PROGRAM KINOTEKE Siječanj 2025.
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
Francuska, 2024., 132’
Redatelj: Jacques Audiard
Uloge: Karla Sofía Gascón, Adriana Paz, Edgar Ramirez, Zoe Saldana, Selena Gomez
"Emilia Perez," u režiji Jacquesa Audiarda, živopisna je glazbena dramedija koja prkosi svim konvencijama, žanrovskim i narativnim. Trenutno ima čak deset nominacija za Zlatni globus – više od bilo kojeg filma u 21. stoljeću, a dobitnik je i nagrade žirija i nagrade za najbolji ženski glumački ansambl na filmskom festivalu u Cannesu. To je ujedno i prvi put u dugoj povijesti tog festivala da je nagradu za najbolju žensku ulogu dobio čitav anasmbl. Priča spaja humor i dramu, i smjela je mješavina žanrovskih elemenata—kriminalističke drame, mjuzikla i komedije. Kritika prvenstveno hvali film zbog hrabrog pristupa. Variety ga je opisao kao “slavlje samoizražavanja i otpornosti koje je jednako zabavno koliko i dirljivo.” The Hollywood Reporter istaknuo je: “Gascónova nijansirana izvedba osigurava emocionalnu dubinu ovoj maštovitoj priči, čineći Emiliju nezaboravnim likom.” Screen Daily naglasio je "inovativno pripovijedanje koje redefinira mogućnosti žanra mjuzikla."
Emilija (karizmatična Karla Sofía Gascón), je, na počektku - muškarac. I to ne bilo kakav muškarac. Ona jemega-muškarac, Manitas Del Monte, boss meksičkog narkokartela, onaj čije muške osobine utjeruju strah i uspostavljaju hijerarhiju snagom i nasiljem. No, Manitas želi novi život, daleko od krim-miljea.
Rita (Zoe Saldaña), je prezaposlena odvjetnica čije sposobnosti i znanje propadaju uz dosadne poslove i ljigave klijente. Njihovi će se putevi ispreplesti kada je Manitas angažira da organizira njegov nestanak, i njegovu transformaciju u ženu, te da se pobrine za njegovu suprugu (Selena Gomez) i njihovo dvoje djece. Kako Emilija mijenja svoj identitet, tako identitet mijenja i film, prelazeći iz sirovog kriminalističkog trilera u blještavu glazbenu soap-operu, pa potom u melodramu.
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
Animirani film, sinkroniziran, 2023 | Trajanje: 66 min Redatelj: Christian Ryltenius
Uloge: Jelena Miholjević, Hrvoje Klobučar, Lara Đureš, Darin Pavišić, Luka Rukavina, Ena Rahelić, Gordan Grnović
Mama Muu želi napraviti svoj mjuu-zikl, ali u tom procesu slučajno napravi veliki nered i izgubi voljenog plišanog medu dječaka s farme. Nakon provođenja istrage uz pomoć prijateljice Vrane, pronalazi medu jako prljavog i pokidanog te ga odlučuje popraviti prije nego ga vrati dječaku.Nominiran je za nagradu Guldbagge za najbolju glazbu 2023. na Norveškom međunarodnom filmskom festivalu 2023.
Mama Muu je popularni lik koji su stvorili Jujja i Tomas Wieslander. Prvi put se pojavila u švedskoj dječjoj radio drami, a poslije i u knjigama koje je ilustrirao Sven Nordqvist. Danas je već i na filmu, kompjutorskim igricama i mnogim drugim mjestima, jer je draga Mama Muu postala omiljen dječji lik širom svijeta.
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
2005 | 96 min, US, CA, DE
Redatelj: David Cronenberg
Uloge: Viggo Mortensen, Maria Bello, William Hurt, Ed Harris, Ashton Holmes, Peter MacNeill
Adaptacija istoimenog grafičkog romana, „Povijest nasilja“, kroz priču o mirnom, običnom čovjeku koji se, sticajem okolnosti, nađe u situaciji da spriječi oružanu pljačku i postane medijski heroj, ali i upada u ozbiljne probleme s kriminalcima i vlastitom, u plitak grob sahranjemom prošlošću, progovara o razgranjavanju i izvorištima nasilja, te licemjernom, ambivalentnom odnosu koje društvo gaji prema njemu. Izgrađeno na žanrovskim elementima trilera, pa i westerna, „Povijest nasilja“ je složeno umjetničko djelo o ljudskoj prirodi.
Cronenberg, poznat kao majstor body horrora i akcije, ovim je filmom ušao u sasvim novi teritorij kojim je jednako impesionirao i kritiku i publiku, a glavn glumac - Viggo Mortensen – i danas ga drži najboljim filmom kojeg je ikada snimio.
