kao jedinom alatom, Asger vodi utrku s vremenom i čini sve kako bi uspio spasiti ugroženu ženu. Međutim, kako vrijeme prolazi, Asger shvaća da se bavi zločinom mnogo većim nego što je mislio.
Ovaj napeti triler je premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu gdje je osvojio nagradu publike za najbolji film, a istu nagradu dobio je i na Rotterdam Film Festivalu...
Triler koji se gleda i ušima... Kamera ne otkriva što se odvija s druge strane telefona, već ostaje čitavo vrijeme u klaustrofobičnu uredu s dispečerom Asgerom dok pokušava riješiti otmicu jedne žene. Gledatelj čuje sve što on čuje i ne vidi nikog drugog. Nitko nema lice s druge strane žice osim Asgera, samo glas. Redatelj nas prisiljava da vizualiziramo likove, riječi i zvukove kako bi smo dobili potpunu sliku... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt6742252/?ref_=fn_al_tt_1
Frères ennemis, 2018. David Oelhoffen, 111 min. FR/BE
Scenarij: David Oelhoffen, Jeanne Aptekman
Uloge: Matthias Schoenaerts, Reda Kateb, Adel Bencherif
Rođeni i odrasli u predgrađu kojim se raspačava droga, Driss i Manuel bili su poput braće. Kao odrasli, njih su dvojica ipak otišli potpuno različitim putevima: Manuel je odlučio obgrliti život dilera, dok je Driss u potpunosti to odbacio i postao policajcem. Kada Manuelov najveći posao dotadašnje karijere propadne, njih dvojica ponovno se susreću i shvaćaju da će trebati jedan drugoga kako bi preživjeli u vlastitim svjetovima. Između izdaje i ozlojeđenosti te unatoč mržnji, oni polako obnavljaju stari odnos vezan za jedinu stvar koja ima je ostala zajedničkom: duboku povezanost s mjestom njihova djetinjstva.
Reda Kateb I Matthias Schoenaerts nemaju puno scena zajedno, all su savršeni u ovom mračnom trileru, vrlo dobro insceniranim I napisanim (Remy Fiers / senscritique.com)
Klasični francuski noir (Toni Vail / Cinemania)
lzvrsna redateljska posvećenost suzdržanosti i snažna privrženost društvenoj stvarnosti. (Jose Martin / El antepenultimo mohicano)
Zabavan i vrlo zavodIjiv (Fionnuala Halligan / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt6527586/?ref_=nv_sr_srsg_2
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
Frères ennemis, 2018. David Oelhoffen, 111 min. FR/BE
Scenarij: David Oelhoffen, Jeanne Aptekman
Uloge: Matthias Schoenaerts, Reda Kateb, Adel Bencherif
Rođeni i odrasli u predgrađu kojim se raspačava droga, Driss i Manuel bili su poput braće. Kao odrasli, njih su dvojica ipak otišli potpuno različitim putevima: Manuel je odlučio obgrliti život dilera, dok je Driss u potpunosti to odbacio i postao policajcem. Kada Manuelov najveći posao dotadašnje karijere propadne, njih dvojica ponovno se susreću i shvaćaju da će trebati jedan drugoga kako bi preživjeli u vlastitim svjetovima. Između izdaje i ozlojeđenosti te unatoč mržnji, oni polako obnavljaju stari odnos vezan za jedinu stvar koja ima je ostala zajedničkom: duboku povezanost s mjestom njihova djetinjstva.
Reda Kateb I Matthias Schoenaerts nemaju puno scena zajedno, all su savršeni u ovom mračnom trileru, vrlo dobro insceniranim I napisanim (Remy Fiers / senscritique.com)
Klasični francuski noir (Toni Vail / Cinemania)
lzvrsna redateljska posvećenost suzdržanosti i snažna privrženost društvenoj stvarnosti. (Jose Martin / El antepenultimo mohicano)
Zabavan i vrlo zavodIjiv (Fionnuala Halligan / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt6527586/?ref_=nv_sr_srsg_2
Glas, 2019. Ognjen Sviličić, 80 min. HR/RS/FYROM
Scenarij: Ognjen Sviličić, Marijana Verhoef
Uloge: Franko Jakovčević, Belma Salkunić, Karla Brbić, Barbara Vicković, Igor Kovač, Goran Bogdan, Stipe Radoja, Josip Lukić
Po dolasku u katolički internat Goran se nađe pod pritiskom da se prikloni instant-religiji koja se ondje nameće. Čvrsta stava da vjera ne smije biti prisilna, on pruža otpor svojoj okolini, čak i kad se svi okrenu protiv njega.
Film „Glas“ svoju svjetsku premijeru imao je na 24. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Busanu. Međunarodni filmski festival u Busanu jedan je od najznačajnijih filmskih festivala u Aziji, osnovan 1996. godine. „Jako mi je drago da je naš film Glas prikazan na najvećem azijskom festivalu. Meni osobno je jako bitno da film ima svjetsku premijeru na A festivalu jer to znači da će imati festivalski život. Isto mislim da je u ovom trenutku bitno i za hrvatski film da nastavi svoje prisustvo na velikim festivalima, kako bi se nastavio kontinuitet koji je par godina bio prekinut“. (Ognjen Sviličić)
'Glas' je vizualno drugačiji. U žarkim je bojama, nije siv, nego zapravo prikazuje Hrvatsku kao jedno jako lijepo mjesto, ali s ozbiljnim problemom nesnošljivost. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Priča je za mene vrlo osobna. Borba pojedinca s okolinom je priča o konformizmu. Konformizam na kraju vrlo često dovodi do nasilja. U društvima u kojima se podrazumjeva da svi moramo misliti isto dolazi do nasilja prema ljudima koji se usude drugačije razmišljati. To se događa posvuda, međutim za Hrvatsku je baš karakteristično. Osobno sam se uvijek divio ljudima koji su uspijevali odoljeti pritiscima okoline, ma koliko to bilo teško. Imam osjećaj da je danas u Hrvatskoj izuzetno teško iskazati neslaganje s većinom, pogotovo o stvarima koje se podrazumijevaju. Jedna od takvih dogmi je vjera i odnos prema njoj. (Ognjen Sviličić)
Zašto je majka poslala sina u takvu školu, ako je već znala da je netrpeljiv prema religiji? “Nije to baš tako, njoj je imponiralo što katoličke škole imaju komfor, jeftinije su, i što je najvažnije, djeluju sigurno. To da on neće pristati sudjelovati u vjerskim ritualima, njoj koja ide raditi na brod, nije se činio kao osobit problem. Pogotovo jer je smatrala da Goran ima mušice koje će nestati u školi sa strožim režimom. Beogradski kritičar Miroljub Vučković gledao je film u Busanu i rekao kako je to film o pasivnoj agresiji, što smatram vrlo točnim. Ideja mi je bila da to bude neka vrsta kineskog mučenja, da agresija postaje sve jača i jača, sve dok se zatvorenik ne onesvijesti. Junak je, pak, u posebnoj situaciji, ne može pristati na njihove uvjete, a opet ne želi ni potpuno raskinuti odnose s njima. Majice koje on stalno mijenja pokazuju da jedini pokušava barem malo izraziti kakvu-takvu osobnost”. (Nenad Polimac i Ognjen Sviličić u razgovoru za Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/hoce-li-novi-hrvatski-film-razgnjeviti-crkvu-jesu-li-ljudi-koji-zele-stvoriti-vjernike-svjesni-da-ih-zapravo-ne-stvaraju-nego-mozda-odbijaju/9714325/
https://www.imdb.com/title/tt8230080/?ref_=fn_al_tt_3
Glas, 2019. Ognjen Sviličić, 80 min. HR/RS/FYROM
Scenarij: Ognjen Sviličić, Marijana Verhoef
Uloge: Franko Jakovčević, Belma Salkunić, Karla Brbić, Barbara Vicković, Igor Kovač, Goran Bogdan, Stipe Radoja, Josip Lukić
Po dolasku u katolički internat Goran se nađe pod pritiskom da se prikloni instant-religiji koja se ondje nameće. Čvrsta stava da vjera ne smije biti prisilna, on pruža otpor svojoj okolini, čak i kad se svi okrenu protiv njega.
Film „Glas“ svoju svjetsku premijeru imao je na 24. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Busanu. Međunarodni filmski festival u Busanu jedan je od najznačajnijih filmskih festivala u Aziji, osnovan 1996. godine. „Jako mi je drago da je naš film Glas prikazan na najvećem azijskom festivalu. Meni osobno je jako bitno da film ima svjetsku premijeru na A festivalu jer to znači da će imati festivalski život. Isto mislim da je u ovom trenutku bitno i za hrvatski film da nastavi svoje prisustvo na velikim festivalima, kako bi se nastavio kontinuitet koji je par godina bio prekinut“. (Ognjen Sviličić)
'Glas' je vizualno drugačiji. U žarkim je bojama, nije siv, nego zapravo prikazuje Hrvatsku kao jedno jako lijepo mjesto, ali s ozbiljnim problemom nesnošljivost. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Priča je za mene vrlo osobna. Borba pojedinca s okolinom je priča o konformizmu. Konformizam na kraju vrlo često dovodi do nasilja. U društvima u kojima se podrazumjeva da svi moramo misliti isto dolazi do nasilja prema ljudima koji se usude drugačije razmišljati. To se događa posvuda, međutim za Hrvatsku je baš karakteristično. Osobno sam se uvijek divio ljudima koji su uspijevali odoljeti pritiscima okoline, ma koliko to bilo teško. Imam osjećaj da je danas u Hrvatskoj izuzetno teško iskazati neslaganje s većinom, pogotovo o stvarima koje se podrazumijevaju. Jedna od takvih dogmi je vjera i odnos prema njoj. (Ognjen Sviličić)
Zašto je majka poslala sina u takvu školu, ako je već znala da je netrpeljiv prema religiji? “Nije to baš tako, njoj je imponiralo što katoličke škole imaju komfor, jeftinije su, i što je najvažnije, djeluju sigurno. To da on neće pristati sudjelovati u vjerskim ritualima, njoj koja ide raditi na brod, nije se činio kao osobit problem. Pogotovo jer je smatrala da Goran ima mušice koje će nestati u školi sa strožim režimom. Beogradski kritičar Miroljub Vučković gledao je film u Busanu i rekao kako je to film o pasivnoj agresiji, što smatram vrlo točnim. Ideja mi je bila da to bude neka vrsta kineskog mučenja, da agresija postaje sve jača i jača, sve dok se zatvorenik ne onesvijesti. Junak je, pak, u posebnoj situaciji, ne može pristati na njihove uvjete, a opet ne želi ni potpuno raskinuti odnose s njima. Majice koje on stalno mijenja pokazuju da jedini pokušava barem malo izraziti kakvu-takvu osobnost”. (Nenad Polimac i Ognjen Sviličić u razgovoru za Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/hoce-li-novi-hrvatski-film-razgnjeviti-crkvu-jesu-li-ljudi-koji-zele-stvoriti-vjernike-svjesni-da-ih-zapravo-ne-stvaraju-nego-mozda-odbijaju/9714325/
https://www.imdb.com/title/tt8230080/?ref_=fn_al_tt_3
Frères ennemis, 2018. David Oelhoffen, 111 min. FR/BE
Scenarij: David Oelhoffen, Jeanne Aptekman
Uloge: Matthias Schoenaerts, Reda Kateb, Adel Bencherif
Rođeni i odrasli u predgrađu kojim se raspačava droga, Driss i Manuel bili su poput braće. Kao odrasli, njih su dvojica ipak otišli potpuno različitim putevima: Manuel je odlučio obgrliti život dilera, dok je Driss u potpunosti to odbacio i postao policajcem. Kada Manuelov najveći posao dotadašnje karijere propadne, njih dvojica ponovno se susreću i shvaćaju da će trebati jedan drugoga kako bi preživjeli u vlastitim svjetovima. Između izdaje i ozlojeđenosti te unatoč mržnji, oni polako obnavljaju stari odnos vezan za jedinu stvar koja ima je ostala zajedničkom: duboku povezanost s mjestom njihova djetinjstva.
Reda Kateb I Matthias Schoenaerts nemaju puno scena zajedno, all su savršeni u ovom mračnom trileru, vrlo dobro insceniranim I napisanim (Remy Fiers / senscritique.com)
Klasični francuski noir (Toni Vail / Cinemania)
lzvrsna redateljska posvećenost suzdržanosti i snažna privrženost društvenoj stvarnosti. (Jose Martin / El antepenultimo mohicano)
Zabavan i vrlo zavodIjiv (Fionnuala Halligan / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt6527586/?ref_=nv_sr_srsg_2
Sorry We Missed You, 2019. Ken Loach, 101 min. UK/FR/BE
Scenarij: Paul Laverty
Uloge: Kris Hitchen, Debbie Honeywood, Rhys Stone, Katie Proctor
Ricky i njegova obitelj teško žive zbog duga stvorenog nakon financijske krize 2008. godine. Šansa za izvlačenje iz teškog života ukazuje se s novim kombijem i prilikom da postane dostavljač. Ricky i žena naporno rade, obiteljske veze su snažne ali uskoro dolaze do ruba. U svakodnevnoj borbi za opstanak na sve nemilosrdnijem britanskom tržištu rada, četveročlana obitelj završava u psihičkom i financijskom ponoru.
„Sorry, We Missed You“ je još jedan u nizu sjajnih Loachevih filmova. Autentična, relevantna i detaljno obrađena tema, realističnost karaktera kako kroz scenarij tako i kroz glumu te dobar balans između teških, dramatičnih i srdačnih, komičnih trenutaka čine ovaj film zasigurno jednim od vrijednijih kandidata za ovogodišnje BAFTA nagrade. (Armin Fatić, ziher.hr)
Kada govorimo o filmovima, teško je izmjeriti koji je film bolji i koji film treba osvojiti nagradu. Meni je najbitnije da film komunicira s publikom. Priča filma “Sorry We Missed You” bila je takva da je tražila da je se ispriča. (Ken Loach)
AKO NE GOVORITE O STVARNOM ŽIVOTU, o problemima, onda takav film neće nikoga dirnuti. Nije lako uspjeti u tome, film je osjetljiva forma. Ponekad niste svjesni da scenarij ne funkcionira pa ga tijekom snimanja mijenjate. Ponekad to shvatite kada je film već završen. Ja sam samome sebi najveći kritičar, priča filma mora biti uvjerljiva, inače je neću snimiti. Ja ne snimam filmove kako bih zadovoljio filmske kritičare.. (Ken Loach)
https://www.imdb.com/title/tt8359816/?ref_=nv_sr_srsg_0
Glas, 2019. Ognjen Sviličić, 80 min. HR/RS/FYROM
Scenarij: Ognjen Sviličić, Marijana Verhoef
Uloge: Franko Jakovčević, Belma Salkunić, Karla Brbić, Barbara Vicković, Igor Kovač, Goran Bogdan, Stipe Radoja, Josip Lukić
Po dolasku u katolički internat Goran se nađe pod pritiskom da se prikloni instant-religiji koja se ondje nameće. Čvrsta stava da vjera ne smije biti prisilna, on pruža otpor svojoj okolini, čak i kad se svi okrenu protiv njega.
Film „Glas“ svoju svjetsku premijeru imao je na 24. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Busanu. Međunarodni filmski festival u Busanu jedan je od najznačajnijih filmskih festivala u Aziji, osnovan 1996. godine. „Jako mi je drago da je naš film Glas prikazan na najvećem azijskom festivalu. Meni osobno je jako bitno da film ima svjetsku premijeru na A festivalu jer to znači da će imati festivalski život. Isto mislim da je u ovom trenutku bitno i za hrvatski film da nastavi svoje prisustvo na velikim festivalima, kako bi se nastavio kontinuitet koji je par godina bio prekinut“. (Ognjen Sviličić)
'Glas' je vizualno drugačiji. U žarkim je bojama, nije siv, nego zapravo prikazuje Hrvatsku kao jedno jako lijepo mjesto, ali s ozbiljnim problemom nesnošljivost. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Priča je za mene vrlo osobna. Borba pojedinca s okolinom je priča o konformizmu. Konformizam na kraju vrlo često dovodi do nasilja. U društvima u kojima se podrazumjeva da svi moramo misliti isto dolazi do nasilja prema ljudima koji se usude drugačije razmišljati. To se događa posvuda, međutim za Hrvatsku je baš karakteristično. Osobno sam se uvijek divio ljudima koji su uspijevali odoljeti pritiscima okoline, ma koliko to bilo teško. Imam osjećaj da je danas u Hrvatskoj izuzetno teško iskazati neslaganje s većinom, pogotovo o stvarima koje se podrazumijevaju. Jedna od takvih dogmi je vjera i odnos prema njoj. (Ognjen Sviličić)
Zašto je majka poslala sina u takvu školu, ako je već znala da je netrpeljiv prema religiji? “Nije to baš tako, njoj je imponiralo što katoličke škole imaju komfor, jeftinije su, i što je najvažnije, djeluju sigurno. To da on neće pristati sudjelovati u vjerskim ritualima, njoj koja ide raditi na brod, nije se činio kao osobit problem. Pogotovo jer je smatrala da Goran ima mušice koje će nestati u školi sa strožim režimom. Beogradski kritičar Miroljub Vučković gledao je film u Busanu i rekao kako je to film o pasivnoj agresiji, što smatram vrlo točnim. Ideja mi je bila da to bude neka vrsta kineskog mučenja, da agresija postaje sve jača i jača, sve dok se zatvorenik ne onesvijesti. Junak je, pak, u posebnoj situaciji, ne može pristati na njihove uvjete, a opet ne želi ni potpuno raskinuti odnose s njima. Majice koje on stalno mijenja pokazuju da jedini pokušava barem malo izraziti kakvu-takvu osobnost”. (Nenad Polimac i Ognjen Sviličić u razgovoru za Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/hoce-li-novi-hrvatski-film-razgnjeviti-crkvu-jesu-li-ljudi-koji-zele-stvoriti-vjernike-svjesni-da-ih-zapravo-ne-stvaraju-nego-mozda-odbijaju/9714325/
https://www.imdb.com/title/tt8230080/?ref_=fn_al_tt_3
Il Colore Nascosto Delle Cose, 2017. Silvio Soldin, 116 min. IT
POSEBNA PROJEKCIJA S TITLOVIMA PRILAGOĐENIM OSOBAMA OŠTEĆENA SLUHA
Scenarij: Davide Lantieri, Doriana Leondeff i Silvio Soldin prema priči Davide Lantierija, Doriane Leondeff i Silvija Soldija
Uloge: Valeria Golino, Adriano Giannini, Arianna Scommegna
Teo je marketinški stručnjak. Zavodljiv i šarmantan, uživa u životu kao ljubitelj žena. Emma je lijepa, živahna i slijepa od svoje 16. godine. Sljepoća je, međutim, nije spriječila da postane osteopat i okruži se sjajnim prijateljima, iskorištavajući puni potencijal života. Kada se prvi put susretnu, Teo je očaran Emminim seksi glasom. Privučen jer nikada nije bio sa slijepom ženom, poziva je na spoj. Emma je previše pametna da upadne u iluziju ljubavi s Teom, no suprotno svim izgledima, on je taj koji će se zakačiti.
Talijanski redatelj Silvio Soldini i zvijezda Valeria Golino udružili su snage u neobičnoj i zabavnoj romantičnoj komediji premijerno prikazanoj na filmskom festivalu u Veneciji.
https://www.imdb.com/title/tt7120532/?ref_=fn_al_tt_1
slobodan ulaz
KLASIKA AL FRESCO: Amarcord, 1973. Federico Fellini, 127 min.
Scenarij: Federico Fellini i Tonino Guerra
Uloge: Bruno Zanin, Magali Noel, Maria Antonietta Beluzzi, Pupella Maggio, Armando Brancia
Film nas vraća u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930-ih koji se karakterizira tradicionalnim prirodnim, društvenim i obiteljskim spektaklima i ritualima (smjena godišnjih doba, prolazak velikog broda, karnevali, fašističke svečanosti, bračne svađe) prožetim đačkim nepodopštinama, lokalnim spletkarenjima i seksualnim odrastanjem…
Polu - autobiografska priča o starenju, koja spaja oštrinu s besramnom komedijom. Amarcord pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u Riminiju, Fellinijevom rodnom mjestu. Nadalje, radnja filma je smještena u 1930. godinu, odnosno fašističkuItaliju. Zanimljivo je još napomenuti kako je amarcord riječ na romanjolanskom dijalektu, koja dolazi od talijanske riječi ricordo, što znači sjećam se. Također, treba napomenuti kako je film osvojio 13 raznih filmskih nagrada (među kojima i Oscara za najbolji film na stranom jeziku).
Jedan od najomiljenijih evropskih filmova svih vremena, pozornost je privukao vještim kombiniranjem intimnih motiva i društvenih rituala te groteskom i komičnim epizodama prožetim nostalgičnim tonom (prizor s korpulentnom trafikanticom lakog morala). Zlo i nemoral ne mogu biti teme ovako nostalgična filma, istodobno intimna poput prisjećanja te široka u tematskom zahvaćanju društvenih slojeva i važnijih zanimanja u malome mjestu, uključujući plemstvo, prostitutke i svećenika. Domišljata kompozicija kadra, sugestivna fotografija, dinamičnost zbivanja i uvjerljiva gluma nadograđeni su glazbom privlačne glavne teme. Fellini je navodno u film uklopio mnoge motive i događaje iz vlastitog odrastanja u Riminiju, koje je iskoristio i u nekim drugim ostvarenjima… (Nikica Gilić, Filmski leksikon)
Ako je ikada postojao film sazdan isključivo od nostalgije i ushita, od filmaša na vrhuncu svojih moći, onda je to Fellinijev "Amarcord". (Roger Ebert, Chicago Sun Times)
Možda "Amarcord" nije najbolji Fellinijev film u konkurenciji s "Osam i pol" ili "Slatkim životom", ali je najosobniji, najsveobuhvatniji i "najfellinijevskiji". Ovaj film ustoličio je jedinstven izraz za sve ono što čini izričaj ovog redatelja – "fellinijevski", te zauvijek načinio Fellinija filmskim besmrtnikom. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
„Amarcord“ nije priča o Fellinijevu djetinjstvu, nego o formativnim godinama svakog Mediteranca. (Ivica Ivanišević)
“Amarcord” je neobičan klasik, konfederacija nezaboravnih scena koje ljudi pamte izolirano, kao da nisu iz istog filma. (Jurica Pavičić)
Ne znaš tko je više uživao u štorijama o dječačkim ispovijedima i staračkoj pohoti - moji roditelji koji su se prisjećali svojeg dalmatinskog odrastanja ili ja i buraz kao filmofili u pubertetu. (Pavica Knezović Belan)
Izuzetno komunikativan i osoban osvrt na razdoblje talijanskog fašizma koji je obilježio Fellinijevo odrastanje i formirao njegovu grotesknu poetiku. (Slobodan Šijan)
Rijetki su filmovi koji kažu sve što se može reći o temi kojom se bave. “Amarcord” je jedan od njih. To je film koji kaže ama baš sve što se može reći o provinciji. Kako sam iz Šibenika, dugo vremena mi je baš “Amarcord” bio najvažniji film ikad snimljen. (Vinko Brešan)
Bez ikakve dvojbe, Fellinijev „Amarcord“ je remek djelo evropske kinematografije, film koji nikada ne stari i film koji je svjež i nakon desetog gledanja. Film je to u kojem se nakon svakog novog gledanja može pronaći nešto novo i film koji se nakon gledanja ne zaboravlja tako lako, film koji ostaje duboko urezan u pamćenje svojim unikatnim vizualnim stilom i originalnošću. Za „Amarcord“ bi se moglo reći da je posljednji veliki film vjerojatno najslavnijeg talijanskog filmaša svih vremena, Federica Fellinija. (bjelovarac.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0071129/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/
100 GODINA OD ROĐENJA FEDERICA FELLINIJA
Moji filmovi nisu pravljeni od sjećanja. Tvrdnja da su oni autobiografski je prilično jednostavno objašnjenje. Ja sam sebi skoro sve izmislio: djetinjstvo, likove iz djetinjstva, nostalgiju, snove i sjećanja... To sam učinio da bih uživao u sjećanju. Jer, za mene je pričanje jedina igra koju vrijedi igrati...
SANJAR, UMJETNIK... FILMSKI GENIJ
FEDERICO FELLINI (20. 1. 1920. Rimini - 31. 10. 1993. Rim)
Federico Fellini je redatelj koji je spajao i balansirao različite, suprotne perspektive u perfektnu harmoniju, vješto upotrebljavao dokumentarističke obrasce i vizualizaciju mašte, ublažavao kritičke stavove melankolijom likova i situacija, isijecao društvenu stvarnost tako da podsjeća na cirkus, nostalgiju razlagao ironijom, a emocije groteskom...
Još za života smatran je suverenim kritičarem društvenih pojava u građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju, odslikavateljem ekonomskog prosperiteta, najrespektabilnijim evropskim redateljem u Sjedinjenim Državama te osoba čija je popularnost bila usporediva s najistaknutijim filmskim zvijezdama njegova doba...
Fellinijev opus je obavezno štivo za svakoga tko pomišlja biti filmofilom u bližoj ili daljoj budućnosti. Njegov neograničeni talent i kreativnost u svakom mogućem polju filmskog stvaranja, kao i jedinstven redateljski štih očaravaju prilikom svakog gledanja...
Federico Fellini rođen je 20.siječnja 1920. godine u Riminiju, kao najstarije od troje djece prodavača Urbana i kućanice Ide. Nakon njega rodili su se Riccardo (1921.) i Maria Maddalena (1929.). Od malena je bio vrlo boležljivo dijete te je puno vremena provodio sam u kući povlačeći se u svoj svijet mašte. Crtao je i izrađivao lutkice kojima je držao male predstave svojim ukućanima. U većini intervjua koje je za života dao, tvrdio je da je na njega i njegov umjetnički život najveći utjecaj imao prvi posjet cirkusu u dobi od 7 godina. Iz tog događaja datira i priča da je pobjegao s cirkusom koju je redovito prepričavao u intervjuima. Čitajući knjige o Federicu Felliniju, intervjue koji se mogu pronaći na internetu, te gledajući dodatke na pojedinim DVD izdanjima njegovih filmova, može se doći do zaključka da je Fellini, osim što je bio veliki redatelj, volio i izmišljati činjenice iz svoje biografije. Oko cijelog svog djetinjstva ispleo je mitološku priču koju je želio proglasiti stvarnom. Tako u spomenutom slučaju bijega s cirkusom taj bijeg u jednoj priči traje par dana, u drugoj mjesec, dok u knjizi „Ja Fellini“ autorice Charlote Chandler priznaje da je to laž za koju je cijelo djetinjstvo želio da bude istina.
Nakon završene škole prodaje karikaturalne portrete ljudi, radi dizajn za razne potrebe, plakate za kina, crta za novine i slične stvari. 1938. godine, nakon godinu dana rada, na nagovor majke seli se u Rim s namjerom da upiše studij prava. U Rim se zaljubio na prvi pogled i u sljedećih 50 godina rijetko je iz njega odlazio. Znao je satima tumarati ulicama kako bi osjetio atmosferu grada i upoznao ljude. Svoju ljubav prema Rimu ovjekovječio je 1972. godine u filmu „Fellini's Roma“ u kojem priča priču o mladiću odraslom na selu koji dolazi živjeti u Rim neposredno prije Drugog svjetskog rata.
Upisuje studij prava kako bi ispunio obećanje majci, ali i kako bi izbjegao vojnu obavezu, no ubrzo napušta studij. Za vrijeme Mussolinijevog fašističkog režima, s bratom Riccardom je bio član fašističke omladinske grupe Avanguardiste u koju se svaki adolescentni muškarac morao učlaniti, iako mu u obitelj nisu bili fašisti, niti su simpatizirali fašizam. Prehranjuje se pišući u crnoj kronici lista Il Popolo di Roma, crta stripove za satirički list Marc’ Aurelio, a piše i kratke priče za radio. Najvažniji događaj iz tog razdoblja njegovo je upoznavanje s popularnim glumcem, tumačem narodskih likova Aldom Fabrizzijem, za čiju kazališnu trupu piše skečeve, ali i vodi garderobu, postavlja scenografiju i obavlja posao tajnika. Uskoro počinje pisati i filmske gegove, zatim scenarije, a 1945. godine se uspješno oprobava kao asistent redatelja. Iako nije imao formalno filmsko obrazovanje, imao je ono praktično, prvobitno ostvareno kroz mentorstvo još jednog filmskog redatelja— Roberta Rossellinija.
“Dotad mi je sve bilo nekako strano kada sam dolazio na snimanja. Ali, uz pomoć Rossellinija sam počeo u filmu prepoznavati jedan poseban, drugi svijet. Kroz njegovo gledanje, kroz njegov odnos prema filmu, i sam sam shvatio da se filmovi mogu stvarati bez imalo varanja, bez prevare, bez pretpostavki koje se podrazumijevaju, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam naučio od velikog Roberta Rossellinija, što sam dobio kao poklon, jeste poduka iz skrušenosti, iz poniznog odnosa prema životu...” sjeća se Fellini svojih početaka.
Nakon završetka rata, Roberto Rosselini, redatelj koji je do tada režirao nekoliko dugometražnih filmova, vraća se u Rim i želi režirati film „Rim, otvoreni grad“ s Aldom Fabrizzijem u glavnoj ulozi. No nije imao veliki budžet za snimanje i znao je da si neće moći priuštiti Fabrizzija za glavnu ulogu te je otišao Felliniju, kao Fabrizzijevom prijatelju, kako bi mu ovaj pomogao u nagovaranju Fabrizzija da prihvati ulogu za nešto manje novca. Fabrizzi je prihvatio ulogu, a u dogovoru s redateljem Rosselinijem Fellini je postao jedan od scenarista filma. Film je postigao veliki uspjeh u Italiji, a i u Americi je prošao zapaženo. U sljedećim suradnjama s Rosselinijem (Paisa, Cvijeće Svetog Franje i Evropa 51) osim scenarista, Fellini je bio i asistent redatelja, te je i u trenucima Rosselinijeve bolesti samostalno režirao neke scene. Zajedno s Albertom Lattutuadom 1950. godine režira „Svjetla varijetea“, svoj prvi film na kojem je potpisan kao redatelj, ali još uvijek u paru s nekim. Svoj prvi samostalni film, „Bijeli šeik“ režira 1952. godine. Scenarij je napisao uz pomoć Michelangela Antonionija, tada redatelja dokumentaraca i scenarista, na temelju Antonionijevog dokumentarnog filma iz 1949. (L’amorosa menzogna / Ljupka laž), koji razotkriva površnost, u to vrijeme veoma popularnih foto-romana i stripova.
U oba filma jednu od uloga glumi Giulietta Masina, mlada glumica s kojom se Fellini oženio još 1943. godine. Tada je započelo jedno od najkreativnijih filmskih partnerstva u povijesti. Ona će ga pratiti kroz cijeli život odličnim ulogama u većini njegovih filmova, da bi joj Federico, kao veliko hvala za sve što mu je pružila u životu, posvetio počasnog Oscara na dodjeli 1993. godine.
Veliki međunarodni uspjeh i priznanje Fellini doživljava filmom „Ulica“ iz 1954. godine. Anthony Quinn glumi snagatora Zampana, a Giulietta Masina njegovu zaostalu pomoćnicu Gelsominu. Putuju po gradovima i selima i izvode kratku predstavu u kojoj se snagator Zampano oslobađa iz lanaca. Zampano je poprilično grub čovjek koji ne želi pokazati osjećaje prema Gelsomini nego se prema njoj odnosi kao prema robu. Maltretira ju i uništava joj život dok ona usprkos svemu pokazuje veliku privrženost prema njemu. Kritika je film opisala kao patrijarhalni odnos između grubog Zampana i krhke Gelsomine na tragu „Ljepotice i zvijeri“ te kao film koji propovijeda kršćanske vrijednosti kao što su ljubav, privrženost, kajanje i iskupljenje. Iako su producenti bili protiv Giuliette Masine u glavnoj ulozi, Fellini je na tome ustrajao i tako stvorio jedan od najsimpatičnijih (i njemu najdražih) likova u svome životu. Gelsomina je u filmu osoba bez izražene seksualnosti i godina, potpuno anđeoski lik koji ima slične geste i ponašanje kao i Chaplinov skitnica.
Američka filmska akademija nagradila je „La stradu““prvom ikad dodijeljenom nagradom Oscar za film s neengleskog govornog područja, a Fellinija s nominacijom u kategoriji scenarija. Film je postigao golemi uspjeh i producenti su dugo nagovarali Fellinija na snimanje nastavka što je on uporno odbijao. Zbog njegove tvrdoglavosti i odbijanja snimanja nastavka, Fellini je teško pronašao sredstva za snimanje svojih sljedećih filmova. To su bili „Varalice“ i nakon njih „Cabirijine noći“. Dok su „Varalice“ prošle nezapaženo, s „Cabirijinim noćima“ Fellini je ponovno osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja 1957. godine, a iste godine je bio nominiran i u kategoriji za najbolji scenarij.
Fellini nam je kroz „Cabirijine noći“ darovao prelijepu i melankoličnu, no nimalo depresivnu priču. U recenziji „Cabirijinih noći“ slavni francuski kritičar André Bazin, referirajući na Fellinnija, prvi put koristi riječ auteur da opiše filmskog redatelja. Glavnu ulogu Fellinni je dodijelio svojoj supruzi Giulietti Masini, koja joj je donijela Zlatnu palmu 1957. u Cannesu. S potpunim pravom, jer Giulietta briljira. Utjelovila je lik koji će ostati urezan u sjećanju svih sretnika koji su imali priliku odgledati „Cabirijine noći“. Gotovo svaka komična situacija u kojoj se junakinja filma nađe, je referenca na Chaplinovu skitnicu. Masina tragikomičnom pantomimom, isto kao i u ranijoj filmskoj suradnji sa suprugom u „Ulici“, nepogrešivo imitira kralja komedije. Redatelj je priznao da je u „Svjetlima velegrada“, jednom od njemu najdražih filmova, pronašao uzor za „Cabirijine noći“. Ovo je posljednji film u kojem Fellinni koristi elemente neorealizma. Kroz Cabiriju već koketira s višim slojem društva. Mada će kasnije snimiti nekoliko remek-djela: poput „8 ½“ ili „Amarcorda“, nijedan od tih filmova ne može nadmašiti dražesnost „Cabirijinih noći“ ili „Ulice“. Nino Rota uveličao je film svojom sjetno bajkovitom glazbenom temom. Temom, koja nije nimalo inferiorna njegovoj slavnoj glazbi iz „Kuma“. Producentima se nije svidjela ideja da Fellinni snima film o prostitutkama. Prema anegdoti, rekli su mu: „Snimio si film o homoseksualcima, imao si scenarij o ludnici i sad želiš snimiti film o prostitutkama. O čemu će tek tvoj sljedeći film biti?“ Fellinni je gnjevno odgovorio: „Moj sljedeći film biti će o producentima!“ Lik Cabirije nakratko se pojavljuje u ranijem redateljevom filmu „Bijeli šeik“. Srećom nije ostalo na tome, nego je Fellinni u potpunosti iskoristio potencijal tog iznimno simpatičnog lika ovim filmom. Tema usamljenosti uvijek je intrigirala Fellinnija. „Obično su oni koji su prepametni ili preglupi izostavljeni. Jedina je razlika u tome što se pametni izoliraju sami, a ove manje inteligentne izolira društvo.“ Takav je i lik Cabirie. Ona se jednostavno ne uklapa u milje u kojem živi. Tijekom snimanja filma „Il Bidone“ redatelj je upoznao Wandu na kojoj će bazirati Cabiriju. Živjela je ispod neke nastrešnice kod ruševina rimskog akvadukta. Isprva je bila ogorčena što netko narušuje njenu dnevnu rutinu, no nakon što joj je slavni redatelj ponudio hranu počela je komunicirati s njim i upoznala ga s okolnostima prostituiranja u Rimu. Vrijedi spomenuti i francuskog glumca Françoisa Périera koji je jako dobro interpretirao utjelovljenje okrutnosti i varljivosti svijeta koji nas okružuje kroz prevaranta Oscara.
Na scenariju je surađivao i Pier Paolo Pasolini koji je već tada slovio kao autor kojeg fasciniraju mračne teme – poput prostitucije. Savjetovao je Fellinnija oko dijaloga prostitutki i svodnika. Ovo je posljednji film Fellinijeve prve faze, u kojoj je tematizirao provinciju, periferiju, sirotinju i bijedu, što su karakteristike neorealizma.
U tom razdoblju okuplja stalne suradnike scenariste (Ennio Flaiano, Tullio Pinelli, Brunello Rondi), a još od prvog filma surađuje sa skladateljem Ninom Rotom.
Nakon dekade filmova u kojima je bio objektivni promatrač koji iznosi priču, Fellini postaje redatelj kojeg sve više zanimaju snovi, unutarnji problemi i želja za pričanjem vlastitih doživljaja i osjećaja. Na tom tragu nastaje film „Slatki život“ 1960. godine. Kroz sedam dana i noći film prati mladog novinara Marcella, kojeg glumi Marcello Mastroianni, u svakodnevnim problemima. Djevojka mu se pokušala ubiti zbog njegove nevjere, on ima problema s drugim ženama, prijatelj mu je izvršio samoubojstvo, privukla ga je glumica Sylvia koja je došla snimati film u Rim pa ju on prati u njenim vrludanjima kroz Rim... Upravo je ta priča oko Marcella i Sylvie rezultirala najpoznatijom scenom Fellinijevih filmova, scenom u kojoj se Sylvia kupa u fontani di Trevi i zove Marcella da joj se pridruži.
U spomen na Marcella Matroiannia i tu poznatu scenu, fontana je ugašena i uvijena u crno na jedan dan prilikom njegove smrti 1996. godine.
Nakon „Slatkog života“ Fellini je snimio jedan segment u omnibusu „Boccacio'70“. Ostale segmente režirali su De Sica, Visconti i Moniceli. Nakon „Boccacia“ Fellini je izračunao da je snimio 6 dugometražnih filmova, dva omnibusa i jedan film kojem je bio koredatelj. Omnibuse i“Svijetla varijetea“ je računao kao pola, a prvih 6 filmova kao jedan cijeli pa je to iznosilo sedam i pol. Prigodno je svoj sljedeći film nazvao „Osam i pol“.
„Osam i pol“ je, uz kasniji“Amarcord“, definitivno najpoznatiji i najosobniji Fellinijev film. U njemu Marcello Mastroianni glumi redatelja Guida, Fellinijev alter ego, koji je ostao bez inspiracije i bez pokretačke snage, a pritišću ga producenti jer treba započeti snimanje filma u kojeg su uložili dosta novca. „Osam i pol“ nije samo film o stvaranju filma, nego je to film u kojem se tematiziraju sve poteškoće koje stoje na putu umjetniku koji želi stvarati. Umjetnik, u ovom slučaju redatelj Guido, ima poteškoće u odnosu sa suprugom i ljubavnicom, u odnosu s glumcima i producentima, ima neraščišćenih računa sa svojom prošlošću i stalno bježi u neka sanjarenja o boljoj sadašnjosti i o tome kako bi to sve trebalo izgledati. U filmu se cijelo vrijeme miješaju sadašnjost i prošlost, snovi i java, mašta i podsvijest pa bi se“ Osam i pol“ moglo nazvati metafilmom koji govori o samom Felliniju i njegovim problemima pri radu.
„Osam i pol“ je također poznat i po tehničkoj savršenosti. Kamera u filmu je vrlo fluidna, a jedan od razloga savršenosti snimanja je Gianni Di Venanzo, snimatelj koji je prije toga radio s Michelangelom Antonionijem na njegovim filmovima „Noć“ i „Pomrčina“, poznatim po vrhunskoj crno bijeloj fotografiji. Film je doživio oprečne kritike. Veći dio kritike ga je proglasio najboljim filmom svih vremena, dok ga je drugi dio kritike proglasio najprecijenjenijim filmom svih vremena. Danas, nakon skoro 40 godina mišljenja su i dalje podijeljena. Dok jedni misle da je Fellini svoju kreativnu blokadu iskoristio kao pokretačku snagu za snimanje filma o tome kako film nastaje i kako se jedan umjetnik nosi sa stvaralačkom snagom i njenim nedostatkom, dotle drugi misle da su to samo prazne tlapnje čovjeka bez ideje.
Film je osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja i Oscara za kostimografiju u crno bijelom filmu (tada se dodjeljivala jedna nagrada za crno bijeli film, a druga za film u boji). Osim dvije nagrade Oscar, film je osvojio Grand Prix na festivalu u Moskvi i pregršt nagrada na većim i manjim festivalima. Film je inspirirao broadwayski mjuzikl „Devet“ koji je osvojio dvije Tony nagrade, jednu 1982. za najbolji mjuzikl i jednu 2003. za najbolji ponovno izvođeni mjuzikl. Također, Rob Marshall je režirao istoimenu ekranizaciju mjuzikla u kojoj Daniel Day Levis igra Guida.
Potaknut epizodom u omnibusu „Boccacio'70“, koju je snimao u boji, Fellini je odlučio svoje sljedeće filmove snimati u boji. Kao nekakvu protutežu Guidu iz „Osam i pol“, Fellini je napisao scenarij za film „Giulietta i duhovi“ u kojem tematizira krizu identiteta, sada ne umjetnika nego sredovječne kućanice.
Sljedeći njegov film je ekranizacija romana Gaja Petronija Arbitera „Satyricon“. Fellini u filmu prikazujući prošlost progovara o dekadenciji i društvenoj obijesti. Kritičari ovaj film najčešće povezuju s filmom „Slatki život“ jer progovara o istim temama samo kroz sliku sadašnjeg, a ne starog Rima. Paralelno s Fellinijem i malo poznati talijanski redatelj Gian Luigi Polidoro je počeo snimati svoju ekranizaciju istoimene knjige. Problemi su nastali jer je potonji prije prijavio naslov svog filma i Fellini nije smio koristiti isto ime. Zato je film nazvao „Fellinijev Satyiricon“, a kompanija United Artist je platila milijun dolara za distribuciju Polidorovog „Satyiricona“ te ga godinu dana držala bunkeriranog kako bi Fellinijev film prvi došao u kinodistribuciju. Film nije postigao veći međunarodni uspjeh, ali je ostao zapamćen po prekrasnoj fotografiji u boji i po tehničkoj savršenosti.
Sve do filma „Amarcord“ 1973. godine Fellini nije postigao veći međunarodni uspjeh. Zato je s „Amarcordom“ to sve naplatio. Kada se govori o Felliniju u filmskim krugovima uvijek će se prvo spomenuti film „Osam i pol“, dok je kod publike uvijek bolje prolazio „Amarcord“.“ Amarcord“ na dijalektu koji se govori u okolici Riminija znači „sjećam se“. U filmu su opisani klasični problemi jednog malog sela na obali mora. Dječačko odrastanje, dolazak velikog broda po imenu Rex (što tako nešto znači u životu malog sela može se čuti u pjesmi Arsena Dedića „Parobrod Rex“), prva seksualna iskustva, problemi u braku, preljubi, svađe, smjena godišnjih doba, dolazak fašizma...Film je Felliniju donio zadnju nagradu Oscar za najbolji film s neengleskog govornog područja i još dvije nominacije, za režiju i za scenarij. U većini relevantnih anketa „Amarcord“ se nalazi na listi 100 najboljih filmova svih vremena, a hrvatski filmski kritičari su ga krajem devedesetih godina u velikoj anketi časopisa Hollywood jednoglasno proglasili najboljim filmom svih vremena.
Nakon „Amarcorda“ Fellini više nije snimio toliko zapažene filmove – kasnije možda iskače „Casanova“ s Donaldom Sutherlandom u glavnoj ulozi, ali samo po budžetu ne i po zapaženosti. U red značajnijih ostvarenja kasnije faze Fellinijevog života ulazi „Proba orkestra“ 1978. u kojoj se tematizira nastajanje totalitarnog režima, „Grad žena“ i „Ginger i Fred“.
1993. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, iz ruku Sophije Loren i uz podršku Marcella Mastroiannija na pozornici i supruge Giuliette Masine u publici preuzeo je nagradu Oscar za životno djelo "kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavljala publiku diljem svijeta." Umro je 31. listopada 1993. godine, dan nakon 50 godišnjice braka.
U izboru časopisa Entertainment Weekly uvršten je u 10 najvećih redatelja u povijesti... 2002. Damian Pettigrew snima dokumentarac „Fellini: Je suis un grand menteur / Fellini: Ja sam veliki lažac“, gdje u opsežnim intervjuima sa samim redateljem i mnogima koji su sa njime radili razlaže i objašnjava Maestrovu kreativnost i funkcioniranje na setu... Bio je veliki poštovatelj strip-crtača Stan Leeja (naročito njegovih stripova o superjunacima Hulku i Spidermanu), a Dino deLaurentiis godinama ga je uvjeravao da je baš on najpogodniji za režiju „Flash Gordona“ – i to ima veze sa Fellinijevim počecima: jedan od prvih plaćenih poslova početkom četrdesetih mu je prilagođavanje stripa Flash Gordon na talijanski...U rodnom Riminiji međunarodna zračna luka nazvana je njegovim imenom...
CRTAČ 1 Federico Fellini je uveo nekoliko novina u snimanje filmova. Kao i Akira Kurosawa, Fellini je također crtao dobar dio likova, scena i kadrova. Nije imao Kurosawinu preciznost i usredotočenost, nego je tome prilazio na jedan malo opušteniji način. Ipak je on bio Talijan, a ne Japanac. Od malena se bavio karikaturom i taj svoj talent je stalno koristio. Prvo je započeo s crtanjem vanjskog izgleda likova, a taj vanjski izgled temeljio je na osobinama. Poznato je kako su u talijanskim filmovima naknadno nadosnimavali glasove u studiju. Fellini je tako znao glumcima na setu dopustiti da govore nepovezane rečenice jer je naknadno znao mijenjati tekst kojeg bi onda u studiju prilagodili micanju usana. Redovito je znao glumcima davati tuđe glasove jer mu je od jedne osobe bolje pasao izgled, a od druge glas za određenu ulogu. Cijeli svoj život crtao je svoje snove koji su prije 5 godina objavljeni u knjizi pod naslovom „Federico Fellini: Knjiga snova“ (Federico Fellini: The Book of Dreams). Za života je imao nekoliko nedovršenih projekata od kojih je jedan (Trip to Tulum: From a Script for a Film Idea) završio strip ekranizacijom u suradnji s poznatim talijanskim strip crtačem Milom Manarom.
CRTAČ 2 U studenom 2003., na desetogodišnjicu Fellinijeve smrti, u njegovoj rodnoj kući u Riminiju otvoren je muzej u cijelosti posvećen slavnom redatelju. U njemu su izloženi neobjavljeni snimci, rukopisi, fotografije, kostimi iz filmova, plakati, zaboravljeni Fellinijevi intervjui, knjige s posvetama i različiti osobni predmeti. Najviše je crteža i skica, rađenih kemijskom olovkom, perom, flomasterima… Crtao je uvijek i na svakom mjestu, dok je jeo, razgovarao, telefonirao. Nikada nije prestajao. Crteži su se kasnije pretvarali u ideje za kostime, scenografije, likove, karikature, reklamne spotove… Crteži su bili Fellinijeva priprema za film, crtanjem je oživljavao vlastite ideje. Od ostalih Fellinijevih crteža razlikuju se crteži snova, nastali prema preporuci psihijatra da crta svoje snove i osjećanja. Fellini ih je pažljivo skupljao i lijepio u svojevrstan abum koji je nazvao Knjiga snova. “Naši snovi su naš stvarni život. Moje fantazije i opsesije nisu samo moja stvarnost, već stvari od kojih nastaju moji filmovi.”
CRTAČ 3 Fellini nikada nije krio da su žene bile njegova najveća inspiracija, i da su ga “istovremeno i privlačile i plašile”, kako ih je i prikazivao u filmovima. Dvanaest godina nakon njegove smrti, u austrijskom gradiću Kremsu priređena je izložba Fellinijevih crteža pod nazivom Erotomachia. Ukupno je bilo 29 crteža, a svi su, najvjerovatnije, nastali tokom posljednjih godina Fellinijevog života. Na svim crtežima je Gianna, jedna od njegovih posljednjih ljubavnica: dominira snažno i senzualno žensko tijelo, pored koje sitno i neugledno Fellinijevo izgleda kao igračka. Veliki broj Fellinijevih crteža, skica i karikatura odavno su izloženi u njujorškom Guggenheimu i u Trastevereu u Rimu.
Glas, 2019. Ognjen Sviličić, 80 min. HR/RS/FYROM
Scenarij: Ognjen Sviličić, Marijana Verhoef
Uloge: Franko Jakovčević, Belma Salkunić, Karla Brbić, Barbara Vicković, Igor Kovač, Goran Bogdan, Stipe Radoja, Josip Lukić
Po dolasku u katolički internat Goran se nađe pod pritiskom da se prikloni instant-religiji koja se ondje nameće. Čvrsta stava da vjera ne smije biti prisilna, on pruža otpor svojoj okolini, čak i kad se svi okrenu protiv njega.
Film „Glas“ svoju svjetsku premijeru imao je na 24. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Busanu. Međunarodni filmski festival u Busanu jedan je od najznačajnijih filmskih festivala u Aziji, osnovan 1996. godine. „Jako mi je drago da je naš film Glas prikazan na najvećem azijskom festivalu. Meni osobno je jako bitno da film ima svjetsku premijeru na A festivalu jer to znači da će imati festivalski život. Isto mislim da je u ovom trenutku bitno i za hrvatski film da nastavi svoje prisustvo na velikim festivalima, kako bi se nastavio kontinuitet koji je par godina bio prekinut“. (Ognjen Sviličić)
'Glas' je vizualno drugačiji. U žarkim je bojama, nije siv, nego zapravo prikazuje Hrvatsku kao jedno jako lijepo mjesto, ali s ozbiljnim problemom nesnošljivost. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Priča je za mene vrlo osobna. Borba pojedinca s okolinom je priča o konformizmu. Konformizam na kraju vrlo često dovodi do nasilja. U društvima u kojima se podrazumjeva da svi moramo misliti isto dolazi do nasilja prema ljudima koji se usude drugačije razmišljati. To se događa posvuda, međutim za Hrvatsku je baš karakteristično. Osobno sam se uvijek divio ljudima koji su uspijevali odoljeti pritiscima okoline, ma koliko to bilo teško. Imam osjećaj da je danas u Hrvatskoj izuzetno teško iskazati neslaganje s većinom, pogotovo o stvarima koje se podrazumijevaju. Jedna od takvih dogmi je vjera i odnos prema njoj. (Ognjen Sviličić)
Zašto je majka poslala sina u takvu školu, ako je već znala da je netrpeljiv prema religiji? “Nije to baš tako, njoj je imponiralo što katoličke škole imaju komfor, jeftinije su, i što je najvažnije, djeluju sigurno. To da on neće pristati sudjelovati u vjerskim ritualima, njoj koja ide raditi na brod, nije se činio kao osobit problem. Pogotovo jer je smatrala da Goran ima mušice koje će nestati u školi sa strožim režimom. Beogradski kritičar Miroljub Vučković gledao je film u Busanu i rekao kako je to film o pasivnoj agresiji, što smatram vrlo točnim. Ideja mi je bila da to bude neka vrsta kineskog mučenja, da agresija postaje sve jača i jača, sve dok se zatvorenik ne onesvijesti. Junak je, pak, u posebnoj situaciji, ne može pristati na njihove uvjete, a opet ne želi ni potpuno raskinuti odnose s njima. Majice koje on stalno mijenja pokazuju da jedini pokušava barem malo izraziti kakvu-takvu osobnost”. (Nenad Polimac i Ognjen Sviličić u razgovoru za Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/hoce-li-novi-hrvatski-film-razgnjeviti-crkvu-jesu-li-ljudi-koji-zele-stvoriti-vjernike-svjesni-da-ih-zapravo-ne-stvaraju-nego-mozda-odbijaju/9714325/
https://www.imdb.com/title/tt8230080/?ref_=fn_al_tt_3
Ut og stjæle hester, 2019. Hans Petter Moland, 123 min. NO/DK/SW
Scenarij: Hans Petter Moland, Per Petterson
Uloge: Stellan Skarsgård, Bjørn Floberg, Tobias Santelmann, Danica Curcic
Studeni 1999. 67-godišnji Trond živi u novootkrivenoj samoći i raduje se što će sam dočekati novu 2000. godinu. Kako dolazi zima, otkriva da ima susjeda, čovjeka kojeg je Trond znao još 1948., u ljeto kada je napunio 15 godina, a isto ljeto Trondov otac pripremio ga je da nosi teret njegove predstojeće izdaje i nestanka. To je ljeto Trond odrastao i osjetio miris žene za kojom je čeznuo. Ista žena s kojom se Trondov otac pripremao provesti život.
Radi se o ekranizaciji bestselera “Ut og stjæle hester” iz 2003. godine norveškog romanopisca Pera Pettersona koji je na temelju ovog romana osvojio dvije najvažnije norveške književne nagrade, nagradu za najbolju knjigu godine i nagradu norveške književne kritike. Njeno izdanje na engleskom jeziku, “Out Stealing Horses”, tokom 2006. nagrađeno je Independent Foreign Fiction Prize nagradom, a tokom 2007. i International IMPAC Dublin nagradom koja je najviša svjetska novčana književna nagrada za jedno djelo objavljeno na engleskom jeziku u iznosu od 100.000 €.
U Berlinu je Srebrenog medvjeda za izvanredan umjetnički doprinos dobio snimatelj Rasmus Videbæk. Film je u Norveškoj osvojio najvažnije nagrade (Amanda Awards, Norway 2019.): najbolji film, scenarij, fotografija, glazba i sporedni glumac, uz još pet nominacija.
Ovaj veličanstveni film zasnovan je na romanu Per Pettersona " Ut Og Stjæle Hester“. Otkrio sam ga na Skandinavskom filmskom festivalu 2019. u Australiji. Očaravajuć je, poetičan, a fotografija doista oduzima dah. Svaka scena detaljno je isplanirana pružajući bogatu tapiseriju pozadina koje su neprimjetno integrirane u priču. (lincoln-15/imdb)
Jedinstveni komadić umjetnosti... Iskreno hvala redatelju, glumcima, cijeloj ekipi i producentima na ovom čarobnom i dubokom filmu. Nisam siguran je li ovaj film za svakoga. Možda ga samo zrela, umjetnička osoba puna životnog iskustva može osjetiti i razumjeti. Izišao sam iz kina duboko dirnut, a film je još dugo ostao u meni ... sa mnom. Poput vrlo bliskog i intimnog prijatelja. (lpuraite/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt7319496/?ref_=nv_sr_srsg_0
Ut og stjæle hester, 2019. Hans Petter Moland, 123 min. NO/DK/SW
Scenarij: Hans Petter Moland, Per Petterson
Uloge: Stellan Skarsgård, Bjørn Floberg, Tobias Santelmann, Danica Curcic
Studeni 1999. 67-godišnji Trond živi u novootkrivenoj samoći i raduje se što će sam dočekati novu 2000. godinu. Kako dolazi zima, otkriva da ima susjeda, čovjeka kojeg je Trond znao još 1948., u ljeto kada je napunio 15 godina, a isto ljeto Trondov otac pripremio ga je da nosi teret njegove predstojeće izdaje i nestanka. To je ljeto Trond odrastao i osjetio miris žene za kojom je čeznuo. Ista žena s kojom se Trondov otac pripremao provesti život.
Radi se o ekranizaciji bestselera “Ut og stjæle hester” iz 2003. godine norveškog romanopisca Pera Pettersona koji je na temelju ovog romana osvojio dvije najvažnije norveške književne nagrade, nagradu za najbolju knjigu godine i nagradu norveške književne kritike. Njeno izdanje na engleskom jeziku, “Out Stealing Horses”, tokom 2006. nagrađeno je Independent Foreign Fiction Prize nagradom, a tokom 2007. i International IMPAC Dublin nagradom koja je najviša svjetska novčana književna nagrada za jedno djelo objavljeno na engleskom jeziku u iznosu od 100.000 €.
U Berlinu je Srebrenog medvjeda za izvanredan umjetnički doprinos dobio snimatelj Rasmus Videbæk. Film je u Norveškoj osvojio najvažnije nagrade (Amanda Awards, Norway 2019.): najbolji film, scenarij, fotografija, glazba i sporedni glumac, uz još pet nominacija.
Ovaj veličanstveni film zasnovan je na romanu Per Pettersona " Ut Og Stjæle Hester“. Otkrio sam ga na Skandinavskom filmskom festivalu 2019. u Australiji. Očaravajuć je, poetičan, a fotografija doista oduzima dah. Svaka scena detaljno je isplanirana pružajući bogatu tapiseriju pozadina koje su neprimjetno integrirane u priču. (lincoln-15/imdb)
Jedinstveni komadić umjetnosti... Iskreno hvala redatelju, glumcima, cijeloj ekipi i producentima na ovom čarobnom i dubokom filmu. Nisam siguran je li ovaj film za svakoga. Možda ga samo zrela, umjetnička osoba puna životnog iskustva može osjetiti i razumjeti. Izišao sam iz kina duboko dirnut, a film je još dugo ostao u meni ... sa mnom. Poput vrlo bliskog i intimnog prijatelja. (lpuraite/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt7319496/?ref_=nv_sr_srsg_0
Frères ennemis, 2018. David Oelhoffen, 111 min. FR/BE
Scenarij: David Oelhoffen, Jeanne Aptekman
Uloge: Matthias Schoenaerts, Reda Kateb, Adel Bencherif
Rođeni i odrasli u predgrađu kojim se raspačava droga, Driss i Manuel bili su poput braće. Kao odrasli, njih su dvojica ipak otišli potpuno različitim putevima: Manuel je odlučio obgrliti život dilera, dok je Driss u potpunosti to odbacio i postao policajcem. Kada Manuelov najveći posao dotadašnje karijere propadne, njih dvojica ponovno se susreću i shvaćaju da će trebati jedan drugoga kako bi preživjeli u vlastitim svjetovima. Između izdaje i ozlojeđenosti te unatoč mržnji, oni polako obnavljaju stari odnos vezan za jedinu stvar koja ima je ostala zajedničkom: duboku povezanost s mjestom njihova djetinjstva.
Reda Kateb I Matthias Schoenaerts nemaju puno scena zajedno, all su savršeni u ovom mračnom trileru, vrlo dobro insceniranim I napisanim (Remy Fiers / senscritique.com)
Klasični francuski noir (Toni Vail / Cinemania)
lzvrsna redateljska posvećenost suzdržanosti i snažna privrženost društvenoj stvarnosti. (Jose Martin / El antepenultimo mohicano)
Zabavan i vrlo zavodIjiv (Fionnuala Halligan / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt6527586/?ref_=nv_sr_srsg_2
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Slice of Life, 2019. Luka Hrgović i Dino Julius, 25 min. HR
Scenarij: Luka Hrgović, Dino Julius, Anton Svetić
Uloge: Anton Svetić, Ivica "Dragonrage" Pustički, Emilija Habulin
“Slice of Life” radnjom je smješten u “Blade Runner” svijet i nadahnut dizajnima Syda Meada, a prati sitnog dilera koji u jednoj noći mora skupiti novac da svemirskim brodom otputuje sa Zemlje koja je u raspadu i na rubu apokalipse u neki bolji život. No, na tragu mu je korumpirani policajac i sve vodi prema konačnom okršaju...
Pune tri godine u nastajanju, Slice of Life je passion projekt male grupe mladih hrvatskih filmaša i ljubitelja Blade Runnera redatelja Ridleyja Scotta, smješten u kultni futuristički Los Angeles, koji smo imali prilike vidjeti po prvi puta davne 1982. Sve skupa je započelo kao svojevrsni tribute originalnom klasiku i njegovom kultnom nasljeđu koje je stvorio kroz godine. Ali kako je vrijeme prolazilo, te su svi uključeni u izradu ovog projekta izdvajali sve više i više svog slobodnog vremena kako bi san postao stvarnost, Slice of Life je uskoro postao nešto više od “običnog homagea”, tj. postao je film za sebe. (Ivica Pustički / filmovisruba.com)
Na vizualnom planu 'Slice Of Life' je najimpresivniji hrvatski film uopće i upravo je nevjerojatno da je nastao u garaži i koštao 80-ak tisuća dolara. Kao i svaki pravi žanrovski film 80-ih, 'Slice Of Life' ima i podtekst, tj. u njegovu futuru se odražava hrvatski prezent iseljavanja u Irsku. Svi žude pobjeći na 'Nebeske otoke' u 'bolju budućnost' i selidba s planeta glavni je motiv filma. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Budućnost hrvatske znanstvene fantastike je tu pred nama i zove se "Slice Of Life". (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
“Slice of Life” kratkometražni je film, radnjom tek mala vinjeta, više skica nego priča, fanovska posveta “Blade Runneru”, “Terminatoru” i “Aliensima”, ali prije svega dokaz da su talent, upornost, tvrdoglavost i pravi omjer ludila i strasti uvijek važniji od velikih budžeta. (Tomislav Novak,Jutarnji List)
Dobili smo pravi punokrvni hrvatski SF novog doba kakav dosad kod nas nije postojao. (Tomislav Novak,Jutarnji List)
Berlin Sci-fi Filmfest 2019. Best Fan Film
FANTA ELX: Elche Fantastic Film Festival 2019. Best International Short Film
LA Shorts International Film Festival 2019. Best Sci-Fi Film
SciFi Film Festival 2019. Georges Méliès Award for Best Special Effects
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/slice-of-life-je-trijumf-volje-snimljen-u-maloj-garazi-s-efektima-kao-iz-americkih-blockbustera/9674431/
https://www.imdb.com/title/tt6481130/?ref_=fn_al_tt_1
Blade Runner, 1982. Ridley Scott, 117 min. US
Scenarij: Hampton Fancher, David Webb Peoples, Philip K. Dick (roman)
Uloge: Harrison Ford, Rutger Hauer, Sean Young
Los Angeles, 2019. Zadatak eliminacije replikanata, androida superiornih ljudima ali ograničena vijeka trajanja, suočava Ricka Deckarda s pitanjem vlastitog identiteta.
„Blade Runner“ temelji se na priči Philipa K. Dicka „Sanjaju li androidi električne ovce“ koja je objavljena 1968. godine. Nastavak filma, čija se radnja odvija u 2049. godini, snimljen je 2018. Po djelima Philipa K. Dicka snimljeno je puno filmova i serija, ali niti jedan nije dosegao kultni status kojim bi se mogao mjeriti s onim koji uživa Blade Runner. Redatelj Ridley Scott ispričao je mračnu priču u kojoj propituje značenje ljudskosti u vrijeme galopirajućeg tehnološkog napretka. Tema koja je danas još aktualnija nego što je bila početkom '80-tih godina prošlog stoljeća.
Ultimativni filmski klasik, i to ne samo u okviru SF žanra. (Tomislav Hrastovčak / planb)
„Blade Runner“ je bio predodžba zapravo zamislive distopijske budućnosti u koju su nas naši eksperimenti s robotikom, kloniranjem, računalima doista mogli odvesti. Tech noir ambijent izrazito je odgovarao tamnoj premisi i spretnim Dickovim misterijima koji su zbog slojevitog gledanja na realnost do danas ostali predmetom teoretske čak i filozofske pažnje. (Kristian Benić / planb)
Ukoliko čitamo „Blade Runnera“ iz perspektive film noira, još se više intenziviraju pitanja koja u znanstvenoj fantastici ostaju u sferi racionalnog — pitanja o razlici između ljudskog i neljudskog, što je to što nas čini ljudima. (Mario Vrbančić, HFLJ)
Antologijska fantastična egzistencijalna triler-drama Blade Runner redatelja Ridleyja Scotta iz 1982. neosporno je jedno od prijelomnih ostvarenja u povijesti sedme umjetnosti. (Josip Grozdanić / vijenac)
U vrijeme kad se prihvatio režije "Blade Runnera" Ridley Scott iza sebe već je imao izuzetno hvaljenog i priznatog "Aliena", tako da su očekivanja od njegovog idućeg filma bila izuzetno visoka. A on je ta očekivanja ne samo ispunio, već i debelo nadmašio. Problem je bio što to gotovo nitko nije shvatio. Nakon što je pušten u kino dvorane "Blade Runner" je okarakteriziran kao potpuni promašaj, kako na umjetničkom tako i na financijskom planu što je ozbiljno uzdrmalo Scottov status u filmskoj industriji. Bilo je potrebno više od desetljeća da uskogrudni kritičari otvore oči i uvide što je Scott doista napravio. Malim koracima "Blade Runner" je polako stjecao svoje poklonike sve dok se nije prometnuo u pravi kult i postao nezaobilazan čimbenik popularne kulture, čemu je znatno doprinio i razvoj cyberpunka kao široko prihvaćenog književnog i filmskog žanra. Točno deset godina nakon što je "Blade Runner" pušten u kina, zbog velikog interesa javnosti Scott je „snimio“ redateljsku verziju filma, koja je uključivala nekoliko novih dijaloga i drugačiji završetak. Iako film nije doživio velike promjene u odnosu na originalnu verziju, isti oni kritičari koji su ga 1982. pokopali, 1992. ispjevali su mu prave himne proglasivši ga jednim od velikih klasika našeg doba. (ezadar)
https://www.imdb.com/title/tt0083658/?ref_=nv_sr_srsg_3
ROMAN Philipa Kindreda Dicka objavljen je 1968. Na jednom mjestu okuplja glavne autorove preokupacije: religiju, politiku, utjecaj znanosti, paranoju, empatiju ili njezin manjak, kao i sveprisutan kompleks manje vrijednosti. Godina je 2021. (ili 1992., ako čitate prvo izdanje). Zemlja je opustošena nakon Zadnjeg svjetskog rata i atomskog holokausta, a tko je mogao pobjeći na vanzemaljske kolonije to je i uradio. Oni koji su ostali bore se s bolestima prouzrokovanim radijacijom te s nevjerojatnom količinom otpada koji se doslovno množi pred njihovim očima. Gotovo sve životinje su izumrle, pa je posjedovanje živog pripadnika bilo koje vrste statusni simbol. Glavni lik romana, lovac na ucjene Rick Deckard, nije te sreće i zbog toga na krovu zgrade u kojoj živi „uzgaja“ primjerak lažne, električne ovce. Njegov posljednji zadatak je „umiroviti“ šest odbjeglih androida najnovijeg modela Nexus-6 koje prepoznaje po tome što za razliku od ljudi ne posjeduju empatiju. „Sanjaju li androidi električne ovce?“ je tipičan roman ove faze Dickovog stvaralaštva (prije VALIS trilogije). Prekrcan je idejama i konceptima koje bi manje inventivni autori znanstvene fantastike rastegnuli na više romana. Posebnu pažnju posvetio je izmišljenoj religiji Mercerizmu te empatičnom odnosu između ljudi i životinja. Ekranizaciju koja bi dotakla sve osnovne ideje prisutne u romanu nemoguće je zamisliti. Zbog toga se Scottova reinterpretacija bazira na dijelovima koje je puno lakše prebaciti na veliko platno, dok je fokus filma na Ricku Deckardu, njegovoj potrazi za odbjeglim androidima te na klasičnom pitanju „što je to što nas čini ljudima?“. Za razliku od Dickove vizije, Scottovo poimanje budućeg svijeta podsjeća na scenografiju Langovog „Metropolisa“ uz dodatak Moebiusovih fantazmagorija. To je prenapučen megalopolis u vječnom mraku zagađenja i kiselih kiša. „Istrebljivač“ je zapravo noir film zamaskiran u znanstvenu fantastiku, što još jednom potvrđuje Scottovu poetiku – korištenje SF-a kao okvir za drugi žanr. Takav je i njegov „Osmi putnik“ koji je horror u svemiru, a ne znanstveno fantastični film. (www. pulskafilmskatvornica.hr)
RUTGER HAUER
(23. siječnja 1944. - 19. srpnja 2019.)
"Vidio sam stvari koje vi ljudi ne biste vjerovali. Napade letjelica s ruba Oriona. Gledao sam kako C-zrake svjetlucaju u mraku u blizini Tannhäuserove kapije. Svi će se ti trenuci izgubiti s vremenom, poput suza po kiši. Vrijeme je za smrt." (Roy Batty / Rutger Hauer, Blade Runner)
19. srpnja 2019., u rodnoj Nizozemskoj nakon kratke bolesti, u dobi od 75 godina preminuo je Rutger Hauer. Hauer je 1982. u znanstveno-fantastičnom trileru "Blade Runner" glumio replikanta ubojicu Roya Battyja, te od sporedne uloge postigao takav uspjeh da je, pisali su kritičari, zasjenio i glavnu ulogu koju je tumačio Harrison Ford. Prva prilika njegova života dogodila se 1969. kad ga je Paul Verhoeven angažirao kao glavnu ulogu u seriji ‘Floris’, srednjovjekovnom ostvarenju nalik na filmove o Ivanhoeu, kojom je stekao ime i ugled u Nizozemsko. U godinama koje su uslijedile nizozemska publika obožavala ga je i u filmu istog redatelja ‘Turkish Delight’, a taj je film ujedno bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Izvrsno je odglumio i beskućnika alkoholičara u filmu ‘The Legend of the Holy Drinker’ Ermanna Olmija, a za ulogu nacista u filmu ‘Escape From Sobibor’ osvojio je Zlatni globus. Za ulogu SS oficira u ‘Fatherlandu’ također je bio nominiran za tu nagradu. Rutger hauer iza sebe ima 174 uloge na televiziji i u filmu. Bio je i veliki aktivist te se borio za okoliš kao sponzor Greenpeacea. Osnovao je neprofitnu organizaciju posvećenoj borbi protiv AIDS-a nazvanu Starfish Association.
Diego Maradona, 2019. Asif Kapadia, 130 min.
Kad sam došao u Napulj, dočekalo me 85.000 ljudi. Kad sam odlazio, nije bilo ni jednog jedinog.
Dana 5. srpnja 1984. godine, Diego Maradona stigao je u Napulj za tada rekordni iznos i u sljedećih sedam godina otvorio se pakao. Najslavniji nogometni genij svih vremena i najdisfunkcionalniji grad u Europi bili su savršeni jedno za drugo. Maradona je bio blagoslovljen na terenu, ali proklet izvan njega; ovaj karizmatični Argentinac vrlo je brzo odveo Napoli do njihovog prvog naslova prvaka. Snovi su bili ispunjeni. Ali postojala je i cijena… Diegu je bilo dopušteno da radi sve, dok god je na terenu izvodio čuda, ali kada je magije nestalo on je postao zatočenikom grada.
Treći film iza Oscarom i BAFTA-om nagrađene ekipe koja nam je donijela filmove „Senna“ i „Amy“, ovaj film sačinjen je od preko pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, a kojeg je u cijelosti podržao i sam igrač. Kad se govori o Maradoninoj loptačkoj karijeri, većini će ljudi prvo pasti na pamet “Božja ruka” ili scudetto 1987. No, Kapadia kao dramaturški obrat filma uzima jednu utakmicu o kojoj se obično nikad ne govori, a koja je prema njegovu mišljenju početak kraja. Bila je to polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. koju je odigrao za Argentinu upravo protiv domaće Italije, i to upravo u svom Napulju.
Za razliku od redikula Kusturice koji snima film o redikulu Maradoni, Kapadia koristi eksplozivni i dosad neviđeni footage o Maradoninoj talijanskoj priči. Sedam napuljskih godina transformiranih u Evanđelje po Diegu. No, Kapadia je itekako svjestan da bi pričati isključivo o Maradoni, onako kao što je to učinio Kusturica, bila kapitalna greška. Za Kapadiu, Maradona je više od toga. Pričati o Maradoni znači pričati o njegovu svijetu i njegovu domu. (Dragan Rubeša, Novi List)
S jedne strane bio je Diego koji je bio povučena osoba, a Maradona šizofreni lik koji se jedini mogao nositi sa slavom koja ga je pratila. Film sačinjen od pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, pokušava i uspijeva pokazati zbog čega je Maradona legenda čiji će mit trajati mnogo duže od sjećanja na, možda bolje nogometaše i od njega. "Do srijede sam pio i drogirao se, a četvrtkom započinjao pripreme za utakmicu", kaže Maradona u filmu. "Oba su njegova lica tu”, kaže u filmu jedan od njegovih poznanika “ono probisvijeta i ono genija”, najbolje oslikavajući što je Maradona znači(o) za, ne samo nogometni svijet u nekom gotovo zaboravljenom vremenu. (Nikola Kučar, Glas Slavonije)
https://www.imdb.com/title/tt5433114/?ref_=nv_sr_srsg_0
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Pinocchio, 1940. Norman Ferguson, T. Hee, Wilfred Jackson, Jack Kinney, Hamilton Luske, Bill Roberts, Ben Sharpsteen, 88 min. US
Lutkar Gepetto izradi lutku muškog dječaka koja, na njegovu želju da dobije sina, oživi. Gepetto dječaka nazove Pinocchio kojemu dobra vila dodijeli pratitelja cvrčka Jiminiyja. Nakon niza pustolovina mali lutak postaje pravi dječak.
Po nekim ocjenama najuspjeliji Disneyjev cjelovečernji crtani film, odlikuje se nizom vizualno atraktivnih scena poput uvodnih kadrova Gepettova sela snimljenih multiplan kamerom, podvodnih prizora i dramatične potjere na kraju. Slikovno bogatstvo, maštoviti rakursi i dinamičan ritam nadopunjeni su razrađenim oslanjanjem na arhetipske obrasce bajke (sa scenama kažnjavanja – pretvaranje junaka u magarca i konačnog iskupljenja i ostvarenja obiteljske sreće), vrsnim karakterizacijama, npr. cvrčka Jiminyja, moralističke figure junakove savjesti preko kojega je izbjegnuta prenaglašena sentimentalnost, vulkanskog majstora lutki Strombolija, lisca J. Wirthingtona Foulfellowa, koji podsjeća na dickensijanske zlikovce, i kita Monstra kao simbola demonske kazne, te glazbom (Oscar), vrhunac koje je također Oscarom nagrađena pjesma »When You Wish Upon a Star« koju pjeva cvrčak, a čija je postavka o ispunjenju snova postala idejnim temeljem Disneyjeva svjetonazora u daljnjim filmovima. (B. Kragić, HFL)
Najpoznatiji zločesti dječak na svijetu “rođen” je 1881. Književni “otac” Carlo Lorenzini, jer tako se pisac zvao, prvu je priču o drvenoj marioneti, „Pinocchiu“, napisao za talijanske dječje novine “Il giornale per i bambini”, “Dječje novine” i do danas oduševljava djecu. Ali, i plaši. Jer tko danas ne kaže za nekog lašca da je Pinocchio? Koliko roditelja i danas kaže djeci da će im, lažu li, narasti nos? Sve to možemo zahvaliti novinaru i književniku koji je pod pseudonimom Carlo Collodi izmislio priču. Collodi je bio veliki domoljub, borac za ujedinjenje Italije i društveni kritičar, no slavu je stekao s pričom o drvenoj marioneti koja se na kraju dugog i ponekad stravičnog puta, pretvori u živog dječaka. Prvo je bio junak priča koje su izlazile u nastavcima u novinama pune dvije godine, od 1881. do 1882. a godinu kasnije su sve priče sakupili u knjigu koja je izašla u veljači 1883. Osim što je odmah postao slavan i čitan, „Pinocchio“ je postao klasik dječje, ali i svjetske književnosti, završio je i na kazališnim daskama i u i na filmovima. Današnja Fondazia Nazionale Carlo Collodi u kasnim je 1990. a po UNESCO-vim izvorima pobrojala 240 jezika kojima u svijetu danas priča Pinocchio. I vjerovali ili ne, to je jedna od najprevođenijih knjiga u svijetu. Carlo Lorenzini, poznatiji kao Collodi, za života je bio poznat pisac i društveni komentator. „Pinocchio“ mu je odmah donio slavu u domovini. Onu svjetsku nije doživio jer je dvije godine poslije smrti prvi prijevod na engleski napravila Mary Alice Murray. Njezin je prijevod dodan u “Everyman’s Library” 1911. – ediciju koja je iz svih područja (putopisis, znanost, fikcija, teologija i filozofija, povijest, klasici, za mladež, eseji, oratoriji, poezija i drama, biografije, romantični..) objavila preko tisuću djela. To je bio pun pogodak jer je knjiga bila razgrabljena i u Americi. Prijevod iz 1926. do danas je jako cijenjen kao i dvojezično izdanje iz 1986. (Sandra Veić Sukreški, citajknjigu.com)
https://www.imdb.com/title/tt0032910/?ref_=fn_al_tt_2
Diego Maradona, 2019. Asif Kapadia, 130 min.
Kad sam došao u Napulj, dočekalo me 85.000 ljudi. Kad sam odlazio, nije bilo ni jednog jedinog.
Dana 5. srpnja 1984. godine, Diego Maradona stigao je u Napulj za tada rekordni iznos i u sljedećih sedam godina otvorio se pakao. Najslavniji nogometni genij svih vremena i najdisfunkcionalniji grad u Europi bili su savršeni jedno za drugo. Maradona je bio blagoslovljen na terenu, ali proklet izvan njega; ovaj karizmatični Argentinac vrlo je brzo odveo Napoli do njihovog prvog naslova prvaka. Snovi su bili ispunjeni. Ali postojala je i cijena… Diegu je bilo dopušteno da radi sve, dok god je na terenu izvodio čuda, ali kada je magije nestalo on je postao zatočenikom grada.
Treći film iza Oscarom i BAFTA-om nagrađene ekipe koja nam je donijela filmove „Senna“ i „Amy“, ovaj film sačinjen je od preko pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, a kojeg je u cijelosti podržao i sam igrač. Kad se govori o Maradoninoj loptačkoj karijeri, većini će ljudi prvo pasti na pamet “Božja ruka” ili scudetto 1987. No, Kapadia kao dramaturški obrat filma uzima jednu utakmicu o kojoj se obično nikad ne govori, a koja je prema njegovu mišljenju početak kraja. Bila je to polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. koju je odigrao za Argentinu upravo protiv domaće Italije, i to upravo u svom Napulju.
Za razliku od redikula Kusturice koji snima film o redikulu Maradoni, Kapadia koristi eksplozivni i dosad neviđeni footage o Maradoninoj talijanskoj priči. Sedam napuljskih godina transformiranih u Evanđelje po Diegu. No, Kapadia je itekako svjestan da bi pričati isključivo o Maradoni, onako kao što je to učinio Kusturica, bila kapitalna greška. Za Kapadiu, Maradona je više od toga. Pričati o Maradoni znači pričati o njegovu svijetu i njegovu domu. (Dragan Rubeša, Novi List)
S jedne strane bio je Diego koji je bio povučena osoba, a Maradona šizofreni lik koji se jedini mogao nositi sa slavom koja ga je pratila. Film sačinjen od pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, pokušava i uspijeva pokazati zbog čega je Maradona legenda čiji će mit trajati mnogo duže od sjećanja na, možda bolje nogometaše i od njega. "Do srijede sam pio i drogirao se, a četvrtkom započinjao pripreme za utakmicu", kaže Maradona u filmu. "Oba su njegova lica tu”, kaže u filmu jedan od njegovih poznanika “ono probisvijeta i ono genija”, najbolje oslikavajući što je Maradona znači(o) za, ne samo nogometni svijet u nekom gotovo zaboravljenom vremenu. (Nikola Kučar, Glas Slavonije)
https://www.imdb.com/title/tt5433114/?ref_=nv_sr_srsg_0
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Ut og stjæle hester, 2019. Hans Petter Moland, 123 min. NO/DK/SW
Scenarij: Hans Petter Moland, Per Petterson
Uloge: Stellan Skarsgård, Bjørn Floberg, Tobias Santelmann, Danica Curcic
Studeni 1999. 67-godišnji Trond živi u novootkrivenoj samoći i raduje se što će sam dočekati novu 2000. godinu. Kako dolazi zima, otkriva da ima susjeda, čovjeka kojeg je Trond znao još 1948., u ljeto kada je napunio 15 godina, a isto ljeto Trondov otac pripremio ga je da nosi teret njegove predstojeće izdaje i nestanka. To je ljeto Trond odrastao i osjetio miris žene za kojom je čeznuo. Ista žena s kojom se Trondov otac pripremao provesti život.
Radi se o ekranizaciji bestselera “Ut og stjæle hester” iz 2003. godine norveškog romanopisca Pera Pettersona koji je na temelju ovog romana osvojio dvije najvažnije norveške književne nagrade, nagradu za najbolju knjigu godine i nagradu norveške književne kritike. Njeno izdanje na engleskom jeziku, “Out Stealing Horses”, tokom 2006. nagrađeno je Independent Foreign Fiction Prize nagradom, a tokom 2007. i International IMPAC Dublin nagradom koja je najviša svjetska novčana književna nagrada za jedno djelo objavljeno na engleskom jeziku u iznosu od 100.000 €.
U Berlinu je Srebrenog medvjeda za izvanredan umjetnički doprinos dobio snimatelj Rasmus Videbæk. Film je u Norveškoj osvojio najvažnije nagrade (Amanda Awards, Norway 2019.): najbolji film, scenarij, fotografija, glazba i sporedni glumac, uz još pet nominacija.
Ovaj veličanstveni film zasnovan je na romanu Per Pettersona " Ut Og Stjæle Hester“. Otkrio sam ga na Skandinavskom filmskom festivalu 2019. u Australiji. Očaravajuć je, poetičan, a fotografija doista oduzima dah. Svaka scena detaljno je isplanirana pružajući bogatu tapiseriju pozadina koje su neprimjetno integrirane u priču. (lincoln-15/imdb)
Jedinstveni komadić umjetnosti... Iskreno hvala redatelju, glumcima, cijeloj ekipi i producentima na ovom čarobnom i dubokom filmu. Nisam siguran je li ovaj film za svakoga. Možda ga samo zrela, umjetnička osoba puna životnog iskustva može osjetiti i razumjeti. Izišao sam iz kina duboko dirnut, a film je još dugo ostao u meni ... sa mnom. Poput vrlo bliskog i intimnog prijatelja. (lpuraite/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt7319496/?ref_=nv_sr_srsg_0
Diego Maradona, 2019. Asif Kapadia, 130 min.
Kad sam došao u Napulj, dočekalo me 85.000 ljudi. Kad sam odlazio, nije bilo ni jednog jedinog.
Dana 5. srpnja 1984. godine, Diego Maradona stigao je u Napulj za tada rekordni iznos i u sljedećih sedam godina otvorio se pakao. Najslavniji nogometni genij svih vremena i najdisfunkcionalniji grad u Europi bili su savršeni jedno za drugo. Maradona je bio blagoslovljen na terenu, ali proklet izvan njega; ovaj karizmatični Argentinac vrlo je brzo odveo Napoli do njihovog prvog naslova prvaka. Snovi su bili ispunjeni. Ali postojala je i cijena… Diegu je bilo dopušteno da radi sve, dok god je na terenu izvodio čuda, ali kada je magije nestalo on je postao zatočenikom grada.
Treći film iza Oscarom i BAFTA-om nagrađene ekipe koja nam je donijela filmove „Senna“ i „Amy“, ovaj film sačinjen je od preko pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, a kojeg je u cijelosti podržao i sam igrač. Kad se govori o Maradoninoj loptačkoj karijeri, većini će ljudi prvo pasti na pamet “Božja ruka” ili scudetto 1987. No, Kapadia kao dramaturški obrat filma uzima jednu utakmicu o kojoj se obično nikad ne govori, a koja je prema njegovu mišljenju početak kraja. Bila je to polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. koju je odigrao za Argentinu upravo protiv domaće Italije, i to upravo u svom Napulju.