Film je dobio niz nagrada na svjetskim festivalima, a bio je nominiran i za Zlatnu palmu u Cannesu, te za dva Oscara: Willliam Hurt za najbolju sporednu ulogu, scenarist Josh Olson za najbolji originalni scenari
Francuska, 2024., 132’
Redatelj: Jacques Audiard
Uloge: Karla Sofía Gascón, Adriana Paz, Edgar Ramirez, Zoe Saldana, Selena Gomez
"Emilia Perez," u režiji Jacquesa Audiarda, živopisna je glazbena dramedija koja prkosi svim konvencijama, žanrovskim i narativnim. Trenutno ima čak deset nominacija za Zlatni globus – više od bilo kojeg filma u 21. stoljeću, a dobitnik je i nagrade žirija i nagrade za najbolji ženski glumački ansambl na filmskom festivalu u Cannesu. To je ujedno i prvi put u dugoj povijesti tog festivala da je nagradu za najbolju žensku ulogu dobio čitav anasmbl. Priča spaja humor i dramu, i smjela je mješavina žanrovskih elemenata—kriminalističke drame, mjuzikla i komedije. Kritika prvenstveno hvali film zbog hrabrog pristupa. Variety ga je opisao kao “slavlje samoizražavanja i otpornosti koje je jednako zabavno koliko i dirljivo.” The Hollywood Reporter istaknuo je: “Gascónova nijansirana izvedba osigurava emocionalnu dubinu ovoj maštovitoj priči, čineći Emiliju nezaboravnim likom.” Screen Daily naglasio je "inovativno pripovijedanje koje redefinira mogućnosti žanra mjuzikla."
Emilija (karizmatična Karla Sofía Gascón), je, na počektku - muškarac. I to ne bilo kakav muškarac. Ona jemega-muškarac, Manitas Del Monte, boss meksičkog narkokartela, onaj čije muške osobine utjeruju strah i uspostavljaju hijerarhiju snagom i nasiljem. No, Manitas želi novi život, daleko od krim-miljea.
Rita (Zoe Saldaña), je prezaposlena odvjetnica čije sposobnosti i znanje propadaju uz dosadne poslove i ljigave klijente. Njihovi će se putevi ispreplesti kada je Manitas angažira da organizira njegov nestanak, i njegovu transformaciju u ženu, te da se pobrine za njegovu suprugu (Selena Gomez) i njihovo dvoje djece. Kako Emilija mijenja svoj identitet, tako identitet mijenja i film, prelazeći iz sirovog kriminalističkog trilera u blještavu glazbenu soap-operu, pa potom u melodramu.
Love Lies Bleeding, 2024. Rose Glass, 104 min. UK/US
Scenarij: Rose Glass i Weronika Tofilska
Uloge: Kristen Stewart , Katy O'Brian , Jena Malone , Anna Baryshnikov , Dave Franco i Ed Harris
Eklektična priča o mladoj, ali povučenoj voditeljici teretane Lou koja upoznaje Jackie, ambicioznu djevojku koja se nalazi tek u prolazu kroz mali gradić usred ničega na putu do Las Vegasa gdje se planira natjecati u bodibildingu. Njih dvije vrlo se brzo sprijatelje, ali će ih prijateljstvo odvesti u neočekivano nasilje te zamršenu mrežu Louine kriminalu odane obitelji.
Požuda i nasilje sudaraju se u snažnom i dobro odglumljenom, iznimnom radu ko-scenaristice i redateljice Rose Glass. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
Redateljica pokazuje čvrsto i razigrano žanrovsko pripovijedanje koji se ne boji otići na neka čudna, ali zadivljujuća mjesta kojima je nemoguće ne diviti se. (Jack Martin / Film Feeder)
Neo-noir s dvije queer žene u središtu, „Love Lies Bleeding“ zamagljuje sve barijere, rezultirajući ekstatičnom – a ponekad i mučnom – vizijom oslobođenja. (Joe George / The Progressive)
Redateljica se otkriva kao nadarena portretistica emocionalne intimnosti i mučnih činova nasilja. (Filipe Freitas / Always Good Movies)
Film koji je jednako privlačan koliko i bolan, jednako nemilosrdan koliko i romantičan. (Connor Lightbody / Movies We Texted About)
Ne dobivaš često priliku tumačiti ženske likove koji se na ovakav način ponašaju te u konačnici izlaze kao pobjednice. Jer, realno, žene u ovom filmu pobjeđuju na ružan način koji je ponekad teško za gledati, ali znam da je upravo to ono što ženama diljem svijeta treba da vide na filmu. (Kristen Stewart)
https://www.imdb.com/title/tt19637052/?ref_=fn_al_tt_1
Komedija, režija: Sean Baker, uloge: Mikey Madison, Mark Ejdelštejn, Jura Borisov, Vache Tovmasiyan, KINA
Sean Baker imao je 44 godine kad se 2015. na festivalu Sundance pojavio njegov film „Tangerine“. Do tog je trenutka on bio anonimni režiser nezapaženih nezavisnih komedija, s prošlošću višegodišnjeg heroinskog ovisnika. Ni film „Tangerine“ vjerojatno ne bi skretao pažnju sam po sebi, da nije bilo jedne intrigantne tehničke potankosti: bio je to prvi američki dugometražni film u cijelosti snimljen mobitelom.
Nakon tog siječnja 2015.- međutim- ništa više nije bilo isto. Američki je film dobio velikog filmaša.
„Tangerine“ je bio crna komedija ambijentirana u svijet transseksualne prostitucije oko losanđeleskog Santa Monica Boulevarda. Taj je film sadržavao sve ono što će postati Bakerovo prepoznatljivo obilježje. U suštini, Sean Baker je socijalni filmaš. Njegovi se filmovi bave krajnje marginalnim i razvlaštenim zakutcima društva: to mogu biti transseksualne prostitutke, park prikolica u Teksasu ili sirotinja iz floridskih jeftinih motela. U Bakerovim filmovima puno je čemera –ali, oni sami nikad nisu čemerni. Puni su humora i elana, živahni i šareni, slave život, a pogotovo slave male ljude s kojima se bave. Svaki Bakerov film praskavi je koktel čistog vitaliteta.
Kao režiser Baker je snimio niz sjajnih filmova, te dva stvarna remek djela- „Tangerine“ (2015) i „Florida Project“ (2017). To je konačno ponukalo i canneski festival da novi Bakerov film ovog proljeća uvrsti u konkurenciju. Taj je film –„Anora“ - na koncu u svibnju i osvojio Zlatnu palmu. U Cannesu se ne jednom dogodilo da režiser Zlatnu palmu dobije ponajprije zato jer je nije dobio onda kad je doista trebao, za prethodni i bolji film. U neku ruku to vrijedi i za „Anoru“. Baker je imao boljih filmova od friškog canneskog pobjednika. Ali- to ne znači da „Anora“ nije predivna.
Naslovna junakinja Bakerovog filma je Anora Mihejeva (Madison), Njujorčanka ruskog podrijetla koja radi u striperskom klubu. Tamo upozna Vanju (Ejdelštejn)- raskalašenog i razmaženog sina ruskog oligarha. Lakomislenom se Vanji svidi striperica koja jedva nabada ruski. Ponudi joj plaćeno sedmodnevno partijanje, potom izlet u Las Vegas, a u Las Vegasu i- vjenčanje. Par se doista vjenča, no vijest o tome stiže do Moskve. Vanjini roditelji prvo na noge dižu njujorške sluge-batinaše, a potom i sami slijeću u New York. Cilj im je što brže i jeftinije zatrti sinov hir.
„Anora“ je čisti Sean Baker, makar u „light“ varijanti. Film nas opet uvodi u ozloglašeni zakutak društva: svijet seksualnih radnica. Taj svijet Baker (opet) rekonstruira brižljivo i bez patroniziranja, dajući ljudima koji ga obitavaju dignitet i životnost. Kad se zaplet s vjenčanjem zakuha, „Anora“ postaje situacijska komedija. Baker cijedi do kraja apsurd u kojem su se likovi zatekli. Pri tom uspijeva životno obojiti baš svaki lik: ruskog plaćenog siledžiju (Borisov), oligarhovog armenskog pobočnika (Tovmasyan), tajkunski bračni par, djevojke iz striptiz-kluba. Svi se ti likovi ravnaju prema jednom, vrhovnom organizacijskom principu- a to je onaj klasni. Kraj sve vedrine i komike, „Anora“ je sjetni film o neumoljivosti klasnog društva. Ma koliko god sanjarili, koliko se trsili, prepreka (bar za neke) ostaje neprelazna.
„Anora“ je dosad vjerojatno najkomercijalniji Bakerov film. Moglo bi ga se zamisliti kao holivudsku mainstream komediju 80-ih s mladom Julijom Roberts u glavnoj ulozi. Ali- film istodobno ima nešto što takav holivudski ne bi imao. To je taj Bakerov čarobni dodir- smjesa humora, kaosa i pulsirajućeg života.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
Longlegs, SAD 2024., horor-triler, režija: Osgood Perkins uloge: Maika Monroe, Blair Underwood, Nicolas Cage
Redatelj Oz Perkins –sin glumca Anthonya Perkinsa- nanizao je u desetak godina seriju neobičnih horora koji su uglavnom ostali neopaženi. Samo je jedan od njih došao do hrvatskih kina: „Hansel and Gretel“, zanimljiva varijacija Ivice i Marice braće Grimm.
S novim filmom „Longlegs“ („Skupljač duša“) Perkins se – međutim- definitivno makao s margine. Njegov novi film zaradio je u SAD u prvom vikendu 22 milijuna dolara, završio na drugom mjestu liste gledanosti i pretvorio se u iznenađenje repertoarnog ljeta. Ne bez razloga.
Junakinja „Longlegs“ je Lee (Monroe) – policajka koju zbog njene paranormalne intuicije regrutira FBI. FBI joj da zadatak da istraži hladni slučaj. Riječ je o seriji krvoprolića koja su se dogodila po istom obrascu: jedan bi od ukućana pobio sve ostale a potom i sebe, a policija bi svaki put našla pismo koje potpisuje „Dugonogi“ (Longlegs). Istraga će je na koncu dovesti do gotovo neprepoznatljivog Nicolasa Cagea.