Za razliku od redikula Kusturice koji snima film o redikulu Maradoni, Kapadia koristi eksplozivni i dosad neviđeni footage o Maradoninoj talijanskoj priči. Sedam napuljskih godina transformiranih u Evanđelje po Diegu. No, Kapadia je itekako svjestan da bi pričati isključivo o Maradoni, onako kao što je to učinio Kusturica, bila kapitalna greška. Za Kapadiu, Maradona je više od toga. Pričati o Maradoni znači pričati o njegovu svijetu i njegovu domu. (Dragan Rubeša, Novi List)
S jedne strane bio je Diego koji je bio povučena osoba, a Maradona šizofreni lik koji se jedini mogao nositi sa slavom koja ga je pratila. Film sačinjen od pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, pokušava i uspijeva pokazati zbog čega je Maradona legenda čiji će mit trajati mnogo duže od sjećanja na, možda bolje nogometaše i od njega. "Do srijede sam pio i drogirao se, a četvrtkom započinjao pripreme za utakmicu", kaže Maradona u filmu. "Oba su njegova lica tu”, kaže u filmu jedan od njegovih poznanika “ono probisvijeta i ono genija”, najbolje oslikavajući što je Maradona znači(o) za, ne samo nogometni svijet u nekom gotovo zaboravljenom vremenu. (Nikola Kučar, Glas Slavonije)
https://www.imdb.com/title/tt5433114/?ref_=nv_sr_srsg_0
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Splendor in the Grass, 1961. Elia Kazan, 124 min. US
Scenarij: William Inge
Uloge: Natalie Wood, Warren Beatty, Pat Hingle, Audrey Christie, Barbara Loden, Zohra Lampert, Fred Stewart
Provincijski gradić u američkoj državi Kansas tijekom kasnih dvadesetih godina 20. stoljeća. Privlačna Wilma Dean Loomis siromašna je srednjoškolka koja se zaljubi u naočitog Buda Stampera, sina bogatog i utjecajnog Acea Stampera, ujedno i vrlo popularnog učenika. I Bud voli Wilmu, no ona smatra da joj on osjećaje ne uzvraća dovoljno snažno i da se prema njoj ne ponaša onako kako bi trebao. Dok Wilmina majka vođena strogim religioznim odgojem i stavovima drži da joj kći do udaje mora ostati „čista” i „neokaljana”, otac Ace je strog čovjek navikao da se sve uvijek odvija prema njegovim zamislima. Kad Budu postane pomalo zamorno to što odnos između njega i Wilme ostaje samo na poljupcima, Ace će mu jasno reći da ga u slučaju njezine trudnoće očekuje ženidba te mu preporučiti da za drugačiju zabavu s djevojkama potraži i drugu vrstu djevojaka. Nakon što on to i napravi, Wilma će doznati za njegovu nevjeru te uslijed toga početi doživljavati histerične napadaje i postupno gubiti razum.
Kultna romantična drama Elije Kazana jedno od njegovih komercijalno najuspješnijih ostvarenja, ovjenčano Oscarom za najbolji izvorni scenarij Williama Ingea, te nagrađeno Zlatnim globusom za najperspektivnijeg glumačkog debitanta Warrena Beattyja. Inge je najprije istoimeni roman a potom i scenarij utemeljio na stvarnim pričama iz života svojih poznanika koji su mu poslužili i kao osnova za kreiranje protagonista osam godina ranije objavljene drame „Glory in the Flower“. U filmu naslovljenom kao i istoimena pjesma Williama Wordswortha, Natalie Wood je tumačenjem psihološki kompleksnog lika Wilme Dean Loomis ostvarila jednu od najboljih uloga u karijeri, no ponajviše je profitirao debitant i kasnije velika zvijezda Warren Beatty. Riječ je o prilično tjeskobnom i tamnim tonovima prožetom ostvarenju koje se na za ono doba gotovo šokantan način bavi na filmu uglavnom prešućivanim temama seksualnog nagona, strogog i destruktivnog puritanskog odgoja i s njim povezanima opresijom u obiteljskom krugu te psihičkim poremećajima i suicidalnošću. (Kino Tuškanac)
https://www.imdb.com/title/tt0055471/?ref_=nv_sr_srsg_0
Glas, 2019. Ognjen Sviličić, 80 min. HR/RS/FYROM
Scenarij: Ognjen Sviličić, Marijana Verhoef
Uloge: Franko Jakovčević, Belma Salkunić, Karla Brbić, Barbara Vicković, Igor Kovač, Goran Bogdan, Stipe Radoja, Josip Lukić
Po dolasku u katolički internat Goran se nađe pod pritiskom da se prikloni instant-religiji koja se ondje nameće. Čvrsta stava da vjera ne smije biti prisilna, on pruža otpor svojoj okolini, čak i kad se svi okrenu protiv njega.
Film „Glas“ svoju svjetsku premijeru imao je na 24. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Busanu. Međunarodni filmski festival u Busanu jedan je od najznačajnijih filmskih festivala u Aziji, osnovan 1996. godine. „Jako mi je drago da je naš film Glas prikazan na najvećem azijskom festivalu. Meni osobno je jako bitno da film ima svjetsku premijeru na A festivalu jer to znači da će imati festivalski život. Isto mislim da je u ovom trenutku bitno i za hrvatski film da nastavi svoje prisustvo na velikim festivalima, kako bi se nastavio kontinuitet koji je par godina bio prekinut“. (Ognjen Sviličić)
'Glas' je vizualno drugačiji. U žarkim je bojama, nije siv, nego zapravo prikazuje Hrvatsku kao jedno jako lijepo mjesto, ali s ozbiljnim problemom nesnošljivost. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Priča je za mene vrlo osobna. Borba pojedinca s okolinom je priča o konformizmu. Konformizam na kraju vrlo često dovodi do nasilja. U društvima u kojima se podrazumjeva da svi moramo misliti isto dolazi do nasilja prema ljudima koji se usude drugačije razmišljati. To se događa posvuda, međutim za Hrvatsku je baš karakteristično. Osobno sam se uvijek divio ljudima koji su uspijevali odoljeti pritiscima okoline, ma koliko to bilo teško. Imam osjećaj da je danas u Hrvatskoj izuzetno teško iskazati neslaganje s većinom, pogotovo o stvarima koje se podrazumijevaju. Jedna od takvih dogmi je vjera i odnos prema njoj. (Ognjen Sviličić)
Zašto je majka poslala sina u takvu školu, ako je već znala da je netrpeljiv prema religiji? “Nije to baš tako, njoj je imponiralo što katoličke škole imaju komfor, jeftinije su, i što je najvažnije, djeluju sigurno. To da on neće pristati sudjelovati u vjerskim ritualima, njoj koja ide raditi na brod, nije se činio kao osobit problem. Pogotovo jer je smatrala da Goran ima mušice koje će nestati u školi sa strožim režimom. Beogradski kritičar Miroljub Vučković gledao je film u Busanu i rekao kako je to film o pasivnoj agresiji, što smatram vrlo točnim. Ideja mi je bila da to bude neka vrsta kineskog mučenja, da agresija postaje sve jača i jača, sve dok se zatvorenik ne onesvijesti. Junak je, pak, u posebnoj situaciji, ne može pristati na njihove uvjete, a opet ne želi ni potpuno raskinuti odnose s njima. Majice koje on stalno mijenja pokazuju da jedini pokušava barem malo izraziti kakvu-takvu osobnost”. (Nenad Polimac i Ognjen Sviličić u razgovoru za Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/hoce-li-novi-hrvatski-film-razgnjeviti-crkvu-jesu-li-ljudi-koji-zele-stvoriti-vjernike-svjesni-da-ih-zapravo-ne-stvaraju-nego-mozda-odbijaju/9714325/
https://www.imdb.com/title/tt8230080/?ref_=fn_al_tt_3
Les misérables, 2019. Ladj Ly, 102 min. FR
Scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini, Alexis Manenti
Uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga
Inspiriran neredima u pariškim predgrađima 2005., film se vrti oko trojice pripadnika kriminalističke policije koji su pregaženi pri pokušaju jednog uhićenja. “Les Miserables” je dobio nagradu žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Na nedavnim dodjelama evropskih fimskih nagrada, Lady Ly - francuski redatelj malijskog podrijetla - proglašen je otkrićem godine. Upravo zbog ove suvremene policijska drama koja gledatelje vodi u ozloglašeno pariško predgrađe Montfermeil, isto ono u koje je Victor Hugo smjestio svoje “Jadnike”.
Film je francuski kandidat za Oscara, nominiran je za Zlatni globus u kategoriji stranog filma, osvajač je nagrade žirija u Cannesu te još niza nagrada na festivalima širom svijeta.
To je film iz kojeg osjećate da autor zna o čemu snima. No osim dokumentarističke fakture film je uvjerljiv i kao žanrovska drama. Ly s finom brižljivošću slaže sloj po sloj, s jednakim razumijevanjem i interesom prikazuje i delinkvente i mafijaše i policajce i islamiste i rasiste, a svaki mu lik ima svoje zašto. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Ovo je, bar za mene, najbolji film ove godine. Apsolutni masterpiece o kojem razmišljaš i danima kasnije. (humanbox/satelitskiforum.com)
https://www.imdb.com/title/tt10199590/?ref_=nv_sr_srsg_3
Les misérables, 2019. Ladj Ly, 102 min. FR
Scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini, Alexis Manenti
Uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga
Inspiriran neredima u pariškim predgrađima 2005., film se vrti oko trojice pripadnika kriminalističke policije koji su pregaženi pri pokušaju jednog uhićenja. “Les Miserables” je dobio nagradu žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Na nedavnim dodjelama evropskih fimskih nagrada, Lady Ly - francuski redatelj malijskog podrijetla - proglašen je otkrićem godine. Upravo zbog ove suvremene policijska drama koja gledatelje vodi u ozloglašeno pariško predgrađe Montfermeil, isto ono u koje je Victor Hugo smjestio svoje “Jadnike”.
Film je francuski kandidat za Oscara, nominiran je za Zlatni globus u kategoriji stranog filma, osvajač je nagrade žirija u Cannesu te još niza nagrada na festivalima širom svijeta.
To je film iz kojeg osjećate da autor zna o čemu snima. No osim dokumentarističke fakture film je uvjerljiv i kao žanrovska drama. Ly s finom brižljivošću slaže sloj po sloj, s jednakim razumijevanjem i interesom prikazuje i delinkvente i mafijaše i policajce i islamiste i rasiste, a svaki mu lik ima svoje zašto. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Ovo je, bar za mene, najbolji film ove godine. Apsolutni masterpiece o kojem razmišljaš i danima kasnije. (humanbox/satelitskiforum.com)
https://www.imdb.com/title/tt10199590/?ref_=nv_sr_srsg_3
Diego Maradona, 2019. Asif Kapadia, 130 min.
Kad sam došao u Napulj, dočekalo me 85.000 ljudi. Kad sam odlazio, nije bilo ni jednog jedinog.
Dana 5. srpnja 1984. godine, Diego Maradona stigao je u Napulj za tada rekordni iznos i u sljedećih sedam godina otvorio se pakao. Najslavniji nogometni genij svih vremena i najdisfunkcionalniji grad u Europi bili su savršeni jedno za drugo. Maradona je bio blagoslovljen na terenu, ali proklet izvan njega; ovaj karizmatični Argentinac vrlo je brzo odveo Napoli do njihovog prvog naslova prvaka. Snovi su bili ispunjeni. Ali postojala je i cijena… Diegu je bilo dopušteno da radi sve, dok god je na terenu izvodio čuda, ali kada je magije nestalo on je postao zatočenikom grada.
Treći film iza Oscarom i BAFTA-om nagrađene ekipe koja nam je donijela filmove „Senna“ i „Amy“, ovaj film sačinjen je od preko pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, a kojeg je u cijelosti podržao i sam igrač. Kad se govori o Maradoninoj loptačkoj karijeri, većini će ljudi prvo pasti na pamet “Božja ruka” ili scudetto 1987. No, Kapadia kao dramaturški obrat filma uzima jednu utakmicu o kojoj se obično nikad ne govori, a koja je prema njegovu mišljenju početak kraja. Bila je to polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. koju je odigrao za Argentinu upravo protiv domaće Italije, i to upravo u svom Napulju.
Za razliku od redikula Kusturice koji snima film o redikulu Maradoni, Kapadia koristi eksplozivni i dosad neviđeni footage o Maradoninoj talijanskoj priči. Sedam napuljskih godina transformiranih u Evanđelje po Diegu. No, Kapadia je itekako svjestan da bi pričati isključivo o Maradoni, onako kao što je to učinio Kusturica, bila kapitalna greška. Za Kapadiu, Maradona je više od toga. Pričati o Maradoni znači pričati o njegovu svijetu i njegovu domu. (Dragan Rubeša, Novi List)
S jedne strane bio je Diego koji je bio povučena osoba, a Maradona šizofreni lik koji se jedini mogao nositi sa slavom koja ga je pratila. Film sačinjen od pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, pokušava i uspijeva pokazati zbog čega je Maradona legenda čiji će mit trajati mnogo duže od sjećanja na, možda bolje nogometaše i od njega. "Do srijede sam pio i drogirao se, a četvrtkom započinjao pripreme za utakmicu", kaže Maradona u filmu. "Oba su njegova lica tu”, kaže u filmu jedan od njegovih poznanika “ono probisvijeta i ono genija”, najbolje oslikavajući što je Maradona znači(o) za, ne samo nogometni svijet u nekom gotovo zaboravljenom vremenu. (Nikola Kučar, Glas Slavonije)
https://www.imdb.com/title/tt5433114/?ref_=nv_sr_srsg_0
Frères ennemis, 2018. David Oelhoffen, 111 min. FR/BE
Scenarij: David Oelhoffen, Jeanne Aptekman
Uloge: Matthias Schoenaerts, Reda Kateb, Adel Bencherif
Rođeni i odrasli u predgrađu kojim se raspačava droga, Driss i Manuel bili su poput braće. Kao odrasli, njih su dvojica ipak otišli potpuno različitim putevima: Manuel je odlučio obgrliti život dilera, dok je Driss u potpunosti to odbacio i postao policajcem. Kada Manuelov najveći posao dotadašnje karijere propadne, njih dvojica ponovno se susreću i shvaćaju da će trebati jedan drugoga kako bi preživjeli u vlastitim svjetovima. Između izdaje i ozlojeđenosti te unatoč mržnji, oni polako obnavljaju stari odnos vezan za jedinu stvar koja ima je ostala zajedničkom: duboku povezanost s mjestom njihova djetinjstva.
Reda Kateb I Matthias Schoenaerts nemaju puno scena zajedno, all su savršeni u ovom mračnom trileru, vrlo dobro insceniranim I napisanim (Remy Fiers / senscritique.com)
Klasični francuski noir (Toni Vail / Cinemania)
lzvrsna redateljska posvećenost suzdržanosti i snažna privrženost društvenoj stvarnosti. (Jose Martin / El antepenultimo mohicano)
Zabavan i vrlo zavodIjiv (Fionnuala Halligan / Screen International)
https://www.imdb.com/title/tt6527586/?ref_=nv_sr_srsg_2
Les misérables, 2019. Ladj Ly, 102 min. FR
Scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini, Alexis Manenti
Uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga
Inspiriran neredima u pariškim predgrađima 2005., film se vrti oko trojice pripadnika kriminalističke policije koji su pregaženi pri pokušaju jednog uhićenja. “Les Miserables” je dobio nagradu žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Na nedavnim dodjelama evropskih fimskih nagrada, Lady Ly - francuski redatelj malijskog podrijetla - proglašen je otkrićem godine. Upravo zbog ove suvremene policijska drama koja gledatelje vodi u ozloglašeno pariško predgrađe Montfermeil, isto ono u koje je Victor Hugo smjestio svoje “Jadnike”.
Film je francuski kandidat za Oscara, nominiran je za Zlatni globus u kategoriji stranog filma, osvajač je nagrade žirija u Cannesu te još niza nagrada na festivalima širom svijeta.
To je film iz kojeg osjećate da autor zna o čemu snima. No osim dokumentarističke fakture film je uvjerljiv i kao žanrovska drama. Ly s finom brižljivošću slaže sloj po sloj, s jednakim razumijevanjem i interesom prikazuje i delinkvente i mafijaše i policajce i islamiste i rasiste, a svaki mu lik ima svoje zašto. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Ovo je, bar za mene, najbolji film ove godine. Apsolutni masterpiece o kojem razmišljaš i danima kasnije. (humanbox/satelitskiforum.com)
https://www.imdb.com/title/tt10199590/?ref_=nv_sr_srsg_3
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
Les misérables, 2019. Ladj Ly, 102 min. FR
Scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini, Alexis Manenti
Uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga
Inspiriran neredima u pariškim predgrađima 2005., film se vrti oko trojice pripadnika kriminalističke policije koji su pregaženi pri pokušaju jednog uhićenja. “Les Miserables” je dobio nagradu žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Na nedavnim dodjelama evropskih fimskih nagrada, Lady Ly - francuski redatelj malijskog podrijetla - proglašen je otkrićem godine. Upravo zbog ove suvremene policijska drama koja gledatelje vodi u ozloglašeno pariško predgrađe Montfermeil, isto ono u koje je Victor Hugo smjestio svoje “Jadnike”.
Film je francuski kandidat za Oscara, nominiran je za Zlatni globus u kategoriji stranog filma, osvajač je nagrade žirija u Cannesu te još niza nagrada na festivalima širom svijeta.
To je film iz kojeg osjećate da autor zna o čemu snima. No osim dokumentarističke fakture film je uvjerljiv i kao žanrovska drama. Ly s finom brižljivošću slaže sloj po sloj, s jednakim razumijevanjem i interesom prikazuje i delinkvente i mafijaše i policajce i islamiste i rasiste, a svaki mu lik ima svoje zašto. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Ovo je, bar za mene, najbolji film ove godine. Apsolutni masterpiece o kojem razmišljaš i danima kasnije. (humanbox/satelitskiforum.com)
https://www.imdb.com/title/tt10199590/?ref_=nv_sr_srsg_3
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
Les misérables, 2019. Ladj Ly, 102 min. FR
Scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini, Alexis Manenti
Uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga
Inspiriran neredima u pariškim predgrađima 2005., film se vrti oko trojice pripadnika kriminalističke policije koji su pregaženi pri pokušaju jednog uhićenja. “Les Miserables” je dobio nagradu žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Na nedavnim dodjelama evropskih fimskih nagrada, Lady Ly - francuski redatelj malijskog podrijetla - proglašen je otkrićem godine. Upravo zbog ove suvremene policijska drama koja gledatelje vodi u ozloglašeno pariško predgrađe Montfermeil, isto ono u koje je Victor Hugo smjestio svoje “Jadnike”.
Film je francuski kandidat za Oscara, nominiran je za Zlatni globus u kategoriji stranog filma, osvajač je nagrade žirija u Cannesu te još niza nagrada na festivalima širom svijeta.
To je film iz kojeg osjećate da autor zna o čemu snima. No osim dokumentarističke fakture film je uvjerljiv i kao žanrovska drama. Ly s finom brižljivošću slaže sloj po sloj, s jednakim razumijevanjem i interesom prikazuje i delinkvente i mafijaše i policajce i islamiste i rasiste, a svaki mu lik ima svoje zašto. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Ovo je, bar za mene, najbolji film ove godine. Apsolutni masterpiece o kojem razmišljaš i danima kasnije. (humanbox/satelitskiforum.com)
https://www.imdb.com/title/tt10199590/?ref_=nv_sr_srsg_3
Systemsprenger / System Crasher, 2019. Nora Fingscheidt, 110 min. DE
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.: 2 nominacije (film, glavna glumica)
BERLIN 2019. SREBRNI MEDVJED
VUKOVAR FILM FESTIVAL 2019. NAJBOLJI FILM
NJEMAČKI KANDIDAT ZA OSCARA
Scenarij: Nora Fingscheidt
Uloge: Helena Zengel, Albrecht Schuch, Gabriela Maria Schmeide
Bernadette ili Benni, kako želi da je zovu, nježna je djevojčica silne energije i „razbijačica sustava“. Tako nazivaju djecu koja radikalno krše sva pravila, dosljedno se protive strukturama i malo-pomalo ispadnu iz svih modela pomoći za djecu i mlade u Njemačkoj. Gdje god prihvate tu devetogodišnjakinju, ubrzo je ponovno izbace. A ona upravo na to i cilja, budući da čezne za tim da ponovo živi kod majke, žene koja je neizmjerno preopterećena neuračunljivošću vlastite kćeri.
Prema svojem višestruko nagrađivanom scenariju Nora Fingscheidt inscenira intenzivnu dramu o neobuzdanoj čežnji djeteta za ljubavlju i zaštićenosti, ali i o nasilnom potencijalu koji u tome leži. Film ujedno opisuje i neumorne pokušaje odgojitelj(ic)a i psiholog(inj)a da djeci koja nepredvidivim ispadima predstavljaju prijetnju sebi i drugima pruže perspektivu, oslanjajući se na poštovanje, povjerenje i pouzdanje.
To je film o jako mladom i pomalo divljem djetetu koje je dio udomiteljskog sustava, koje se samo želi vratiti kući i ponovno biti sa svojom majkom. Jako smo sretni što smo uopće ovdje, na ovom posebnom festivalu, a nagrada kao takva je sve nas raznježila. Prvi put sam ovdje, a prije nekoliko godina sam prvi put saznao da postoji Vukovar film festival, koji svake godine ima iznimno dobar program, pa smo ponosni da smo i mi dio te festivalske priče. (Peter Hartwig, producent filma)
https://www.imdb.com/title/tt8535968/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
Systemsprenger / System Crasher, 2019. Nora Fingscheidt, 110 min. DE
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.: 2 nominacije (film, glavna glumica)
BERLIN 2019. SREBRNI MEDVJED
VUKOVAR FILM FESTIVAL 2019. NAJBOLJI FILM
NJEMAČKI KANDIDAT ZA OSCARA
Scenarij: Nora Fingscheidt
Uloge: Helena Zengel, Albrecht Schuch, Gabriela Maria Schmeide
Bernadette ili Benni, kako želi da je zovu, nježna je djevojčica silne energije i „razbijačica sustava“. Tako nazivaju djecu koja radikalno krše sva pravila, dosljedno se protive strukturama i malo-pomalo ispadnu iz svih modela pomoći za djecu i mlade u Njemačkoj. Gdje god prihvate tu devetogodišnjakinju, ubrzo je ponovno izbace. A ona upravo na to i cilja, budući da čezne za tim da ponovo živi kod majke, žene koja je neizmjerno preopterećena neuračunljivošću vlastite kćeri.
Prema svojem višestruko nagrađivanom scenariju Nora Fingscheidt inscenira intenzivnu dramu o neobuzdanoj čežnji djeteta za ljubavlju i zaštićenosti, ali i o nasilnom potencijalu koji u tome leži. Film ujedno opisuje i neumorne pokušaje odgojitelj(ic)a i psiholog(inj)a da djeci koja nepredvidivim ispadima predstavljaju prijetnju sebi i drugima pruže perspektivu, oslanjajući se na poštovanje, povjerenje i pouzdanje.
To je film o jako mladom i pomalo divljem djetetu koje je dio udomiteljskog sustava, koje se samo želi vratiti kući i ponovno biti sa svojom majkom. Jako smo sretni što smo uopće ovdje, na ovom posebnom festivalu, a nagrada kao takva je sve nas raznježila. Prvi put sam ovdje, a prije nekoliko godina sam prvi put saznao da postoji Vukovar film festival, koji svake godine ima iznimno dobar program, pa smo ponosni da smo i mi dio te festivalske priče. (Peter Hartwig, producent filma)
https://www.imdb.com/title/tt8535968/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
Systemsprenger / System Crasher, 2019. Nora Fingscheidt, 110 min. DE
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.: 2 nominacije (film, glavna glumica)
BERLIN 2019. SREBRNI MEDVJED
VUKOVAR FILM FESTIVAL 2019. NAJBOLJI FILM
NJEMAČKI KANDIDAT ZA OSCARA
Scenarij: Nora Fingscheidt
Uloge: Helena Zengel, Albrecht Schuch, Gabriela Maria Schmeide
Bernadette ili Benni, kako želi da je zovu, nježna je djevojčica silne energije i „razbijačica sustava“. Tako nazivaju djecu koja radikalno krše sva pravila, dosljedno se protive strukturama i malo-pomalo ispadnu iz svih modela pomoći za djecu i mlade u Njemačkoj. Gdje god prihvate tu devetogodišnjakinju, ubrzo je ponovno izbace. A ona upravo na to i cilja, budući da čezne za tim da ponovo živi kod majke, žene koja je neizmjerno preopterećena neuračunljivošću vlastite kćeri.
Prema svojem višestruko nagrađivanom scenariju Nora Fingscheidt inscenira intenzivnu dramu o neobuzdanoj čežnji djeteta za ljubavlju i zaštićenosti, ali i o nasilnom potencijalu koji u tome leži. Film ujedno opisuje i neumorne pokušaje odgojitelj(ic)a i psiholog(inj)a da djeci koja nepredvidivim ispadima predstavljaju prijetnju sebi i drugima pruže perspektivu, oslanjajući se na poštovanje, povjerenje i pouzdanje.
To je film o jako mladom i pomalo divljem djetetu koje je dio udomiteljskog sustava, koje se samo želi vratiti kući i ponovno biti sa svojom majkom. Jako smo sretni što smo uopće ovdje, na ovom posebnom festivalu, a nagrada kao takva je sve nas raznježila. Prvi put sam ovdje, a prije nekoliko godina sam prvi put saznao da postoji Vukovar film festival, koji svake godine ima iznimno dobar program, pa smo ponosni da smo i mi dio te festivalske priče. (Peter Hartwig, producent filma)
https://www.imdb.com/title/tt8535968/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
Gone with the Wind, 1939. Victor Fleming, 238 min. US
Scenarij: Sydney Howard po romanu Margaret Mitchell (objavljen 1936. - za samo godinu dana rasprodan u čak 1.383.000 primjeraka)
Uloge: Vivien Leigh, Clark Gable, Olivia de Havilland, Leslie Howard, Hattie McDaniel
Uoči početka Amerčkog građanskog rata 1861., lijepa i hirovita kći plantažera, Scarlett O’Hara zaljubljena je u uglađena Ashleyja Wilkesa, zaručena za staloženiju Melanie. Dok Scarlett uporno pokušava osvojiti Ashleyja, šarmantni pustolov Rhett Butler opčinjen je njezinim temperamentom, ali joj ne popušta. No, usprkos međusobnoj privlačnosti Scarlett se dvaput udaje (isprva iz hira, potom iz koristi) te se nakon rata posvećuje obnovi opustošene plantaže.
Najomiljeniji, najtrajniji i najpopularniji film svih vremena. Kad se uzme u obzir i inflacija, film je sa najvećom zaradom u povijesti (4,401,358,554 $,). Scenarij Sidneyja Howarda adaptiran je prema prvom i jedinom objavljenom romanu Margaret Mitchell, bestselleru o Građanskom ratu i Periodu rekonstrukcije od 1.037 strana koji se prvi put pojavio 1936. godine, ali je najvećim dijelom napisan krajem 1920-ih godina. Producent David O. Selznick je 1936. godine osigurao filmska prava na Mitchellin roman za 50.000$ - u to vrijeme rekordnu svotu za prvi roman nepoznate autorice, što je navelo neke da nazovu film "Selznickova Glupost". Pisan pretežno krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća roman je pratio dramatični društveni raspad starog američkog juga tijekom teškog razdoblja američkog građanskog rata. U vrijeme premijere filma, knjiga je premašila svotu od 1,5 milijuna prodanih primjeraka. Rekordi su dostizani i 1976. godine kada je film prvi put emitiran na televiziji u dva dijela, a popularnost je još jednom porasla kada je ponovo prikazivan u kinima 1998. godine.
Poslije tri godine publiciteta i holivudskog "pravljenja mita", troiposatnog trajanja (sa jednom pauzom), gala premijere u Atlanti 15. prosinca 1939. godine u kinu Loew's Grand Theater (guverner Georgije proglasio je taj dan državni praznik), statusa filma sa najvećom zaradom (dostigavši na kraju 200 milijuna $), Max Steinerove veličanstvene muzike, izvrsne fotografije i Technocolor tehnike, film je svojevremeno bio pravi blockbuster. Investicija od preko 4 milijuna $ za troškove produkcije bila je rekordna, nezamisliva cifra u to vreme. Film je (neobrađena verzija je trajala 6 sati, jedna od planiranih verzija trajala je 4 ipo sata) bio pravi izazov za snimanje, kako zbog kontroverznih tema (uključujući silovanje, pijančenje, moralno rasipništve i preljub), tako i zbog epskih razmjera, sa više od 50 uloga i 2.400 statista.
Casting širom zemlje u potrazi za glumicom koja će glumiti južnjačku lepoticu Scarlett rezultirao je unajmljivanjem mlade britanske glumice Vivien Leigh, pored koje je razmatrano preko 30 drugih glumica (kako poznatih, tako i amaterskih), među kojima su bile i: Katharine Hepburn, Miriam Hopkins, Susan Hayward, Loretta Young, Paulette Goddard, Margaret Sullivan, Barbara Stanwyck, Joan Crawford, Norma Shearer, Lana Turner, Joan Bennett, Mae West, Tallulah Bankhead, Jean Arthur i Lucille Ball. Iako se očekivalo da će MGM zvezda Clark Gable imati ulogu žustrog ratnog profitera Rhetta Butlera, za tu ulogu su bili razmatrani i Errol Flynn, Ronald Colman i Gary Cooper. Autorica Margaret Mitchell je izjavila da je njen favorit za glavnu mušku ulogu bio Basil Rathbone. Četiri glavne zvijezde su bile isplaćene ovim redoslijedom: Clark Gable, iza koga je slijedio Leslie Howard, pa Olivia de Havilland, i tek onda Vivien Leigh sa "...i predstavlja" - tj. prije nego što je osvojila Oscara, nakon čega je glumila glavne uloge.
Film je dobio veliki broj priznanja, više nego bilo koji drugi film do tada: 13 nominacija i 8 osvojenih Oscara - Najbolji film, Najbolja režija, Najbolja glumica, posthumno za Najbolji scenarij (Sidney Howard, zajedno sa nizom saradnika - Edwin Justin Mayer, John Van Druten, Ben Hecht, F. Scott Fitzgerald i Jo Swerling) – autor čudnom igrom sudbine nije dočekao svoje djelo na velikom platnu: poginuo je u nesretnom slučaju četiri mjeseca prije svečane premijere filma, pa je njegov scenaristički Oscar ujedno i prvi Oscar koji je Američka filmska akademija dodjelila posthumno, Najbolja kinematografija u boji, Najbolja dekoracija interijera, Najbolja montaža i Najbolja ženska sporedna uloga (Hattie McDaniel - ovo je prvi put da je Afroamerikanka bila nominirana i da je osvojila Oskara) i dvije počasne nagrade, jedna za dizajnera produkcije Williama Camerona Menziesa za "upotrebu boje za dočaravanje dramatične atmosfere", a druga za tehničkog producenta Dona Musgravea za "pionirsko korištenje koordinirane opreme". Najduži je to film do tada koji je dobio Oscara. Ujedno, i prvi film u boji koji je dobio Oscra.
Iako je skoro polovinu filma režirao Victor Fleming (45%) - koji je jedini navedeni redatelj, još četiri redatelja su doprinijela različitim dijelovima filma: Sam Wood (15%), William Cameron Menzies (15%), George Cukor (5%) - prvi redatelj, B. Reeves Eason (2%) i ostatak od različitih redatelja druge ekipe (18%). Produkcija se razvukla na dugačke tri godine tijekom kojih je progutala za ondašnje doba nezamislivih 4 milijuna dolara i tijekom kojih je Sleznick nekoliko puta plesao na rubu što bankrota što nervnog sloma. Kao primjer o kako velikom filmskom pothvatu je bila riječ spomenimo samo podatak kako je samo scena spaljene Atlante koštala 25000$, spomenuta je scena snimljena na setovima studija MGM i tjekom nje do temelja je spaljeno niz starih hollywoodskih setova koji su glumili Atlantu među kojima su svakako najpoznatija "Velika Vrata" upotrebljena u originalnom "King-Kongu" iz 1933. godine. a prilikom njenog snimanja korišteno je svih sedam Technicolor kamera (tada posljednjeg krika filmske tehnike) koliko ih je cjelokupni Hollywood tada imao na raspolaganju.
Ružni dio priče je da sporedni glumci, oni tamne kože nisu mogli na premijeru. Po zakonima Jim Crow bili bi odvojeni od bijele publike što nitko od glumaca nije mogao prihvatiti, Gable je želio bojkotirati premijeru ali ga je Hattie McDaniel nagovorila da dođe. Hattie McDaniel, bila je prva Afroamerikanka ikada koja je dobila nominaciju a potom i zlatni kipić. Ova se dodjela smatra prekretnicom u priznavanju glumačkog statusa i izvrsnosti “crnim” glumcima. Ali, za vrijeme dodjele Oscara (Dvanaesta nagrada Akademije održana je u restoranu Coconut Grove hotela Ambasador u Los Angelesu) sjedila je za posebnim stolom, na kraju sobe što je kolege dovodilo do bijesa. No, Amerika još nije bila bez segregacije. Bilo je napada na Hattie – inače pjevačica, dijete robova sa južnjačkih plantaža - koja je odbrusila jednom kritičaru kako bi radije glumila sluškinju za 700 USD tjedno nego radila kao sluškinja za sedam dolara tjedno. No, crnačko stanovništvo nije bilo oduševljeno filmom jer su u njemu uglavnom robovi i ponizne sluge. No, realno, takav je bio Jug u doba zbivanja priče koliko god nam to danas bilo neprihvatljivo. Tek je 1959. u Kaliforniji ukinut zakon o segregaciji. Hattie je umrla 7 godina ranije, i nije joj se ispunila posljednja želja da bude sahranjena na hollywoodskom groblju. Kao i ranije, boja njene kože je bila problem.
Ako je ikada postojao film otporan na kritičare, onda je to ovaj: nije potpuno savršen, ali je nekako svejedno odličan. (Dave Kehr / Chicago Tribune)
Jedan od klasičnih filmova koji su definirali američku kinematografiju. (David Bezanson / Filmcritic.com)
Ovo je jedna rijetka vrsta filma koja je uspijela zasjeniti svoju vlastitu legendarnu reputaciju (Joe Baltake / The Passionate Moviegoer)
Kao primjer čiste snage filmotvoraca, još uvijek je nevjerojatan. (Roger Ebert / Chicago Sun Times)
Ima malo filmova koji predstavljaju takav nezahvalan zadatak za kritičara kao što ga predstavlja “Prohujalo s vihorom”. Ova epska melodrama, režirana od Victora Fleminga 1939., bi trebala biti manje percipirana kao film a više kao institucija. Za razliku od većine ostvarenja sedme umjetnosti, ova je zapravo postala dio popularne kulture u ovom stoljeću...Bilo je sigurno boljih ili važnijih filmova stvorenih u toj eri, no nijedan od njih nije uspio širiti čaroliju kroz desetljeća.(Dragan Antulov)
https://www.imdb.com/title/tt0031381/?ref_=nv_sr_srsg_0
Margaret Mitchell – samo jedna knjiga ali klasik koji i danas obara rekorde
Iz čiste dosade 25godišnja je mlada žena, tek udata, napisala 63 poglavlja knjige koja je postala jedna od najomiljenijih, najpoznatijih, najprodavanijih knjigu o američkom Jugu. Napisala je svjetski bestseler čija prodaja traje i danas i po kojem je snimljen jedan od najvećih filmova zlatnog doba Hollywooda. Bila je, ta žena, novinarka u “Atlanta Journal Sunday Magazineu” koja je nakon nekoliko nezgoda i na kraju teške ozlijede zgloba morala otići na bolovanje. Šepala je neko vrijeme po redakaciji ali noga nije prestala naticati, bolovi su bili jači i morala je na bolovanje i – strogo mirovanje. Da ne bi umrla od dosade, počela je pisati. To je bila Margaret Mitchell a roman koji je napisala “Gone With the Wind”
https://citajknjigu.com/margaret-mitchell-samo-jedna-knjiga-ali-klasik-koji-danas-obara-rekorde/
Systemsprenger / System Crasher, 2019. Nora Fingscheidt, 110 min. DE
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.: 2 nominacije (film, glavna glumica)
BERLIN 2019. SREBRNI MEDVJED
VUKOVAR FILM FESTIVAL 2019. NAJBOLJI FILM
NJEMAČKI KANDIDAT ZA OSCARA
Scenarij: Nora Fingscheidt
Uloge: Helena Zengel, Albrecht Schuch, Gabriela Maria Schmeide
Bernadette ili Benni, kako želi da je zovu, nježna je djevojčica silne energije i „razbijačica sustava“. Tako nazivaju djecu koja radikalno krše sva pravila, dosljedno se protive strukturama i malo-pomalo ispadnu iz svih modela pomoći za djecu i mlade u Njemačkoj. Gdje god prihvate tu devetogodišnjakinju, ubrzo je ponovno izbace. A ona upravo na to i cilja, budući da čezne za tim da ponovo živi kod majke, žene koja je neizmjerno preopterećena neuračunljivošću vlastite kćeri.
Prema svojem višestruko nagrađivanom scenariju Nora Fingscheidt inscenira intenzivnu dramu o neobuzdanoj čežnji djeteta za ljubavlju i zaštićenosti, ali i o nasilnom potencijalu koji u tome leži. Film ujedno opisuje i neumorne pokušaje odgojitelj(ic)a i psiholog(inj)a da djeci koja nepredvidivim ispadima predstavljaju prijetnju sebi i drugima pruže perspektivu, oslanjajući se na poštovanje, povjerenje i pouzdanje.
To je film o jako mladom i pomalo divljem djetetu koje je dio udomiteljskog sustava, koje se samo želi vratiti kući i ponovno biti sa svojom majkom. Jako smo sretni što smo uopće ovdje, na ovom posebnom festivalu, a nagrada kao takva je sve nas raznježila. Prvi put sam ovdje, a prije nekoliko godina sam prvi put saznao da postoji Vukovar film festival, koji svake godine ima iznimno dobar program, pa smo ponosni da smo i mi dio te festivalske priče. (Peter Hartwig, producent filma)
https://www.imdb.com/title/tt8535968/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
The Way We Were, 1973. Sydney Pollack, 118 min. US
Scenarij: Arthur Laurents (napisao je scenarij na temelju svojih dana na Sveučilištu Cornell)
Uloge: Barbra Streisand, Robert Redford, Bradford Dillman, Lois Chiles, Patrick O'Neal, Viveca Lindfors, Murray Hamilton, Sally Kirkland
Godine 1937. prgava aktivistkinja Katie Morosky nakratko se susrela sa Hubbellom, bezbrižnim bijelim anglosaksonskim protestantom bez ikakvog političkog senzibiliteta. Privukao ju je zbog izgleda i prirodne vještine pisanja, iako se on ne trudi baš previše. Njega je pak zaintrigirala njena odlučnost da nagovori druge da se bave društvenim stvarima. Privlačnost je evidentna, ali nijedno ne reagira i nakon završetka studija gube kontakt. Gotovo osam godina poslije, ponovno se sastaju u New Yorku kada Katie, koja radi na ljevičarskoj radiostanici, opazi Hubela, sada u vojsci, u noćnom klubu. Dvoje potpuno različitih ljudi - radikalna aktivistica, a on apolitični bijelac - zaljubi se i ode u Hollywood kako bi Hubel mogao napisati scenarij za prijatelja. Međutim, kad je kongresni Odbor za antiameričku aktivnost pokrenuo progon komunista 1947., a makartizam počinje upadati u njihov život, veza se raspala. Dok je trudna Katie odbila šutjeti zbog zatvaranja Holivudske desetorice, prevrtljivi Hubel odlučio je spasiti svoju karijeru. Kada se opet sretnu 1960-ih, TV-scenarist Hubel i štrajkašica protiv nuklearnog oružja Katie, ponovno osjete staru privlačnost...
„Djevojka koju sam volio“ prvi je hollywoodski film koji se pozabavio Hollywoodskom crnom listom, ali je tokom snimanja Laurents postao izuzetno nezadovoljan načinom na koji je Pollack tretirao njegov scenarij, izbacujući političke sadržaje, a inzistirajući na prikazu odnosa dvoje protagonista kao "redovne" ljubavne priče. Ne baš omiljen kod kritike, Pollackov film bio je apsolutni hit kod publike širom svijeta.
U osnovi je fim samo ljubavna priča, ne dovoljno čvrsta da nosi teret i radikalne politike i gorkog kraja. Lako je preći preko tih mana zbog Barbre. Ona je fantastična. Ona je najsjajnija žena današnjeg filma, dajući svojim likovima žestoku energiju, a opet sposobna da bude dirljivo ranjiva. Redfordov lik upravo zbog njene izvedbe izgleda pasivan, ali se on s tim dobro nosi. (Roger Ebert, Chicago Sun Times)
https://www.imdb.com/title/tt0070903/?ref_=nv_sr_srsg_0
Godine 1937., dok je bio student na Cornellu, Arthur Laurents upoznao je politički aktivizam preko jedne strane studentice (prema kojoj je pisao lik Katie Morosky), članu Mlade komunističke lige i otvorenom protivniku Francisca Franca i njegovom nastojanju da preuzme kontrolu nad Španjolskom. Sjećanje na njenu strast ostalo je kod Laurentsa dugo nakon što su izgubili kontakt. Laurents je odlučio razviti priču sa sličnim likom u središtu, ali nije bio siguran koje druge elemente treba dodati. Prisjetio se svog instruktora kreativnog pisanja, Roberta E. Shorta, i potražio savjet. Prvi kostur priče trebao je biti sukob između studentice i njene profesorice na fakultetu, da bi u jednom trenutku odlučio promijenti sve i u priču uvesti apolitični muški lik. Studentica je i dalje bila glavna. Kako je i sam bio pisac / scenarist, te bio na hollywoodskoj crnoj listi, očito je kako je riječ o (skoro) biografskom romanu. Arthur (Levine) Laurents također je smatrao bitnim da bude Židovka (i zbog vlastitog židovskog porijekla), te da glumica koja će je tumačiti također bude Židovka. Barbra Streisand bila je njegov izbor: 1962. godine Laurents je režirao mjuzikl „I Can It Get it for You“ sa kojim je postigao veliki uspjeh, baš kao i do tada nepoznata (debitantica) Barbra. Važno je reći kako je Laurents bio razočaran prvom verzijom filma: nekoliko dobrih scena i nekoliko dobrih trenutaka u lošim scenama, ali u cjelini, mislio je da je loše snimljeno, sa samodopadnim zvijezdama. Pollack je priznao da film nije dobar, prihvatio je punu odgovornost za probleme i sljedećeg dana povukao se u montažu kako bi popravio što se popraviti može. Laurents je priznao da su ga promjene učinile boljim, ali nikad tako dobrim kao što je mogao biti.
Desetljeće nakon što je film snimljen, Redford je stupio u kontakt s Laurentsom kako bi razgovarao o mogućnosti suradnje na novom projektu i na kraju su se složili oko nastavka „The Way We Were“. Fokus bi bio na Hubbella i njegovu kćer, radikalku poput Katie. Nisu htjeli da Pollack bude dio priče. Laurents je Redfordu poslao dovršeni scenarij, ali osim što je primio potvrdu da ga je Redford primio i da se veseli čitanju, više ga nije čuo. Godine 1982. Pollack se obratio Laurentsu zbog nastavka koji je Stark (producent) predložio, ali nakon njihovog početnog razgovora ništa se nije dogodilo. Godine 1996. Streisand je naišla na nastavak koji je napisao Laurents i odlučila je da ga želi producirati i režirati, kao i da sudjeluje Redford, ali ne želi raditi sa Starkom. Laurents je smatrao da scenarij nije tako dobar i želio ga je doraditi nakon što je Stark pristao prodati prava na likove i njihovu priču Barbri Streisand. Opet se ništa nije dogodilo.
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Le jeune Ahmed, 2019. braća Dardenne, 90 min. BE / FR
CANNES 2019. NAJBOLJA REŽIJA
Scenarij: Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne
Uloge: Idir Ben Addi, Othmane Moumen, Myriem Akheddiou
U današnjoj Belgiji sudbina 13-godišnjeg Ahmeda nalazi se između ideala čistoće koju zalaže njegov muslimanski svećenik i onoga što mu život pruža. Ovaj belgijski tinejdžer vrlo brzo dolazi pod snažan, ekstremni utjecaj Kur'ana nakon čega osmišljava plan kako ubiti učiteljicu...
Film „Mladi Ahmed“ premijerno je prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a režirala su ga braća Dardenne koja su do danas već osvojila dvije Zlatne palme. Njihov jedanaesti dugometražni film moderna je priča o radikalizaciji mladog uma, a sama tema otvara mogućnost rasprave o interpretaciji svete knjige Kur'ana od strane tinejdžera pod utjecajem.
Njihovo (op.a. braće Dardenne) istraživanje uma vjerski radikaliziranih osoba istinski je impresivno i vidljivo u svakom segmentu filma. Način na koji se protagonist Ahmed razvija, ne odustaje od svojih ideala, kako mu društvo pokušava pomoći te kulminacija situacije, poprilično je vjerodostojna realnoj situaciji u svijetu. (Arman Fatić, ziher.hr)
Smatramo se filmašima koji nastoje proučavati realnost u kojoj živimo i nastoje ponuditi drugačiji pogled na situaciju u toj interpretaciji stvarnog života. Nismo mogli glumiti da ne živimo u toj stvarnosti i ignorirati što se događa. U posljednjih 20 godina mnogo je filmova snimljeno na ovu temu, mnogo dokumentaraca, knjige su pisane, tako da smo nas dvojica odlučili da počnemo tako da se ozbiljno pozabavimo religijom, čak i u obliku fanatizma i radikalizacije. Naravno, utjecaj ekonomske i političke situacije je bitan kod praktičnih vjernika i može stvoriti temelj za vjerskim fanatizmom koji tada raste i cvjeta. No nismo bili zainteresirani za snimanje filma u kojem bi se opisivalo kako netko postaje fanatik i vjerski radikal. Naše je pitanje bilo kako prevladati fanatizam i je li ga uopće moguće prevladati. U razmišljanjima je li to moguće zaključili smo da je najbolje da je naš glavni lik po godinama između djeteta i adolescenta. Tada se osoba može promijeniti, kasnije nikako. (braća Dardenne u intervjuu Deanu Sinovčiću)
https://www.imdb.com/title/tt8359822/?ref_=fn_al_tt_1
KLASIKA AL FRESCO: Camille, 1936. George Cukor, 109 min. US
Scenarij: James Hilton, Zoë Akins i Frances Marion prema romanuAlexandrea Dumasa ml.
Uloge: Greta Garbo, Robert Taylor, Lionel Barrymore, Elizabeth Allan, Jessie Ralph, Henry Daniell
Sjajna Greta Garbo na svom vrhuncu u jednom od najromantičnijih filmova ikad snimljenih.
U kockarskim jazbinama i raskošnim budoarima, bogati muškarci ispoljavaju svoju volju, a žene postaju kurtizane zaslijepljene strašću. Jedna takva žena je Marguerite Gautier, pariška kurtizana u ljubavnoj vezi s mladim Armandom Duvalom. Njegov otac je preklinje da Armandu ne uništi karijeru i budućnost ženidbom što ona prešutno prihvati i ode. Kada je savlada teška bolest, otkriva da je Armand i dalje voli.
„Camille“ je imala veliku premijeru 12. prosinca 1936. u potpuno novom Plaza Theatru u Palm Springsu u Kaliforniji. Premijeri, koja je koštala deset dolara, prisustvovale su mnoge poznate ličnosti. Malo pustinjsko odmaralište Palm Springs okrenuto je naglavačke, uz svu uobičajenu gužvu za premijere. Proširile su se glasine da i Greta Garbo boravi u pustinjskom odmaralištu i da će prisustvovati premijeri, ali te su se glasine pokazale neutemeljenima. Izbjegavajući gužve i publicitet, Greta je i dalje ostala najtajnovitija pojava koja je ikada vladale filmskim platnima. Nakon premijere, kritičari su pohvalili film i sjajne izvedbe Grete Garbo, Roberta Taylora, Lionela Barrymorea i Lauren Hope Crews, te najbolji rad Georgea Cukora.
„Dama sa kamelijama“ (La Dame aux camélias) je roman Alexandrea Dumasa ml. objavljen 1848. godine. Naslovna protagonistica je Marguerite Gautier, popularna pariška kurtizana koja je oboljela od tuberkuloze i koja nošenjem bijelih ili crvenih kamelija signalizira da li je dostupna ili ne. Roman je inspiriran Dumasovim iskustvima sa kurtizanom Marie Duplessis (1824-1847, najpoznatija kurtizana u povijesti), ali ga je Dumas, prema vlastitom svjedočenju, napisao uglavnom motiviran željom da riješi svoje financijske probleme. Usprkos toga, doživio je ogroman uspjeh i mladog Dumasa učinio književnom zvijezdom.
https://www.imdb.com/title/tt0028683/?ref_=fn_tt_tt_1
PRIJE TOČNO 100 GODINA NA FILMU JE DEBITIRALA GRETA GARBO
Život bi bio tako divan kad bi znali što činiti s njim. (Greta Garbo)
Zvali su je švedskom Sfingom i Božanskom Garbo; bila je jedna od najpopularnijih i najtajnovitijih pojava koje su ikada vladale filmskim platnima.
Rođena je prije 115 godina (18.9. 1905.), umrla prije 30 (15.4. 1990.) a na filmu je debitirala prije točno 100 godina: 1920. snimila je kratki film „Herr och fru Stockholm“. Poklonici i stručnjaci i dan danas nagađaju o detaljima njenog privatnog života, kao i o razlozima koji su ju potakli da zauvijek napusti svjetla reflektora. Iako niti jedna od njenih upečatljivih izvedbi nije nagrađena nagradom Oscar (kipić joj je dodijeljen 1954. za životno djelo i cjelokupni doprinos filmskoj umjetnosti), Greta Garbo slovi kao jedna od najboljih glumica svih vremena – Američki filmski institut smjestio ju je na peto mjesto na ljestvici najboljih glumica (ispred nje su Katherine Hepburn, Bette Davis, Audrey Hepburn i Ingrid Bergman).
Greta Garbo rođena je kao Greta Lovisa Gustafson u Stockholmu. Bila je diva koja ipak nije podnosila glamur Hollywooda. Nikada joj nije odgovaralo što je kao po nalogu dobijala uloge fatalnih i nedostižnih žena. "Ne želim biti stalno' lijepa i sexi 'sređena i zavoditi muškarce tim ulogama, ne radeći pritom ništa osim toga", njene su riječi. Trudila se izgraditi svoj glumački stil, sa diskrecijom i tajanstvenošću nedostižnih žena. Godinama joj je doista pripisivana rečenica: „Želim biti sama“, a u biti je htjela mir.
Acusada, 2019. Gonzalo Tobal, 107 min. AR/MEX
POSEBNA PROJEKCIJA PRILAGOĐENIH TITLOVA ZA OSOBE OŠTEĆENA SLUHA
Scenarij: Ulises Porra, Gonzalo Tobal
Uloge: Lali Espósito, Leonardo Sbaraglia, Inés Estévez
Dolores je živjela bezbrižnim studentskim životom dok njezina najbolja prijateljica nije brutalno ubijena. Dvije godine kasnije, Dolores je jedina optužena za okrutni zločin koji privlači veliku pozornost medija i stavlja je u središte javnosti: svatko ima mišljenje o njezinoj nevinosti ili krivnji. Dane provodi skrivena u kući, pripremajući se za suđenje, a njeni roditelji složni su u namjeri da pod svaku cijenu obrane kćer. Osim što su angažirali najboljeg odvjetnika, opsesivno kontroliraju sve što se događa oko nje: kako izgleda, što radi, što jede i s kim se druži. Kako se suđenje bliži i pritisak raste, u obitelji se pojavljuju nove sumnje i tajne.
https://www.imdb.com/title/tt7952000/?ref_=nm_knf_t2
Le jeune Ahmed, 2019. braća Dardenne, 90 min. BE / FR
CANNES 2019. NAJBOLJA REŽIJA
Scenarij: Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne
Uloge: Idir Ben Addi, Othmane Moumen, Myriem Akheddiou
U današnjoj Belgiji sudbina 13-godišnjeg Ahmeda nalazi se između ideala čistoće koju zalaže njegov muslimanski svećenik i onoga što mu život pruža. Ovaj belgijski tinejdžer vrlo brzo dolazi pod snažan, ekstremni utjecaj Kur'ana nakon čega osmišljava plan kako ubiti učiteljicu...
Film „Mladi Ahmed“ premijerno je prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a režirala su ga braća Dardenne koja su do danas već osvojila dvije Zlatne palme. Njihov jedanaesti dugometražni film moderna je priča o radikalizaciji mladog uma, a sama tema otvara mogućnost rasprave o interpretaciji svete knjige Kur'ana od strane tinejdžera pod utjecajem.
Njihovo (op.a. braće Dardenne) istraživanje uma vjerski radikaliziranih osoba istinski je impresivno i vidljivo u svakom segmentu filma. Način na koji se protagonist Ahmed razvija, ne odustaje od svojih ideala, kako mu društvo pokušava pomoći te kulminacija situacije, poprilično je vjerodostojna realnoj situaciji u svijetu. (Arman Fatić, ziher.hr)
Smatramo se filmašima koji nastoje proučavati realnost u kojoj živimo i nastoje ponuditi drugačiji pogled na situaciju u toj interpretaciji stvarnog života. Nismo mogli glumiti da ne živimo u toj stvarnosti i ignorirati što se događa. U posljednjih 20 godina mnogo je filmova snimljeno na ovu temu, mnogo dokumentaraca, knjige su pisane, tako da smo nas dvojica odlučili da počnemo tako da se ozbiljno pozabavimo religijom, čak i u obliku fanatizma i radikalizacije. Naravno, utjecaj ekonomske i političke situacije je bitan kod praktičnih vjernika i može stvoriti temelj za vjerskim fanatizmom koji tada raste i cvjeta. No nismo bili zainteresirani za snimanje filma u kojem bi se opisivalo kako netko postaje fanatik i vjerski radikal. Naše je pitanje bilo kako prevladati fanatizam i je li ga uopće moguće prevladati. U razmišljanjima je li to moguće zaključili smo da je najbolje da je naš glavni lik po godinama između djeteta i adolescenta. Tada se osoba može promijeniti, kasnije nikako. (braća Dardenne u intervjuu Deanu Sinovčiću)
https://www.imdb.com/title/tt8359822/?ref_=fn_al_tt_1
The Man Who Played With Fire, 2018. Henrik Georgsson, 99 min. S
Nepoznata strana autora bestsellera, Millenium trilogije (Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala s vatrom, Kule u zraku), napete sage o talentiranoj, anarhičnoj hakerici Lisbeth Salander.
Stieg Larsson bio je švedski novinar, pisac i antifašistički aktivist. 'Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom' tematizira naslijeđe i životno djelo slavnog autora trilogije Millennium, kriminalističkih romana koji su objavljeni tek nakon njegove smrti i ubrzo postali popularni diljem svijeta. Larsson je bio predan istraživački novinar i autor čiji je fascinantan i dramatičan život ostao uglavom nepoznat. Kao urednik antifašističkog tjednika Expo posvetio je svo svoje vrijeme beskompromisnom istraživanju djelovanja ekstremnih desničarskih grupacija u Švedskoj. Film sadrži intervjue sa osobama bliskim Larssonu, jedinstveni materijal iz njegove privatne arhive, kao i nikad prije viđene arhivske snimke. Larsson je neumorno istraživao identitete i odnose švedskih ekstremista, pritom nerijetko izlažući sebe i svoje suradnike životnoj opasnosti.
Život ovog autora bestsellera bio je jednako uzbudljiv kao i njegova fikcija. (The Hollywood Reporter)
„Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom" alarmantan je prikaz Švedske od 1970-ih do danas. S obzirom na današnju političku klimu, film služi kao važan podsjetnik na to koliko je demokracija uvijek u opasnosti. (redatelj Henrik Georgsson)
Objavivši knjigu “Extremhögern” (“Ekstremna desnica”) početkom devedesetih Larsson je skrenuo pozornost i gnjev rasista i fašista, provevši ostatak života gledajući iza leđa. Stvari su toliko izmakle kontroli da se ovaj nije mogao službeno vjenčati sa svojom partnericom Evom Gabrielsson, sve kako njihova adresa ne bi dospjela u javnost. Na koncu je sve rezultiralo tužnim razvojem događaja po Evu koja nikad nije dobila ni centa od prava na Larssonovu ostavštinu. Nakon “Ekstremne desnice” Larsson se uključuje u pokretanje časopisa Expo, švedske varijante britanskog časopisa Searchlight specijaliziranog za prokazivanje rasističkih, antisemitskih i fašističkih djelatnosti na lokalnoj i širim razinama. Larsson i redakcija tih su godina živjeli pod stalnim prijetnjama smrću razotkrivajući model financiranja ekstremno desnih grupacija kroz glazbenu scenu tzv. vikinškog rocka, zapravo u osnovi punka za skinheadse s izraženo pronacističkim tekstovima. U jednom od intervjua prikazanih u dokumentarcu, Larsson objašnjava kako je demokracija pod stalnom prijetnjom; pitanje je, govori, hoće li se održati za dvadeset godina. Prošlo je pet manje od njegove smrti, a sile protiv kojih je ukrštao mačeve jače su nego ikad. Slični pokreti bujaju diljem svijeta, dok se američki predsjednik Donald Trump uporno odbija ograditi od potpore tamošnjih fašista i rasista. Tražeći dokaze konstantne rehabilitacije fašizma ne trebamo zakoračiti ni centimetra iz vlastitog dvorišta, gdje bi određeni predsjednički kandidati dopustili nazivanje ulica prema ustaškom poglavniku. Danas su nam više nego ikad potrebni ljudi s Larssonovom predanošću u nastojanjima očuvanja krhke prirode demokracije, čiju ostavštinu danas žestoko gaze đonom populističkih čizama. Knjige Stiega Larssona vrijedi pročitati, ali za današnji trenutak vjerojatno je vrijedniji film o magnitudi piščeve novinarsko-svjetonazorske borbe. (Ivan Laić, www.dokumentarni.net)
https://www.imdb.com/title/tt8581872/?ref_=nv_sr_srsg_1
BERLIN 2019. VELIKA NAGRADA ŽIRIJA
Grâce a Dieu / By the Grace of God, 2019. François Ozon, 137 min. FR
Scenarij: François Ozon
Uloge: Melvil Poupaud, Denis Ménochet, Swann Arlaud
Alexandre živi sa suprugom i djecom u Lyonu. Jednog dana slučajno otkriva da svećenik, koji ga je zlostavljao dok je bio izviđač, još uvijek radi s mladima. Probuđena su duga potisnuta sjećanja. Zbunjen, Alexandre napokon pronalazi hrabrost da poduzme akciju protiv tog čovjeka. Njegova potraga za drugim žrtvama svećenika, koji je vrlo cijenjen u svom uredu, vodi Alexandrea do Françoisa i Emmanuela. Svaki od ova tri čovjeka bori se sa sobom na drugačiji način. I svaki od njih morat će se boriti sa sjenama svoje prošlosti kako bi se nosili s dalekosežnim posljedicama tog procesa. Stvaranje organizacije za samopomoć "La Parole Libérée" (Oslobođena riječ) samo je prvi korak. Film je nastao na temelju stvarnog slučaja oca Bernarda Preynata koji je 2016. optužen za seksualno zlostavljanje oko 70 dječaka u Lyonu. Preynat se suočava sa do 10 godina zatvora ako bude osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika, što je dosad najveće francusko suđenje protiv klera za seksualno zlostavljanje. Pravomoćna presuda se očekuje 16.03.2020.
Tema je stvorena da još jednom izaziva kontroverze, ali zahvaljujući Ozonovoj režiji senzacionalizam je vješto izbjegnut... Pogrešan izbor riječi poslužio je Ozonu za naslov filma režiranog nijansirano, više objektivno nego subjektivno, bez povišenog glasa, ali s tihim unutarnjim vriskom žrtava ispuštenim za istinu. Žrtve će procijediti kako je ovo što rade za crkvu, ne protiv nje, te da je ovdje riječ o moralu, ne vjeri, premda će vjera biti nepovratno izgubljena. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Krhke činjenice tretira vizualnom nježnošću i prijedlozima koji su, iako ih ne vidimo, snažni, nezaboravni i besprijekorni. (Mabel Salinas, Cine Premiere)
Prekrasno glumljen i duboko upečatljiv, „Bogu hvala“ prožet je lepršavim bijesom. (David Stratton, The Australian)
Film nije vizualni spektakl ... ali nudi snažnu poruku koju Ozon želi prenijeti. (Luis Fernando Galván, En Filme)
Ozonov film naslov nosi po citatu rečenice lyonskog nadbiskupa Barbarina koji se tijekom jedne konferencije za novinare nepromišljeno zaletio i rekao da su “grace a dieu” (hvala Bogu), “optužbe već otišle u zastaru”. Već iz naslova je jasno da se Ozonov film manje bavi grijehom djelom (pojedinca) a više grijehom propusta (institucije). Lyonski biskupi su - kao i splitski biskup kod nas - desetljećima znali za problem, zataškavali su ga i prikrivali, odgađali su osudu, a oni među žrtvama koji su doprli do nadbiskupa dobili bi kao zadovoljštinu zajedničku molitvu i toplo tapšanje. Na koncu je zbog toga lyonska nadbiskupija i sama dospjela na sud. Prema informacijama s odjavne špice filma, sam Preynat još nije osuđen, a presuda protiv nadbiskupa i nadređenih očekuje se ove godine. (Jurica Pavičić, Jutarnji list)
https://www.imdb.com/title/tt8095860/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
BERLIN 2019. VELIKA NAGRADA ŽIRIJA
Grâce a Dieu / By the Grace of God, 2019. François Ozon, 137 min. FR
Scenarij: François Ozon
Uloge: Melvil Poupaud, Denis Ménochet, Swann Arlaud
Alexandre živi sa suprugom i djecom u Lyonu. Jednog dana slučajno otkriva da svećenik, koji ga je zlostavljao dok je bio izviđač, još uvijek radi s mladima. Probuđena su duga potisnuta sjećanja. Zbunjen, Alexandre napokon pronalazi hrabrost da poduzme akciju protiv tog čovjeka. Njegova potraga za drugim žrtvama svećenika, koji je vrlo cijenjen u svom uredu, vodi Alexandrea do Françoisa i Emmanuela. Svaki od ova tri čovjeka bori se sa sobom na drugačiji način. I svaki od njih morat će se boriti sa sjenama svoje prošlosti kako bi se nosili s dalekosežnim posljedicama tog procesa. Stvaranje organizacije za samopomoć "La Parole Libérée" (Oslobođena riječ) samo je prvi korak. Film je nastao na temelju stvarnog slučaja oca Bernarda Preynata koji je 2016. optužen za seksualno zlostavljanje oko 70 dječaka u Lyonu. Preynat se suočava sa do 10 godina zatvora ako bude osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika, što je dosad najveće francusko suđenje protiv klera za seksualno zlostavljanje. Pravomoćna presuda se očekuje 16.03.2020.
Tema je stvorena da još jednom izaziva kontroverze, ali zahvaljujući Ozonovoj režiji senzacionalizam je vješto izbjegnut... Pogrešan izbor riječi poslužio je Ozonu za naslov filma režiranog nijansirano, više objektivno nego subjektivno, bez povišenog glasa, ali s tihim unutarnjim vriskom žrtava ispuštenim za istinu. Žrtve će procijediti kako je ovo što rade za crkvu, ne protiv nje, te da je ovdje riječ o moralu, ne vjeri, premda će vjera biti nepovratno izgubljena. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Krhke činjenice tretira vizualnom nježnošću i prijedlozima koji su, iako ih ne vidimo, snažni, nezaboravni i besprijekorni. (Mabel Salinas, Cine Premiere)
Prekrasno glumljen i duboko upečatljiv, „Bogu hvala“ prožet je lepršavim bijesom. (David Stratton, The Australian)
Film nije vizualni spektakl ... ali nudi snažnu poruku koju Ozon želi prenijeti. (Luis Fernando Galván, En Filme)
Ozonov film naslov nosi po citatu rečenice lyonskog nadbiskupa Barbarina koji se tijekom jedne konferencije za novinare nepromišljeno zaletio i rekao da su “grace a dieu” (hvala Bogu), “optužbe već otišle u zastaru”. Već iz naslova je jasno da se Ozonov film manje bavi grijehom djelom (pojedinca) a više grijehom propusta (institucije). Lyonski biskupi su - kao i splitski biskup kod nas - desetljećima znali za problem, zataškavali su ga i prikrivali, odgađali su osudu, a oni među žrtvama koji su doprli do nadbiskupa dobili bi kao zadovoljštinu zajedničku molitvu i toplo tapšanje. Na koncu je zbog toga lyonska nadbiskupija i sama dospjela na sud. Prema informacijama s odjavne špice filma, sam Preynat još nije osuđen, a presuda protiv nadbiskupa i nadređenih očekuje se ove godine. (Jurica Pavičić, Jutarnji list)
https://www.imdb.com/title/tt8095860/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
BERLIN 2019. VELIKA NAGRADA ŽIRIJA
Grâce a Dieu / By the Grace of God, 2019. François Ozon, 137 min. FR
Scenarij: François Ozon
Uloge: Melvil Poupaud, Denis Ménochet, Swann Arlaud
Alexandre živi sa suprugom i djecom u Lyonu. Jednog dana slučajno otkriva da svećenik, koji ga je zlostavljao dok je bio izviđač, još uvijek radi s mladima. Probuđena su duga potisnuta sjećanja. Zbunjen, Alexandre napokon pronalazi hrabrost da poduzme akciju protiv tog čovjeka. Njegova potraga za drugim žrtvama svećenika, koji je vrlo cijenjen u svom uredu, vodi Alexandrea do Françoisa i Emmanuela. Svaki od ova tri čovjeka bori se sa sobom na drugačiji način. I svaki od njih morat će se boriti sa sjenama svoje prošlosti kako bi se nosili s dalekosežnim posljedicama tog procesa. Stvaranje organizacije za samopomoć "La Parole Libérée" (Oslobođena riječ) samo je prvi korak. Film je nastao na temelju stvarnog slučaja oca Bernarda Preynata koji je 2016. optužen za seksualno zlostavljanje oko 70 dječaka u Lyonu. Preynat se suočava sa do 10 godina zatvora ako bude osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika, što je dosad najveće francusko suđenje protiv klera za seksualno zlostavljanje. Pravomoćna presuda se očekuje 16.03.2020.
Tema je stvorena da još jednom izaziva kontroverze, ali zahvaljujući Ozonovoj režiji senzacionalizam je vješto izbjegnut... Pogrešan izbor riječi poslužio je Ozonu za naslov filma režiranog nijansirano, više objektivno nego subjektivno, bez povišenog glasa, ali s tihim unutarnjim vriskom žrtava ispuštenim za istinu. Žrtve će procijediti kako je ovo što rade za crkvu, ne protiv nje, te da je ovdje riječ o moralu, ne vjeri, premda će vjera biti nepovratno izgubljena. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Krhke činjenice tretira vizualnom nježnošću i prijedlozima koji su, iako ih ne vidimo, snažni, nezaboravni i besprijekorni. (Mabel Salinas, Cine Premiere)
Prekrasno glumljen i duboko upečatljiv, „Bogu hvala“ prožet je lepršavim bijesom. (David Stratton, The Australian)
Film nije vizualni spektakl ... ali nudi snažnu poruku koju Ozon želi prenijeti. (Luis Fernando Galván, En Filme)
Ozonov film naslov nosi po citatu rečenice lyonskog nadbiskupa Barbarina koji se tijekom jedne konferencije za novinare nepromišljeno zaletio i rekao da su “grace a dieu” (hvala Bogu), “optužbe već otišle u zastaru”. Već iz naslova je jasno da se Ozonov film manje bavi grijehom djelom (pojedinca) a više grijehom propusta (institucije). Lyonski biskupi su - kao i splitski biskup kod nas - desetljećima znali za problem, zataškavali su ga i prikrivali, odgađali su osudu, a oni među žrtvama koji su doprli do nadbiskupa dobili bi kao zadovoljštinu zajedničku molitvu i toplo tapšanje. Na koncu je zbog toga lyonska nadbiskupija i sama dospjela na sud. Prema informacijama s odjavne špice filma, sam Preynat još nije osuđen, a presuda protiv nadbiskupa i nadređenih očekuje se ove godine. (Jurica Pavičić, Jutarnji list)
https://www.imdb.com/title/tt8095860/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
STUDENTSKI RADOVI: ODSJEK ZA FILM I VIDEO (UMAS)
IVONA KNEŽEVIĆ - GAME OVER (3 min., 2019) igrani film
IVAN TRPIMIR LOZIĆ - GRAĐANIN TREĆEG REDA (15 min., 2019) igrani film
MARINO PALISKA - PANDULA (13 min., 2019) igrani film
IDA SLAVIĆ - SUMNJA (12 min., 2019) igrani film
ANDREA RESNER - RHYMES OF THE WHITE CROW (24 min., 2019) animiranifilm
MARKO VIŠNJIĆ - KO SUZA (15 min., 2019) igrani film
ANE PAŠKA - ŠEST JA TRAŽI GRAD (8 min., 2019) eksperimentalni film
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Fellini Satyricon, 1969. Federico Fellini, 129 min. IT
Scenarij: Federico Fellini, Bernardino Zapponi, Brunello Rondi
Uloge: Martin Potter, Hiram Keller, Max Born, Salvo Randone
U Rimu, u prvom stoljeću nove ere, za vrijeme Neronove vladavine, Enkolpije i Ascilt prepiru se oko posjedništva dječaka Gitona, pa zbog te svađe prekinu prijateljstvo. Dječak, kojemu je dopušteno da izabere kod koga želi biti, bira Ascilta. Enkolpije odluči ubiti se, no iznenadni potres ga u tome spriječi...
Fellini u filmu prikazujući prošlost progovara o dekadenciji i društvenoj obijesti. Kritičari ovaj film najčešće povezuju s filmom „Slatki život“ jer progovara o istim temama samo kroz sliku sadašnjeg, a ne starog Rima. Paralelno s Fellinijem i malo poznati talijanski redatelj Gian Luigi Polidoro je počeo snimati svoju ekranizaciju istoimene knjige. Problemi su nastali jer je potonji prije prijavio naslov svog filma i Fellini nije smio koristiti isto ime. Zato je film nazvao „Fellinijev Satyiricon“, a kompanija United Artist je platila milijun dolara za distribuciju Polidorovog „Satyiricona“ te ga godinu dana držala bunkeriranog kako bi Fellinijev film prvi došao u kinodistribuciju. Film nije postigao veći međunarodni uspjeh, ali je ostao zapamćen po prekrasnoj fotografiji u boji i po tehničkoj savršenosti.
Fellinijev “Satyricon” je bio objavljen 1970., a ja sam bio spreman na njega; neki će reći da je ovo krvav, tanak i oduran film - napisao sam tada. Uistinu, ljudi su masovno napuštali kino dvoranu u kojoj sam bio. Ali “Satyricon” je svejedno remek-djelo, a filmovi koji se usuđuju staviti sve na kocku ne mogu zadovoljiti sve. Danas više nisam siguran je li remek-djelo, osim kao ekspresionistički eksperiment duha svijeta 1970. u kojem smo oboje živjeli. Ali je toliko ambiciozniji od većine toga što vidimo danas, tako da stavlja današnja plaha vremena u sram…Poput većine likova u antičkim mitovima, i ovi nemaju psihologiju; oni reagiraju prema njihovoj prirodi, bez spoznaje ili mogućnosti promjene karaktera. Oni su čvrsto obilježeni mitom koji ih sadrži…Ovo je film koji obrađuje vizualni eksces kao nijedan drugi, pokazujući svijet nemoralnosti, okrutnosti, prezira i strasti. (Roger Ebert - Chicago SunTimes)
Skup, epski i snovit kaos od filma. (James Kendrick)
Ovo je surealni ep koji, vjerujem, će nadživjeti sve svoje interpretacije. (Vincent Canby)
„Satyricon“ je jedan od rijetkih preživjelih rimskih romana koji je sačuvan u fragmentima. Osoba koja je identificirana kao njegov autor je Gaj Petronije Arbiter, dvorjanin cara Nerona, kojeg su držali mjerom dobrog ukusa. Struktura romana je razlomljena, a sadržaj opisuje lutanja imućnoga Rimljanina po tadašnjoj Italiji i Grčkoj, koji je gost na raznim pompoznim gozbama i orgijama. To je poslužilo Felliniju u ostvarenju maštovitog i spektakularnog filma koji, prikazujući prošlost, progovara o suvremenom društvu.Scene raskalašenih zabava, kičastih kazališnih predstava i spolnih devijacija djeluju kao autorov film "La dolce vita" (koji je jedna od najslavnijih filmskih kritika društvene obijesti i dekadencije) prebačen u svijet staroga Rima, po mnogočemu sličnoga današnjemu. (filmski.net)
https://www.imdb.com/title/tt0064940/?ref_=nv_sr_srsg_0
The Man Who Played With Fire, 2018. Henrik Georgsson, 99 min. S
Nepoznata strana autora bestsellera, Millenium trilogije (Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala s vatrom, Kule u zraku), napete sage o talentiranoj, anarhičnoj hakerici Lisbeth Salander.
Stieg Larsson bio je švedski novinar, pisac i antifašistički aktivist. 'Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom' tematizira naslijeđe i životno djelo slavnog autora trilogije Millennium, kriminalističkih romana koji su objavljeni tek nakon njegove smrti i ubrzo postali popularni diljem svijeta. Larsson je bio predan istraživački novinar i autor čiji je fascinantan i dramatičan život ostao uglavom nepoznat. Kao urednik antifašističkog tjednika Expo posvetio je svo svoje vrijeme beskompromisnom istraživanju djelovanja ekstremnih desničarskih grupacija u Švedskoj. Film sadrži intervjue sa osobama bliskim Larssonu, jedinstveni materijal iz njegove privatne arhive, kao i nikad prije viđene arhivske snimke. Larsson je neumorno istraživao identitete i odnose švedskih ekstremista, pritom nerijetko izlažući sebe i svoje suradnike životnoj opasnosti.
Život ovog autora bestsellera bio je jednako uzbudljiv kao i njegova fikcija. (The Hollywood Reporter)
„Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom" alarmantan je prikaz Švedske od 1970-ih do danas. S obzirom na današnju političku klimu, film služi kao važan podsjetnik na to koliko je demokracija uvijek u opasnosti. (redatelj Henrik Georgsson)
Objavivši knjigu “Extremhögern” (“Ekstremna desnica”) početkom devedesetih Larsson je skrenuo pozornost i gnjev rasista i fašista, provevši ostatak života gledajući iza leđa. Stvari su toliko izmakle kontroli da se ovaj nije mogao službeno vjenčati sa svojom partnericom Evom Gabrielsson, sve kako njihova adresa ne bi dospjela u javnost. Na koncu je sve rezultiralo tužnim razvojem događaja po Evu koja nikad nije dobila ni centa od prava na Larssonovu ostavštinu. Nakon “Ekstremne desnice” Larsson se uključuje u pokretanje časopisa Expo, švedske varijante britanskog časopisa Searchlight specijaliziranog za prokazivanje rasističkih, antisemitskih i fašističkih djelatnosti na lokalnoj i širim razinama. Larsson i redakcija tih su godina živjeli pod stalnim prijetnjama smrću razotkrivajući model financiranja ekstremno desnih grupacija kroz glazbenu scenu tzv. vikinškog rocka, zapravo u osnovi punka za skinheadse s izraženo pronacističkim tekstovima. U jednom od intervjua prikazanih u dokumentarcu, Larsson objašnjava kako je demokracija pod stalnom prijetnjom; pitanje je, govori, hoće li se održati za dvadeset godina. Prošlo je pet manje od njegove smrti, a sile protiv kojih je ukrštao mačeve jače su nego ikad. Slični pokreti bujaju diljem svijeta, dok se američki predsjednik Donald Trump uporno odbija ograditi od potpore tamošnjih fašista i rasista. Tražeći dokaze konstantne rehabilitacije fašizma ne trebamo zakoračiti ni centimetra iz vlastitog dvorišta, gdje bi određeni predsjednički kandidati dopustili nazivanje ulica prema ustaškom poglavniku. Danas su nam više nego ikad potrebni ljudi s Larssonovom predanošću u nastojanjima očuvanja krhke prirode demokracije, čiju ostavštinu danas žestoko gaze đonom populističkih čizama. Knjige Stiega Larssona vrijedi pročitati, ali za današnji trenutak vjerojatno je vrijedniji film o magnitudi piščeve novinarsko-svjetonazorske borbe. (Ivan Laić, www.dokumentarni.net)
https://www.imdb.com/title/tt8581872/?ref_=nv_sr_srsg_1
Iceman / Der Mann aus dem Eis, 2017. Felix Randau, 96 min. DE/AT/I
Scenarij: Felix Randau
Uloge: Jürgen Vogel, Susanne Wuest, André Hennicke, Sabin Tambrea, Martin Schneider, Franco Nero, Paula Renzler, Nora Pider, Ann-Birgit Höller, Henry Buchmann
U rujnu 1991. godine dva njemačka turista u austrijskom dijelu Alpi pronašli su smrznuto tijelo muškarca misleći su da su naletili na još jednog u nizu alpinista koji je skončao baveći se svojim opasnim hobijem. No, ubrzo se utvrdilo da je riječ o lešu čovjeka koji je umro prije više od 5000 godina, za vrijeme neolitika i znanstvena zajednica mogla je početi trljati ruke. Tako dobro uščuvano tijelo do tada nisu imali prilike "pročeprkati". Kako je pronađen u dijelu Alpi koje se nazivaju i Ötztalske Alpe, nadjenuto mu je ime Ötzi. Ideja o prvom čovjeku za kojeg postoji dokaz da je umro nasilnom smrću, silno je zaintrigirala njemačkog filmaša Felixa Randaua, koji je odlučio snimiti fikcionalnu priču o Ötzijevoj pogibiji.
Ötztalske Alpe prije više od 5300 godina. Neolitski klan se nastanio pokraj potoka. Na vođu grupe Kelaba pada odgovornost da bude čuvar njihovog svetišta Tineke. Dok Kelab lovi, naselje je napadnuto. Članovi plemena brutalno su ubijeni, a među mrtvima se nalaze i Kelabovi žena i sin. Samo je jedno novorođenče preživjelo, a nestala je i Tineka. Zaslijepljen bijesom i bolom, Kelaba zanima samo osveta. Lov za ubojicama ispadne preteška misija za njega jer se mora boriti da preživi i protiv sila prirode. A jedna greška ga od lovca pretvori u lovinu. Povrh svega toga, samoća ga natjera da sve više počne sumnjati u svoja djela. Kada se naposljetku suoči s ubojicama svoga klana, njegov najveći izazov biti će da i sam ne postane žrtva.
https://www.imdb.com/title/tt5907748/?ref_=nv_sr_srsg_0
El Reino, 2019. Rodrigo Srogoyen, 121 min ES/FR
POSEBNA PROJEKCIJA PRILAGOĐENIH TITLOVA ZA OSOBE OŠTEĆENA SLUHA
Scenarij: Isabel Pena, Rodrigo Sorogoyen
Uloge: Antonio de la Torre, Mónica López, Josep Maria Pou
Manuel Gómez Vidal karizmatični je i popularni političar u svojoj regiji: uživa visoki društveni položaj, ima sretnu obitelj i mnoštvo prijatelja. Istovremeno, on je korumpirani političar koji se godinama bogati koristeći javna sredstva. Nakon neuspjelog pokušaja prikrivanja afere bliskog suradnika, Manuel i sam biva izložen oku javnosti. U novonastaloj situaciji, članovi stranke pokušavaju krivnju za čitavu aferu prebaciti na njega, no Manuel se neće tako lako predati. Koliko je daleko osoba spremna ići kako bi zadržala moć?
Film je dobitnik 7 nagrada Goya, uključujući one za najbolju režiju, scenarij te glavnog i sporednog glumca.
https://www.imdb.com/title/tt7095482/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
The Man Who Played With Fire, 2018. Henrik Georgsson, 99 min. S
Nepoznata strana autora bestsellera, Millenium trilogije (Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala s vatrom, Kule u zraku), napete sage o talentiranoj, anarhičnoj hakerici Lisbeth Salander.
Stieg Larsson bio je švedski novinar, pisac i antifašistički aktivist. 'Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom' tematizira naslijeđe i životno djelo slavnog autora trilogije Millennium, kriminalističkih romana koji su objavljeni tek nakon njegove smrti i ubrzo postali popularni diljem svijeta. Larsson je bio predan istraživački novinar i autor čiji je fascinantan i dramatičan život ostao uglavom nepoznat. Kao urednik antifašističkog tjednika Expo posvetio je svo svoje vrijeme beskompromisnom istraživanju djelovanja ekstremnih desničarskih grupacija u Švedskoj. Film sadrži intervjue sa osobama bliskim Larssonu, jedinstveni materijal iz njegove privatne arhive, kao i nikad prije viđene arhivske snimke. Larsson je neumorno istraživao identitete i odnose švedskih ekstremista, pritom nerijetko izlažući sebe i svoje suradnike životnoj opasnosti.
Život ovog autora bestsellera bio je jednako uzbudljiv kao i njegova fikcija. (The Hollywood Reporter)
„Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom" alarmantan je prikaz Švedske od 1970-ih do danas. S obzirom na današnju političku klimu, film služi kao važan podsjetnik na to koliko je demokracija uvijek u opasnosti. (redatelj Henrik Georgsson)
Objavivši knjigu “Extremhögern” (“Ekstremna desnica”) početkom devedesetih Larsson je skrenuo pozornost i gnjev rasista i fašista, provevši ostatak života gledajući iza leđa. Stvari su toliko izmakle kontroli da se ovaj nije mogao službeno vjenčati sa svojom partnericom Evom Gabrielsson, sve kako njihova adresa ne bi dospjela u javnost. Na koncu je sve rezultiralo tužnim razvojem događaja po Evu koja nikad nije dobila ni centa od prava na Larssonovu ostavštinu. Nakon “Ekstremne desnice” Larsson se uključuje u pokretanje časopisa Expo, švedske varijante britanskog časopisa Searchlight specijaliziranog za prokazivanje rasističkih, antisemitskih i fašističkih djelatnosti na lokalnoj i širim razinama. Larsson i redakcija tih su godina živjeli pod stalnim prijetnjama smrću razotkrivajući model financiranja ekstremno desnih grupacija kroz glazbenu scenu tzv. vikinškog rocka, zapravo u osnovi punka za skinheadse s izraženo pronacističkim tekstovima. U jednom od intervjua prikazanih u dokumentarcu, Larsson objašnjava kako je demokracija pod stalnom prijetnjom; pitanje je, govori, hoće li se održati za dvadeset godina. Prošlo je pet manje od njegove smrti, a sile protiv kojih je ukrštao mačeve jače su nego ikad. Slični pokreti bujaju diljem svijeta, dok se američki predsjednik Donald Trump uporno odbija ograditi od potpore tamošnjih fašista i rasista. Tražeći dokaze konstantne rehabilitacije fašizma ne trebamo zakoračiti ni centimetra iz vlastitog dvorišta, gdje bi određeni predsjednički kandidati dopustili nazivanje ulica prema ustaškom poglavniku. Danas su nam više nego ikad potrebni ljudi s Larssonovom predanošću u nastojanjima očuvanja krhke prirode demokracije, čiju ostavštinu danas žestoko gaze đonom populističkih čizama. Knjige Stiega Larssona vrijedi pročitati, ali za današnji trenutak vjerojatno je vrijedniji film o magnitudi piščeve novinarsko-svjetonazorske borbe. (Ivan Laić, www.dokumentarni.net)
https://www.imdb.com/title/tt8581872/?ref_=nv_sr_srsg_1
Iceman / Der Mann aus dem Eis, 2017. Felix Randau, 96 min. DE/AT/I
Scenarij: Felix Randau
Uloge: Jürgen Vogel, Susanne Wuest, André Hennicke, Sabin Tambrea, Martin Schneider, Franco Nero, Paula Renzler, Nora Pider, Ann-Birgit Höller, Henry Buchmann
U rujnu 1991. godine dva njemačka turista u austrijskom dijelu Alpi pronašli su smrznuto tijelo muškarca misleći su da su naletili na još jednog u nizu alpinista koji je skončao baveći se svojim opasnim hobijem. No, ubrzo se utvrdilo da je riječ o lešu čovjeka koji je umro prije više od 5000 godina, za vrijeme neolitika i znanstvena zajednica mogla je početi trljati ruke. Tako dobro uščuvano tijelo do tada nisu imali prilike "pročeprkati". Kako je pronađen u dijelu Alpi koje se nazivaju i Ötztalske Alpe, nadjenuto mu je ime Ötzi. Ideja o prvom čovjeku za kojeg postoji dokaz da je umro nasilnom smrću, silno je zaintrigirala njemačkog filmaša Felixa Randaua, koji je odlučio snimiti fikcionalnu priču o Ötzijevoj pogibiji.