Perkinsov film sastoji se manje-više od samih općih mjesta: tu su FBi-evi profileri, serijski ubojica, grijeh predaka, zloslutna lutka. Ima tu malo od „Seven“, malo od „Jaganjci utihnu“, malo od Jamesa Wana. Ipak- toj vreći klišeja Perkins je uspio udahnuti originalni život. „Longlegs“ je sporogoreći film mistično jezive atmosfere koji je najbolji kad barata slutnjama, gradi neuhvatljivu prijetnju, a leđima vam prolaze srsi. Film kojeg je napravio majstor.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Paypal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
Francuska 2023., melodrama
Režija: Tran Anh Hung
Uloge: Benoit Magimel, Juliette Binoche
Hrana i kuhanje silno su filmični. Da nisu, ne bi postojala tolika kuharska TV natjecanja i kulinarski kanali. Kod hrane i kuhanja kamera ljubi baš svaku fazu: jednako su filmični priprema, samo kuhanje, kao i gotovo jelo. Ono što jedino nije filmično jest čin jedenja: na ekranu on uvijek izgleda loše.
Kuhinja u filmu može biti okosnica zapleta (kao u „Jedi, pij, muškarci, žene“ Anga Leea). Može biti faktor karakterizacije. Ili faktor dočaravanja kulture, kao u Scorseseovim gangsterskim filmovima. Hrana– na koncu- može biti i zamašnjak melodrame. A takav je slučaj u filmu „Okus ljubavi“ („Le Passion de Dodin Bouffant“).
Film francusko-vijetnamskog redatelja Tran Anh Hunga zbiva se u Francuskoj 1889. Počinje dugom scenom pripreme ručka koja traje 38 minuta. Tijekom nje, domaćin gozbe Dodin (Benoit Magimel), njegova kuharica Eugenie (Juliette Binoche) i dvije asistentice pripremaju gozbu za Dodinove uzvanike. Tijekom gotovo 40 minuta četvero ljudi sjecka poriluk i mrkvu, rastapa maslac, priprema umake, kuha kotlete, riječne račiće i romba, mijesi „quenelle“, razmazuje glazuru. Dijalozi su škrti i krajnje funkcionalni, svode se na jednostavne zadatke i upute. A ipak- čini vam se da ste za tih 38 minuta o tih nekoliko ljudi saznali sve- shvatili uzajamne odnose, emocije i naravi. Pri tom je kamera stalno u pokretu, scene pirjanja, lijevanja i sjeckanja izgledaju poput baleta.
Kad je obrok gotov, poslužuje se. Jedan od dvoje kuhara- naslovni junak Dodin- sjeda za stol s gostima, jede s njima, komentira hranu i prima pohvale. Suautorica Eugenie ostaje u kuhinji. Prima od gostiju čestitke, ali rezolutno odbija sjesti u društvo, preferira ostati u back stageu poput režisera predstave koja teče.
Podjela uloga čini se seksističkom i nepravednom. No- Eugenie, ispostavi se, hoće da ostane tako. Ona i Dodin nisu samo su-kuhari, nego i ljubavnici. Shvatimo da joj on opetovano i uzaludno nudi brak. Ona ga odbija: ne želi biti njegova supruga, želi biti suautorica. Ono što izgleda kao patrijarhalni zatvor, za Eugenie je crta koju povlači oko svoje kreativnosti. Dvoje ljudi tako vode svoju romansu preko nabujaka i kotleta, sve dok Eugenie ne oboli, a Dodin ne počne kuhati za nju. Ljubav koja se razvila preko usta preko usta će dobiti svoje posljednje poglavlje.
Redetalj „Dodin Bouffanta“ Tran Anh Hung (1962) Vijetnamac je koji se u Francusku doselio kao dijete i u njoj počeo baviti filmom. Ipak, najbolji Tranovi filmovi- „Miris zelene papaje“ (1993), „Cyclo“ (1995) i „Vertikalna zraka sunca“ (2000) - bavili su se režiserovom postojbinom Vijetnamom. Bili su to vizualno prekrasni, lirski filmovi bogate lokalne boje. Na isti način kako je tada pristupao egzotičnom Vijetnamu Tran u „Okusu ljubavi“ pristupa Francuskoj. U klasičnu francusku kuhinju Tran nas vodi onako kako bi nas vodio u neku egzotičnu zemlju. U neku ruku to i jest nestajući svijet: prava, stara francuska kuhinja puna maslaca i vrhnja, zasitna i nimalo montignacovska. To je svijet prekomjernih gozbi s puno sljedova nakon kojih odmah slijedi večera. Ali- film je i posveta vremenu kad je hrana bila zaista slow food, a kuhanje posvećenje.
„Okus ljubavi“ etnološka je rekonstrukcija te jestive prošlosti. Film je sjajan audiovizualni esej o kulinarstvu. Ali- prvo i najvažnije- „Dodin Bouffant“ je divna melodrama. To je melodrama o zreloj ljubavi, romansi dvoje ljudi koji nisu zavedeni izgledom ili šarmom, nego privučeni uzajamnim poštovanjem, zajedničkim interesima i zajedničkim umijećem. U Tranovom je filmu romansa poput „slow fooda“: dobra jer se pirjala danima. Njegov prekrasni film nije samo posveta sporoj hrani- nego i sporoj, zreloj ljubavi dvoje zrelih ljudi.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
US, 81' 2005., Redatelj i scenarist: Noah Baumbach,Noah Baumbach
Uloge: Jeff Daniels, Laura Linney, Jesse Eisenberg, Owen Kline
The Squid and the Whale je drama koja na suptilan i duhovit način istražuje obiteljske odnose i posljedice razvoda na djecu. Film prikazuje obitelj Berkman: otac Bernard (Jeff Daniels) je pretenciozni pisac čija karijera stagnira, dok majka Joan (Laura Linney) ostvaruje književni uspjeh. Njihov razvod duboko utječe na sinove, 16-godišnjeg Walta (Jesse Eisenberg) i mlađeg brata Franka (Owen Kline), koji se bore s vlastitim identitetima i lojalnošću prema roditeljima. Film je duboko proživljen, inspiriran osobnim iskustvima redatelja Noaha Baumbacha.
Kritičari su ga hvalili zbog oštrog i intimnog pripovijedanja, kao i Baumbachova realističnog dijaloga. Film je premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu 2005., gdje je Baumbach osvojio nagradu za najbolji scenarij. Dobio je i nominaciju za Oscara za najbolji originalni scenarij, nominaciju za Zlatni globus u kategoriji najbolji film – mjuzikl ili komedija, te niz niz drugih nagrada i priznanja, te se i danas navodi mađu najboljim naslovima te godine.
Film se ističe odličnim scenarijem i izvedbama glumaca, osobito Jeffa Danielsa i Jesseja Eisenberga, te suptilnom režijom koja uspješno balansira britak humor i teške osjećaje.
Robot Dreams, Španjolska 2023, režija: Pablo Berger
Kako sada stoje stvari, najgledaniji film na repertoaru ovog ljeta gotovo će sigurni biti animirani: ili novi nastavak „Izvrnutog obrnutog“ ili novi, četvrti „Gru“. A nije isključeno i da će najbolji film na repertoaru ovog ljeta također biti jedan crtić. Samo- to ni jedan od spomenuta dva. Nego film bez riječi koji stiže iz Španjolske.
„Moj prijatelj robot“ redatelja Pabla Bergera nastao je prema istoimenom stripu američke autorice Sare Varon. Film se zbiva se 80-ih godina u nekom paralelnom New Yorku: tu su funk, reperi, grafiti i disko, ali postoji umjetna inteligencija. Glavni junak- antropomorfni pas – uzme si za zabavu humanoidnog robota i s njim se zbliži. Nevolje počnu kad robota nagrize vlaga, pa zapne na plaži koja se u posezoni zatvara.
Režiser Berger dosad se nije bavio animacijom. Najpoznatiji mu je prethodni film „Blancanieves“- crno-bijela stilizirana verzija Snjeguljice smještena u svijet toreadora. „Robot Dreams“ naoko izgleda kao simpatična djetinjarija, ali je daleko više od toga. Riječ je o suptilnom filmu o ljubavi i prijateljstvu, o tome kako ljudi ulaze i izlaze iz naših života, kakve posljedice to ostavlja. „Robot Dreams“ se bavi pitanjem koje ljudi sebi najčešće postavljaju: „što bi bilo da je bilo drukčije?“- i radi to s nenametljivom mudrošću. Malo čudo od filma.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Paypal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
SAD, 2023., Režija: JT Mollner
Uloge: Willa Fitzgerald, Kyle
Jean Luc Godard rekao je jednom kako svaki film mora imati početak, sredinu i kraj- ali ne nužno tim redom. Ne postoji podesniji opis za film „Stranger Darling“ redatelja JT Mollnera.
Na uvodnoj špici „Stranger Darling“ piše kako je film koji ćete upravo gledati „triler u šest poglavlja“. No- film ne počinje prvim nego trećim. U prvoj sceni poglavlja vidimo raskrvarenu djevojku u paničnom bijegu automobilom, a za njom hrli prijeteći muškarac s dvocijevkom. Mislite da ste shvatili o čemu se točno u filmu radi. Osim što niste. Ni približno. Jer, ono što slijedi bit će jedan veliki, maniristički stroj za odgonetavanje.
Na špici „Smrtonosnog susreta“ koči se logotip produkcijske tvrtke Miramax, firme koja je 90-ih bile nosilac velikih promjena u Hollywoodu, da bi je potom zatrpala sramota davnog osnivača Weinsteina. „Stranger Darling“ nas vraća u poetiku i epohu kad je Miramax još bio važan. Od Mollnerovog filma daju se vući iscrtkane linije koje će voditi do Tarantina i „Reservoir Dogsa“, a onda još dalje do Novog vala i mladog Godarda. “Stranger Darling“ je film sav od forme, domišljata stilska vježba za filmofile.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
Bastarden / The Promised Land, 2023. Nikolaj Arcel, 123 min. SW/DK/NO/DE
Scenarij: Nikolaj Arcel i Anders Thomas Jensen prema knjizi „The Captain and Ann Barbara“ Ide Jessen
Uloge: Mads Mikkelsen, Amanda Collin, Simon Bennebjerg
Predodžba koju danas imamo o Danskoj stubokom je oprečna slici a ma kakve divljine. Zamisao o Danskoj zamisao je pomno kultiviranog društva i pomno kultivirane zemlje. Ne slika šipražja, šikare i vrištine- nego pokošenih proplanaka, ubavih vrtova i uzoranih polja.