Ötztalske Alpe prije više od 5300 godina. Neolitski klan se nastanio pokraj potoka. Na vođu grupe Kelaba pada odgovornost da bude čuvar njihovog svetišta Tineke. Dok Kelab lovi, naselje je napadnuto. Članovi plemena brutalno su ubijeni, a među mrtvima se nalaze i Kelabovi žena i sin. Samo je jedno novorođenče preživjelo, a nestala je i Tineka. Zaslijepljen bijesom i bolom, Kelaba zanima samo osveta. Lov za ubojicama ispadne preteška misija za njega jer se mora boriti da preživi i protiv sila prirode. A jedna greška ga od lovca pretvori u lovinu. Povrh svega toga, samoća ga natjera da sve više počne sumnjati u svoja djela. Kada se naposljetku suoči s ubojicama svoga klana, njegov najveći izazov biti će da i sam ne postane žrtva.
https://www.imdb.com/title/tt5907748/?ref_=nv_sr_srsg_0
Trainspotting, 1996. Danny Boyle, 93 min. UK
BAFTA 1995. NAJBOLJI SCENARIJ
Scenarij: John Hodge (po romanu Irwinea Welsha)
Uloge: Ewan McGregor, Ewen Bremmer, Jonny Lee Miller, Kevin McKidd, Robert Carlyle, Kelly MacDonald, Peter Mullan, James Cosmo, Eileen Nicholas, Susan Vidler, Pauline Lynch
Ekranizacija knjige Irwina Welsha koja je opisivala heroinsku supkulturu Glasgowa. Welshova je knjiga, kao i Boyleov film, izazivala dosta kontroverzi, pa i najoštrijih osuda, jer se opirala standardnom pristupu heroinskoj ovisnosti.
Domišljat, zabavan, bolestan i katkada iracionalan, Mark Renton junak je našeg doba. Njegov život smrdljiva je mješavina seksa, droge, rocka, nogometa i krvavih ispljuvaka. Po zapuštenim četvrtima Edinburgha, "evropske prijestolnice AIDS-a", Mark tumara sa skupinom svojih "prijatelja": lopova, psihopata, gubitnika i junkiea.Njihov život i rituali, kako izgleda, neizbježno vode samouništenju. Najoštroumniji među njima, Mark, ima mogućnost umaknuti sudbini, primjerice otići u London i tamo se zaposliti.No, na glas o velikom dealu droge koji bi trebao donijeti brdo novca, on se ponovno vraća u Edinburgh gdje se udružuje sa starom ekipom...
Djelomično zahvaljujući velikom trudu uloženom u istraživanje narkomanske scene Glasgowa, a djelomično zahvaljujući velikoj ljubavi koju Boyle osjeća prema zavičaju, „Trainspotting“ ima pečat originalnosti, što je u današnjem globalnim komunikacijama i univerzalnom kulturom zasićenom svijetu prilična vrlina. Bez obzira da li je riječ o lokalnom dijalektu (toliko egzotičnom da su neke dijaloge morali sinkronizirati za razmaženo američko tržište) ili o mnogobrojnim referencama na uspjehe škotskog nogometa i karijeru Seana Conneryja, „Trainspotting“ posjeduje neodoljivi šarm filma kojeg je napravio čovjek s velikom ljubavlju. Boyle nije imao samo mnogo volje, nego i talenta, tako da se originalnost vidi u mnogobrojnim domišljatim scenama (od kojih su onu u zahodu prozvali antologijskom) nakon kojih se jedan Tarantino sa svojim sterilnim kadriranjem može zakopati dva metra ispod zemlje. Osim velike brige za audovizualni izgled filma, Boyle je napravio veliki posao kada je od knjige, koja je u stvari niz malih crtica, napravio suvislu priču. Scenarij u neku ruku i sam podsjeća na heroin: na početku nas navuče humorom i zafrkancijom, da bi postupno, kao kod prave ovisnosti, počeli prevladavati tamni tonovi tragedije. Svi oni koji su tvrdili kako je „Trainspotting“ oda heroinu, izgleda da su previdjeli taj postupni prijelaz od komedije prema tragediji.(Dragan Antulov, purger.com)
https://www.imdb.com/title/tt0117951/?ref_=fn_al_tt_1
DISNEYEV KLASIK: SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA
Snow White and the Seven Dwarfs, 1937. William Cottrell, David Hand, Wilfred Jackson, Larry Morey, Perce Pearce, Ben Sharpsteen, 83 min. US
Braća Grimm, Jacob i Wilhelm, autori su brojnih popularnih bajki koje se i danas rado čitaju. Slavu su stekli nakon što su objavili prvu zbirku drevnih narodnih priča “Bajke za djecu i dom”. Ideju za razne priče dobili su nakon što su prikupili narodne priče, koje su poslužile kao inspiracija za zanimljive likove i rasplete. Braća su napisali mnoge zanimljive priče, a među kojima je i neizbježna “Snjeguljica i sedam patuljaka”, klasična priča o ljubavi, iskrenom prijateljstvu i ljubomori.
Prema poznatoj bajci snimljen je prvi animirani film u studiju Walt Disney. Glavni lik iz bajke je prekrasna Snjeguljica koja je još kao dijete ostala bez majke. Otac se oženio za lijepu, ali zlu ženu koja je cijelo vrijeme bila ljubomorna na Snjeguljicu. Kraljica je uz sebe uvijek nosila čarobno ogledalo koje joj je svaki dan govorilo kako je najljepša na svijetu, sve dok jednog dana kraljica nije dobila odgovor kojem se nije nadala. Kraljica nije mogla podnijeti da je netko ljepši od nje i naredila je lovcu neka Snjeguljicu odvede duboko u šumu, ali lovac nije mogao ubiti djevojčicu. Odlučio ju je pustiti, a Snjeguljica je pronašla sreću kod novih prijatelja. Ipak, njena sreća nije mogla dugo potrajati jer joj je kraljičina osveta stalno bila za petama...
Disney je za ovaj film i svoje pionirsko postignuće, kojim je stvorio novi oblik zabave, dobio počasnu nagradu Akademije koja se sastojala od jednog kipa uobičajene veličine i sedam malih kipića; jedan za svakog patuljka.
Da je Disneyeva 'Snjeguljica i sedam patuljaka' primarno bila samo o Snjeguljici, bila bi vrlo brzo zaboravljena nakon premijere 1937. i spremljena za danas samo zbog povijesnih razloga, budući da je prvi animirani film u boji. Snjeguljica je, istini za volju, pomalo dosadna, ne lik koji djeluje, nego lik čije postojanje djeluje kao nadahnuće drugim likovima da djeluju. Pogreška Disneyevih imitatora je bila u tome što su pomiješali naslove svojih filmova sa svojim subjektima. "Snjeguljica i sedam patuljaka" nije toliko o Snjeguljici ili princu koliko je o sedam patuljaka i zloj kraljici...Disneyeva druga inovacija je bila u tome da likovi fizički izraze svoje ličnosti. On to nije ostvario davajući im smiješna lica ili različitu odjeću (makar je i to bio dio toga) nego studirajući njihov stil govora tijela i onda ih preuveličavao...'Snjeguljica i sedam patuljaka' odmah je proglašena remek-djelom i još uvijek ostaje draguljem u Disneyevoj kruni. (Roger Ebert)
Film je nadvisio naša očekivanja, a karakterizacijom patuljka Tupka (Dopey) Disney je stvorio jednog od najsmješnijih komičara svih vremena... (Charlie Chaplin)
Najbolji film ikada snimljen. (Sergej Eisenstein)
Disneyeva adaptacija ove bajke, uspijeva nadići kulturne i društvene barijere sa iskrenom i dirljivom pričom o slomljenim srcima i ljubavi". (Joshua Tyler/Filmcritic.com)
https://www.imdb.com/title/tt0029583/?ref_=fn_tt_tt_5
BERLIN 2019. VELIKA NAGRADA ŽIRIJA
Grâce a Dieu / By the Grace of God, 2019. François Ozon, 137 min. FR
Scenarij: François Ozon
Uloge: Melvil Poupaud, Denis Ménochet, Swann Arlaud
Alexandre živi sa suprugom i djecom u Lyonu. Jednog dana slučajno otkriva da svećenik, koji ga je zlostavljao dok je bio izviđač, još uvijek radi s mladima. Probuđena su duga potisnuta sjećanja. Zbunjen, Alexandre napokon pronalazi hrabrost da poduzme akciju protiv tog čovjeka. Njegova potraga za drugim žrtvama svećenika, koji je vrlo cijenjen u svom uredu, vodi Alexandrea do Françoisa i Emmanuela. Svaki od ova tri čovjeka bori se sa sobom na drugačiji način. I svaki od njih morat će se boriti sa sjenama svoje prošlosti kako bi se nosili s dalekosežnim posljedicama tog procesa. Stvaranje organizacije za samopomoć "La Parole Libérée" (Oslobođena riječ) samo je prvi korak. Film je nastao na temelju stvarnog slučaja oca Bernarda Preynata koji je 2016. optužen za seksualno zlostavljanje oko 70 dječaka u Lyonu. Preynat se suočava sa do 10 godina zatvora ako bude osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika, što je dosad najveće francusko suđenje protiv klera za seksualno zlostavljanje. Pravomoćna presuda se očekuje 16.03.2020.
Tema je stvorena da još jednom izaziva kontroverze, ali zahvaljujući Ozonovoj režiji senzacionalizam je vješto izbjegnut... Pogrešan izbor riječi poslužio je Ozonu za naslov filma režiranog nijansirano, više objektivno nego subjektivno, bez povišenog glasa, ali s tihim unutarnjim vriskom žrtava ispuštenim za istinu. Žrtve će procijediti kako je ovo što rade za crkvu, ne protiv nje, te da je ovdje riječ o moralu, ne vjeri, premda će vjera biti nepovratno izgubljena. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Krhke činjenice tretira vizualnom nježnošću i prijedlozima koji su, iako ih ne vidimo, snažni, nezaboravni i besprijekorni. (Mabel Salinas, Cine Premiere)
Prekrasno glumljen i duboko upečatljiv, „Bogu hvala“ prožet je lepršavim bijesom. (David Stratton, The Australian)
Film nije vizualni spektakl ... ali nudi snažnu poruku koju Ozon želi prenijeti. (Luis Fernando Galván, En Filme)
Ozonov film naslov nosi po citatu rečenice lyonskog nadbiskupa Barbarina koji se tijekom jedne konferencije za novinare nepromišljeno zaletio i rekao da su “grace a dieu” (hvala Bogu), “optužbe već otišle u zastaru”. Već iz naslova je jasno da se Ozonov film manje bavi grijehom djelom (pojedinca) a više grijehom propusta (institucije). Lyonski biskupi su - kao i splitski biskup kod nas - desetljećima znali za problem, zataškavali su ga i prikrivali, odgađali su osudu, a oni među žrtvama koji su doprli do nadbiskupa dobili bi kao zadovoljštinu zajedničku molitvu i toplo tapšanje. Na koncu je zbog toga lyonska nadbiskupija i sama dospjela na sud. Prema informacijama s odjavne špice filma, sam Preynat još nije osuđen, a presuda protiv nadbiskupa i nadređenih očekuje se ove godine. (Jurica Pavičić, Jutarnji list)
https://www.imdb.com/title/tt8095860/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1
Shallow Grave, 1994. Danny Boyle, 89 min. UK
BAFTA 1995. NAJBOLJI BRITANSKI FILM
Scenarij: John Hodge
Uloge: Kerry Fox, Christopher Eccleston, Ewan McGregor, Ken Stott, Keith Allen, Colin McCredie, John Hodge
David, Alex i Juliet u potrazi su za cimerom. Među gomilom psihopata, freakova, sumnjihvih tipova i svakojakih likova pojavljuje se Hugo, naoko normalan mladić. Nakon što je s lakoćom prošao testni intervju i platio im ručak, odmah je osvojio simpatije troje budućih cimera. No njihov budući cimer, koji je prvog dana bio pun života, već je sljedećeg dana ostao bez njega. Naime, dan nakon useljenja pronađen je mrtav nakon predoziranja drogom.Uz njegovo beživotno tjelo troje cimera je pronašlo kovčeg krcat novcem. Neočekivana situacija u kojoj su se našli stavlja Davida, Alexa i Juliet pred ogromnom, prije svega moralnom dilemom. Da li prijaviti smrt policiji ili zadržati novac? Odlučuju se za drugu opciju te odluče raskomadati i sakriti tjelo te, naravno, zadržati novac.
Boyle, daroviti mladi režiser kojeg nakon velikog uspjeha njegovog „Trainspottinga“ mnogi nazivaju "škotskim Tarantinom", svoj je cjelovečernji debi smjestio u danas izuzetno trendovski žanr crne komedije, odnosno ono područje na granici komedije i film noirea u kojem se najbolje snalaze braća Coen. Na žalost, za razliku od Tarantina, koji je svoju slavu stekao prije svojim scenarijima, nego režiserskom sposobnošću, Boyle veći naglasak daje formi od sadržaja - to objašnjava veliki broj čudnovatih kadrova i korištenje boje za karakterizaciju likova. To, naravno, ne znači da je „Sasvim malo ubojstvo“ loš film ili da mu je priča neuvjerljiva i dosadna. Naprotiv, zaplet se temelji na prilično jednostavnoj ideji koja je dušu dala za efektni hitchcockovski triler - obični ljudi u neobičnim situacijama. Stoga ne čudi što Boyle koristi priliku da velikom Alfredu oda počast elementima iz „Psycha“ i „Vrtoglavice“, nešto što je danas prilično rijetko medju videospotovski orijentiranim mladim režiserima. (Dragan Antulov, purger.com)
„Sasvim malo ubojstvo“ jedna je od najboljih crnih komedija ikad. (mr blonde/filmski.net)
https://www.imdb.com/title/tt0111149/?ref_=nm_knf_t4
Ryan's Daughter, 1971. David Lean, 206 min. UK
Scenarij: Robert Bolt
Uloge: Robert Mitchum, Sarah Miles,Trevor Howard, Christopher Jones
Irska, 1916 godina. Rosy Ryan, kćerka Toma Ryana - vlasnika puba, udana je za jednostavnog i neatraktivnog školskog učitelja Charlesa Shaughnessyja. Ona se upušta u ljubavnu aferu s britanskim vojnim časnikom Randolphom Doryanom. Nakon što njezinu vezu slučajno otkrije Michael, seoska luda, započnu ogovaranja. Charles se ne osvrće na te glasine, uvjeren da će se Rosy urazumiti. Nedugo zatim, Rosyn otac prijavljuje nekolicinu pripadnika IRA-e, nadajući se da će tako osigurati mir u selu. No, mještani za tu izdaju sumnjiče upravo Rosy...
Scenarij za film je od strane njegovog autora Bena Bolta originalno zamišljen kao adaptacija Flaubertovog romana „Madamme Bovary“, ali je Lean, potaknut izuzetnim uspjesim njegovih ranijih filmova odlučio da radnju smjesti u Irsku pred Anglo-irski rat, kako bi film povezao s aktualnom temom tada eskalirajućeg sjevernoirskog sukoba.
„Ryanova kći“ djelo je jednoga od najvećih redatelja filmske umjetnosti, Davida Leana koji je bio jedan od rijetkih filmskih stvaraoca koji su u čitavom svom periodu djelovanja bili konstantno na vrhu, a čije filmove danas gledajući s odmakom doživljavamo kao istinska remek djela. Scenarij je napisao Leanov bliski suradnik Robert Bolt s kojim je Lean u tandemu stvorio „Lawrenca od Arabije“ i „Doktora Živaga“. Upravo ovaj posljednji, skupa s „Ryanovom kći“, filmovi su kojima je Lean uspio na nevjerovatan način balansirati melodramsku priču sa snažnim političkim zaleđem unutar kojih se vrti priča. Pogrešno bi bilo reći da je Lean bio sklon ovoj vrsti filmske naracije, pogotovo ako sagledamo ostale njegove uspješnice kao što su „In Which We Serve“ (1942), „Lawrence of Arabia“ (1962), „The Bridge on the River Kwai“ (1957), no neosporno je da mu je bez problema pošlo za rukom ukomponirati melodramske elemente sa setingom zabranjenih veza i povijesno-političku kulisu ispred koje nastaje priča, kako u „Živagu“, tako i u „Ryanovoj kći“. (Zoran Žmirić / www.popcorn.hr)
Izvanredan film - gotovo je nevjerojatno kako se dogodilo da Christopher Jones nakon velike uloge u ovome filmu jednostavno iščezne iz svijeta filma - a Lean apstinira gotovo 14 godina! Robert Mitchum u za njega pomalo netipičnoj ulozi snašao se sjajno... Klasik u punom smislu te riječi (rommel/www.popcorn.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0066319/?ref_=nv_sr_srsg_0
Le jeune Ahmed, 2019. braća Dardenne, 90 min. BE / FR
CANNES 2019. NAJBOLJA REŽIJA
Scenarij: Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne
Uloge: Idir Ben Addi, Othmane Moumen, Myriem Akheddiou
U današnjoj Belgiji sudbina 13-godišnjeg Ahmeda nalazi se između ideala čistoće koju zalaže njegov muslimanski svećenik i onoga što mu život pruža. Ovaj belgijski tinejdžer vrlo brzo dolazi pod snažan, ekstremni utjecaj Kur'ana nakon čega osmišljava plan kako ubiti učiteljicu...
Film „Mladi Ahmed“ premijerno je prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a režirala su ga braća Dardenne koja su do danas već osvojila dvije Zlatne palme. Njihov jedanaesti dugometražni film moderna je priča o radikalizaciji mladog uma, a sama tema otvara mogućnost rasprave o interpretaciji svete knjige Kur'ana od strane tinejdžera pod utjecajem.
Njihovo (op.a. braće Dardenne) istraživanje uma vjerski radikaliziranih osoba istinski je impresivno i vidljivo u svakom segmentu filma. Način na koji se protagonist Ahmed razvija, ne odustaje od svojih ideala, kako mu društvo pokušava pomoći te kulminacija situacije, poprilično je vjerodostojna realnoj situaciji u svijetu. (Arman Fatić, ziher.hr)
Smatramo se filmašima koji nastoje proučavati realnost u kojoj živimo i nastoje ponuditi drugačiji pogled na situaciju u toj interpretaciji stvarnog života. Nismo mogli glumiti da ne živimo u toj stvarnosti i ignorirati što se događa. U posljednjih 20 godina mnogo je filmova snimljeno na ovu temu, mnogo dokumentaraca, knjige su pisane, tako da smo nas dvojica odlučili da počnemo tako da se ozbiljno pozabavimo religijom, čak i u obliku fanatizma i radikalizacije. Naravno, utjecaj ekonomske i političke situacije je bitan kod praktičnih vjernika i može stvoriti temelj za vjerskim fanatizmom koji tada raste i cvjeta. No nismo bili zainteresirani za snimanje filma u kojem bi se opisivalo kako netko postaje fanatik i vjerski radikal. Naše je pitanje bilo kako prevladati fanatizam i je li ga uopće moguće prevladati. U razmišljanjima je li to moguće zaključili smo da je najbolje da je naš glavni lik po godinama između djeteta i adolescenta. Tada se osoba može promijeniti, kasnije nikako. (braća Dardenne u intervjuu Deanu Sinovčiću)
https://www.imdb.com/title/tt8359822/?ref_=fn_al_tt_1
Anna Karenina, 1935. Clarence Brown, 95 min. US
Scenarij: S.N. Behrman, Clemence Dane i Salka Viertel po romanu Lava N. Tolstoja
Uloge: Greta Garbo, Fredric March, Freddie Bartholomew, Maureen O'Sullivan, May Robson, Basil Rathbone, Reginald Owen
Radnja je smještena u carsku Rusiju 1870-ih, a protagonistica je supruga utjecajnog plemića koja odbacuje brak i ugled radi skandalozne ljubavne veze s mladim konjičkim oficirom.
Uloga Ane Karenjine danas se smatra jednom od najpoznatijih i najboljih uloga u karijeri Grete Garbo.
Osobnost Grete Garbo čini ovaj filmvelikim poput romana po kojem je snimljen. (Graham Greene, The Spectator 1935)
Iako se redatelj držao sižea izvornika, zbog vremenske ograničenosti filma i tadašnje filmske cenzure bio je primoran sažeti motive i reducirati emocije romana. (Tanja Žilić / zir.nsk.hr)
„Ana Karenjina“ je roman ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja, koji je prvobitno objavljivan u dijelovima od 1873. do 1877. godine. Prva pojava romana je bila u „Ruskom glasniku“ ali nije objavljen do kraja, pošto je Tolstoj došao u sukob s urednikom Mihailom Katkovim oko pitanja koja su pokrenuta u završnom dijelu. Stoga je prva pojava romana u cjelini bila u obliku knjige. Naširoko smatrana vrhuncem realizma, Tolstoj je ovu knjigu smatrao svojim prvim pravim romanom. Lik Ane je vjerojatno, makar djelomično, inspiriran Marijom Hartung (1832. - 1919.), starijom kćerkom ruskog pjesnika Aleksandra Puškina.
https://www.imdb.com/title/tt0026071/?ref_=fn_al_tt_3
Sibyl, 2019. Justine Triet, 100 min. FR/BE
Scenarij: Arthur Harari, David H. Pickering, Justine Triet
Uloge: Virginie Efira, Adèle Exarchopoulos, Gaspard Ulliel
Psihoterapeutkinja Sibyl odlučuje se vratiti svojoj prvoj velikoj ljubavi: pisanju. Međutim, njezina najnovija pacijentica Margot, izmučena glumica u usponu, pokazuje se pravim izvorom inspiracije kojeg se ne smije propustiti. Fascinirana gotovo do točke opsesije, Sibyl sve više i više postaje dijelom Margotinog turbulentnog života te uskoro nanovo proživljava teške uspomene koje ju dovode licem u lice s vlastitom prošlošću.
Film „Sibyl“ ove se godine prikazao u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Cannesu.
Redateljica Justine Triet gradivo slaže graciozno i potpuno vješto, usmjeravajući Virginie Efira u jednu od njenih najimpresivnijih i sveobuhvatnih predstava do sada. (Jordan Mintzer/ Hollywood Reporter)
Zabavnom nespretnošću i prirodnom sposobnošću Virginie Efira preuzima film u svoje ruke u trenutku kada Justine Triet posustane. (Sergi Sánchez/ Fotogramas)
Postoji nešto u francuskim filmovima.Čak i ako nisu sjajni, još uvijek nemate velike primjedbe. (Carey-Ann Pawsey/ Orca sound)
Možda na prvo gledanje izgleda kao lagano štivo, ali njegova odvažnost iskače s gotovo razoružavajućom neposrednošću. (Tomas Trussow / The Lonely Film Critic)
https://www.imdb.com/title/tt9173264/?ref_=fn_al_tt_1
Support The Girls, 2018. Andrew Bujalski, 91 min. US
Scenarij: Andrew Bujalski
Uloge: Regina Hall, Haley, Lu Richardson, James LeGros, ShaynaMcHayle, Dylan Gelula, AJ Michalka, Brooklyn Decker, Jana Kramer, John Elvis, Lea DeLaria
Nova atrakcija mumblecorea kralja, američkog redatelja Andreja Bujalskog, topla komedija „Podržite djevojke“, smještena je u tipičnom američkom restoranu brze hrane čija je politika zapošljavanje oskudno odjevenih konobarica. Lisa, generalna direktorica u baru, ima nezaustavljiv optimizam i vjeru u svoje djevojke, kupce i sebe – no testirana je tijekom dugog i čudnog dana. Nastoji zaštititi djevojke od neprimjerenog i sirovog ponašanja gostiju što joj je sve teži zadatak obzirom da one pokušavaju namaknuti novac za jamčevinu kolegici koja je završila iza rešetaka golišavim pranjem automobila ispred bara dok im svima planove kvari primitivni šef.
Naslov se poigrava sloganom koji Amerikanci koriste u znak podrške vojnicima koji ratuju po svijetu - “podržite momke“ - te time želi podsjetiti da uz momke koji vojuju u uniformi postoji druga skupina boraca koji svoje bitke vojuju svakodnevno, ali odmah tu, u neposrednoj blizini. To su prekarni radnici, kuharice, sobarice, konobarice, radnička klasa na čijem potplaćenom i nesigurnom radu počiva američka industrija usluga. Istovremeno trijumfalna i ranjiva komedija o radu u Americi. Danny King, The Village Voice
Izvanredan. Sasvim moguće jedan od najboljih filmova godine. John Anderson, The Wall Street Journal
Živahna mješavina izvrsne izvedbe Regine Hall i apsurdnosti svijeta u kojem živi njen lik je onaj iz kojeg prirodno izvire humor. Allison Shoemaker, Rogerebert.com
Regina Hall donosi sve u ovaj dražesni portret radnih žena čije se priče rijetko dovode u prvi plan filma. BethWebb, Empire
Iako se radi o vrlo specifičnoj priči, nadam se da će se moći poistovjetiti svatko tko radi za život. (redatelj Andrew Bujalski)
https://www.imdb.com/title/tt6859352/?ref_=nv_sr_srsg_0
Portrait de la jeune fille en feu, 2019. Céline Sciamma, 120 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Adèle Haenel, Noémie Merlant, Luàna Bajrami, Valeria Golino
Na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća susreću se Heloïse, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos.
„Portret djevojke koja izgara“ četvrti je dugometražni film renomirane francuske redateljice Céline Sciamme, poznate po sjajnim coming of age dramama (Ljiljani, Tomboy, Cure) koje se bave LGBT i posebno djevojačkim identitetima. Novim radom redateljica po prvi puta zakoračuje u klasični žanr povijesne kostimirane drame, ali i dalje ostaje vjerna svom redateljskom prosedeu koji teži afirmirati ženski pogled u tradicionalno maskulinoj industriji. Preko priče o zabranjenoj ljubavi između slikarice i njezinog modela, Sciamma ingeniozno ispisuje povijest reprezentacije žena u slikarstvu i propituje njihovu poziciju kao pasivnog objekta. U maniri renesansnog slikarstva, film odiše rijetko viđenom stoičkom ljepotom i elegancijom, dok suptilna, minimalistička režija doprinosi nježnom i senzualnom portretu protagonistica. Prezentirajući istovremeno veliku ljubavnu priču i politički manifest za slobodu i pravo žene da odlučuje o svome tijelu, Sciamma se još jednom pokazala kao jedna od najvažnijih feminističkih redateljica svoje generacije. (Human Rights Film Festival)
Film je na festivalu u Cannesu ovjenčan nagradom za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike, čime je Sciamma postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada.
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Najbolji film): Film prikazuje ne samo raskoš zaljubljivanja i sveprožimajuću prirodu ljubavi, već i ljepotu ženske solidarnosti pri pokušaju da se uklope u svijet oko sebe. Snaga filmskog stvaralaštva u kombinaciji s nevjerojatnom glumom, fotografijom i glazbom oduševila je ovaj žiri."
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Srebrni Q-Hugo): „Lijep i elegantan film... Svi smo zarobljeni autoričinim pogledom dok polako gradi svaku scenu prema konačnom i neizbježnom vrhuncu.“
"Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Postavljajući Marianne i Héloïse u odnos potajnog promatrača/potajno promatranog, Sciamma gradi emotivni i psihološki naboj između protagonistica. Ipak, ono što uzdiže ove karaktere, a samim tim i narativ te cjelokupni film na višu razinu je upravo odluka redateljice da su oba lika istovremeno u oba odnosa, podjednako su promatrači te promatrani. (Arman Fatić, ziher.hr)
Željela sam snimiti ljubavnu priča zasnovanu na jednakosti. (redateljica Céline Sciamma)
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. (Antonela Marušić, Vox feminae)
Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste! (Antonela Marušić, Vox feminae)
European Film Awards 2019. Najbolji scenarij
Cannes 2019. Nagrada za najbolji scenarij i Queer palma
International Cinephile Society Awards (Cannes 2019.). Najbolji film
Chicago International Film Festival 2019. Najbolji film (Zlatni Hugo) i Srebrni Q-Hugo
Denver International Film Festival 2019. Najbolji film
Goya Awards 2020. Nominacija za najbolji strani film
Zlatni globus 2020. Nominacija za najbolji strani film
Hamburg Film Festival 2019. Najbolji film
Key West Film Festival 2019. Najbolji LGBT film
Melbourne International Film Festival 2019. Nagrada publike
New York Film Critics Circle Awards 2019 . Najbolja fotografija
New York Film Critics, Online 2019. Najbolji film
Women Film Critics Circle Awards 2019. Najbolji film o ženskoj slobodi, Najbolji strani film o ženskoj slobodi, Najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8613070/?ref_=nv_sr_srsg_0
Mjolk / Héraðið / The County, 2019. Grimur Hakonarson, 92 min. IS
Scenarij: Grimur Hakonarson
Uloge :Arndís Hrönn Egilsdóttir, Sveinn Ólafur Gunnarsson, Þorsteinn Bachmann
„Mlijeko“, novi film Grimura Hakonarsona, iskrena je i humorna drama o ženi koja će uzdrmati svoju lokalnu zajednicu nakon što se suprotstavi korumpiranom sustavu.
Grimur Hakonarson pripada skupini novih izuzetno zanimljivih autora koji dolaze iz male, ali vrlo uzbudljive islandske kinematografije. Njegov prethodni film „Ovnovi“ o dvojici posvađane braće, dobitnik je Grand Prixa u Cannesu 2015. Nakon prošlogodišnjeg islandskog hita 'Halla ide u rat' Benedikta Erlingssonačija glavna junakinja ratuje protiv industrijskog giganta i spašava zemlju od ekološke katastrofe, Hakonarsonov film sjajno se nadovezuje s nešto intimnijom pričom o ženi iz male zajednice koja se usudi usprotiviti koruptivnom sistemu. Oba autora pokazuju da često idealizirana politička zajednica Islanda ipak nije imuna na korupcijske afere i daju zanimljiv i iskren uvid u mogućnost borbe protiv istih.
Univerzalnost Hakonarsonova filma naglašava i kritičar Cineurope kazujući da je riječ o ‘moćnoj priči o pobuni, smještenoj u zatvoreno društvo koje metaforički predstavlja sve potlačene zajednice’, a da je riječ o autoru kojeg treba gledati i pratiti potvđuje i kritičar Filmuforijejer ‘Hakonarson ponovno nastupa kao samouvjeren i samopouzdan glas te jedan od najboljih islandskih redatelja’. (zff press)
https://www.imdb.com/title/tt8390612/?ref_=fn_al_tt_1
Support The Girls, 2018. Andrew Bujalski, 91 min. US
Scenarij: Andrew Bujalski
Uloge: Regina Hall, Haley, Lu Richardson, James LeGros, ShaynaMcHayle, Dylan Gelula, AJ Michalka, Brooklyn Decker, Jana Kramer, John Elvis, Lea DeLaria
Nova atrakcija mumblecorea kralja, američkog redatelja Andreja Bujalskog, topla komedija „Podržite djevojke“, smještena je u tipičnom američkom restoranu brze hrane čija je politika zapošljavanje oskudno odjevenih konobarica. Lisa, generalna direktorica u baru, ima nezaustavljiv optimizam i vjeru u svoje djevojke, kupce i sebe – no testirana je tijekom dugog i čudnog dana. Nastoji zaštititi djevojke od neprimjerenog i sirovog ponašanja gostiju što joj je sve teži zadatak obzirom da one pokušavaju namaknuti novac za jamčevinu kolegici koja je završila iza rešetaka golišavim pranjem automobila ispred bara dok im svima planove kvari primitivni šef.
Naslov se poigrava sloganom koji Amerikanci koriste u znak podrške vojnicima koji ratuju po svijetu - “podržite momke“ - te time želi podsjetiti da uz momke koji vojuju u uniformi postoji druga skupina boraca koji svoje bitke vojuju svakodnevno, ali odmah tu, u neposrednoj blizini. To su prekarni radnici, kuharice, sobarice, konobarice, radnička klasa na čijem potplaćenom i nesigurnom radu počiva američka industrija usluga. Istovremeno trijumfalna i ranjiva komedija o radu u Americi. Danny King, The Village Voice
Izvanredan. Sasvim moguće jedan od najboljih filmova godine. John Anderson, The Wall Street Journal
Živahna mješavina izvrsne izvedbe Regine Hall i apsurdnosti svijeta u kojem živi njen lik je onaj iz kojeg prirodno izvire humor. Allison Shoemaker, Rogerebert.com
Regina Hall donosi sve u ovaj dražesni portret radnih žena čije se priče rijetko dovode u prvi plan filma. BethWebb, Empire
Iako se radi o vrlo specifičnoj priči, nadam se da će se moći poistovjetiti svatko tko radi za život. (redatelj Andrew Bujalski)
https://www.imdb.com/title/tt6859352/?ref_=nv_sr_srsg_0
Sibyl, 2019. Justine Triet, 100 min. FR/BE
Scenarij: Arthur Harari, David H. Pickering, Justine Triet
Uloge: Virginie Efira, Adèle Exarchopoulos, Gaspard Ulliel
Psihoterapeutkinja Sibyl odlučuje se vratiti svojoj prvoj velikoj ljubavi: pisanju. Međutim, njezina najnovija pacijentica Margot, izmučena glumica u usponu, pokazuje se pravim izvorom inspiracije kojeg se ne smije propustiti. Fascinirana gotovo do točke opsesije, Sibyl sve više i više postaje dijelom Margotinog turbulentnog života te uskoro nanovo proživljava teške uspomene koje ju dovode licem u lice s vlastitom prošlošću.
Film „Sibyl“ ove se godine prikazao u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Cannesu.
Redateljica Justine Triet gradivo slaže graciozno i potpuno vješto, usmjeravajući Virginie Efira u jednu od njenih najimpresivnijih i sveobuhvatnih predstava do sada. (Jordan Mintzer/ Hollywood Reporter)
Zabavnom nespretnošću i prirodnom sposobnošću Virginie Efira preuzima film u svoje ruke u trenutku kada Justine Triet posustane. (Sergi Sánchez/ Fotogramas)
Postoji nešto u francuskim filmovima.Čak i ako nisu sjajni, još uvijek nemate velike primjedbe. (Carey-Ann Pawsey/ Orca sound)
Možda na prvo gledanje izgleda kao lagano štivo, ali njegova odvažnost iskače s gotovo razoružavajućom neposrednošću. (Tomas Trussow / The Lonely Film Critic)
https://www.imdb.com/title/tt9173264/?ref_=fn_al_tt_1
Mjolk / Héraðið / The County, 2019. Grimur Hakonarson, 92 min. IS
Scenarij: Grimur Hakonarson
Uloge :Arndís Hrönn Egilsdóttir, Sveinn Ólafur Gunnarsson, Þorsteinn Bachmann
„Mlijeko“, novi film Grimura Hakonarsona, iskrena je i humorna drama o ženi koja će uzdrmati svoju lokalnu zajednicu nakon što se suprotstavi korumpiranom sustavu.
Grimur Hakonarson pripada skupini novih izuzetno zanimljivih autora koji dolaze iz male, ali vrlo uzbudljive islandske kinematografije. Njegov prethodni film „Ovnovi“ o dvojici posvađane braće, dobitnik je Grand Prixa u Cannesu 2015. Nakon prošlogodišnjeg islandskog hita 'Halla ide u rat' Benedikta Erlingssonačija glavna junakinja ratuje protiv industrijskog giganta i spašava zemlju od ekološke katastrofe, Hakonarsonov film sjajno se nadovezuje s nešto intimnijom pričom o ženi iz male zajednice koja se usudi usprotiviti koruptivnom sistemu. Oba autora pokazuju da često idealizirana politička zajednica Islanda ipak nije imuna na korupcijske afere i daju zanimljiv i iskren uvid u mogućnost borbe protiv istih.
Univerzalnost Hakonarsonova filma naglašava i kritičar Cineurope kazujući da je riječ o ‘moćnoj priči o pobuni, smještenoj u zatvoreno društvo koje metaforički predstavlja sve potlačene zajednice’, a da je riječ o autoru kojeg treba gledati i pratiti potvđuje i kritičar Filmuforijejer ‘Hakonarson ponovno nastupa kao samouvjeren i samopouzdan glas te jedan od najboljih islandskih redatelja’. (zff press)
https://www.imdb.com/title/tt8390612/?ref_=fn_al_tt_1
Portrait de la jeune fille en feu, 2019. Céline Sciamma, 120 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Adèle Haenel, Noémie Merlant, Luàna Bajrami, Valeria Golino
Na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća susreću se Heloïse, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos.
„Portret djevojke koja izgara“ četvrti je dugometražni film renomirane francuske redateljice Céline Sciamme, poznate po sjajnim coming of age dramama (Ljiljani, Tomboy, Cure) koje se bave LGBT i posebno djevojačkim identitetima. Novim radom redateljica po prvi puta zakoračuje u klasični žanr povijesne kostimirane drame, ali i dalje ostaje vjerna svom redateljskom prosedeu koji teži afirmirati ženski pogled u tradicionalno maskulinoj industriji. Preko priče o zabranjenoj ljubavi između slikarice i njezinog modela, Sciamma ingeniozno ispisuje povijest reprezentacije žena u slikarstvu i propituje njihovu poziciju kao pasivnog objekta. U maniri renesansnog slikarstva, film odiše rijetko viđenom stoičkom ljepotom i elegancijom, dok suptilna, minimalistička režija doprinosi nježnom i senzualnom portretu protagonistica. Prezentirajući istovremeno veliku ljubavnu priču i politički manifest za slobodu i pravo žene da odlučuje o svome tijelu, Sciamma se još jednom pokazala kao jedna od najvažnijih feminističkih redateljica svoje generacije. (Human Rights Film Festival)
Film je na festivalu u Cannesu ovjenčan nagradom za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike, čime je Sciamma postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada.
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Najbolji film): Film prikazuje ne samo raskoš zaljubljivanja i sveprožimajuću prirodu ljubavi, već i ljepotu ženske solidarnosti pri pokušaju da se uklope u svijet oko sebe. Snaga filmskog stvaralaštva u kombinaciji s nevjerojatnom glumom, fotografijom i glazbom oduševila je ovaj žiri."
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Srebrni Q-Hugo): „Lijep i elegantan film... Svi smo zarobljeni autoričinim pogledom dok polako gradi svaku scenu prema konačnom i neizbježnom vrhuncu.“
"Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Postavljajući Marianne i Héloïse u odnos potajnog promatrača/potajno promatranog, Sciamma gradi emotivni i psihološki naboj između protagonistica. Ipak, ono što uzdiže ove karaktere, a samim tim i narativ te cjelokupni film na višu razinu je upravo odluka redateljice da su oba lika istovremeno u oba odnosa, podjednako su promatrači te promatrani. (Arman Fatić, ziher.hr)
Željela sam snimiti ljubavnu priča zasnovanu na jednakosti. (redateljica Céline Sciamma)
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. (Antonela Marušić, Vox feminae)
Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste! (Antonela Marušić, Vox feminae)
European Film Awards 2019. Najbolji scenarij
Cannes 2019. Nagrada za najbolji scenarij i Queer palma
International Cinephile Society Awards (Cannes 2019.). Najbolji film
Chicago International Film Festival 2019. Najbolji film (Zlatni Hugo) i Srebrni Q-Hugo
Denver International Film Festival 2019. Najbolji film
Goya Awards 2020. Nominacija za najbolji strani film
Zlatni globus 2020. Nominacija za najbolji strani film
Hamburg Film Festival 2019. Najbolji film
Key West Film Festival 2019. Najbolji LGBT film
Melbourne International Film Festival 2019. Nagrada publike
New York Film Critics Circle Awards 2019 . Najbolja fotografija
New York Film Critics, Online 2019. Najbolji film
Women Film Critics Circle Awards 2019. Najbolji film o ženskoj slobodi, Najbolji strani film o ženskoj slobodi, Najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8613070/?ref_=nv_sr_srsg_0
Bécassine, 2018. Bruno Podalydès, 102 min. FR
Scenarij: Bruno Podalydès, J.P. Pinchon i Caumery
Uloge: Emeline Bayart, Karin Viard, Denis Podalydès
Bécassine je rođena na skromnoj bretonskoj farmi, jednog dana kad šumske šljuke lete nad selom. I kao odrasloj osobi njezina dječja naivnost ostaje netaknuta. Sanja o seljenju u Pariz, ali njezin susret s Loulotte, malom bebom koju je usvojila markiza de Grand-Air, promijenit će joj život. Postaje dadilja i između njih se uspostavlja duboka veza. U dvorcu vlada veselje. Ali koliko dugo? Dugovi se gomilaju, a dolazak nepouzdanog grčkog lutkara neće ništa pomoći ... ali sve to ne uzimajući u obzir Bécassine koja će još jednom dokazati da zna vladati situacijom!
Bécassine je jedan od najdugovječnijih francuskih stripova svih vremena. Prvi put se pojavio u prvom broju La Semaine de Suzette 2. veljače 1905. Lik Bécassine smatra se jednom od prvih ženskih protagonista u povijesti francuskog stripa.
https://www.imdb.com/title/tt7217128/?ref_=nv_sr_srsg_0
Aida, 2015. Driss Mrini, 94 min. MA
Scenarij: Abdelilah Hamdouchi
Uloge: Noufissa Benchehida, Amina Rachid, Abdellatif Chaouqi, Houda Rihani, Mohammed Choubi, Majida Benkirane, Latefa Ahrrare, Driss Roukhe, Aomar Azzouzi, Abdelhak Belmjahed, Mustapha Mounir, Boubker Harakat, Majdouline Idrissi
Aïda Cohen, marokanska židovka i profesorica u Parizu, saznaje da ima zloćudni tumor, pa se vraća svojim korijenima (marokanski grad Essaouira) u potrazi za sjećanjima iz djetinjstva. Ponovno druženje s prijateljem iz djetinjstva, Youssefom, građevinskim poduzetnikom, koji je također pod stalnim stresom, vraća im radost življenja zahvaljujući obnavljanju starih glazbenih aktivnosti u orkestru andaluzijske glazbe. Ali sudbina je odlučila drukčije...
Film "Aïda" redatelja Drissa Mrinija, djelo je koje kroz ekspresivan umjetnički stil odražava mirni suživot i dijalog civilizacija u Maroku. Ovaj igrani film ilustrira sliku pluralističnog i tolerantnog Maroka, kroz nizporuka o univerzalnim pitanjima o prijateljstvu, ljubavi i nadi.
https://www.imdb.com/title/tt5042240/?ref_=nm_flmg_act_1
Sibyl, 2019. Justine Triet, 100 min. FR/BE
Scenarij: Arthur Harari, David H. Pickering, Justine Triet
Uloge: Virginie Efira, Adèle Exarchopoulos, Gaspard Ulliel
Psihoterapeutkinja Sibyl odlučuje se vratiti svojoj prvoj velikoj ljubavi: pisanju. Međutim, njezina najnovija pacijentica Margot, izmučena glumica u usponu, pokazuje se pravim izvorom inspiracije kojeg se ne smije propustiti. Fascinirana gotovo do točke opsesije, Sibyl sve više i više postaje dijelom Margotinog turbulentnog života te uskoro nanovo proživljava teške uspomene koje ju dovode licem u lice s vlastitom prošlošću.
Film „Sibyl“ ove se godine prikazao u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Cannesu.
Redateljica Justine Triet gradivo slaže graciozno i potpuno vješto, usmjeravajući Virginie Efira u jednu od njenih najimpresivnijih i sveobuhvatnih predstava do sada. (Jordan Mintzer/ Hollywood Reporter)
Zabavnom nespretnošću i prirodnom sposobnošću Virginie Efira preuzima film u svoje ruke u trenutku kada Justine Triet posustane. (Sergi Sánchez/ Fotogramas)
Postoji nešto u francuskim filmovima.Čak i ako nisu sjajni, još uvijek nemate velike primjedbe. (Carey-Ann Pawsey/ Orca sound)
Možda na prvo gledanje izgleda kao lagano štivo, ali njegova odvažnost iskače s gotovo razoružavajućom neposrednošću. (Tomas Trussow / The Lonely Film Critic)
https://www.imdb.com/title/tt9173264/?ref_=fn_al_tt_1
DANI FRANKOFONIJE: SVE ŠTO MI JE OSTALO OD REVOLUCIJE
Tout ce qu'il me reste de la révolution, 2018. Judith Davis, 98 min. FR
Scenarij: Judith Davis, Nadja Dumouchel, Cécile Vargaftig
Uloge: Judith Davis, Malik Zidi, Claire Dumas
Angèle je imala 8 godina kad se otvorio prvi McDonald's u Istočnom Berlinu ... Od tada se bori protiv prokletstva svoje generacije: da se rodila "prekasno", u vrijeme globalne političke depresije. Potječe iz obitelji šezdesetosmaških aktivista, ali majka se preko noći odrekla političke borbe i sama se preselila na selo. Sestra je izabrala korporativni svijet. Samo je njezin otac, bivši maoist kod koga se vratila živjeti, ostao vjeran svojim idealima. Ljuta, odlučna, Angèle se istovremeno trudi pokušati promijeniti svijet, kao i izbjeći ljubavne susrete. Što joj ostaje od revolucije, od njezinih posljedica, neuspjelih sastanaka i nade zaizgradnju? Ponekad Don Quijote, ponekad Bridget Jones... Između svega Angèle pokušava pronaći ravnotežu ...
Duhovit debi, s upečatljivim dijalozima. Nasljeđivanje sna o promjeni svijeta je prokletstvo, ali i neodoljivi poticaj za crtanje vlastitog puta, i društvenog i sentimentalnog, uvijek u kontaktu s drugima. Iz ovog osnažujućeg filma prvo ćemo se sjetiti riječi "kolektiv". (Guillemette Odicino, Telerama)
https://www.imdb.com/title/tt9066502/?ref_=fn_al_tt_1
Le jeune Ahmed, 2019. braća Dardenne, 90 min. BE / FR
CANNES 2019. NAJBOLJA REŽIJA
Scenarij: Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne
Uloge: Idir Ben Addi, Othmane Moumen, Myriem Akheddiou
U današnjoj Belgiji sudbina 13-godišnjeg Ahmeda nalazi se između ideala čistoće koju zalaže njegov muslimanski svećenik i onoga što mu život pruža. Ovaj belgijski tinejdžer vrlo brzo dolazi pod snažan, ekstremni utjecaj Kur'ana nakon čega osmišljava plan kako ubiti učiteljicu...
Film „Mladi Ahmed“ premijerno je prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a režirala su ga braća Dardenne koja su do danas već osvojila dvije Zlatne palme. Njihov jedanaesti dugometražni film moderna je priča o radikalizaciji mladog uma, a sama tema otvara mogućnost rasprave o interpretaciji svete knjige Kur'ana od strane tinejdžera pod utjecajem.
Njihovo (op.a. braće Dardenne) istraživanje uma vjerski radikaliziranih osoba istinski je impresivno i vidljivo u svakom segmentu filma. Način na koji se protagonist Ahmed razvija, ne odustaje od svojih ideala, kako mu društvo pokušava pomoći te kulminacija situacije, poprilično je vjerodostojna realnoj situaciji u svijetu. (Arman Fatić, ziher.hr)
Smatramo se filmašima koji nastoje proučavati realnost u kojoj živimo i nastoje ponuditi drugačiji pogled na situaciju u toj interpretaciji stvarnog života. Nismo mogli glumiti da ne živimo u toj stvarnosti i ignorirati što se događa. U posljednjih 20 godina mnogo je filmova snimljeno na ovu temu, mnogo dokumentaraca, knjige su pisane, tako da smo nas dvojica odlučili da počnemo tako da se ozbiljno pozabavimo religijom, čak i u obliku fanatizma i radikalizacije. Naravno, utjecaj ekonomske i političke situacije je bitan kod praktičnih vjernika i može stvoriti temelj za vjerskim fanatizmom koji tada raste i cvjeta. No nismo bili zainteresirani za snimanje filma u kojem bi se opisivalo kako netko postaje fanatik i vjerski radikal. Naše je pitanje bilo kako prevladati fanatizam i je li ga uopće moguće prevladati. U razmišljanjima je li to moguće zaključili smo da je najbolje da je naš glavni lik po godinama između djeteta i adolescenta. Tada se osoba može promijeniti, kasnije nikako. (braća Dardenne u intervjuu Deanu Sinovčiću)
https://www.imdb.com/title/tt8359822/?ref_=fn_al_tt_1
Hochelaga, terre des âmes, 2017. François Girard, 100 min. CA
Scenarij: François Girard
Uloge: Samian, Raoul Max Trujillo, Vincent Perez, Tanaya Beatty, David La Haye
Dok se u Montrealu igra nogometna utakmica na kiši, dio terena na stadionu Percival-Molson propada. Baptiste Asigny, student na doktoratu iz arheologije, podrijetlom iz plemena Mohawk, otkriva tragove onih koji su živjeli na otoku Montrealu.Baptiste odlučuje pronaći ono što je tražio tijekom cijele karijere: ostatke sela Hochelaga gdje su njegovi preci upoznali francuskog istraživača Jacquesa Cartiera u listopadu 1535.
„Hochelaga, zemlja duša“ istražuje 750 godina povijesti na jednome mjestu gdje su se okupile duše svih stoljeća i kultura. Iako su Baptisteova teza i propadanje stadiona Percival-Molson izmišljeni, oni pružaju vjeran opis povijesnih razdoblja - čak i ako opisani događaji sadrže i (neku) fikciju.
Radnja ove povijesne drame smještena je u fiktivnu arheološku oblast u blizini Montreala. Posredstvom nje autor donosi nešto više nego što je samo puki pogled na sukob Indijanaca i evropskih uljeza. Prati areheologa iz Quebeca (kanadski reper Samian) koji otkriva prošlost autohtonih naroda Kanade čije se nestalo selo nalazi u nazivu filma, kao i prošlost raznih istraživača i pobunjenika iz dvije oružane pobune (1837/1838) koje su na području Donje i Gornje Kanade nastale kao plod frustracije političkim reformama. U liku arheologa Baptistea je ustvari sadržan lik jedinog preživjelog člana Mohawka koji je nakon odlučujuće bitke ostao ranjen lutati šumom. Radnja filma (bez kronološkog redoslijeda) kombinira prošlost, sadašnjost i budućnost jer arheolog vjeruje da se na području današnjeg sveučilišta u stvari nalazi nekada traženo selo Hochelaga kojeg je francuski istraživač Jacques Cartier opisao u izvještajima o svom prvom putovanju na ovo područje. Kada se Cartier vratio šest godina kasnije, selo je nestalo, a u stvarnom životu razni znanstvenici i dalje traže njegovu točnu lokaciju. Film je bio kanadski kandidat za Oscara. (www.filmofil.ba)
https://www.imdb.com/title/tt6530104/?ref_=fn_al_tt_2
Portrait de la jeune fille en feu, 2019. Céline Sciamma, 120 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Adèle Haenel, Noémie Merlant, Luàna Bajrami, Valeria Golino
Na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća susreću se Heloïse, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos.
„Portret djevojke koja izgara“ četvrti je dugometražni film renomirane francuske redateljice Céline Sciamme, poznate po sjajnim coming of age dramama (Ljiljani, Tomboy, Cure) koje se bave LGBT i posebno djevojačkim identitetima. Novim radom redateljica po prvi puta zakoračuje u klasični žanr povijesne kostimirane drame, ali i dalje ostaje vjerna svom redateljskom prosedeu koji teži afirmirati ženski pogled u tradicionalno maskulinoj industriji. Preko priče o zabranjenoj ljubavi između slikarice i njezinog modela, Sciamma ingeniozno ispisuje povijest reprezentacije žena u slikarstvu i propituje njihovu poziciju kao pasivnog objekta. U maniri renesansnog slikarstva, film odiše rijetko viđenom stoičkom ljepotom i elegancijom, dok suptilna, minimalistička režija doprinosi nježnom i senzualnom portretu protagonistica. Prezentirajući istovremeno veliku ljubavnu priču i politički manifest za slobodu i pravo žene da odlučuje o svome tijelu, Sciamma se još jednom pokazala kao jedna od najvažnijih feminističkih redateljica svoje generacije. (Human Rights Film Festival)
Film je na festivalu u Cannesu ovjenčan nagradom za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike, čime je Sciamma postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada.
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Najbolji film): Film prikazuje ne samo raskoš zaljubljivanja i sveprožimajuću prirodu ljubavi, već i ljepotu ženske solidarnosti pri pokušaju da se uklope u svijet oko sebe. Snaga filmskog stvaralaštva u kombinaciji s nevjerojatnom glumom, fotografijom i glazbom oduševila je ovaj žiri."
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Srebrni Q-Hugo): „Lijep i elegantan film... Svi smo zarobljeni autoričinim pogledom dok polako gradi svaku scenu prema konačnom i neizbježnom vrhuncu.“
"Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Postavljajući Marianne i Héloïse u odnos potajnog promatrača/potajno promatranog, Sciamma gradi emotivni i psihološki naboj između protagonistica. Ipak, ono što uzdiže ove karaktere, a samim tim i narativ te cjelokupni film na višu razinu je upravo odluka redateljice da su oba lika istovremeno u oba odnosa, podjednako su promatrači te promatrani. (Arman Fatić, ziher.hr)
Željela sam snimiti ljubavnu priča zasnovanu na jednakosti. (redateljica Céline Sciamma)
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. (Antonela Marušić, Vox feminae)
Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste! (Antonela Marušić, Vox feminae)
European Film Awards 2019. Najbolji scenarij
Cannes 2019. Nagrada za najbolji scenarij i Queer palma
International Cinephile Society Awards (Cannes 2019.). Najbolji film
Chicago International Film Festival 2019. Najbolji film (Zlatni Hugo) i Srebrni Q-Hugo
Denver International Film Festival 2019. Najbolji film
Goya Awards 2020. Nominacija za najbolji strani film
Zlatni globus 2020. Nominacija za najbolji strani film
Hamburg Film Festival 2019. Najbolji film
Key West Film Festival 2019. Najbolji LGBT film
Melbourne International Film Festival 2019. Nagrada publike
New York Film Critics Circle Awards 2019 . Najbolja fotografija
New York Film Critics, Online 2019. Najbolji film
Women Film Critics Circle Awards 2019. Najbolji film o ženskoj slobodi, Najbolji strani film o ženskoj slobodi, Najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8613070/?ref_=nv_sr_srsg_0
Les mains rudes, 2017. Mohamed Asli, 87 min. MA
Scenarij: Mohamed Asli
Uloge: Mohamed Bastaoui, HoudaRihani, AbdessamadMiftahLkheir, Amina Rachid, Aicha Mahmah
Mustapha, nepismeni frizer, živi sa slijepom majkom. Nabavlja ilegalne dokumente za svoje mušterije. Kad njegova susjeda Zakia traži od njega pomoć za dobivanje vize za Španjolsku, on se u nju ludo zaljubljuje. Mlada žena ima fiks ideju koju želi ostvariti pod svaku cijenu: zaposliti se kao radnica napoljima jagoda u Španjolskoj kako bi se pridružila zaručniku koji tamo živi bez papira.
Dugometražnim filmom «Les mains rudes», koji spaja romansu, humor i realizam, redatelji scenarist Mohamed Asli, osim pitanja imigracije govori i o velikim razlikama koje mogu postojati unutar jednog društva.
https://www.imdb.com/title/tt2043781/?ref_=nm_knf_i2
Les hirondelles de Kaboul, 2019. Zabou Breitman, Eléa Gobbé-Mévellec, 81 min. CH/FR/LUX (anim.)
Scenarij: Zabou Breitman,Yasmina Khadra, Patricia Mortagne, Sébastien Tavel
Ljeto 1998., Kaboul je u ruševinama i pod okupacijom talibana. Mohsen i Zunaira mladi su i duboko se vole. Bez obzira na nasilje i svakodnevnu bijedu, žele vjerovati u budućnost. Jedna nepromišljena Mohsenova gesta preokrenut će njihov život naglavačke.
Snimljeno prema romanu Yasmina Khadre o životu Mohsena i njegove prelijepe žene Zunaire nakon dolaska talibana na vlast. Smještajući radnju u apokaliptično okruženje Kabula, ovaj suvremeni alžirski pisac stvara elegičnu priču o ljudima koju pokušavaju sačuvati ljudskost u sredini u kojoj je zadovoljstvo smrtni grijeh.
https://www.imdb.com/title/tt7534102/?ref_=fn_al_tt_1
Ni juge ni soumise, 2017. Yves Hinant, Jean Libon, 100 min. BE/FR (dokum.)
Scenarij: Yves Hinant, Jean Libon
„Ni Juge ni soumise“ prvi je dugometražni film nastao na temelju StripTease, kultne emisije belgijske televizije. Tijekom 3 godine redatelji su u Bruxellesu pratili nevjerojatnu sutkinju Anne Gruwez tijekom kriminalnističkih istraga, saslušanja i posjeta mjestima zločina. Ovo nije film, još je gore!
Film je osvojio nagradu César zanajboljidokumentarac 2019. godine.
Zašto Gruwez? Otkrili smo da je Madam Justice istovremeno fascinantna i karizmatična, gruba i duhovita... Osoba snažnog karaktera. Odmah je pristala na ovu vrstu iskustva. Prilično je slobodoumna, gleda na život pozitivno i često s osmijehom na licu, što je tako rijetka pojava ovih dana. Željela je svoju profesiju učiniti vidljivom, te razbiti predrasude o krutom pravnom svijetu. Da bismo napravili film, trebala nam je i priča – a priču nam je sama ponudila svojom pojavom i postupcima. (redatelji i scenaristi Yves Hinant, Jean Libon tijekom predstavljanja filma na festivalu u San Sebastianu)
https://www.imdb.com/title/tt5501158/?ref_=fn_al_tt_1
Piranhas / La paranza dei bambini, 2019. Claudio Giovannesi, 110 min. IT
POSEBNA PROJEKCIJA PRILAGOĐENIH TITLOVA ZA OSOBE OŠTEĆENA SLUHA
Scenarij: Claudio Giovannesi, Maurizio Braucci i Roberto Saviano prema romanu Roberta Savianija
Uloge: Francesco Di Napoli, Viviana Aprea, Mattia Piano Del Balzo
Kao portret jedne generacije u stanju stalnog sukoba, film prati bandu napuljskih dječaka uključenih u ulični rat od strane Camorre. Skupina 15-godišnjaka bez nade u sutra ne boji se zatvora ni smrti. U svijetu bez budućnosti, važni su im jedino opstanak, novac i moć: žele puno zaraditi, nositi dizajnersku odjeću, imati nove skutere. Vođa skupine, Nicola, dobro zna pravila posla: da bi zaista upao u igru i svoju bandu doveo do vrha, mora izazvati jednog od starih mafijaških šefova…
Film je adaptacija romana „Paranza dei bambini“ kontroverznog napolitanskog autora Roberta Saviana, koji zbog svojih knjiga o Camorri živi pod policijskom zaštitom, a glumačku skupinu čine amateri, stanovnici Napulja. Film je osvojio Srebrnog medvjeda za najbolji scenarij na Berlin Film Festivalu.
Premda Giovannesijev uradak nema snagu i dramski naboj 'Gomorre', posrijedi je film gotovo dokumentarističke autentičnosti koji propituje južnotalijanski maskulinitet u kontekstu odrastanja i koji se, osim u žanrovskom, svakako može čitati i u socio-političkom ključu. Također, žanrovska potka u 'Sitnim ribama' nipošto nije od sporednog značaja zbog čega 'La paranza dei bambini' ulazi u red najupečatljivijih novomilenijskih filmova koji se bave temom organiziranog kriminala. (Miro Nikolić, Dalmatinski portal)
Berlin 2019. Najbolji scenarij
Bari Film Festival 2019. Najbolji scenarij
Bukurešt Film Festival 2019. Najbolji redatelj, najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8740778/?ref_=nv_sr_srsg_0
Young Man with a Horn, 1950. Michael Curtiz, 112 min. US
Scenarij: Carl Foreman i Edmund H. North prema romanu Dorothy Baker
Uloge: Kirk Douglas, Lauren Bacall, Doris Day, Hoagy Carmichael, Juano Hernandez, Jerome Cowan, Mary Beth Hughes, Nestor Paiva, Orley Lindgren, Walter Reed
Prepoznavši darovitost osamljenog dječaka Ricka Martina, dobronamjerni trubač Art uzima ga pod svoje okrilje. Godinama kasnije, Rick radi kao glazbenik po cijeloj zemlji, no njegov beskompromisni pristup glazbi uvijek mu iznova stvara probleme. Srećom, uz Ricka su uvijek prijatelji spremni priskočiti u pomoć - pijanist Willie i lijepa pjevačica Jo. Jo upozna Ricka s emotivno nesređenom prijateljicom, Amy, a Rick se zaljubi u nju, ne sluteći kakvi ga problemi čekaju...
Nakon stažiranja na raznim poslovima u Evropi (pod imenom Mihail Kertesz u tom periodu dva puta „gostuje“ na dalmatinskim lokacijama snimajući 1918. „Damu sa suncokretom / A napraforgós hölgy“ i „Zvijezdu Damaska / Der Stern von Damaskus, 1920.“) Michael Curtiz sredinom dvadesetih godina odlazi u SAD, gdje u sljedećih tridesetak godina režira oko stotinu filmova ("Angels With Dirty Faces", "Robin Hood", te kultna "Casablanca"). Curtizovi filmovi uvijek su lako gledljivi, relativno jednostavne fabule i vizualnog stila koji je ponajviše njegovao preglednost u kadru. "Mladić s trubom" izvrstan je predstavnik Curtizova opusa, film o usponu i padu jednog glazbenika, jednostavne priče koja propituje temu može li umjetnik pronaći sreću i živjeti samo od umjetnosti. Uz izvrsnog Kirka Douglasa nastupa i velika zvijezda pedesetih i šezdesetih, pjevačica i glumica Doris Day.
Jedan od prvih hollywoodskih visokobudžetnih hollywoodskih filmova posvećenih jazz muzici. Temelji se na istoimenom romanu Dorothy Baker, čija je radnja, pak, bila temeljena na stvarnom životu jazz muzičara Bixa Beiderbeckea (1903-1931).
https://slobodnadalmacija.hr/kultura/film-tv/volio-se-druziti-s-titom-i-bio-popularan-na-ovim-prostorima-a-za-dugovjecnost-je-krivio-suprugu-i-nadzivio-sve-glumce-zlatnog-doba-hollywooda-1002670
https://www.imdb.com/title/tt0043153/?ref_=nv_sr_srsg_0
Sibyl, 2019. Justine Triet, 100 min. FR/BE
Scenarij: Arthur Harari, David H. Pickering, Justine Triet
Uloge: Virginie Efira, Adèle Exarchopoulos, Gaspard Ulliel
Psihoterapeutkinja Sibyl odlučuje se vratiti svojoj prvoj velikoj ljubavi: pisanju. Međutim, njezina najnovija pacijentica Margot, izmučena glumica u usponu, pokazuje se pravim izvorom inspiracije kojeg se ne smije propustiti. Fascinirana gotovo do točke opsesije, Sibyl sve više i više postaje dijelom Margotinog turbulentnog života te uskoro nanovo proživljava teške uspomene koje ju dovode licem u lice s vlastitom prošlošću.
Film „Sibyl“ ove se godine prikazao u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Cannesu.
Redateljica Justine Triet gradivo slaže graciozno i potpuno vješto, usmjeravajući Virginie Efira u jednu od njenih najimpresivnijih i sveobuhvatnih predstava do sada. (Jordan Mintzer/ Hollywood Reporter)
Zabavnom nespretnošću i prirodnom sposobnošću Virginie Efira preuzima film u svoje ruke u trenutku kada Justine Triet posustane. (Sergi Sánchez/ Fotogramas)
Postoji nešto u francuskim filmovima.Čak i ako nisu sjajni, još uvijek nemate velike primjedbe. (Carey-Ann Pawsey/ Orca sound)
Možda na prvo gledanje izgleda kao lagano štivo, ali njegova odvažnost iskače s gotovo razoružavajućom neposrednošću. (Tomas Trussow / The Lonely Film Critic)
https://www.imdb.com/title/tt9173264/?ref_=fn_al_tt_1
Lust for Life, 1956. Vincente Minnelli, George Cukor, 122 min. US
Scenarij: Norman Corwin
Uloge: Kirk Douglas, Anthony Quinn, James Donald
Biografski film o strastvenom umjetniku, genijalnom, ali i poremećenom slikaru Vincentu Van Goghu nastao je prema istoimenom romanuIrvinga Stonea iz 1934. Kirk Douglas nominiran je za Oskara dok ga je Anthony Quinn i osvojio za svoje fantastično utjelovljenje Vincentova prijatelja, Paula Gauguina.
Volio sam Francusku, snimali smo na mjestima gdje je Van Gogh živio, ali bilo je i užasno. Toliko sam uronio u njegovu izmučenu dušu da mi se bilo teško izvući natrag; imao sam godina koliko i on kad se ubio, našminkan sam mu toliko sličio da sam morao rukom dotaknuti uho da se uvjerim da je još tu. Nakon premijere kontaktirao me Mark Chagall da ga odglumim u filmskoj biografiji. Obožavam Chagalla, ali nikad ne bih glumio još nekog umjetnika. Mojem prijatelju Johnu Wayneu nije se svidjelo što sam glumio Vincenta, rekao je da smo svojim gledateljima dužni da igramo samo jake, čvrste likove. Ja sam mu odgovorio da ću i dalje glumiti svaku ulogu koju smatram zanimljivom. I pored svih teškoća koje sam imao da odbacim karakter Van Gogha, na kraju sam se ipak vratio samom sebi. (Kirk Douglas)
Film je dobio uglavnom pozitivne kritike kritičara. Kritičar New York Timesa Bosley Crowther pohvalio je koncepciju filma, glumu i kolorizaciju, želeći što vjernije prenijeti filmske slike Van Gogha". Harrison's Reports piše o filmu "izvrsne produkcije" te da "Kirk Douglas izvrsno djeluje kao Van Gogh, a Anthony Quinn je vrlo dobar kao Paul Gauguin, njegov prijatelj." John McCarten iz New Yorkera piše "čak i ako se film nije toliko udubio u mentalne procese zbog kojih se Van Gogh ponašao onako kako se ponašao, ipak nas u izvedbi Kirka Douglasa suočava s likom vrijednim naše pozornosti. Richard L. Coe iz Washington Posta nazvao je film "izvanrednim postignućem, kombinirajući bogatu umjetničku avanturu s perceptivnim istraživanjem kreativne ličnosti." Edwin Schallert iz Los Angeles Timesa film je nazvao "izvanrednom i oštrom studijom", i predvidio da će gluma Kirka Douglasa biti prepoznataod akademije (op.a. nominiran je za Oscara za glavnu mušku ulogu).
https://slobodnadalmacija.hr/kultura/film-tv/volio-se-druziti-s-titom-i-bio-popularan-na-ovim-prostorima-a-za-dugovjecnost-je-krivio-suprugu-i-nadzivio-sve-glumce-zlatnog-doba-hollywooda-1002670
https://www.imdb.com/title/tt0049456/?ref_=fn_al_tt_1
Handia, 2017. Aitor Arregi, Jon Garaño, 114 min. ES
Scenarij: Aitor Arregi, Jon Garaño
Uloge: Joseba Usabiaga, Eneko Sagardoy, Iñigo Aranburu
Sjever Španjolske, 1843. Martin se vraća kući nakon rata i ostaje u čudu kada vidi da je njegov brat Joaquin narastao toliko da je postao div. Ipak, Joaquin je beskoristan za obiteljski rad oko njihove siromašne kolibe. Kako bi doprinijeli obiteljskom ekonomskom stanju, Martin i Joaquin kreću na putovanje pretvarajući diva u cirkuskutočku, nastupajući na trgovima, u kazalištima i vodećim cirkuskimlokacijama širom Europe. Uskoro, pak, shvaćaju da je svijet zabavljačke industrije svijet neslućenih izazova, laži i izdaje.Svijet u kojem što veći dolazite, teže padate. Film je dobitnik čak 10 nagrada Goya te posebne nagrade žirija na festivalu u SanSebastianu.
https://www.imdb.com/title/tt5693136/?ref_=fn_al_tt_1
J'accuse / The Dreyfus Affair / An Officer and a Spy, 2019. Roman Polanski, 132 min. FR/IT
Scenarij: Robert Harris i Roman Polanski prema romanu Roberta HArrisa
Uloge: Jean Dujardin, Louis Garrel, Emmanuelle Seigner, Gregory Gadebois
Dana 5. siječnja 1895. godine kapetan Alfred Dreyfus, mladi časnik u usponu optužen je za špijuniranje za Njemačku i osuđen na doživotnu robiju koju će provesti na Vražjem otoku. Među svjedocima njegovog javnog poniženja nalazi se i Georges Picquart, upravo promaknut u zapovjednika jedinice vojne obavještajne službe koja je Dreyfusa i uhvatila. Međutim, nakon što Picquart otkrije da Nijemci i dalje dolaze do tajnih informacija, biva uvučen u opasan labirint prevare i korupcije koja ne prijeti samo njegovoj časti, već i samom životu.
Afera Dreyfus koja je potresla Francusku u posljednjoj dekadi XIX stoljeća prva je (ili makar jedna od prvih) te vrste, a naročito na tu temu (galopirajući antisemitizam u Evropi) koja je medijski odjeknula poput bombe. U tome je veliku ulogu ulogu imao pisac Emile Zola, i sam stranog porijekla (talijanskog) i vjerovatno zbog toga često u prilici da iskusi onovremenu francusku netoleranciju, aroganciju i šikaniranje. Roman Polanski je aferu pretočio u film, povijesnu doku-dramu koja se dosta oslanja na faktografiju pod naslovom „J'accuse“, što je bio i naslov i lajtmotiv Zolinog pisma objavljenog u listu Aurora.
Apsolutna, majstorska klasa... lekcija kako napraviti povijesni film. (David Sexton, Evening Standard)
„J'Accuse“ ima nešto vrlo važno reći o svijetu u kojem danas živimo. (Robbie Collin, Daily Telegraph)
86-godišnji Polanski snimio je svoj najbolji film još od „Pijanista“. (Ruben Peralta Rigaud, Cocalecas)
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.:4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
VENECIJA 2019. NAGRADA ŽIRIJA, NAJBOLJI STRANI FILM I NAGRADA FIPRESCI.
https://www.imdb.com/title/tt2398149/?ref_=nv_sr_srsg_0
J'accuse / The Dreyfus Affair / An Officer and a Spy, 2019. Roman Polanski, 132 min. FR/IT
Scenarij: Robert Harris i Roman Polanski prema romanu Roberta HArrisa
Uloge: Jean Dujardin, Louis Garrel, Emmanuelle Seigner, Gregory Gadebois
Dana 5. siječnja 1895. godine kapetan Alfred Dreyfus, mladi časnik u usponu optužen je za špijuniranje za Njemačku i osuđen na doživotnu robiju koju će provesti na Vražjem otoku. Među svjedocima njegovog javnog poniženja nalazi se i Georges Picquart, upravo promaknut u zapovjednika jedinice vojne obavještajne službe koja je Dreyfusa i uhvatila. Međutim, nakon što Picquart otkrije da Nijemci i dalje dolaze do tajnih informacija, biva uvučen u opasan labirint prevare i korupcije koja ne prijeti samo njegovoj časti, već i samom životu.
Afera Dreyfus koja je potresla Francusku u posljednjoj dekadi XIX stoljeća prva je (ili makar jedna od prvih) te vrste, a naročito na tu temu (galopirajući antisemitizam u Evropi) koja je medijski odjeknula poput bombe. U tome je veliku ulogu ulogu imao pisac Emile Zola, i sam stranog porijekla (talijanskog) i vjerovatno zbog toga često u prilici da iskusi onovremenu francusku netoleranciju, aroganciju i šikaniranje. Roman Polanski je aferu pretočio u film, povijesnu doku-dramu koja se dosta oslanja na faktografiju pod naslovom „J'accuse“, što je bio i naslov i lajtmotiv Zolinog pisma objavljenog u listu Aurora.
Apsolutna, majstorska klasa... lekcija kako napraviti povijesni film. (David Sexton, Evening Standard)
„J'Accuse“ ima nešto vrlo važno reći o svijetu u kojem danas živimo. (Robbie Collin, Daily Telegraph)
86-godišnji Polanski snimio je svoj najbolji film još od „Pijanista“. (Ruben Peralta Rigaud, Cocalecas)
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.:4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
VENECIJA 2019. NAGRADA ŽIRIJA, NAJBOLJI STRANI FILM I NAGRADA FIPRESCI.
https://www.imdb.com/title/tt2398149/?ref_=nv_sr_srsg_0
Mjolk / Héraðið / The County, 2019. Grimur Hakonarson, 92 min. IS
Scenarij: Grimur Hakonarson
Uloge :Arndís Hrönn Egilsdóttir, Sveinn Ólafur Gunnarsson, Þorsteinn Bachmann
„Mlijeko“, novi film Grimura Hakonarsona, iskrena je i humorna drama o ženi koja će uzdrmati svoju lokalnu zajednicu nakon što se suprotstavi korumpiranom sustavu.
Grimur Hakonarson pripada skupini novih izuzetno zanimljivih autora koji dolaze iz male, ali vrlo uzbudljive islandske kinematografije. Njegov prethodni film „Ovnovi“ o dvojici posvađane braće, dobitnik je Grand Prixa u Cannesu 2015. Nakon prošlogodišnjeg islandskog hita 'Halla ide u rat' Benedikta Erlingssonačija glavna junakinja ratuje protiv industrijskog giganta i spašava zemlju od ekološke katastrofe, Hakonarsonov film sjajno se nadovezuje s nešto intimnijom pričom o ženi iz male zajednice koja se usudi usprotiviti koruptivnom sistemu. Oba autora pokazuju da često idealizirana politička zajednica Islanda ipak nije imuna na korupcijske afere i daju zanimljiv i iskren uvid u mogućnost borbe protiv istih.
Univerzalnost Hakonarsonova filma naglašava i kritičar Cineurope kazujući da je riječ o ‘moćnoj priči o pobuni, smještenoj u zatvoreno društvo koje metaforički predstavlja sve potlačene zajednice’, a da je riječ o autoru kojeg treba gledati i pratiti potvđuje i kritičar Filmuforijejer ‘Hakonarson ponovno nastupa kao samouvjeren i samopouzdan glas te jedan od najboljih islandskih redatelja’. (zff press)
https://www.imdb.com/title/tt8390612/?ref_=fn_al_tt_1
Portrait de la jeune fille en feu, 2019. Céline Sciamma, 120 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Adèle Haenel, Noémie Merlant, Luàna Bajrami, Valeria Golino
Na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća susreću se Heloïse, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos.
„Portret djevojke koja izgara“ četvrti je dugometražni film renomirane francuske redateljice Céline Sciamme, poznate po sjajnim coming of age dramama (Ljiljani, Tomboy, Cure) koje se bave LGBT i posebno djevojačkim identitetima. Novim radom redateljica po prvi puta zakoračuje u klasični žanr povijesne kostimirane drame, ali i dalje ostaje vjerna svom redateljskom prosedeu koji teži afirmirati ženski pogled u tradicionalno maskulinoj industriji. Preko priče o zabranjenoj ljubavi između slikarice i njezinog modela, Sciamma ingeniozno ispisuje povijest reprezentacije žena u slikarstvu i propituje njihovu poziciju kao pasivnog objekta. U maniri renesansnog slikarstva, film odiše rijetko viđenom stoičkom ljepotom i elegancijom, dok suptilna, minimalistička režija doprinosi nježnom i senzualnom portretu protagonistica. Prezentirajući istovremeno veliku ljubavnu priču i politički manifest za slobodu i pravo žene da odlučuje o svome tijelu, Sciamma se još jednom pokazala kao jedna od najvažnijih feminističkih redateljica svoje generacije. (Human Rights Film Festival)
Film je na festivalu u Cannesu ovjenčan nagradom za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike, čime je Sciamma postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada.
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Najbolji film): Film prikazuje ne samo raskoš zaljubljivanja i sveprožimajuću prirodu ljubavi, već i ljepotu ženske solidarnosti pri pokušaju da se uklope u svijet oko sebe. Snaga filmskog stvaralaštva u kombinaciji s nevjerojatnom glumom, fotografijom i glazbom oduševila je ovaj žiri."
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Srebrni Q-Hugo): „Lijep i elegantan film... Svi smo zarobljeni autoričinim pogledom dok polako gradi svaku scenu prema konačnom i neizbježnom vrhuncu.“
"Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Postavljajući Marianne i Héloïse u odnos potajnog promatrača/potajno promatranog, Sciamma gradi emotivni i psihološki naboj između protagonistica. Ipak, ono što uzdiže ove karaktere, a samim tim i narativ te cjelokupni film na višu razinu je upravo odluka redateljice da su oba lika istovremeno u oba odnosa, podjednako su promatrači te promatrani. (Arman Fatić, ziher.hr)
Željela sam snimiti ljubavnu priča zasnovanu na jednakosti. (redateljica Céline Sciamma)
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. (Antonela Marušić, Vox feminae)
Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste! (Antonela Marušić, Vox feminae)
European Film Awards 2019. Najbolji scenarij
Cannes 2019. Nagrada za najbolji scenarij i Queer palma
International Cinephile Society Awards (Cannes 2019.). Najbolji film
Chicago International Film Festival 2019. Najbolji film (Zlatni Hugo) i Srebrni Q-Hugo
Denver International Film Festival 2019. Najbolji film
Goya Awards 2020. Nominacija za najbolji strani film
Zlatni globus 2020. Nominacija za najbolji strani film
Hamburg Film Festival 2019. Najbolji film
Key West Film Festival 2019. Najbolji LGBT film
Melbourne International Film Festival 2019. Nagrada publike
New York Film Critics Circle Awards 2019 . Najbolja fotografija
New York Film Critics, Online 2019. Najbolji film
Women Film Critics Circle Awards 2019. Najbolji film o ženskoj slobodi, Najbolji strani film o ženskoj slobodi, Najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8613070/?ref_=nv_sr_srsg_0
J'accuse / The Dreyfus Affair / An Officer and a Spy, 2019. Roman Polanski, 132 min. FR/IT
Scenarij: Robert Harris i Roman Polanski prema romanu Roberta HArrisa
Uloge: Jean Dujardin, Louis Garrel, Emmanuelle Seigner, Gregory Gadebois
Dana 5. siječnja 1895. godine kapetan Alfred Dreyfus, mladi časnik u usponu optužen je za špijuniranje za Njemačku i osuđen na doživotnu robiju koju će provesti na Vražjem otoku. Među svjedocima njegovog javnog poniženja nalazi se i Georges Picquart, upravo promaknut u zapovjednika jedinice vojne obavještajne službe koja je Dreyfusa i uhvatila. Međutim, nakon što Picquart otkrije da Nijemci i dalje dolaze do tajnih informacija, biva uvučen u opasan labirint prevare i korupcije koja ne prijeti samo njegovoj časti, već i samom životu.
Afera Dreyfus koja je potresla Francusku u posljednjoj dekadi XIX stoljeća prva je (ili makar jedna od prvih) te vrste, a naročito na tu temu (galopirajući antisemitizam u Evropi) koja je medijski odjeknula poput bombe. U tome je veliku ulogu ulogu imao pisac Emile Zola, i sam stranog porijekla (talijanskog) i vjerovatno zbog toga često u prilici da iskusi onovremenu francusku netoleranciju, aroganciju i šikaniranje. Roman Polanski je aferu pretočio u film, povijesnu doku-dramu koja se dosta oslanja na faktografiju pod naslovom „J'accuse“, što je bio i naslov i lajtmotiv Zolinog pisma objavljenog u listu Aurora.
Apsolutna, majstorska klasa... lekcija kako napraviti povijesni film. (David Sexton, Evening Standard)
„J'Accuse“ ima nešto vrlo važno reći o svijetu u kojem danas živimo. (Robbie Collin, Daily Telegraph)
86-godišnji Polanski snimio je svoj najbolji film još od „Pijanista“. (Ruben Peralta Rigaud, Cocalecas)
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.:4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
VENECIJA 2019. NAGRADA ŽIRIJA, NAJBOLJI STRANI FILM I NAGRADA FIPRESCI.
https://www.imdb.com/title/tt2398149/?ref_=nv_sr_srsg_0
Il Casanova di Federico Fellini, 1976. Federico Fellini, 155 min. IT
Scenarij: Federico Fellini i Bernardino Zapponi prema autobiografiji Giacoma Casanove "Histoire de ma vie")
Uloge: Donald Sutherland, Tina Aumont, Cicely Browne, Carmen Scarpitta
Nakon što bude uhićen i osuđen od strane Inkvizicije, samouvjereni i pomalo arogantni pjesnik, filozof, matematičar, pisac i pustolov Giacomo Casanova biva razodjeven i zatočen u mračnoj i turobnoj ćeliji. Tijekom izdržavanja zatvorske kazne prisjetit će se nekih od svojih najvećih ljubavnih. Kad uspije pobjeći iz zatvora, Casanova će krenuti u lutanje Europom...
Pustolovna biografska drama suscenarista i redatelja Federica Fellinija temeljena je na autobiografiji „Priča mog života“ glasovitog Giacoma Casanove. U potpunosti snimljen u rimskim studijima Cinecittà, film prikazuje Casanovin površan i razvratan život, dok juri iz jedne ljubavne avanture u drugu. S jedne strane on čezne za poštovanjem, no s druge ga pokreću elementarni nagoni, a kroz priču o protagonistu bez moralnih skrupula autori prikazuju i europsko društvo tijekom 18. stoljeća, društvo koje napučuju čudaci i poremećeni tipovi. U dekadentnom vremenu i Casanova je dekadentni pervertit, na određen način promašen i propao čovjek, a Fellini intrigantno i s mnogo imaginacije prikazuje njega i sve što ga okružuje.
https://www.imdb.com/title/tt0074291/?ref_=fn_al_tt_1
Na popularnom streaming servisu MUBI otvorena je posebna stranica za posjetitelje Kinoteke Zlatna vrata:
Tri mjeseca potpuno besplatnog online pristupa filmovima!
MUBI je vodeći filmski online servis za sve zaljubljenike u sedmu umjetnost koji u svojoj ponudi objedinjuje platformu filmova na zahtjev, društvenu mrežu i online filmski časopis. MUBI platforma nudi probranu listu filmova iz cijelog svijeta – od kultnih klasika do modernih remek-djela, od najvećih redatelja svih vremena do najvećih novih redatelja.
Pritom MUBI nema stalnu bazu filmova, nego redovitu cirkulaciju od 30 naslova: svaki dan na platformu stiže novi film i ondje je dostupan za gledanje 30 dana. MUBI-jeva ograničena selekcija zapravo je adut platforme koja nudi gledateljima priliku da uzmu vremena i upoznaju svaki film te u konačnici gledaju vrijedne naslove koje ne bi možda uzeli u obzir na servisu s tisućama filmova u ponudi.
Ponudom blizak senzibilitetu europskih kina okupljenih u mreži Europa Cinemas – kojoj pripada i naše kino – MUBI nudi posebnu pogodnost kinima zatvorenim zbog pandemije korona virusa: tromjesečan pristup platformi za sve posjetitelje kina posve besplatno.
Članstvo u periodu od 3 mjeseca je besplatno. Ukoliko ga ne želite produžiti potrebno ga je otkazati na svom računu kako se isto ne bi automatski produžilo i naplatilo. Uvjete i načine otkazivanja pročitajte OVDJE.
Poštovane posjetiteljice, poštovani posjetitelji,
s obzirom na zabranu okupljanja, otkazivanje kulturnih događanja i zatvaranje kulturnih institucija, sektor kulturne i kreativne industrije među prvima osjeća posljedice epidemije. Ipak, u dogovoru s partnerima, pokušat ćemo se snalaziti i u ovim kriznim vremenima s nadom da ćemo se uskoro ponovo družiti.
Slijedeći donje linkove možete besplatno gledati dokumentarne i druge filmove, a od televizijskih platformi, preporučili bismo KINOTV (www.kinotv.hr) i DOKUTV (www.dokutv.net) koji su u vlasništu tvrtke Discovery s kojom Kinoteka već godinama poslovno surađuje jer nam programski odgovaraju.
RESTART: VOLIM DOKUMENTARCE
http://volimdokumentarce.net/?fbclid=IwAR1RGydSroV9Yf3_QV2krapU1BAfak3OhMJnG-KLPC28MfogVO0rPKYt1xU
KINO MEDITERAN
http://www.kinomediteran.hr/vod/
FACTUM
http://factum.com.hr/hr/novosti/ostanite_doma_i_pogledajte_pet_najgledanijih_factumentaraca
CROATIAN.FILM
http://croatian.film/hr/
FILMAKTIV
https://vimeo.com/channels/coronacinema
Čuvajte se, budite strpljivi i hvala na razumijevanju.
Fluierătorii / La Gomera / The Whistlers, 2019. Corneliu Porumboiu, 97 min. RO/FR/DE
Scenarij: Corneliu Porumboiu
Uloge: Vlad Ivanov, Catrinel Marlon, Agustí Villaronga, Cristóbal Pinto, Sabin Tambrea, Rodica Laza
Izabran za službenu konkurenciju prošlogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu, novi film rumunjskog redatelja Corneliua Porumboiua kriminalistička je noir drama s neočekivanim crnohumornim obratom koja je kao stvorena za festivalsku publiku.
Nije sve kakvim se čini za Cristija, policijskog inspektora u Bukureštu koji, čini se, radi simultano za obje strane zakona. Ljepotica Gilda nagovara ga na pljačku s visokim ulozima, a oboje moraju biti spremni na izazove koje donose iznenadne situacije, izdaja i obmana. Međutim, tajni jezik zviždača sa španjolskog otoka La Gomera mogao bi biti točno ono što im treba da uspješno izvedu pljačku.
Porumboiu nam daje zamršen, izvanredan zaplet sa mnogo preokreta, ali čvrsto povezan, ukrašen melodičnom kombinacijom tmurnog Bukurešta i sunčanih predjela La Gomera. (http://faf.rs)
Rumunjski crnohumorni triler koji razmišlja globalno, pa tek onda lokalno, a njegov je uzor Quentin Tarantino. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt7921248/?ref_=nv_sr_srsg_0
Redatelj Corneliu Porumboiu jedan je od najznačajnijih pripadnika rumunjskog filmskog novog vala koji je posljednjih 15 godina dominirao brojnim filmskim festivalima. Njihovi autori pobjeđivali su na festivalima u Cannesu, Berlinu i mnogim drugim festivalima, pretvorivši rumunjsku kinematografiju u jednu od najznačajnijih europskih kinematografija. Porumboiu se također proslavio na filmskom festivalu u Cannesu, na kojem je 2006. godine proglašen najboljim debitantom za izvrsnu crnu komediju “12:08 Istočno od Bukurešta”, da bi tri godine kasnije s filmom “Policijski, pridjev” pobijedio u canneskoj sekciji “Izvjestan pogled”.
„Kada sam otkrio da na jednom španjolskom otoku ljudi doista komuniciraju uz pomoć zviždanja, bio sam toliko zaintrigiran da sam se odlučio na ovakav film. Dugo sam pisao scenarij, neprestano ga mijenjao, nekoliko verzija scenarija nije mi se dopalo, sve dok nisam došao do verzije u kojoj gotovo svaki lik igra dvostruku igru. Dakle, nisam planirao snimiti akcijski film noir, on mi se nametnuo kroz temu filma. Sve je počelo tako što sam na televiziji gledao emisiju o otoku na kojem ljudi komuniciraju zviždanjem. Zatim sam istraživao to zviždanje na YouTubeu i posjetio otok La Gomera koji je dio Kanarskog otočja, na kojem ljudi komuniciraju zviždanjem. Kada sam to doživio uživo, vidio sam koliko je moćno. Radi se o vulkanskom otoku i izgleda impresivno. Želio sam snimiti film koji nije realističan, želio sam se odvojiti od dosadašnjeg pričanja filmske priče, želio sam promijeniti filmski jezik. U djetinjstvu sam gledao puno film noira i kada sam počeo pisati scenarij, činilo mi se kao da se vraćam u djetinjstvo, u žanrovski film koji sam pomalo zaboravio. Poigravao sam se sa scenama, bio sam poput djeteta. I zato mi je stvaranje ovog filma pričinjavalo veliko zadovoljstvo.“ (Corneliu Porumboiu )
Portrait de la jeune fille en feu, 2019. Céline Sciamma, 120 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Adèle Haenel, Noémie Merlant, Luàna Bajrami, Valeria Golino
Na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća susreću se Heloïse, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos.
„Portret djevojke koja izgara“ četvrti je dugometražni film renomirane francuske redateljice Céline Sciamme, poznate po sjajnim coming of age dramama (Ljiljani, Tomboy, Cure) koje se bave LGBT i posebno djevojačkim identitetima. Novim radom redateljica po prvi puta zakoračuje u klasični žanr povijesne kostimirane drame, ali i dalje ostaje vjerna svom redateljskom prosedeu koji teži afirmirati ženski pogled u tradicionalno maskulinoj industriji. Preko priče o zabranjenoj ljubavi između slikarice i njezinog modela, Sciamma ingeniozno ispisuje povijest reprezentacije žena u slikarstvu i propituje njihovu poziciju kao pasivnog objekta. U maniri renesansnog slikarstva, film odiše rijetko viđenom stoičkom ljepotom i elegancijom, dok suptilna, minimalistička režija doprinosi nježnom i senzualnom portretu protagonistica. Prezentirajući istovremeno veliku ljubavnu priču i politički manifest za slobodu i pravo žene da odlučuje o svome tijelu, Sciamma se još jednom pokazala kao jedna od najvažnijih feminističkih redateljica svoje generacije. (Human Rights Film Festival)
Film je na festivalu u Cannesu ovjenčan nagradom za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike, čime je Sciamma postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada.
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Najbolji film): Film prikazuje ne samo raskoš zaljubljivanja i sveprožimajuću prirodu ljubavi, već i ljepotu ženske solidarnosti pri pokušaju da se uklope u svijet oko sebe. Snaga filmskog stvaralaštva u kombinaciji s nevjerojatnom glumom, fotografijom i glazbom oduševila je ovaj žiri."
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Srebrni Q-Hugo): „Lijep i elegantan film... Svi smo zarobljeni autoričinim pogledom dok polako gradi svaku scenu prema konačnom i neizbježnom vrhuncu.“
"Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Postavljajući Marianne i Héloïse u odnos potajnog promatrača/potajno promatranog, Sciamma gradi emotivni i psihološki naboj između protagonistica. Ipak, ono što uzdiže ove karaktere, a samim tim i narativ te cjelokupni film na višu razinu je upravo odluka redateljice da su oba lika istovremeno u oba odnosa, podjednako su promatrači te promatrani. (Arman Fatić, ziher.hr)
Željela sam snimiti ljubavnu priča zasnovanu na jednakosti. (redateljica Céline Sciamma)
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. (Antonela Marušić, Vox feminae)
Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste! (Antonela Marušić, Vox feminae)
European Film Awards 2019. Najbolji scenarij
Cannes 2019. Nagrada za najbolji scenarij i Queer palma
International Cinephile Society Awards (Cannes 2019.). Najbolji film
Chicago International Film Festival 2019. Najbolji film (Zlatni Hugo) i Srebrni Q-Hugo
Denver International Film Festival 2019. Najbolji film
Goya Awards 2020. Nominacija za najbolji strani film
Zlatni globus 2020. Nominacija za najbolji strani film
Hamburg Film Festival 2019. Najbolji film
Key West Film Festival 2019. Najbolji LGBT film
Melbourne International Film Festival 2019. Nagrada publike
New York Film Critics Circle Awards 2019 . Najbolja fotografija
New York Film Critics, Online 2019. Najbolji film
Women Film Critics Circle Awards 2019. Najbolji film o ženskoj slobodi, Najbolji strani film o ženskoj slobodi, Najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8613070/?ref_=nv_sr_srsg_0
Der goldene Handschuh / The Golden Glove, 2019. Fatih Akin, 115 min. DE
Scenarij: Fatih Akin prema romanu Heinza Strunka
Uloge: Jonas Dassler, Margarethe Tiesel, Katja Studt, Martina Eitner-Acheampong
Petnaestog srpnja 1975. vatrogasna jedinica grada Hamburga bila je pozvana na nešto što je isprva izgledalo kao obična vatrogasna intervencija. Vatrogasci su pozvani da ugase požar u stanu na pretposljednjem katu zgrade u hamburškoj siromašnoj, imigrantskoj i mornarskoj četvrti St. Pauli. Požar je izazvala obitelj grčkih gastarbajtera koja je nakon večere zaboravila ugasiti rešo. Kad su lokalizirali požar, vatrogasci su ušli u gornji, potkrovni stan da provjere gori li išta tamo. Ono što će tamo zateći sutradan je bilo na svim naslovnim stranicama njemačkih novina.
Okrug St. Pauli u Hamburgu tijekom 70-ih područje je noćnog života i njegovih žitelja: alkoholičara i prostitutki, ovisnika o kocki i drugih usamljenih duša. Jedan od njih je i Fritz Honka, malen čovjek s debelim naočalama i neprivlačnim licem. Kao radnik bez zanata, on učestalo upoznaje usamljene starije žene odane alkoholu u lokalnom kafiću naziva „Zlatna rukavica“. Nitko ne primjećuje da upravo te žene on brutalno prebije i zadavi u svom stanu u potkrovlju, a nakon toga ih izreže i ostatke razbaca iza zida tog potkrovlja. Uz pomoć osvježivača zraka kojeg koristi po cijeloj zgradi kako bi prikrio smrad raspadajućih tijela, Fritz za neugodne mirise optužuje susjednu obitelj grčkog podrijetla.
Temeljen na istinitoj priči o serijskom ubojici Fritzu Honki te na kriminalističkom romanu iz 2016. godine autora Heinza Strunka, redatelj Fatih Akin kreirao je portret društveno onesposobljenog, nasilnog kriminalca vođenog mizoginijom, seksualnom pohlepom i sentimentalnošću.
“Zlatna rukavica” nije lak film za gledanje. Riječ je o festivalu ružnoće, grotesknom gran-ginjolu u kojem nema lika koji nije ili glup, ili ružan, ili zao, a nerijetko sve to zajedno. Unatoč svemu tome, u filmu se osjeća stanovita ljubav za taj klub otpadnika, ali i za grad u kojem se sve to događa, grad koji je svoj identitet izgradio kroz te dvije koordinate: luku i gastarbajtere. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/video-i-glup-i-ruzan-i-zao-da-grckim-gastarbajterima-nije-zagorio-gulas-nitko-ne-bi-otkrio-raskomadane-prostitutke-na-njegovu-tavanu/8362589/
https://www.imdb.com/title/tt7670212/?ref_=nv_sr_srsg_0
Mjolk / Héraðið / The County, 2019. Grimur Hakonarson, 92 min. IS
Scenarij: Grimur Hakonarson
Uloge :Arndís Hrönn Egilsdóttir, Sveinn Ólafur Gunnarsson, Þorsteinn Bachmann
„Mlijeko“, novi film Grimura Hakonarsona, iskrena je i humorna drama o ženi koja će uzdrmati svoju lokalnu zajednicu nakon što se suprotstavi korumpiranom sustavu.
Grimur Hakonarson pripada skupini novih izuzetno zanimljivih autora koji dolaze iz male, ali vrlo uzbudljive islandske kinematografije. Njegov prethodni film „Ovnovi“ o dvojici posvađane braće, dobitnik je Grand Prixa u Cannesu 2015. Nakon prošlogodišnjeg islandskog hita 'Halla ide u rat' Benedikta Erlingssonačija glavna junakinja ratuje protiv industrijskog giganta i spašava zemlju od ekološke katastrofe, Hakonarsonov film sjajno se nadovezuje s nešto intimnijom pričom o ženi iz male zajednice koja se usudi usprotiviti koruptivnom sistemu. Oba autora pokazuju da često idealizirana politička zajednica Islanda ipak nije imuna na korupcijske afere i daju zanimljiv i iskren uvid u mogućnost borbe protiv istih.
Univerzalnost Hakonarsonova filma naglašava i kritičar Cineurope kazujući da je riječ o ‘moćnoj priči o pobuni, smještenoj u zatvoreno društvo koje metaforički predstavlja sve potlačene zajednice’, a da je riječ o autoru kojeg treba gledati i pratiti potvđuje i kritičar Filmuforijejer ‘Hakonarson ponovno nastupa kao samouvjeren i samopouzdan glas te jedan od najboljih islandskih redatelja’. (zff press)
https://www.imdb.com/title/tt8390612/?ref_=fn_al_tt_1
Young Man with a Horn, 1950. Michael Curtiz, 112 min. US
Scenarij: Carl Foreman i Edmund H. North prema romanu Dorothy Baker
Uloge: Kirk Douglas, Lauren Bacall, Doris Day, Hoagy Carmichael, Juano Hernandez, Jerome Cowan, Mary Beth Hughes, Nestor Paiva, Orley Lindgren, Walter Reed
Prepoznavši darovitost osamljenog dječaka Ricka Martina, dobronamjerni trubač Art uzima ga pod svoje okrilje. Godinama kasnije, Rick radi kao glazbenik po cijeloj zemlji, no njegov beskompromisni pristup glazbi uvijek mu iznova stvara probleme. Srećom, uz Ricka su uvijek prijatelji spremni priskočiti u pomoć - pijanist Willie i lijepa pjevačica Jo. Jo upozna Ricka s emotivno nesređenom prijateljicom, Amy, a Rick se zaljubi u nju, ne sluteći kakvi ga problemi čekaju...
Nakon stažiranja na raznim poslovima u Evropi (pod imenom Mihail Kertesz u tom periodu dva puta „gostuje“ na dalmatinskim lokacijama snimajući 1918. „Damu sa suncokretom / A napraforgós hölgy“ i „Zvijezdu Damaska / Der Stern von Damaskus, 1920.“) Michael Curtiz sredinom dvadesetih godina odlazi u SAD, gdje u sljedećih tridesetak godina režira oko stotinu filmova ("Angels With Dirty Faces", "Robin Hood", te kultna "Casablanca"). Curtizovi filmovi uvijek su lako gledljivi, relativno jednostavne fabule i vizualnog stila koji je ponajviše njegovao preglednost u kadru. "Mladić s trubom" izvrstan je predstavnik Curtizova opusa, film o usponu i padu jednog glazbenika, jednostavne priče koja propituje temu može li umjetnik pronaći sreću i živjeti samo od umjetnosti. Uz izvrsnog Kirka Douglasa nastupa i velika zvijezda pedesetih i šezdesetih, pjevačica i glumica Doris Day.
Jedan od prvih hollywoodskih visokobudžetnih hollywoodskih filmova posvećenih jazz muzici. Temelji se na istoimenom romanu Dorothy Baker, čija je radnja, pak, bila temeljena na stvarnom životu jazz muzičara Bixa Beiderbeckea (1903-1931).
https://slobodnadalmacija.hr/kultura/film-tv/volio-se-druziti-s-titom-i-bio-popularan-na-ovim-prostorima-a-za-dugovjecnost-je-krivio-suprugu-i-nadzivio-sve-glumce-zlatnog-doba-hollywooda-1002670
https://www.imdb.com/title/tt0043153/?ref_=nv_sr_srsg_0
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
Sibyl, 2019. Justine Triet, 100 min. FR/BE
Scenarij: Arthur Harari, David H. Pickering, Justine Triet
Uloge: Virginie Efira, Adèle Exarchopoulos, Gaspard Ulliel
Psihoterapeutkinja Sibyl odlučuje se vratiti svojoj prvoj velikoj ljubavi: pisanju. Međutim, njezina najnovija pacijentica Margot, izmučena glumica u usponu, pokazuje se pravim izvorom inspiracije kojeg se ne smije propustiti. Fascinirana gotovo do točke opsesije, Sibyl sve više i više postaje dijelom Margotinog turbulentnog života te uskoro nanovo proživljava teške uspomene koje ju dovode licem u lice s vlastitom prošlošću.
Film „Sibyl“ ove se godine prikazao u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Cannesu.
Redateljica Justine Triet gradivo slaže graciozno i potpuno vješto, usmjeravajući Virginie Efira u jednu od njenih najimpresivnijih i sveobuhvatnih predstava do sada. (Jordan Mintzer/ Hollywood Reporter)
Zabavnom nespretnošću i prirodnom sposobnošću Virginie Efira preuzima film u svoje ruke u trenutku kada Justine Triet posustane. (Sergi Sánchez/ Fotogramas)
Postoji nešto u francuskim filmovima.Čak i ako nisu sjajni, još uvijek nemate velike primjedbe. (Carey-Ann Pawsey/ Orca sound)
Možda na prvo gledanje izgleda kao lagano štivo, ali njegova odvažnost iskače s gotovo razoružavajućom neposrednošću. (Tomas Trussow / The Lonely Film Critic)
https://www.imdb.com/title/tt9173264/?ref_=fn_al_tt_1
Der goldene Handschuh / The Golden Glove, 2019. Fatih Akin, 115 min. DE
Scenarij: Fatih Akin prema romanu Heinza Strunka
Uloge: Jonas Dassler, Margarethe Tiesel, Katja Studt, Martina Eitner-Acheampong
Petnaestog srpnja 1975. vatrogasna jedinica grada Hamburga bila je pozvana na nešto što je isprva izgledalo kao obična vatrogasna intervencija. Vatrogasci su pozvani da ugase požar u stanu na pretposljednjem katu zgrade u hamburškoj siromašnoj, imigrantskoj i mornarskoj četvrti St. Pauli. Požar je izazvala obitelj grčkih gastarbajtera koja je nakon večere zaboravila ugasiti rešo. Kad su lokalizirali požar, vatrogasci su ušli u gornji, potkrovni stan da provjere gori li išta tamo. Ono što će tamo zateći sutradan je bilo na svim naslovnim stranicama njemačkih novina.
Okrug St. Pauli u Hamburgu tijekom 70-ih područje je noćnog života i njegovih žitelja: alkoholičara i prostitutki, ovisnika o kocki i drugih usamljenih duša. Jedan od njih je i Fritz Honka, malen čovjek s debelim naočalama i neprivlačnim licem. Kao radnik bez zanata, on učestalo upoznaje usamljene starije žene odane alkoholu u lokalnom kafiću naziva „Zlatna rukavica“. Nitko ne primjećuje da upravo te žene on brutalno prebije i zadavi u svom stanu u potkrovlju, a nakon toga ih izreže i ostatke razbaca iza zida tog potkrovlja. Uz pomoć osvježivača zraka kojeg koristi po cijeloj zgradi kako bi prikrio smrad raspadajućih tijela, Fritz za neugodne mirise optužuje susjednu obitelj grčkog podrijetla.
Temeljen na istinitoj priči o serijskom ubojici Fritzu Honki te na kriminalističkom romanu iz 2016. godine autora Heinza Strunka, redatelj Fatih Akin kreirao je portret društveno onesposobljenog, nasilnog kriminalca vođenog mizoginijom, seksualnom pohlepom i sentimentalnošću.
“Zlatna rukavica” nije lak film za gledanje. Riječ je o festivalu ružnoće, grotesknom gran-ginjolu u kojem nema lika koji nije ili glup, ili ružan, ili zao, a nerijetko sve to zajedno. Unatoč svemu tome, u filmu se osjeća stanovita ljubav za taj klub otpadnika, ali i za grad u kojem se sve to događa, grad koji je svoj identitet izgradio kroz te dvije koordinate: luku i gastarbajtere. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/video-i-glup-i-ruzan-i-zao-da-grckim-gastarbajterima-nije-zagorio-gulas-nitko-ne-bi-otkrio-raskomadane-prostitutke-na-njegovu-tavanu/8362589/
https://www.imdb.com/title/tt7670212/?ref_=nv_sr_srsg_0
Hable con ella, 2002. Pedro Almodovar, 116 min. ES
Scenarij: Pedro Almodovar
Uloge: Javier Camara, Dario Grandinetti, Leonor Watling, Rosario Flores, Mariola Fuentes, Roberto Alvarez, Geraldina Chaplin
Novinar Marco se zaljubljuje u toreadoricu Lidiju koja će nakon nesreće u areni završiti u komi. Tijekom brige za Lidiju, Marko u bolnici upoznaje Benigna, bolničara koji njeguje teško ozlijeđenu balerinu Aliciu, koja je poput Lidije u komi. Uz to, Benigno se u svoju pacijenticu zaljubio ne krijući to od svog novog poznanika. Između dvoje muškaraca razvija se čudan odnos prijateljstva i odanosti, odnos u koji ih je čudnom povezanošću sudbina uputila tragedija njima dragih osoba. Odnos u kojem se Marco upoznaje s jednim sasvim drugačijim svijetom...
U tom trenutku, negdje na polovici filma, kontroverzni ali i lucidni Španjolac Pedro Almodovar (Oscar za najbolji izvorni scenarij 2002. godine) priču usmjerava u sasvim drugom smjeru. Smjeru u kojem na ivici patetike, melodrame i kiča izvlači živu glavu velikog autora pred kojim se publika duboko mora pokloniti. Toliko emocija i vještine u zaokružavanju sudbina običnih ljudi u neobičnim okolnostima, emocija u kojima je muškarcima dozvoljeno iskazati sve ono potiskivano u sebi u ime plakatnog machizma. Izvanredan lik (i uloga) bolničara Benignija teško da bi itko osim Pedra uspio posložiti u scenaristički višeslojnu priču o ljubavi i odanosti. Lik toliko predan i posvećen svojoj ljubavi nasuprot kojeg se i drugi muškarac (Marco) može prepustiti osjećajima i zacementirati jednom uspostavljeno prijateljstvo.
Almodovar je još jednom snimio istinsko remek djelo, djelo puno lijepih boja, kadrova i muzike (favorit potpisnika ovih redova je nadahnuta izvedba "Cucurrucucú Paloma" Caetana Velosa), a ponajviše emocija i humanosti koje se riječima teško može predstaviti. Jednostavno, "Pričaj s njom" je film koji ne smijete propustiti, film koji će vas nadahnuti, oraspoložiti, a čak i kad vas / ako vas rastuži - da li zbog bizarnosti događaja ili daljnjih sudbina naših junaka - osmijeh sa lica vam neće nestati. Čudesan, genijalan film!
OSCAR - najbolji izvorni scenarij
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE - najbolji film, scenarij, režija, gl. muška uloga
BAFTA NAGRADA - najbolji strani film, najbolji izvorni scenarij
CESAR - najbolji evropski film
ZLATNI GLOBUS - najbolji strani film
ZLATNI SATELIT - najbolji strani film, najbolji izvorni scenarij
NACIONALNA UDRUGA AMERIČKIH KRITIČARA - najbolji strani film
https://www.imdb.com/title/tt0287467/?ref_=nv_sr_srsg_0
https://www.youtube.com/watch?v=1emgUdD3_pE
Kaja, ubit ću te!, 1967. Vatroslav Mimica, 88 min. HR / YU
Scenarij: V. Mimica, Kruno Quien, prema Quienovoj noveli
Uloge: Zaim Muzaferija, Uglješa Kojadinović, Antun Nalis, Jolanda Bačić, Izet Hajdarhodžić, Husein Čokić
Gradić na moru živi svojim životom. Ribari se, love se ptice, ismijava se lokalnog »ridikula«, uživa se u jelu i piću. Međutim talijanska okupacija 1941. godine sve to mijenja. U grad je ušlo zlo, koje dojučerašnje susjede okreće jedne protiv drugih pa dotad neupadljivi Pjero čvrsto odluči ubiti bezazlenoga Kaju.
„Kaja, ubit ću te!“ smatra se Mimičinim najuspjelijim filmom, te jednim od najboljih hrvatskih filmova uopće. U osnovi lišen fabule, filmskog motiv provale iracionalnog zla u pitomu mediteranskom ambijentu uobličuje i usložnjava narativnom fragmentarnošću, vizualnom sugestivnošću slika nerijetko iznimne ljepote, prepletanjem prirodnog i civilizacijskog te spregom poetskih, nadrealističkih i grotesknih prizora. Ocjenjivan i kao spoj etnografskih i kulturoloških komponenti s elementima horora, a uz autorov komentar o čovjekovoj prirodi (zlo postupno stječe prevlast nad zbiljom), u cjelini se odupire žanrovskim klasifikacijama te predstavlja vrhunski prilog hrvatske kinematografije tendencijama evropskog modernističkog filma, u kojemu zaplet i lik nisu ključne odrednice filmskog prizora, već to postaje sama vizualnost odnosno dočaravanje ugođaja. U tom smislu donekle i hermetičan za širu publiku, film je popraćen negodovanjem na festivalu u Puli, iako je 1968. s uspjehom prikazan na festivalu u New Yorku te iste godine nagrađen i Zlatnom medaljom Filmskog kluba u Napulju. (HFL)
Na ovoj listi nalazi se Mimičin klasik „Kaja, ubit ću te“, ali mogli su se tu slobodno naći i drugi njegovi filmovi, npr. „Ponedjeljak ili utorak“, „Događaj“ ili „Prometej s otoka Viševice“. Kako god, Mimica je nezaobilazno ime domaće kinematografije koji je svojim modernističkim ostvarenjima ostavio trag koji treba slijediti i kojem se treba posvetiti. Od velikog broja naslova ističe se „Kaja, ubit ću te“, eksperimentalni film sniman u Trogiru koji prikazuje promjene u životu malog mjesta u trenutku kad crnokošuljaši s dolaskom rata počinju voditi glavnu riječ. Snaga ovog filma podjednako se krije u priči, glumi, interpretaciji, koliko i u maestralnoj režiji i smislu za simboliku i montažu. Ovaj film emotivna je priča, no ujedno i zanatska lekcija čija vrijednost izlazi iz okvira Hrvatske. (Dario Dunatov / Ziher filmolista: Zaboravljeni biseri hrvatskog filma)
https://www.imdb.com/title/tt0064531/?ref_=nm_flmg_wr_12
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/vatroslav-mimica-zivot-legendarnog-redatelja-studirao-je-medicinu-bio-u-partizanima-a-onda-otkrio-svijet-filma/9981961/
Fluierătorii / La Gomera / The Whistlers, 2019. Corneliu Porumboiu, 97 min. RO/FR/DE
Scenarij: Corneliu Porumboiu
Uloge: Vlad Ivanov, Catrinel Marlon, Agustí Villaronga, Cristóbal Pinto, Sabin Tambrea, Rodica Laza
Izabran za službenu konkurenciju prošlogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu, novi film rumunjskog redatelja Corneliua Porumboiua kriminalistička je noir drama s neočekivanim crnohumornim obratom koja je kao stvorena za festivalsku publiku.
Nije sve kakvim se čini za Cristija, policijskog inspektora u Bukureštu koji, čini se, radi simultano za obje strane zakona. Ljepotica Gilda nagovara ga na pljačku s visokim ulozima, a oboje moraju biti spremni na izazove koje donose iznenadne situacije, izdaja i obmana. Međutim, tajni jezik zviždača sa španjolskog otoka La Gomera mogao bi biti točno ono što im treba da uspješno izvedu pljačku.
Porumboiu nam daje zamršen, izvanredan zaplet sa mnogo preokreta, ali čvrsto povezan, ukrašen melodičnom kombinacijom tmurnog Bukurešta i sunčanih predjela La Gomera. (http://faf.rs)
Rumunjski crnohumorni triler koji razmišlja globalno, pa tek onda lokalno, a njegov je uzor Quentin Tarantino. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt7921248/?ref_=nv_sr_srsg_0
Redatelj Corneliu Porumboiu jedan je od najznačajnijih pripadnika rumunjskog filmskog novog vala koji je posljednjih 15 godina dominirao brojnim filmskim festivalima. Njihovi autori pobjeđivali su na festivalima u Cannesu, Berlinu i mnogim drugim festivalima, pretvorivši rumunjsku kinematografiju u jednu od najznačajnijih europskih kinematografija. Porumboiu se također proslavio na filmskom festivalu u Cannesu, na kojem je 2006. godine proglašen najboljim debitantom za izvrsnu crnu komediju “12:08 Istočno od Bukurešta”, da bi tri godine kasnije s filmom “Policijski, pridjev” pobijedio u canneskoj sekciji “Izvjestan pogled”.
„Kada sam otkrio da na jednom španjolskom otoku ljudi doista komuniciraju uz pomoć zviždanja, bio sam toliko zaintrigiran da sam se odlučio na ovakav film. Dugo sam pisao scenarij, neprestano ga mijenjao, nekoliko verzija scenarija nije mi se dopalo, sve dok nisam došao do verzije u kojoj gotovo svaki lik igra dvostruku igru. Dakle, nisam planirao snimiti akcijski film noir, on mi se nametnuo kroz temu filma. Sve je počelo tako što sam na televiziji gledao emisiju o otoku na kojem ljudi komuniciraju zviždanjem. Zatim sam istraživao to zviždanje na YouTubeu i posjetio otok La Gomera koji je dio Kanarskog otočja, na kojem ljudi komuniciraju zviždanjem. Kada sam to doživio uživo, vidio sam koliko je moćno. Radi se o vulkanskom otoku i izgleda impresivno. Želio sam snimiti film koji nije realističan, želio sam se odvojiti od dosadašnjeg pričanja filmske priče, želio sam promijeniti filmski jezik. U djetinjstvu sam gledao puno film noira i kada sam počeo pisati scenarij, činilo mi se kao da se vraćam u djetinjstvo, u žanrovski film koji sam pomalo zaboravio. Poigravao sam se sa scenama, bio sam poput djeteta. I zato mi je stvaranje ovog filma pričinjavalo veliko zadovoljstvo.“ (Corneliu Porumboiu )
Der Tanz des Sisyphos, 2003. Bert Schmidt, 86 min. DE
Scenarij: Bert Schmidt
Njemačka 1948. Ernest je imao 12 godina kad je vidio film „Tonelli“. Žongleri u njemu, Francis i Lottie Brunn, za njega su bili otkriće i u tom je trenu ovaj dječak znao čime se u životu želi baviti. Ono što nije znao je da su dvojac na ekranu, Francis i Lottie, zapravo bili njegov polubrat i polusestra. Dvadeset i pet godina nakon tog presudnog posjeta kinu, Ernest Montego, sada već velika žonglerska zvijezda, napokon upoznaje svog polubrata u Las Vegasu.
"Sizifov ples", dokumentarni je film o životu jednog od najpoznatijih žonglera, Ernesta Montega, istovremeno je i dirljiv i tužan. Pričajući
priču o ovoj izuzetnoj obitelji zabavljača, film jasno pokazuje ono što se često zanemaruje: stupanj predanosti i količina vježbe koja stoji iza umjetnosti žongliranja. Samo takav pristup ostavlja na publiku dojam potpune kontrole nad gravitacijom - za samo nekoliko čarobnih trenutaka - uistinu Sizifov posao.
https://www.imdb.com/title/tt1027172/?ref_=nv_sr_srsg_0
Filth, 2013. Jon S. Baird, 107 min. UK/DE/BE/SW/US
Scenarij: Jon S. Baird prema romanu Irvinea Welsha
Uloge: James McAvoy, Imogen Poots, Jamie Bell, Eddie Marsan, Joanne Froggatt, Jim Broadbent...
Korumpirani policajac, narkoman, sa bipolarnim poremećajem, pokušava izmanipulirati svoj put do unaprijeđenja kako bi vratio svoju ženu i dijete, dok se ujedno bori sa svojim unutrašnjim demonima. (ekranizaciju romana kultne škotske literarne figure imena Irvine Welsh)
S tisućama filmova koje sam pogledao tokom godina, ovo je prvi za koji sam poželio da sam ga snimio. (TheSquiss/imdb/User Reviews)
Modern Cinema Masterpiece! (donelado/imdb/User Reviews)
Absolutely brilliant! (Yazzyleigh/imdb/User Reviews)
Film mi se u načelu svidio, iako nisam upoznat sa romanom. Stilistički je zanimljiv (volim takve 'trippy' filmove), ima crnog humora, što nije nikad na odmet, a sam McAvoy rastura - definitivno highlight filma. Doduše, moram priznati kako mi je zasmetalo što je na trenutke možda malo prekaotičan, i usudio bih se reći style-over-substance te da mu fali malo više fokusa. No, usprkos tim nedostacima, dobro sam se zabavio gledajući ga. (DrugsBunny/forum.hr)
Najkraći i eventualno stilski najbliži filmski opis bi bio "Bad Lieutenant" susreće "Trainspotting". Sve rečeno s tim? I da i ne. Welsh je puno više od toga. Pisac koji je u startu karijere izazvao brojne polemike, koji je stekao podjednako vojske neprijatelja i okorjelih obožavatelja, ima svoj upečatljiv i j...no duhovit stil i od njega ne bježi. Likovi mu se prepliću kroz gotovo cijeli literarni opus koji je pak iskrižan brojnim nastavcima i prednastavcima.
Ovdje glavnu riječ vodi Bruce Robertson, iskrivljena refleksija škotske srednje klase. Detektiv kojeg se treba čuvati, a ne obrnuto. Droga, alkohol, prostitucija, korupcija, dvoličnost, perverznost, psihotičnost - krasan rezime za jednog detektiva koji pretendira postati inspektorom, zar ne? E, da, on je i član masonskog udruženja, zvuči li vam to bolje? Sve to ostavite po strani, Welsh je majstor. Treba znati tako odvratnu osobu učiniti dopadljivom, grebati po površini skriven ispod pustih alegorija. Crnohumorni trip koji povremeno odluta u čistu farsu i otkriva ono najgore od ljudi a ipak, tako j...no duhovit! (Ivica Perinović / sedmi pečat / ezadar.net.hr)
Gluma Jamesa McAvoya udarna je točka ovog filma. On besprijekorno udahnjuje život poročnom Bruceu i pravim malim glumačkim bravurama ide iz stanja potpune organiziranosti do trenutaka psihičkih lomova i kolapsa. McAvoy zaista, možda i prvi put u karijeri, izgara do krajnjih emotivnih granica ovom ulogom, dajući svom liku neophodnu dozu mješavine empatije i odvratnosti, dovoljno da ga ničim ljudskim odvrati od gledatelja, ali i sasvim magnetično da isti taj gledatelj ne skloni pogled sa filma. (filmskisaptac.wordpress.com)
https://www.imdb.com/title/tt1450321/?ref_=nv_sr_srsg_0
Portrait de la jeune fille en feu, 2019. Céline Sciamma, 120 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Adèle Haenel, Noémie Merlant, Luàna Bajrami, Valeria Golino
Na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća susreću se Heloïse, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos.
„Portret djevojke koja izgara“ četvrti je dugometražni film renomirane francuske redateljice Céline Sciamme, poznate po sjajnim coming of age dramama (Ljiljani, Tomboy, Cure) koje se bave LGBT i posebno djevojačkim identitetima. Novim radom redateljica po prvi puta zakoračuje u klasični žanr povijesne kostimirane drame, ali i dalje ostaje vjerna svom redateljskom prosedeu koji teži afirmirati ženski pogled u tradicionalno maskulinoj industriji. Preko priče o zabranjenoj ljubavi između slikarice i njezinog modela, Sciamma ingeniozno ispisuje povijest reprezentacije žena u slikarstvu i propituje njihovu poziciju kao pasivnog objekta. U maniri renesansnog slikarstva, film odiše rijetko viđenom stoičkom ljepotom i elegancijom, dok suptilna, minimalistička režija doprinosi nježnom i senzualnom portretu protagonistica. Prezentirajući istovremeno veliku ljubavnu priču i politički manifest za slobodu i pravo žene da odlučuje o svome tijelu, Sciamma se još jednom pokazala kao jedna od najvažnijih feminističkih redateljica svoje generacije. (Human Rights Film Festival)
Film je na festivalu u Cannesu ovjenčan nagradom za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike, čime je Sciamma postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada.
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Najbolji film): Film prikazuje ne samo raskoš zaljubljivanja i sveprožimajuću prirodu ljubavi, već i ljepotu ženske solidarnosti pri pokušaju da se uklope u svijet oko sebe. Snaga filmskog stvaralaštva u kombinaciji s nevjerojatnom glumom, fotografijom i glazbom oduševila je ovaj žiri."
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Srebrni Q-Hugo): „Lijep i elegantan film... Svi smo zarobljeni autoričinim pogledom dok polako gradi svaku scenu prema konačnom i neizbježnom vrhuncu.“
"Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Postavljajući Marianne i Héloïse u odnos potajnog promatrača/potajno promatranog, Sciamma gradi emotivni i psihološki naboj između protagonistica. Ipak, ono što uzdiže ove karaktere, a samim tim i narativ te cjelokupni film na višu razinu je upravo odluka redateljice da su oba lika istovremeno u oba odnosa, podjednako su promatrači te promatrani. (Arman Fatić, ziher.hr)
Željela sam snimiti ljubavnu priča zasnovanu na jednakosti. (redateljica Céline Sciamma)
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. (Antonela Marušić, Vox feminae)
Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste! (Antonela Marušić, Vox feminae)
European Film Awards 2019. Najbolji scenarij
Cannes 2019. Nagrada za najbolji scenarij i Queer palma
International Cinephile Society Awards (Cannes 2019.). Najbolji film
Chicago International Film Festival 2019. Najbolji film (Zlatni Hugo) i Srebrni Q-Hugo
Denver International Film Festival 2019. Najbolji film
Goya Awards 2020. Nominacija za najbolji strani film
Zlatni globus 2020. Nominacija za najbolji strani film
Hamburg Film Festival 2019. Najbolji film
Key West Film Festival 2019. Najbolji LGBT film
Melbourne International Film Festival 2019. Nagrada publike
New York Film Critics Circle Awards 2019 . Najbolja fotografija
New York Film Critics, Online 2019. Najbolji film
Women Film Critics Circle Awards 2019. Najbolji film o ženskoj slobodi, Najbolji strani film o ženskoj slobodi, Najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8613070/?ref_=nv_sr_srsg_0
Figlia mia, 2018. Laura Bispuri, 107 min. IT/DE/HE
Scenarij: Francesca Manieri i Laura Bispuri prema sjećanjima A.M. Homes
Uloge: Valeria Golino, Alba Rohrwacher, Sara Casu
Priča o djevojčici rastrganoj između dviju majki, jedne koja ju je odgojila s ljubavlju i biološke majke koja je instinktivno prisvaja. Tri žene bore se s primitivnim osjećajima noseći se sa svojim ranama i neraskidivim vezama.
Desetogodišnja Vittoria odrasta u selu na Sardiniji koji je još uvijek turistički nerazvijen. Jednoga dana na rodeu ona upoznaje plahovitu Angelicu koja je karakterno u potpunosti drugačija od njezine brižne majke Tine. Međutim, Vittoria nije svjesna da tajna povezuje Angelicu i njezinu majku. Tina već dugo vremena posjećuje Angelicu na njezinoj istrošenoj farmi gdje Angelica sretno živi sa starim konjima i vjernim psom. Tina nije nimalo sretna što su se Angelica i njezina kćerka zbližile. Iznenada, Angelica odluči preseliti na kopno. Tini je laknulo pa Angelici nudi financijsku potporu, premda i dalje ne može spriječiti njezine susrete sa svojom kćerkom. Očarana ovom neustrašivom i nezavisnom djevojkom, Vittoria započinje s njom istraživati otok na kojem živi.
Film postavlja velika pitanja i na njih odgovara potpuno, živo i afektivno, bez ikakvog traga sentimentalnosti. (Joe Morgenstern / Wall Street Journal)
Odvažan i živopisan, ali nikako površan portret ženstvenosti, „Moja kći“ uspješno utjelovljuje skup ideja - i strepnji - o majčinstvu koje elokventno odražavaju suvremenu potrebu ponovnog vrednovanja tradicionalne obiteljske jedinice. (Patrick Gamble/CineVue)
https://www.imdb.com/title/tt7765120/?ref_=fn_al_tt_1
Lust for Life, 1956. Vincente Minnelli, George Cukor, 122 min. US
Scenarij: Norman Corwin
Uloge: Kirk Douglas, Anthony Quinn, James Donald
Biografski film o strastvenom umjetniku, genijalnom, ali i poremećenom slikaru Vincentu Van Goghu nastao je prema istoimenom romanuIrvinga Stonea iz 1934. Kirk Douglas nominiran je za Oskara dok ga je Anthony Quinn i osvojio za svoje fantastično utjelovljenje Vincentova prijatelja, Paula Gauguina.
Volio sam Francusku, snimali smo na mjestima gdje je Van Gogh živio, ali bilo je i užasno. Toliko sam uronio u njegovu izmučenu dušu da mi se bilo teško izvući natrag; imao sam godina koliko i on kad se ubio, našminkan sam mu toliko sličio da sam morao rukom dotaknuti uho da se uvjerim da je još tu. Nakon premijere kontaktirao me Mark Chagall da ga odglumim u filmskoj biografiji. Obožavam Chagalla, ali nikad ne bih glumio još nekog umjetnika. Mojem prijatelju Johnu Wayneu nije se svidjelo što sam glumio Vincenta, rekao je da smo svojim gledateljima dužni da igramo samo jake, čvrste likove. Ja sam mu odgovorio da ću i dalje glumiti svaku ulogu koju smatram zanimljivom. I pored svih teškoća koje sam imao da odbacim karakter Van Gogha, na kraju sam se ipak vratio samom sebi. (Kirk Douglas)
Film je dobio uglavnom pozitivne kritike kritičara. Kritičar New York Timesa Bosley Crowther pohvalio je koncepciju filma, glumu i kolorizaciju, želeći što vjernije prenijeti filmske slike Van Gogha". Harrison's Reports piše o filmu "izvrsne produkcije" te da "Kirk Douglas izvrsno djeluje kao Van Gogh, a Anthony Quinn je vrlo dobar kao Paul Gauguin, njegov prijatelj." John McCarten iz New Yorkera piše "čak i ako se film nije toliko udubio u mentalne procese zbog kojih se Van Gogh ponašao onako kako se ponašao, ipak nas u izvedbi Kirka Douglasa suočava s likom vrijednim naše pozornosti. Richard L. Coe iz Washington Posta nazvao je film "izvanrednim postignućem, kombinirajući bogatu umjetničku avanturu s perceptivnim istraživanjem kreativne ličnosti." Edwin Schallert iz Los Angeles Timesa film je nazvao "izvanrednom i oštrom studijom", i predvidio da će gluma Kirka Douglasa biti prepoznataod akademije (op.a. nominiran je za Oscara za glavnu mušku ulogu).
https://slobodnadalmacija.hr/kultura/film-tv/volio-se-druziti-s-titom-i-bio-popularan-na-ovim-prostorima-a-za-dugovjecnost-je-krivio-suprugu-i-nadzivio-sve-glumce-zlatnog-doba-hollywooda-1002670
https://www.imdb.com/title/tt0049456/?ref_=fn_al_tt_1
Sune vs. Sune, 2018. Jon Holmberg, 88 min. SE
Scenarij: Jon Holmberg, Jon Holmberg
Uloge: Sissela Benn, Elis Gerdt, Fredrik Hallgren
Nova je školska godina i desetogodišnji Sune kreće u četvrti razred. Već na prvi dan škole čeka ga neugodno iznenađenje. U razred je stigao novi učenik istog imena kao i on. I to nije sve! Suneova simpatija Sophie pogledavanovog Sunea malčice prečesto. Kad na sve to nadodamo krizu srednjihgodina njegovog tate koji želi dati otkaz i mamu Karin koju izjedaljubomora zbog auta koji vozi mama "novog Sunea", čini se da život uobitelji Andersson nije nimalo lak.
https://www.imdb.com/title/tt7474512/?ref_=nm_knf_t1
Portrait de la jeune fille en feu, 2019. Céline Sciamma, 120 min. FR
Scenarij: Céline Sciamma
Uloge: Adèle Haenel, Noémie Merlant, Luàna Bajrami, Valeria Golino
Na izoliranom otoku u Bretanji krajem 18. stoljeća susreću se Heloïse, mlada plemkinja netom izašla iz samostana koju čekaju zaruke u Milanu, i Marianne, slikarica koja na poziv djevojčine majke dolazi naslikati njezin portret kako bi je budući zaručnik prepoznao. No Heloïse se ne želi udati i odbija pozirati, stoga Marianne dobiva zadatak da bez djevojčina znanja naslika portret, a za to vrijeme će se predstavljati kao njezina pratiteljica. Svakodnevno druženje i prijateljstvo ubrzo će prerasti u žudnju i intenzivan ljubavni odnos.
„Portret djevojke koja izgara“ četvrti je dugometražni film renomirane francuske redateljice Céline Sciamme, poznate po sjajnim coming of age dramama (Ljiljani, Tomboy, Cure) koje se bave LGBT i posebno djevojačkim identitetima. Novim radom redateljica po prvi puta zakoračuje u klasični žanr povijesne kostimirane drame, ali i dalje ostaje vjerna svom redateljskom prosedeu koji teži afirmirati ženski pogled u tradicionalno maskulinoj industriji. Preko priče o zabranjenoj ljubavi između slikarice i njezinog modela, Sciamma ingeniozno ispisuje povijest reprezentacije žena u slikarstvu i propituje njihovu poziciju kao pasivnog objekta. U maniri renesansnog slikarstva, film odiše rijetko viđenom stoičkom ljepotom i elegancijom, dok suptilna, minimalistička režija doprinosi nježnom i senzualnom portretu protagonistica. Prezentirajući istovremeno veliku ljubavnu priču i politički manifest za slobodu i pravo žene da odlučuje o svome tijelu, Sciamma se još jednom pokazala kao jedna od najvažnijih feminističkih redateljica svoje generacije. (Human Rights Film Festival)
Film je na festivalu u Cannesu ovjenčan nagradom za najbolji scenarij i najbolji film LGBT tematike, čime je Sciamma postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada.
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Najbolji film): Film prikazuje ne samo raskoš zaljubljivanja i sveprožimajuću prirodu ljubavi, već i ljepotu ženske solidarnosti pri pokušaju da se uklope u svijet oko sebe. Snaga filmskog stvaralaštva u kombinaciji s nevjerojatnom glumom, fotografijom i glazbom oduševila je ovaj žiri."
Žiri u Chicagu (obrazloženje / Srebrni Q-Hugo): „Lijep i elegantan film... Svi smo zarobljeni autoričinim pogledom dok polako gradi svaku scenu prema konačnom i neizbježnom vrhuncu.“
"Portrait de la jeune fille en feu" na trenutke izgleda kao renesansna slika, osobito kad Héloïse i Marianne jedne večeri posjete lokalne žene na fešti i budu okupane sjajem vatre. Nezaboravna scena postaje još nezaboravnija zahvaljujući zbornu pjevanju žena kao jedinom glazbenom dionicom filma do emotivne završnice uz Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" . (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Postavljajući Marianne i Héloïse u odnos potajnog promatrača/potajno promatranog, Sciamma gradi emotivni i psihološki naboj između protagonistica. Ipak, ono što uzdiže ove karaktere, a samim tim i narativ te cjelokupni film na višu razinu je upravo odluka redateljice da su oba lika istovremeno u oba odnosa, podjednako su promatrači te promatrani. (Arman Fatić, ziher.hr)
Željela sam snimiti ljubavnu priča zasnovanu na jednakosti. (redateljica Céline Sciamma)
“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. (Antonela Marušić, Vox feminae)
Film ovakvog formata ne pojavljuje se svaki dan u hrvatskim kinima, zato otkažite prethodno planirane dogovore i poduzmite sve da pogledate ovaj film na velikom platnu. Upozoreni ste! (Antonela Marušić, Vox feminae)
European Film Awards 2019. Najbolji scenarij
Cannes 2019. Nagrada za najbolji scenarij i Queer palma
International Cinephile Society Awards (Cannes 2019.). Najbolji film
Chicago International Film Festival 2019. Najbolji film (Zlatni Hugo) i Srebrni Q-Hugo
Denver International Film Festival 2019. Najbolji film
Goya Awards 2020. Nominacija za najbolji strani film
Zlatni globus 2020. Nominacija za najbolji strani film
Hamburg Film Festival 2019. Najbolji film
Key West Film Festival 2019. Najbolji LGBT film
Melbourne International Film Festival 2019. Nagrada publike
New York Film Critics Circle Awards 2019 . Najbolja fotografija
New York Film Critics, Online 2019. Najbolji film
Women Film Critics Circle Awards 2019. Najbolji film o ženskoj slobodi, Najbolji strani film o ženskoj slobodi, Najbolji scenarij
https://www.imdb.com/title/tt8613070/?ref_=nv_sr_srsg_0
Hacker, 2019. Poul Berg, 97 min. DK
Scenarij: Poul Berg, Rune Kalle Bjerkø
Uloge: Rumle Kærså, Josephine Højbjerg, Signe Egholm Olsen
AKO NE MOŽEŠ VJEROVATI SUSTAVU, MORAŠ GA RAZBITI
Kad isplivaju snimke nadzornih kamera na kojima mu se pojavljuje majka i kad se u sve upletu danske tajne službe, Benjamin pokreće tajnu potragu. Pitanje je kome može vjerovati i hoće li uspjeti doći do majke na vrijeme.
Da su Danci pravi majstori u snimanju trilera poznato je već otprije, ali rijetko se pojavi film za mlade u tom žanru. "Haker" je upravo to, film za mlađu publiku u kojem se spajaju špijunski zapleti, tehnologija i potjere...
https://www.imdb.com/title/tt8243160/?ref_=fn_al_tt_3
Skin, 2018. Guy Nattiv, 118 min. US/CA/BR/CH
Scenarij: Guy Nattiv
Uloge: Jamie Bell, Danielle Macdonald, Daniel Henshall
Bryon Widner bio je jedan od najtraženijih skinheada na FBI-ovoj listi. Zastrašujuće rasističke tetovaže kojima je pokriven od glave do pete simboliziraju zločine iz mržnje. Kada upoznaje Julie i njezine tri mlade kćeri, odgovornost očinstva ga snažno potakne da napusti pokret i život pun mržnje. Njegova odluka je doslovce dočekana na nož od strane njegove bivše bande koja mu prijeti smrću dok pokušava okrenuti svoj život. Uz pomoć FBI-a imao je čak 25 brutalnih operacija uklanjanja tetovaža u zamjenu za razotkrivanje zločina na koji se svaka pojedina tetovaža odnosi, što je kulminiralo uhićenjem i osudom njegove bivše bande.
Biografska krimi drama o bivšem neonacistu s američkog Midwesta Bryonu Winderu. O njemu je snimljen i dokumentarac "Erasing Hate", a već prvi pogled na Bryona sugerira zašto se ovi filmovi nazivaju "Koža" ili "Brisanje mržnje".
Riječ je o filmu koji progovara o jednoj vrlo važnoj i aktualnoj temi jer vidimo, nažalost, da je tih neonacističkih, rasističkih i mrziteljskih organizacija sve više ne samo u Americi, već da je posljednjih godina sličnih kretena sve više i u dobroj staroj Evropi. Nudi ovaj film i sasvim solidan uvid u funkcioniranje jedne takve organizacije i vidimo kako je tu u pravilu riječ o napuštenim i izgubljenim klincima u kojima razni manipulatori i širitelji mržnje pronalaze laku metu za sijanje svojih idiotarija... Kad si odbačen i ostavljen od svih, tada osjećaj pripadnosti bilo kakvom društvu, zajednici ili organizaciji za nekog takvog može značiti jako puno i tada u pravilu nije teško zavesti i izmanipulirati nekoga tko samo želi pripadati nečemu. Upravo zbog toga je nevjerojatno važno imati i obrazovni sustav koji će u djeci i mladima razvijati kritičko razmišljanje, a ne od njih samo stvarati programirane poslušnike i klimavce koji ne znaju i ne mogu shvatiti svijet oko sebe i koji se nevjerojatno lako daju izmanipulirati te pristaju činiti najgore moguće stvari. I u ovom filmu vidimo da su to u pravilu ljudi potpuno ispranih mozgova, koji ne mogu shvatiti da je ono što čine potpuno pogrešno. (http://gambee82.blogspot.com)
"Skin" nije najviši rang filma o neonacistima poput "American History X", "Romper Stompera" ili "Believera"... ali je svejedno dobar film koji zaslužuje veću ocjenu zbog društvene važnosti i prilične direktnosti u poruci. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
„Skin“je mogao zagrepsti i više ispod površine, ali vrijedna priča i predani Jamie Bell čine ovu dramu vrijednom gledanja (opći zaključak na Rotten Tomatoes, film je imao na ovom popularnom siteu prosječnu ocjenu od 6,72)
https://www.imdb.com/title/tt6043142/?ref_=fn_al_tt_1
Figlia mia, 2018. Laura Bispuri, 107 min. IT/DE/HE
Scenarij: Francesca Manieri i Laura Bispuri prema sjećanjima A.M. Homes
Uloge: Valeria Golino, Alba Rohrwacher, Sara Casu
Priča o djevojčici rastrganoj između dviju majki, jedne koja ju je odgojila s ljubavlju i biološke majke koja je instinktivno prisvaja. Tri žene bore se s primitivnim osjećajima noseći se sa svojim ranama i neraskidivim vezama.
Desetogodišnja Vittoria odrasta u selu na Sardiniji koji je još uvijek turistički nerazvijen. Jednoga dana na rodeu ona upoznaje plahovitu Angelicu koja je karakterno u potpunosti drugačija od njezine brižne majke Tine. Međutim, Vittoria nije svjesna da tajna povezuje Angelicu i njezinu majku. Tina već dugo vremena posjećuje Angelicu na njezinoj istrošenoj farmi gdje Angelica sretno živi sa starim konjima i vjernim psom. Tina nije nimalo sretna što su se Angelica i njezina kćerka zbližile. Iznenada, Angelica odluči preseliti na kopno. Tini je laknulo pa Angelici nudi financijsku potporu, premda i dalje ne može spriječiti njezine susrete sa svojom kćerkom. Očarana ovom neustrašivom i nezavisnom djevojkom, Vittoria započinje s njom istraživati otok na kojem živi.
Film postavlja velika pitanja i na njih odgovara potpuno, živo i afektivno, bez ikakvog traga sentimentalnosti. (Joe Morgenstern / Wall Street Journal)
Odvažan i živopisan, ali nikako površan portret ženstvenosti, „Moja kći“ uspješno utjelovljuje skup ideja - i strepnji - o majčinstvu koje elokventno odražavaju suvremenu potrebu ponovnog vrednovanja tradicionalne obiteljske jedinice. (Patrick Gamble/CineVue)
https://www.imdb.com/title/tt7765120/?ref_=fn_al_tt_1
Fluierătorii / La Gomera / The Whistlers, 2019. Corneliu Porumboiu, 97 min. RO/FR/DE
Scenarij: Corneliu Porumboiu
Uloge: Vlad Ivanov, Catrinel Marlon, Agustí Villaronga, Cristóbal Pinto, Sabin Tambrea, Rodica Laza
Izabran za službenu konkurenciju prošlogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu, novi film rumunjskog redatelja Corneliua Porumboiua kriminalistička je noir drama s neočekivanim crnohumornim obratom koja je kao stvorena za festivalsku publiku.
Nije sve kakvim se čini za Cristija, policijskog inspektora u Bukureštu koji, čini se, radi simultano za obje strane zakona. Ljepotica Gilda nagovara ga na pljačku s visokim ulozima, a oboje moraju biti spremni na izazove koje donose iznenadne situacije, izdaja i obmana. Međutim, tajni jezik zviždača sa španjolskog otoka La Gomera mogao bi biti točno ono što im treba da uspješno izvedu pljačku.
Porumboiu nam daje zamršen, izvanredan zaplet sa mnogo preokreta, ali čvrsto povezan, ukrašen melodičnom kombinacijom tmurnog Bukurešta i sunčanih predjela La Gomera. (http://faf.rs)
Rumunjski crnohumorni triler koji razmišlja globalno, pa tek onda lokalno, a njegov je uzor Quentin Tarantino. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt7921248/?ref_=nv_sr_srsg_0
Redatelj Corneliu Porumboiu jedan je od najznačajnijih pripadnika rumunjskog filmskog novog vala koji je posljednjih 15 godina dominirao brojnim filmskim festivalima. Njihovi autori pobjeđivali su na festivalima u Cannesu, Berlinu i mnogim drugim festivalima, pretvorivši rumunjsku kinematografiju u jednu od najznačajnijih europskih kinematografija. Porumboiu se također proslavio na filmskom festivalu u Cannesu, na kojem je 2006. godine proglašen najboljim debitantom za izvrsnu crnu komediju “12:08 Istočno od Bukurešta”, da bi tri godine kasnije s filmom “Policijski, pridjev” pobijedio u canneskoj sekciji “Izvjestan pogled”.
„Kada sam otkrio da na jednom španjolskom otoku ljudi doista komuniciraju uz pomoć zviždanja, bio sam toliko zaintrigiran da sam se odlučio na ovakav film. Dugo sam pisao scenarij, neprestano ga mijenjao, nekoliko verzija scenarija nije mi se dopalo, sve dok nisam došao do verzije u kojoj gotovo svaki lik igra dvostruku igru. Dakle, nisam planirao snimiti akcijski film noir, on mi se nametnuo kroz temu filma. Sve je počelo tako što sam na televiziji gledao emisiju o otoku na kojem ljudi komuniciraju zviždanjem. Zatim sam istraživao to zviždanje na YouTubeu i posjetio otok La Gomera koji je dio Kanarskog otočja, na kojem ljudi komuniciraju zviždanjem. Kada sam to doživio uživo, vidio sam koliko je moćno. Radi se o vulkanskom otoku i izgleda impresivno. Želio sam snimiti film koji nije realističan, želio sam se odvojiti od dosadašnjeg pričanja filmske priče, želio sam promijeniti filmski jezik. U djetinjstvu sam gledao puno film noira i kada sam počeo pisati scenarij, činilo mi se kao da se vraćam u djetinjstvo, u žanrovski film koji sam pomalo zaboravio. Poigravao sam se sa scenama, bio sam poput djeteta. I zato mi je stvaranje ovog filma pričinjavalo veliko zadovoljstvo.“ (Corneliu Porumboiu )
Događaj, 1969. Vatroslav Mimica, 87 min. HR / YU
Scenarij: V. Mimica, Kruno Quien, Željko Senečić, prema noveli A. P. Čehova
Uloge: Pavle Vuisić, Srđan Mimica, Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Neda Spasojević, Marina Nemet, Fahro Konjhodžić
Djed i njegov 12-godišnji unuk vraćaju se sa seoskog sajma s novcem od prodaje konja. Želeći ih opljačkati, napadnu ih lugar i njegov podmukli kompanjon Matijević. Dok se djed bori s napadačima, unuk bježi u šumu.
Nakon izrazito modernističkog razdoblja svojeg stvaralaštva, V. Mimica se „Događajem“ vratio klasičnijem narativnom prosedeu i (pro)žanrovskom strukturiranju. Triler s elementima horora zapravo je svojevrstan film putovanja: oko provodnog motiva putovanja formira se filmska kompozicija. Prosede je naturalistički (sekvenca tučnjave u šikarskoj bari) s nerijetko morbidnom intonacijom (psihotična karakterizacija nekih likova, ubojstvo djeteta sjekirom), a pritom je posebno zanimljiva naznaka erotskog trokuta između Matijevića, lugara i njegove psihički pomaknute žene. Potencijalnom značenjskom slojevitošću i izvanredno dočaranim, iznimno osebujnim ugođajem, u kojemu veliku važnost imaju ruralni ambijenti, odsutnost neprizorne glazbe i izražajne fizionomije glumaca, „Događaj“je jedan od najzanimljivijih filmova ne samo redateljeva opusa nego i cjelokupne hrvatske igrane produkcije. (D.Radić/HFL)
https://www.imdb.com/title/tt0065650/?ref_=nm_knf_t1
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/vatroslav-mimica-zivot-legendarnog-redatelja-studirao-je-medicinu-bio-u-partizanima-a-onda-otkrio-svijet-filma/9981961/
Los futbolísimos, 2019. Miguel Ángel Lamata, 103 min. ES
Scenarij: Roberto Santiago, Pablo Fernández Vázquez, Alvaro Ron i Miguel Ángel Lamata
Uloge: Julio Bohigas-Couto, Milene Mayer, Marcos Milara
Pakete, Helena i njihovi vršnjaci upadaju u sve vrsta avantura u kojima će na ispit izaći njihova snalažljivost, ali i prijateljstvo. A sve da se otkrije tajna koja bi mogla zaustaviti njihov nogometni tim i nerazdvojnu ekipu. Jesu li žrtve zavjere ili je sve samo splet neoobičnih okolnosti? Došlo je vrijeme za tajni pakt Najnogometaša s ciljem rješavanja tajne i spašavanja prijateljstava.
https://www.imdb.com/title/tt7132578/?ref_=nv_sr_srsg_0
Mata Hari, 1931. George Fitzmaurice, 89 min. US
Scenarij: Benjamin Glazer, Leo Birinsky, Doris Anderson i Gilbert Emery
Uloge: Greta Garbo, Ramon Novarro, Lewis Stone, Lionel Barrymore
Erotska plesačica, koja je zapravo dvostruka špijunka, saznaje vojne tajne od brojnih ljubavnika - to je slika koja je od Mate Hari stvorila jedan od arhetipova fatalne žene i dala joj mjesto u svjetskoj kulturi. Zasluga za promicanje te slike uvelike se može pripisati filmu „Mata Hari“ u kojem naslovnu ulogu ima Greta Garbo. Iako se zasnivala na stvarnim događajima iz života Nizozemke Margarethe Zelle (Margaretha Geertruida Zelle, 1876. - 1917.), radnja je filma bila prilagođena ukusu publike, a lik Mate Hari bio je idealan za tajnovitu Gretu.
„Mata Hari“ je bio komercijalno najuspješniji film u karijeri Grete Garbo, no nažalost, „Mata Hari“ danas ne postoji u svom originalnom obliku, jer je godine 1935. nakon stupanja na snagu Produkcijskog (Haysovog) kodeksa, izrezano i uništeno šest minuta sa "problematičnim" scenama implicitno seksualnog sadržaja koje nisu više bili u skladu sa strogim cenzorskim kriterijima.
https://www.imdb.com/title/tt0023196/?ref_=nv_sr_srsg_3
Sune vs. Sune, 2018. Jon Holmberg, 88 min. SE
Scenarij: Jon Holmberg, Jon Holmberg
Uloge: Sissela Benn, Elis Gerdt, Fredrik Hallgren
Nova je školska godina i desetogodišnji Sune kreće u četvrti razred. Već na prvi dan škole čeka ga neugodno iznenađenje. U razred je stigao novi učenik istog imena kao i on. I to nije sve! Suneova simpatija Sophie pogledavanovog Sunea malčice prečesto. Kad na sve to nadodamo krizu srednjihgodina njegovog tate koji želi dati otkaz i mamu Karin koju izjedaljubomora zbog auta koji vozi mama "novog Sunea", čini se da život uobitelji Andersson nije nimalo lak.
https://www.imdb.com/title/tt7474512/?ref_=nm_knf_t1
Der goldene Handschuh / The Golden Glove, 2019. Fatih Akin, 115 min. DE
Scenarij: Fatih Akin prema romanu Heinza Strunka
Uloge: Jonas Dassler, Margarethe Tiesel, Katja Studt, Martina Eitner-Acheampong
Petnaestog srpnja 1975. vatrogasna jedinica grada Hamburga bila je pozvana na nešto što je isprva izgledalo kao obična vatrogasna intervencija. Vatrogasci su pozvani da ugase požar u stanu na pretposljednjem katu zgrade u hamburškoj siromašnoj, imigrantskoj i mornarskoj četvrti St. Pauli. Požar je izazvala obitelj grčkih gastarbajtera koja je nakon večere zaboravila ugasiti rešo. Kad su lokalizirali požar, vatrogasci su ušli u gornji, potkrovni stan da provjere gori li išta tamo. Ono što će tamo zateći sutradan je bilo na svim naslovnim stranicama njemačkih novina.
Okrug St. Pauli u Hamburgu tijekom 70-ih područje je noćnog života i njegovih žitelja: alkoholičara i prostitutki, ovisnika o kocki i drugih usamljenih duša. Jedan od njih je i Fritz Honka, malen čovjek s debelim naočalama i neprivlačnim licem. Kao radnik bez zanata, on učestalo upoznaje usamljene starije žene odane alkoholu u lokalnom kafiću naziva „Zlatna rukavica“. Nitko ne primjećuje da upravo te žene on brutalno prebije i zadavi u svom stanu u potkrovlju, a nakon toga ih izreže i ostatke razbaca iza zida tog potkrovlja. Uz pomoć osvježivača zraka kojeg koristi po cijeloj zgradi kako bi prikrio smrad raspadajućih tijela, Fritz za neugodne mirise optužuje susjednu obitelj grčkog podrijetla.
Temeljen na istinitoj priči o serijskom ubojici Fritzu Honki te na kriminalističkom romanu iz 2016. godine autora Heinza Strunka, redatelj Fatih Akin kreirao je portret društveno onesposobljenog, nasilnog kriminalca vođenog mizoginijom, seksualnom pohlepom i sentimentalnošću.
“Zlatna rukavica” nije lak film za gledanje. Riječ je o festivalu ružnoće, grotesknom gran-ginjolu u kojem nema lika koji nije ili glup, ili ružan, ili zao, a nerijetko sve to zajedno. Unatoč svemu tome, u filmu se osjeća stanovita ljubav za taj klub otpadnika, ali i za grad u kojem se sve to događa, grad koji je svoj identitet izgradio kroz te dvije koordinate: luku i gastarbajtere. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
https://www.jutarnji.hr/kultura/video-i-glup-i-ruzan-i-zao-da-grckim-gastarbajterima-nije-zagorio-gulas-nitko-ne-bi-otkrio-raskomadane-prostitutke-na-njegovu-tavanu/8362589/
https://www.imdb.com/title/tt7670212/?ref_=nv_sr_srsg_0
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Moje córki krowy, 2015. Kinga Debska, 88 min.
Scenarij: Kinga Debska
Uloge: Agata Kulesza, Gabriela Muskała, Marian Dziędziel, Małgorzata Niemirska, Marcin Dorociński, Łukasz Simlat, Jeremi Protas, Maria Dębska, Barbara Kurzaj, Agnieszka Wosińska, Bartosz Żukowski, Artur Krajewski, Krzysztof Kiersznowski, Milena Lisiecka, Barbara Dziekan, Barbara Zielińska, Andrzej Konopka
Priča o dvije sestre, dovedene u tešku životnu situaciju I prisiljene na suradnju, unatoč obostranoj ozlojeđenosti. Marta je u životu uspješna, poznata je glumica, zvijezda u popularnim serijama. Unatoč slavi i novcu, još uvijek ne može posložiti svoj život. Sama je odgojila sada već odraslu kćer. Za razliku od svoje snažne i dominantne starije sestre, Kasia je osjetljiva i sklona egzaltaciji.
https://www.imdb.com/title/tt4834762/?ref_=fn_al_tt_1
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Zabawa, zabawa, 2018. Kinga Debska, 88 min.
Scenarij: Kinga Dębska, Mika Dunin
Uloge: Dorota Kolak, Agata Kulesza, Maria Dębska, Marcin Dorociński, Barbara Kurzaj, Mirosław Baka, Dorota Landowska, Przemysław Bluszcz, Mateusz Janicki, Rafał Rutkowski, Sławomir Zapała, Jowita Budnik
Tri isprepletene priče žena koji imaju problema s alkoholom. Dorota je sjajna tužiteljica. Oslanjajući se na imunitet, pokušava izbjeći odgovornost za prekršaj počinjen "pod utjecajem". Muž, poznati političar, pomaže joj da slučaj drži u tajnosti i izvlači je iz raznih nevolja, ali polako gubi strpljenje. S druge strane, cijenjena dječja kirurgica Tereza, zbog pića je izgubila obitelj i ostao joj je samo posao u bolnici u kojoj je pripravnica. Situacija se izmiče kontroli kada pod utjecajem alkohola dođe na dežurstvo. Učenica Magda voli opako tulumariti, a pošto odlično uči i ima sjajan posao, zbog toga ju nitko ne kori. Djevojka u jednom trenutku gubi tlo pod nogama kada se u situaciji gubitka svijesti dogodi tragedija.
https://www.imdb.com/title/tt7419468/?ref_=fn_al_tt_1
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Niebieskie chachary, 2018. Cezary Grzesiuk, 94 min.
Scenarij: Cezary Grzesiuk
Navijanje je poput religije. Vjeruješ da ima smisla da je Ruch Chorzów najbolja momčad na svijetu. Sve dok imaš tu vjeru, nemaš sumnju. - kaže jedan od likova u filmu. „Plavi hahari“ svojevrsna je počast navijačima ekipe Chorzów koja igra u poljskoj Ekstraklasi. Štoviše, počast iskazana od strane jednog dugogodišnjeg pristaše ekipe - redatelja Cezaryja Grzesiuka (jednog od najboljih poljskih filmskih urednika) koji ne krije svoju ljubav prema klupskim bojama. Grzesiuk propituje druge predane fanove Ruch-a pred kamerom, uključujući redatelja Kazimierza Kutza ili pisca Wojciecha Kuczoka, ali ne pita toliko o njihovom voljenom timu, već o suštini i smislu navijanja općenito. Pred kamerom se pojavljuju i huligani poput onog navedenog na početku. Redatelj je prodro u njihovu okolinu, dopro do grupe ultraša, Psycho Fans, i također među njima snimio one koji imaju zabranu dolaska na stadion. U filmu imamo i manje slavne trenutke: ultrasi, članovi bandi, razgovaraju o onome čime se bave u svakodnevnom životu - o onome što se krije pod navijačko-huliganskom krinkom - trgovini drogom, pljačkama i oružanim krađama. U dokumentarcu od jednog i pol sata našlo se mjesta i za takve teme kao što su: mjesto žena u svijetu navijača, traženje izvora strasti prema nasilju u klasnoj podjeli ili odgajanje djece. Film je nastajao 11 godina.
https://www.imdb.com/title/tt9525466/?ref_=fn_al_tt_1
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
Hacker, 2019. Poul Berg, 97 min. DK
Scenarij: Poul Berg, Rune Kalle Bjerkø
Uloge: Rumle Kærså, Josephine Højbjerg, Signe Egholm Olsen
AKO NE MOŽEŠ VJEROVATI SUSTAVU, MORAŠ GA RAZBITI
Kad isplivaju snimke nadzornih kamera na kojima mu se pojavljuje majka i kad se u sve upletu danske tajne službe, Benjamin pokreće tajnu potragu. Pitanje je kome može vjerovati i hoće li uspjeti doći do majke na vrijeme.
Da su Danci pravi majstori u snimanju trilera poznato je već otprije, ali rijetko se pojavi film za mlade u tom žanru. "Haker" je upravo to, film za mlađu publiku u kojem se spajaju špijunski zapleti, tehnologija i potjere...
https://www.imdb.com/title/tt8243160/?ref_=fn_al_tt_3
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Ostatnia góra, 2019. Dariusz Zaluski, 83 min.
Scenarij: Dariusz Załuski, Anna Filipow
Radnja filma se odigrava tijekom zimske ekspedicije na K2, drugu planinu na svijetu. Grupa od nekoliko penjača, pod vodstvom Krzysztofa Wielickog, pokušava napraviti povijesni uspon na vrh. Polako, u izuzetno teškim uvjetima, sve više timova priprema put postavljanjem užadi i stižu do sljedećih kampova. Ovu rutinsku ekspediciju prekida tragedija koja se dogodila u obližnjem Nanga Parbatu. U odvažnoj akciji, Adam Bielecki i Denis Urubko uspijevaju spasiti Elisabeth Revol. Njezin partner Tomasz Mackiewicz ostaje zauvijek pod vrhom Nanga Parbata. Spasioci se vraćaju na K2 i nastavljaju penjanje. Vrijeme koje prolazi i sve veće poteškoće pokazuju razlike u likovima unutar grupe, fizički izolirane od svijeta. Dodatnu napetost unosi opća dostupnost interneta i izvanredna medijska pokrivenost putovanja.
https://www.imdb.com/title/tt10676242/?ref_=nv_sr_srsg_0
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Zelazny most, 2019. Monika Jordan-Mlodzianowska, 85 min.
Scenarij: Monika Jordan-Mlodzianowska
Uloge: Julia Kijowska, Bartłomiej Topa, Łukasz Simlat, Andrzej Konopka, Cezary Łukaszewicz
U središtu ove priče je ljubavni trokut koji ima obilježja grijeha i osjećaja sramote. Kacper, koji radi kao nadzornik u rudniku, ima aferu sa suprugom svog prijatelja s posla. Kako bi se našao sa ljubavnicom, šalje ga u duboke i najopasnije dijelove rudnika. Međutim, u filmu Jordan-Młodzianowske susrećemo se s ljudima od krvi i mesa, pa kada se dogodi nesreća i Oskar biva zarobljen u rudniku, ljubavnici se pridružuju spasilačkoj akciji. Vođeni osjećajem krivnje pokušavaju preispitati situaciju u kojoj su se našli svi troje. Zabranjena ljubav djelomično odlazi u drugi plan, ali redatelj ne dopušta likovima da zaborave u što su upleteni i gdje trebaju tražiti oprost grijeha. Nemogućnost suočavanja sa zarobljenim Oskarom prisiljava ih da pronađu odgovor u sebi. Iako se radnja "Željeznog mosta" temelji na tragičnim događajima, riječ je o vrlo intimnom filmu koji pokreće put duboko u srž svakoga kome se čini da ima previše nagomilanih problema u osobnom životu. Vođeni krivnjom (možda iracionalnom) likovi pokušavaju ponovno probuditi najbolji dio sebe, a osim mračnih špilja rudnika, na svijetu postoje mnogo mračnija područja. Smještena su na dnu ljudskog srca, gdje bi se također trebalo povremeno zaputiti.
https://www.imdb.com/title/tt9495122/?ref_=fn_al_tt_1
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
Los futbolísimos, 2019. Miguel Ángel Lamata, 103 min. ES
Scenarij: Roberto Santiago, Pablo Fernández Vázquez, Alvaro Ron i Miguel Ángel Lamata
Uloge: Julio Bohigas-Couto, Milene Mayer, Marcos Milara
Pakete, Helena i njihovi vršnjaci upadaju u sve vrsta avantura u kojima će na ispit izaći njihova snalažljivost, ali i prijateljstvo. A sve da se otkrije tajna koja bi mogla zaustaviti njihov nogometni tim i nerazdvojnu ekipu. Jesu li žrtve zavjere ili je sve samo splet neoobičnih okolnosti? Došlo je vrijeme za tajni pakt Najnogometaša s ciljem rješavanja tajne i spašavanja prijateljstava.
https://www.imdb.com/title/tt7132578/?ref_=nv_sr_srsg_0
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Podatek od milosci, 2018. Bartlomiej Ignaciuk, 101 min.
Scenarij: Piotr Bronowski, Katarzyna Krzysztopik
Uloge: Grzegorz Damięcki, Aleksandra Domańska, Roma GÄ…siorowska, Michał Czernecki, Magdalena Różczka, Weronika Rosati, Magdalena Popławska, Grażyna Wolszczak
Stroga inspektorica Klara progoni navodnog poreznog prevaranta - ciničnog, ali šarmantnog Marijana, koji je zapao u porezne probleme zbog svoje nemarnosti i dobrog srca. Kad se čini da je sudbina "osumnjičenika" zapečaćena, neočekivano i protiv svih pravila Klara i Marijan se zaljubljuju jedno u drugog. To će pokrenuti niz komičnih događaja koji će im promijeniti živote.
https://www.imdb.com/title/tt7205938/?ref_=fn_al_tt_1
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Planeta Singli 2, 2018. San Akina, 119 min.
Scenarij: Sam Akina, Jules Jones
Uloge: Agnieszka Więdłocha, Maciej Stuhr, Danuta Stenka, Piotr Głowacki, Weronika KsiÄ…żkiewicz, Tomasz Karolak, Joanna Jarmołowicz, Aleksandar Milićević, Kamil Kula, Izabella Miko
Nastavak hita u koji su se zaljubili milijuni gledatelja. Odnos Anie i Tomeka prolazi kroz ozbiljnu krizu. On, slavni showman, uopće nema namjeru skrasiti se. Nasuprot tome, ona želi ozbiljnu vezu. U međuvremenu, na horizontu se pojavljuje Aleksander - milijunaš očaran Aniom, vlasnik aplikacije Planet Samaca, uvjeren da mu nitko ne odgovara bolje nego romantična učiteljica glazbe.
https://www.imdb.com/title/tt8115282/?ref_=nv_sr_srsg_1
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
SUVREMENI POLJSKI FILM 4:
Ukryta gra, 2019. Lukasz Kosmicki, 102 min.
Scenarij: Łukasz Końmicki, Marcel Sawicki
Uloge: Bill Pullman, LotteVerbeek, James Bloor, Robert Więckiewicz, Aleksiej Serebriakow
Početak šezdesetih godina. Na vrhuncu kubanske krize američke tajne službe otimaju izvanrednog matematičara Joshuu Manskyja. Zaboravljeni genij koji zloupotrebljava alkohol trebao bi se pojaviti u šahovskom dvoboju protiv sovjetskog prvaka Gawrylowa na međunarodnom turniru u Palači kulture i znanosti u Varšavi. Međutim, natjecanje je samo paravan za špijunsku igru. Kad se ispostavi da su saveznici neprijatelji i ne zna se kome uistinu vjerovati, Mansky mora poduzeti odlučan potez za zaustavljanje nuklearnog sukoba.
https://www.imdb.com/title/tt6445414/?ref_=nv_sr_srsg_0
Revija suvremenog poljskog filma organizira se u suradnji sa hrvatskom-poljskim društvom "Polonez" iz Splita.
Skin, 2018. Guy Nattiv, 118 min. US/CA/BR/CH
Scenarij: Guy Nattiv
Uloge: Jamie Bell, Danielle Macdonald, Daniel Henshall
Bryon Widner bio je jedan od najtraženijih skinheada na FBI-ovoj listi. Zastrašujuće rasističke tetovaže kojima je pokriven od glave do pete simboliziraju zločine iz mržnje. Kada upoznaje Julie i njezine tri mlade kćeri, odgovornost očinstva ga snažno potakne da napusti pokret i život pun mržnje. Njegova odluka je doslovce dočekana na nož od strane njegove bivše bande koja mu prijeti smrću dok pokušava okrenuti svoj život. Uz pomoć FBI-a imao je čak 25 brutalnih operacija uklanjanja tetovaža u zamjenu za razotkrivanje zločina na koji se svaka pojedina tetovaža odnosi, što je kulminiralo uhićenjem i osudom njegove bivše bande.
Biografska krimi drama o bivšem neonacistu s američkog Midwesta Bryonu Winderu. O njemu je snimljen i dokumentarac "Erasing Hate", a već prvi pogled na Bryona sugerira zašto se ovi filmovi nazivaju "Koža" ili "Brisanje mržnje".
Riječ je o filmu koji progovara o jednoj vrlo važnoj i aktualnoj temi jer vidimo, nažalost, da je tih neonacističkih, rasističkih i mrziteljskih organizacija sve više ne samo u Americi, već da je posljednjih godina sličnih kretena sve više i u dobroj staroj Evropi. Nudi ovaj film i sasvim solidan uvid u funkcioniranje jedne takve organizacije i vidimo kako je tu u pravilu riječ o napuštenim i izgubljenim klincima u kojima razni manipulatori i širitelji mržnje pronalaze laku metu za sijanje svojih idiotarija... Kad si odbačen i ostavljen od svih, tada osjećaj pripadnosti bilo kakvom društvu, zajednici ili organizaciji za nekog takvog može značiti jako puno i tada u pravilu nije teško zavesti i izmanipulirati nekoga tko samo želi pripadati nečemu. Upravo zbog toga je nevjerojatno važno imati i obrazovni sustav koji će u djeci i mladima razvijati kritičko razmišljanje, a ne od njih samo stvarati programirane poslušnike i klimavce koji ne znaju i ne mogu shvatiti svijet oko sebe i koji se nevjerojatno lako daju izmanipulirati te pristaju činiti najgore moguće stvari. I u ovom filmu vidimo da su to u pravilu ljudi potpuno ispranih mozgova, koji ne mogu shvatiti da je ono što čine potpuno pogrešno. (http://gambee82.blogspot.com)
"Skin" nije najviši rang filma o neonacistima poput "American History X", "Romper Stompera" ili "Believera"... ali je svejedno dobar film koji zaslužuje veću ocjenu zbog društvene važnosti i prilične direktnosti u poruci. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
„Skin“je mogao zagrepsti i više ispod površine, ali vrijedna priča i predani Jamie Bell čine ovu dramu vrijednom gledanja (opći zaključak na Rotten Tomatoes, film je imao na ovom popularnom siteu prosječnu ocjenu od 6,72)
https://www.imdb.com/title/tt6043142/?ref_=fn_al_tt_1
Light My Life, 2019. Cassey Affleck, 119 min. US
Scenarij: Cassey Affleck
Uloge: Casey Affleck, Anna Pniowsky, Tom Bower, Elisabeth Moss
Zbiva se radnja ovog filma u bliskoj budućnosti i to nekoliko godina nakon što je svijet pokosila misteriozna zarazna bolest. I dok su muškarci u sebi očito imali neki urođeni imunitet i njih ta moderna kuga nije pogodila, izbrisala je ona gotovo cijelu žensku populaciju. Jasno da se cijela civilizacija bez žena vrlo brzo raspala i da se gotovo isključivo muško društvo počelo vraćati na put prvobitne zajednice, no Casey Affleck jedan je od onih rijetkih očeva koji su imali tu sreću da je njegovo žensko dijete preživjelo. Njegova danas 11-godišnja kćer Rag jedna je od rijetkih osoba ženskog spola koje su preživjele, a kako bi je zaštitio i sačuvao, Otac je mora prerušavati u dječaka. Upoznajemo ovaj par tako dok oni lutaju napuštenim i zapuštenim predjelima i kako se niti na jednom mjestu ne zadržavaju predugo, a vrlo brzo shvatit ćemo i zašto. Izumiranjem žena svijet je postao daleko opasnije i nasilnije mjesto, a umjesto da u takvim okolnostima jedni drugima pomažu, ljudi su se gotovo počeli pretvarati u životinje i gledaju jedni na druge kao konkurenciju u borbi za preživljavanje.
Postapokaliptična drama za apokaliptična vremena... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
"Light of My Life" u sebi nosi nešto iskonsko, iskreno te je fina kritika današnjeg društva iako mu se radnja zbiva u potpuno drukčijim okolnostima, a ujedno je nježna i emotivna, iskrena priča o odnosu oca i kćeri.( http://gambee82.blogspot.com)
Mlađi brat Affleck, Casey, napisao je, režirao, producirao i odglumio glavnu ulogu u ovoj postapokaliptičnoj, sumornoj, intimnoj drami, koja je premijerno prikazana u Panorama programu festivala u Berlinu.
https://www.imdb.com/title/tt6063090/?ref_=nm_flmg_act_4
Filth, 2013. Jon S. Baird, 107 min. UK/DE/BE/SW/US
Scenarij: Jon S. Baird prema romanu Irvinea Welsha
Uloge: James McAvoy, Imogen Poots, Jamie Bell, Eddie Marsan, Joanne Froggatt, Jim Broadbent...