A nije uvijek bilo tako. Znatni dijelovi danskog ozemlja- poluotoka Jylland- do početaka su moderne ere bili tek nenastanjiva, pješčana vriština. Neplodno, bočato i močvarno tlo smatralo se nepodesnim za poljodjelstvo i naseljavanje. Stanovništvo je bilo rijetko, a kad je krenulo iseljavanje u Ameriku, tisuće su Danaca pohrlile u današnju Minnesotu, Wisconsin, Iowu.
Kako je od tadašnje pustoši nastao današnji vrt? Očito nečijim radom. Čijim? Odgovor na to pitanje daje nam jedan zanimljivi film. Taj film bavi se pionirima koji su krčili i naseljavali sjeverni Jylland. A kao svaki film o pionirima, i ovaj je film u neku ruku- vestern.
Film o kojem je riječ zove se „Obećana zemlja“. Režirao ga je danski redatelj, specijalist za kostimirane spektakle Nikolaj Arcel. Film u kojem glumi najveća danska zvijezda Mads Mikkelsen premijerno je prikazan prošle jeseni na venecijanskom festivalu. „Obećana zemlja“ (inače- originalni danski naslov je „Baštardi“) nastao je prema romanu „Kapetan i Anna Barbara“ (2020) danske književnice Ide Jenssen. Radnja filma zbiva se u Danskoj 1755. Junak filma je Ludvig Kahlen (Mikkelsen), umirovljeni kapetan koji je služio četvrt stoljeća u njemačkoj vojsci. Kahlen se vraća u domovinu s malom otpremninom, bez kuće i ikog svog. Izmoli audijenciju kod kraljevih savjetnika. Nudi im pogodbu: na svoj će rizik iskrčiti i kultivirati besplodnu vrištinu u Jyllandu, a ako uspije dobit će plemićku titulu i pravo na zemlju. Krajevi ga savjetnici gledaju kao maloumnika- no, pristaju jer ionako nemaju što izgubiti pošto je zemljište na koje Kahlen priseže bezvrijedno. Postoji međutim nešto što oni ne znaju. Kahlen je u Njemačkoj vidio i iz Njemačke donio novi, nepoznati gomolj koji bi mogao uspijevati čak i u takvoj pustoši. Ta se čudnovata novotarija zove krumpir.
Danas- kad svaki burger ili odrezak prati planina pomfrita- teško je shvatiti da je krumpir u jednom trenutku bio revolucija. Proširio se Europom u 18. i 19. stoljeću marom prosvjetitelja, koji su ga seljacima teško nametali, jer su seljani gomolj smatrali hranom za stoku. Kad se proširio, eliminirao je u sjevernoj Europi glad i izazvao demografsku eksploziju. Od Irske do Nizozemske i Njemačke postao je temelj kuhinje i nacionalnog identiteta- a da su svi zaboravili da je nametnut top-down, planskom agrarnom inicijativom koja je lomila otpore “antivakserskih“ ignoranata.
U Arcelovom filmu, međutim, junakov glavni protivnik nisu ni predrasude, ni protu-znanstveni duh, ni vriština. Njegov glavni protivnik je feudalizam. Nedaleko od divljine koju Kahlen kultivira nalazi se feudalni dvorac lokalnog velikaša Schinkela (Simon Benebjerg). Schinkelu se ne sviđa što je kralj bivšem plaćeniku obećao zemlje na koje priseže. Da stvar bude gora, Kahlen -kojem fali radnika- počne upošljavati Schinkelove odbjegle kmetove. Jedna od njih (Amanda Collin- glumica koju znamo po ulozi androidkinje u „Vučjem odgoju“) postane Kahlenova sluškinja, pa ljubavnica. Kahlenu očajnički treba radne snage, pa upošljava i Rome, čak i njemačke ratne veterane. Kao i danas, i 1755. je imigracija nešto što lako potpiri mržnju. Između Schinkela i Kahlena razbukta se sukob u kojem će biti i paleža i mučenja i trovanja i oružanih zasjeda.
Redatelj Arcel solidni je akademski zanatlija kojem je dosad najuspješniji film bio „Kraljevska afera“ (2012). Bio je to također kostimirani film, također smješten u baroknu Dansku. Bavio se time kako je jedna „obična“ europska autokratsko-feudalna državica postala drukčijom time što je par prosvjećenih vladara ukinuo cenzuru i zaveo toleranciju. Kao da je Arcel kanio pokazati kako ono što danas Danska jest- dakle, uređeni civilizirani vrt- može zahvaliti davnim dobrim odlukama nekih konkretnih zaslužnih ljudi. U neku ruku, „Obećana zemlja“ sadržava istu temu. Da bi pustopoljina postala vrt, netko je trebao iskrčiti. Taj je netko trebao radne ruke useljenika. Taj se netko nije trebao boriti samo s pijeskom i boćatom vodom, nego i sa glavnim, zagušljivim neprijateljem svakog napretka: a to su feudalci.