Korumpirani policajac, narkoman, sa bipolarnim poremećajem, pokušava izmanipulirati svoj put do unaprijeđenja kako bi vratio svoju ženu i dijete, dok se ujedno bori sa svojim unutrašnjim demonima. (ekranizaciju romana kultne škotske literarne figure imena Irvine Welsh)
S tisućama filmova koje sam pogledao tokom godina, ovo je prvi za koji sam poželio da sam ga snimio. (TheSquiss/imdb/User Reviews)
Modern Cinema Masterpiece! (donelado/imdb/User Reviews)
Absolutely brilliant! (Yazzyleigh/imdb/User Reviews)
Film mi se u načelu svidio, iako nisam upoznat sa romanom. Stilistički je zanimljiv (volim takve 'trippy' filmove), ima crnog humora, što nije nikad na odmet, a sam McAvoy rastura - definitivno highlight filma. Doduše, moram priznati kako mi je zasmetalo što je na trenutke možda malo prekaotičan, i usudio bih se reći style-over-substance te da mu fali malo više fokusa. No, usprkos tim nedostacima, dobro sam se zabavio gledajući ga. (DrugsBunny/forum.hr)
Najkraći i eventualno stilski najbliži filmski opis bi bio "Bad Lieutenant" susreće "Trainspotting". Sve rečeno s tim? I da i ne. Welsh je puno više od toga. Pisac koji je u startu karijere izazvao brojne polemike, koji je stekao podjednako vojske neprijatelja i okorjelih obožavatelja, ima svoj upečatljiv i j...no duhovit stil i od njega ne bježi. Likovi mu se prepliću kroz gotovo cijeli literarni opus koji je pak iskrižan brojnim nastavcima i prednastavcima.
Ovdje glavnu riječ vodi Bruce Robertson, iskrivljena refleksija škotske srednje klase. Detektiv kojeg se treba čuvati, a ne obrnuto. Droga, alkohol, prostitucija, korupcija, dvoličnost, perverznost, psihotičnost - krasan rezime za jednog detektiva koji pretendira postati inspektorom, zar ne? E, da, on je i član masonskog udruženja, zvuči li vam to bolje? Sve to ostavite po strani, Welsh je majstor. Treba znati tako odvratnu osobu učiniti dopadljivom, grebati po površini skriven ispod pustih alegorija. Crnohumorni trip koji povremeno odluta u čistu farsu i otkriva ono najgore od ljudi a ipak, tako j...no duhovit! (Ivica Perinović / sedmi pečat / ezadar.net.hr)
Gluma Jamesa McAvoya udarna je točka ovog filma. On besprijekorno udahnjuje život poročnom Bruceu i pravim malim glumačkim bravurama ide iz stanja potpune organiziranosti do trenutaka psihičkih lomova i kolapsa. McAvoy zaista, možda i prvi put u karijeri, izgara do krajnjih emotivnih granica ovom ulogom, dajući svom liku neophodnu dozu mješavine empatije i odvratnosti, dovoljno da ga ničim ljudskim odvrati od gledatelja, ali i sasvim magnetično da isti taj gledatelj ne skloni pogled sa filma. (filmskisaptac.wordpress.com)
https://www.imdb.com/title/tt1450321/?ref_=nv_sr_srsg_0
Light My Life, 2019. Cassey Affleck, 119 min. US
Scenarij: Cassey Affleck
Uloge: Casey Affleck, Anna Pniowsky, Tom Bower, Elisabeth Moss
Zbiva se radnja ovog filma u bliskoj budućnosti i to nekoliko godina nakon što je svijet pokosila misteriozna zarazna bolest. I dok su muškarci u sebi očito imali neki urođeni imunitet i njih ta moderna kuga nije pogodila, izbrisala je ona gotovo cijelu žensku populaciju. Jasno da se cijela civilizacija bez žena vrlo brzo raspala i da se gotovo isključivo muško društvo počelo vraćati na put prvobitne zajednice, no Casey Affleck jedan je od onih rijetkih očeva koji su imali tu sreću da je njegovo žensko dijete preživjelo. Njegova danas 11-godišnja kćer Rag jedna je od rijetkih osoba ženskog spola koje su preživjele, a kako bi je zaštitio i sačuvao, Otac je mora prerušavati u dječaka. Upoznajemo ovaj par tako dok oni lutaju napuštenim i zapuštenim predjelima i kako se niti na jednom mjestu ne zadržavaju predugo, a vrlo brzo shvatit ćemo i zašto. Izumiranjem žena svijet je postao daleko opasnije i nasilnije mjesto, a umjesto da u takvim okolnostima jedni drugima pomažu, ljudi su se gotovo počeli pretvarati u životinje i gledaju jedni na druge kao konkurenciju u borbi za preživljavanje.
Postapokaliptična drama za apokaliptična vremena... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
"Light of My Life" u sebi nosi nešto iskonsko, iskreno te je fina kritika današnjeg društva iako mu se radnja zbiva u potpuno drukčijim okolnostima, a ujedno je nježna i emotivna, iskrena priča o odnosu oca i kćeri.( http://gambee82.blogspot.com)
Mlađi brat Affleck, Casey, napisao je, režirao, producirao i odglumio glavnu ulogu u ovoj postapokaliptičnoj, sumornoj, intimnoj drami, koja je premijerno prikazana u Panorama programu festivala u Berlinu.
https://www.imdb.com/title/tt6063090/?ref_=nm_flmg_act_4
IN MEMORIAM DONALD SUTHERLAND 1935. - 2024.
M*A*S*H, 1970. Robert Altman, 116 min. US
Scenarij: Ring Lardner Jr. po romanu Richarda Hookera
Uloge:Donald Sutherland, Elliott Gould, Tom Skerritt, Robert Duvall, Sally Kellerman, Roger Bowen, Gary Burghoff, Rene Auberjenois, Fred Williamson
U terenskoj vojnoj bolnici (M.A.S.H.) za rata u Koreji vojni kirurzi »Hawkeye«, »Traper John« i »Duke« Forrest svaki slobodni trenutak koriste za kršenje discipline, opijanje, zbijanje neslanih šala i zavođenje žena. Izruguju se ograničenosti bojnika Burnsa i izbjegavaju izravne zapovijedi kako bi lakše podnijeli ratnu stvarnost.
Vrlo popularan i cijenjen od kritike, ovaj film duljim kadrovima i daljim planovima sugerira dokumentarističku vrijednost prikaza bizarnih i krvavih događaja, vrlo labavo povezanih u priču. Ritmizirani pokreti kamere, vrlo funkcionalna (ambijentalno nepripadna) glazba te opći slikovni ugođaj potpomažu tvorbu humorom prožeta fatalizma likova suočenih s ratnim užasom. Nastao nedugo nakon vrhunca društvenih previranja u SAD-u potkraj 1960-ih, „M. A. S. H.“ se izruguje vojsci, vlastima te duhu američkog militarizma, aludirajući i na opću prirodu ratovanja i na onodoban sukob u Vijetnamu. (Nikica Gilić, HFL)
Humorna ratna drama temeljena na romanu Richarda Hookera te nagrađena Zlatnom palmom i Oscarom za najbolji adaptirani scenarij, jedan je od najpopularnijih ratnih filmova svih vremena te djelo kojim je Robert Altman zakoračio u najvažnije desetljeće svog stvaralaštva. (HFS)
Film „M.A.S.H.“ pretvorio je Roberta Altmana iz anonimnog tv-redatelja u velikog autora. Bio je to početak jedne velike karijere, koja je bila osobito uspješna, jer je Altman nakon toga nizao jedno remek-djelo za drugim ('Kockar i bludnica', 'Dugi oproštaj', 'Nashville'). Osim uspjeha redatelja, film je pokrenuo i snimanje dugovječne serije, koja nije bila takva britka satira na rat, ali je bila dirljiva i zabavna. (www.filmski.net)
Knjigu je napisao, pod pseudonimom Richard Hooker, dr. Richard Hornberger, čekajući pacijente u svojoj ordinaciji u Bremenu, u državi Maine. Sedamnaest je izdavača, uglavnom s objašnjenjem da ona nije podobno štivo za nježno žensko čitateljstvo, odbilo izdati knjigu o iskustvima dr. Hornbergera kao kirurga u onom američkom ratu koji često zovu i “forgotten war”, zaboravljenim ratom. 1968. roman ipak biva objavljen i preko noći postaje bestsellerom. I privlači pažnju Roberta Altmana.
Osvojen Zlatni globus (najbolji film – komedija ili mjuzikl) i 5 nominacija
Osvojen Oscar (najbolji scenarij) i 4 nominacije
Osvojena Zlatna palma u Cannesu.
https://www.imdb.com/title/tt0066026/?ref_=nv_sr_srsg_3
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv
Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlja" utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
"Očaravajuće lijep." Indiewire
"Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
"Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
“Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
“Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3
CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO
Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.
OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ
Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.
Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1
KLASIKA AL FRESCO: Amarcord, 1973. Federico Fellini, 127 min.
Scenarij: Federico Fellini i Tonino Guerra
Uloge: Bruno Zanin, Magali Noel, Maria Antonietta Beluzzi, Pupella Maggio, Armando Brancia
Film nas vraća u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930-ih koji se karakterizira tradicionalnim prirodnim, društvenim i obiteljskim spektaklima i ritualima (smjena godišnjih doba, prolazak velikog broda, karnevali, fašističke svečanosti, bračne svađe) prožetim đačkim nepodopštinama, lokalnim spletkarenjima i seksualnim odrastanjem…
Polu - autobiografska priča o starenju, koja spaja oštrinu s besramnom komedijom. Amarcord pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u Riminiju, Fellinijevom rodnom mjestu. Nadalje, radnja filma je smještena u 1930. godinu, odnosno fašističkuItaliju. Zanimljivo je još napomenuti kako je amarcord riječ na romanjolanskom dijalektu, koja dolazi od talijanske riječi ricordo, što znači sjećam se. Također, treba napomenuti kako je film osvojio 13 raznih filmskih nagrada (među kojima i Oscara za najbolji film na stranom jeziku).
Jedan od najomiljenijih evropskih filmova svih vremena, pozornost je privukao vještim kombiniranjem intimnih motiva i društvenih rituala te groteskom i komičnim epizodama prožetim nostalgičnim tonom (prizor s korpulentnom trafikanticom lakog morala). Zlo i nemoral ne mogu biti teme ovako nostalgična filma, istodobno intimna poput prisjećanja te široka u tematskom zahvaćanju društvenih slojeva i važnijih zanimanja u malome mjestu, uključujući plemstvo, prostitutke i svećenika. Domišljata kompozicija kadra, sugestivna fotografija, dinamičnost zbivanja i uvjerljiva gluma nadograđeni su glazbom privlačne glavne teme. Fellini je navodno u film uklopio mnoge motive i događaje iz vlastitog odrastanja u Riminiju, koje je iskoristio i u nekim drugim ostvarenjima… (Nikica Gilić, Filmski leksikon)
Ako je ikada postojao film sazdan isključivo od nostalgije i ushita, od filmaša na vrhuncu svojih moći, onda je to Fellinijev "Amarcord". (Roger Ebert, Chicago Sun Times)
Možda "Amarcord" nije najbolji Fellinijev film u konkurenciji s "Osam i pol" ili "Slatkim životom", ali je najosobniji, najsveobuhvatniji i "najfellinijevskiji". Ovaj film ustoličio je jedinstven izraz za sve ono što čini izričaj ovog redatelja – "fellinijevski", te zauvijek načinio Fellinija filmskim besmrtnikom. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
„Amarcord“ nije priča o Fellinijevu djetinjstvu, nego o formativnim godinama svakog Mediteranca. (Ivica Ivanišević)
“Amarcord” je neobičan klasik, konfederacija nezaboravnih scena koje ljudi pamte izolirano, kao da nisu iz istog filma. (Jurica Pavičić)
Ne znaš tko je više uživao u štorijama o dječačkim ispovijedima i staračkoj pohoti - moji roditelji koji su se prisjećali svojeg dalmatinskog odrastanja ili ja i buraz kao filmofili u pubertetu. (Pavica Knezović Belan)
Izuzetno komunikativan i osoban osvrt na razdoblje talijanskog fašizma koji je obilježio Fellinijevo odrastanje i formirao njegovu grotesknu poetiku. (Slobodan Šijan)
Rijetki su filmovi koji kažu sve što se može reći o temi kojom se bave. “Amarcord” je jedan od njih. To je film koji kaže ama baš sve što se može reći o provinciji. Kako sam iz Šibenika, dugo vremena mi je baš “Amarcord” bio najvažniji film ikad snimljen. (Vinko Brešan)
Bez ikakve dvojbe, Fellinijev „Amarcord“ je remek djelo evropske kinematografije, film koji nikada ne stari i film koji je svjež i nakon desetog gledanja. Film je to u kojem se nakon svakog novog gledanja može pronaći nešto novo i film koji se nakon gledanja ne zaboravlja tako lako, film koji ostaje duboko urezan u pamćenje svojim unikatnim vizualnim stilom i originalnošću. Za „Amarcord“ bi se moglo reći da je posljednji veliki film vjerojatno najslavnijeg talijanskog filmaša svih vremena, Federica Fellinija. (bjelovarac.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0071129/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/
100 GODINA OD ROĐENJA FEDERICA FELLINIJA
Moji filmovi nisu pravljeni od sjećanja. Tvrdnja da su oni autobiografski je prilično jednostavno objašnjenje. Ja sam sebi skoro sve izmislio: djetinjstvo, likove iz djetinjstva, nostalgiju, snove i sjećanja... To sam učinio da bih uživao u sjećanju. Jer, za mene je pričanje jedina igra koju vrijedi igrati...
SANJAR, UMJETNIK... FILMSKI GENIJ
FEDERICO FELLINI (20. 1. 1920. Rimini - 31. 10. 1993. Rim)
Federico Fellini je redatelj koji je spajao i balansirao različite, suprotne perspektive u perfektnu harmoniju, vješto upotrebljavao dokumentarističke obrasce i vizualizaciju mašte, ublažavao kritičke stavove melankolijom likova i situacija, isijecao društvenu stvarnost tako da podsjeća na cirkus, nostalgiju razlagao ironijom, a emocije groteskom...
Još za života smatran je suverenim kritičarem društvenih pojava u građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju, odslikavateljem ekonomskog prosperiteta, najrespektabilnijim evropskim redateljem u Sjedinjenim Državama te osoba čija je popularnost bila usporediva s najistaknutijim filmskim zvijezdama njegova doba...
Fellinijev opus je obavezno štivo za svakoga tko pomišlja biti filmofilom u bližoj ili daljoj budućnosti. Njegov neograničeni talent i kreativnost u svakom mogućem polju filmskog stvaranja, kao i jedinstven redateljski štih očaravaju prilikom svakog gledanja...
Federico Fellini rođen je 20.siječnja 1920. godine u Riminiju, kao najstarije od troje djece prodavača Urbana i kućanice Ide. Nakon njega rodili su se Riccardo (1921.) i Maria Maddalena (1929.). Od malena je bio vrlo boležljivo dijete te je puno vremena provodio sam u kući povlačeći se u svoj svijet mašte. Crtao je i izrađivao lutkice kojima je držao male predstave svojim ukućanima. U većini intervjua koje je za života dao, tvrdio je da je na njega i njegov umjetnički život najveći utjecaj imao prvi posjet cirkusu u dobi od 7 godina. Iz tog događaja datira i priča da je pobjegao s cirkusom koju je redovito prepričavao u intervjuima. Čitajući knjige o Federicu Felliniju, intervjue koji se mogu pronaći na internetu, te gledajući dodatke na pojedinim DVD izdanjima njegovih filmova, može se doći do zaključka da je Fellini, osim što je bio veliki redatelj, volio i izmišljati činjenice iz svoje biografije. Oko cijelog svog djetinjstva ispleo je mitološku priču koju je želio proglasiti stvarnom. Tako u spomenutom slučaju bijega s cirkusom taj bijeg u jednoj priči traje par dana, u drugoj mjesec, dok u knjizi „Ja Fellini“ autorice Charlote Chandler priznaje da je to laž za koju je cijelo djetinjstvo želio da bude istina.
Nakon završene škole prodaje karikaturalne portrete ljudi, radi dizajn za razne potrebe, plakate za kina, crta za novine i slične stvari. 1938. godine, nakon godinu dana rada, na nagovor majke seli se u Rim s namjerom da upiše studij prava. U Rim se zaljubio na prvi pogled i u sljedećih 50 godina rijetko je iz njega odlazio. Znao je satima tumarati ulicama kako bi osjetio atmosferu grada i upoznao ljude. Svoju ljubav prema Rimu ovjekovječio je 1972. godine u filmu „Fellini's Roma“ u kojem priča priču o mladiću odraslom na selu koji dolazi živjeti u Rim neposredno prije Drugog svjetskog rata.
Upisuje studij prava kako bi ispunio obećanje majci, ali i kako bi izbjegao vojnu obavezu, no ubrzo napušta studij. Za vrijeme Mussolinijevog fašističkog režima, s bratom Riccardom je bio član fašističke omladinske grupe Avanguardiste u koju se svaki adolescentni muškarac morao učlaniti, iako mu u obitelj nisu bili fašisti, niti su simpatizirali fašizam. Prehranjuje se pišući u crnoj kronici lista Il Popolo di Roma, crta stripove za satirički list Marc’ Aurelio, a piše i kratke priče za radio. Najvažniji događaj iz tog razdoblja njegovo je upoznavanje s popularnim glumcem, tumačem narodskih likova Aldom Fabrizzijem, za čiju kazališnu trupu piše skečeve, ali i vodi garderobu, postavlja scenografiju i obavlja posao tajnika. Uskoro počinje pisati i filmske gegove, zatim scenarije, a 1945. godine se uspješno oprobava kao asistent redatelja. Iako nije imao formalno filmsko obrazovanje, imao je ono praktično, prvobitno ostvareno kroz mentorstvo još jednog filmskog redatelja— Roberta Rossellinija.
“Dotad mi je sve bilo nekako strano kada sam dolazio na snimanja. Ali, uz pomoć Rossellinija sam počeo u filmu prepoznavati jedan poseban, drugi svijet. Kroz njegovo gledanje, kroz njegov odnos prema filmu, i sam sam shvatio da se filmovi mogu stvarati bez imalo varanja, bez prevare, bez pretpostavki koje se podrazumijevaju, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam naučio od velikog Roberta Rossellinija, što sam dobio kao poklon, jeste poduka iz skrušenosti, iz poniznog odnosa prema životu...” sjeća se Fellini svojih početaka.
Nakon završetka rata, Roberto Rosselini, redatelj koji je do tada režirao nekoliko dugometražnih filmova, vraća se u Rim i želi režirati film „Rim, otvoreni grad“ s Aldom Fabrizzijem u glavnoj ulozi. No nije imao veliki budžet za snimanje i znao je da si neće moći priuštiti Fabrizzija za glavnu ulogu te je otišao Felliniju, kao Fabrizzijevom prijatelju, kako bi mu ovaj pomogao u nagovaranju Fabrizzija da prihvati ulogu za nešto manje novca. Fabrizzi je prihvatio ulogu, a u dogovoru s redateljem Rosselinijem Fellini je postao jedan od scenarista filma. Film je postigao veliki uspjeh u Italiji, a i u Americi je prošao zapaženo. U sljedećim suradnjama s Rosselinijem (Paisa, Cvijeće Svetog Franje i Evropa 51) osim scenarista, Fellini je bio i asistent redatelja, te je i u trenucima Rosselinijeve bolesti samostalno režirao neke scene. Zajedno s Albertom Lattutuadom 1950. godine režira „Svjetla varijetea“, svoj prvi film na kojem je potpisan kao redatelj, ali još uvijek u paru s nekim. Svoj prvi samostalni film, „Bijeli šeik“ režira 1952. godine. Scenarij je napisao uz pomoć Michelangela Antonionija, tada redatelja dokumentaraca i scenarista, na temelju Antonionijevog dokumentarnog filma iz 1949. (L’amorosa menzogna / Ljupka laž), koji razotkriva površnost, u to vrijeme veoma popularnih foto-romana i stripova.
U oba filma jednu od uloga glumi Giulietta Masina, mlada glumica s kojom se Fellini oženio još 1943. godine. Tada je započelo jedno od najkreativnijih filmskih partnerstva u povijesti. Ona će ga pratiti kroz cijeli život odličnim ulogama u većini njegovih filmova, da bi joj Federico, kao veliko hvala za sve što mu je pružila u životu, posvetio počasnog Oscara na dodjeli 1993. godine.
Veliki međunarodni uspjeh i priznanje Fellini doživljava filmom „Ulica“ iz 1954. godine. Anthony Quinn glumi snagatora Zampana, a Giulietta Masina njegovu zaostalu pomoćnicu Gelsominu. Putuju po gradovima i selima i izvode kratku predstavu u kojoj se snagator Zampano oslobađa iz lanaca. Zampano je poprilično grub čovjek koji ne želi pokazati osjećaje prema Gelsomini nego se prema njoj odnosi kao prema robu. Maltretira ju i uništava joj život dok ona usprkos svemu pokazuje veliku privrženost prema njemu. Kritika je film opisala kao patrijarhalni odnos između grubog Zampana i krhke Gelsomine na tragu „Ljepotice i zvijeri“ te kao film koji propovijeda kršćanske vrijednosti kao što su ljubav, privrženost, kajanje i iskupljenje. Iako su producenti bili protiv Giuliette Masine u glavnoj ulozi, Fellini je na tome ustrajao i tako stvorio jedan od najsimpatičnijih (i njemu najdražih) likova u svome životu. Gelsomina je u filmu osoba bez izražene seksualnosti i godina, potpuno anđeoski lik koji ima slične geste i ponašanje kao i Chaplinov skitnica.
Američka filmska akademija nagradila je „La stradu““prvom ikad dodijeljenom nagradom Oscar za film s neengleskog govornog područja, a Fellinija s nominacijom u kategoriji scenarija. Film je postigao golemi uspjeh i producenti su dugo nagovarali Fellinija na snimanje nastavka što je on uporno odbijao. Zbog njegove tvrdoglavosti i odbijanja snimanja nastavka, Fellini je teško pronašao sredstva za snimanje svojih sljedećih filmova. To su bili „Varalice“ i nakon njih „Cabirijine noći“. Dok su „Varalice“ prošle nezapaženo, s „Cabirijinim noćima“ Fellini je ponovno osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja 1957. godine, a iste godine je bio nominiran i u kategoriji za najbolji scenarij.
Fellini nam je kroz „Cabirijine noći“ darovao prelijepu i melankoličnu, no nimalo depresivnu priču. U recenziji „Cabirijinih noći“ slavni francuski kritičar André Bazin, referirajući na Fellinnija, prvi put koristi riječ auteur da opiše filmskog redatelja. Glavnu ulogu Fellinni je dodijelio svojoj supruzi Giulietti Masini, koja joj je donijela Zlatnu palmu 1957. u Cannesu. S potpunim pravom, jer Giulietta briljira. Utjelovila je lik koji će ostati urezan u sjećanju svih sretnika koji su imali priliku odgledati „Cabirijine noći“. Gotovo svaka komična situacija u kojoj se junakinja filma nađe, je referenca na Chaplinovu skitnicu. Masina tragikomičnom pantomimom, isto kao i u ranijoj filmskoj suradnji sa suprugom u „Ulici“, nepogrešivo imitira kralja komedije. Redatelj je priznao da je u „Svjetlima velegrada“, jednom od njemu najdražih filmova, pronašao uzor za „Cabirijine noći“. Ovo je posljednji film u kojem Fellinni koristi elemente neorealizma. Kroz Cabiriju već koketira s višim slojem društva. Mada će kasnije snimiti nekoliko remek-djela: poput „8 ½“ ili „Amarcorda“, nijedan od tih filmova ne može nadmašiti dražesnost „Cabirijinih noći“ ili „Ulice“. Nino Rota uveličao je film svojom sjetno bajkovitom glazbenom temom. Temom, koja nije nimalo inferiorna njegovoj slavnoj glazbi iz „Kuma“. Producentima se nije svidjela ideja da Fellinni snima film o prostitutkama. Prema anegdoti, rekli su mu: „Snimio si film o homoseksualcima, imao si scenarij o ludnici i sad želiš snimiti film o prostitutkama. O čemu će tek tvoj sljedeći film biti?“ Fellinni je gnjevno odgovorio: „Moj sljedeći film biti će o producentima!“ Lik Cabirije nakratko se pojavljuje u ranijem redateljevom filmu „Bijeli šeik“. Srećom nije ostalo na tome, nego je Fellinni u potpunosti iskoristio potencijal tog iznimno simpatičnog lika ovim filmom. Tema usamljenosti uvijek je intrigirala Fellinnija. „Obično su oni koji su prepametni ili preglupi izostavljeni. Jedina je razlika u tome što se pametni izoliraju sami, a ove manje inteligentne izolira društvo.“ Takav je i lik Cabirie. Ona se jednostavno ne uklapa u milje u kojem živi. Tijekom snimanja filma „Il Bidone“ redatelj je upoznao Wandu na kojoj će bazirati Cabiriju. Živjela je ispod neke nastrešnice kod ruševina rimskog akvadukta. Isprva je bila ogorčena što netko narušuje njenu dnevnu rutinu, no nakon što joj je slavni redatelj ponudio hranu počela je komunicirati s njim i upoznala ga s okolnostima prostituiranja u Rimu. Vrijedi spomenuti i francuskog glumca Françoisa Périera koji je jako dobro interpretirao utjelovljenje okrutnosti i varljivosti svijeta koji nas okružuje kroz prevaranta Oscara.
Na scenariju je surađivao i Pier Paolo Pasolini koji je već tada slovio kao autor kojeg fasciniraju mračne teme – poput prostitucije. Savjetovao je Fellinnija oko dijaloga prostitutki i svodnika. Ovo je posljednji film Fellinijeve prve faze, u kojoj je tematizirao provinciju, periferiju, sirotinju i bijedu, što su karakteristike neorealizma.
U tom razdoblju okuplja stalne suradnike scenariste (Ennio Flaiano, Tullio Pinelli, Brunello Rondi), a još od prvog filma surađuje sa skladateljem Ninom Rotom.
Nakon dekade filmova u kojima je bio objektivni promatrač koji iznosi priču, Fellini postaje redatelj kojeg sve više zanimaju snovi, unutarnji problemi i želja za pričanjem vlastitih doživljaja i osjećaja. Na tom tragu nastaje film „Slatki život“ 1960. godine. Kroz sedam dana i noći film prati mladog novinara Marcella, kojeg glumi Marcello Mastroianni, u svakodnevnim problemima. Djevojka mu se pokušala ubiti zbog njegove nevjere, on ima problema s drugim ženama, prijatelj mu je izvršio samoubojstvo, privukla ga je glumica Sylvia koja je došla snimati film u Rim pa ju on prati u njenim vrludanjima kroz Rim... Upravo je ta priča oko Marcella i Sylvie rezultirala najpoznatijom scenom Fellinijevih filmova, scenom u kojoj se Sylvia kupa u fontani di Trevi i zove Marcella da joj se pridruži.
U spomen na Marcella Matroiannia i tu poznatu scenu, fontana je ugašena i uvijena u crno na jedan dan prilikom njegove smrti 1996. godine.
Nakon „Slatkog života“ Fellini je snimio jedan segment u omnibusu „Boccacio'70“. Ostale segmente režirali su De Sica, Visconti i Moniceli. Nakon „Boccacia“ Fellini je izračunao da je snimio 6 dugometražnih filmova, dva omnibusa i jedan film kojem je bio koredatelj. Omnibuse i“Svijetla varijetea“ je računao kao pola, a prvih 6 filmova kao jedan cijeli pa je to iznosilo sedam i pol. Prigodno je svoj sljedeći film nazvao „Osam i pol“.
„Osam i pol“ je, uz kasniji“Amarcord“, definitivno najpoznatiji i najosobniji Fellinijev film. U njemu Marcello Mastroianni glumi redatelja Guida, Fellinijev alter ego, koji je ostao bez inspiracije i bez pokretačke snage, a pritišću ga producenti jer treba započeti snimanje filma u kojeg su uložili dosta novca. „Osam i pol“ nije samo film o stvaranju filma, nego je to film u kojem se tematiziraju sve poteškoće koje stoje na putu umjetniku koji želi stvarati. Umjetnik, u ovom slučaju redatelj Guido, ima poteškoće u odnosu sa suprugom i ljubavnicom, u odnosu s glumcima i producentima, ima neraščišćenih računa sa svojom prošlošću i stalno bježi u neka sanjarenja o boljoj sadašnjosti i o tome kako bi to sve trebalo izgledati. U filmu se cijelo vrijeme miješaju sadašnjost i prošlost, snovi i java, mašta i podsvijest pa bi se“ Osam i pol“ moglo nazvati metafilmom koji govori o samom Felliniju i njegovim problemima pri radu.
„Osam i pol“ je također poznat i po tehničkoj savršenosti. Kamera u filmu je vrlo fluidna, a jedan od razloga savršenosti snimanja je Gianni Di Venanzo, snimatelj koji je prije toga radio s Michelangelom Antonionijem na njegovim filmovima „Noć“ i „Pomrčina“, poznatim po vrhunskoj crno bijeloj fotografiji. Film je doživio oprečne kritike. Veći dio kritike ga je proglasio najboljim filmom svih vremena, dok ga je drugi dio kritike proglasio najprecijenjenijim filmom svih vremena. Danas, nakon skoro 40 godina mišljenja su i dalje podijeljena. Dok jedni misle da je Fellini svoju kreativnu blokadu iskoristio kao pokretačku snagu za snimanje filma o tome kako film nastaje i kako se jedan umjetnik nosi sa stvaralačkom snagom i njenim nedostatkom, dotle drugi misle da su to samo prazne tlapnje čovjeka bez ideje.
Film je osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja i Oscara za kostimografiju u crno bijelom filmu (tada se dodjeljivala jedna nagrada za crno bijeli film, a druga za film u boji). Osim dvije nagrade Oscar, film je osvojio Grand Prix na festivalu u Moskvi i pregršt nagrada na većim i manjim festivalima. Film je inspirirao broadwayski mjuzikl „Devet“ koji je osvojio dvije Tony nagrade, jednu 1982. za najbolji mjuzikl i jednu 2003. za najbolji ponovno izvođeni mjuzikl. Također, Rob Marshall je režirao istoimenu ekranizaciju mjuzikla u kojoj Daniel Day Levis igra Guida.
Potaknut epizodom u omnibusu „Boccacio'70“, koju je snimao u boji, Fellini je odlučio svoje sljedeće filmove snimati u boji. Kao nekakvu protutežu Guidu iz „Osam i pol“, Fellini je napisao scenarij za film „Giulietta i duhovi“ u kojem tematizira krizu identiteta, sada ne umjetnika nego sredovječne kućanice.
Sljedeći njegov film je ekranizacija romana Gaja Petronija Arbitera „Satyricon“. Fellini u filmu prikazujući prošlost progovara o dekadenciji i društvenoj obijesti. Kritičari ovaj film najčešće povezuju s filmom „Slatki život“ jer progovara o istim temama samo kroz sliku sadašnjeg, a ne starog Rima. Paralelno s Fellinijem i malo poznati talijanski redatelj Gian Luigi Polidoro je počeo snimati svoju ekranizaciju istoimene knjige. Problemi su nastali jer je potonji prije prijavio naslov svog filma i Fellini nije smio koristiti isto ime. Zato je film nazvao „Fellinijev Satyiricon“, a kompanija United Artist je platila milijun dolara za distribuciju Polidorovog „Satyiricona“ te ga godinu dana držala bunkeriranog kako bi Fellinijev film prvi došao u kinodistribuciju. Film nije postigao veći međunarodni uspjeh, ali je ostao zapamćen po prekrasnoj fotografiji u boji i po tehničkoj savršenosti.
Sve do filma „Amarcord“ 1973. godine Fellini nije postigao veći međunarodni uspjeh. Zato je s „Amarcordom“ to sve naplatio. Kada se govori o Felliniju u filmskim krugovima uvijek će se prvo spomenuti film „Osam i pol“, dok je kod publike uvijek bolje prolazio „Amarcord“.“ Amarcord“ na dijalektu koji se govori u okolici Riminija znači „sjećam se“. U filmu su opisani klasični problemi jednog malog sela na obali mora. Dječačko odrastanje, dolazak velikog broda po imenu Rex (što tako nešto znači u životu malog sela može se čuti u pjesmi Arsena Dedića „Parobrod Rex“), prva seksualna iskustva, problemi u braku, preljubi, svađe, smjena godišnjih doba, dolazak fašizma...Film je Felliniju donio zadnju nagradu Oscar za najbolji film s neengleskog govornog područja i još dvije nominacije, za režiju i za scenarij. U većini relevantnih anketa „Amarcord“ se nalazi na listi 100 najboljih filmova svih vremena, a hrvatski filmski kritičari su ga krajem devedesetih godina u velikoj anketi časopisa Hollywood jednoglasno proglasili najboljim filmom svih vremena.
Nakon „Amarcorda“ Fellini više nije snimio toliko zapažene filmove – kasnije možda iskače „Casanova“ s Donaldom Sutherlandom u glavnoj ulozi, ali samo po budžetu ne i po zapaženosti. U red značajnijih ostvarenja kasnije faze Fellinijevog života ulazi „Proba orkestra“ 1978. u kojoj se tematizira nastajanje totalitarnog režima, „Grad žena“ i „Ginger i Fred“.
1993. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, iz ruku Sophije Loren i uz podršku Marcella Mastroiannija na pozornici i supruge Giuliette Masine u publici preuzeo je nagradu Oscar za životno djelo "kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavljala publiku diljem svijeta." Umro je 31. listopada 1993. godine, dan nakon 50 godišnjice braka.
U izboru časopisa Entertainment Weekly uvršten je u 10 najvećih redatelja u povijesti... 2002. Damian Pettigrew snima dokumentarac „Fellini: Je suis un grand menteur / Fellini: Ja sam veliki lažac“, gdje u opsežnim intervjuima sa samim redateljem i mnogima koji su sa njime radili razlaže i objašnjava Maestrovu kreativnost i funkcioniranje na setu... Bio je veliki poštovatelj strip-crtača Stan Leeja (naročito njegovih stripova o superjunacima Hulku i Spidermanu), a Dino deLaurentiis godinama ga je uvjeravao da je baš on najpogodniji za režiju „Flash Gordona“ – i to ima veze sa Fellinijevim počecima: jedan od prvih plaćenih poslova početkom četrdesetih mu je prilagođavanje stripa Flash Gordon na talijanski...U rodnom Riminiji međunarodna zračna luka nazvana je njegovim imenom...
CRTAČ 1 Federico Fellini je uveo nekoliko novina u snimanje filmova. Kao i Akira Kurosawa, Fellini je također crtao dobar dio likova, scena i kadrova. Nije imao Kurosawinu preciznost i usredotočenost, nego je tome prilazio na jedan malo opušteniji način. Ipak je on bio Talijan, a ne Japanac. Od malena se bavio karikaturom i taj svoj talent je stalno koristio. Prvo je započeo s crtanjem vanjskog izgleda likova, a taj vanjski izgled temeljio je na osobinama. Poznato je kako su u talijanskim filmovima naknadno nadosnimavali glasove u studiju. Fellini je tako znao glumcima na setu dopustiti da govore nepovezane rečenice jer je naknadno znao mijenjati tekst kojeg bi onda u studiju prilagodili micanju usana. Redovito je znao glumcima davati tuđe glasove jer mu je od jedne osobe bolje pasao izgled, a od druge glas za određenu ulogu. Cijeli svoj život crtao je svoje snove koji su prije 5 godina objavljeni u knjizi pod naslovom „Federico Fellini: Knjiga snova“ (Federico Fellini: The Book of Dreams). Za života je imao nekoliko nedovršenih projekata od kojih je jedan (Trip to Tulum: From a Script for a Film Idea) završio strip ekranizacijom u suradnji s poznatim talijanskim strip crtačem Milom Manarom.
CRTAČ 2 U studenom 2003., na desetogodišnjicu Fellinijeve smrti, u njegovoj rodnoj kući u Riminiju otvoren je muzej u cijelosti posvećen slavnom redatelju. U njemu su izloženi neobjavljeni snimci, rukopisi, fotografije, kostimi iz filmova, plakati, zaboravljeni Fellinijevi intervjui, knjige s posvetama i različiti osobni predmeti. Najviše je crteža i skica, rađenih kemijskom olovkom, perom, flomasterima… Crtao je uvijek i na svakom mjestu, dok je jeo, razgovarao, telefonirao. Nikada nije prestajao. Crteži su se kasnije pretvarali u ideje za kostime, scenografije, likove, karikature, reklamne spotove… Crteži su bili Fellinijeva priprema za film, crtanjem je oživljavao vlastite ideje. Od ostalih Fellinijevih crteža razlikuju se crteži snova, nastali prema preporuci psihijatra da crta svoje snove i osjećanja. Fellini ih je pažljivo skupljao i lijepio u svojevrstan abum koji je nazvao Knjiga snova. “Naši snovi su naš stvarni život. Moje fantazije i opsesije nisu samo moja stvarnost, već stvari od kojih nastaju moji filmovi.”
CRTAČ 3 Fellini nikada nije krio da su žene bile njegova najveća inspiracija, i da su ga “istovremeno i privlačile i plašile”, kako ih je i prikazivao u filmovima. Dvanaest godina nakon njegove smrti, u austrijskom gradiću Kremsu priređena je izložba Fellinijevih crteža pod nazivom Erotomachia. Ukupno je bilo 29 crteža, a svi su, najvjerovatnije, nastali tokom posljednjih godina Fellinijevog života. Na svim crtežima je Gianna, jedna od njegovih posljednjih ljubavnica: dominira snažno i senzualno žensko tijelo, pored koje sitno i neugledno Fellinijevo izgleda kao igračka. Veliki broj Fellinijevih crteža, skica i karikatura odavno su izloženi u njujorškom Guggenheimu i u Trastevereu u Rimu.
IN MEMORIAM JAMES EARL JONES
Conan the Barbarian, 1982. John Milius, 129 min.
Scenarij: John Milius, Oliver Stone, Edward Summer prema pričama Roberta E. Howarda
Uloge: Arnold Schwarzenegger, James Earl Jones, Sandahl Bergman, Mako
Ovamo je došao Conan iz Cimmerije, crne kose, prkosnih očiju, s mačem u ruci, lopov, pljačkaš, ubojica, s ogromnom tugom i ogromnim veseljem, kako bi zgazio draguljima optočena prijestolja na Zemlji svojim ogromnim stopalima...
Kada mu banda okrutnih ubojica i njihov hladnokrvni vođa ubiju roditelje, Conanovo djetinjstvo se pretvara u nemilosrdno ropstvo kako bi postao gladijator za zabavu svojih otmičara. Kada napokon postane slobodan, Conan kreće u opasan, krvavi pohod da bi osvetio roditelje...
Velik komercijalni uspjeh film ponajviše zahvaljuje pravodobnom pojavljivanju; premijerno je prikazan u razdoblju povećanog zanimanja za podžanr tzv. filma mača i magije, prouzročen poglavito popularnošću igre „Dungeons and Dragons“. Iako često smatran tek eksploatacijskim filmom, „Conan“ je raskošno epsko djelo u kojemu su vjerno ekranizirani trivijalni predlošci Roberta E. Howarda. Pritom Milius predlošku pristupa ozbiljno te dočarava uvjerljiv, čak i vrlo realističan pripovjedni svijet; film ne očituje parodične konotacije, a rijetki komični trenutci uglavnom su vezani za sporedne likove. Film impresionira i svojom likovnošću, a posebno i preciznošću u osmišljavanju kostimografskih detalja, dok vrsno koreografirane scene borbi sadržavaju i izravan prikaz nasilja. S uglavnom neiskusnom glumačkom ekipom (izuzev J. E. Jonesa i M. Von Sydowa), film je emocionalno zasnovan na motivu herojstva glavnog junaka, potpomognutog grandioznom glazbenom pratnjom B. Poledourisa. U režiji R. Fleischera 1984. snimljen je slabiji nastavak „Conan razarač“. (Mario Sablić/HFS)
Ovo je jedan filozofski dubok, dramski slojevit i emotivan uradak, puno više od "sword&sorcery" spektakla i krvavog filma osvete, iako izvrsno funkcionira i kao takav.(Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Kao priča o propalu starom svijetu ponikla iz mentalnih zasada novog i, barem izvana, povijesno najsnažnijeg, Miliusov film tako ostaje fenomen za sebe - iznimno relevantan i žanrovski i metafilmski, ali rijetko kad shvaćan, a nikada nadmašen. (Vladimir C. Sever, Vijenac)
„Conan the Barbarian“ brzo je stekao kraljevski status među širim gledateljstvom, a za razliku od mnogih filmova, pa posebno i s&s žanra, pripada skupini koja s prolaskom vremena dobiva na vrijednosti. Dvije godine kasnije izaći će „Conan the Destroyer“, ali se radi o slabom nastavku čije su jedine svijetle točke ostali Arnold Schwarzenegger i glazbeni angažman Basila Poledourisa. (Decadent Sympozium / http://www.fantasy-hr.com/filmovi)
https://www.imdb.com/title/tt0082198/?ref_=fn_al_tt_1
KLASIKA AL FRESCO: The Big Lebowski, 1998. Joel Coen, Ethan Coen, 117 min.
Scenarij: Joel Coen, Ethan Coen
Uloge: Jeff Bridges, John Goodman, Steve Buscemi, Julianne Moore, David Huddleston, John Turturro
„Dude“ Lebowski zamijenjen je za istoimenog čovjeka i uvučen – zajedno s prijateljima s kuglanja – u mrežu kriminala i misterija. Gotovo je nemoguće opisati što slijedi, osim da takvo što nikada niste vidjeli.
Jeff Lebowski žrtva je zamjene identiteta. Dvojica silnika provale mu u stan vjerujući da ih ondje čeka milijunaš iz Pasadene, Jeff Lebowski, a ne ležerni, nezaposleni Jeff koji je zaglavio u 70-ima i sebe zove Dude. Dudeova prva pogreška je što je posjetio svoga bogatog imenjaka u nadi da će dobiti zamjenu za svoj ukaljani tepih. Ali umjesto novoga perzijanera, naš neodlučni heroj i njegov prijatelj Walter uvučeni su u Coenovski komični triler iznude, prijevare, podvala, utaja, seksa i droge.
Iako „Veliki Lebowski“ nije izravno temeljen na romanu „The Big Sleep“ Raymonda Chandlera, Joel Coen je izjavio "htjeli smo raditi po Chandlerovoj priči - kako se ona razvija epizodno i govori o likovima koji pokušavaju riješiti misteriju. No, htjeli smo i beznadno složenu radnju koja je na kraju krajeva nevažna...“
Malo se filmova koji su propali na kino blagajnama mogu pohvaliti da imaju godišnji festival fanova, ali i da su začeli vlastitu religiju. Kritičari su nakon odlično prihvaćenog „Farga“ očekivali još jedan hit braće Coen, no nisu ga prepoznali u „Velikom Lebowskom“. Kritike su bile loše, Variety ga je nazvao šupljim i bez karaktera. Gledatelji također nisu pohrlili u kina pa je nakon uloženih 15 milijuna dolara „Veliki Lebowski“ zaradio samo dva milijuna više od toga na američkim kino blagajnama. S ukupno u svijetu zarađenih 46 milijuna, daleko je od statusa holivudskih hitova.Ipak, kroz usmenu predaju i internetske forume, stvorila se baza fanova, a Lebowski je potiho postao jedan od najvećih klasika modernog filma. Lik Jeffa Bridgesa, the Dude, postao je jedna od ikona pop kulture o kojoj se pišu knjige, ali i fakultetske studije.
Film, poznat po svojim svojstvenim likovima, nadrealnim sekvencama snova, nekonvencionalnom dijalogu i eklektičnom soundtracku, postao je klasik te prozvan "prvim kultnim filmom internetske ere“... (www.labin.com)
Mislili ste kako Altmanovi filmovi donose likove koje volite oponašati i prepričavati, ali ako niste gledali "Big Lebowski" ne znate što ste propustili... (S.Kljun, www.popcorn.hr)
„The Big Lebowski“ spaja različite žanrovske postupke, bogat je humorističnim elementima, zanimljivim dijalozima i nadrealnim snovitim sekvencama. Njegova citatnost ujedinjuje litetarne s filmskim postupcima, a avanturistički ga elementi čine izuzetno privlačnim. Bez obzira na sveprisutan besmisao važno je istaknuti toplu atmosferu i komičnost priče koja je ovaj film učinila kultnim ostvarenjem... (D.Ivezić, www.ziher.hr)
Ako ne možemo postati (kao) on, lijepo je barem biti u njegovom društvu i na dva sata prisvojiti njegov način života, odnosno užurbani svijet staviti na “pauzu“ i stisnuti “play“ na videu “Velikog Lebowskog“. Gledanje Dudeova filma danas je terapeutsko iskustvo upravo zbog glavnog lika, “najlijenijeg čovjeka u okrugu Los Angelesa“ i šire koji je (za)ostao u šezdesetima i boli ga neka stvar za sve oko sebe, vjerojatno i ovaj osvrt. “To je tvoje mišljenje, čovječe“, već ga čujemo. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt0118715/?ref_=nv_sr_srsg_0
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/
KINOTEKA NA BAČVICAMA: DIM
KLASIKA AL FRESCO: Smoke, 1995. Wayne Wang & Paul Auster, 111 min.
Scenarij: Paul Auster
Uloge: Harvey Keitel, William Hurt, Harold Perrineau Jr., Forest Whitaker, Stockard Channing, Victor Argo, Ashley Judd, Giancarlo Esposito
Radnja se odvija godine 1990. u New Yorku, točnije Brooklynu, gdje Auggie Wren drži malu prodavaonicu duhana. Osim što služi za opskrbu nikotinskim ovisnicima, Auggijeva je prodavaonica stjecište različitih neobičnih likova, od kojih gotovo svatko ima neku svoju životnu priču...
Specijalna nagrada žirija i Srebrni medvjed na festivalu u Berlinu '95 više su nego dovoljna preporuka za ovaj nadasve opušteni film sa izvrsnom glumačkom ekipom. Smještajući događaje oko prodavaoni-ce cigara u Brooklynu redatelj Wang nam nudi film o životu i prijateljstvu ispričan na iskren i zanimljiv način...
Wayne Wang je ovaj svoj film režirao neopterećen producentskim zahtjevima za stotinama statista, hrpom akcije, hektolitrima krvi ili armijama golih žena. Scenarij Paula Austera, koji je napravljen po danas izuzetno pomodnoj nelinearnoj narativnoj strukturi, dao mu je prilike da se oproba u minimalističkom pristupu filmu. Zbog toga filmom dominiraju dugi kadrovi, što je pravi melem za oči gledateljima koje su već iscrpila videospotovska maltretiranja MTV-junaca. Ali, to je najviše pogodovalo glumcima, kojih se u dimu okupila moćna gomilica. Prije svih je tu više nego izvrsni Harvey Keitel, a sjajnu mu podršku daje i William Hurt, kojemu danas baš previše i ne cvjetaju ruže, te kojeg je dobro vidjeti nakon duže vremena. Valja pohvaliti i izvrsne karakterne glumce - mladog Perrineaua, poslovično impozantnog Foresta Whitakera te pomalo zaboravljenu komičarku Stockard Channing. Bez te glumačke moćne gomilice se vjerojatno ne bi mogle s onoliko šarma i ljudske topline ispričati sve one tako obične, a opet tako dirljive priče od kojih je satkan ljudskih život. Te priče, iako nemaju nekakvu naglašenu poruku, su zapravo najveća vrijednost filma zbog kojih ga se isplati pogledati, makar zbog čisto terapeutskih razloga. Rijetko koji film zrači s toliko pozitivne energije, a da je ona bila i iza kamere svjedoči i to da je s istom ekipom odmah nakon završetka snimanja Wang napravio novi film, „Blue in the Face“. Ukratko, DIM je film koji se ne smije propustiti. (Dragan Antulov, purger.com)
Keitel nije nikad bio ovako prijateljski nastrojen, životan, human... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
Zamršeni obiteljski i ljubavni odnosi, suočavanje s duhovima prošlosti i čista uživancija u dimu cigara i cigareta tek su djelić ove nezaboravne štorije u kojoj će svaki gledatelj s lakoćom moći izdvojiti sebi najdraže trenutke. (e-zadar)
https://www.imdb.com/title/tt0114478/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/
KLASIKA AL FRESCO: Clerks, 1994. Kevin Smith, 90 min.
Scenarij: Kevin Smith
Uloge: Brian O'Halloran, Jeff Anderson, Marilyn Ghigliotti, Lisa Spoonhaier, Jason Mewes, Kevin Smith, Scott Schiaffo
Debitantsko ostvarenje redatelja Kevina Smitha crno-bijela je komedija čija najveća dopadljivost leži u genijalno napisanim dijalozima.
Pratimo jedan ludi dan u životima dvojice izmorenih radnika za pultom, čija duhovitost i lakrdije na poslu daju posve novo značenje uslužnoj djelatnosti. Čak i dok se izlažu neprekidnoj rijeci nepredvidivih mušterija, prodavači uspijevaju zaigrati hokej na krovu, posjetiti pogrebno poduzeće te popraviti svoje neuobičajene ljubavne živote. Gazde nema na vidiku pa se možete kladiti da se svašta može dogoditi kad ovi momci vode trgovinu.
Kevin Smith radio je u Quick Shop trgovini gdje je i snimljen njegov prvi dugometražni film ‘Clerks’ 1994. godine. Kako bi snimio film čiji je scenarij sam i napisao, Smith je napravio po nekima čak suludi potez i ulozio svoju ušteđevinu namijenjenu fakultetskom obrazovanju, prodao zavidnu kolekciju stripova, digao gotovinu na više kreditnih kartica i kada je shvatio da neće moći istovremeno raditi u trgovini, režirati i glumiti jednu od glavnih uloga, dodijelio si je sporednu ulogu Silent Boba – lik koji će kasnije postati jedna od filmskih ikona devedesetih godine. Budžet koji je uspio skupiti iznosio je 27.575 USD. Glavne uloge u filmu tumače Brian O’Halloran kao Dante Hicks i Jeff Anderson kao Randal Graves. Film na iznimno komičan i pomalo ‘pomaknut’ način prikazuje jedan dan u životu dvojice trgovaca i njihovih poznanika. Iako snimljen sa skromnim budžetom, ‘Clerks’ je u kinima zaradio preko 3 milijuna USD. I ovacije publike u Cannesu i na Sundanceu.
Žiri u Cannesu '94-te je svoj glas dao Tarantinu, dok se kritika odlučila za Kevina Smitha i njegove „Trgovce“. S punim pravom. Jer ovo je bolji, konkretniji i duhovitiji film koji plijeni jednostavnošću i neposrednošću. Kako redateljskom tako i glumačkom. Ne sjećam da sam gledao film sa tako malo pokreta kamere i minimumom montaže. Scenografije praktički i nema. Ali zato ima obilato uživanja u postupcima, dosjetkama i vrckavim dijalozima glavnih protagonista, mladog trgovca Dantea i njegovog pomoćnika Randalla te slučajnim putnicima (kupcima) namjernicima. Usput, riječ je o crno-bijelom filmu, debitantskom Smithovom radu koji je napisao na temelju vlastitih iskustava dok je radio kao prodavač newyorškom dućanu Quick Stop Groceries i zatim ga u njemu (i o njemu) snimio. I na kraju, film koji bi kao obavezno štivo svi domaći autori morali gledati i više nikada ne govoriti o nedostaku novca. Prije bi se moglo govoriti o njihovom nedostaku ideja i umješnosti... (Vladimir Županović, Feral Music)
S obzirom na okolnosti u kojima su bili snimani, „Trgovci“ predstavljaju pravi pravcati trijumf sadržaja nad formom i dokaz kako se nedostatak iskustva ili financijskih sredstava može itekako nadoknaditi velikim entuzijazmom i prirodnim talentom. Iako film zapravo i nema neku radnju, i iako se gotovo u potpunosti oslanja na verbalne gegove, on nam gotovo svaki minut uspijeva izvući više gromoglasnog smijeha nego što nam prosječna holivudska komedijica (uključujući tu i Zucker-Abrachamse) uspijeva izazvati smiješka u sat i pol vremena. I glumci, većinom naturščici, savršeno funkcioniraju, i to zbog prozaične činjenice da se, zapravo, i nije trebalo previše glumiti. Smith je u scenarij jednostavno sažeo sva svoja iskustva i frustracije mladog Amerikanca bez perspektive kojemu je vlak za uspinjanje na društvenoj ljestvici odavno prošao. Brian O'Halloran, Jeff Anderson i svi ostali su pred kamerama trebali samo rekonstruirati vlastite traume i začiniti ih sa zanimljivim Smithovim opservacijama na temu popularne kulture ili neortodoksnih seksualnih aktivnosti. „Trgovci“ su, stoga, ne samo poput pelinkovca gorak brain candy, nego i prilično zanimljiv komentar svog vremena, pogled na "generaciju X" bez holivudskih ružičastih naočala i, konačno, mogu poslužiti čak i kao upozorenje na to što možemo očekivati ako bi se neki današnji kulturni ili socijalni trendovi doveli do svoje krajnosti. Ukratko, „Trgovci“ su film koji kao rijetko koji prije njega uspijeva razorni socijalni komentar spojiti s urnebesnom zabavom. (Dragan Antulov, purger.com)
Osim što su mu „Trgovci" popločali put prema kultnim prostranstvima suvremenog filma i označili ga kao glasnogovornika „generacije x", Kevin Smith se svojim prvim filmom pokazao kao vrlo vješt i talentiran redatelj. Iako se gotovo cijeli film odvija u skučenom prostoru jedne trgovine (s povremenim izletima u Randalovu videoteku), pejsaž „Trgovaca" ne postaje dosadan. Lokacija je Smithu jednako bitna kao glavni likovi i njihove misli i karakteri, ona živi s radnjom i dosljedno prati razvoj priče. (e-zadar)
https://www.imdb.com/title/tt0109445/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/
KLASIKA AL FRESCO: The Abyss, 1989. James Cameron, 146 min.
Scenarij: James Cameron
Uloge: Ed Harris, Mary Elizabeth Mastrantonio, Michael Biehn, Leo Burmester, Todd Graff, J.C. Quinn
Američka nuklearna podmornica misteriozno potone na dno oceana, a tim podmorskih bušitelja, zajedno s vojnom američkom specijalnom postrojbom, pokušava se domoći podmornice prije Sovjeta, koji su u vrijeme Hladnog rata bili najveći neprijatelji Amerikanaca. Posada na dnu upoznaje sasvim nove oblike života koji ih vode u nepoznate dimenzije.
Besramno lijepe scene prepune specijalnih efekata još neviđenih u to doba i atmosfera u kojoj se osjeća pritisak kao da se nalazite dvije tisuće metara pod morem su sjajna kulisa za ovaj napeti triler. Misteriozni vanzemaljci su ovaj puta dobroćudne prirode, a drama između posade podmornice će iznjedriti prave zločince. (Ivan Joshi Tomić/serijskiubojica.hr)
James Cameron nije se previše opterećivao objašnjenjima o tome kako su se razvila pomalo bajkovita bića iz „Bezdana“, jer je njegov cilj ionako bio upozoriti na pogreške koje radi ljudska vrsta. (Tomislav Hrastovčak / planb)
Cameronov „Bezdan“ tipičan je film za njegov opus; dobra priča, dobra akcija, spektakularni efekti i pomicanje granica u filmskom stvaralaštvu. No, ideja za film mu je došla još dok je pokušavao studirati. Kažem pokušavao, jer od nekoliko započetih studija, niti jedan nije završio, što je nebitna stvar u ovoj priči, ali prvi nacrt za ono što će kasnije postati poznato kao „Bezdan“, nastala je u njegovoj glavi dok još uopće nije ni razmišljao o režiranju filmova, a kamoli da će jednog dana sjediti na tronu najisplativijeg redatelja. Danas je uvriježeno mišljenje da je Bezdan najbolji Cameronov film, najzreliji, što bi se reklo, ali priča koja se odvijala iza kamera zanimljiva je skoro kao i sami gotovi proizvod. Jer, tu ima doslovce svega. Od pomicanja granica specijalnih efekata, preko nevjerojatnih stvarnih setova, pa do činjenice da je snimanje bilo toliko naporno i napeto da filmska ekipa nije bila u sjajnim odnosima, zbog čega do današnjeg dana Ed Harris ne voli govoriti o svom iskustvu pri snimanju. Kako je sve počelo? Kao i sve dobre priče… neočekivanim uspjehom. (Danijel Špelić / inverzija.net)
https://inverzija.net/the-abyss-neistrazene-dubine-filmskog-stvaralastva/
https://www.imdb.com/title/tt0096754/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/
KLASIKA AL FRESCO: Stalker, 1979. Andrej Tarkovski, 169 min.
Scenarij: Arkadi Strugatski i Boris Strugatski prema vlastitom romanu „Piknik pokraj puta“
Uloge: Aleksander Kaidanovski, Anatoli Solonicin, Nikolai Grinko, Alisa Freindlich
Naslovni lik filma je tajni vodič kroz misteriozno, ograđeno područje zvano Zona koje čuva vojska, a Soba unutar Zone ima moć da ispunjava najdublje želje osoba koje uđu u nju. Uobičajeni zakoni ne vrijede u Zoni i opasnosti su nevidljive, no Stalker ima sposobnost da osjeti opasnost i pronađe pravi put. Unatoč zabrinutosti i prigovorima supruge, Stalker odlazi u Zonu sa šutljivim znanstvenikom i skeptičnim piscem koji traži izgubljeno nadahnuće.
Kratko ošišan i rigidno obučen Stalker implicira političku alegoriju o totalitarnom društvu, a sam film je bogat biblijskim i ekološkim referencama...
Ambiciozni film o vjeri i nadi. Film o potrazi za onim nečim što dopušta ljudima da žive, onim najintimnijim i najtajnijim željama, dok odlaze u misteriozno postindustrijsko područje Zone iz kojeg nema povratka. Ali tko je taj famozni asketski 'stalker' koji se krije u nazivu filma? „On je prorok koji vjeruje da humanost korača prema smrti, jer je izgubila sve vrijednosti svijeta. U svijetu u kojem više nitko u ništa ne vjeruje, on je taj koji pokušava ući u trag onima koji još nisu izgubili vjeru, te ih vodi u krajolike Zone da bi im prenio klicu idealizma“ (Andrej Tarkovski)
Drugi znanstveno-fantastični film Andreja Tarkovskog bio je njegovo posljednje ostvarenje snimljeno u Rusiji, prije nego što će emigrirati u Italiju. U izmišljenom svijetu glavni junak Stalker zarađuje novac tako što ilegalno vodi ljude u Zabranjenu zonu. U pitanju je napušteni teritorij gdje postoji neka skrivena opasnost. U njezinom centru je soba za koju se vjeruje da ispunjava najskrivenije želje posjetitelja. Stalker odlazi u Zonu s jednim piscem i jednim profesorom. U ovom metafizičkom labirintu mogu se samo osjetiti, ali ne i vidjeti putevi kroz ovaj napušteni prostor. Isto se može reći i za stanje uma. (Aleksandra Guzeva)
Vjerojatno sam ga prvi put gledao u kinu u Oxfordu. Kad bih rekao da sam uživao, vjerojatno bih pretjerao, ali to je bio jedan od najupečatljivijih filmova koje sam ikada vidio. (Jonathan Bousfield)
“Stalker“ je savršeno apokaliptično djelo za razdoblje klimatskih promjena. Taj film stalno možemo gledati kao svjedočanstvo o kriznim vremenima, čak i danas, četrdeset godina nakon što je napravljen. (Josephine Livingstone)
“Stalker” je metafora ropstva u totalitarnoj apokalipsi, lošeg vodstva... i iluzornih istina. Taj je film i dalje jako relevantan i savršeno korespondira s našim suvremenim senzibilitetom. (Jerzy Illig)
“Stalker” je svijetu premijerno prikazan na posebnoj projekciji kanskog filmskog festivala u svibnju 1980. Te su godine Zlatnu palmu podijelili Kurosawina “Kagemusha” i Bob Fosseov “All That Jazz”. „Stalker“ se željno iščekivao jer je Tarkovski već stekao iznimnu međunarodnu kritičku reputaciju svojim prethodnim filmovima, “Ivanovo djetinjstvo” (1961.), “Andrej Rubljov” (1966.), “Solaris” (1972.) i “Zrcalo” (1975.). “Stalker” je odmah proglašen briljantnim, kao još jedan u nizu sjajnih filmova u sasvim iznimnom opusu Tarkovskog, iako kritičari isprva nisu bili suglasni o čemu se tu zapravo radi. Polaganog ritma, vizualno silno upečatljiv, dovoljno neodređen da i dalje priziva različite interpretacije, “Stalker” nije prestao intrigirati gledatelje i kritiku sve do današnjih dana. (JL)
Tarkovski je bio jedan od najdalekovidnijih, najčuvenijih i najutjecajnijih redatelja na svijetu kada je tragično preminuo u 54. godini, a snimio je samo sedam filmova. Svako njegovo ostvarenje je metafizičko i duhovno istraživanje čovječanstva, i svaki njegov film je u cijelom svijetu priznat kao remek-djelo. "On je za mene Bog", rekao je Lars von Trier za Tarkovskog. Danski je redatelj u intervjuu za Time Out London rekao da je film Tarkovskog "Zrcalo" iz 1975. odgledao 20 puta.
https://www.imdb.com/title/tt0079944/?ref_=nv_sr_srsg_0
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/
2013. Silvije Petranović, 102 min.
Scenarij: Silvije Petranović prema knjizi Ivana Brlić-Mažuranić
Uloge: Mile Biljanović, Ena Lulić, Goran Navojec, Hristina Popović, Milan Pleština, Livio Badurina, Mustafa Nadarević, Bojan Navojec, Nikola Kojo, Ivo Gregurević, Špiro Guberina, Damir Lončar, Danko Ljuština, Daria Lorenci Flatz, Marija Kohn
Šegrt Hlapić kreće na put nakon što mu je okrutni majstor Mrkonja nanio nepravdu. Na tom putu upoznaje Gitu, prelijepu djevojčicu iz cirkusa, siroče poput njega. Tijekom putovanja čekaju ih brojne pustolovine i poteškoće: nemaju gdje spavati, nemaju hrane, nemaju ni prikladne odjeće, ali ne boje se ničega! Hrabri su, sretni i spremni su svakome pomoći. U noći punog mjeseca dogodi se nešto strašno i sve se promijeni...
Pulski filmski festival 2014. – Zlatna vrata Pule (nagrada publike)
https://www.imdb.com/title/tt2590900/?ref_=nv_sr_srsg_0
DAN AUDIOVIZUALNE BAŠTINE
Budući su mnogi zvučni zapisi, pokretne slike i drugi audiovizualni materijali nepovratno izgubljeni zbog zanemarivanja, prirodnog propadanja i tehnološke zastarjelosti, Svjetski dan audiovizualne baštine posebnu pozornost daje podizanju svijesti o važnosti audiovizualnih dokumenata kao sastavnog dijela nacionalnog identiteta svake zemlje i upozorava na hitnu potrebu njihove zaštite.
Zajedničkim naporima nacionalnih filmskih arhiva, televizija, radio stanica, udruga, ali i vlada pojedinih zemalja, organiziraju se lokalni programi, rasprave i javna predavanja, kao i posebne filmske projekcije kojima se ukazuje na postojeći problem. Audiovizualna baština u osnovi pripada 20. stoljeću, a ona uključuje sve naslijeđe koje pripada filmskom, televizijskom i radijskom mediju. Otkako je prije sedam godina UNESCO na svojoj Generalnoj konferenciji prihvatio prijedlog da se 27. listopada 2011. proglasi Svjetskim danom audiovizualne baštine, Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva kao nacionalni filmski arhiv aktivno se uključila u njegovo obilježavanje
U raljama života, 1984. Rajko Grlić, 95 min.
Scenarij: Rajko Grlić, Dubravka Ugrešić
Uloge: Gorica Popović, Vitomira Lončar, Bogdan Diklić, Rade Šerbedžija, Velimir Bata Živojinović, Mira Furlan
Glavna junakinja serije je Štefica, zaposlena kao službenica. Ona je gladna ljubavi, ali isto kao i redateljica Dunja, nema sreće s muškarcima. Glavni Štefičin problem je njena nesigurnost uzrokovana viškom kilograma. Zbog nesigurnosti je muškarci ne doživljavaju ozbiljno, već im je samo jedna od usputnih stanica u njihovim životima.
Iako glavna junakinja i redateljica žive u sasvim drukčijim životnim okolnostima, njihove se životne priče sve više preklapaju i postaju sve sličnije i sličnije. Na kraju se i u Štefičinim i u Dunjinom životu pojavljuju toliko željno iščekivani muškarci, puni obećanja.
https://www.imdb.com/title/tt0088312/?ref_=nm_flmg_wr_15
1974. Obrad Gluščević, 95 min.
Scenarij: Obrad Gluščević
Uloge: Tonči Vidan, Petre Prličko, Joško Pažanin, Manojlo Cvijanović, Ratko Buljan
U jesen 1943. godine, nakon talijanske kapitulacije, njemačke jedinice iskrcaju se na dalmatinskoj obali, a pred njima mnogi stanovnici utočište potraže na partizanskom teritoriju, otoku Visu. U konvoju od nekoliko bracera je i brodica kapetana Mikule i njegova unuka Mikule. Njihov se motor pokvari, pa se moraju zaustaviti na otoku koji su zauzeli Nijemci, kako bi nabavili novi dio za motor. Mikula Veliki zatraži pomoć od mještana, ali ga Nijemci uhvate. Mikula Mali zajedno s djecom s brodice mora se snaći u opasnoj situaciji…
https://www.imdb.com/title/tt0071711/?ref_=fn_al_tt_2
2012. Vlatka Vorkapić, 103 min.
Scenarij: Vlatka Vorkapić, Elvis Bošnjak
Uloge: Judita Franković, Goran Bogdan, Dejan Aćimović, Ivo Gregurević, Elvis Bošnjak, Barbara Prpić Biffel, Csilla Barath Bastaić, Vladimir Tintor, Miro Bošnjak
Mlada Sonja Sterle zagrebačka je vegetarijanka i aktivistica za prava životinja koja tijekom prosvjeda protiv borbi bikova jednom svojom izjavom pred TV-kamerama uvrijedi robusnoga Stipu i njegove suseljane iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori. Pogođeni Sonjinom tvrdnjom da oni ne vole bikove koje prisiljavaju na borbe, Stipe i Ante pred čitavim selom sklope neobičnu okladu: Antin sin Ante, akviziter polica osiguranja navodno vješt u nagovaranju ljudi, smjesta će otputovati u Zagreb i Sonju dovesti u njihovo selo. Ako ona smogne hrabrosti približiti se biku na udaljenost od 3 metra, Stipe je spreman odreći se dijela svoje muškosti, a ako ne, dužna je javno se ispričati njemu i svim ljudima koje je uvrijedila. Kad stigne u Zagreb, Ante na razne načine, pa i ojkanjem pod njenim balkonom, uspije Sonju nagovoriti da pođe s njim.
https://www.imdb.com/title/tt2249542/?ref_=fn_al_tt_1
KLASIKA AL FRESCO: Camille, 1936. George Cukor, 109 min. US
Scenarij: James Hilton, Zoë Akins i Frances Marion prema romanuAlexandrea Dumasa ml.
Uloge: Greta Garbo, Robert Taylor, Lionel Barrymore, Elizabeth Allan, Jessie Ralph, Henry Daniell
Sjajna Greta Garbo na svom vrhuncu u jednom od najromantičnijih filmova ikad snimljenih.
U kockarskim jazbinama i raskošnim budoarima, bogati muškarci ispoljavaju svoju volju, a žene postaju kurtizane zaslijepljene strašću. Jedna takva žena je Marguerite Gautier, pariška kurtizana u ljubavnoj vezi s mladim Armandom Duvalom. Njegov otac je preklinje da Armandu ne uništi karijeru i budućnost ženidbom što ona prešutno prihvati i ode. Kada je savlada teška bolest, otkriva da je Armand i dalje voli.
„Camille“ je imala veliku premijeru 12. prosinca 1936. u potpuno novom Plaza Theatru u Palm Springsu u Kaliforniji. Premijeri, koja je koštala deset dolara, prisustvovale su mnoge poznate ličnosti. Malo pustinjsko odmaralište Palm Springs okrenuto je naglavačke, uz svu uobičajenu gužvu za premijere. Proširile su se glasine da i Greta Garbo boravi u pustinjskom odmaralištu i da će prisustvovati premijeri, ali te su se glasine pokazale neutemeljenima. Izbjegavajući gužve i publicitet, Greta je i dalje ostala najtajnovitija pojava koja je ikada vladale filmskim platnima. Nakon premijere, kritičari su pohvalili film i sjajne izvedbe Grete Garbo, Roberta Taylora, Lionela Barrymorea i Lauren Hope Crews, te najbolji rad Georgea Cukora.
„Dama sa kamelijama“ (La Dame aux camélias) je roman Alexandrea Dumasa ml. objavljen 1848. godine. Naslovna protagonistica je Marguerite Gautier, popularna pariška kurtizana koja je oboljela od tuberkuloze i koja nošenjem bijelih ili crvenih kamelija signalizira da li je dostupna ili ne. Roman je inspiriran Dumasovim iskustvima sa kurtizanom Marie Duplessis (1824-1847, najpoznatija kurtizana u povijesti), ali ga je Dumas, prema vlastitom svjedočenju, napisao uglavnom motiviran željom da riješi svoje financijske probleme. Usprkos toga, doživio je ogroman uspjeh i mladog Dumasa učinio književnom zvijezdom.
https://www.imdb.com/title/tt0028683/?ref_=fn_tt_tt_1
PRIJE TOČNO 100 GODINA NA FILMU JE DEBITIRALA GRETA GARBO
Život bi bio tako divan kad bi znali što činiti s njim. (Greta Garbo)
Zvali su je švedskom Sfingom i Božanskom Garbo; bila je jedna od najpopularnijih i najtajnovitijih pojava koje su ikada vladale filmskim platnima.
Rođena je prije 115 godina (18.9. 1905.), umrla prije 30 (15.4. 1990.) a na filmu je debitirala prije točno 100 godina: 1920. snimila je kratki film „Herr och fru Stockholm“. Poklonici i stručnjaci i dan danas nagađaju o detaljima njenog privatnog života, kao i o razlozima koji su ju potakli da zauvijek napusti svjetla reflektora. Iako niti jedna od njenih upečatljivih izvedbi nije nagrađena nagradom Oscar (kipić joj je dodijeljen 1954. za životno djelo i cjelokupni doprinos filmskoj umjetnosti), Greta Garbo slovi kao jedna od najboljih glumica svih vremena – Američki filmski institut smjestio ju je na peto mjesto na ljestvici najboljih glumica (ispred nje su Katherine Hepburn, Bette Davis, Audrey Hepburn i Ingrid Bergman).
Greta Garbo rođena je kao Greta Lovisa Gustafson u Stockholmu. Bila je diva koja ipak nije podnosila glamur Hollywooda. Nikada joj nije odgovaralo što je kao po nalogu dobijala uloge fatalnih i nedostižnih žena. "Ne želim biti stalno' lijepa i sexi 'sređena i zavoditi muškarce tim ulogama, ne radeći pritom ništa osim toga", njene su riječi. Trudila se izgraditi svoj glumački stil, sa diskrecijom i tajanstvenošću nedostižnih žena. Godinama joj je doista pripisivana rečenica: „Želim biti sama“, a u biti je htjela mir.
1982. Daniel Marušić, 106 min.
Scenarij: Miljenko Smoje
Uloge: Ivica Vidović, Boris Dvornik, Karlo Bulić, Asja Kisić, Zdravka Krstulović, Zvonko Lepetić, Fabijan Šovagović
Malo misto živi svojim životom, ali ne zaostaje za vremenom. Direktor hotela Roko Prč nastoji organizirati turizam, pa uvodi prvu nudističku plažu. Njegova žena Anđa dovodi dva rođaka iz Dalmatinske Zagore i zahtijeva od muža da ih zaposli. Jedan od njih, Ikan, dopadne se lijepoj Šveđanki. Iz Čilea se u Malo misto vratio Tonči zvan Servantes, dakako, bez ikakve zarade. Pao je na vrat svojoj tetki Keki, koja i bez njega ima dovoljno problema. Servantes također doživljava neočekivanu romansu…
https://www.imdb.com/title/tt0084662/?ref_=fn_al_tt_2
2013. Predrag Ličina, 17 min.
Scenarij: Predrag Ličina
Uloge: Linda Begonja, Krešimir Mikić, Bojan Navojec, Dado Ćosić, Ana Stunić, Rene Rehek
Kratki film Predraga Ličine o dogodovštinama jedne hrvatske obitelji koja je u lipnju 2048. godine odlučila otići na Vis domaćom teleport-tvrtkom.
U pedesetak godina udaljenoj budućnosti teleportacija postaje uobičajeno prijevozno sredstvo u bogatim zemljama. Na žalost, u Hrvatskoj stvari još uvijek ne funckcioniraju kako treba pa se ljudi služe teleportacijskim stanicama u Beči li Budimpešti za putovanja na daleka odredišta. Martina Kraljević tada čuje radijsku reklamu za prvu uslugu teleportacije u Hrvatskoj. Njezin muž Robert već se tri puta teleportirao poslovno, na što je prilično ljubomorna.
Nagovara ga da isprobaju novu uslugu, Zovko Teleport, zajedno sa sinom školarcem i kćeri tinejdžericom. Plan je otputovati iz Zagreba na Vis na obiteljski odmor – no čak se i takvo lokalno putovanje može pretovriti u noćnu moru…
https://www.imdb.com/title/tt3502198/?ref_=nm_knf_t2
2019. Predrag Ličina, 85 min.
Scenarij: Predrag Ličina
Uloge: Krešimir Mikić, Hristina Popović, Tihana Lazović, Dado Ćosić
Hrvatska je bankrotirala, a zaražena voda pretvara Hrvate u zombije. Imuni su jedino lokalni Srbi.
Mićo je zagrebački bonvivan čija je dnevna rutina zacrtana negdje između salona za masažu, restorana i kinodvorana u kojima prati filmove svoje omiljene glumice, Franke Anić. Zombi-epidemija tako ga zatječe potpuno nespremnog, ali on hrabro kreće naprijed s teško ostvarivim ciljem: preživjeti!
Sve je krenulo od mojih velikih simpatija prema hororu i tzv. zombi filmovima. Kada sam u glavi vrtio sve te filmove utvrdio sam da su rijetki filmovi koji se bave istraživanjem spasonosnog seruma protiv zombija. Tada je postojao zapravo samo jedan, „28 tjedana kasnije“ Dannyja Boylea, u kojem supruga glavnog junaka nosi u sebi ta antitijela od kojih će se napraviti taj serum. Pomislio sam tijekom jednog snimanja zašto ne bih napravio film koji bi se bavio otkrivanjem takvog seruma i onda sam sebi rekao: „zamisli da su u takvom filmu Srbi imuni i da se od njihove krvi pravi serum protiv bolesti koja napada samo Hrvate“. Prepričam ja ovu budalaštinu ljudima na setu i svi odvale od smijeha. I, eto, tako je sve počelo. (Predrag Ličina, redatelj filma)
Konačno dobra hrvatska komedija, koja će nas raznoraznim stereotipima sve nasmijati. Hrvati su na filmu ugrožen narod, ali i svi ostali sa ovih prostora. Jednostavno ćete se smijati i uživati u ovom crossoveru žanrova horora i sf filma katastrofe. (perun.hr)
Film koji je realiziran, prije svega, kao dobra zafrkancija istodobno je i metafora u kojoj se mogu pronaći detalji svakodnevice u kojoj živimo. Budalaština i zafrkancija koja ismijava mnoge će gledatelje nasmijati i zabaviti , neke razočarati, neke naljutiti i isprovocirati, ali malo je onih koji će nakon pogledanog filma ostati ravnodušni. Za prvu domaću horor komediju i više nego dobro postignuće. (Tihomir Polančec / goodtalking,hr)
https://www.imdb.com/title/tt8800384/?ref_=fn_al_nm_1a
Back To Maracanã, 2018. Jorge Gurvich, 90 min. IL/BR
Scenarij: Jorge Gurvich, Hagi Lifshitz
Uloge: Camila Amado, Wilmar Amaral, Rom Barnea
Godina je 2014. Robert, razvedeni 40-godišnjak, našao se na neočekivanom putovanju iz Izraela u Brazil na Svjetsko prvenstvo s ocem i sinom. Njegov otac (Brazilac porijeklom), strastveni je nogometni navijač, i doveo ih je kako bi navijali za domaću momčad, ali Robertov razmaženi 12-godišnji sin mrzi nogomet i radije bi bio igdje drugdje. Što bi moglo poći po zlu?
„Povratak na Maracanu“ je zabavan film o putovanjima s tri generacije muškaraca koji pokušavaju razumjeti jedni druge i pomiriti se sa životima koji ne idu baš onako kako su se nadali.
https://www.imdb.com/title/tt8420768/?ref_=fn_al_tt_1
Čudesna šuma, 1986. Milan Blažekovic, Doro Vlado Hreljanović, 83 min.
Scenarij: Fred P. Sharkey, Sunčana Škrinjarić
U šumi jednoga dana ispod čarobnoga hrasta zaspi slikar Paleta. Kad se probudi, shvati kako je od hrasta dobio dar da se može sporazumijevati sa životinjama i kistom stvarati čarolije. Šumom inače vlada zli Kaktus Car kojega brine slikarov dolazak jer će, prema proročanstvu, čovjek dokrajčiti vlast kaktusa. Zato šalje dvorskog čarobnjaka Štapića da dovede slikara. Štapić se međutim okreće protiv zlog Kaktus Cara i pridružuje družini koja skriva slikara. Shvativši da ga je i Štapić izdao, Kaktus Car odluči uništiti šumu ako se slikar ne preda. Međutim, zbog slikarova čarobnog kista propadaju svi pokušaji uništavanja šume. Slikar u razgovoru sa životinjama dolazi do ideje da je Kaktus Car zao jer nikad nije procvjetao. Družina uspijeva ući u Kaktusov dvorac i dati mu čarobni napitak od kojeg je procvjetao i postao dobar. Slikar napušta šumu u kojoj ponovno vladaju sreća i pjesma.
https://www.imdb.com/title/tt0268282/?ref_=nm_flmg_anm_11
HaNeshef / Flawless, 2018. Tal Granit, Sharon Maymon, 97 min. IL
Scenarij: Tal Granit, Sharon Maymon
Uloge: Stav Strashko, Netsanet Mekonen, Noam Lugasy
Troje tinejdžera iz Jeruzalema odlučuju "uljepšati" svoje tijelo operacijom, što bi trebali platiti prodajom vlastitih bubrega.
Tri srednjoškolke iz Jeruzalema odlučuju otputovati u Kijev na plastične operacije, nadajući se da će im to promijeniti život na bolje i pomoći im da pronađu svoje snove uoči mature. Na putu, Tigist i Keshet otkrivaju da Eden ima svojih razloga da krene u to putovanje. (prvi film u povijesti izraelske kinematografije za koji je transrodna osoba, Stav Strashko, nominirana za nagradu za najbolju glumicu.)
https://www.imdb.com/title/tt8653840/?ref_=nv_sr_srsg_0
Moonstruck, 1987. Norman Jewison, 103 min. US
Scenarij: John Patrick Shanley
Uloge: Cher, Nicolas Cage, Olympia Dukakis, Danny Aiello
Loretta Castorini ima 37 godina, radi kao knjigovođa i živi s roditeljima. Udovica je, muž je nastradao u nesreći samo dvije godine nakon vjenčanja. Johnny Cammareri stari je momak, nije baš privlačan ni strastven, ali zaprosi Lorettu jer mu se sviđa i jer se brine o njemu. Loretta je praznovjerna i natjera ga da je zaprosi kako treba, klečeći i s prstenom, jer ne želi da joj se ponovi loša sreća koju je imala prvi put.
Vjeruje da je njezin prvi brak loše završio zato što se nije udala kako treba, u crkvi, u vjenčanici, uz očevu pratnju. Njezin otac Cosmo ne odobrava udaju jer mu se ne sviđa Johnny i jer je i sam praznovjeran, pa vjeruje da Loretta ne može imati sreće u braku, a Lorettina majka Rose je zadovoljna jer Loretta nije zaljubljena. Vjenčanje je dogovoreno, ali Johnny prije toga mora otputovati u Palermo, jer mu je majka na umoru.
Lorettu zamoli da u međuvremenu poronađe njegovog mlađeg brata Ronnyja, s kojim je već pet godina u zavadi, i pozove ga na vjenčanje. Za razliku od Johnnyja, Ronny je strastven i temperamentan, ali i nesretan mladić, jer je u nezgodi izgubio šaku. Za nezgodu krivi brata i zato s njim ne razgovara. Iako grub i nezgodnog ponašanja, ili možda upravo zbog toga, Ronny kod Lorette budi osjećaje koje Johnny nikad nije...
"Opčinjena Mjesecom" i danas je uzor određenom tipu romantičnih komedija: snažno etnički obojenih priča o "običnim ljudima". Godine 1988. bio je jedan od najnagrađivanijih filmova s dvadesetak osvojenih uglednih nagrada. Cher, Olympia Dukakis i scenarist John Patrick Shanley osvojili su Oscare, a za Oscara je bio nominiran i kao najbolji film te za režiju.
Veliki mali film „Opčinjena mjesecom“, sa Cher i Cageom u glavnim ulogama. E... to ja nazivam odom obiteljskoj slozi i ljubavi! (Ivana Rab Guljaš, glas.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0093565/?ref_=nv_sr_srsg_0
Flatliners, 1990. Joel Schumacher, 115 min. US
Scenarij: Peter Filardi
Uloge: Kiefer Sutherland, Kevin Bacon, Julia Roberts, William Baldwin, Oliver Platt, Kimberly Scott
Grupa studenata medicine odluči izazvati kliničku smrt ne bi li dobili dokaze o postojanju života nakon smrti, što dovodi do neočekivanih rezultata...
Jedan od boljih trilera devedesetih (u međuvremenu stiče kultni status) koji na zanimljiv način sjedinjuje dramu, obični triler i naznaku solidnog horora. Galerija mladih glumaca popunjava dobar dojam, iako su predvidljivog karaktera (jedan ambiciozan, jedan moralan, jedan ciničan, jedan psihički labilan) ali sigurna Schumacherova režija spašava stvar od upadanja u patetiku, duhovno moraliziranje ili nametanje zaključaka. (Deckard/www.forum.hr)
Moram skinuti kapu redatelju jer je uspio uzeti ekipu glumaca koje apsolutno, ali apsolutno ne podnosim i napravi film koji me je natjerao da ne trepnem sat i pol. (Andrej/www.horrorhr.com)
Jedan od najpopularnijih filmova Joela Schumachera je “Tanka linija smrti” (Flatliners). Grupa studenata medicine pokušat će saznati što je s druge strane – što nas čeka nakon smrti. Način je opasan, ali jedini logičan – svatko od njih će tijekom eksperimenta zaustaviti životne funkcije. Ono što će donijeti s druge strane intrigantno je i stravično zanimljivo. (Tihomir Polančec, goodtalking.hr)
Joel Schumacher (1940 .– 2020.) Zanimljiva je i neujednačena Schumacherova redateljska karijera – od videospotova (INXS) preko televizijskih serija (“Kuća od karata”, “Malibu Road”) do niza filmova (neki su izvrsni, neki baš i ne). Schumacher je potpisao dva Batman filma, ali njegova je karijera puno više od filmova o čovjeku-šišmišu. Joel Schumacher ne pripada najboljima u povijesti. Nije prva redateljska liga – njegova filmografija oscilira, opterećena je Batman promašajem, ali redatelj je snimio više dobrih i odličnih filmova koji se pamte. “Dan ludila” i “Telefonska govornica” pripadaju vrhu redateljevog opusa. Joel Schumacher snimati filmove više neće, ali iza njega je ostalo dovoljno vrijednih filmova zbog kojih će ostati zapisan u bilježnicama ljubitelja filma. Bez obzira na Batmana. (Tihomir Polančec, goodtalking.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0099582/?ref_=nv_sr_srsg_3
100 GODINA WARNERA
Se7en, 1995. David Fincher, 127 min.