Tu političku tezu Arcel je protkao kroz film koji po mnogo čemu- od naslova nadalje- baštini od vesterna. Kao u vesternu, u Arcelovom su filmu heroji pioniri. Naseljavaju i kultiviraju divljinu. Bore se s prirodom i ljudskim neprijateljima. Gledaju u nebo, strepe od oluja i suše. A glavni junak Kahlen šutljivi je, stoički mačo heroj koji bi se mirno mogao uklopiti u neki dobri špageti vestern. Čovjek bi mogao zamisliti remake „Obećana zemlje“ s mladim Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi. No, bio bi nepotreban: Mikkelsen je istinski europski glumački star, a Arcelov film izvlači najbolje iz njegove stamene, muževne pojave.
Za standarde festivalske produkcije „Obećana zemlja“ je možda malo previše srednjestrujaški film. Na koncu- riječ je o kostimiranog spektaklu s akcijskim junakom koji putem usvoji siroče i spasi ženu. Arcelov film – pun vječitih općih mjesta- mogao je mirno nastati i 1930. No, danski je film do srži starinski, vrsni kino hit.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Japan/Njemačka 2023.
Režija: Wim Wenders
Uloge: Koji Yakusho, Tokio Emoto
Wim Wenders spada među redatelje koji su u 20. stoljeću bili važni, ali u 21. nisu znali dobro ostarjeti.
Wendersovi filmovi poput „Paris, Texas“ (1984) ili „Nebo nad Berlinom“ (1987) bili su u svoje vrijeme istodobno i umjetnički prestižni i široko popularni. Njemački režiser imao rijetko uspješni dar opkoračivanja, znao je spojiti i Europu i „americanu“, i art i pop. Sredinom 80-ih bio je otjelovljenje poželjnog europskog filma.
A onda je prestao biti. Negdje od polovice 90-ih Wenders je presušio. Snimao je, doduše, i dalje. No- svi njegovi filmovi izgledali su kao očajnički pokušaj da se svlada praznina. Wenders bi se laćao krupnih tema, snimao bi na upečatljivim lokacijama, ali gledatelj je stalno imao osjećaj da su ti filmovi smućkani od smjese političkog mudrovanja i turističke motivacije. Klatio se s kamerom po svijetu od američkog Midwesta do Lisabona i Palerma proizvodeći površne pseudo-angažirane slikovnice.
Paradoks filma „Savršeni dani“ je taj da novi Wendersov film na opis zvuči- pa, eto- baš kao ti grozni noviji wendersi. Film je nastao kad je redatelja tokijska gradska uprava pozvala režisera da ovjekovječi njihov komunalni projekt: redizajn 17 tokijskih javnih WC-a. Umjesto namjenskog filma, Wenders je odlučio snimiti igrani film koji će koristiti lokacije nužnika. Zvučalo je to na opis kao još jedna bedekerska wendersovska splačina. Ali- tu slijedi iznenađenje. Ne, nije: „Savršeni dani“ prekrasan su film.
Junak „Savršenih dana“ je Hirayama (Yakusho), srednjovječni samac kojem je posao da dnevno opere niz gradskih klozeta. On međutim nije tipični socijalni marginalac. Kad dođe kući čita Faulknera i Patriciju Higsmith, sluša Lou Reeda i Ninu Simone na audio-kasetama. Stječete dojam da je Hirayama čovjek koji je imao ili mogao imati neki drugi život, ali je iz nekog razloga koji ne saznamo odabrao baš ovaj. Svom poslu pristupa najvećim poštovanjem. To se ne može reći i za druge. U jednoj od ranih scena filma junak pronalazi u parku zagubljeno dijete, a majka hitro higijenskom maramicom briše ruku za koju je čistač držao dijete. U nekom se trenutku pojavi u filmu i jedina osoba iz osamljenikova prethodnog života- sestra. Stiže pred junakov stan u skupom autu. Nakon kratke obiteljske konverzacije, pita Hirayamu: „da li je zaista istina da čistiš nužnike?“ Junakova sestra ima predrasude kakve imaju više-manje svi: to je neželjeni posao koji nitko ne radi ako baš ne mora.
Ali- Wendersov misteriozni junak tom poslu pristupa kao najvažnijoj stvari, poslu koji zaslužuje poštovanje i predanost. Osam sati čestitog, drugima korisnog rada, malo Otisa Readinga ili Patti Smith, a predvečer knjiga: eto savršenog dana.