Scenarij: Andrew Kevin Walker
Uloge: Brad Pitt, Morgan Freeman, Gwyneth Paltrow, John C. McGinley, R. Lee Ermey, Kevin Spacey
Jedan od najboljih trilera 90-ih, te jedan od najboljih filmova ikad o nekom serijskom ubojici
Priča prati dvojicu detektiva - iskusnog koji se sprema u mirovinu i novajliju, njegovu moguću zamjenu - koji zajednički istražuju seriju ritualnih ubojstava inspiriranih sa Sedam smrtnih grijeha.
Scenarist Andrew Kevin Walker završio je filmski program na javnom sveučilištu u Pennsylvaniji, no nekoliko godina kasnije nije bio ni blizu filmskoj industriji nego je jedva sastavljao kraj s krajem radeći u CD shopu u New Yorku. Bio je toliko depresivan da je napisao mračnu priču o lovu na ubojicu koji koristi sedam smrtnih grijeha kao inspiraciju za zločine. A kad je bio gotov, bio je toliko zadovoljan napisanim da je poslao scenarij profesionalnom piscu Davidu Koeppu nakon čega je uslijedio telefonski poziv u kojem ga je Koepp obavijestio da je spreman scenarij poslati agentu, koji je pak pronašao kupca u New Line Cinema. Ostalo je povijest.
Što se dogodilo? Zlo je pobijedilo? Stari kliše je pao u vodu? Nije se vrijedno boriti? Upravo suprotno. A to shvaćamo i mi i Morgan Freeman i Brad Pitt. Poruka filma? Ima ih mnogo, ali ona koja visi iznad svih odgovorena je u posljednjoj rečenici filma. “Svijet nije lijepo mjesto, ali se za njega vrijedi boriti.” (Stavko Kljun, popcorn.hr)
Sviđa mi se Fincherova ideja snimanja u ulicama New Yorka u kojem glavnu sporednu ulogu ima kisa koja savrseno nadopunjuje napetost u ovom zastrasujucem mracnom trileru.Kraj filma ne treba ni spominjat jedan od neponovljivih. (cupac, filmski.net)
Kada je film zavšio ostao sam bez teksta zabuljen u televizor.Ovaj film vas doslovno ostavlja bez teksta.(mr blue, filmski.net)
I, kao svako rasno remek-djelo, kao svaki film koji postane nešto vrlo osobno i dragocjeno, svakim je gledanjem sve bolji. Sve bogatiji. A ovaj turobni, do zadnjeg kadra i do zadnje rečenice mračan, depresivan triler uistinu je bogatstvo. Ultimativni triler iz jednostavnog razloga što taj žanr ne može dalje od ovoga, nema kamo. Ono što je Demme s "Jaganjcima" tek načeo, novovjeki filmski genijalac David Fincher izbrusio je do savršenstva. (John Doe, filmski.net)
Najveća je vrijednost filma svakako Morgan Freeman, dobri duh suvremenog Hollywooda, koji je u stanju samom svojom pojavom izvući iz kaljuže i najgore celuloidno smeće. (Dragan Antulov, purger.com)
Film pripada Freemanu i njegovom tihom, pažljivo detaljiziranom portretu izmučenog starijeg čovjeka koji uči da se ne predaje bez borbe. (Sheila Johnston, The Independent)
“Sedam” je film koji svom silinom, žestoko i beskompromisno udara u glavu gledatelja. Film koji ne uljepšava stvari, šokira cijelim svojim trajanjem. Težak i mračan, s izvrsnim glumačkim ostvarenjima “Sedam” je jedan od najboljih trilera u povijesti “sedme umjetnosti”. (Tihomir Polančec, goodtalking.hr)
Sama konstrukcija scenarija, ubojice koji bira i sakati svoje žrtve prema uzoru na sedam smrtnih grijeha, zaista je intelektualno i psihološki fenomenalna. Kada u filmu ima toliko krvi, umne bolesti i prljavštine a film ipak ne pređe granicu i uvrsti se u prenaglašeni američki horror, postaje obavezno štivo za sve fanove dobrog filma. (Bojan Gačić, kakavfilm.com)
"Sedam" je mračan, težak, atmosferičan jedno riječju užasavajuć triler koji nije namijenjen osjetljivijoj publici. "Sedam" je ujedno i vrh filmskog stvaralaštva devedesetih, jedan od najboljih primjera svog žanra u kinematografskoj povijesti i školski primjer vrhunskog kriminalističkog trilera. Serijski ubojice, poput svih ostalih motiva koji normalnom čovjeku unose jezu u kosti, česta su filmska tema i plodno tlo za rađanje vrhunskih priča, a David Fincher je tu temu vrhunski obradio. (Ivica Perinović, e-zadar)
https://www.imdb.com/title/tt0114369/?ref_=nv_sr_srsg_0
Queen Christina, 1933. Rouben Mamoulian, 109 min. US
Scenarij: H.M. Harwood i Salka Viertel prema priči Margaret P. Levino i S. Viertel
Uloge: Greta Garbo, John Gilbert, Ian Keith
Povijesna drama u režiji Roubena Mamouliana, u kojoj Greta Garbo glumi švedsku kraljicu Kristinu koja dvoji između ljubavi i dužnosti, te na kraju mora donijeti sudbonosnu odluku... (najgledaniji film te sezone u Americi)
Rekonstrukcija švedskog dvora pružila je Greti Garbo savršeno sredstvo za dominiranje ekranom u zavodljivoj mješavini muških i ženskih osobina. Obrazovana i odlučna, ona je istodobno i seksualno iskusna, čak i agresivna, no predana svojoj neovisnosti. Izvedba Grete Garbo je nadahuta i potpomognuta glamuroznom fotografijom, a dobro zamišljena scenografija, montaža i glazba garantiraju užitak. (R. Barton Palmer)
https://www.imdb.com/title/tt0024481/?ref_=nv_sr_srsg_0
KRATKI PROGRAM 1
GOLDEN MINUTES, 2019. Saulius Baradinskas, 10 min. Litva; JEALOUSY, 2020. Kimberly Burleigh, 7,20 min. US; FIKTOGRAFIJA / Phytography, 2020. Karel Doing, 8 min. UK: JUICY GIRL, 2020. MJ Kim, 15,30 min. KO; OVDJE SMO TEK PRIVREMENO DUHOVI / In this Land We’re Briefly Ghosts, 2019. Chen-Wen Lo, 16 min. Mianmar / Tajvan; KIŠA / Rain, 2019. Piotr Milczarek, 5 min. PL; SONG OF CLOUDS, 2020. Ankit Poudel, 15 min. Nepal; UNTITLED#1, 2020. Rafael, 8 min. Kina / Hong Kong
HRVATSKI KRATKI PROGRAM
ULOGA, 2020. Darko Bakliža, 11 min. HR; UŽARSKA RADIONICA IVANA DELIMARA, 2020. Vlasta Delimar, 20 min. HR; ADEPTUS, 2020. Klara Dujmović, 10 min. HR; COLONELLO FUTURISTA, 2019. Vladislav Knežević, 19 min. HR; JUŽNO VOĆE, 2019. Josip Lukić, 19 min. HR; SPLIT SCREENS, 2020. Bruno Pavić, 35 min. HR
KRATKI PROGRAM 2
023_GRETA_S, 2019. Annika Birgel, 12 min. DE; EL SILENCIO DEL RIO, 2019. Francesca Canepa, 14 min. PERU; PODIJELJENA ZEMLJA / Land der gegenden, 2019. Andreas Gruetzner, 4,36 min. DE; INVAZIJA / Tthe Invasion, 2020. Dante Rustav, 15 min. Uzbekistan; OČEKIVANJA / Erwartungen, 2020. Jan Soldat, 5,22 min. DE/A; ALINA U ZEMLJI ČUDESA / Alina in Wonderland, 2020. Arkadij Khaet,Mickey Paatzsch, 34,30 min. DE
25 STFF - KRATKI PROGRAM 3
ISLAND AND MAINLAND, 2019. Laurie Bost & Sébastien Savine, 12,27 min. FR; PER ASPERA AD ASTRA, 2019. Franck Dion, 11,08 min. FR; FREEZE FRAME, 2019. Soetkin Verstegen, 5 min. BE; RASELJENI / Displaced, 2019. Alex Mendez Giner, 13,40 min. US; OČI LJETA / Gimhanaye netra, 2020. Rajee Samarasinghe, 15 min. Šri Lanka / US; IT WASN'T THE RIGHT MOUNTAIN, MOHAMMAD, 2019. Mili Pecherer, 28 min, FR
25 SFF - KRATKI PROGRAM 4
KOMETA / Comet, 2019. Adam Buka, 18 min. PL; MURMUR, 2019. Stijn Demeulenaere, Jan Loctus, 11 min, BE; NE MOGU / I Can't, 2019. Lori Felker, 5 min. US; PARIS DIARIES, 2019. Elina Oikari, 11,35 min. FI; SOBA, 2019. Hrvoje Wächter, 5 min. HR; ALETSCH NEGATIVA, 2019. Laurence Bonvin, 15 min. CH; RIME BIJELE VRANE, 2019. Andrea Resner, 24 min. HR
25 STFF - IZGUBLJENA VAGINA PLEMENA INKA
La chucha perdida de los Incas / The Lost Pussy of the Incas, 2019. Fernando Gutierrez, 83 min. PE
Scenarij: Fernando Gutierrez
Kontroverzni peruanski psiholog i umjetnik Mario Poggi redatelju je dao karte s lokacijom izgubljenog svetišta plodnosti drevnih Inka, i to je početak ovog putovanja i potrage za ostacima izgubljene civilizacije. Tijekom putovanja, postavljaju se pitanja o očinskoj figuri, a kroz odnose redatelja s raznim likovima propituje se odsutnost figure oca nacije i naše ljudsko podrijetlo.
L'heure d'été, 2007. Olivier Assayas, 103 min. (FR)
Scenarij: Olivier Assayas
Uloge: Juliette Binoche, Charles Berling, Jérémie Renier
Uoči sedamdeset i petog rođendana Hélène u opuštenoj atmosferi obiteljskog imanja dočekuje djecu i unuke. Budući da joj zdravlje postaje sve lošije, želi riješiti pitanje budućnosti obiteljskog imanja i umjetničke baštine koju je naslijedila kao nećakinja poznatog slikara. Kuća je pravi mali muzej: slike Camille Corot, ploče Odilona Redona, namještaj Louis Majorelle i Josef Hoffmann, vaze Félixa Bracquemonda. Hélène je svoj život posvetila radu na potomstvu svog ujaka, slavnog slikara Paula Berthiera.
Njezin sin Frédéric koji živi u blizini želi sve ostaviti kako jest ne razdvajajući predmete zbirke. Drugi brat Jérémie i sestra Adrienne imaju druge ideje, no oboje žive u inozemstvu i rijetko navraćaju u domovinu.
New York Times 2017. objavio je popis od dvadeset i pet (najboljih) filmova XXI. stoljeća, filmova koji bi – prema njima - trebali postati klasici. Ovaj film Oliviera Assayasa nalazi se na devetom mjestu.
https://www.imdb.com/title/tt0836700/?ref_=nm_flmg_wr_8
Un prophète, 2009. Jacques Audiard, 155 min. (FR)
Scenarij: Thomas Bidegain, Jacques Audiard, Abdel Raouf Dafri, Nicolas Peufaillit
Uloge: Tahar Rahim, Niels Arestrup, Adel Bencherif
19-godišnji Malik El Djebena nakon dugogodišnjeg boravka po popravnim domovima i ostalim odgojnim ustanovama biva osuđen na 6-godišnju zatvorsku kaznu u Brécourtu zbog napada na policajce. Našavši se prvi put u zatvoru, bez prijatelja, Malik poželi svoju kaznu odležati mirno i pokorno, no njegova miješana nacionalnost privuče pozornost korzikanaca koji ga uskoro vrbuju...
“Prorok” je novo “Lice s ožiljkom”. Vrh žanrovske piramide 21. stoljeća. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
„Un Prophète“ je slojevito ostvarenje, koje gledatelja duboko uvlači u brutalan svijet antijunaka, čemu prvenstveno možemo zahvaliti vrsnoj režiji kao i nadahnutoj glumi Tahara Rahima i veterana Nielsa Aerstrupa. (Ivica Perinović, e-zadar)
Fantastičan zatvorski film. Jedan od najboljih zatvorskih dosad. Radi se o liku koji dolazi u zatvor bez ikakve reputacije da bi nakon nekog vremena počeo raditi za jednu mafiju i tako mu reputacija raste ne samo u zatvoru već i vani. Odlična transformacija glavnog lika, upečatljivi sporedni likovi. Kompletan, dosta realan film. Čista uživancija. (Michel / www.horrorhr.com)
https://www.imdb.com/title/tt1235166/?ref_=nv_sr_srsg_0
Les hirondelles de Kaboul, 2019. Zabou Breitman, Eléa Gobbé-Mévellec, 81 min. CH/FR/LUX (anim.)
Scenarij: Zabou Breitman,Yasmina Khadra, Patricia Mortagne, Sébastien Tavel
Ljeto 1998., Kaboul je u ruševinama i pod okupacijom talibana. Mohsen i Zunaira mladi su i duboko se vole. Bez obzira na nasilje i svakodnevnu bijedu, žele vjerovati u budućnost. Jedna nepromišljena Mohsenova gesta preokrenut će njihov život naglavačke.
Snimljeno prema romanu Yasmina Khadre o životu Mohsena i njegove prelijepe žene Zunaire nakon dolaska talibana na vlast. Smještajući radnju u apokaliptično okruženje Kabula, ovaj suvremeni alžirski pisac stvara elegičnu priču o ljudima koju pokušavaju sačuvati ljudskost u sredini u kojoj je zadovoljstvo smrtni grijeh.
https://www.imdb.com/title/tt7534102/?ref_=fn_al_tt_1
Swagger, 2016. Olivier Babinet, 84 min. (FR)
Scenarij: Olivier Babinet
Uloge: Aïssatou Dia, Mariyama Diallo, Abou Fofana
Vizualno upečatljiv, atipičan portret francuske mladeži, „Swagger“ je dokumentarni film o 11 tinejdžera koji odrastaju u jednom od najopasnijih kvartova u Parizu.
Umjesto da se usredotoče na težak život svojih likova, redatelj Babinet i finski kinematograf Timo Salminen kreiraju živopisno istraživanje koje je dio urbane fantazije i dio etnografskog portreta grupe, omogućujući protagonistima da prikažu svoje snove i želje nad njihovim strahovima. (Hollywood Reporter)
https://www.imdb.com/title/tt5535406/?ref_=nv_sr_srsg_0
Milou en mai, 1990. Louis Malle, 107 min. (FR)
Scenarij: Jean-Claude Carrière, Louis Malle
Uloge: Miou-Miou, Michel Piccoli, Michel Duchaussoy, Bruno Carette, François Berléand, Dominique Blanc
Zabavna priča stavljena u pozadinu studentskih nemira u francuskoj 1968.
Inspiriran Čehovom i Jeanom Renoirom, Malleov i Carrièreov komični "divertimento" kupa se u idili ekscentrične buržoaske obitelji na njihovom imanju u Bordeauxu, ignorirajući pritom studentske nemire u (ne tako) dalekom Parizu
Jeann-Claude Carrière i ja smo bili u Parizu u svibnju '68.", podsjeća Louis Malle. „Tamo je bio i Miloš Forman, i dolazeći iz Praga gdje je svima dosadio socijalizam, bio je užasnut što studenti žele podići crvenu zastavu. No, za Jean-Clauda i mene, činilo se da je to vrhunac nadrealizma. Bilo je nešto u vezi s tim što je bilo jako zabavno. "
Malle nježno pokušava napraviti film o nesavršenim, ali zanimljivim ljudima, čija se dobrota istodobno ispituje podudarnošću javne i privatne krize. Ne učimo velike lekcije, ne dajemo velike izjave, ali do kraja filma proveli smo zanimljivo vrijeme s tim ljudima i bolje ih poznajemo. Što više možete tražiti od vikenda u zemlji ili bilo koje grupe ljudi? (Roger Ebert)
https://www.imdb.com/title/tt0097884/?ref_=nm_knf_t3
Ni juge ni soumise, 2017. Yves Hinant, Jean Libon, 100 min. BE/FR (dokum.)
Scenarij: Yves Hinant, Jean Libon
„Ni Juge ni soumise“ prvi je dugometražni film nastao na temelju StripTease, kultne emisije belgijske televizije. Tijekom 3 godine redatelji su u Bruxellesu pratili nevjerojatnu sutkinju Anne Gruwez tijekom kriminalnističkih istraga, saslušanja i posjeta mjestima zločina. Ovo nije film, još je gore!
Film je osvojio nagradu César zanajboljidokumentarac 2019. godine.
Zašto Gruwez? Otkrili smo da je Madam Justice istovremeno fascinantna i karizmatična, gruba i duhovita... Osoba snažnog karaktera. Odmah je pristala na ovu vrstu iskustva. Prilično je slobodoumna, gleda na život pozitivno i često s osmijehom na licu, što je tako rijetka pojava ovih dana. Željela je svoju profesiju učiniti vidljivom, te razbiti predrasude o krutom pravnom svijetu. Da bismo napravili film, trebala nam je i priča – a priču nam je sama ponudila svojom pojavom i postupcima. (redatelji i scenaristi Yves Hinant, Jean Libon tijekom predstavljanja filma na festivalu u San Sebastianu)
https://www.imdb.com/title/tt5501158/?ref_=fn_al_tt_1
Bécassine, 2018. Bruno Podalydès, 102 min. FR
Scenarij: Bruno Podalydès, J.P. Pinchon i Caumery
Uloge: Emeline Bayart, Karin Viard, Denis Podalydès
Bécassine je rođena na skromnoj bretonskoj farmi, jednog dana kad šumske šljuke lete nad selom. I kao odrasloj osobi njezina dječja naivnost ostaje netaknuta. Sanja o seljenju u Pariz, ali njezin susret s Loulotte, malom bebom koju je usvojila markiza de Grand-Air, promijenit će joj život. Postaje dadilja i između njih se uspostavlja duboka veza. U dvorcu vlada veselje. Ali koliko dugo? Dugovi se gomilaju, a dolazak nepouzdanog grčkog lutkara neće ništa pomoći ... ali sve to ne uzimajući u obzir Bécassine koja će još jednom dokazati da zna vladati situacijom!
Bécassine je jedan od najdugovječnijih francuskih stripova svih vremena. Prvi put se pojavio u prvom broju La Semaine de Suzette 2. veljače 1905. Lik Bécassine smatra se jednom od prvih ženskih protagonista u povijesti francuskog stripa.
https://www.imdb.com/title/tt7217128/?ref_=nv_sr_srsg_0
Aida, 2015. Driss Mrini, 94 min. MA
Scenarij: Abdelilah Hamdouchi
Uloge: Noufissa Benchehida, Amina Rachid, Abdellatif Chaouqi, Houda Rihani, Mohammed Choubi, Majida Benkirane, Latefa Ahrrare, Driss Roukhe, Aomar Azzouzi, Abdelhak Belmjahed, Mustapha Mounir, Boubker Harakat, Majdouline Idrissi
Aïda Cohen, marokanska židovka i profesorica u Parizu, saznaje da ima zloćudni tumor, pa se vraća svojim korijenima (marokanski grad Essaouira) u potrazi za sjećanjima iz djetinjstva. Ponovno druženje s prijateljem iz djetinjstva, Youssefom, građevinskim poduzetnikom, koji je također pod stalnim stresom, vraća im radost življenja zahvaljujući obnavljanju starih glazbenih aktivnosti u orkestru andaluzijske glazbe. Ali sudbina je odlučila drukčije...
Film "Aïda" redatelja Drissa Mrinija, djelo je koje kroz ekspresivan umjetnički stil odražava mirni suživot i dijalog civilizacija u Maroku. Ovaj igrani film ilustrira sliku pluralističnog i tolerantnog Maroka, kroz nizporuka o univerzalnim pitanjima o prijateljstvu, ljubavi i nadi.
https://www.imdb.com/title/tt5042240/?ref_=nm_flmg_act_1
Sleeping Beauty, 1959. Clyde Geronimi, Les Clark, Hamilton Luske, Wolfgang Reitherman, 75 min. US
U jednom kraljevstvu u 14. stoljeću priređeno je veliko slavlje: kralj i kraljica dobili su kćer, princezu Auroru, nazvanu po zori. Iako je još uvijek malena, već je predodređena da se uda za princa Filipa, sina kralja druge zemlje. Uz brojne čestitare, povorci se priključuju i tri dobre vile od kojih joj svaka udijeli lijepi dar. Slavlje prekida vještica Zlurada, razočarana što je nisu pozvali na slavlje i baca zlu čaroliju na princezu, proričući da će se u šesnaestoj godini ubosti na vreteno i umrijet
"Trnoružica" je Disneyev crtić i prvi animirani film snimljen na spektakularnom 70-milimetarskom formatu, što je dalo poseban izgled filmske slike. Radi se o adaptaciji poznate bajke francuskoga pisca Charlesa Perraulta, sjajno prilogođene filmskom mediju i ukusu djece, s izvrsnom glazbenom pozadinom P. I. Čajkovskoga, vrlo dobro ocrtanih likova i dobro razvijene radnje.
https://www.imdb.com/title/tt0053285/?ref_=nv_sr_srsg_3
DANI FRANKOFONIJE: SVE ŠTO MI JE OSTALO OD REVOLUCIJE
Tout ce qu'il me reste de la révolution, 2018. Judith Davis, 98 min. FR
Scenarij: Judith Davis, Nadja Dumouchel, Cécile Vargaftig
Uloge: Judith Davis, Malik Zidi, Claire Dumas
Angèle je imala 8 godina kad se otvorio prvi McDonald's u Istočnom Berlinu ... Od tada se bori protiv prokletstva svoje generacije: da se rodila "prekasno", u vrijeme globalne političke depresije. Potječe iz obitelji šezdesetosmaških aktivista, ali majka se preko noći odrekla političke borbe i sama se preselila na selo. Sestra je izabrala korporativni svijet. Samo je njezin otac, bivši maoist kod koga se vratila živjeti, ostao vjeran svojim idealima. Ljuta, odlučna, Angèle se istovremeno trudi pokušati promijeniti svijet, kao i izbjeći ljubavne susrete. Što joj ostaje od revolucije, od njezinih posljedica, neuspjelih sastanaka i nade zaizgradnju? Ponekad Don Quijote, ponekad Bridget Jones... Između svega Angèle pokušava pronaći ravnotežu ...
Duhovit debi, s upečatljivim dijalozima. Nasljeđivanje sna o promjeni svijeta je prokletstvo, ali i neodoljivi poticaj za crtanje vlastitog puta, i društvenog i sentimentalnog, uvijek u kontaktu s drugima. Iz ovog osnažujućeg filma prvo ćemo se sjetiti riječi "kolektiv". (Guillemette Odicino, Telerama)
https://www.imdb.com/title/tt9066502/?ref_=fn_al_tt_1
Birdy, 1984. Alan Parker, 120 min. US
Scenarij: Sandy Kroopf i Jack Behr po priči Williama Whartona
Uloge: Matthew Modine, Nicolas Cage, John Harkins
Kako bi pobjegao od apsurdnog svijeta, Birdy, bivši vijetnamski veteran, nalazi se u gotovo katatoničnom stanju u vojnoj bolnici, gdje je počeo vjerovati da je jedno od pernatih stvorenja iz njegovih dječačkih snova. U pokušaju da razbije Birdyjevu tišinu njegov psihijatar dovede Ala Columbata, Birdyjeva vjernog, najboljeg prijateija iz mladih dana. I sam veteran prekriven ožiljcima iz rata, Al očajnički pokušava doprijeti do emocionalno poremećenog Birdyja i vratiti ga u stvarnost. Odgovor možda leži u njihovoj mladosti kada je ekscentrični Birdy prvi put stavio na sebe krila, a lakomisleni Al pomogao mu je poletjeti. (nagrada žirija na festivalu u Cannesu)
Priča tako malo vjerovatna ... a ipak toliko zanimljiva da je nemoguće ovaj film izbaciti iz glave.(Roger Ebert)
Snažna, dramatična kronika poslijeratne traume. (Emanuel Levy)
Nadam se da će se naš film odnositi na prijateljstvo, opsjednutost i ... rubovima ludila. Također i na način na koji se svi mi, zarobljeni unutar zidina i nevolja koji skrivaju naš život, nastoje uzdići iznad njih. .. William Wharton napisao je izvanrednu, originalnu knjigu i sada imamo, vjerujem, vrlo poseban scenarij. (Alan Parker)
Sir Alan Parker (1944.-2020.), engleski redatelj i scenarist. S karijerom započinje još u tinejdžerskim godinama i to radeći na televizijskim reklama, a nakon 10 godina i brojnih nagrada za kreativnost počinje raditi na scenarijima i režiji filmova. Žanrovski nije bio predodređen nego je išao dosta u širinu. Radio je na mjuziklima (“Bugsy Malone”, “Fame”, “Pink Floyd – The Wall”, “The Commitments” i “Evita”), dramama (“Midnight Express”, “Mississippi Burning”, “Come See the Paradise” i “Angela’s Ashes”, obiteljskim dramama (“Shoot the Moon”), hororima i trilerima (“Angel Heart” i “The Life of David Gale”). Njegovi filmovi 19 puta su dobili nagradu BAFTA, 10 puta Zlatni globus i 6 puta Oscara. Sam je bio nominiran za Oscara za režiju dva puta. 2013. godine dobio je nagradu BAFTA Fellowship što je najveća nagrada koju redatelju može dodijeliti Britanska filmska akademija. Dvije godine kasnije cijelu osobnu arhivu poklonio je Britanskom filmskom institutu i njegovom Nacionalnom arhivu.
Parker je bio redatelj koji nije imao prepoznatljiv stil nego stilove; skakao je iz žanra u žanr, a u većini onog u čemu se okušao stvorio je dojmljiva ostvarenja. Njegove filmove ponekad nije bilo lako gledati jer se bavio teškim temama, od boravka u turskom zatvoru preko raspada obitelji do trauma iz Vijetnama, ali je znao biti i lepršav, ali i užasavajuće mračan. Bio je mnogo toga, ali je prije svega bio sjajan redatelj. Zbogom i hvala mu za filmove koji se pamte. (Marko Fančović, www.zvono.eu)
https://www.imdb.com/title/tt0086969/?ref_=nmawd_awd_20
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/zivot-i-opus-alana-parkera-hitmejker-kojeg-je-publika-voljela-vise-od-kritike-15011670
https://slobodnadalmacija.hr/kultura/film-tv/pokojni-alan-parker-bio-je-svestrani-reziser-koji-je-turski-zatvor-prikazao-kao-horor-pretvorio-de-nira-u-vraga-i-omogucio-madonni-ulogu-karijere-1035708
Les mains rudes, 2017. Mohamed Asli, 87 min. MA
Scenarij: Mohamed Asli
Uloge: Mohamed Bastaoui, HoudaRihani, AbdessamadMiftahLkheir, Amina Rachid, Aicha Mahmah
Mustapha, nepismeni frizer, živi sa slijepom majkom. Nabavlja ilegalne dokumente za svoje mušterije. Kad njegova susjeda Zakia traži od njega pomoć za dobivanje vize za Španjolsku, on se u nju ludo zaljubljuje. Mlada žena ima fiks ideju koju želi ostvariti pod svaku cijenu: zaposliti se kao radnica napoljima jagoda u Španjolskoj kako bi se pridružila zaručniku koji tamo živi bez papira.
Dugometražnim filmom «Les mains rudes», koji spaja romansu, humor i realizam, redatelji scenarist Mohamed Asli, osim pitanja imigracije govori i o velikim razlikama koje mogu postojati unutar jednog društva.
https://www.imdb.com/title/tt2043781/?ref_=nm_knf_i2
Pinocchio, 2019. Matteo Garrone, 125 min. IT
Scenarij: Matteo Garrone i Massimo Ceccherini prema romanu Carla Collodija
Uloge: Federico Ielapi, Roberto Benigni, Rocco Papaleo, Marine Vacth
Slavna priča o drvenoj lutki koja će oživjeti uz pomoć siromašnog i usamljenog rezbara drveta.
Poput svakog djeteta, Pinokio je znatiželjan o svijetu koji ga okružuje te ga upoznaje sistemom pokušaja i pogreške. Naoružan nezasitnom dječjom hrabrošću, on postaje upravo onakav kakvim je i zamišljen.
Autor Carlo Collodi napisao je knjigu „Pinokijeve pustolovine“ još krajem 19-og stoljeća, ali njegov lik je danas važniji nego ikada prije – premda se čini da se svijet kreće u suprotnom smjeru. Redatelj MatteoGarrone svijetu Pinokija daruje vizionarsku dimenziju koja, baš poput knjiga, ima široki zamah. Njegov lik Pinokija kreće se na način koji je istovremeno realističan i fantastičan. Radnja je smještena u ruralnoj, bezvremenskoj, ali neodoljivoj Italiji koja odiše kopnom, morem i farmama. Gledatelji će sasvim sigurno svaki za sebe pronaći svog omiljenog lika koji se pojavljuje u životu malog Pinokija, a koji ga direktno upoznaje s prirodom, životinjskim carstvom i svijetom mašte.
Premda ovo niti izbliza nije prva adaptacija poznate knjige, redatelj Garrone svog PINOKIJA želio je snimiti u mračnoj atmosferi i prožetog satiričnim tonom baš poput Collodijeve knjige uz nimalo suptilni prikaz okrutnosti i ekstremnog siromaštva. Premda je zbog toga bilo određenih kritika odrasle publike, Garrone je izjavio da su djeca na film fantastično reagirala, a PINOKIO je od svoje svjetske premijere na Berlinaleu pobrao hvalospjeve filmske kritike te je na popularnoj stranici RottenTomatoes, koja skuplja tekstove kritičara diljem svijeta, do danas skupio zadivljujućih 93% pozitivnih ocjena i automatski postao jednim od najhvaljenijih filmova godine! Konzenzus bi se mogao sažeti slijedećom rečenicom: „Držeći se usko originalne priče Carla Collodija, „Pinocchio“ Mattea Garronea drži sve konce stvarajući vizualno zapanjujući film koji dokazuje da su neke priče doista bezvremenske.“
Jedna od najambicioznijih filmskih adaptacija dječjeg klasika Carla Collodija iz 1883. (Deborah Young, Hollywood Reporter)
„Pinocchio“ je temeljito bizarna priča; Garrone od toga čini čudno zadovoljavajući spektakl. (Peter Bradshaw,The Guardian)
Garroneovoj verziji možda nedostaje dramatičnost, ali bogata slika i odanost originalu moraju je svrstati u konačnu ekranizaciju klasične priče. (Steve Morrissey, Radio Times)
Garroneov projekt jedna je od najčudnijih i najdivnijih adaptacija dječje knjige koju bi posjetitelji kina mogli poželjeti. (Hanna Flint, The Sun)
Garrone ima realan pristup koji čini Pinocchija impresivnim u svojoj konstrukciji i efektima, a istovremeno nudi mračnu, hirovitu fantaziju u kojoj se možemo izgubiti. (Soham GadreFilm Inquiry)
https://www.imdb.com/title/tt8333746/?ref_=nv_sr_srsg_0
Boze cialo, 2019. Jan Komasa, 116 min. PL
Scenarij: Mateusz Pacewicz
Uloge: Aleksandra Konieczna, Bartosz Bielenia, Eliza Rycembel
„Corpus Christi“ je priča o 20-godišnjem Danielu koji doživljava duhovnu transformaciju tijekom boravka u omladinskom pritvorskom centru. Želi postati svećenik, ali je to nemoguće zbog njegovog kriminalnog dosjea. Po dolasku u jedan gradić, spontano se oblači kao svećenik i preuzima mjesnu župu. Dolazak mladog, karizmatičnog propovjednika mijenja lokalnu zajednicu.
Film je nominiran za Oscara za najbolji strani film, te je osvojio 11 nagrada poljske akademije, uključujući najbolji film, najbolju režiju, najbolji scenarij i najboljeg glumca. Osvajao je nagrade na festivalima u Veneciji, Chicagu, Minsku, Palm Springsu, Reykjavik i Stockholmu.
„Corpus Christi” poziva publiku da razmišlja, smije se, osjeća. (Rafaela Rudelić, ziher.hr)
"Corpus Christi" nije populistička "feel good" komedija, kao što može zavarati plakat filma s ekstatičnim mladim svećenikom širokog osmijeha i raširenih ruku u žaru propovijedi, već festivalska drama. "Corpus Christi" se nadovezuje na recentne poljske filmove koji propituju odnos tamošnjeg svećenstva i naroda, poput "Klera" Wojciecha Smarzowskog i "Lica" Malgorzate Szumowske. (Marko Njegić, SD)
Komasa ne denuncira religijske kanone i doktrine s visokih institucionalnih sfera, već mu je inspirativnija vjera »običnog naroda«. (Dragan Rubeša, NL)
Zapanjujuć, tiho subverzivan film. (Peter Debruge, Variety)
Napetiji od klasičnih zapadnjačkih filmova i hrabar u suočavanju sa složenošću poljske prošlosti. (Janusz Wróblewski, Polityka)
Unatoč spomenutom izostanku prirodnije zaokruženosti i finaliziranja radnje, sve u svemu, možemo reći – bravo, Poljaci. Hoćemo još. Tragikomični začarani krugovi naših malih svakodnevica nepresušno su potencijalno vrelo odličnih priča. „Corpus Christi” ih je sjajno prikazao. Festival mediteranskog filma Split pripremio je pak kreativnu džepnu uspomenu koju su gledatelji dobili na poklon uz ulaznicu. Putnu pepeljaru s podsjetnikom da je i tišina molitva. Red molitve, red poroka, a sve simbolično zapakirano uz dobar film – tako se to radi. Tako se predstavlja svoju kulturu, tako se svađa s njom i tako male filmografije pružaju velike stvari. (Rafaela Rudelić, ziher.hr)
Podjednako je "Corpus Christi" i izvanredna karakterna studija koliko je i socijalna krimi drama te društvena kritika, a mnoge situacije koje imamo priliku vidjeti u Komasinom filmu, vrlo lako se mogu prepoznati i u našem podneblju. Vidimo da se sve ovdje vrti oko korupcije, klijentelizma, konformizma, stavljanja privatnih ispred javnih i društvenih interesa. (GamBee, fathipster.net)
https://www.imdb.com/title/tt8649186/?ref_=nv_sr_srsg_0
2020.Jure Pavlović, 95 min. HR/FR/RS/BiH
Scenarij: Jure Pavlović
Uloge: Daria Lorenci, Neva Rosic, Vera Zima
Nakon godina provedenih u Njemačkoj, Jasna se vraća u Hrvatsku kako bi se brinula o majci, koja je na umoru. Majčino onemoćalo tijelo čak i prikovano za krevet zrači zastrašujućim autoritetom koji se nadvija nad svima u njezinoj blizini. Kako dani prolaze Jasna se zapleće u mrežu zamjeranja od kojih je očajnički pokušavala pobjeći. Hoće li se uspjeti suprotstaviti majci ili će konačno nestati pod njezinim teškim zagrljajem?
U filmu ima autobiografskih elemenata i na neki način označavao je moj intimni povratak korijenima, što mislim da se u filmu baš jako osjeti na jedan vrlo suptilan način. (redatelj i scenarist Jure Pavlović)
Debitant Jure Pavlović dokazuje da uvijek ima mjesta za još jednu psihološku dramu majke i kćeri. (Ola Salwa,Cineuropa.org)
Umiranje i smrt veliki su tabui u našoj kulturi, ali „Mater“ izbjegava zamku hiperbolične patetike ili grandioznih emocija. Vrlo suptilan prvijenac scenarista / redatelja Jure Pavlovića. (Anton Bitel, eyeforfilm.co.uk)
Ne upuštajucÌi se u najsitnije detalje, sukob kcÌerke i majke zavisi od potisnutih osecÌaja iz prošlosti, ali PavlovicÌ drži distancu, ostavljajucÌi kraj otvorenim. (Meredith Taylor, Filmuforia)
FEST 2020. Nagrada kritičara 'Nebojša Đukelić' za najbolji regionalni film
Pula 2020. Nagrada Breza za najboljeg debitanta (Jure Pavlović); Zlatna arena za glavnu žensku ulogu (Daria Lorenci – Flatz); Zlatna arena za kameru (Jana Plećaš)
Taormina Film Festival 2020. Najbolja glumica (Daria Lorenci-Flatz)
Bihać Avantura Film Festival 2020. Najbolji dugometražni igrani film
https://www.imdb.com/title/tt10750608/?ref_=fn_al_tt_2
Pinocchio, 2019. Matteo Garrone, 125 min. IT
Scenarij: Matteo Garrone i Massimo Ceccherini prema romanu Carla Collodija
Uloge: Federico Ielapi, Roberto Benigni, Rocco Papaleo, Marine Vacth
Slavna priča o drvenoj lutki koja će oživjeti uz pomoć siromašnog i usamljenog rezbara drveta.
Poput svakog djeteta, Pinokio je znatiželjan o svijetu koji ga okružuje te ga upoznaje sistemom pokušaja i pogreške. Naoružan nezasitnom dječjom hrabrošću, on postaje upravo onakav kakvim je i zamišljen.
Autor Carlo Collodi napisao je knjigu „Pinokijeve pustolovine“ još krajem 19-og stoljeća, ali njegov lik je danas važniji nego ikada prije – premda se čini da se svijet kreće u suprotnom smjeru. Redatelj MatteoGarrone svijetu Pinokija daruje vizionarsku dimenziju koja, baš poput knjiga, ima široki zamah. Njegov lik Pinokija kreće se na način koji je istovremeno realističan i fantastičan. Radnja je smještena u ruralnoj, bezvremenskoj, ali neodoljivoj Italiji koja odiše kopnom, morem i farmama. Gledatelji će sasvim sigurno svaki za sebe pronaći svog omiljenog lika koji se pojavljuje u životu malog Pinokija, a koji ga direktno upoznaje s prirodom, životinjskim carstvom i svijetom mašte.
Premda ovo niti izbliza nije prva adaptacija poznate knjige, redatelj Garrone svog PINOKIJA želio je snimiti u mračnoj atmosferi i prožetog satiričnim tonom baš poput Collodijeve knjige uz nimalo suptilni prikaz okrutnosti i ekstremnog siromaštva. Premda je zbog toga bilo određenih kritika odrasle publike, Garrone je izjavio da su djeca na film fantastično reagirala, a PINOKIO je od svoje svjetske premijere na Berlinaleu pobrao hvalospjeve filmske kritike te je na popularnoj stranici RottenTomatoes, koja skuplja tekstove kritičara diljem svijeta, do danas skupio zadivljujućih 93% pozitivnih ocjena i automatski postao jednim od najhvaljenijih filmova godine! Konzenzus bi se mogao sažeti slijedećom rečenicom: „Držeći se usko originalne priče Carla Collodija, „Pinocchio“ Mattea Garronea drži sve konce stvarajući vizualno zapanjujući film koji dokazuje da su neke priče doista bezvremenske.“
Jedna od najambicioznijih filmskih adaptacija dječjeg klasika Carla Collodija iz 1883. (Deborah Young, Hollywood Reporter)
„Pinocchio“ je temeljito bizarna priča; Garrone od toga čini čudno zadovoljavajući spektakl. (Peter Bradshaw,The Guardian)
Garroneovoj verziji možda nedostaje dramatičnost, ali bogata slika i odanost originalu moraju je svrstati u konačnu ekranizaciju klasične priče. (Steve Morrissey, Radio Times)
Garroneov projekt jedna je od najčudnijih i najdivnijih adaptacija dječje knjige koju bi posjetitelji kina mogli poželjeti. (Hanna Flint, The Sun)
Garrone ima realan pristup koji čini Pinocchija impresivnim u svojoj konstrukciji i efektima, a istovremeno nudi mračnu, hirovitu fantaziju u kojoj se možemo izgubiti. (Soham GadreFilm Inquiry)
https://www.imdb.com/title/tt8333746/?ref_=nv_sr_srsg_0
El robo de siglo, 2020. Ariel Winograd, 114 min. AR
Scenarij: Fernando Araujo, Alex Zito
Uloge: Diego Peretti, Guillermo Francella, Pablo Rago, Luis Luque, Rafael Ferro, Mariano Argento
Film prati grupu lopova koja je 2006. godine organizirala pljačku poslovnice Banco Río u Acassusu, jednu od najoriginalnijih i najpoznatijih pljački banke u povijesti Argentine.
Legendarna pljačka inspirirala je ovaj akcijski triler s elementima komedije, ali i svjetski popularnu seriju „La casa de papel“. Predvođen odličnom glumačkom postavom, film je doživio jedno od najuspješnijih kino otvaranja u povijesti Argentine.
Zabavna i pitka priča. (I.Perinović, e.zadar)
Ovaj argentinski film pljačke bez ikakve sumnje jedan je od najzabavnijih i najuzbudljivijih filmova koji se mogu pogledati ove godine. (GamBee, fathipster.net)
https://www.imdb.com/title/tt10948718/?ref_=nm_flmg_dr_4
Balancing the spoon, 2015. Adriano Sforzi, 62 min. IT
Bacajući svoje snove u zrak, neki su shvatili, drugi prekinuli, jedan je još uvijek uravnotežen na žici.
Priča o najvećem i najsretnijem žongleru svih vremena: Albertu “Bertinu” Sforziju.
Zašto se i danas u svijetu Cirkusa svi sjećaju brojki, života i osmijeha Alberta "Bertina" Sforzija? Zašto su 1980-ih napustili Rusku cirkusku školu da bi došli u Italiju kako bi ga vidjeli na djelu i od njega učili?
Danas, u dobi od sedamdeset godina, Bertino još uvijek radi u stražnjem dijelu Circa Medrano, jedinstvenog obiteljskog cirkusa na svijetu koji nikad nije napustio.
https://www.imdb.com/title/tt4681000/
DANI MAKEDONSKOG FILMA: BOG POSTOJI, NJENO IME JE PETRUNIJA
Gospod postoi, imeto i' e Petrunija, 2019. Teona Strugar Mitevska NMK/HR/SL/BE/FR
Scenarij: Elma Tataragić, Teona Strugar Mitevska
Uloge: Zorica Nusheva, Labina Mitevska, Simeon Moni Damevski, Stefan Vujisić, Violeta Shapkovska, Suad Begovski-Suhi
U makedonskom gradu Štipu svakog siječnja lokalni svećenik u rijeku baca drveni križ, za kojim skaču stotine muškaraca. Onoga tko ga izroni pratit će sreća i uspjeh. Ovaj put za križem spontano zaroni i Petrunija te ga uspije ugrabiti prije drugih. Muškarci su bijesni jer se žena usudila sudjelovati u njihovu ritualu. Nastaje posvemašnji kaos, no Petrunija ne popušta.
To je priča o mladoj ženi koja se usprotivila pravilima svog društva kako bi pronašla pravdu i svoje mjesto u društvu. Na početku ona je antijunakinja, ne vjerujete da može išta postići, i onda se probudi i pokaže svoje pravo lice. I u tome je važna poruka, pogotovo za žene. Znam da je meni samopouzdanje bilo, i još uvijek je, veliki problem. Pronaći snagu i reći: ‘Imam na to pravo’. Kroz to prolazi Petrunija. Film je feministički, ali svi se možemo poistovjetiti s borbom za pravdu. (redateljica Teona Strugar Mitevska)
Premda je riječ o drami, moj film je pun humornih tonova, tako da se publika na berlinskoj premijeri smijala od početka do kraja. I to je veliki uspjeh ove feminističke, ali i univerzalno emancipatorske priče. (redateljica Teona Strugar Mitevska)
U makedonskoj crnoj komediji ovjenčanoj nagradom ekumenskog žirija na Berlinalu redateljica Teona Strugar Mitevska donosi satiru temeljenu na istinitoj priči o ženi koja ulazi u okršaj sa zastarjelim tradicijama. Film propituje demokratske promjene u makedonskom društvu osuđujući pritom ponašanje crkve, sudstva i medij. (MotovunPress)
U siječnju 2019., pet godina iza prijelomna događaja, u Štipu za križem skočila je i uhvatila ga ponovo - žena, a tamošnji joj ga je svećenik bez problema ostavio u rukama. Strugar Mitevska mirno može reći da je i njezin film, barem dijelom, pridonio društvenim promjenama.
Berlin 2019. Službena konkurencija; Nagrada ekumenskog žirija; Nagrada Guild Film
Pula 2019. Zlatna arena za najbolju režiju – manjinska hrvatska koprodukcija (Teona Strugar Mitevska)
Motovun 2019. – Nagrada FIPRESCI
Međunarodni filmski festival Eurasia 2019. Najbolji scenarij (Teona Strugar Mitevska, Elma Tataragić)
Herceg Novi 2019. Zlatna mimoza za najbolji film
Festival slovenskog filma 2019. Nagrada Vesna za najbolju manjinsku koprodukciju
Tuzla 2019. – Najbolji dugometražni igrani film
Međunarodni filmski festival u Kairu 2019. Najbolji europski film arapskih filmskih kritičara
Festival Etoiles et Toiles du Cinéma Européen 2019. Odyssée - Nagrada za ljudska prava Vijeća Europe
Nagrada LUX (Nagrada Evropskog parlamenta ) 2019. Najbolji film
Sofija 2020. Nagrada Udruženja filmskih kritičara Bugarske
SEEfest – Filmski festival jugoistočne Evrope 2020. Posebno priznanje za fotografiju (Virginie Saint-Martin)
Seville 2019. Najbolja glumica (Zorica Nusheva)
https://www.imdb.com/title/tt8054608/?ref_=fn_al_nm_1a
https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/teona-strugar-mitevska-sto-god-da-o-tome-kaze-crkva-bog-postoji-njeno-ime-je-petrunija-8406278
J'accuse / The Dreyfus Affair / An Officer and a Spy, 2019. Roman Polanski, 132 min. FR/IT
Scenarij: Robert Harris i Roman Polanski prema romanu Roberta HArrisa
Uloge: Jean Dujardin, Louis Garrel, Emmanuelle Seigner, Gregory Gadebois
Dana 5. siječnja 1895. godine kapetan Alfred Dreyfus, mladi časnik u usponu optužen je za špijuniranje za Njemačku i osuđen na doživotnu robiju koju će provesti na Vražjem otoku. Među svjedocima njegovog javnog poniženja nalazi se i Georges Picquart, upravo promaknut u zapovjednika jedinice vojne obavještajne službe koja je Dreyfusa i uhvatila. Međutim, nakon što Picquart otkrije da Nijemci i dalje dolaze do tajnih informacija, biva uvučen u opasan labirint prevare i korupcije koja ne prijeti samo njegovoj časti, već i samom životu.
Afera Dreyfus koja je potresla Francusku u posljednjoj dekadi XIX stoljeća prva je (ili makar jedna od prvih) te vrste, a naročito na tu temu (galopirajući antisemitizam u Evropi) koja je medijski odjeknula poput bombe. U tome je veliku ulogu ulogu imao pisac Emile Zola, i sam stranog porijekla (talijanskog) i vjerovatno zbog toga često u prilici da iskusi onovremenu francusku netoleranciju, aroganciju i šikaniranje. Roman Polanski je aferu pretočio u film, povijesnu doku-dramu koja se dosta oslanja na faktografiju pod naslovom „J'accuse“, što je bio i naslov i lajtmotiv Zolinog pisma objavljenog u listu Aurora.
Apsolutna, majstorska klasa... lekcija kako napraviti povijesni film. (David Sexton, Evening Standard)
„J'Accuse“ ima nešto vrlo važno reći o svijetu u kojem danas živimo. (Robbie Collin, Daily Telegraph)
86-godišnji Polanski snimio je svoj najbolji film još od „Pijanista“. (Ruben Peralta Rigaud, Cocalecas)
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.:4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
VENECIJA 2019. NAGRADA ŽIRIJA, NAJBOLJI STRANI FILM I NAGRADA FIPRESCI.
https://www.imdb.com/title/tt2398149/?ref_=nv_sr_srsg_0
Mare, 2020. Andrea Štaka, 95 min. CH/HR
Scenarij: Andrea Štaka
Uloge: Marija Škaričić, Goran Navojec, Mateusz Kosciukiewicz, Mirjana Karanović, Ivana Roščić, Zdenko Jelčić, Nikša Butijer
Mare nikada nije letjela avionom. Živi pored aerodroma s mužem i troje tinejdžera i voli svoju obitelj, no ponekad se osjeća gotovo kao strankinja u vlastitom domu. Žudeći za promjenom i nepoznatim, ona promatra avione kako lete iznad nje. Kada se u susjednu kuću useli stranac, Mare će staviti svoj život na kušnju.
Mare je osoban film. Ovdje progovaram o fazi života koju osobno poznajem: ne samo da naša djeca odrastaju, već na neki način, uviđamo da i mi odrastamo. Odjednom se pitaš poznaješ li uistinu ljude s kojima živiš. Čuju li te oni? Voli li te vlastiti muž? Je li tvoj život uistinu tvoj?, (redateljica i scenaristica Andrea Štaka)
Sarajevo 2020. Nagrada CICAE; Srce Sarajeva za najbolju glumicu (Marija Škaričić)
Za upečatljivu izvedbu u kojoj puno više od riječi igra tijelo postajući ekran u kojem složen svemir majke i žene u muškom svijetu pronalazi vlastiti način izražavanja - Srce Sarajeva za najbolju glumicu dodjeljuje se Mariji Škaričić, stoji u pojašnjenju sarajevskog žirija.
Nagrada CICAE ide u ruke autorici koja svoju publiku uključuje u snažno poetično putovanje portretirajući modernu majku u teškim vremenima. Ženska junakinja bori se sa svakodnevnim prozaičnim obvezama i zaboravlja na sebe; njezinu seksualnost, identitet i ženstvenost. Gledatelja u cijelu priču ne angažira samo impresivna fotografija, već i prirodna gluma glavne glumice kao i njezina borba u svakodnevnom životu, stoji u priopćenju žirija.
Mi žene imamo mnogo toga za reći i moramo to nadoknaditi, jer nas dugo nije bilo u rampi. Nevidljive smo do sada bile manje-više, zar ne? Gdje nam je historija, gdje su naše napisane priče, pjesme, itd? Treba još puno, puno filmova o nama, sa nama ispred i iza kamera, da nadoknadimo 2000 godina nevidljivosti. (intervju redateljice Andree Štake, Al Jazeere Balkans)
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/andrea-staka-zene-moraju-nadoknaditi-2000-godina-nevidljivosti
https://www.imdb.com/title/tt7583460/?ref_=fn_al_tt_1
DANI MAKEDONSKOG FILMA: BOG POSTOJI, NJENO IME JE PETRUNIJA
Gospod postoi, imeto i' e Petrunija, 2019. Teona Strugar Mitevska NMK/HR/SL/BE/FR
Scenarij: Elma Tataragić, Teona Strugar Mitevska
Uloge: Zorica Nusheva, Labina Mitevska, Simeon Moni Damevski, Stefan Vujisić, Violeta Shapkovska, Suad Begovski-Suhi
U makedonskom gradu Štipu svakog siječnja lokalni svećenik u rijeku baca drveni križ, za kojim skaču stotine muškaraca. Onoga tko ga izroni pratit će sreća i uspjeh. Ovaj put za križem spontano zaroni i Petrunija te ga uspije ugrabiti prije drugih. Muškarci su bijesni jer se žena usudila sudjelovati u njihovu ritualu. Nastaje posvemašnji kaos, no Petrunija ne popušta.
To je priča o mladoj ženi koja se usprotivila pravilima svog društva kako bi pronašla pravdu i svoje mjesto u društvu. Na početku ona je antijunakinja, ne vjerujete da može išta postići, i onda se probudi i pokaže svoje pravo lice. I u tome je važna poruka, pogotovo za žene. Znam da je meni samopouzdanje bilo, i još uvijek je, veliki problem. Pronaći snagu i reći: ‘Imam na to pravo’. Kroz to prolazi Petrunija. Film je feministički, ali svi se možemo poistovjetiti s borbom za pravdu. (redateljica Teona Strugar Mitevska)
Premda je riječ o drami, moj film je pun humornih tonova, tako da se publika na berlinskoj premijeri smijala od početka do kraja. I to je veliki uspjeh ove feminističke, ali i univerzalno emancipatorske priče. (redateljica Teona Strugar Mitevska)
U makedonskoj crnoj komediji ovjenčanoj nagradom ekumenskog žirija na Berlinalu redateljica Teona Strugar Mitevska donosi satiru temeljenu na istinitoj priči o ženi koja ulazi u okršaj sa zastarjelim tradicijama. Film propituje demokratske promjene u makedonskom društvu osuđujući pritom ponašanje crkve, sudstva i medij. (MotovunPress)
U siječnju 2019., pet godina iza prijelomna događaja, u Štipu za križem skočila je i uhvatila ga ponovo - žena, a tamošnji joj ga je svećenik bez problema ostavio u rukama. Strugar Mitevska mirno može reći da je i njezin film, barem dijelom, pridonio društvenim promjenama.
Berlin 2019. Službena konkurencija; Nagrada ekumenskog žirija; Nagrada Guild Film
Pula 2019. Zlatna arena za najbolju režiju – manjinska hrvatska koprodukcija (Teona Strugar Mitevska)
Motovun 2019. – Nagrada FIPRESCI
Međunarodni filmski festival Eurasia 2019. Najbolji scenarij (Teona Strugar Mitevska, Elma Tataragić)
Herceg Novi 2019. Zlatna mimoza za najbolji film
Festival slovenskog filma 2019. Nagrada Vesna za najbolju manjinsku koprodukciju
Tuzla 2019. – Najbolji dugometražni igrani film
Međunarodni filmski festival u Kairu 2019. Najbolji europski film arapskih filmskih kritičara
Festival Etoiles et Toiles du Cinéma Européen 2019. Odyssée - Nagrada za ljudska prava Vijeća Europe
Nagrada LUX (Nagrada Evropskog parlamenta ) 2019. Najbolji film
Sofija 2020. Nagrada Udruženja filmskih kritičara Bugarske
SEEfest – Filmski festival jugoistočne Evrope 2020. Posebno priznanje za fotografiju (Virginie Saint-Martin)
Seville 2019. Najbolja glumica (Zorica Nusheva)
https://www.imdb.com/title/tt8054608/?ref_=fn_al_nm_1a
https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/teona-strugar-mitevska-sto-god-da-o-tome-kaze-crkva-bog-postoji-njeno-ime-je-petrunija-8406278
Mare, 2020. Andrea Štaka, 95 min. CH/HR
Scenarij: Andrea Štaka
Uloge: Marija Škaričić, Goran Navojec, Mateusz Kosciukiewicz, Mirjana Karanović, Ivana Roščić, Zdenko Jelčić, Nikša Butijer
Mare nikada nije letjela avionom. Živi pored aerodroma s mužem i troje tinejdžera i voli svoju obitelj, no ponekad se osjeća gotovo kao strankinja u vlastitom domu. Žudeći za promjenom i nepoznatim, ona promatra avione kako lete iznad nje. Kada se u susjednu kuću useli stranac, Mare će staviti svoj život na kušnju.
Mare je osoban film. Ovdje progovaram o fazi života koju osobno poznajem: ne samo da naša djeca odrastaju, već na neki način, uviđamo da i mi odrastamo. Odjednom se pitaš poznaješ li uistinu ljude s kojima živiš. Čuju li te oni? Voli li te vlastiti muž? Je li tvoj život uistinu tvoj?, (redateljica i scenaristica Andrea Štaka)
Sarajevo 2020. Nagrada CICAE; Srce Sarajeva za najbolju glumicu (Marija Škaričić)
Za upečatljivu izvedbu u kojoj puno više od riječi igra tijelo postajući ekran u kojem složen svemir majke i žene u muškom svijetu pronalazi vlastiti način izražavanja - Srce Sarajeva za najbolju glumicu dodjeljuje se Mariji Škaričić, stoji u pojašnjenju sarajevskog žirija.
Nagrada CICAE ide u ruke autorici koja svoju publiku uključuje u snažno poetično putovanje portretirajući modernu majku u teškim vremenima. Ženska junakinja bori se sa svakodnevnim prozaičnim obvezama i zaboravlja na sebe; njezinu seksualnost, identitet i ženstvenost. Gledatelja u cijelu priču ne angažira samo impresivna fotografija, već i prirodna gluma glavne glumice kao i njezina borba u svakodnevnom životu, stoji u priopćenju žirija.
Mi žene imamo mnogo toga za reći i moramo to nadoknaditi, jer nas dugo nije bilo u rampi. Nevidljive smo do sada bile manje-više, zar ne? Gdje nam je historija, gdje su naše napisane priče, pjesme, itd? Treba još puno, puno filmova o nama, sa nama ispred i iza kamera, da nadoknadimo 2000 godina nevidljivosti. (intervju redateljice Andree Štake, Al Jazeere Balkans)
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/andrea-staka-zene-moraju-nadoknaditi-2000-godina-nevidljivosti
https://www.imdb.com/title/tt7583460/?ref_=fn_al_tt_1
IN MEMORIAM JIŘÍ MENZEL: SLUŽIO SAM ENGLESKOG KRALJA
IN MEMORIAM JIŘÍ MENZEL
Proslavio ga je prvi dugometražni film "Strogo kontrolirani vlakovi" iz 1966., za koji je osvojio Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Za Oscara je 1986. nominirana i njegova popularna komedija "Selo moje malo", a brojni drugi njegovi filmovi postali su klasici. U filmovima je kombinirao humanistički pogled na svijet sa sarkazmom i provokativnim temama te je bio važan sudionik češkog novog vala.
Obsluhoval jsem anglického krále, 2006. JiÅ™i Menzel, 120 min. CZ/SK
Scenarij: Jiři Menzel po romanu Bohumila Hrabala
Uloge: Ivan Barnev, Oldrich Kaiser, Julia Jentsch
Priča o zbunjenom pojedincu koji napreduje u životu profitirajući na slučajnim okolnostim. Druga je ovo Menzelova ekranizacija romana Bohumila Hrabala (čiji je roman „Strogo kontrolirani vlakovi“ adaptirao 1967. godine i osvojio Oscara za najbolji strani film.)
Jan Dite je pušten iz zatvora nakon odslužene petnaestogodišnje kazne. Sada se osvrće na svoj život, od vremena prije rata kada je radio kao konobar u elitnom praškom restoranu Pariz i sanjao o tome da postane milijunaš i da je vlasnik hotela. On napreduje zahvaljujući nizu sretnih, povoljnih slučajnosti, iako se uvijek ispostavi da su i one same bile rezultat nekakve prevare ili pogreške. Kada nacisti okupiraju Čehoslovačku, Jan, naivan i neupućen, upadne u uličnu svađu u kojoj mladi Česi uvrijede Njemicu. Uslijedit će romansa i Jan će se naći na strani Njemaca, a da toga nije bio ni svjestan...
Rat, konstantno prisutan, no u početku mahom zanemaren, polako se počinje nadvijati nad događaje, dodavajući slojeve kompleksnosti Janovoj priči koju Menzel nerijetko priča razigranom dinamikom nijemog filma i ekspresionističkom ljepotom kadrova. Jer, redatelj nas je, među ostalim, a preko Jana, pokušao vratiti u (bolju) prošlost kinematografije. U tome je i uspio. "Služio sam engleskog kralja" jedan je od najsjajnijih (kino)memoara 20. stoljeća. (Marko Njegić, SD)
https://www.imdb.com/title/tt0284363/?ref_=nm_knf_t2
O ROMANU: Tako ta lirična pripovijest o životu jednog malog običnog čovjeka, punog slabosti i mana istovremeno postaje kronika o jednom vremenu, turobnom i teškom, punom iskušenja i previranja, ali s porukom o neuništivosti čovjeka koji se kroz povijesne mijene probija tegobno i ne bez posljedica, ali ustrajno i postojano, pretvarajući stvarnost u nevjerovatno, ali i omogućujući da i ono nevjerovatno postane stvarno, realno i svakodnevno. (www.lupiga.com)
Mahana / The Patriarch, 2016. Lee Tamahori, 103 min. NZ
Scenarij: John Collee po romanu Witi Ihimaere „Bulibasha: King of the Gypsies“
Uloge: Temuera Morrison, Akuhata Keefe, Nancy Brunning
"Poglavar" je povijesna obiteljska drama čija se radnja odvija šezdesetih godina prošlog stoljeća na Novom Zelandu, u vremenu kada su dvije maorske obitelji, Mahanama i Poatama, bili ogorčeni suparnici.
Tamihana Mahana je osoran, religiozan i beskompromisan poglavar velike obitelji. Posjeduje ogroman komad zemlje na kojoj živi s obitelji te je cijenjeni član maorske zajednice. Iako vlada s obitelji koristeći i ljubav i strah, suprotstaviti će mu se obrazovani 14-godišnji unuk Simeon. Mahana izbacuje Simeona s posjeda. Supruga Ramona ne slaže se s Mahaninim postupkom, što će biti početak rata za neovisnost unutar obitelji.
Unatoč svojoj pojednostavljenoj i romantičnoj priči, „Mahana“ se može primijeniti na svaku obitelj čiji muški vođa zaboravlja da je njegova uloga pružiti podršku, ljubav i sigurnost - a ne pravilo tvrdog srca. (Henry Barnes, Guardian)
Sjajna izvedba glavne glumačke ekipe, ali i snimateljski dio Ginny Loane jer je gledatelja u potpunosti uronio u bogatu poljoprivrednu baštinu Novog Zelanda, pružajući vrlo opipljivu i uvjerljivu autentičnost priči. (Kate Rodger, Newshub)
Bitan film o maorskoj kulturi, velika i zadivljujuća naracija o svakodnevnim životima. (Paul Byrnes, Sydney Morning Herald)
Impresivan film. (Julian Wood, FILMINK)
Ponosna maorska priča s maorskim raspletom prikladan je podsjetnik na važno mjesto koje Ihimaera zauzima u našoj nacionalnoj književnosti. (Peter Calder, The Spinoff)
Zamašan, nježno grandiozan narodni ep, „Patrijarh“ vraća Tamahorija korijenima. (Tommaso Tocci, The Film Stage)
Iako „Mahana“ nije pružila nezaboravno iskustvo ranijih trijumfa Tamahorija ili Ihimaere, bilo je vrijedno gledanja. (Kate Rodger, Newshub)
https://www.imdb.com/title/tt4424228/?ref_=nv_sr_srsg_8
Pinocchio, 2019. Matteo Garrone, 125 min. IT
Scenarij: Matteo Garrone i Massimo Ceccherini prema romanu Carla Collodija
Uloge: Federico Ielapi, Roberto Benigni, Rocco Papaleo, Marine Vacth
Slavna priča o drvenoj lutki koja će oživjeti uz pomoć siromašnog i usamljenog rezbara drveta.
Poput svakog djeteta, Pinokio je znatiželjan o svijetu koji ga okružuje te ga upoznaje sistemom pokušaja i pogreške. Naoružan nezasitnom dječjom hrabrošću, on postaje upravo onakav kakvim je i zamišljen.
Autor Carlo Collodi napisao je knjigu „Pinokijeve pustolovine“ još krajem 19-og stoljeća, ali njegov lik je danas važniji nego ikada prije – premda se čini da se svijet kreće u suprotnom smjeru. Redatelj MatteoGarrone svijetu Pinokija daruje vizionarsku dimenziju koja, baš poput knjiga, ima široki zamah. Njegov lik Pinokija kreće se na način koji je istovremeno realističan i fantastičan. Radnja je smještena u ruralnoj, bezvremenskoj, ali neodoljivoj Italiji koja odiše kopnom, morem i farmama. Gledatelji će sasvim sigurno svaki za sebe pronaći svog omiljenog lika koji se pojavljuje u životu malog Pinokija, a koji ga direktno upoznaje s prirodom, životinjskim carstvom i svijetom mašte.
Premda ovo niti izbliza nije prva adaptacija poznate knjige, redatelj Garrone svog PINOKIJA želio je snimiti u mračnoj atmosferi i prožetog satiričnim tonom baš poput Collodijeve knjige uz nimalo suptilni prikaz okrutnosti i ekstremnog siromaštva. Premda je zbog toga bilo određenih kritika odrasle publike, Garrone je izjavio da su djeca na film fantastično reagirala, a PINOKIO je od svoje svjetske premijere na Berlinaleu pobrao hvalospjeve filmske kritike te je na popularnoj stranici RottenTomatoes, koja skuplja tekstove kritičara diljem svijeta, do danas skupio zadivljujućih 93% pozitivnih ocjena i automatski postao jednim od najhvaljenijih filmova godine! Konzenzus bi se mogao sažeti slijedećom rečenicom: „Držeći se usko originalne priče Carla Collodija, „Pinocchio“ Mattea Garronea drži sve konce stvarajući vizualno zapanjujući film koji dokazuje da su neke priče doista bezvremenske.“
Jedna od najambicioznijih filmskih adaptacija dječjeg klasika Carla Collodija iz 1883. (Deborah Young, Hollywood Reporter)
„Pinocchio“ je temeljito bizarna priča; Garrone od toga čini čudno zadovoljavajući spektakl. (Peter Bradshaw,The Guardian)
Garroneovoj verziji možda nedostaje dramatičnost, ali bogata slika i odanost originalu moraju je svrstati u konačnu ekranizaciju klasične priče. (Steve Morrissey, Radio Times)
Garroneov projekt jedna je od najčudnijih i najdivnijih adaptacija dječje knjige koju bi posjetitelji kina mogli poželjeti. (Hanna Flint, The Sun)
Garrone ima realan pristup koji čini Pinocchija impresivnim u svojoj konstrukciji i efektima, a istovremeno nudi mračnu, hirovitu fantaziju u kojoj se možemo izgubiti. (Soham GadreFilm Inquiry)
https://www.imdb.com/title/tt8333746/?ref_=nv_sr_srsg_0
Mahana / The Patriarch, 2016. Lee Tamahori, 103 min. NZ
Scenarij: John Collee po romanu Witi Ihimaere „Bulibasha: King of the Gypsies“
Uloge: Temuera Morrison, Akuhata Keefe, Nancy Brunning
"Poglavar" je povijesna obiteljska drama čija se radnja odvija šezdesetih godina prošlog stoljeća na Novom Zelandu, u vremenu kada su dvije maorske obitelji, Mahanama i Poatama, bili ogorčeni suparnici.
Tamihana Mahana je osoran, religiozan i beskompromisan poglavar velike obitelji. Posjeduje ogroman komad zemlje na kojoj živi s obitelji te je cijenjeni član maorske zajednice. Iako vlada s obitelji koristeći i ljubav i strah, suprotstaviti će mu se obrazovani 14-godišnji unuk Simeon. Mahana izbacuje Simeona s posjeda. Supruga Ramona ne slaže se s Mahaninim postupkom, što će biti početak rata za neovisnost unutar obitelji.
Unatoč svojoj pojednostavljenoj i romantičnoj priči, „Mahana“ se može primijeniti na svaku obitelj čiji muški vođa zaboravlja da je njegova uloga pružiti podršku, ljubav i sigurnost - a ne pravilo tvrdog srca. (Henry Barnes, Guardian)
Sjajna izvedba glavne glumačke ekipe, ali i snimateljski dio Ginny Loane jer je gledatelja u potpunosti uronio u bogatu poljoprivrednu baštinu Novog Zelanda, pružajući vrlo opipljivu i uvjerljivu autentičnost priči. (Kate Rodger, Newshub)
Bitan film o maorskoj kulturi, velika i zadivljujuća naracija o svakodnevnim životima. (Paul Byrnes, Sydney Morning Herald)
Impresivan film. (Julian Wood, FILMINK)
Ponosna maorska priča s maorskim raspletom prikladan je podsjetnik na važno mjesto koje Ihimaera zauzima u našoj nacionalnoj književnosti. (Peter Calder, The Spinoff)
Zamašan, nježno grandiozan narodni ep, „Patrijarh“ vraća Tamahorija korijenima. (Tommaso Tocci, The Film Stage)
Iako „Mahana“ nije pružila nezaboravno iskustvo ranijih trijumfa Tamahorija ili Ihimaere, bilo je vrijedno gledanja. (Kate Rodger, Newshub)
https://www.imdb.com/title/tt4424228/?ref_=nv_sr_srsg_8
El robo de siglo, 2020. Ariel Winograd, 114 min. AR
Scenarij: Fernando Araujo, Alex Zito
Uloge: Diego Peretti, Guillermo Francella, Pablo Rago, Luis Luque, Rafael Ferro, Mariano Argento
Film prati grupu lopova koja je 2006. godine organizirala pljačku poslovnice Banco Río u Acassusu, jednu od najoriginalnijih i najpoznatijih pljački banke u povijesti Argentine.
Legendarna pljačka inspirirala je ovaj akcijski triler s elementima komedije, ali i svjetski popularnu seriju „La casa de papel“. Predvođen odličnom glumačkom postavom, film je doživio jedno od najuspješnijih kino otvaranja u povijesti Argentine.
Zabavna i pitka priča. (I.Perinović, e.zadar)
Ovaj argentinski film pljačke bez ikakve sumnje jedan je od najzabavnijih i najuzbudljivijih filmova koji se mogu pogledati ove godine. (GamBee, fathipster.net)
https://www.imdb.com/title/tt10948718/?ref_=nm_flmg_dr_4
England Is Mine, 2017. Mark Gill, 94 min. UK
Scenarij: Mark Gill, William Thacker
Uloge: Jessica Brown Findlay, Jodie Comer, Laurie Kynaston, Jack Lowden
Priča o počecima nastanka kultne engleske grupe The Smiths.
Mladi i introvertni Steven Patrick Morrissey je sramežljiv i nezadovoljan tinejdžer koji u 70im godinama 20. stoljeća živi u Manchesteru. Povučen i usamljen, noću sluša glazbu pa piše kritike u glazbenim novinama. Otac želi da nađe posao, majka ga podržava u njegovom pisanju, a on sam ne zna što želi u životu. Njegova prijateljica, inteligentna i samouvjerena umjetnica Linder Sterling, podržava ga u pisanju pjesama i tjera ga da počne nastupati. Mora početi zarađivati, mora se nekako uklopiti u društvo, te se posvećuje glazbi. To su bili, kasnije će se ispostaviti, počeci nastanka kultne engleske grupe The Smiths.
Za milijune istinskih obožavatelja - onih koji su ga voljeli 1985. godine i koji bi radije živjeli u prošlosti, a ne slušali verziju svog bivšeg junaka iz 2017. - film pruža sjetni užitak. (Dave White, The Wrap)
Povoljan debi za Marka Gill. Bit će zadovoljni čak i oni koji nisu upoznati s Morrisseyem i njegovim doprinosom popularnoj kulturi. (David Stratton, Australian)
„Engleska je moja“ djeluje daleko bolje kao evolucija zvijezde uoči slave. To nije nužno loše - samo se razlikuje od onoga što publika može očekivati. (Jamie Neish, CineVue)
https://www.imdb.com/title/tt3717804/
J'accuse / The Dreyfus Affair / An Officer and a Spy, 2019. Roman Polanski, 132 min. FR/IT
Scenarij: Robert Harris i Roman Polanski prema romanu Roberta HArrisa
Uloge: Jean Dujardin, Louis Garrel, Emmanuelle Seigner, Gregory Gadebois
Dana 5. siječnja 1895. godine kapetan Alfred Dreyfus, mladi časnik u usponu optužen je za špijuniranje za Njemačku i osuđen na doživotnu robiju koju će provesti na Vražjem otoku. Među svjedocima njegovog javnog poniženja nalazi se i Georges Picquart, upravo promaknut u zapovjednika jedinice vojne obavještajne službe koja je Dreyfusa i uhvatila. Međutim, nakon što Picquart otkrije da Nijemci i dalje dolaze do tajnih informacija, biva uvučen u opasan labirint prevare i korupcije koja ne prijeti samo njegovoj časti, već i samom životu.
Afera Dreyfus koja je potresla Francusku u posljednjoj dekadi XIX stoljeća prva je (ili makar jedna od prvih) te vrste, a naročito na tu temu (galopirajući antisemitizam u Evropi) koja je medijski odjeknula poput bombe. U tome je veliku ulogu ulogu imao pisac Emile Zola, i sam stranog porijekla (talijanskog) i vjerovatno zbog toga često u prilici da iskusi onovremenu francusku netoleranciju, aroganciju i šikaniranje. Roman Polanski je aferu pretočio u film, povijesnu doku-dramu koja se dosta oslanja na faktografiju pod naslovom „J'accuse“, što je bio i naslov i lajtmotiv Zolinog pisma objavljenog u listu Aurora.
Apsolutna, majstorska klasa... lekcija kako napraviti povijesni film. (David Sexton, Evening Standard)
„J'Accuse“ ima nešto vrlo važno reći o svijetu u kojem danas živimo. (Robbie Collin, Daily Telegraph)
86-godišnji Polanski snimio je svoj najbolji film još od „Pijanista“. (Ruben Peralta Rigaud, Cocalecas)
EVROPSKE FILMSKE NAGRADE 2019.:4 nominacije (film, režija, glavni glumac, scenarij)
VENECIJA 2019. NAGRADA ŽIRIJA, NAJBOLJI STRANI FILM I NAGRADA FIPRESCI.
https://www.imdb.com/title/tt2398149/?ref_=nv_sr_srsg_0
Terms of Endearment, 1983. James L. Brooks, 132 min. US
Scenarij: James L. Brooks prema romanu Larry McMurtryja iz 975. godine
Uloge: Shirley MacLaine, Debra Winger, Jack Nicholson, Danny DeVito
Aurora Greenway, osamljena sredovječna udovica, previše pazi na kćer Emmu i izmiče udvaranjima susjeda, lakoumnoga bivšeg astronauta Garretta Breedlovea. Emma se pobuni protiv majčine pretjerane pažnje i, protivno njezinu savjetu, uda za simpatična, ali ograničena profesora Flapa Hortona. Nekoliko godina poslije Aurora je u vezi s Garrettom dok se Emma, saznavši da je muž vara, i sama odlučuje na ljubavnu aferu.
„Vrijeme nježnosti“ očaralo je i kritičare i publiku svojom vjerodostojnom, pronicljivom pričom o dvjema zanimljivim osobama, majci i kćeri, koje su nezaboravno odglumile Shirley MacLaine i Debra Winger. Od urnebesnog humora do najdubljih osjećaja, redatelj James L. Brooks majstorski oslikava prizore iz razvoja njihova 30-godišnjeg odnosa. Jack Nicholson ostvario je sjajnu komičnu ulogu kao MacLainein susjed, bivši astronaut, pijanac i ženskar. (Cine)
Prvi igrani film (tv) redatelja J. L. Brooksa, spoj je romantične komedije i obiteljske melodrame. Tematizirajući 30-godišnji odnos majke i kćeri, film epizodnom dramaturškom konstrukcijom, vizualnim stilom i sentimentalizmom podsjeća na televizijske tzv. soap opere. Osebujne glumačke izvedbe održavaju ravnotežu s melodramskim naglascima čime djelo zadržava temeljno optimističan duh. Osim Oscara za najbolji film, nagrađeni su režija, adaptirani scenarij, Shirley MacLaine za glavnu žensku i Jack Nicholson za sporednu mušku ulogu. (HFL)
Suradnja s Jackom Nicholsonom bila je luda... „Plesali“ smo tako elegantno i tako sinkronizirano jedno s drugim, u svakom trenutku znajući što će onaj drugi učiniti. Ali, mi se ne družimo, ili nešto slično... Bila je to je nevjerojatna kemija - prekrasan, predivan osjećaj. (Shirley MacLaine)
Tako dobro odglumljena i pametno napisana melodrama da je gotovo nemoguće odoljeti... (konsenzus / Rotten Tomatoes)
https://www.imdb.com/title/tt0086425/
Beautiful Boy, 2018. Felix van Groeningen, 120 min. US
Scenarij: Luke Davies, Felix Van Groeningen (prema memoarima „Beautiful Boy: A Father's Journey Through His Son's Addiction“ Davida Sheffa, i „Tweak: Growing Up on Methamphetamines“ Nic Sheffa)
Uloge: Steve Carell, Timothée Chalamet, Maura Tierney, Kaitlyn Deve
Temeljen na istinitoj priči, film se fokusira na nadarenog, ali osjetljivog dječaka koji je, ne znajući se nositi sa svojim problemima, postao ovisnik.
Nic je mladić iz San Francisca pred kojim se nalazi obećavajuća budućnost u obliku studiranja te njegove vlastite obitelji koju upotpunjuju otac novinar David koji ga jako voli i pomajka Karen koja mu daje punu podršku. Na površini, on je sretan, ali iznutra je emotivno rastrojen i u boli koju pokušava ublažiti konzumirajući drogu. Ono što započne kao povremeno uživanje u travi s ocem pretvori se u eksperimentiranje s puno težim oblicima droge, ali je metamfetamin taj koji Nica odvede na put s kojeg možda i neće biti povratk
„Beautiful Boy“ spada u onu kategoriju američkih art filmova, koji svojim umjetničkim senzibilitetom daleko premašuju klasičnu dramsku strukturu holivudskih filmova slične tematike, ali koji u umjetničkoj realizaciji ipak ne kopiraju i ne dostižu evropski art film. (Arthur Poe, svijetfilma.eu)
Iako sam čitala neke kritike koje govore da film nije toliko dobar, nitko ne poriče kako ima dubok utjecaj na gledatelja, (Tonka Ileković, petagimnazija.hr)
Zasnovan na istinitoj priči, ovaj nas film podsjeća da je ovisnost bolest koja ne diskriminira: može bilo koga pogoditi u bilo kojem trenutku. Zapravo, Nic ne odgovara stereotipu narkomana: odrastao je u obitelji više srednje klase, dobar je student i dijeli prisnu vezu sa ocem Davidom. Međutim, droga je dio njegova života od 12. godine. Prekretnica je kad postane ovisan o metamfetaminu sa samo 18 godina. Od tog trenutka Nic i njegova rodbina zarobljeni su u silaznoj spirali. Unatoč svoj podršci koju mu pružaju, nisu u stanju spriječiti recidive i boje se da će ga izgubiti. Ovaj film precizno opisuje štetne učinke droga na obiteljski život. Također istražuje granice roditeljske ljubavi. Dobro režirana i ozbiljno izvedena drama. (Sebastien02/imdb)
Trebao bi biti obavezno gledanje u svim školama i programima reforme odvikavanja. Izvrsne glumačke izvedbe i izuzetno autentičan prikaz ovisnosti i njezinih štetnih utjecaja na obitelj i sebe. (Janine Lewis/imdb)
Najbolji film koji sam vidio ove godine. Iznenađujuć, uvjerljiv, emocionalno sirov i autentičan. (ss0187/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt1226837/?ref_=nv_sr_srsg_0
England Is Mine, 2017. Mark Gill, 94 min. UK
Scenarij: Mark Gill, William Thacker
Uloge: Jessica Brown Findlay, Jodie Comer, Laurie Kynaston, Jack Lowden
Priča o počecima nastanka kultne engleske grupe The Smiths.
Mladi i introvertni Steven Patrick Morrissey je sramežljiv i nezadovoljan tinejdžer koji u 70im godinama 20. stoljeća živi u Manchesteru. Povučen i usamljen, noću sluša glazbu pa piše kritike u glazbenim novinama. Otac želi da nađe posao, majka ga podržava u njegovom pisanju, a on sam ne zna što želi u životu. Njegova prijateljica, inteligentna i samouvjerena umjetnica Linder Sterling, podržava ga u pisanju pjesama i tjera ga da počne nastupati. Mora početi zarađivati, mora se nekako uklopiti u društvo, te se posvećuje glazbi. To su bili, kasnije će se ispostaviti, počeci nastanka kultne engleske grupe The Smiths.
Za milijune istinskih obožavatelja - onih koji su ga voljeli 1985. godine i koji bi radije živjeli u prošlosti, a ne slušali verziju svog bivšeg junaka iz 2017. - film pruža sjetni užitak. (Dave White, The Wrap)
Povoljan debi za Marka Gill. Bit će zadovoljni čak i oni koji nisu upoznati s Morrisseyem i njegovim doprinosom popularnoj kulturi. (David Stratton, Australian)
„Engleska je moja“ djeluje daleko bolje kao evolucija zvijezde uoči slave. To nije nužno loše - samo se razlikuje od onoga što publika može očekivati. (Jamie Neish, CineVue)
https://www.imdb.com/title/tt3717804/
2020.Jure Pavlović, 95 min. HR/FR/RS/BiH
Scenarij: Jure Pavlović
Uloge: Daria Lorenci, Neva Rosic, Vera Zima
Nakon godina provedenih u Njemačkoj, Jasna se vraća u Hrvatsku kako bi se brinula o majci, koja je na umoru. Majčino onemoćalo tijelo čak i prikovano za krevet zrači zastrašujućim autoritetom koji se nadvija nad svima u njezinoj blizini. Kako dani prolaze Jasna se zapleće u mrežu zamjeranja od kojih je očajnički pokušavala pobjeći. Hoće li se uspjeti suprotstaviti majci ili će konačno nestati pod njezinim teškim zagrljajem?
U filmu ima autobiografskih elemenata i na neki način označavao je moj intimni povratak korijenima, što mislim da se u filmu baš jako osjeti na jedan vrlo suptilan način. (redatelj i scenarist Jure Pavlović)
Debitant Jure Pavlović dokazuje da uvijek ima mjesta za još jednu psihološku dramu majke i kćeri. (Ola Salwa,Cineuropa.org)
Umiranje i smrt veliki su tabui u našoj kulturi, ali „Mater“ izbjegava zamku hiperbolične patetike ili grandioznih emocija. Vrlo suptilan prvijenac scenarista / redatelja Jure Pavlovića. (Anton Bitel, eyeforfilm.co.uk)
Ne upuštajucÌi se u najsitnije detalje, sukob kcÌerke i majke zavisi od potisnutih osecÌaja iz prošlosti, ali PavlovicÌ drži distancu, ostavljajucÌi kraj otvorenim. (Meredith Taylor, Filmuforia)
FEST 2020. Nagrada kritičara 'Nebojša Đukelić' za najbolji regionalni film
Pula 2020. Nagrada Breza za najboljeg debitanta (Jure Pavlović); Zlatna arena za glavnu žensku ulogu (Daria Lorenci – Flatz); Zlatna arena za kameru (Jana Plećaš)
Taormina Film Festival 2020. Najbolja glumica (Daria Lorenci-Flatz)
Bihać Avantura Film Festival 2020. Najbolji dugometražni igrani film
https://www.imdb.com/title/tt10750608/?ref_=fn_al_tt_2
Boze cialo, 2019. Jan Komasa, 116 min. PL
Scenarij: Mateusz Pacewicz
Uloge: Aleksandra Konieczna, Bartosz Bielenia, Eliza Rycembel
„Corpus Christi“ je priča o 20-godišnjem Danielu koji doživljava duhovnu transformaciju tijekom boravka u omladinskom pritvorskom centru. Želi postati svećenik, ali je to nemoguće zbog njegovog kriminalnog dosjea. Po dolasku u jedan gradić, spontano se oblači kao svećenik i preuzima mjesnu župu. Dolazak mladog, karizmatičnog propovjednika mijenja lokalnu zajednicu.
Film je nominiran za Oscara za najbolji strani film, te je osvojio 11 nagrada poljske akademije, uključujući najbolji film, najbolju režiju, najbolji scenarij i najboljeg glumca. Osvajao je nagrade na festivalima u Veneciji, Chicagu, Minsku, Palm Springsu, Reykjavik i Stockholmu.
„Corpus Christi” poziva publiku da razmišlja, smije se, osjeća. (Rafaela Rudelić, ziher.hr)
"Corpus Christi" nije populistička "feel good" komedija, kao što može zavarati plakat filma s ekstatičnim mladim svećenikom širokog osmijeha i raširenih ruku u žaru propovijedi, već festivalska drama. "Corpus Christi" se nadovezuje na recentne poljske filmove koji propituju odnos tamošnjeg svećenstva i naroda, poput "Klera" Wojciecha Smarzowskog i "Lica" Malgorzate Szumowske. (Marko Njegić, SD)
Komasa ne denuncira religijske kanone i doktrine s visokih institucionalnih sfera, već mu je inspirativnija vjera »običnog naroda«. (Dragan Rubeša, NL)
Zapanjujuć, tiho subverzivan film. (Peter Debruge, Variety)
Napetiji od klasičnih zapadnjačkih filmova i hrabar u suočavanju sa složenošću poljske prošlosti. (Janusz Wróblewski, Polityka)
Unatoč spomenutom izostanku prirodnije zaokruženosti i finaliziranja radnje, sve u svemu, možemo reći – bravo, Poljaci. Hoćemo još. Tragikomični začarani krugovi naših malih svakodnevica nepresušno su potencijalno vrelo odličnih priča. „Corpus Christi” ih je sjajno prikazao. Festival mediteranskog filma Split pripremio je pak kreativnu džepnu uspomenu koju su gledatelji dobili na poklon uz ulaznicu. Putnu pepeljaru s podsjetnikom da je i tišina molitva. Red molitve, red poroka, a sve simbolično zapakirano uz dobar film – tako se to radi. Tako se predstavlja svoju kulturu, tako se svađa s njom i tako male filmografije pružaju velike stvari. (Rafaela Rudelić, ziher.hr)
Podjednako je "Corpus Christi" i izvanredna karakterna studija koliko je i socijalna krimi drama te društvena kritika, a mnoge situacije koje imamo priliku vidjeti u Komasinom filmu, vrlo lako se mogu prepoznati i u našem podneblju. Vidimo da se sve ovdje vrti oko korupcije, klijentelizma, konformizma, stavljanja privatnih ispred javnih i društvenih interesa. (GamBee, fathipster.net)
https://www.imdb.com/title/tt8649186/?ref_=nv_sr_srsg_0
Beautiful Boy, 2018. Felix van Groeningen, 120 min. US
Scenarij: Luke Davies, Felix Van Groeningen (prema memoarima „Beautiful Boy: A Father's Journey Through His Son's Addiction“ Davida Sheffa, i „Tweak: Growing Up on Methamphetamines“ Nic Sheffa)
Uloge: Steve Carell, Timothée Chalamet, Maura Tierney, Kaitlyn Deve
Temeljen na istinitoj priči, film se fokusira na nadarenog, ali osjetljivog dječaka koji je, ne znajući se nositi sa svojim problemima, postao ovisnik.
Nic je mladić iz San Francisca pred kojim se nalazi obećavajuća budućnost u obliku studiranja te njegove vlastite obitelji koju upotpunjuju otac novinar David koji ga jako voli i pomajka Karen koja mu daje punu podršku. Na površini, on je sretan, ali iznutra je emotivno rastrojen i u boli koju pokušava ublažiti konzumirajući drogu. Ono što započne kao povremeno uživanje u travi s ocem pretvori se u eksperimentiranje s puno težim oblicima droge, ali je metamfetamin taj koji Nica odvede na put s kojeg možda i neće biti povratk
„Beautiful Boy“ spada u onu kategoriju američkih art filmova, koji svojim umjetničkim senzibilitetom daleko premašuju klasičnu dramsku strukturu holivudskih filmova slične tematike, ali koji u umjetničkoj realizaciji ipak ne kopiraju i ne dostižu evropski art film. (Arthur Poe, svijetfilma.eu)
Iako sam čitala neke kritike koje govore da film nije toliko dobar, nitko ne poriče kako ima dubok utjecaj na gledatelja, (Tonka Ileković, petagimnazija.hr)
Zasnovan na istinitoj priči, ovaj nas film podsjeća da je ovisnost bolest koja ne diskriminira: može bilo koga pogoditi u bilo kojem trenutku. Zapravo, Nic ne odgovara stereotipu narkomana: odrastao je u obitelji više srednje klase, dobar je student i dijeli prisnu vezu sa ocem Davidom. Međutim, droga je dio njegova života od 12. godine. Prekretnica je kad postane ovisan o metamfetaminu sa samo 18 godina. Od tog trenutka Nic i njegova rodbina zarobljeni su u silaznoj spirali. Unatoč svoj podršci koju mu pružaju, nisu u stanju spriječiti recidive i boje se da će ga izgubiti. Ovaj film precizno opisuje štetne učinke droga na obiteljski život. Također istražuje granice roditeljske ljubavi. Dobro režirana i ozbiljno izvedena drama. (Sebastien02/imdb)
Trebao bi biti obavezno gledanje u svim školama i programima reforme odvikavanja. Izvrsne glumačke izvedbe i izuzetno autentičan prikaz ovisnosti i njezinih štetnih utjecaja na obitelj i sebe. (Janine Lewis/imdb)
Najbolji film koji sam vidio ove godine. Iznenađujuć, uvjerljiv, emocionalno sirov i autentičan. (ss0187/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt1226837/?ref_=nv_sr_srsg_0
Mare, 2020. Andrea Štaka, 95 min. CH/HR
Scenarij: Andrea Štaka
Uloge: Marija Škaričić, Goran Navojec, Mateusz Kosciukiewicz, Mirjana Karanović, Ivana Roščić, Zdenko Jelčić, Nikša Butijer
Mare nikada nije letjela avionom. Živi pored aerodroma s mužem i troje tinejdžera i voli svoju obitelj, no ponekad se osjeća gotovo kao strankinja u vlastitom domu. Žudeći za promjenom i nepoznatim, ona promatra avione kako lete iznad nje. Kada se u susjednu kuću useli stranac, Mare će staviti svoj život na kušnju.
Mare je osoban film. Ovdje progovaram o fazi života koju osobno poznajem: ne samo da naša djeca odrastaju, već na neki način, uviđamo da i mi odrastamo. Odjednom se pitaš poznaješ li uistinu ljude s kojima živiš. Čuju li te oni? Voli li te vlastiti muž? Je li tvoj život uistinu tvoj?, (redateljica i scenaristica Andrea Štaka)
Sarajevo 2020. Nagrada CICAE; Srce Sarajeva za najbolju glumicu (Marija Škaričić)
Za upečatljivu izvedbu u kojoj puno više od riječi igra tijelo postajući ekran u kojem složen svemir majke i žene u muškom svijetu pronalazi vlastiti način izražavanja - Srce Sarajeva za najbolju glumicu dodjeljuje se Mariji Škaričić, stoji u pojašnjenju sarajevskog žirija.
Nagrada CICAE ide u ruke autorici koja svoju publiku uključuje u snažno poetično putovanje portretirajući modernu majku u teškim vremenima. Ženska junakinja bori se sa svakodnevnim prozaičnim obvezama i zaboravlja na sebe; njezinu seksualnost, identitet i ženstvenost. Gledatelja u cijelu priču ne angažira samo impresivna fotografija, već i prirodna gluma glavne glumice kao i njezina borba u svakodnevnom životu, stoji u priopćenju žirija.
Mi žene imamo mnogo toga za reći i moramo to nadoknaditi, jer nas dugo nije bilo u rampi. Nevidljive smo do sada bile manje-više, zar ne? Gdje nam je historija, gdje su naše napisane priče, pjesme, itd? Treba još puno, puno filmova o nama, sa nama ispred i iza kamera, da nadoknadimo 2000 godina nevidljivosti. (intervju redateljice Andree Štake, Al Jazeere Balkans)
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/andrea-staka-zene-moraju-nadoknaditi-2000-godina-nevidljivosti
https://www.imdb.com/title/tt7583460/?ref_=fn_al_tt_1
Grand Hotel, 1932. Edmund Goulding, 112 min. US
Scenarij: Vicki Baum prema kazališnoj predstavi „Drake“ Williama Absaloma Drakea (pisanoj prema romanu Vicki Baum „Menschen im Hotel“
Uloge: Greta Garbo, John Barrymore, Joan Crawford
Najraskošniji i najskuplji berlinski hotel je mjesto koje dr. Otternschlag opisuje kao dosadno jer ljudi dolaze, odlaze, a ništa se ne događa. No doktor je obično pijan pa ne primijećuje da je barun von Geigern bez novaca te pokušava ukrasti bisere od ekscentrične plesačice Grusinske. No na kraju joj ukrade srce. Barun se sprijatelji s Kringeleinom, slabašnim računovođom koji je saznao kako umire te je posljednje dane život odlučio provesti u luksuzu.
Oscarom nagrađen film Edmunda Gouldinga jedini je u povijesti Oscara osvojio nagradu za najbolji film bez ijedne druge nominacije osim te.
Greta Garbo u ulozi usamljene balerine Grusinske zauvijek će biti zapamćena po poznatoj rečenici: "Želim biti sama, ja samo želim biti sama".
Drama se odvija brzinom koja nikada ne gubi smisao, čak i tijekom ekstremne duljine od gotovo dva sata, a kroz sve se provlači zadivljujući obrazac neočekivane komedije, uvijek svježe i uvijek pažljive. (Alfred Rushford, Variety)
„Hotel“ je izdržao zahvaljujući svojoj jednostavnosti, a ni moć zvijezda ne blijedi. Ovo je komadić starog Hollywooda zavijek zarobljenog na filmu. (Blake Goble, The Michigan Daily, 2009.)
https://www.imdb.com/title/tt0022958/?ref_=nv_sr_srsg_0
Berlin Alexanderplatz, 2020. Burhan Qurbani, 183 min. DE
Scenarij: Burhan Qurbani i Martin Behnke prema romanu Berlin Alexanderplatz by Alfred Döblin
Uloge: Welket Bungué, Jella Haase, Albrecht Schuch, Joachim Król, Annabelle Mandeng
Program je realiziran u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.
Francis je preživio bijeg iz Zapadne Afrike. Kada se jednoga dana probudi na jugu Europe, odluči da će od sada voditi sređen i pristojan život. Ali današnji Berlin u koji dolazi nije ništa manje nemilosrdan prema došljacima bez državljanstva i radne dozvole, negoli prema najamnom radniku Franzu Biberkopfu iz Döblinovog klasika njemačke literature. Pa tako Francis na početku odbija dilati u parku Hasenheide, ali pada pod utjecaj Reinholda, svojeg neurotičnog prijatelja ovisnog o seksu, koji mu ujedno osigurava smještaj. Nakon što Francis upozna vlasnicu kluba Evu i – nekoliko odlučujućih iskustava kasnije – eskort djevojku Mieze, čini mu se da prvi put osjeća nešto što prije nije poznavao, nešto što mu Reinhold uskraćuje, malo sreće.
Poput svojeg književnog predloška, i suvremeni „Berlin Alexanderplatz“ govori o društvu i nepripadanju, želji i travestiji. Qurbanijev ep je, slično Fassbinderovoj verziji, mračno putovanje kroz „tamnu noć duše“ i, ne manje važno, kroz atmosferom autentično prikazan egzil: Berlin. Ovim jednostavnim trikom Burhan Qurbani transponira priču u današnjicu i stvara trosatni remake koji je jednako veličanstven i snažan kao i original. Tragični junak posrće između želje za boljim životom i zavodljive metropole prepune ekscesa. Sa sjajnim triom glavnih glumaca, od kojih se posebno ističe izvrsni Albrecht Schuch, ‚Berlin Alexanderplatz‘ je potresan i bolno suvremen film o Berlinu.“ (filmstarts.de)
Na dodjeli Njemačke filmske nagrade 2020 film „Berlin Alexanderplatz“ osvojio je pet nagrada: srebrnu nagradu za najbolji igrani film, nagradu za najbolju mušku sporednu ulogu (Albrecht Schuch – ujedno nagrađen za najbolju mušku glavnu ulogu u filmu „Razbijačica“) i nagrade za najbolju fotografiju, glazbu i scenografiju.
https://www.imdb.com/title/tt6470924/
Francis hat die Flucht aus Westafrika überlebt. Als er an einem Strand im Süden Europas erwacht, ist er entschlossen, von nun an ein geregeltes, anständiges Leben zu führen. Doch das Berlin von heute, in dem er landet, geht mit dem Staatenlosen ohne Arbeitserlaubnis nicht weniger erbarmungslos um, als es Lohnarbeiter Franz Biberkopf in Döblins Klassiker der deutschen Literatur erlebt hat. Und so widersetzt sich Francis zunächst zwar dem Angebot, in der Hasenheide mit Drogen zu dealen, gerät aber in den Einfl ussbereich von Reinhold, seinem neurotischen, sexsüchtigen Kumpel und Quartiergeber. Als Francis die Clubbesitzerin Eva und – einige einschneidende Erlebnisse später – das Escort-Girl Mieze kennenlernt, scheint er erstmals etwas zu verspüren, das er bisher nicht kannte und das besonders Reinhold ihm nicht gönnt: ein wenig Glück. Wie seine literarische Vorlage handelt auch der zeitgenössische „Berlin Alexanderplatz“ von Gesellschaft und Außenseitertum, Wunsch und Travestie. Fassbinders Version nicht unähnlich, ist Qurbanis Epos eine düstere Reise durch die „dunkle Nacht der Seele“ – und nicht zuletzt durch ein atmosphärisch authentisch eingefangenes Exil: Berlin.
Mit diesem einfachen Kniff öffnet Burhan Qurbani die Geschichte für das Heute und schafft eine dreistündige, ebenso epische wie wuchtige Neuverfi lmung. Der tragische Held taumelt zwischen dem Wunsch nach einem besseren Leben und den Verführungen einer Metropole voller Exzess. Getragen von einem großartigen Darsteller-Trio, aus dem der grandiose Albrecht Schuch sogar noch einmal herausragt, ist ‚Berlin Alexanderplatz‘ ein mitreißender, schmerzhaft zeitgemäßer Berlin-Film.“ (filmstarts.de)
Schwesterlein, 2020. Stéphanie Chuat, Véronique Reymond, 99 min. DE/CH
Scenarij: Stéphanie Chuat, Véronique Reymond
Uloge: Nina Hoss, Lars Eidinger, Marthe Keller, Jens Albinus, Thomas Ostermeier
Program je realiziran u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.
Lisa se odrekla ambicija kazališne spisateljice u Berlinu i s djecom i suprugom koji vodi međunarodnu školu se preselila u Švicarsku. Kada njezin brat blizanac Sven, glavna zvijezda berlinskog kazališta Schaubühne, oboli od leukemije, Lisa otputuje u Berlin. Nada da će se vratiti na pozornicu Svenu daje snagu u borbi protiv bolesti. No kada mu se stanje pogorša, a majka, također glumica, se pokaže nepouzdanom, Lisa uzima stvar u svoje ruke i odvodi brata u Švicarsku, nadajući se da će novi tretmani, obiteljski život i planinski zrak imati čudotvorno djelovanje.
Brat i sestra, Berlin i Švicarska, život i kazalište, zdravlje i bolest – film „Moja mala sestra“ s izvanrednim glavnim glumcima ove komplementarne parove spaja u zrelu, dirljivu i višeslojnu filmsku pripovijest. Film problematizira smisao iscjeljenja i žrtvovanja, iskrenost odnosa odrasle braće i sestara, o čemu se rijetko govori kao u ovom filmu, i umjetnički rad kao način života. „Moja mala sestra“ je bajka s dvoje odraslih u ulogama Ivice i Marice, kazalištem kao kućom od medenjaka i bolešću umjesto zle vještice. (berlinale.de)
https://www.imdb.com/title/tt10117768/?ref_=nv_sr_srsg_0
Lisa hat ihre Ambitionen als Theaterautorin in Berlin aufgegeben und ist mit den Kindern und ihrem Ehemann, der eine internationale Schule leitet, in die Schweiz gezogen. Als ihr Zwillingsbruder Sven, Starschauspieler an der Schaubühne, an Leukämie erkrankt, reist sie nach Berlin. Seine Hoffnung, wieder auf der Bühne zu stehen, gibt Sven Kraft für den Kampf gegen die Krankheit. Als sein Zustand sich verschlechtert und die Mutter, ebenfalls Schauspielerin, sich als unzuverlässig erweist, nimmt Lisa das Heft in die Hand und den Bruder mit in die Schweiz. Sie hofft, dass neue Behandlungsmethoden, Familienleben und Bergluft ein Wunder bewirken.
Bruder und Schwester, Berlin und Schweiz, Leben und Theater, Gesundheit und Krankheit: Mit überragenden Hauptdarsteller*innen verknüpft „Schwesterlein“ diese komplementären Paare zu einer reifen, bewegenden und vielschichtigen Filmerzählung. Im Mittelpunkt stehen der
Sinn von Heilung und Opfer, die Lauterkeit einer erwachsenen Geschwisterbeziehung, von der selten so erzählt wurde wie in diesem Film, und die künstlerische Arbeit als Lebensanspruch. Ein Märchen mit zwei Erwachsenen als Hänsel und Gretel, dem Theater als Lebkuchenhaus
und der Krankheit als böser Hexe. (berlinale.de)
Deutschstunde, 2019. Christian Schwochow, 125 min. DE
Scenarij: Heide Schwochow po romanu Siegfrieda Lenza
Uloge: Ulrich Noethen, Tobias Moretti, Johanna Wokalek
Program je realiziran u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.
U poslijeratnoj Njemačkoj Siggi Jepsen nalazi se u ustanovi za maloljetnike s problematičnim ponašanjem. Mora napisati esej na temu „Radosti dužnosti“, ali nema ideju. Tek kada ga sljedećeg dana zatvore u ćeliju, naviru mu sjećanja na djetinjstvo tijekom Drugog svjetskog rata: njegov otac Jens Ole Jepsen, policajac, tada dobio je zadatak svojem prijatelju ekspresionističkom slikaru Ludwigu Nansenu uručiti obavijest o zabrani rada. Siggi mu je trebao pomagati nadzirati Nansena, ali se naposljetku pobunio protiv oca, stao na stranu tvrdoglavog Nansena i sakrio neke od njegovih zabranjenih slika, zbog čega je naposljetku i završio u ustanovi.
Roman ‚Sat njemačkog‘ nagrađivanog pisca Siegfrieda Lenza sa svojih gotovo 600 stranica epskih je razmjera i smatra se jednim od najvažnijih djela poslijeratne njemačke književnosti. Christian Schwochow, redatelj serije ‚Kruna‘, preuzeo je golem izazov režiranja kompleksne fi lmske adaptacije tog romana stoljeća. (filmstarts.de)
https://www.imdb.com/title/tt7785866/?ref_=nv_sr_srsg_0
Siggi Jepsen (Tom Gronau) sitzt im Deutschland der Nachkriegszeit in einer Anstalt für schwer erziehbare Jugendliche ein. Er soll einen Aufsatz zum Thema „Die Freuden der Pfl icht“ schreiben, hat jedoch keine Idee. Erst als er am nächsten Tag in eine Zelle gesperrt wird, brechen die Erinnerungen an seine Kindheit während des Zweiten Weltkriegs aus ihm heraus: Sein Vater Jens Ole Jepsen (Ulrich Noethen), ein Polizist, erhielt damals den Auftrag, dem befreundeten expressionistischen Maler Ludwig Nansen (Tobias Moretti) ein Berufsverbot zu überbringen. Bei Nansens Überwachung sollte ihm damals Siggi (als Kind: Levi Eisenblätter) helfen, dieser rebellierte jedoch schließlich gegen seinen Vater, schlug sich auf die Seite des widerspenstigen Nansen und versteckte einige der verbotenen Bilder, was schlussendlich zu seinem Aufenthalt in der Anstalt führte.
„Die ‚Deutschstunde‘ des vielfach ausgezeichneten Schriftstellers Siegfried Lenz besitzt mit ihren knapp 600 Seiten epische Ausmaße und gilt als eines der bedeutendsten Werke der deutschsprachigen Nachkriegsliteratur. ‚The Crown‘-Regisseur Christian Schwochow hat sich nun der Mammutaufgabe gestellt, eine aufwendige Leinwandadaption des Jahrhundertwerks zu inszenieren.“ (filmstarts.de)
Es gilt das gesprochene wor, 2019. Ilker Çatak, 122 min. DE
Scenarij: Nils Mohl i Ilker Çatak po priči I. Çataka i Johannesa Dunckera
Uloge: Anne Ratte-Polle, Ogulcan Arman Uslu, Godehard Giese
Program je realiziran u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.
Kada su se prvi put sreli na plaži u Marmarisu, Marion i Baran nisu mogli pripadati različitijim svjetovima: Marion, samouvjerena neovisna pilotkinja iz Njemačke, upoznaje Barana, šarmantnog nehajnog zavodnika koji sanja o boljem životu s druge strane Bospora. Odlučan, Baran moli Marion da ga odvede u Njemačku. Sasvim suprotno svojem inače promišljenom i rezerviranom načinu ponašanja, Marion pristaje na taj rizik i sklapa dogovor s njim. Možda upravo zbog toga što je u danom trenutku primorana preispitati svoj dosadašnji život? Raphael, s kojim Marion ima dugotrajnu aferu, potpuno je iznenađen novom situacijom. Baran pak čini sve što može kako bi iskoristio priliku za novi život. Marion je impresionirana, njezina suzdržanost polako nestaje i oni postaju bliži nego što su prvotno planirali...
Mladi njemački redatelj Ilker Çatak za svoj je kratkometražni film „Wo wir sind“ (Gdje smo) 2014. Godine nominiran za Studentskog Oscara (Student Academy Awards), a na natjecanju za kratkometražni film na filmskom festivalu Max Ophüls je pobijedio. Filmom „Izgovorena riječi vrijedi“ Çatak je uspio ispričati duhovitu i dirljivu ljubavnu priču koja nadilazi kulturne i društvene konvencije.
Njemačka filmska nagrada 2020. – Brončana nagrada za najbolji film.
https://www.imdb.com/title/tt9233612/?ref_=fn_al_tt_1
Gegensätzlicher könnten die Lebenswelten von Marion und Baran kaum sein, als sie sich am Strand von Marmaris zum ersten Mal begegnen: Marion, die selbstbewusste, unabhängige Pilotin aus Deutschland, trifft auf Baran, den charmanten Aufreißer wider Willen, der von einem
besseren Leben jenseits des Bosporus träumt. Zielstrebig bittet er Marion, ihn mit nach Deutschland zu nehmen. Und sie lässt sich auf dieses Wagnis ein, ganz gegen ihre sonst so überlegte, reservierte Art, und schließt einen Deal mit ihm. Vielleicht, weil sie gerade selbst dazu gezwungen ist, ihr bisheriges Leben zu überdenken? Marions Dauer-Affäre Raphael wird von der neuen Situation vollkommen überrascht. Baran gibt alles, um die ihm gebotene Chance auf ein neues Leben zu nutzen. Das beeindruckt Marion – ihre Zurückhaltung beginnt zu bröckeln und beide kommen sich näher als geplant...
Der junge deutsche Regisseur Ilker Çatak erhielt 2014 für seinen Kurzfi lm „Wo wir sind“ eine Nominierung für den Studenten-Oscar® und gewann den Kurzfi lmwettbewerb des Filmfestivals Max-Ophüls-Preis. Mit „Es gilt das gesprochene Wort“ gelingt ihm eine bewegende Liebesgeschichte mit pointiertem Witz jenseits kultureller und gesellschaftlicher Konventionen.
Exil, 2020. Visar Morina, 121 min. DE
Scenarij: Visar Morina i Ulrich Köhler
Uloge: Mišel Matičević, Sandra Hüller, Rainer Bock, Thomas Mraz
Program je realiziran u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.
Najprije na vratima kuće u kojoj Xhafer živi sa svojom ženom i djecom bude obješen mrtvi štakor. Nakon toga mu „slučajno“ ne stiže elektronička pošta. Sve je više naznaka da ovog farmaceutskog inženjera na radnom mjestu maltretiraju i šikaniraju. Premda mu supruga i njegovi suradnici izgleda ne vjeruju, ovaj muškarac podrijetlom s Kosova, već godinama dobro integriran, osjeća se sve više isključenim iz (njemačke) zajednice. Ili možda gubi dodir sa stvarnošću?
U svojem drugom dugometražnom fi lmu redatelj Visar Morina secira psihološke učinke društvenog isključivanja i inscenira ga kao izmjenično djelovanje osjećaja pripadnosti i otuđenosti. Suptilnim slikama koje se postupno mijenjaju u skladu s psihičkim stanjem glavnog junaka i preciznom glumom glavnih glumaca, redatelj prikazuje koju ulogu ličnost ima u integraciji u neko društvo i koliko brzo može napuknuti prividno stabilna struktura identiteta. „Izuzetno uspješno i suptilno ispričano i odigrano; ‚Egzil‘ je film koji obuzima i potresa gledatelje te će se o njemu zasigurno pričati po izlasku iz kina. (kino-zeit.de)
Srce Sarajeva za najbolji film i nagrada Cineuropa na Sarajevskom filmskom festivalu.
https://www.imdb.com/title/tt8955708/?ref_=nv_sr_srsg_5
Erst hängt eine tote Ratte an der Tür des Hauses, in dem Xhafer mit seiner Frau und den Kindern lebt. Dann kommen Mails „versehentlich“ nicht an. Die Anzeichen, dass der Pharmaingenieur an seinem Arbeitsplatz gemobbt und schikaniert wird, mehren sich. Und auch wenn
weder seine Frau noch seine Kolleg*innen ihm Glauben zu schenken scheinen, fühlt sich der aus dem Kosovo stammende, seit Jahren gut integrierte Mann immer stärker aus der (deutschen) Gemeinschaft ausgestoßen. Oder verliert er den Bezug zur Realität?
In seinem zweiten Langfi lm seziert Regisseur Visar Morina die psychische Wirkung sozialer Ausgrenzung und inszeniert sie als Wechselspiel von Zugehörigkeit und Entfremdung. In subtilen, sich mit dem Zustand seines Protagonisten nach und nach verändernden Bildern und
mit präzise agierenden Hauptdarsteller*innen zeigt er, welche Rolle die Persönlichkeit bei der Integration in eine andere Gesellschaft spielt, und wie schnell ein vermeintlich stabiles Identitätsgerüst Risse bekommen kann. „Überaus effi zient und subtil erzählt und gespielt ist ‚Exil‘ ein Film geworden, der packt und durchrüttelt und der zudem nach dem Verlassen des Kinos für einigen Gesprächsstoff sorgen dürfte.“ (kino-zeit.de)
101 Dalmatians, 1961. Wolfgang Reitherman, Clyde Geronimi, Hamilton Luske, 79 min. US
„101 Dalmatinac“ već generacijama oduševljava gledatelje svojim neodoljivim psećim zvijezdama, nezaboravnom pričom i mješavinom predivnog humora i avanture. Cruella De Vil, Disneyjeva najokrutnija zločinka ikada, pokreće uzbudljivu filmsku avanturu kada otme sve male Dalmatince u Londonu – među kojima Pongove i Perditine mladunce. Pomoću „Laveža u sumrak“, Pongo predvodi junačku ekipu životinja u dramatičnoj potrazi da spasi mladunce u dobro poznatoj priči koja će oduševiti cijelu obitelj.
17. Disneyev animirani film snimljen je prema romanu Dodie Smith iz 1956. godine.
Iako se priča neprestano kreće prema oštrom, melodramatičnom vrhuncu, ona ostaje zatvorena u tipičnom Disneyevom okviru tople obiteljske ljubavi, ljudske i pseće. (Howard Thompson, The New York Times)
Najduhovitiji, najšarmantniji i najmanje pretenciozan animirani film koji je Walt Disney ikada napravio. (Time)
https://www.imdb.com/title/tt0055254/
Persian Lessons, 2020. Vadim Perelman, 127 min. DE
Scenarij: Ilja Zofin po romanu Wolfganga Kohlhaasea
Uloge: Nahuel Pérez Biscayart, Lars Eidinger, Jonas Nay, Leonie Benesch, Alexander Beyer
Program je realiziran u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.
Godine 1942. mladog Belgijca Gillesa s drugim Židovima uhiti SS i odvede u koncentracijski logor u Njemačku. Ondje izbjegne pogubljenje tvrdeći da nije Židov nego Perzijanac, ta ga laž spašava za početak, no uskoro je pred Gillesa postavljen nemoguć zadatak: podučavati farsi. Časnik Koch, šef kuhinje u logoru, sanja o tome da nakon rata u Iranu otvori restoran. Riječ po riječ, Gilles mora izmisliti jezik koji ne govori. Kada se u posebnom odnosu dvojice muškaraca pojave ljubomora i nepovjerenje, Gilles postaje bolno svjestan da bi ga jedan pogrešan korak mogao razotkriti.
Redatelj Vadim Perelman vješto i sigurno režira ovu uzbudljivu dramu te mu uspijeva majstorski pothvat: fi lm „Lekcije iz perzijskog“ zadržava fi nu ravnotežu između primjerenog prikaza strahota šoe i ironije koja je možda ključ za opstanak u bezumnim vremenima. Film „Lekcije iz perzijskog“ potiče gledatelje i gledateljice da se prepuste priči jedne od najmračnijih stranica novije povijesti. Holokaust je ovdje prikazan iz dosad neviđene perspektive.
https://www.imdb.com/title/tt9738784/?ref_=nv_sr_srsg_0
1942. Gilles, ein junger Belgier, wird zusammen mit anderen Juden von der SS verhaftet und in ein Konzentrationslager nach Deutschland gebracht. Er entgeht der Exekution, indem er schwört, kein Jude, sondern Perser zu sein – eine Lüge, die ihn zunächst rettet. Doch dann
wird Gilles mit einer unmöglichen Mission beauftragt: Er soll Farsi unterrichten. Offi zier Koch, Leiter der Lagerküche, träumt nämlich davon, nach Kriegsende ein Restaurant im Iran zu eröffnen. Wort für Wort muss Gilles eine Sprache erfi nden, die er nicht beherrscht. Als in der besonderen Beziehung zwischen den beiden Männern Eifersucht und Misstrauen aufkommen, wird Gilles schmerzhaft bewusst, dass jeder Fehltritt ihn auffl iegen lassen könnte. Gekonnt und mit sicherer Hand führt.
Regisseur Vadim Perelman bei diesem spannungsreichen Drama Regie. Ihm gelingt eine Meisterleistung: „Persian Lessons“ hält die feine Balance zwischen einer respektvollen Darstellung der Schrecken der Shoah und einem Sinn für Ironie, der ein Schlüssel zum Überleben in irrsinnigen Zeiten sein mag. „Persian Lessons“ fordert die Zuschauer*innen auf, sich auf eine der dunkelsten Seiten der jüngeren Geschichte einzulassen. Der Holocaust wird hier aus einer noch nicht da gewesenen Perspektive gezeigt.
Safe Haven, 2013. Lasse Hallström, 115 min. US
Scenarij: Gage Lansky i Dana Stevens prema istoimenom romanu Nicholasa Sparksa
Uloge: Josh Duhamel, Julianne Hough, Cobie Smulders, David Lyons
Kad tajanstvena mlada žena stigne u mali grad u Sjevernoj Karolini, njena nevoljnost da se pridruži zajednici poteže pitanja o prošlosti. Polako će skupiti hrabrost da započne vezu sa Alexom, udovcem sa dvoje djece. Ali mračne tajne počinju ugrožavati njen novi život.
Razumijem da neke gledatelje film neće zanimati zbog glumačke ekipe, ali slijediti Lasse Hallstroma bi morali. Uostalom, čovjek je prethodno snimio cijeli niz dobrih filmova (Salmon Fishing in the Yemen, Chocolat , The Cider House Rules ...), a njegova neobična sposobnost da ispriča priču kao nijedan drugi autor je ono zbog čega sam poželio pogledati film. (John Ray Peterson / imdb)
Nisam obožavateljica Nicholasa Sparksa. Čini mi se kao da svjesno piše svoje knjige za ekranizacije, a onda ti filmovi postanu klišeizirani i (pre)ispunjeni romantikom. Ali „Safe Haven“ ... Bila sam ugodno iznenađena. Zapravo mi se svidjelo. Bilo je intenzivno, romansa je bila sjajna, baš kao i lokacije filma. Rekla bih da je ovo najbolja ekranizacija jednog romana Nicholasa Sparksa. Od trenutka kad krene, priveže vas uz sebe. (clarissa davies / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt1702439/?ref_=fn_al_tt_1
Fading Gigolo, 2013. John Turturro, 90 min. US
Scenarij:John Turturro
Uloge:John Turturro, Woody Allen, Sharon Stone, Sofia Vergara, Vanessa Paradis
Priča o beskrajnoj i nikada zadovoljavajućoj ljudskoj potrazi za srećom kroz seks i ljubav.
Fioravante se na prijedlog prijatelja Murraya počinje baviti najstarijim zanatom na svijetu i doživljava nešto čemu se uopće nije nadao...
Woody Allen tumači lik propalog vlasnika knjižare Murraya koji postaje svodnik nakon što upoznaje dr. Parker koji ga moli za uslugu - da joj pronađe muškarca za vođenje ljubavi utroje. A taj muškarac je njegov prijatelj Fioravante (kojeg tumači scenarist i redatelj filma - John Turturro). Iako neiskusan u svom novom poslu, bez problema se uhvatio u koštac s dvije ljepotice - zrele žene koje tumače Sharon Stone i Sofia Vergara. I dok Fioravantea muče sumnje kako nije dovoljno privlačan ženama, Murray ga uvjerava kako to nije bitno. „Je li Mick Jagger lijep čovjek?“ odvratio mu je prijatelj-svodnik. Kada se u sve uplete i neobična Avigal, udovica hasidskog rabina, Fioravanteov novi svijet postaje sve uzbudljiviji.
Ponekad vulgaran, ponekad smiješan... Film koji dobiva na težini zabavnom kemijom glumačkog dvojca... (Rotten Tomatoes)
Dovoljno šarmantan da se izvuče iz vlastitih ponora... (Geoffrey Macnab, Independent UK)
Očaravajuće neobičan komad života i ljubavi. (Debbie Lynn Elias, Behind the Lens)
Ono što „Fading Gigolo“ čini jedinstvenim je njegova osjetljivost prema ženskoj perspektivi. (Bernard Boo, Way to Indie)
https://www.imdb.com/title/tt2258345/?ref_=fn_al_tt_1
Maiden, 2018. Alex Holmes, 97 min. UK
Dvanaest djevojaka. Povijesna utrka. Bitka za ravnopravnost.
„Jedriličarke s broda Maiden“ inspirativna je priča o prvoj ženskoj posadi koja je sudjelovala u jedriličarskoj utrci oko svijeta 1989. godine.
1989. godine 24-godišnjakinja Tracy Edwards postala je skiperica prve ženske posade u povijesti prekooceanske jedriličarske utrke Whitbread (danas poznate pod nazivom Ocean Race). Tracyin san o sudjelovanju u natjecanju nailazio je na brdo prepreka: njezini muški kolege nisu vjerovali da ženska posada može uspjeti, mediji su se kladili na njezin neuspjeh, a potencijalni sponzori godinama odbijali, bojeći se lošeg publiciteta u slučaju da ne prežive. No Tracy je odbila odustati: stavila je svoj dom pod hipoteku, kupila rabljeni brod i okupila tim jedriličarki. Uz podršku svoje izvanredne posade promijenila je svijet sporta.
Jedan od najboljih sportskih dokumentarnih filmova ikad snimljenih, vi praktički jedrite sa cijelom ženskom posadom (čak i ako ste muško) do samog kraja. Izvorni snimci čine ga potpuno autentičnim. Postoji uzbuđenje, humor i patetika - nema dosadnih trenutaka ili ravnih točaka, film vas jednostavno drži od početka do kraja. Ne morate voljeti jedrenje ili dokumentarce da biste voljeli ovaj film. (dcml-93685/imdb)
Uzbudljiv i zapanjujuć! (The Hollywood Reporter)
Aktualna i relevantna priča o ženskoj snazi i odlučnosti. (Indiewire)
Za sve žene koje su ikada sumnjale u sebe. (Time Out)
Jedan od filmova godine. Točka. Kraj priče. (LA Times)
Jednostavno veličanstven! (Associated Press)
Avanturistički triler iz stvarnog života.(San Francisco Examiner)
https://www.imdb.com/title/tt8879946/?ref_=nv_sr_srsg_4
Ask Dr. Ruth, 2019. Ryan White, 100 min. US
Dokumentarni film „O seksu pitaj dr. Ruth“ kronika je nevjerojatnog života dr. Ruth Westheimer, žene koja je preživjela holokaust i postala najslavnijom terapeutkinjom za seks u Americi. Svojom niskom građom, tvrdim njemačkim naglaskom i potpuno otvorenim pristupom seks terapiji i edukaciji, dr. Ruth je transformirala razgovor o seksualnosti. Kako joj se približava devedeseti rođendan, a ona ne pokazuje nikakve znakove staračkog umora, dr. Ruth se prisjeća svoje bolne prošlosti i nevjerojatne karijere tijekom koje se našla u prvom planu seksualne revolucije.
Dr. Ruth Westheimer preživjela je holokaust i teško ranjavanje, bila snajperistica u izraelskoj vojsci, ali se proslavila time što je ‘seksualno opismenila’ Amerikance i svijet. Njena knjiga (vodič) „Seks za neznalice“ (Sex for Dummies ) prevedena je i kod nas.
"Pitajte dr. Ruth“ ima prozračni šarm kojem se teško oduprijeti - i poruku koja je jednako važna koliko i zabavna. (Rotten Tomatoes)
U godini koja ima mnogo dokumentaraca o seksualnom zlostavljanju, ovaj film je pravo iznenađenje. (joomboos.24sata.hr)
Odličan dokumentarac o Karoli Siegel aka Dr. Ruth K. Westheimer, poznatoj po otvorenom pogledu na svu problematike vezanu uz sex, o čemu je govorila preko medija.Ali taj dokumentarac je i o ženi koja ima sa svojih 91 godina nevjerovatnu životnu energijui što sve je preživjela u svom životu... (satelitskiforum.com)
Tražite čiste činjenice o seksu? U ovome iscrpnom i mjerodavnom vodiču, glasovita seksualna terapeutkinja dr. Ruth upoznaje vas s najnovijim saznanjima o gotovo svemu što je povezano uz seks - od oralnog seksa i popularnih seksualnih položaja, do novih metoda sprječavanja trudnoće. Također raspršuje seksualne mitove i prikazuje nove terapije liječenja smanjenog libida, prevladavanja seksualne disfunkcije i povećanja užitka.
Dr. Ruth K. Westheimer autorica je 31 knjige i predaje na sveučilištima Yale i Princeton. Pierre A. Lehu desetljećima radi s dr. Ruth kao publicist, spisatelj, i prijatelj.(www.superknjizara.hr)
Kad čujete kako energično izgovara baš sve što kaže, čini se lakše razumljivim kako je židovska djevojčica koju su poslali u dom za djecu u Švicarskoj i tako joj spasili život, mogla preživjeti i postati sretna i realizirana osoba nakon što je sa samo 10 godina ostala sama na svijetu.Nacisti su joj pobili roditelje i sve rođake, nakon rata emigrirala je u Palestinu, tamo se pridružila organizaciji Haganah i u ilegali borila za stvaranje židovske države, prošla vojnu obuku za snajperista i u jednom napadu granatom ranjena u obje noge. Poslije višemjesečnog oporavka preselila se u Pariz, na Sorbonni završila psihologiju, potom se trajno iselila u Ameriku, magistrirala i doktorirala, počela s prvim radioemisijama u kojima je Amerikance učila koliko-toliko otvoreno govoriti o seksualnim problemima, nakon toga stvorila je i svoj televizijski show, nešto poput Oprah na temu seksa.Tad je već vremešna gospođa s konzervativnom frizurom, visoka 140 cm, postala svima dobro znana Dr. Ruth… Autorica desetine knjiga na temu seksualnih odnosa, majka dvoje djece, s dva propala braka i trećim koji je trajao 37 godina, sve do muževe smrti, Dr. Ruth neusiljeno se i često smije.“Ovaj svijet možda i nije dobro mjesto, ali na njemu ima puno komičnih stvari…”, kaže i odmah se na početku razgovora raspituje je li njezina knjiga “Seks za neznalice” prevedena u Hrvatskoj. “Gledajte, doživjela je nekoliko novih izdanja… to sve govori. Da ljudima ne trebaju seksualni savjeti davno bi je prestali tiskati”, kaže samouvjereno, nimalo bahato. (Jutarnji.hr)
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/hrvaticama-preporucujem-vibratore-i-masturbaciju-3949686
https://www.imdb.com/title/tt9353586/?ref_=nv_sr_srsg_0
El robo de siglo, 2020. Ariel Winograd, 114 min. AR
Scenarij: Fernando Araujo, Alex Zito
Uloge: Diego Peretti, Guillermo Francella, Pablo Rago, Luis Luque, Rafael Ferro, Mariano Argento
Film prati grupu lopova koja je 2006. godine organizirala pljačku poslovnice Banco Río u Acassusu, jednu od najoriginalnijih i najpoznatijih pljački banke u povijesti Argentine.
Legendarna pljačka inspirirala je ovaj akcijski triler s elementima komedije, ali i svjetski popularnu seriju „La casa de papel“. Predvođen odličnom glumačkom postavom, film je doživio jedno od najuspješnijih kino otvaranja u povijesti Argentine.
Zabavna i pitka priča. (I.Perinović, e.zadar)
Ovaj argentinski film pljačke bez ikakve sumnje jedan je od najzabavnijih i najuzbudljivijih filmova koji se mogu pogledati ove godine. (GamBee, fathipster.net)
https://www.imdb.com/title/tt10948718/?ref_=nm_flmg_dr_4
Ribanje i ribarsko prigovaranje, 2020. Milan Trenc, 97 min. HR
Scenarij: Milan Trenc
Uloge: Rade Šerbedžija, Leon Lučev, Romina Tonković, Bojan Brajčić, Ingeborg Appelt, Gala Nikolić, Lorenco Damjanić, Filip Mayer, Giulio Settimo
16. je stoljeće. Pjesnik i plemić Petar Hektorović nakratko napušta izgradnju svog ljetnikovca te provodi tri dana na moru u društvu dvojice ribara. Okružen idilom otočkih krajolika, Petar lješkari, sanjari i prisjeća se tragične mladenačke ljubavi. No sjećanja na sukob plemića i pučana u Hrvatskoj buni još uvijek su svježa.
Ideja za film došla mi je sasvim slučajno, dok sam jednog ljeta prije nekoliko godina čitao “Ribanje i ribarsko prigovaranje” u Starigradu na Hvaru. Činilo se poprilično teško djelo, gotovo neprohodno za ekranizaciju. No, to je bio izazov za mene. To je kao kad vidite veliku planinu do čijeg se vrha naizgled ne možete popeti pa ju poželite savladati. Imao sam u kući knjigu na engleskom i dok sam bio na moru, poželio sam je pročitati. Čim sam je pročitao, poželio sam ju ekranizirati. Čini se kao slučajnost? Oko ovog se filma odvio niz slučajnosti. Nisam praznovjeran, no u jednom sam se trenutku uistinu preplašio svih sinergija. S jedne strane bilo je dosta prepreka, s druge bilo je dosta slučajnosti i sreće. Tako da sam u jednom trenutku počeo vjerovati da Hektorović bdije nad ovim projektom i pomaže nam. Primjerice, svaki bi dan bilo lijepo vrijeme osim na dan kada smo trebali snimati prizor oluje, tada bi uistinu i bila oluja, i slično. Kada bi nešto krenulo loše, ubrzo bi se pojavilo bolje rješenje. (scenarist i redatelj Milan Trenc)
„Ribanje i ribarsko prigovaranje“ najvažnije je djelo Petra Hektorovića dovršeno 1556. godine, a objavljeno je 1568. godine u Veneciji. Ribanje je narativni spjev u tri dijela u kojem Hektorović opisuje svoj trodnevni put od Hvara do Brača i Šolte, put na kojem su ga pratili i pravili mu društvo hvarski ribari Paskoje Debelja i Nikola Zet.
Pula 2020. Zlatna arena za glavnu mušku ulogu (Rade Šerbedžija)
Pula 2020.Zlatna arena za sporednu mušku ulogu (Leon Lučev)
Pula 2020. Zlatna arena za glazbu (Igor Paro)
https://www.imdb.com/title/tt10127760/
Ribanje i ribarsko prigovaranje, 2020. Milan Trenc, 97 min. HR
Scenarij: Milan Trenc
Uloge: Rade Šerbedžija, Leon Lučev, Romina Tonković, Bojan Brajčić, Ingeborg Appelt, Gala Nikolić, Lorenco Damjanić, Filip Mayer, Giulio Settimo
16. je stoljeće. Pjesnik i plemić Petar Hektorović nakratko napušta izgradnju svog ljetnikovca te provodi tri dana na moru u društvu dvojice ribara. Okružen idilom otočkih krajolika, Petar lješkari, sanjari i prisjeća se tragične mladenačke ljubavi. No sjećanja na sukob plemića i pučana u Hrvatskoj buni još uvijek su svježa.
Ideja za film došla mi je sasvim slučajno, dok sam jednog ljeta prije nekoliko godina čitao “Ribanje i ribarsko prigovaranje” u Starigradu na Hvaru. Činilo se poprilično teško djelo, gotovo neprohodno za ekranizaciju. No, to je bio izazov za mene. To je kao kad vidite veliku planinu do čijeg se vrha naizgled ne možete popeti pa ju poželite savladati. Imao sam u kući knjigu na engleskom i dok sam bio na moru, poželio sam je pročitati. Čim sam je pročitao, poželio sam ju ekranizirati. Čini se kao slučajnost? Oko ovog se filma odvio niz slučajnosti. Nisam praznovjeran, no u jednom sam se trenutku uistinu preplašio svih sinergija. S jedne strane bilo je dosta prepreka, s druge bilo je dosta slučajnosti i sreće. Tako da sam u jednom trenutku počeo vjerovati da Hektorović bdije nad ovim projektom i pomaže nam. Primjerice, svaki bi dan bilo lijepo vrijeme osim na dan kada smo trebali snimati prizor oluje, tada bi uistinu i bila oluja, i slično. Kada bi nešto krenulo loše, ubrzo bi se pojavilo bolje rješenje. (scenarist i redatelj Milan Trenc)
„Ribanje i ribarsko prigovaranje“ najvažnije je djelo Petra Hektorovića dovršeno 1556. godine, a objavljeno je 1568. godine u Veneciji. Ribanje je narativni spjev u tri dijela u kojem Hektorović opisuje svoj trodnevni put od Hvara do Brača i Šolte, put na kojem su ga pratili i pravili mu društvo hvarski ribari Paskoje Debelja i Nikola Zet.
Pula 2020. Zlatna arena za glavnu mušku ulogu (Rade Šerbedžija)
Pula 2020.Zlatna arena za sporednu mušku ulogu (Leon Lučev)
Pula 2020. Zlatna arena za glazbu (Igor Paro)
https://www.imdb.com/title/tt10127760/
Fading Gigolo, 2013. John Turturro, 90 min. US
Scenarij:John Turturro
Uloge:John Turturro, Woody Allen, Sharon Stone, Sofia Vergara, Vanessa Paradis
Priča o beskrajnoj i nikada zadovoljavajućoj ljudskoj potrazi za srećom kroz seks i ljubav.
Fioravante se na prijedlog prijatelja Murraya počinje baviti najstarijim zanatom na svijetu i doživljava nešto čemu se uopće nije nadao...
Woody Allen tumači lik propalog vlasnika knjižare Murraya koji postaje svodnik nakon što upoznaje dr. Parker koji ga moli za uslugu - da joj pronađe muškarca za vođenje ljubavi utroje. A taj muškarac je njegov prijatelj Fioravante (kojeg tumači scenarist i redatelj filma - John Turturro). Iako neiskusan u svom novom poslu, bez problema se uhvatio u koštac s dvije ljepotice - zrele žene koje tumače Sharon Stone i Sofia Vergara. I dok Fioravantea muče sumnje kako nije dovoljno privlačan ženama, Murray ga uvjerava kako to nije bitno. „Je li Mick Jagger lijep čovjek?“ odvratio mu je prijatelj-svodnik. Kada se u sve uplete i neobična Avigal, udovica hasidskog rabina, Fioravanteov novi svijet postaje sve uzbudljiviji.
Ponekad vulgaran, ponekad smiješan... Film koji dobiva na težini zabavnom kemijom glumačkog dvojca... (Rotten Tomatoes)
Dovoljno šarmantan da se izvuče iz vlastitih ponora... (Geoffrey Macnab, Independent UK)
Očaravajuće neobičan komad života i ljubavi. (Debbie Lynn Elias, Behind the Lens)
Ono što „Fading Gigolo“ čini jedinstvenim je njegova osjetljivost prema ženskoj perspektivi. (Bernard Boo, Way to Indie)
https://www.imdb.com/title/tt2258345/?ref_=fn_al_tt_1
Ask Dr. Ruth, 2019. Ryan White, 100 min. US
Dokumentarni film „O seksu pitaj dr. Ruth“ kronika je nevjerojatnog života dr. Ruth Westheimer, žene koja je preživjela holokaust i postala najslavnijom terapeutkinjom za seks u Americi. Svojom niskom građom, tvrdim njemačkim naglaskom i potpuno otvorenim pristupom seks terapiji i edukaciji, dr. Ruth je transformirala razgovor o seksualnosti. Kako joj se približava devedeseti rođendan, a ona ne pokazuje nikakve znakove staračkog umora, dr. Ruth se prisjeća svoje bolne prošlosti i nevjerojatne karijere tijekom koje se našla u prvom planu seksualne revolucije.
Dr. Ruth Westheimer preživjela je holokaust i teško ranjavanje, bila snajperistica u izraelskoj vojsci, ali se proslavila time što je ‘seksualno opismenila’ Amerikance i svijet. Njena knjiga (vodič) „Seks za neznalice“ (Sex for Dummies ) prevedena je i kod nas.
"Pitajte dr. Ruth“ ima prozračni šarm kojem se teško oduprijeti - i poruku koja je jednako važna koliko i zabavna. (Rotten Tomatoes)
U godini koja ima mnogo dokumentaraca o seksualnom zlostavljanju, ovaj film je pravo iznenađenje. (joomboos.24sata.hr)
Odličan dokumentarac o Karoli Siegel aka Dr. Ruth K. Westheimer, poznatoj po otvorenom pogledu na svu problematike vezanu uz sex, o čemu je govorila preko medija.Ali taj dokumentarac je i o ženi koja ima sa svojih 91 godina nevjerovatnu životnu energijui što sve je preživjela u svom životu... (satelitskiforum.com)
Tražite čiste činjenice o seksu? U ovome iscrpnom i mjerodavnom vodiču, glasovita seksualna terapeutkinja dr. Ruth upoznaje vas s najnovijim saznanjima o gotovo svemu što je povezano uz seks - od oralnog seksa i popularnih seksualnih položaja, do novih metoda sprječavanja trudnoće. Također raspršuje seksualne mitove i prikazuje nove terapije liječenja smanjenog libida, prevladavanja seksualne disfunkcije i povećanja užitka.
Dr. Ruth K. Westheimer autorica je 31 knjige i predaje na sveučilištima Yale i Princeton. Pierre A. Lehu desetljećima radi s dr. Ruth kao publicist, spisatelj, i prijatelj.(www.superknjizara.hr)
Kad čujete kako energično izgovara baš sve što kaže, čini se lakše razumljivim kako je židovska djevojčica koju su poslali u dom za djecu u Švicarskoj i tako joj spasili život, mogla preživjeti i postati sretna i realizirana osoba nakon što je sa samo 10 godina ostala sama na svijetu.Nacisti su joj pobili roditelje i sve rođake, nakon rata emigrirala je u Palestinu, tamo se pridružila organizaciji Haganah i u ilegali borila za stvaranje židovske države, prošla vojnu obuku za snajperista i u jednom napadu granatom ranjena u obje noge. Poslije višemjesečnog oporavka preselila se u Pariz, na Sorbonni završila psihologiju, potom se trajno iselila u Ameriku, magistrirala i doktorirala, počela s prvim radioemisijama u kojima je Amerikance učila koliko-toliko otvoreno govoriti o seksualnim problemima, nakon toga stvorila je i svoj televizijski show, nešto poput Oprah na temu seksa.Tad je već vremešna gospođa s konzervativnom frizurom, visoka 140 cm, postala svima dobro znana Dr. Ruth… Autorica desetine knjiga na temu seksualnih odnosa, majka dvoje djece, s dva propala braka i trećim koji je trajao 37 godina, sve do muževe smrti, Dr. Ruth neusiljeno se i često smije.“Ovaj svijet možda i nije dobro mjesto, ali na njemu ima puno komičnih stvari…”, kaže i odmah se na početku razgovora raspituje je li njezina knjiga “Seks za neznalice” prevedena u Hrvatskoj. “Gledajte, doživjela je nekoliko novih izdanja… to sve govori. Da ljudima ne trebaju seksualni savjeti davno bi je prestali tiskati”, kaže samouvjereno, nimalo bahato. (Jutarnji.hr)
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/hrvaticama-preporucujem-vibratore-i-masturbaciju-3949686
https://www.imdb.com/title/tt9353586/?ref_=nv_sr_srsg_0
Maiden, 2018. Alex Holmes, 97 min. UK
Dvanaest djevojaka. Povijesna utrka. Bitka za ravnopravnost.
„Jedriličarke s broda Maiden“ inspirativna je priča o prvoj ženskoj posadi koja je sudjelovala u jedriličarskoj utrci oko svijeta 1989. godine.
1989. godine 24-godišnjakinja Tracy Edwards postala je skiperica prve ženske posade u povijesti prekooceanske jedriličarske utrke Whitbread (danas poznate pod nazivom Ocean Race). Tracyin san o sudjelovanju u natjecanju nailazio je na brdo prepreka: njezini muški kolege nisu vjerovali da ženska posada može uspjeti, mediji su se kladili na njezin neuspjeh, a potencijalni sponzori godinama odbijali, bojeći se lošeg publiciteta u slučaju da ne prežive. No Tracy je odbila odustati: stavila je svoj dom pod hipoteku, kupila rabljeni brod i okupila tim jedriličarki. Uz podršku svoje izvanredne posade promijenila je svijet sporta.
Jedan od najboljih sportskih dokumentarnih filmova ikad snimljenih, vi praktički jedrite sa cijelom ženskom posadom (čak i ako ste muško) do samog kraja. Izvorni snimci čine ga potpuno autentičnim. Postoji uzbuđenje, humor i patetika - nema dosadnih trenutaka ili ravnih točaka, film vas jednostavno drži od početka do kraja. Ne morate voljeti jedrenje ili dokumentarce da biste voljeli ovaj film. (dcml-93685/imdb)
Uzbudljiv i zapanjujuć! (The Hollywood Reporter)
Aktualna i relevantna priča o ženskoj snazi i odlučnosti. (Indiewire)
Za sve žene koje su ikada sumnjale u sebe. (Time Out)
Jedan od filmova godine. Točka. Kraj priče. (LA Times)
Jednostavno veličanstven! (Associated Press)
Avanturistički triler iz stvarnog života.(San Francisco Examiner)
https://www.imdb.com/title/tt8879946/?ref_=nv_sr_srsg_4
Ben-Hur: A Tale of the Christ, 1925. Fred Niblo, Charles Brabin, Christy Cabanne, J.J. Cohn, Rex Ingram, 143 min. US
Uloge: Ramon Novarro, May McAvoy, Betty Bronson, Francis X. Bushman, Carmel Myers
„Ben-Hur: Priča o Kristu“ je američki nijemi spektakl iz 1925., snimljen prema romanu „Ben-Hur: Priča o Kristu“ iz 1880. generala Lewa Wallacea. Prva je to dugometražna adaptacija popularnog romana. Prva, kraća, 15-minutna verzija snimljena je 1907. (r. Sidney Olcott, Frank Oakes Rose).
Američka kongresna knjižnica je 1997. godine „Ben-Hura“ odabrala za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru Sjedinjenih Država kao "kulturno, povijesno ili estetski značajno djelo".
* U kina je krenuo sa sloganom: "Film koji bi svaki kršćanin trebao vidjeti!"
* Nitko, bez obzira na njegovu dob ili religiju, ne bi ga smio propustiti. I povesti djecu... (magazin Photoplay)
* Osim samih glavnih uloga, film je kao niti jedan do tada imao dodatnu glumačku podršku brojnih kolega i kolegica (mnogi od njih ostali su kasnije velike zvijezde), koje su uživo htjele gledati snimanje, ali i sudjelovati kao publika tijekom glasovite utrke četveroprega: John Barrymore, Lionel Barrymore, Joan Crawford, Gary Cooper, Marion Davies, Myrna Loy, John Gilbert, Douglas Fairbanks, Clark Gable, Harold Lloyd, Carole Lombard, Janet Gaynor, Fay Wray, Mary Pickford, Colleen Moore, Lillian Gish, Dorothy Gish, Samuel Goldwyn, Rupert Julian... Ukupno je na snimanju filma sudjelovalo preko 125.000 ljudi, što filmske ekipe i glumaca/ica, što statista.
* Problematični talijanski set na kraju je srušen i izgrađen je novi u Culver Cityju u Kaliforniji. Poznatu utrku kočija snimana je s 42 kamere. Pomoćni redatelj B. Reeves Eason ponudio je bonus pobjedniku u utrci. Kaskaderi za scenu trke nisu bili ozbiljno ozlijeđeni, ali nekoliko je konja stradalo tijekom snimanja. B. Reeves Eason je i režirao glasovitu trku, a pri tome je imao 62 pomoćnika!?
* Sa budžetom od 3,9 milijuna dolara, ovo je najskuplji nijemi film u povijesti. Premda je od prvog prikazivanja utržio 9 milijuna dolara, tek je nakon ponovnog prikazivanja u kinima 1931. bio isplativ producentima. Tjedna plaća Ramona Novarra bila je 10.000 USD - 80 puta veća od one koju je zaradio za vrijeme snimanja filma "Prisoner of Zenda" (1922.) - 125 dolara tjedno - prije samo tri godine.
* Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, filmski set za scenu trke najveći je izgrađeni u povijesti filma.
* Premda u filmu ima golotinje u određenim scenama, Cenzura je odobrila film zbog prikaza početaka kršćanstva.
* Zbog probijanja budžeta film je sa talijanskih lokacija prebačen u Ameriku: jedan od redatelja koji je pritekao u pomoć je i William Wyler koji je 1959. snimio najpopularniju i najnagrađivaniju verziju.
* Film je postao ozloglašen nakon objave podataka o zlostavljanju životinje tijekom snimanja. Stotinjak konja stradalo je tijekom glavne utrke kola. Zagovornici životinja posebno su kritizirali uporabu "running W" na setu, žičanog uređaja koji bi konja u galop. Prošlo su desetljeća prije nego što su takvi uređaji zabranjeni u Hollywoodu.
* u Londonskoj dvorani Tivoli prikazivan je 49 tjedana uzastopce.
https://www.imdb.com/title/tt0016641/?ref_=fn_tt_tt_3
RAMON NOVARRO
Rođen je 1899. kao José Ramón Gil Samaniegos, američki glumac, redatelj i pjevač meksičkog podrijetla. Od 1917. filmski statist u Hollywoodu; prvu veću ulogu ima kao goli plesač u komediji „Idol malog grada“ (1921) E. C. Kentona. Uspjeh postiže kao negativac u pustolovnoj melodrami „Zatočenik Zende“ (1922) R. Ingrama, u čijim daljim filmovima „Scaramouche“ (1922), „Na ivici pločnika“ (1923) i „Arapin“ (1924), te u „Kadetu Mornaričke akademije“ (1925) C. Cabannea, postaje novi hollywoodski romantični idol, kojeg popularnošću nadvisuju jedino Rudolph Valentino i John Gilbert.
Vrlo naočit, solidna glumačka raspona, Novarro nastoji izbjeći tipizaciji latinskog ljubavnika, a najveći uspjeh postiže interpretacijom naslovnog lika u MGM-ovom spektaklu „Ben-Hur „(F. Niblo, 1926), zamijenivši Georgea Walsha, u kojem su ponajbolje iskorištene njegove sposobnosti objedinjavanja romantičnoga i pustolovnoga. Uz izuzetak melodrame „Princ student“ (1927.) E. Lubitscha, Novarro ipak nije uspijevao češće dobivati intrigantnije projekte, pa je — unatoč tome što je dolaskom zvuka njegova popularnost ostala neokrnjena — od sredine 30-ih godina sve rjeđe radio u Hollywoodu, snimajući u Evropi i Meksiku, nastupajući u kazalištu i dajući koncerte.
Nastupio je u oko 60 filmova. Stradao je kao žrtva grabežnog umorstva u vlastitoj kući. (filmska enciklopedija)
Fading Gigolo, 2013. John Turturro, 90 min. US
Scenarij:John Turturro
Uloge:John Turturro, Woody Allen, Sharon Stone, Sofia Vergara, Vanessa Paradis
Priča o beskrajnoj i nikada zadovoljavajućoj ljudskoj potrazi za srećom kroz seks i ljubav.
Fioravante se na prijedlog prijatelja Murraya počinje baviti najstarijim zanatom na svijetu i doživljava nešto čemu se uopće nije nadao...
Woody Allen tumači lik propalog vlasnika knjižare Murraya koji postaje svodnik nakon što upoznaje dr. Parker koji ga moli za uslugu - da joj pronađe muškarca za vođenje ljubavi utroje. A taj muškarac je njegov prijatelj Fioravante (kojeg tumači scenarist i redatelj filma - John Turturro). Iako neiskusan u svom novom poslu, bez problema se uhvatio u koštac s dvije ljepotice - zrele žene koje tumače Sharon Stone i Sofia Vergara. I dok Fioravantea muče sumnje kako nije dovoljno privlačan ženama, Murray ga uvjerava kako to nije bitno. „Je li Mick Jagger lijep čovjek?“ odvratio mu je prijatelj-svodnik. Kada se u sve uplete i neobična Avigal, udovica hasidskog rabina, Fioravanteov novi svijet postaje sve uzbudljiviji.
Ponekad vulgaran, ponekad smiješan... Film koji dobiva na težini zabavnom kemijom glumačkog dvojca... (Rotten Tomatoes)
Dovoljno šarmantan da se izvuče iz vlastitih ponora... (Geoffrey Macnab, Independent UK)
Očaravajuće neobičan komad života i ljubavi. (Debbie Lynn Elias, Behind the Lens)
Ono što „Fading Gigolo“ čini jedinstvenim je njegova osjetljivost prema ženskoj perspektivi. (Bernard Boo, Way to Indie)
https://www.imdb.com/title/tt2258345/?ref_=fn_al_tt_1
Ask Dr. Ruth, 2019. Ryan White, 100 min. US
Dokumentarni film „O seksu pitaj dr. Ruth“ kronika je nevjerojatnog života dr. Ruth Westheimer, žene koja je preživjela holokaust i postala najslavnijom terapeutkinjom za seks u Americi. Svojom niskom građom, tvrdim njemačkim naglaskom i potpuno otvorenim pristupom seks terapiji i edukaciji, dr. Ruth je transformirala razgovor o seksualnosti. Kako joj se približava devedeseti rođendan, a ona ne pokazuje nikakve znakove staračkog umora, dr. Ruth se prisjeća svoje bolne prošlosti i nevjerojatne karijere tijekom koje se našla u prvom planu seksualne revolucije.
Dr. Ruth Westheimer preživjela je holokaust i teško ranjavanje, bila snajperistica u izraelskoj vojsci, ali se proslavila time što je ‘seksualno opismenila’ Amerikance i svijet. Njena knjiga (vodič) „Seks za neznalice“ (Sex for Dummies ) prevedena je i kod nas.
"Pitajte dr. Ruth“ ima prozračni šarm kojem se teško oduprijeti - i poruku koja je jednako važna koliko i zabavna. (Rotten Tomatoes)
U godini koja ima mnogo dokumentaraca o seksualnom zlostavljanju, ovaj film je pravo iznenađenje. (joomboos.24sata.hr)
Odličan dokumentarac o Karoli Siegel aka Dr. Ruth K. Westheimer, poznatoj po otvorenom pogledu na svu problematike vezanu uz sex, o čemu je govorila preko medija.Ali taj dokumentarac je i o ženi koja ima sa svojih 91 godina nevjerovatnu životnu energijui što sve je preživjela u svom životu... (satelitskiforum.com)
Tražite čiste činjenice o seksu? U ovome iscrpnom i mjerodavnom vodiču, glasovita seksualna terapeutkinja dr. Ruth upoznaje vas s najnovijim saznanjima o gotovo svemu što je povezano uz seks - od oralnog seksa i popularnih seksualnih položaja, do novih metoda sprječavanja trudnoće. Također raspršuje seksualne mitove i prikazuje nove terapije liječenja smanjenog libida, prevladavanja seksualne disfunkcije i povećanja užitka.
Dr. Ruth K. Westheimer autorica je 31 knjige i predaje na sveučilištima Yale i Princeton. Pierre A. Lehu desetljećima radi s dr. Ruth kao publicist, spisatelj, i prijatelj.(www.superknjizara.hr)
Kad čujete kako energično izgovara baš sve što kaže, čini se lakše razumljivim kako je židovska djevojčica koju su poslali u dom za djecu u Švicarskoj i tako joj spasili život, mogla preživjeti i postati sretna i realizirana osoba nakon što je sa samo 10 godina ostala sama na svijetu.Nacisti su joj pobili roditelje i sve rođake, nakon rata emigrirala je u Palestinu, tamo se pridružila organizaciji Haganah i u ilegali borila za stvaranje židovske države, prošla vojnu obuku za snajperista i u jednom napadu granatom ranjena u obje noge. Poslije višemjesečnog oporavka preselila se u Pariz, na Sorbonni završila psihologiju, potom se trajno iselila u Ameriku, magistrirala i doktorirala, počela s prvim radioemisijama u kojima je Amerikance učila koliko-toliko otvoreno govoriti o seksualnim problemima, nakon toga stvorila je i svoj televizijski show, nešto poput Oprah na temu seksa.Tad je već vremešna gospođa s konzervativnom frizurom, visoka 140 cm, postala svima dobro znana Dr. Ruth… Autorica desetine knjiga na temu seksualnih odnosa, majka dvoje djece, s dva propala braka i trećim koji je trajao 37 godina, sve do muževe smrti, Dr. Ruth neusiljeno se i često smije.“Ovaj svijet možda i nije dobro mjesto, ali na njemu ima puno komičnih stvari…”, kaže i odmah se na početku razgovora raspituje je li njezina knjiga “Seks za neznalice” prevedena u Hrvatskoj. “Gledajte, doživjela je nekoliko novih izdanja… to sve govori. Da ljudima ne trebaju seksualni savjeti davno bi je prestali tiskati”, kaže samouvjereno, nimalo bahato. (Jutarnji.hr)
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/hrvaticama-preporucujem-vibratore-i-masturbaciju-3949686
https://www.imdb.com/title/tt9353586/?ref_=nv_sr_srsg_0
Maiden, 2018. Alex Holmes, 97 min. UK
Dvanaest djevojaka. Povijesna utrka. Bitka za ravnopravnost.
„Jedriličarke s broda Maiden“ inspirativna je priča o prvoj ženskoj posadi koja je sudjelovala u jedriličarskoj utrci oko svijeta 1989. godine.
1989. godine 24-godišnjakinja Tracy Edwards postala je skiperica prve ženske posade u povijesti prekooceanske jedriličarske utrke Whitbread (danas poznate pod nazivom Ocean Race). Tracyin san o sudjelovanju u natjecanju nailazio je na brdo prepreka: njezini muški kolege nisu vjerovali da ženska posada može uspjeti, mediji su se kladili na njezin neuspjeh, a potencijalni sponzori godinama odbijali, bojeći se lošeg publiciteta u slučaju da ne prežive. No Tracy je odbila odustati: stavila je svoj dom pod hipoteku, kupila rabljeni brod i okupila tim jedriličarki. Uz podršku svoje izvanredne posade promijenila je svijet sporta.
Jedan od najboljih sportskih dokumentarnih filmova ikad snimljenih, vi praktički jedrite sa cijelom ženskom posadom (čak i ako ste muško) do samog kraja. Izvorni snimci čine ga potpuno autentičnim. Postoji uzbuđenje, humor i patetika - nema dosadnih trenutaka ili ravnih točaka, film vas jednostavno drži od početka do kraja. Ne morate voljeti jedrenje ili dokumentarce da biste voljeli ovaj film. (dcml-93685/imdb)
Uzbudljiv i zapanjujuć! (The Hollywood Reporter)
Aktualna i relevantna priča o ženskoj snazi i odlučnosti. (Indiewire)
Za sve žene koje su ikada sumnjale u sebe. (Time Out)
Jedan od filmova godine. Točka. Kraj priče. (LA Times)
Jednostavno veličanstven! (Associated Press)
Avanturistički triler iz stvarnog života.(San Francisco Examiner)
https://www.imdb.com/title/tt8879946/?ref_=nv_sr_srsg_4
The Happy Prince, 2018. Rupert Everett, 105 min. UK/IT/BE/DE
Scenarij: Rupert Everett
Uloge: Rupert Everett, Colin Firth, Colin Morgan, Edwin Thomas, Emily Watson
U jeftinoj hotelskoj sobi pariškog hotela, Oscar Wilde leži na samrtnoj postelji i prisjeća se svog života. Je li on nekad bio najslavniji čovjek u Londonu? Je li on umjetnik kojeg je isto društvo koje ga je štovalo kasnije i razapelo? U posljednjim danima svog života, on će se pokušati pomiriti sa suprugom Constance, ponovno doživjeti fatalnu ljubavnu aferu s Lordom Alfredom Douglasom i osjetiti toplinu i privrženost Robbie Ross koja ga je neuspješno pokušala spasiti od njega samog. Putujući kroz Wildeove posljednje trenutke u mislima Engleskom, Francuskom i Italijom, prolaznost požude i pravo bogatstvo istinske ljubavi bit će konačno otkriveni. Ovo je portret mračne strane genija koji je živio i umro za ljubav.
Motiv literarnog bijega osim ruskog sineasta Alekseja Germana (Dovlatov) rabi i Rupert Everett u iznenađujuće uspjeloj kronici o zadnjim danima Oscara Wildea (glumi ga Rupert Everett). Riječ je o filmu »The Happy Prince«, nazvanom po istoimenoj piščevoj bajci, možda najljepšoj bajci ikad napisanoj. (Dragan Rubeša, Novi List)
Strastveni projekt scenarista, redatelja i glavne zvijezdu Ruperta Everetta, kojim odaje počast Oscaru Wildeu potresnim pogledom na njegove tragične posljednje dane. (Rotten Tomatoes)
Solidan biografski film o Oscaru Wildeu sa sjajnim Rupertom Everettom u glavnoj ulozi. Velika transformacija, ne samo fizička. Ne bih se iznenadio da njegov nastup privuče oscarovsku pažnju. To je definitivno izvedba koju upijate. (Alexander Blanchett/imdb)
Rupert Everett rođen je za ulogu Oscara Wildea. Već sam ga gledao kako glumi Wildea na pozornici, veličanstveno, u "Judinom poljupcu" Davida Harea; sada je napisao i režirao film "Sretni princ" koji se velikim dijelom bavi razdobljem nakon puštanja iz zatvora. On, naravno, ponovno preuzima ulogu Wildea i daje onu izvedbu koja bi mu trebala donijeti Oscara druge vrste.Ovo nije projekt ispraznosti, već pun strasti i ljubavi prema Daje nam Oscara koji je tašt, sjajan i u mukama.Definitivno oskarovski kalibar. Dominira u svakom kadru slike, ali okupljai izvrsnu sporednu glumačku postavu. (Bradley Moscar/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt2404639/
OSCAR WILDE (Oscar Fingall O'Flahertie Wills Wilde, Dublin, 16. listopada 1854.– Pariz, 30. studenog 1900.), irski je književnik, poglavito bajkopisac, dramatičar, pjesnik. Rođen u obitelji intelektualaca, iznimno obrazovan, ubrzo je postao poznat u književnim krugovima po svojoj duhovitosti i osebujnom stilu. Satiričar, predstavnik dekadentizma, ekstravagantnim je životnim stilom, dendizmom i skandalima obilježio svoje vrijeme čak i više nego samim književnim djelom (»svoj sam genij uložio u svoj život, a samo talent u svoja djela«). No njegova homoseksualna veza s mladim lordom Alfredom Douglasom dovela je do skandala, sudskoga procesa i dvogodišnjega utamničenja. Nakon odslužene kazne, razočaran, posljednje godine života proveo je u Francuskoj.
U bajci „Sretni princ“ Wilde odaje počast Andersenu tako što princ šalje lastavića da u ruke male promrzle djevojčice sa šibicama spusti dragi kamen safir, prinčevo oko, a u bajci „Ribar i njegova duša“ Wilde daje jednu od glavnih uloga Maloj Sireni, odnosno slavuju u bajci „Slavuj i ruža“. Poznato je da su to likovi kojima je vječni život udahnuo već Hans Christian Andersen.
The Happy Prince, 2018. Rupert Everett, 105 min. UK/IT/BE/DE
Scenarij: Rupert Everett
Uloge: Rupert Everett, Colin Firth, Colin Morgan, Edwin Thomas, Emily Watson
U jeftinoj hotelskoj sobi pariškog hotela, Oscar Wilde leži na samrtnoj postelji i prisjeća se svog života. Je li on nekad bio najslavniji čovjek u Londonu? Je li on umjetnik kojeg je isto društvo koje ga je štovalo kasnije i razapelo? U posljednjim danima svog života, on će se pokušati pomiriti sa suprugom Constance, ponovno doživjeti fatalnu ljubavnu aferu s Lordom Alfredom Douglasom i osjetiti toplinu i privrženost Robbie Ross koja ga je neuspješno pokušala spasiti od njega samog. Putujući kroz Wildeove posljednje trenutke u mislima Engleskom, Francuskom i Italijom, prolaznost požude i pravo bogatstvo istinske ljubavi bit će konačno otkriveni. Ovo je portret mračne strane genija koji je živio i umro za ljubav.
Motiv literarnog bijega osim ruskog sineasta Alekseja Germana (Dovlatov) rabi i Rupert Everett u iznenađujuće uspjeloj kronici o zadnjim danima Oscara Wildea (glumi ga Rupert Everett). Riječ je o filmu »The Happy Prince«, nazvanom po istoimenoj piščevoj bajci, možda najljepšoj bajci ikad napisanoj. (Dragan Rubeša, Novi List)
Strastveni projekt scenarista, redatelja i glavne zvijezdu Ruperta Everetta, kojim odaje počast Oscaru Wildeu potresnim pogledom na njegove tragične posljednje dane. (Rotten Tomatoes)
Solidan biografski film o Oscaru Wildeu sa sjajnim Rupertom Everettom u glavnoj ulozi. Velika transformacija, ne samo fizička. Ne bih se iznenadio da njegov nastup privuče oscarovsku pažnju. To je definitivno izvedba koju upijate. (Alexander Blanchett/imdb)
Rupert Everett rođen je za ulogu Oscara Wildea. Već sam ga gledao kako glumi Wildea na pozornici, veličanstveno, u "Judinom poljupcu" Davida Harea; sada je napisao i režirao film "Sretni princ" koji se velikim dijelom bavi razdobljem nakon puštanja iz zatvora. On, naravno, ponovno preuzima ulogu Wildea i daje onu izvedbu koja bi mu trebala donijeti Oscara druge vrste.Ovo nije projekt ispraznosti, već pun strasti i ljubavi prema Daje nam Oscara koji je tašt, sjajan i u mukama.Definitivno oskarovski kalibar. Dominira u svakom kadru slike, ali okupljai izvrsnu sporednu glumačku postavu. (Bradley Moscar/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt2404639/
OSCAR WILDE (Oscar Fingall O'Flahertie Wills Wilde, Dublin, 16. listopada 1854.– Pariz, 30. studenog 1900.), irski je književnik, poglavito bajkopisac, dramatičar, pjesnik. Rođen u obitelji intelektualaca, iznimno obrazovan, ubrzo je postao poznat u književnim krugovima po svojoj duhovitosti i osebujnom stilu. Satiričar, predstavnik dekadentizma, ekstravagantnim je životnim stilom, dendizmom i skandalima obilježio svoje vrijeme čak i više nego samim književnim djelom (»svoj sam genij uložio u svoj život, a samo talent u svoja djela«). No njegova homoseksualna veza s mladim lordom Alfredom Douglasom dovela je do skandala, sudskoga procesa i dvogodišnjega utamničenja. Nakon odslužene kazne, razočaran, posljednje godine života proveo je u Francuskoj.
U bajci „Sretni princ“ Wilde odaje počast Andersenu tako što princ šalje lastavića da u ruke male promrzle djevojčice sa šibicama spusti dragi kamen safir, prinčevo oko, a u bajci „Ribar i njegova duša“ Wilde daje jednu od glavnih uloga Maloj Sireni, odnosno slavuju u bajci „Slavuj i ruža“. Poznato je da su to likovi kojima je vječni život udahnuo već Hans Christian Andersen.
Tesla, 2020. Michael Almereyda, 102 min. US
Scenarij: Michael Almereyda
Uloge: Ethan Hawke, Kyle MacLachlan, Eve Hewson, Ebon Moss-Bachrach , Jim Gaffigan
Životna priča čovjeka koji je, kako kažu, “izmislio 20. stoljeće“, kronološki će pratiti Tesline američke godine, nizanje njegovih ključnih otkrića i sukob s Thomasom Alvom Edisonom. Premijerno je prikazan u siječnju na najuglednijem svjetskom festivalu nezavisnog filma, u Sundanceu.
Scenarij za film “Tesla” prvi je koji sam dosad napisao, napisan je još 1981. godine. Svoj prvi scenarij smatrao sam epskom znanstveno-fantastičnom pričom, smještenoj u 19. stoljeće, a taj je scenarij bio spoj dva moja najdraža filma, “Dani neba” i “Čovjek koji je pao na zemlju”, zbog kojih sam želio postati filmaš. Kad je došlo vrijeme da se vratim unatrag i razmislim o tome kako ću ispričati priču o Nikoli Tesli desetljećima kasnije, bio sam prisiljen na drastične promjene, koristeći se onime što sam naučio iz knjiga svih proteklih godina te onime što sam naučio o sebi i svijetu. (redatelj Michael Almereyda)
Hrabar i ambiciozan, „Tesla“ preuzima brojne rizike (ove zahtjevne teme) koji se ne isplaćuju uvijek - ali izvedba Ethana Hawkea čini te nedostatke lakšim. (rotten tomatoes)
'Tesla', novi film Michaela Almereyde, u kojem je ovaj neobični američki filmaš pokušao dati neobičan prikaz ličnosti izumitelja Nikole Tesle. U tome je uglavnom i uspio te nas zasuo brojnim zanimljivim, anakronim i atmosferičnim trenucima... U filmu koji se bavi onim dijelom Teslina života koji vjerojatno najviše obiluje događajima koji zanimaju gledatelje - njegovim odnosom s Thomasom A. Edisonom, J. P. Morganom i Georgeom Washingtonom, Almereyda se odlučio na nelinaran, anakron pristup koji se zapravo toliko ne bavi događajima koliko ličnostima i raspoloženjima. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Veseli što je Nikola Tesla konačno dobio propisan film o sebi i svojem dostignuću. (Zoran Vitas, večernji.hr)
Gledati Teslin film znači diviti se njegovoj ambiciji, a istovremeno žaliti zbog njegovih ekstravagancija. (Ellen E Jones, The Guardian)
Definitivno nije za svakoga, ali ovo mi se svidjelo puno više od običnog biografskog filma. (Christy Lemire/Film Week)
Pripremite se za halucinantnu, nestalnu i nečuvenu vožnju. (Anne Brodie/What She Said)
https://www.imdb.com/title/tt5259822/?ref_=nv_sr_srsg_0
PROPUSTILI STE, POGLEDAJTE
Otac, 2020. Srdan Golubović, 120 min. FR/DE/HR/SI/BA
Scenarij: Srdan Golubović, Ognjen Sviličić
Uloge: Goran Bogdan, Boris Isaković, Milica Janevski, Nada Šargin
Kada mu zbog siromaštva oduzmu djecu, a supruga doživi psihički slom, Nikola (sjajna uloga Gorana Bogdana) uzima stvari u svoje ruke. Otkrivši da su lokalne službe vjerojatno korumpirane, odluči prijeći Srbiju pješice i iznijeti svoj slučaj osobno ministarstvu u Beogradu. Putem susreće različite tipove ljudi i doživljava preobražaj iz marginalca i gubitnika u junaka našeg doba.
Najnoviji film Srdana Golubovića (Krugovi – ZFF 2013., Sundance – Posebna nagrada žirija) osvojio je publiku u regiji i šire, pa je tako nagradu publike primio na ovogodišnjem Berlinskom festivalu (u programu Panorama), a onda i u Puli, postavši prvi film u povijesti Pulskog filmskog festivala kojem je publika dala prosječnu ocjenu 5,00.
Koliko očajna mora biti jedna majka koja je spremna zapaliti sebe i svoju djecu? Početna scena filma „Otac“ prikazanog u sekciji "Panorama" ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu otvara priču o ocu jedne obitelji koja bi, da se radi o holivudskoj produkciji, možda mogla završiti sretno. Ali riječ je o filmu koji je inspiriran stvarnim događajem u današnjoj Srbiji u kojoj je realnost sve samo ne Hollywood. Stvarni otac u stvarnoj priči je Đorđe Joksimović iz okolice Kragujevca kojemu su nadležne lokalne institucije oduzele djecu uz obrazloženje da se o njima ne može adekvatno brinuti jer za to nema materijalnih uvjeta. Joksimovićev život se razbio poput prozorskog stakla na koji je bačen kamen i pred njim su ostale samo krhotine: izgubio je posao u tvornici, majka njegove djece je završila na psihijatriji i rečeno mu je da će njegova djeca ubuduće živjeti u hraniteljskoj obitelji . Očajan, ali odlučan boriti se za njih, zaputio se pješke u Beograd obratiti se za pomoć direktno državnom Ministarstvu za rad.Redatelj Srdan Golubović ga je pred Ministarstvom upoznao i poželio njegovu priču ispričati na filmskom platnu.„Kad sam saznao tu njegovu priču i kad sam otišao razgovarati sa njim, prva mi je asocijacija bila 'Pariz, Texas' i shvatio sam da ima nešto stvarno sinematično u njegovoj priči. A onda sam, razgovarajući s njim, saznao da on nije krenuo u tu šetnju kao neki racionalni akt protesta nego da je nekom svojom intuicijom krenuo da pokaže sebi i drugima da može.“ (Dunja Dragojević-Kersten, www.dw.com)
„Otac“, dobitnik dvaju priznanja na ovogodišnjem, 70. Berlinaleu, Nagrade ekumenskog žirija i Nagrade publike, društveno je realistična drama dardenovskog prosedea koja se s vremenom pretače u film ceste, pa se tako kritika tranzicije, nasilne deindustrijalizacije i neiskorjenjive korupcije utiskuje u hipnotičan narativ nezaustavljivog kretanja i individualne borbe. Prije svega, dojmljiva je to psihološka minijatura, „film jednog čovjeka“, jer sporedni se likovi ukazuju tek kao kontrastna podloga za izoštravanje situacije onog glavnog. Film koji je skoro pa nijem plijeni svojom neverbalnošću; gluma Gorana Bogdana ponajprije je fizička, otud i naglašeno mimička i gestovna karakterizacija njegova lika. (Vanja Kulaš, lupiga.com)
Nadahnut istinitom pričom, "Otac" je ponajbolji Golubovićev film, još jedan trijumf srpske/regionalne kinematografije nakon "Tereta" s kojim dijeli "road movie" koncept putovanja po razvalinama ovih krajeva. To je podjednako umjetnički i populistički komad razorne drame da se dopadne festivalskom žiriju i da ga publika može prihvatiti kao osobnog favorita. (Marko Njegić, SD)
https://www.imdb.com/title/tt9048802/?ref_=fn_al_tt_1
Zu weit weg / Too Far Away, 2019. Sarah Winkenstette, 89 min. DE
Scenarij: Susanne Finken
Uloge: Yoran Leicher, Sobhi Awad, Anna König, Andreas Nickl, Julia Hirt
Ben i njegova obitelj moraju preseliti u obližnji grad jer će otvorena jama smeđeg ugljena uskoro progutati njihovo selo. Ben upoznaje Tariqa, sirijsku izbjeglicu. Njih dvojica počinju kao suparnici – u školi i u nogometnom klubu – ali uskoro otkrivaju da imaju više zajedničkog nego što su mislili.
Premda se u prvim kritikama naglašava (pre)ambicioznost projekta, u prvi plan je stavljena izvrsna fotografija, korištenje glazbe, kao i gluma. Radnja je ispričana na miran način i prilagođena djeci, a pripovjedačka nit o sportu i integraciji također je bila uspješna. (Deutschen Film- und Medienbewertung)
https://www.imdb.com/title/tt9382140/?ref_=fn_al_tt_1
Undine, 2020. Christian Petzold, 90 min. FR/DE
Scenarij: Christian Petzold
Uloge:Paula Beer, Franz Rogowski, Maryam Zaree, Jacob Matschenz, Anne Ratte-Polle, Rafael Stachowiak, Julia Franz Richter
Moderna bajka inspirirana mračnim mitom o vodenoj vili koja dušu može zaslužiti tek udajom za čovjeka.
U najnovijem ostvarenju popularnog njemačkog redatelja Christiana Petzolda, Undine je povjesničarka i urbana mlada žena, zaposlena u muzeju. Kada je njezin ljubavnik Johannes ostavi, Undine se mora pokoriti drevnom mitu: ako je muškarac kojeg voli izda, ona ga mora ubiti i vratiti se u vodu. Ali prije nego što uspije izvršiti svoj naum, za oko će joj zapeti Christoph. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Male sirene, Undine zbacuje sa sebe ulogu odbačene, bespomoćne žene i ponovno se zaljubljuje.
Film je premijerno prikazan na Berlinskom festivalu, gdje je osvojio nagradu FIPRESCI, a Paula Beer nagrađena je Srebrnim medvjedom za najbolju glumicu.
Dobili smo dakle nešto poput moderne legende u kojoj se magično združuje sa sablasnim hiperrealizmom, iako je Petzold u svojoj karijeri imao daleko boljih trenutaka. (Dragan Rubeša, Novi List)
Snaga Petzolda je u u njegova kombinaciji stvarnosti i iluzije, sadašnjosti i povijesti, stvarajući snažnu emocionalnu sliku koja vas opija. (imdb)
https://www.imdb.com/title/tt11617052/?ref_=fn_al_tt_1
Vukovar moje mladosti 2012. Leon Rizmaul, 27 min. HR
Od Vučedola, preko Majmunskog otoka i Šapudla sve do Borova nostalgično se prisjećamo djetinjstva i mladosti u gradu na Dunavu.
S pomoću starih snimaka iz televizijskog arhiva oživljujemo prošla vremena plesnjaka, prvih ljubavi i još mnogih drugih stvari iz davnina.
Želite li saznati kako je Vukovar izgledao prije rata i koliko su Vukovarke i Vukovarci zaljubljeni u svoj grad, pogledajte u vedroj i romantičnoj priči autora Leona Rizmaula.
Prekrasan je bio Vukovar...danas je to nesto drugo...neka druga vremena (Marko Pavić)
Fading Gigolo, 2013. John Turturro, 90 min. US
Scenarij:John Turturro
Uloge:John Turturro, Woody Allen, Sharon Stone, Sofia Vergara, Vanessa Paradis
Priča o beskrajnoj i nikada zadovoljavajućoj ljudskoj potrazi za srećom kroz seks i ljubav.
Fioravante se na prijedlog prijatelja Murraya počinje baviti najstarijim zanatom na svijetu i doživljava nešto čemu se uopće nije nadao...
Woody Allen tumači lik propalog vlasnika knjižare Murraya koji postaje svodnik nakon što upoznaje dr. Parker koji ga moli za uslugu - da joj pronađe muškarca za vođenje ljubavi utroje. A taj muškarac je njegov prijatelj Fioravante (kojeg tumači scenarist i redatelj filma - John Turturro). Iako neiskusan u svom novom poslu, bez problema se uhvatio u koštac s dvije ljepotice - zrele žene koje tumače Sharon Stone i Sofia Vergara. I dok Fioravantea muče sumnje kako nije dovoljno privlačan ženama, Murray ga uvjerava kako to nije bitno. „Je li Mick Jagger lijep čovjek?“ odvratio mu je prijatelj-svodnik. Kada se u sve uplete i neobična Avigal, udovica hasidskog rabina, Fioravanteov novi svijet postaje sve uzbudljiviji.
Ponekad vulgaran, ponekad smiješan... Film koji dobiva na težini zabavnom kemijom glumačkog dvojca... (Rotten Tomatoes)
Dovoljno šarmantan da se izvuče iz vlastitih ponora... (Geoffrey Macnab, Independent UK)
Očaravajuće neobičan komad života i ljubavi. (Debbie Lynn Elias, Behind the Lens)
Ono što „Fading Gigolo“ čini jedinstvenim je njegova osjetljivost prema ženskoj perspektivi. (Bernard Boo, Way to Indie)
https://www.imdb.com/title/tt2258345/?ref_=fn_al_tt_1
Ninotchka, 1939. Ernst Lubitsch, 110 min. US
Scenarij: Charles Brackett, Billy Wilder i Walter Reisch prema kazališnoj predstavi (i izvornoj priči Melchiora Lengyela)
Uloge: Greta Garbo, Melvyn Douglas, Ina Claire
Prva komedija u karijeri Grete Garbo (i njen pretposljednji film): u ulozi je stroge ruske izaslanice Nine Jakušove, koja dolazi u Pariz vidjeti kako se živi u kapitalizmu, gdje se naravno i zaljubljuje. Uloga koja Greti Garbo donosi još jednu nominaciju za Oscara.
Jedan od prvih američkih filmova koji je, pod okriljem satirične, lagane romanse, prikazao Sovjetski Savez pod Staljinom kao krutim i sivim sistemom, u ovom slučaju uspoređujući ga sa slobodnim i sunčanim pariškim društvom prijeratnih godina. Napokon, kapitalizam nije tako loš. (!?)
Komedija, koja je kroz glumačke izvedbe i pametno napisani scenarij, sjajno ispala. Staljinu se neće svidjeti; a ako se vaši ukusi „ne približavaju“ stranačkoj liniji, mogli bi i vi uživati. (Frank S. Nugent, The New York Times)
Pokušaj MGM-a da ponovno pusti „Ninotchku“ tijekom Drugog svjetskog rata suzbijen je obrazloženjem da su Sovjeti tada saveznici Zapada. Film je ponovno objavljen nakon završetka rata.
https://www.imdb.com/title/tt0031725/?ref_=ttfc_fc_tt
Hors normes, 2019. Olivier Nakache, Éric Toledano, 114 min. FR/BE
Scenarij: Olivier Nakache, Éric Toledano
Uloge: Vincent Cassel, Reda Kateb, Hélène Vincent
Dvadeset godina Bruno i Malik žive u odvojenom svijetu, uz autističnu djecu i tinejdžere. Njihova udruženja obučavaju mlade ljude iz opasnih četvrti da se brinu o onima koji su okarakterizirani kao „izuzetno kompleksni“. Posebno partnerstvo za posebne ličnosti.
Radnja filma fokusirana je na probleme modernog društva u čijem se srcu ponovno nalazi praktički kompletan svijet: socijalni radnici, volonteri i profesionalci u zdravstvu svim snagama pokušavaju se brinuti o tinejdžerima koji imaju problema s autizmom. Po običaju, dvojica redatelja u filmu svu svoju snagu usmjeravaju na ljubav prema čovječanstvu, na njihovo vjerovanje u život društva te pogotovo na humor kao prvu i posljednju crtu obrane međuljudskih odnosa.
Ovo je jedan od onih važnih, emotivnih i dirljivih filmova i uvijek je lijepo vidjeti da postoje ljudi koji su spremni vlastite privatne živote žrtvovati i posvetiti svo svoje vrijeme, znanje i energiju onima kojima je to potrebno.( gambee82.blogspot.com)
Trebali biste ga pogledati jer je to predivan film koji ima samo po sebi tešku temu a koristi je kako bi ispričao dirljivu i snažnu priču koja spretno spaja tragediju i komediju kao što malo koji filmski autor danas može.( Hannah Brown / Jerusalem Post)
Poseban film koji omogućuje pristup skrivenoj temi, a publiku dočekuje s gracioznošću i humorom. (Fionnuala Halligan / Screen International)
To jeste nesavršen film ... ali teško se odhrvati od suštinske dobrote kojom zrači. (Tom Augustin / New Zealand Herald)
https://www.imdb.com/title/tt8655470/?ref_=fn_al_tt_7
Tesla, 2020. Michael Almereyda, 102 min. US
Scenarij: Michael Almereyda
Uloge: Ethan Hawke, Kyle MacLachlan, Eve Hewson, Ebon Moss-Bachrach , Jim Gaffigan
Životna priča čovjeka koji je, kako kažu, “izmislio 20. stoljeće“, kronološki će pratiti Tesline američke godine, nizanje njegovih ključnih otkrića i sukob s Thomasom Alvom Edisonom. Premijerno je prikazan u siječnju na najuglednijem svjetskom festivalu nezavisnog filma, u Sundanceu.
Scenarij za film “Tesla” prvi je koji sam dosad napisao, napisan je još 1981. godine. Svoj prvi scenarij smatrao sam epskom znanstveno-fantastičnom pričom, smještenoj u 19. stoljeće, a taj je scenarij bio spoj dva moja najdraža filma, “Dani neba” i “Čovjek koji je pao na zemlju”, zbog kojih sam želio postati filmaš. Kad je došlo vrijeme da se vratim unatrag i razmislim o tome kako ću ispričati priču o Nikoli Tesli desetljećima kasnije, bio sam prisiljen na drastične promjene, koristeći se onime što sam naučio iz knjiga svih proteklih godina te onime što sam naučio o sebi i svijetu. (redatelj Michael Almereyda)
Hrabar i ambiciozan, „Tesla“ preuzima brojne rizike (ove zahtjevne teme) koji se ne isplaćuju uvijek - ali izvedba Ethana Hawkea čini te nedostatke lakšim. (rotten tomatoes)
'Tesla', novi film Michaela Almereyde, u kojem je ovaj neobični američki filmaš pokušao dati neobičan prikaz ličnosti izumitelja Nikole Tesle. U tome je uglavnom i uspio te nas zasuo brojnim zanimljivim, anakronim i atmosferičnim trenucima... U filmu koji se bavi onim dijelom Teslina života koji vjerojatno najviše obiluje događajima koji zanimaju gledatelje - njegovim odnosom s Thomasom A. Edisonom, J. P. Morganom i Georgeom Washingtonom, Almereyda se odlučio na nelinaran, anakron pristup koji se zapravo toliko ne bavi događajima koliko ličnostima i raspoloženjima. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Veseli što je Nikola Tesla konačno dobio propisan film o sebi i svojem dostignuću. (Zoran Vitas, večernji.hr)
Gledati Teslin film znači diviti se njegovoj ambiciji, a istovremeno žaliti zbog njegovih ekstravagancija. (Ellen E Jones, The Guardian)
Definitivno nije za svakoga, ali ovo mi se svidjelo puno više od običnog biografskog filma. (Christy Lemire/Film Week)
Pripremite se za halucinantnu, nestalnu i nečuvenu vožnju. (Anne Brodie/What She Said)
https://www.imdb.com/title/tt5259822/?ref_=nv_sr_srsg_0
Trautmannn / The Keeper, 2018. Marcus H. Rosenmüller, 120 min. UK/DE
Scenarij: Marcus H. Rosenmüller, Nicholas J. Schofield
Uloge: David Kross, Freya Mavor, John Henshaw
Film „Trautmann“ priča nam nevjerojatnu istinitu ljubavnu priču između mlade Engleskinje i njemačkog ratnog zarobljenika koji će zajedničkim snagama nadići sve predrasude, javno negodovanje i osobnu tragediju.
Tijekom posjete kampu s ratnim zarobljenicima u blizini Manchestera pri kraju Drugog svjetskog rata, Margaret Friar, kćer menadžera lokalnog nogometnog kluba, primijeti mladog njemačkog vojnika Berta Trautmanna. Njezin otac opčinjen je Bertovim sposobnostima nogometnog vratara te ga uspije izvaditi iz zarobljeničkog kampa kako bi nastavio trenirati u lokalnom timu. Ljubav između Margaret i Berta procvjeta, unatoč činjenici što lokalna zajednica nije previše nastrojena ratnim zarobljenicima. U međuvremenu, Bertove golmanske sposobnosti primijete skauti Manchester Cityja. Umjesto da se vrati u Njemačku poput ostalih ratnih zarobljenika, Bert se ženi s Margaret i potpisuje ugovor sa Cityjem. Taj ugovor prouzrokuje ogorčenje tisuća obožavatelja Manchester Cityja, od kojih su mnogi Židovi…
Izvanredna, istinita priča Berta Trautmanna u drami Marcusa H Rosenmüllera. Akcija na terenu pristojno se rješava, kao i Trautmannov početni ostracizam za djela osvojena medaljama u Drugom svjetskom ratu. (Ed Potton/Times)
Poneki propusti donekle iskrivljuju cijelu priču, ali šarmantan je, i često prosvjetljujući. (Ella Kemp/Little White Lies)
Ovdje je pobjednik (naša) bolja ljudska priroda: sposobnost da u drugima vidimo najbolje, čak i ako vjerujete da su vam učinili loše. (Pat Padova/The DC Line)
https://telesport.telegram.hr/kolumne/nogomet-narodu/cityjev-nacist/
https://www.imdb.com/title/tt4642192/?ref_=nv_sr_srsg_0
Trautmannn / The Keeper, 2018. Marcus H. Rosenmüller, 120 min. UK/DE
Scenarij: Marcus H. Rosenmüller, Nicholas J. Schofield
Uloge: David Kross, Freya Mavor, John Henshaw
Film „Trautmann“ priča nam nevjerojatnu istinitu ljubavnu priču između mlade Engleskinje i njemačkog ratnog zarobljenika koji će zajedničkim snagama nadići sve predrasude, javno negodovanje i osobnu tragediju.
Tijekom posjete kampu s ratnim zarobljenicima u blizini Manchestera pri kraju Drugog svjetskog rata, Margaret Friar, kćer menadžera lokalnog nogometnog kluba, primijeti mladog njemačkog vojnika Berta Trautmanna. Njezin otac opčinjen je Bertovim sposobnostima nogometnog vratara te ga uspije izvaditi iz zarobljeničkog kampa kako bi nastavio trenirati u lokalnom timu. Ljubav između Margaret i Berta procvjeta, unatoč činjenici što lokalna zajednica nije previše nastrojena ratnim zarobljenicima. U međuvremenu, Bertove golmanske sposobnosti primijete skauti Manchester Cityja. Umjesto da se vrati u Njemačku poput ostalih ratnih zarobljenika, Bert se ženi s Margaret i potpisuje ugovor sa Cityjem. Taj ugovor prouzrokuje ogorčenje tisuća obožavatelja Manchester Cityja, od kojih su mnogi Židovi…
Izvanredna, istinita priča Berta Trautmanna u drami Marcusa H Rosenmüllera. Akcija na terenu pristojno se rješava, kao i Trautmannov početni ostracizam za djela osvojena medaljama u Drugom svjetskom ratu. (Ed Potton/Times)
Poneki propusti donekle iskrivljuju cijelu priču, ali šarmantan je, i često prosvjetljujući. (Ella Kemp/Little White Lies)
Ovdje je pobjednik (naša) bolja ljudska priroda: sposobnost da u drugima vidimo najbolje, čak i ako vjerujete da su vam učinili loše. (Pat Padova/The DC Line)
https://telesport.telegram.hr/kolumne/nogomet-narodu/cityjev-nacist/
https://www.imdb.com/title/tt4642192/?ref_=nv_sr_srsg_0
Safe Haven, 2013. Lasse Hallström, 115 min. US
Scenarij: Gage Lansky i Dana Stevens prema istoimenom romanu Nicholasa Sparksa
Uloge: Josh Duhamel, Julianne Hough, Cobie Smulders, David Lyons
Kad tajanstvena mlada žena stigne u mali grad u Sjevernoj Karolini, njena nevoljnost da se pridruži zajednici poteže pitanja o prošlosti. Polako će skupiti hrabrost da započne vezu sa Alexom, udovcem sa dvoje djece. Ali mračne tajne počinju ugrožavati njen novi život.
Razumijem da neke gledatelje film neće zanimati zbog glumačke ekipe, ali slijediti Lasse Hallstroma bi morali. Uostalom, čovjek je prethodno snimio cijeli niz dobrih filmova (Salmon Fishing in the Yemen, Chocolat , The Cider House Rules ...), a njegova neobična sposobnost da ispriča priču kao nijedan drugi autor je ono zbog čega sam poželio pogledati film. (John Ray Peterson / imdb)
Nisam obožavateljica Nicholasa Sparksa. Čini mi se kao da svjesno piše svoje knjige za ekranizacije, a onda ti filmovi postanu klišeizirani i (pre)ispunjeni romantikom. Ali „Safe Haven“ ... Bila sam ugodno iznenađena. Zapravo mi se svidjelo. Bilo je intenzivno, romansa je bila sjajna, baš kao i lokacije filma. Rekla bih da je ovo najbolja ekranizacija jednog romana Nicholasa Sparksa. Od trenutka kad krene, priveže vas uz sebe. (clarissa davies / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt1702439/?ref_=fn_al_tt_1
Undine, 2020. Christian Petzold, 90 min. FR/DE
Scenarij: Christian Petzold
Uloge:Paula Beer, Franz Rogowski, Maryam Zaree, Jacob Matschenz, Anne Ratte-Polle, Rafael Stachowiak, Julia Franz Richter
Moderna bajka inspirirana mračnim mitom o vodenoj vili koja dušu može zaslužiti tek udajom za čovjeka.
U najnovijem ostvarenju popularnog njemačkog redatelja Christiana Petzolda, Undine je povjesničarka i urbana mlada žena, zaposlena u muzeju. Kada je njezin ljubavnik Johannes ostavi, Undine se mora pokoriti drevnom mitu: ako je muškarac kojeg voli izda, ona ga mora ubiti i vratiti se u vodu. Ali prije nego što uspije izvršiti svoj naum, za oko će joj zapeti Christoph. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Male sirene, Undine zbacuje sa sebe ulogu odbačene, bespomoćne žene i ponovno se zaljubljuje.
Film je premijerno prikazan na Berlinskom festivalu, gdje je osvojio nagradu FIPRESCI, a Paula Beer nagrađena je Srebrnim medvjedom za najbolju glumicu.
Dobili smo dakle nešto poput moderne legende u kojoj se magično združuje sa sablasnim hiperrealizmom, iako je Petzold u svojoj karijeri imao daleko boljih trenutaka. (Dragan Rubeša, Novi List)
Snaga Petzolda je u u njegova kombinaciji stvarnosti i iluzije, sadašnjosti i povijesti, stvarajući snažnu emocionalnu sliku koja vas opija. (imdb)
https://www.imdb.com/title/tt11617052/?ref_=fn_al_tt_1
Tesla, 2020. Michael Almereyda, 102 min. US
Scenarij: Michael Almereyda
Uloge: Ethan Hawke, Kyle MacLachlan, Eve Hewson, Ebon Moss-Bachrach , Jim Gaffigan
Životna priča čovjeka koji je, kako kažu, “izmislio 20. stoljeće“, kronološki će pratiti Tesline američke godine, nizanje njegovih ključnih otkrića i sukob s Thomasom Alvom Edisonom. Premijerno je prikazan u siječnju na najuglednijem svjetskom festivalu nezavisnog filma, u Sundanceu.
Scenarij za film “Tesla” prvi je koji sam dosad napisao, napisan je još 1981. godine. Svoj prvi scenarij smatrao sam epskom znanstveno-fantastičnom pričom, smještenoj u 19. stoljeće, a taj je scenarij bio spoj dva moja najdraža filma, “Dani neba” i “Čovjek koji je pao na zemlju”, zbog kojih sam želio postati filmaš. Kad je došlo vrijeme da se vratim unatrag i razmislim o tome kako ću ispričati priču o Nikoli Tesli desetljećima kasnije, bio sam prisiljen na drastične promjene, koristeći se onime što sam naučio iz knjiga svih proteklih godina te onime što sam naučio o sebi i svijetu. (redatelj Michael Almereyda)
Hrabar i ambiciozan, „Tesla“ preuzima brojne rizike (ove zahtjevne teme) koji se ne isplaćuju uvijek - ali izvedba Ethana Hawkea čini te nedostatke lakšim. (rotten tomatoes)
'Tesla', novi film Michaela Almereyde, u kojem je ovaj neobični američki filmaš pokušao dati neobičan prikaz ličnosti izumitelja Nikole Tesle. U tome je uglavnom i uspio te nas zasuo brojnim zanimljivim, anakronim i atmosferičnim trenucima... U filmu koji se bavi onim dijelom Teslina života koji vjerojatno najviše obiluje događajima koji zanimaju gledatelje - njegovim odnosom s Thomasom A. Edisonom, J. P. Morganom i Georgeom Washingtonom, Almereyda se odlučio na nelinaran, anakron pristup koji se zapravo toliko ne bavi događajima koliko ličnostima i raspoloženjima. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Veseli što je Nikola Tesla konačno dobio propisan film o sebi i svojem dostignuću. (Zoran Vitas, večernji.hr)
Gledati Teslin film znači diviti se njegovoj ambiciji, a istovremeno žaliti zbog njegovih ekstravagancija. (Ellen E Jones, The Guardian)
Definitivno nije za svakoga, ali ovo mi se svidjelo puno više od običnog biografskog filma. (Christy Lemire/Film Week)
Pripremite se za halucinantnu, nestalnu i nečuvenu vožnju. (Anne Brodie/What She Said)
https://www.imdb.com/title/tt5259822/?ref_=nv_sr_srsg_0
Undine, 2020. Christian Petzold, 90 min. FR/DE
Scenarij: Christian Petzold
Uloge:Paula Beer, Franz Rogowski, Maryam Zaree, Jacob Matschenz, Anne Ratte-Polle, Rafael Stachowiak, Julia Franz Richter
Moderna bajka inspirirana mračnim mitom o vodenoj vili koja dušu može zaslužiti tek udajom za čovjeka.
U najnovijem ostvarenju popularnog njemačkog redatelja Christiana Petzolda, Undine je povjesničarka i urbana mlada žena, zaposlena u muzeju. Kada je njezin ljubavnik Johannes ostavi, Undine se mora pokoriti drevnom mitu: ako je muškarac kojeg voli izda, ona ga mora ubiti i vratiti se u vodu. Ali prije nego što uspije izvršiti svoj naum, za oko će joj zapeti Christoph. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Male sirene, Undine zbacuje sa sebe ulogu odbačene, bespomoćne žene i ponovno se zaljubljuje.
Film je premijerno prikazan na Berlinskom festivalu, gdje je osvojio nagradu FIPRESCI, a Paula Beer nagrađena je Srebrnim medvjedom za najbolju glumicu.
Dobili smo dakle nešto poput moderne legende u kojoj se magično združuje sa sablasnim hiperrealizmom, iako je Petzold u svojoj karijeri imao daleko boljih trenutaka. (Dragan Rubeša, Novi List)
Snaga Petzolda je u u njegova kombinaciji stvarnosti i iluzije, sadašnjosti i povijesti, stvarajući snažnu emocionalnu sliku koja vas opija. (imdb)
https://www.imdb.com/title/tt11617052/?ref_=fn_al_tt_1
Natjecateljska revija studentskih kratkih filmova Revija UMAS 2020 nudi vam i ove godine dvosatni filmski program, uz proglašenje pobjednika Revije: glavna nagrada žirija i nagrada publike.
U svom drugom izdanju, Revija UMAS 2020 će vam prikazati najinteresantnija filmska ostvarenja splitskih studenata, u akademskoj godini 2019/2020, u godini u kojoj njihove filmove nije uspjela zaustaviti ni korona.
Koroner (Ivan Sladonja, Lucija Sesartić & Nikša Antonić, 4 min)
Up & Down (Jure Knezović, 21 min)
Cro-vid (Julio Juraga, 6 min)
Marčane bure (Toni Wagner, 17 min)
Naranča (Ivan Sladonja, 4 min)
Jugo (Lucija Bosančić, 19 min)
Buđenje (Klarisa Stanisavljević, 8 min)
Ništa strašno u šumi (Luka Eterović, 7 min)
https://www.umas.unist.hr/
https://www.umas.unist.hr/odjeli/likovna-umjetnost/film-i-video/
The Happy Prince, 2018. Rupert Everett, 105 min. UK/IT/BE/DE
Scenarij: Rupert Everett
Uloge: Rupert Everett, Colin Firth, Colin Morgan, Edwin Thomas, Emily Watson
U jeftinoj hotelskoj sobi pariškog hotela, Oscar Wilde leži na samrtnoj postelji i prisjeća se svog života. Je li on nekad bio najslavniji čovjek u Londonu? Je li on umjetnik kojeg je isto društvo koje ga je štovalo kasnije i razapelo? U posljednjim danima svog života, on će se pokušati pomiriti sa suprugom Constance, ponovno doživjeti fatalnu ljubavnu aferu s Lordom Alfredom Douglasom i osjetiti toplinu i privrženost Robbie Ross koja ga je neuspješno pokušala spasiti od njega samog. Putujući kroz Wildeove posljednje trenutke u mislima Engleskom, Francuskom i Italijom, prolaznost požude i pravo bogatstvo istinske ljubavi bit će konačno otkriveni. Ovo je portret mračne strane genija koji je živio i umro za ljubav.
Motiv literarnog bijega osim ruskog sineasta Alekseja Germana (Dovlatov) rabi i Rupert Everett u iznenađujuće uspjeloj kronici o zadnjim danima Oscara Wildea (glumi ga Rupert Everett). Riječ je o filmu »The Happy Prince«, nazvanom po istoimenoj piščevoj bajci, možda najljepšoj bajci ikad napisanoj. (Dragan Rubeša, Novi List)
Strastveni projekt scenarista, redatelja i glavne zvijezdu Ruperta Everetta, kojim odaje počast Oscaru Wildeu potresnim pogledom na njegove tragične posljednje dane. (Rotten Tomatoes)
Solidan biografski film o Oscaru Wildeu sa sjajnim Rupertom Everettom u glavnoj ulozi. Velika transformacija, ne samo fizička. Ne bih se iznenadio da njegov nastup privuče oscarovsku pažnju. To je definitivno izvedba koju upijate. (Alexander Blanchett/imdb)
Rupert Everett rođen je za ulogu Oscara Wildea. Već sam ga gledao kako glumi Wildea na pozornici, veličanstveno, u "Judinom poljupcu" Davida Harea; sada je napisao i režirao film "Sretni princ" koji se velikim dijelom bavi razdobljem nakon puštanja iz zatvora. On, naravno, ponovno preuzima ulogu Wildea i daje onu izvedbu koja bi mu trebala donijeti Oscara druge vrste.Ovo nije projekt ispraznosti, već pun strasti i ljubavi prema Daje nam Oscara koji je tašt, sjajan i u mukama.Definitivno oskarovski kalibar. Dominira u svakom kadru slike, ali okupljai izvrsnu sporednu glumačku postavu. (Bradley Moscar/imdb)
https://www.imdb.com/title/tt2404639/
OSCAR WILDE (Oscar Fingall O'Flahertie Wills Wilde, Dublin, 16. listopada 1854.– Pariz, 30. studenog 1900.), irski je književnik, poglavito bajkopisac, dramatičar, pjesnik. Rođen u obitelji intelektualaca, iznimno obrazovan, ubrzo je postao poznat u književnim krugovima po svojoj duhovitosti i osebujnom stilu. Satiričar, predstavnik dekadentizma, ekstravagantnim je životnim stilom, dendizmom i skandalima obilježio svoje vrijeme čak i više nego samim književnim djelom (»svoj sam genij uložio u svoj život, a samo talent u svoja djela«). No njegova homoseksualna veza s mladim lordom Alfredom Douglasom dovela je do skandala, sudskoga procesa i dvogodišnjega utamničenja. Nakon odslužene kazne, razočaran, posljednje godine života proveo je u Francuskoj.
U bajci „Sretni princ“ Wilde odaje počast Andersenu tako što princ šalje lastavića da u ruke male promrzle djevojčice sa šibicama spusti dragi kamen safir, prinčevo oko, a u bajci „Ribar i njegova duša“ Wilde daje jednu od glavnih uloga Maloj Sireni, odnosno slavuju u bajci „Slavuj i ruža“. Poznato je da su to likovi kojima je vječni život udahnuo već Hans Christian Andersen.
HELENA I MARTA BIRAJU ZA VAS: ŽENA FRANCUSKOG PORUČNIKA
The French Lieutenant's Woman, 1981. Karel Reisz, 124 min. US
Scenarij: Harold Pinter prema romanu Kohna Fowlesa
Uloge: Meryl Streep, Jeremy Irons, Hilton McRae
U ovom filmu isprepletene su dvije priče koje glume isti glumci. Jedna se zbiva u viktorijanskoj, a druga u današnjoj Engleskoj. U viktorijanskoj priči londonski gentleman Charles doputuje u mali vjetroviti gradić na morskoj obali kako bi zaprosio Ernestinu, kći uglednog industrijalca. Šetajući s Ernestinom primijeti na pristaništu, po kojem tuku divovski valovi , tajanstvenu ženu odjevenu u crno. To je Sarah koju ugledni građani preziru, jer ju je zaveo pa napustio neki francuski pomorski poručnik, a ona stalno čeka da se on vrati. I njoj i drugima jasno je da se on neće vratiti. Charles se zainteresira za tu ženu, a postepeno i strasno zaljubi u nju. Lokalni liječnik, dr. Grogan, kaže mu da ona pati od teškog oblika melankolije. Izliječiti bi se mogla samo ako napusti taj gradić, no ona uživa u patnji. Charles joj na svaki način želi pomoći, pa i novčano.
Paralalelno s tom pričom odvija se ljubavna priča dvoje filmskih glumaca, Mikea i Anne, koji u filmu što se upravo snima o "ženskoj francuskog poručnika" glume Charlesa i Sarah. Mike i Anna u ljubavnoj su vezi za trajanja snimanja filma, iako svatko od njih ima svoj brak. Dvije priče, premda na prvi pogled slične, razriješit će se svaka na svoj način.
Roman Johna Fowlesa donosi priču o viktorijanskoj seksualnoj i društvenoj u opresiji iz perspektive 1970-ih godina. Unatoč pohvalama i prvoj nominaciji za Oscara, Streep se nije bilo lako uživjeti u oba lika. „Nisam se mogla poistovjetiti s likovima. Bilo je to veoma uznemirujuće. Sve je bilo tako promišljeno, a ja ne volim promišljati kad glumim.“
https://www.imdb.com/title/tt0082416/?ref_=nv_sr_srsg_0
Safe Haven, 2013. Lasse Hallström, 115 min. US
Scenarij: Gage Lansky i Dana Stevens prema istoimenom romanu Nicholasa Sparksa
Uloge: Josh Duhamel, Julianne Hough, Cobie Smulders, David Lyons
Kad tajanstvena mlada žena stigne u mali grad u Sjevernoj Karolini, njena nevoljnost da se pridruži zajednici poteže pitanja o prošlosti. Polako će skupiti hrabrost da započne vezu sa Alexom, udovcem sa dvoje djece. Ali mračne tajne počinju ugrožavati njen novi život.
Razumijem da neke gledatelje film neće zanimati zbog glumačke ekipe, ali slijediti Lasse Hallstroma bi morali. Uostalom, čovjek je prethodno snimio cijeli niz dobrih filmova (Salmon Fishing in the Yemen, Chocolat , The Cider House Rules ...), a njegova neobična sposobnost da ispriča priču kao nijedan drugi autor je ono zbog čega sam poželio pogledati film. (John Ray Peterson / imdb)
Nisam obožavateljica Nicholasa Sparksa. Čini mi se kao da svjesno piše svoje knjige za ekranizacije, a onda ti filmovi postanu klišeizirani i (pre)ispunjeni romantikom. Ali „Safe Haven“ ... Bila sam ugodno iznenađena. Zapravo mi se svidjelo. Bilo je intenzivno, romansa je bila sjajna, baš kao i lokacije filma. Rekla bih da je ovo najbolja ekranizacija jednog romana Nicholasa Sparksa. Od trenutka kad krene, priveže vas uz sebe. (clarissa davies / imdb)
https://www.imdb.com/title/tt1702439/?ref_=fn_al_tt_1
Undine, 2020. Christian Petzold, 90 min. FR/DE
Scenarij: Christian Petzold
Uloge:Paula Beer, Franz Rogowski, Maryam Zaree, Jacob Matschenz, Anne Ratte-Polle, Rafael Stachowiak, Julia Franz Richter
Moderna bajka inspirirana mračnim mitom o vodenoj vili koja dušu može zaslužiti tek udajom za čovjeka.
U najnovijem ostvarenju popularnog njemačkog redatelja Christiana Petzolda, Undine je povjesničarka i urbana mlada žena, zaposlena u muzeju. Kada je njezin ljubavnik Johannes ostavi, Undine se mora pokoriti drevnom mitu: ako je muškarac kojeg voli izda, ona ga mora ubiti i vratiti se u vodu. Ali prije nego što uspije izvršiti svoj naum, za oko će joj zapeti Christoph. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Male sirene, Undine zbacuje sa sebe ulogu odbačene, bespomoćne žene i ponovno se zaljubljuje.
Film je premijerno prikazan na Berlinskom festivalu, gdje je osvojio nagradu FIPRESCI, a Paula Beer nagrađena je Srebrnim medvjedom za najbolju glumicu.
Dobili smo dakle nešto poput moderne legende u kojoj se magično združuje sa sablasnim hiperrealizmom, iako je Petzold u svojoj karijeri imao daleko boljih trenutaka. (Dragan Rubeša, Novi List)
Snaga Petzolda je u u njegova kombinaciji stvarnosti i iluzije, sadašnjosti i povijesti, stvarajući snažnu emocionalnu sliku koja vas opija. (imdb)
https://www.imdb.com/title/tt11617052/?ref_=fn_al_tt_1
Tesla, 2020. Michael Almereyda, 102 min. US
Scenarij: Michael Almereyda
Uloge: Ethan Hawke, Kyle MacLachlan, Eve Hewson, Ebon Moss-Bachrach , Jim Gaffigan
Životna priča čovjeka koji je, kako kažu, “izmislio 20. stoljeće“, kronološki će pratiti Tesline američke godine, nizanje njegovih ključnih otkrića i sukob s Thomasom Alvom Edisonom. Premijerno je prikazan u siječnju na najuglednijem svjetskom festivalu nezavisnog filma, u Sundanceu.
Scenarij za film “Tesla” prvi je koji sam dosad napisao, napisan je još 1981. godine. Svoj prvi scenarij smatrao sam epskom znanstveno-fantastičnom pričom, smještenoj u 19. stoljeće, a taj je scenarij bio spoj dva moja najdraža filma, “Dani neba” i “Čovjek koji je pao na zemlju”, zbog kojih sam želio postati filmaš. Kad je došlo vrijeme da se vratim unatrag i razmislim o tome kako ću ispričati priču o Nikoli Tesli desetljećima kasnije, bio sam prisiljen na drastične promjene, koristeći se onime što sam naučio iz knjiga svih proteklih godina te onime što sam naučio o sebi i svijetu. (redatelj Michael Almereyda)
Hrabar i ambiciozan, „Tesla“ preuzima brojne rizike (ove zahtjevne teme) koji se ne isplaćuju uvijek - ali izvedba Ethana Hawkea čini te nedostatke lakšim. (rotten tomatoes)
'Tesla', novi film Michaela Almereyde, u kojem je ovaj neobični američki filmaš pokušao dati neobičan prikaz ličnosti izumitelja Nikole Tesle. U tome je uglavnom i uspio te nas zasuo brojnim zanimljivim, anakronim i atmosferičnim trenucima... U filmu koji se bavi onim dijelom Teslina života koji vjerojatno najviše obiluje događajima koji zanimaju gledatelje - njegovim odnosom s Thomasom A. Edisonom, J. P. Morganom i Georgeom Washingtonom, Almereyda se odlučio na nelinaran, anakron pristup koji se zapravo toliko ne bavi događajima koliko ličnostima i raspoloženjima. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
Veseli što je Nikola Tesla konačno dobio propisan film o sebi i svojem dostignuću. (Zoran Vitas, večernji.hr)
Gledati Teslin film znači diviti se njegovoj ambiciji, a istovremeno žaliti zbog njegovih ekstravagancija. (Ellen E Jones, The Guardian)
Definitivno nije za svakoga, ali ovo mi se svidjelo puno više od običnog biografskog filma. (Christy Lemire/Film Week)
Pripremite se za halucinantnu, nestalnu i nečuvenu vožnju. (Anne Brodie/What She Said)
https://www.imdb.com/title/tt5259822/?ref_=nv_sr_srsg_0
Bruce Lee, The Legend, 1984. Leonard Ho, 88 min. HK
Jedan od najkompletnijih dokumentarnih filmova o legendi borilačkih sportova – Bruceu Leeju. U produkciji kompanije Golden Harvest, dokumentarni film „Bruce Lee – Legenda“ vodi nas od Leejevog djetinjstva i filmova koje je snimao kao dijete, pa sve do njegovog preseljenja u San Francisco kamo je otišao nakon problema koje je imao u Hong Kongu. Film je prepun isječaka iz akcijskih filmova u kojima je Bruce Lee glumio i u kojima se vidi sva raskoš njegovog znanja borilačkih vještina te intervjua s glumcima i ostalim ljudima koji su tijekom godina radili s Leejem…
Bruce Lee (27.11.1940 – 20.7.1973). Premda mrtav 47 godina, za sve poznavatelje i ljubitelje filmova kojima dominiraju borilačke vještine ostaje jedini parametar vrijednosti. Iako sa gomilom imitatora nastalim/stvorenim nakon njegove smrti Bruce ostaje jedan jedini i još dugo neprikosnoven na vrhu, isto kao i njegovi filmovi koji se u ovoj oblasti smatraju kultnim. „Bruce Lee: Legenda“ dokumentarni je projekt hongkonške filmske kuće Golden Harvest (za koju je snimio većinu filmova i čiji je vlasnik Raymond Chow prepoznao Bruceovu vrijednost) koji nas kroz sat i pol vremena vodi kroz život, karijeru i smrt "malog zmaja" sa isječcima iz njegovih najpoznatijih filmova, tj. iz onih koji su od njega učinile zvijezdu. No, to je bilo i za očekivati, ali pravi rariteti kriju se na početku dokumentarca gdje možemo vidjeti inserte iz njegovih prvih nastupa. Ambiciozan i do perfekcije istreniran Bruce se može promatrati i kao jedan vrsta hongkonškog Jamesa Deana - romantičnog buntovnika koji je snimio relativno mali broj filmova ali i glumac koji je nakon smrti postao zvijezda i kultna figura nalik na one američke (Dean, Monroe...). Ne samo da je u filmovima ponudio vlastiti stil i snagu, već i zdravu dozu humora uz nikad sporno borilačko umijeće. „Bruce Lee: Legenda“ je zahvalan projekt za sve ljubitelje ovog glumca koji se još jednom mogu prisjetiti njegove vještine ali i za one koji se tek upoznaju za njime. (Vladimir Županović)
https://www.imdb.com/title/tt0075788/?ref_=nv_sr_srsg_0
The Jungle Book, 1967. Wolfgang Reitherman, James Algar, Jack Kinney, 78 min. US
19. animirani film iz produkcije Disneyevog studija. Scenarij filma temelji se na istoimenoj knjizi nobelovca Rudyarda Kiplinga. Posljednji je film koji je producirao Walt Disney osobno, preminuvši u vrijeme njegova nastajanja, te je svakako najomiljenija ekranizacija ove klasične priče i najljepša uspomena na Walta Disneyja.
Ostavljenog u šumi nakon nesreće, petogodišnjeg Mowglija usvojili su i odgojili vukovi. Kako dječak odrasta, pantera Bagheera shvaća da Mowgli mora biti vraćen među ljude. No njihov prijatelj medvjed Baloo misli da bi dječak trebao ostati među svojim prijateljima u džungli, koja im pruža sve što požele. Mudra Bagheera zna da je Mowgli u opasnosti od tigra Sherea Khana, koji mrzi sve ljude. Jednoga dana Mowgli pobjegne dublje u džunglu te doživi neugodne susrete sa zmijom Kaaom i tigrom Khanom, ali ga spasi djevojčica Kitty, koja ga odvede u obližnje selo.
Uz izražajnu animaciju, zabavne likove i dopadljive pjesme, premda odlutao od izvorne priče, rezultat je predivan ... najbolji mogući način da zapamtite Walta Disneya.
https://www.imdb.com/title/tt0061852/?ref_=nv_sr_srsg_3
Trautmannn / The Keeper, 2018. Marcus H. Rosenmüller, 120 min. UK/DE
Scenarij: Marcus H. Rosenmüller, Nicholas J. Schofield
Uloge: David Kross, Freya Mavor, John Henshaw
Film „Trautmann“ priča nam nevjerojatnu istinitu ljubavnu priču između mlade Engleskinje i njemačkog ratnog zarobljenika koji će zajedničkim snagama nadići sve predrasude, javno negodovanje i osobnu tragediju.
Tijekom posjete kampu s ratnim zarobljenicima u blizini Manchestera pri kraju Drugog svjetskog rata, Margaret Friar, kćer menadžera lokalnog nogometnog kluba, primijeti mladog njemačkog vojnika Berta Trautmanna. Njezin otac opčinjen je Bertovim sposobnostima nogometnog vratara te ga uspije izvaditi iz zarobljeničkog kampa kako bi nastavio trenirati u lokalnom timu. Ljubav između Margaret i Berta procvjeta, unatoč činjenici što lokalna zajednica nije previše nastrojena ratnim zarobljenicima. U međuvremenu, Bertove golmanske sposobnosti primijete skauti Manchester Cityja. Umjesto da se vrati u Njemačku poput ostalih ratnih zarobljenika, Bert se ženi s Margaret i potpisuje ugovor sa Cityjem. Taj ugovor prouzrokuje ogorčenje tisuća obožavatelja Manchester Cityja, od kojih su mnogi Židovi…
Izvanredna, istinita priča Berta Trautmanna u drami Marcusa H Rosenmüllera. Akcija na terenu pristojno se rješava, kao i Trautmannov početni ostracizam za djela osvojena medaljama u Drugom svjetskom ratu. (Ed Potton/Times)
Poneki propusti donekle iskrivljuju cijelu priču, ali šarmantan je, i često prosvjetljujući. (Ella Kemp/Little White Lies)
Ovdje je pobjednik (naša) bolja ljudska priroda: sposobnost da u drugima vidimo najbolje, čak i ako vjerujete da su vam učinili loše. (Pat Padova/The DC Line)
https://telesport.telegram.hr/kolumne/nogomet-narodu/cityjev-nacist/
https://www.imdb.com/title/tt4642192/?ref_=nv_sr_srsg_0
Kumek, 2020. Dario Juričan, 120 min. HR
Dugometražni dokumentarni film “Kumek” Darija Juričana, posvećen je dugogodišnjem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Film rekonstruira njegovu dvadesetogodišnju vladavinu Zagrebom i treći je iz Juričanova serijala "Gazda", nakon onih o Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli.
Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik u šestom mandatu, najdugovječniji je hrvatski politički dužnosnik.
Film na kvalitetan način kombinira ozbiljno i komično. Budući da je Bandić tri puta odbio intervju, redatelj odlučuje održati audiciju za glumce koji bi ga glumili, a gledatelji su suočeni s komičnim isječcima s nje. Mnogi kandidati su se prijavili za ulogu jer cijene gradonačelnika i vide sebe u njemu, a njihovi argumenti o Bandiću kao kvalitetnoj osobi ostavljaju tragikomični dojam u kontekstu niza podataka o njegovoj vrlo vjerojatnoj korupciji.
Raditi film „Kumek“ bio je veliki izazov, jer pokriva gotovo četrdeset godina djelovanja Milana Bandića, prividno hiperaktivne i trumpolike pojave hrvatske političke scene. Bandić je šest puta biran za gradonačelnika grada Zagreba, koji nije samo glavni grad svih Hrvata, nego i glavni grad svih hrvatskih kriminalaca. Milan Bandić u tri je navrata odbio dati intervju za naš film, pa je napravljena audicija kako bi mu se našao dvojnik. (Dario Juričan)
„Kumek“, osim što je izvanredan činjenični prikaz zagrebačke politike, istovremeno je i neočekivani kroše u populističkom ringu s Milanom Bandićem. (Fran Radonić Mayr, h-alter.org)
Kako film ide prema kraju, postaje jasno da "Kumek" nije (samo) film o Bandiću nego o nečem krupnijem. To su Bandićevi glasači, odnosno - sveprisutna kultura razumijevanja i tolerancije korupcije u Hrvatskoj. (Jurica Pavičić, JL)
PROPUSTILI STE, POGLEDAJTE
Otac, 2020. Srdan Golubović, 120 min. FR/DE/HR/SI/BA
Scenarij: Srdan Golubović, Ognjen Sviličić
Uloge: Goran Bogdan, Boris Isaković, Milica Janevski, Nada Šargin
Kada mu zbog siromaštva oduzmu djecu, a supruga doživi psihički slom, Nikola (sjajna uloga Gorana Bogdana) uzima stvari u svoje ruke. Otkrivši da su lokalne službe vjerojatno korumpirane, odluči prijeći Srbiju pješice i iznijeti svoj slučaj osobno ministarstvu u Beogradu. Putem susreće različite tipove ljudi i doživljava preobražaj iz marginalca i gubitnika u junaka našeg doba.
Najnoviji film Srdana Golubovića (Krugovi – ZFF 2013., Sundance – Posebna nagrada žirija) osvojio je publiku u regiji i šire, pa je tako nagradu publike primio na ovogodišnjem Berlinskom festivalu (u programu Panorama), a onda i u Puli, postavši prvi film u povijesti Pulskog filmskog festivala kojem je publika dala prosječnu ocjenu 5,00.
Koliko očajna mora biti jedna majka koja je spremna zapaliti sebe i svoju djecu? Početna scena filma „Otac“ prikazanog u sekciji "Panorama" ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu otvara priču o ocu jedne obitelji koja bi, da se radi o holivudskoj produkciji, možda mogla završiti sretno. Ali riječ je o filmu koji je inspiriran stvarnim događajem u današnjoj Srbiji u kojoj je realnost sve samo ne Hollywood. Stvarni otac u stvarnoj priči je Đorđe Joksimović iz okolice Kragujevca kojemu su nadležne lokalne institucije oduzele djecu uz obrazloženje da se o njima ne može adekvatno brinuti jer za to nema materijalnih uvjeta. Joksimovićev život se razbio poput prozorskog stakla na koji je bačen kamen i pred njim su ostale samo krhotine: izgubio je posao u tvornici, majka njegove djece je završila na psihijatriji i rečeno mu je da će njegova djeca ubuduće živjeti u hraniteljskoj obitelji . Očajan, ali odlučan boriti se za njih, zaputio se pješke u Beograd obratiti se za pomoć direktno državnom Ministarstvu za rad.Redatelj Srdan Golubović ga je pred Ministarstvom upoznao i poželio njegovu priču ispričati na filmskom platnu.„Kad sam saznao tu njegovu priču i kad sam otišao razgovarati sa njim, prva mi je asocijacija bila 'Pariz, Texas' i shvatio sam da ima nešto stvarno sinematično u njegovoj priči. A onda sam, razgovarajući s njim, saznao da on nije krenuo u tu šetnju kao neki racionalni akt protesta nego da je nekom svojom intuicijom krenuo da pokaže sebi i drugima da može.“ (Dunja Dragojević-Kersten, www.dw.com)
„Otac“, dobitnik dvaju priznanja na ovogodišnjem, 70. Berlinaleu, Nagrade ekumenskog žirija i Nagrade publike, društveno je realistična drama dardenovskog prosedea koja se s vremenom pretače u film ceste, pa se tako kritika tranzicije, nasilne deindustrijalizacije i neiskorjenjive korupcije utiskuje u hipnotičan narativ nezaustavljivog kretanja i individualne borbe. Prije svega, dojmljiva je to psihološka minijatura, „film jednog čovjeka“, jer sporedni se likovi ukazuju tek kao kontrastna podloga za izoštravanje situacije onog glavnog. Film koji je skoro pa nijem plijeni svojom neverbalnošću; gluma Gorana Bogdana ponajprije je fizička, otud i naglašeno mimička i gestovna karakterizacija njegova lika. (Vanja Kulaš, lupiga.com)
Nadahnut istinitom pričom, "Otac" je ponajbolji Golubovićev film, još jedan trijumf srpske/regionalne kinematografije nakon "Tereta" s kojim dijeli "road movie" koncept putovanja po razvalinama ovih krajeva. To je podjednako umjetnički i populistički komad razorne drame da se dopadne festivalskom žiriju i da ga publika može prihvatiti kao osobnog favorita. (Marko Njegić, SD)
https://www.imdb.com/title/tt9048802/?ref_=fn_al_tt_1
Midnight Family / Familia de medianoche, 2019. Luke Lorentzen, 81 min. US/MEX
Mexico City na svojih 9 milijuna stanovnika ima samo 45 ambulantnih kola koje pokriva javno zdravstvo. Ostale potrebe pokrivaju privatni (polu)ilegalci koji se nesmiljeno bore za svakog pacijenta, utrkujući se s konkurencijom kroz kaotični gradski promet kako bi prije njih došli na mjesto nesreće.
Jedna od njih je i obitelj Ochoa, kojoj je kaos na ulicama ovog megalopolisa prilika za stjecanje kakve takve zarade. Prateći obitelj koja pokušava preživjeti na ruševinama devastiranog meksičkog zdravstvenog sustava, „Ponoćna obitelj“ istražuje goruća pitanja privatizacije zdravstvene zaštite, nebrigu vladajuće kaste i kompleksnost osobne odgovornosti.
Zastrašujuć i uzbudljiv. Manohla Dargis, New York Times
Ovo remek-djelo zauvijek će promijeniti način na koji gledate na dokumentarce. Stil akcijskog filma, tema društveno-političke drame, a opet, dokumentarni film, s kamerom koja je uvijek točno postavljena da uhvati društvo na rubu moralnog kolapsa. Jordan Ruimy, The Playlist
https://www.imdb.com/title/tt6010976/?ref_=fn_al_tt_1
Kumek, 2020. Dario Juričan, 120 min. HR
Dugometražni dokumentarni film “Kumek” Darija Juričana, posvećen je dugogodišnjem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Film rekonstruira njegovu dvadesetogodišnju vladavinu Zagrebom i treći je iz Juričanova serijala "Gazda", nakon onih o Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli.
Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik u šestom mandatu, najdugovječniji je hrvatski politički dužnosnik.
Film na kvalitetan način kombinira ozbiljno i komično. Budući da je Bandić tri puta odbio intervju, redatelj odlučuje održati audiciju za glumce koji bi ga glumili, a gledatelji su suočeni s komičnim isječcima s nje. Mnogi kandidati su se prijavili za ulogu jer cijene gradonačelnika i vide sebe u njemu, a njihovi argumenti o Bandiću kao kvalitetnoj osobi ostavljaju tragikomični dojam u kontekstu niza podataka o njegovoj vrlo vjerojatnoj korupciji.
Raditi film „Kumek“ bio je veliki izazov, jer pokriva gotovo četrdeset godina djelovanja Milana Bandića, prividno hiperaktivne i trumpolike pojave hrvatske političke scene. Bandić je šest puta biran za gradonačelnika grada Zagreba, koji nije samo glavni grad svih Hrvata, nego i glavni grad svih hrvatskih kriminalaca. Milan Bandić u tri je navrata odbio dati intervju za naš film, pa je napravljena audicija kako bi mu se našao dvojnik. (Dario Juričan)
„Kumek“, osim što je izvanredan činjenični prikaz zagrebačke politike, istovremeno je i neočekivani kroše u populističkom ringu s Milanom Bandićem. (Fran Radonić Mayr, h-alter.org)
Kako film ide prema kraju, postaje jasno da "Kumek" nije (samo) film o Bandiću nego o nečem krupnijem. To su Bandićevi glasači, odnosno - sveprisutna kultura razumijevanja i tolerancije korupcije u Hrvatskoj. (Jurica Pavičić, JL)
Diego Maradona, 2019. Asif Kapadia, 130 min.
Kad sam došao u Napulj, dočekalo me 85.000 ljudi. Kad sam odlazio, nije bilo ni jednog jedinog.
Dana 5. srpnja 1984. godine, Diego Maradona stigao je u Napulj za tada rekordni iznos i u sljedećih sedam godina otvorio se pakao. Najslavniji nogometni genij svih vremena i najdisfunkcionalniji grad u Europi bili su savršeni jedno za drugo. Maradona je bio blagoslovljen na terenu, ali proklet izvan njega; ovaj karizmatični Argentinac vrlo je brzo odveo Napoli do njihovog prvog naslova prvaka. Snovi su bili ispunjeni. Ali postojala je i cijena… Diegu je bilo dopušteno da radi sve, dok god je na terenu izvodio čuda, ali kada je magije nestalo on je postao zatočenikom grada.
Treći film iza Oscarom i BAFTA-om nagrađene ekipe koja nam je donijela filmove „Senna“ i „Amy“, ovaj film sačinjen je od preko pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, a kojeg je u cijelosti podržao i sam igrač. Kad se govori o Maradoninoj loptačkoj karijeri, većini će ljudi prvo pasti na pamet “Božja ruka” ili scudetto 1987. No, Kapadia kao dramaturški obrat filma uzima jednu utakmicu o kojoj se obično nikad ne govori, a koja je prema njegovu mišljenju početak kraja. Bila je to polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. koju je odigrao za Argentinu upravo protiv domaće Italije, i to upravo u svom Napulju.
Za razliku od redikula Kusturice koji snima film o redikulu Maradoni, Kapadia koristi eksplozivni i dosad neviđeni footage o Maradoninoj talijanskoj priči. Sedam napuljskih godina transformiranih u Evanđelje po Diegu. No, Kapadia je itekako svjestan da bi pričati isključivo o Maradoni, onako kao što je to učinio Kusturica, bila kapitalna greška. Za Kapadiu, Maradona je više od toga. Pričati o Maradoni znači pričati o njegovu svijetu i njegovu domu. (Dragan Rubeša, Novi List)
S jedne strane bio je Diego koji je bio povučena osoba, a Maradona šizofreni lik koji se jedini mogao nositi sa slavom koja ga je pratila. Film sačinjen od pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, pokušava i uspijeva pokazati zbog čega je Maradona legenda čiji će mit trajati mnogo duže od sjećanja na, možda bolje nogometaše i od njega. "Do srijede sam pio i drogirao se, a četvrtkom započinjao pripreme za utakmicu", kaže Maradona u filmu. "Oba su njegova lica tu”, kaže u filmu jedan od njegovih poznanika “ono probisvijeta i ono genija”, najbolje oslikavajući što je Maradona znači(o) za, ne samo nogometni svijet u nekom gotovo zaboravljenom vremenu. (Nikola Kučar, Glas Slavonije)
https://www.imdb.com/title/tt5433114/?ref_=nv_sr_srsg_0
Kod amidže Idriza, 2004. Pjer Žalica, 94 min. BiH
Scenarij: Namik Kabil
Uloge: Mustafa Nadarević, Senad Bašić, Semka Sokolović-Bertok, Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica, Nada Đurevska, Izudin Bajrović, Enis Bešlagić
Fuad Memić - Fuke nakon nekoliko godina dolazi u posjet svom amidži (stricu) Idrizu i amidžinici (strini) Sabiri da im popravi bojler. Suočava se sa samoćom i boli dvoje staraca koji su izgubili sina u ratu. Posjet se produžuje i Fuke prenoći u njihovoj kući. Noć razotkriva porodični konflikt u koji intervenira svojom komunikacijskom vještinom i vraća sklad u otuđenu obitelj.
Semki Sokolović-Bertok ovo je bila jedna od posljednjih filmskih uloga, a glumačka suradnja s Mustafom Nadarevićem i Senadom Bašićem, jedna je od najupečatljivijih u bosanskohercegovačkoj kinematografiji posljednjih godina.
Film je bio nominiran 2004. godine za 77. dodjelu "Oskara" kao bosanskohercegovački kandidat u kategoriji za najbolji strani film, ali nije ušao u užu konkurenciju, Sa svojim sporim ritmom, zagasitim ambijentom, "Kod amidže Idriza" je tjeskoban film koji progovara o ratu i patnji, samoći i izgubljenosti dvoje staraca kojima je rat odnio jedinog sina.
Scenarij filma “Kod amidže Idriza” najbolji je komad primijenjene književnosti na ratne i poratne teme na prostoru bivše Jugoslavije. (hena-com.hr)
Jako dubok film... naoko spor... nesadržajan... ali istodobno nabijen emocijama... ljudskom toplinom... suosjećanjem... da bi sve na kraju dobilo pravu dimenziju i sliku Bosne kakva uistinu u duši i jeste... jednostavna i odveć neprohtjevna... a napaćeni ljudi tako malo za sreću traže... (sinneretve/filmski.net)
Rat se i ne spominje u ovom filmu ali se itekako osjeća, u svakoj sceni, ta tiha tuga, neizgovorene riječi, pokušaj da se živi dalje, normalno, jer živ u grob ne možeš... (sinja/filmski.net)
Duboka noć, pauza na setu, on u pidžami i puloveru, kostimu za tu scenu. Bez veze odvaljuje tonove na raštimanoj mandolini. Šutimo, čekamo da pripreme kameru i svjetlo za narednu scenu. U mene se uvukla sumnja. Ne znam šta će ispasti od tog filma. Kažem: Bože, Mujo, da li će iko htjeti da gleda ovo što radimo?. Mujo me pogleda, kaže: Moj, Pjerini, tebi je bar mater živa, ona će da gleda. Ja sam siroče, nemam ni majku ni oca, meni je samom sa ovom sramotom živjeti do dženaze. I, prasnemo u smijeh. Mnogo lakše nastavim snimanje, ustvari, snimimo jednu od meni najdražih scena u karijeri (Pjer Žalica)
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/tajna-glume-mustafe-nadarevica-pored-velikog-talenta-bio-je-misterij-osobnosti-15009167
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/glumacki-svijet-tuguje-zavrsila-je-jedna-era-od-mustafe-smo-ucili-abecedu-glumacke-profesije-15032878
https://www.jutarnji.hr/kultura/kazaliste/pavicic-o-nadarevicu-sa-scene-je-otisao-jedan-od-posljednjih-hrvatskih-glumackih-klasika-15007105
https://www.imdb.com/title/tt0406910/?ref_=fn_al_tt_1
PROPUSTILI STE, POGLEDAJTE
Otac, 2020. Srdan Golubović, 120 min. FR/DE/HR/SI/BA
Scenarij: Srdan Golubović, Ognjen Sviličić
Uloge: Goran Bogdan, Boris Isaković, Milica Janevski, Nada Šargin
Kada mu zbog siromaštva oduzmu djecu, a supruga doživi psihički slom, Nikola (sjajna uloga Gorana Bogdana) uzima stvari u svoje ruke. Otkrivši da su lokalne službe vjerojatno korumpirane, odluči prijeći Srbiju pješice i iznijeti svoj slučaj osobno ministarstvu u Beogradu. Putem susreće različite tipove ljudi i doživljava preobražaj iz marginalca i gubitnika u junaka našeg doba.
Najnoviji film Srdana Golubovića (Krugovi – ZFF 2013., Sundance – Posebna nagrada žirija) osvojio je publiku u regiji i šire, pa je tako nagradu publike primio na ovogodišnjem Berlinskom festivalu (u programu Panorama), a onda i u Puli, postavši prvi film u povijesti Pulskog filmskog festivala kojem je publika dala prosječnu ocjenu 5,00.
Koliko očajna mora biti jedna majka koja je spremna zapaliti sebe i svoju djecu? Početna scena filma „Otac“ prikazanog u sekciji "Panorama" ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu otvara priču o ocu jedne obitelji koja bi, da se radi o holivudskoj produkciji, možda mogla završiti sretno. Ali riječ je o filmu koji je inspiriran stvarnim događajem u današnjoj Srbiji u kojoj je realnost sve samo ne Hollywood. Stvarni otac u stvarnoj priči je Đorđe Joksimović iz okolice Kragujevca kojemu su nadležne lokalne institucije oduzele djecu uz obrazloženje da se o njima ne može adekvatno brinuti jer za to nema materijalnih uvjeta. Joksimovićev život se razbio poput prozorskog stakla na koji je bačen kamen i pred njim su ostale samo krhotine: izgubio je posao u tvornici, majka njegove djece je završila na psihijatriji i rečeno mu je da će njegova djeca ubuduće živjeti u hraniteljskoj obitelji . Očajan, ali odlučan boriti se za njih, zaputio se pješke u Beograd obratiti se za pomoć direktno državnom Ministarstvu za rad.Redatelj Srdan Golubović ga je pred Ministarstvom upoznao i poželio njegovu priču ispričati na filmskom platnu.„Kad sam saznao tu njegovu priču i kad sam otišao razgovarati sa njim, prva mi je asocijacija bila 'Pariz, Texas' i shvatio sam da ima nešto stvarno sinematično u njegovoj priči. A onda sam, razgovarajući s njim, saznao da on nije krenuo u tu šetnju kao neki racionalni akt protesta nego da je nekom svojom intuicijom krenuo da pokaže sebi i drugima da može.“ (Dunja Dragojević-Kersten, www.dw.com)
„Otac“, dobitnik dvaju priznanja na ovogodišnjem, 70. Berlinaleu, Nagrade ekumenskog žirija i Nagrade publike, društveno je realistična drama dardenovskog prosedea koja se s vremenom pretače u film ceste, pa se tako kritika tranzicije, nasilne deindustrijalizacije i neiskorjenjive korupcije utiskuje u hipnotičan narativ nezaustavljivog kretanja i individualne borbe. Prije svega, dojmljiva je to psihološka minijatura, „film jednog čovjeka“, jer sporedni se likovi ukazuju tek kao kontrastna podloga za izoštravanje situacije onog glavnog. Film koji je skoro pa nijem plijeni svojom neverbalnošću; gluma Gorana Bogdana ponajprije je fizička, otud i naglašeno mimička i gestovna karakterizacija njegova lika. (Vanja Kulaš, lupiga.com)
Nadahnut istinitom pričom, "Otac" je ponajbolji Golubovićev film, još jedan trijumf srpske/regionalne kinematografije nakon "Tereta" s kojim dijeli "road movie" koncept putovanja po razvalinama ovih krajeva. To je podjednako umjetnički i populistički komad razorne drame da se dopadne festivalskom žiriju i da ga publika može prihvatiti kao osobnog favorita. (Marko Njegić, SD)
https://www.imdb.com/title/tt9048802/?ref_=fn_al_tt_1
Hors normes, 2019. Olivier Nakache, Éric Toledano, 114 min. FR/BE
Scenarij: Olivier Nakache, Éric Toledano
Uloge: Vincent Cassel, Reda Kateb, Hélène Vincent
Dvadeset godina Bruno i Malik žive u odvojenom svijetu, uz autističnu djecu i tinejdžere. Njihova udruženja obučavaju mlade ljude iz opasnih četvrti da se brinu o onima koji su okarakterizirani kao „izuzetno kompleksni“. Posebno partnerstvo za posebne ličnosti.
Radnja filma fokusirana je na probleme modernog društva u čijem se srcu ponovno nalazi praktički kompletan svijet: socijalni radnici, volonteri i profesionalci u zdravstvu svim snagama pokušavaju se brinuti o tinejdžerima koji imaju problema s autizmom. Po običaju, dvojica redatelja u filmu svu svoju snagu usmjeravaju na ljubav prema čovječanstvu, na njihovo vjerovanje u život društva te pogotovo na humor kao prvu i posljednju crtu obrane međuljudskih odnosa.
Ovo je jedan od onih važnih, emotivnih i dirljivih filmova i uvijek je lijepo vidjeti da postoje ljudi koji su spremni vlastite privatne živote žrtvovati i posvetiti svo svoje vrijeme, znanje i energiju onima kojima je to potrebno.( gambee82.blogspot.com)
Trebali biste ga pogledati jer je to predivan film koji ima samo po sebi tešku temu a koristi je kako bi ispričao dirljivu i snažnu priču koja spretno spaja tragediju i komediju kao što malo koji filmski autor danas može.( Hannah Brown / Jerusalem Post)
Poseban film koji omogućuje pristup skrivenoj temi, a publiku dočekuje s gracioznošću i humorom. (Fionnuala Halligan / Screen International)
To jeste nesavršen film ... ali teško se odhrvati od suštinske dobrote kojom zrači. (Tom Augustin / New Zealand Herald)
https://www.imdb.com/title/tt8655470/?ref_=fn_al_tt_7
Kumek, 2020. Dario Juričan, 120 min. HR
Dugometražni dokumentarni film “Kumek” Darija Juričana, posvećen je dugogodišnjem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Film rekonstruira njegovu dvadesetogodišnju vladavinu Zagrebom i treći je iz Juričanova serijala "Gazda", nakon onih o Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli.
Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik u šestom mandatu, najdugovječniji je hrvatski politički dužnosnik.
Film na kvalitetan način kombinira ozbiljno i komično. Budući da je Bandić tri puta odbio intervju, redatelj odlučuje održati audiciju za glumce koji bi ga glumili, a gledatelji su suočeni s komičnim isječcima s nje. Mnogi kandidati su se prijavili za ulogu jer cijene gradonačelnika i vide sebe u njemu, a njihovi argumenti o Bandiću kao kvalitetnoj osobi ostavljaju tragikomični dojam u kontekstu niza podataka o njegovoj vrlo vjerojatnoj korupciji.
Raditi film „Kumek“ bio je veliki izazov, jer pokriva gotovo četrdeset godina djelovanja Milana Bandića, prividno hiperaktivne i trumpolike pojave hrvatske političke scene. Bandić je šest puta biran za gradonačelnika grada Zagreba, koji nije samo glavni grad svih Hrvata, nego i glavni grad svih hrvatskih kriminalaca. Milan Bandić u tri je navrata odbio dati intervju za naš film, pa je napravljena audicija kako bi mu se našao dvojnik. (Dario Juričan)
„Kumek“, osim što je izvanredan činjenični prikaz zagrebačke politike, istovremeno je i neočekivani kroše u populističkom ringu s Milanom Bandićem. (Fran Radonić Mayr, h-alter.org)
Kako film ide prema kraju, postaje jasno da "Kumek" nije (samo) film o Bandiću nego o nečem krupnijem. To su Bandićevi glasači, odnosno - sveprisutna kultura razumijevanja i tolerancije korupcije u Hrvatskoj. (Jurica Pavičić, JL)
Hors normes, 2019. Olivier Nakache, Éric Toledano, 114 min. FR/BE
Scenarij: Olivier Nakache, Éric Toledano
Uloge: Vincent Cassel, Reda Kateb, Hélène Vincent
Dvadeset godina Bruno i Malik žive u odvojenom svijetu, uz autističnu djecu i tinejdžere. Njihova udruženja obučavaju mlade ljude iz opasnih četvrti da se brinu o onima koji su okarakterizirani kao „izuzetno kompleksni“. Posebno partnerstvo za posebne ličnosti.
Radnja filma fokusirana je na probleme modernog društva u čijem se srcu ponovno nalazi praktički kompletan svijet: socijalni radnici, volonteri i profesionalci u zdravstvu svim snagama pokušavaju se brinuti o tinejdžerima koji imaju problema s autizmom. Po običaju, dvojica redatelja u filmu svu svoju snagu usmjeravaju na ljubav prema čovječanstvu, na njihovo vjerovanje u život društva te pogotovo na humor kao prvu i posljednju crtu obrane međuljudskih odnosa.
Ovo je jedan od onih važnih, emotivnih i dirljivih filmova i uvijek je lijepo vidjeti da postoje ljudi koji su spremni vlastite privatne živote žrtvovati i posvetiti svo svoje vrijeme, znanje i energiju onima kojima je to potrebno.( gambee82.blogspot.com)
Trebali biste ga pogledati jer je to predivan film koji ima samo po sebi tešku temu a koristi je kako bi ispričao dirljivu i snažnu priču koja spretno spaja tragediju i komediju kao što malo koji filmski autor danas može.( Hannah Brown / Jerusalem Post)
Poseban film koji omogućuje pristup skrivenoj temi, a publiku dočekuje s gracioznošću i humorom. (Fionnuala Halligan / Screen International)
To jeste nesavršen film ... ali teško se odhrvati od suštinske dobrote kojom zrači. (Tom Augustin / New Zealand Herald)
https://www.imdb.com/title/tt8655470/?ref_=fn_al_tt_7
Kumek, 2020. Dario Juričan, 120 min. HR
Dugometražni dokumentarni film “Kumek” Darija Juričana, posvećen je dugogodišnjem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Film rekonstruira njegovu dvadesetogodišnju vladavinu Zagrebom i treći je iz Juričanova serijala "Gazda", nakon onih o Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli.
Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik u šestom mandatu, najdugovječniji je hrvatski politički dužnosnik.
Film na kvalitetan način kombinira ozbiljno i komično. Budući da je Bandić tri puta odbio intervju, redatelj odlučuje održati audiciju za glumce koji bi ga glumili, a gledatelji su suočeni s komičnim isječcima s nje. Mnogi kandidati su se prijavili za ulogu jer cijene gradonačelnika i vide sebe u njemu, a njihovi argumenti o Bandiću kao kvalitetnoj osobi ostavljaju tragikomični dojam u kontekstu niza podataka o njegovoj vrlo vjerojatnoj korupciji.
Raditi film „Kumek“ bio je veliki izazov, jer pokriva gotovo četrdeset godina djelovanja Milana Bandića, prividno hiperaktivne i trumpolike pojave hrvatske političke scene. Bandić je šest puta biran za gradonačelnika grada Zagreba, koji nije samo glavni grad svih Hrvata, nego i glavni grad svih hrvatskih kriminalaca. Milan Bandić u tri je navrata odbio dati intervju za naš film, pa je napravljena audicija kako bi mu se našao dvojnik. (Dario Juričan)
„Kumek“, osim što je izvanredan činjenični prikaz zagrebačke politike, istovremeno je i neočekivani kroše u populističkom ringu s Milanom Bandićem. (Fran Radonić Mayr, h-alter.org)
Kako film ide prema kraju, postaje jasno da "Kumek" nije (samo) film o Bandiću nego o nečem krupnijem. To su Bandićevi glasači, odnosno - sveprisutna kultura razumijevanja i tolerancije korupcije u Hrvatskoj. (Jurica Pavičić, JL)
Outland, 1981. Peter Hyams, 109 min. US
Scenarij: Peter Hyams
Uloge: Sean Connery, Peter Boyle, Frances Sternhagen, James Sikking, Kika Markham, Nicholas Barnes
Na Jupiteru postoji kolonija Conam 27 na kojoj se nalazi rudnik. Njen šerif William T. O Neil pokušava razriješiti misteriozna ubojstva među rudarima. U potrazi za istinom on je sam...
Iako se na trenutke može primjetiti da se radi o slabije novčano potkovanom filmu, vrlo vještom kamerom i redateljskim trikovima uopće nismo svjesni nedostataka specijalnih efekata i kreiranja futurističkog okruženja koji su bili logični za rane 80-te.
Htio sam snimiti vestern. Svi su govorili, 'Ne možeš snimati vestern. Vesterni su mrtvi, nitko neće gledati vestern '. Pomislio sam kako je čudno da taj žanr koji je toliko dugo trajao jednostavno nestane. Ali onda sam se jedno jutro probudio i došao do zaključka da je zapravo živ i zdrav, ali u svemiru. Htio sam snimiti film o granici. Napisao sam ga, a na moju veliku sreću Sean Connery je pristao glumiti. A koliko šansi imate za suradnju sa Seanom Conneryjem. (Peter Hyams)
Očigledne su paralele između „Outlanda“ i Zinnemanova western klasika „High Noon“. Scenarist i redatelj Peter Hyams prenio je likove i motive iz prašnjavog pograničnog grada do granica svemira razvijajući prateću antikapitalističku temu. IO je predstraža za eksploataciju i nema nikakve razlike kopaju li rudari zlato u brdima Colorado ili titan na Jupiterovom mjesecu, pohlepa korporativne klase će prevladati. „Outland“ označava povratak klasičnog vestern junaka u svemirskoj kacigi. Njegova se odjeća promijenila, a okruženje se proširilo, ali on je i dalje isti. (Michael Blowen / Boston Globe)
Ovo je pred bladerunerovsko doba, snimljen je godinu dana ranije i gotovo da odiše onim nečim…drugačijim što će sa Scottovim poznatijim naslovom doći do izražaja. (deckardovkutak.wordpress.com)
Uloga usamljenog pojedinca protiv sustava Conneryu stoji kao salivena. Opuštena izvedba, dobra kondicija za akcijske scene, prirodna karizmatičnost – on je tip za kojeg bi voljeli da vam čuva grad, pardon, radno područje. (deckardovkutak.wordpress.com)
"Outland" je jedan od boljih Conneryjevih filmova, draguljčić iz riznice SF-a osamdesetih koji su mnogi gledatelji previdjeli, iako se s razlogom drži kultnim unutar filmofilskih krugova i glumčevih najvećih fanova. (Marko Njegić, SD)
https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/sve-uloge-seana-conneryja-svi-ga-pamte-kao-agenta-007-ali-glumio-je-i-u-puno-boljim-filmovima-15029226https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/11/01/nije-umro-sean-connery-umire-jedno-bitno-drugacije-vrijeme/
https://www.imdb.com/title/tt0082869/?ref_=nv_sr_srsg_0
McCabe & Mrs. Miller, 1971. Robert Altman, 120 min. US
Scenarij: Robert Altman, Brian McKay
Uloge: Warren Beatty, Julie Christie, René Auberjonois, Michael Murphy, William Devane, Shelley Duvall, John Schuck, Keith Carradine, Bert Remsen
Kockar McCabe dolazi u gradić Presbyterian Church u državi Washington i otvara salun. Ubrzo se udruži s gospođom Miller koja otvara bordel. Kako se posao razvija, predstavnici krupnoga kapitala zainteresiraju se za nj. Kad im McCabe odbije prodati svoj udio u poslu, angažiraju ubojice.
Nominiran za Oscara za izvrsnu glavnu žensku ulogu Julie Christie te za nagradu BAFTA za impresivnu i iznimno atmosferičnu fotografiju Vilmosa Zsigmonda, sjajni antivestern Roberta Altmana slobodna je adaptacija romana McCabe Edmunda Naughtona objavljenog 1959. godine.
S „McCabe i gđom Miller“ Altman je uletio u područje westerna, no to definitivno nije klasični western kakav se snimao samo desetljeće ranije. Sam Altman za svoj film rekao da je on više "anti-western" nego klasični western pošto se u njemu ignorira većina načela klasičnog westerna, a ujedno je kroz njega pokušao poslati i poneku subverzivnu poruku.
Film dekonstruira mitologiju i ideologiju vesterna izvrtanjem žanrovskih obrazaca o moralno čvrstom individualcu i njegovu heroizmu u srazu s divljinom koju treba civilizirati.... Film se referira na više klasičnih žanrovskih ostvarenja (najuočljivije na „Točno u podne“), pri čemu žanrovsko dekonstruiranje i demitologiziranje ne dovodi do potpune karikaturalnosti ni do krajnjeg cinizma (antijunak zadržava temeljno dostojanstvo i šarm, a time autorsko-gledateljsku naklonost); protagonist je žrtva beskrupuloznih predstavnika krupnoga kapitala i vlastite težnje za ostvarenjem američkog sna, što filmu daje i širi društvenokritički aspekt. (D.Radić/HFL)
Općenito znamo malo o likovima u filmovima, ali budući da smo sigurni da je to malo sve što trebamo znati, a time i sve što treba znati, to nas ne muči. Čini se da smo ovdje svjedoci vizije prošlosti ... (Pauline Kael/New Yorker)
Film mi je nezamisliv bez Cohenovih pjesama koje funkcioniraju kao međuprostor koji ujedinjuju cijeli film. (Scott Tobias/Guardian)
Ne sliči nijednom westernu i s ovim filmom Robert Altman stječe mjesto jednog od najboljih suvremenih redatelja. (Roger Ebert/Chicago SunTimes)
„McCabe i gospođa Miller“ ikonoklastični je, revizionistički vestern (ili po nekim riječima "antizapadni") redatelja Roberta Altmana - bio je to prvi od njegova dva vesterna koji su uništili mitove ... (Tim Dirks, Film Site)
https://www.imdb.com/title/tt0067411/?ref_=fn_al_tt_1
Falling, 2020. Viggo Mortensen, 112 min. US
Scenarij: Viggo Mortensen
Uloge: Viggo Mortensen, Lance Henriksen, Sverrir Gudnason, Terry Chen, Laura Linney, Hannah Gross, Bracken Burns
John Peterson je čovjek koji živi ispunjenim životom. Po struci je pilot, vezu sa svojim partnerom Ericom je ozakonio i njih dvojica skupa s ljubavlju odgajaju kćerku Monicu. Njegovo strpljenje će pak doći pod upitnik, opetovano, kada mu životne okolnosti počne diktirati otac, Willis, koji boluje od uznapredovale demencije. Bolest tu nije jedini problem, već prije svega neka vrsta »pojačala« za ionako neugodan karakter iskazan kroz prevaziđene rasističke, homofobne i patrijarhalne stavove. Willisov dolazak u Kaliforniju i moguće preseljenje tamo sa farme u vječito sniježnom i hladnom ruralnom New Yorku bit će test za njega samog, ali i za sve oko njega.
Premijerno prikazana na Sundance Festivalu, „Obiteljska priča“ redateljski je i scenaristički debi Vigga Mortensena.
Oba su mi roditelja bila bolesna. Kad je moja majka preminula, preletio sam Atlantik nakon sprovoda i nisam mogao spavati, prisjećao sam se stvari koje je rekla, a na koje godinama nisam razmišljao. Što sam više razmišljao o svojoj majci, više sam razmišljao i o svom ocu, to je postajalo naprijed-natrag između dva lika i postajalo je izmišljeno, to više nisu bili oni. To je postala lansirna rampa za kratku priču. Shvatio sam da je to vrlo vizualno, a ako je bilo vizualno, to je bio scenarij. Napisao sam ga za dva tjedna i to je u osnovi bio scenarij koji smo koristili. Počelo je kao priča o majci, a a onda više postaje o ocu. Otac mi je također preminuo, dvije godine nakon majke. (Viggo Mortensen)
Lijepo kontrolirana drama o dobi, pamćenju i opraštanju. (Steve Pond/ TheWrap)
Inteligentan i osjetljiv redateljski prvijenac kakav biste očekivali. (John DeFore / Hollywood Reporter)
Kao glumac Viggo je standardno dobar i apsolutno u svom tipu čvrstog stoika, ali to i nije nikakvo iznenađenje. Ono što upada u oči je da je ostatak glumačkog ansambla prepušten sebi i svojim instinktima, pa se snalazi kako tko zna i umije. U tome ženski dio ansambla u prosjeku bolje koristi priliku od muškog... (M.Stojiljković, www.xxzmagazin.com)
https://www.imdb.com/title/tt9143112/?ref_=fn_al_tt_3
Hors normes, 2019. Olivier Nakache, Éric Toledano, 114 min. FR/BE
Scenarij: Olivier Nakache, Éric Toledano
Uloge: Vincent Cassel, Reda Kateb, Hélène Vincent
Dvadeset godina Bruno i Malik žive u odvojenom svijetu, uz autističnu djecu i tinejdžere. Njihova udruženja obučavaju mlade ljude iz opasnih četvrti da se brinu o onima koji su okarakterizirani kao „izuzetno kompleksni“. Posebno partnerstvo za posebne ličnosti.
Radnja filma fokusirana je na probleme modernog društva u čijem se srcu ponovno nalazi praktički kompletan svijet: socijalni radnici, volonteri i profesionalci u zdravstvu svim snagama pokušavaju se brinuti o tinejdžerima koji imaju problema s autizmom. Po običaju, dvojica redatelja u filmu svu svoju snagu usmjeravaju na ljubav prema čovječanstvu, na njihovo vjerovanje u život društva te pogotovo na humor kao prvu i posljednju crtu obrane međuljudskih odnosa.
Ovo je jedan od onih važnih, emotivnih i dirljivih filmova i uvijek je lijepo vidjeti da postoje ljudi koji su spremni vlastite privatne živote žrtvovati i posvetiti svo svoje vrijeme, znanje i energiju onima kojima je to potrebno.( gambee82.blogspot.com)
Trebali biste ga pogledati jer je to predivan film koji ima samo po sebi tešku temu a koristi je kako bi ispričao dirljivu i snažnu priču koja spretno spaja tragediju i komediju kao što malo koji filmski autor danas može.( Hannah Brown / Jerusalem Post)
Poseban film koji omogućuje pristup skrivenoj temi, a publiku dočekuje s gracioznošću i humorom. (Fionnuala Halligan / Screen International)
To jeste nesavršen film ... ali teško se odhrvati od suštinske dobrote kojom zrači. (Tom Augustin / New Zealand Herald)
https://www.imdb.com/title/tt8655470/?ref_=fn_al_tt_7
Falling, 2020. Viggo Mortensen, 112 min. US
Scenarij: Viggo Mortensen
Uloge: Viggo Mortensen, Lance Henriksen, Sverrir Gudnason, Terry Chen, Laura Linney, Hannah Gross, Bracken Burns
John Peterson je čovjek koji živi ispunjenim životom. Po struci je pilot, vezu sa svojim partnerom Ericom je ozakonio i njih dvojica skupa s ljubavlju odgajaju kćerku Monicu. Njegovo strpljenje će pak doći pod upitnik, opetovano, kada mu životne okolnosti počne diktirati otac, Willis, koji boluje od uznapredovale demencije. Bolest tu nije jedini problem, već prije svega neka vrsta »pojačala« za ionako neugodan karakter iskazan kroz prevaziđene rasističke, homofobne i patrijarhalne stavove. Willisov dolazak u Kaliforniju i moguće preseljenje tamo sa farme u vječito sniježnom i hladnom ruralnom New Yorku bit će test za njega samog, ali i za sve oko njega.
Premijerno prikazana na Sundance Festivalu, „Obiteljska priča“ redateljski je i scenaristički debi Vigga Mortensena.
Oba su mi roditelja bila bolesna. Kad je moja majka preminula, preletio sam Atlantik nakon sprovoda i nisam mogao spavati, prisjećao sam se stvari koje je rekla, a na koje godinama nisam razmišljao. Što sam više razmišljao o svojoj majci, više sam razmišljao i o svom ocu, to je postajalo naprijed-natrag između dva lika i postajalo je izmišljeno, to više nisu bili oni. To je postala lansirna rampa za kratku priču. Shvatio sam da je to vrlo vizualno, a ako je bilo vizualno, to je bio scenarij. Napisao sam ga za dva tjedna i to je u osnovi bio scenarij koji smo koristili. Počelo je kao priča o majci, a a onda više postaje o ocu. Otac mi je također preminuo, dvije godine nakon majke. (Viggo Mortensen)
Lijepo kontrolirana drama o dobi, pamćenju i opraštanju. (Steve Pond/ TheWrap)
Inteligentan i osjetljiv redateljski prvijenac kakav biste očekivali. (John DeFore / Hollywood Reporter)
Kao glumac Viggo je standardno dobar i apsolutno u svom tipu čvrstog stoika, ali to i nije nikakvo iznenađenje. Ono što upada u oči je da je ostatak glumačkog ansambla prepušten sebi i svojim instinktima, pa se snalazi kako tko zna i umije. U tome ženski dio ansambla u prosjeku bolje koristi priliku od muškog... (M.Stojiljković, www.xxzmagazin.com)
https://www.imdb.com/title/tt9143112/?ref_=fn_al_tt_3