„Perfect Days“ bi se s argumentima mogao otpisati kao buržujski šminkeraj. Umjesto da se bavi stvarnom radničkom klasom, Wenders se bavi intelektualcem koji je odabrao biti radnik kao što u baroknim pastoralama plemići fantaziraju o pastiricama. Ali- Wendersov film nekako uspijeva rastočiti gledateljev cinizam. Za razliku od pokojih drugih režiserovih filmova, „Savršeni dani“ nisu tezični i nametljivi. Film se sav sastoji od neizrečenog, naslućenog. Autor se ne trsi popunjavati bjeline. Pušta nas da uživamo u čistoj emociji, muzici, urbanoj topografiji. Film je vizualno čaroban, a glumac Koji Yakusho sjajan. „Savršeni dani“ film je s kojim se možete intelektualno prepirati, ali na vas djeluje poput zarazne pop balade: prođu sati i dani, a onda shvatite da je pjevušite i dalje.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
C'è ancora domani, 2023. Paola Cortellesi, 118 min. IT
Scenarij: Furio Andreotti, Giulia Calenda, Paola Cortellesi
Uloge: Paola Cortellesi, Valerio Mastandrea, Romana Maggiora Vergano, Emanuela Fanelli, Giorgio Colangeli, Mattia Baldo, Gianmarco Filippini, Vinicio Marchioni
Rim, sredina 1940-ih. Delia je kućanica koja brine o suprugu Ivanu, njihovo troje djece i svekru Ottorinu, a uz to obavlja sitne honorarne poslove. Ivano je pak neprikosnoveni gospodar obitelji koji zarađuje jedva dovoljno za osigurati krov nad glavom, no ima potrebu stalno podsjećati tko je hranitelj obitelji, ponekad ružnim riječima, a nekad uz pomoć remena. Delija obiteljsku situaciju pokorno prihvaća pokušavajući djeci osigurati što bolji život, a najveća joj je želja udaja kćerke Marcelle za dobrog i plemenitog supruga. Međutim, kada jednoga dana primi misteriozno pismo, počinje kovati neke nove planove.
Inspirativna humoristična drama, redateljski prvijenac popularne talijanske glumice Paole Cortellesi, pokorila je talijanske kino dvorane i bila gledanija od najpopularnijih blockbustera prošle godine.
Ovaj film nerijetko svrstavaju u kategoriju ženskih filmova, no od iste treba pobjeći. Filmovi su i trebaju biti za svakoga! Ipak, „Uvijek postoji sutra“ lijep je obol ženskoj povijesti, kao i hvala onima koji su na mikro i makro razinama donijeli pozitivne promjene. Riječ je o jednom od onih naslova čiji će vam kraj izmamiti osmijeh, a nećete moći sakriti ni osjećaj ponosa. Tu je i tinjajuća zahvalnost za sve članice vaše obitelji, tihe junakinje koje su popločile vaš put, a njihova junaštva često ne bivaju opjevana. (Martina Petrović / www.journal.hr)
Promišljeno, emocionalno zadovoljavajuće i neizmjerno zabavno djelo, sa završetkom koji inteligentno dinamizira naša očekivanja. (Jonathan Romney / Financial Times)
Istovremeno i nepretenciozan, i zabavan, i emotivan, crno-bijeli redateljski prvijenac Paole Cortellesi jedno je od ugodnijih iznenađenja ove godine. (Kristian Komorčec / bug.hr)
Najgledaniji talijanski film 2023. godine svojevrsni je feministički realizam koji je redateljica Paola Cortellesi snimila u besprijekornom neorealističnom stilu. Ova socijalna drama koja se fokusira na položaj talijanske žene iz radničke klase netom nakon završetka Drugog svjetskog rata obraća se i ženama današnjice s porukom upozorenja, ali i nade. (Zrinka Pavlić / tportal.hr)
Naracija sa strahovitim samopouzdanjem i sjajem koja odaje počast ranim filmovima Vittorija De Sice i Federica Fellinija. (Peter Bradshaw / The Guardian)
Priča filma je izmišljena, ali u njemu puno priča moje obitelji. Ja sam pola Rimljanka, a pola iz Abruzza. Moja je majka došla u Rim sa šest godina i ovdje je provela vrlo rano djetinjstvo. Ali mnoge priče iz kojih sam crpila inspiraciju potječu od moje bake. To je i razlog zašto sam film zamislila crno-bijelim. Kad vam se vraćaju slike prošlosti u Rimu, one nikad nisu u boji. Rim mog filma jako je daleko od današnjeg Rima. Ali, Rim je mnogo stvari. Postoji Rim središta, Rim dobrih susjedstava, zatim postoji popularni Rim... onaj predgrađa... (redateljica Paola Cortellesi)
https://www.imdb.com/title/tt21800162/?ref_=nv_sr_srsg_0_tt_2_nm_0_in_0_q_C%27%25C3%25A8%2520ancora%2520domani%252C%25202023.%2520
Kanada, 2024., Režija: Dev Patel
Uloge: Dev Patel, Sikandar Kher, Makarand Deshpande
Zamislite film u kojem se Rambo bori protiv kastinskog sustava, Bruce Lee je Indijac, a Rocky se sprema na šaketanje s korumpiranim šefom policije? E, sad postoji točno takav film- a naslov mu je „Monkey Man“.
„Monkey Man“ debitantski je režiserski rad Deva Patela, londonskog glumca indijskog podrijetla. Patel u filmu glumi siromašnog indijskog radnika koji se zaposli kao perač posuđa u perverzno raskošnom klubu kojim upravlja žena šefa policije. U klub navraća hinduska vjerska i politička elita. No, perač tanjura ima tajnu agendu. Kani se osvetiti vjerskom vođi i policijskom šefu koji su mu kad je bio dijete spalili selo i ubili majku.
Patelov prvijenac opisivali su krilaticom „John Wick u Bombaju“. Ima doista sličnosti između dva filma, pogotovo u intenzitetu akcijskih scena i fizičkoj staturi junaka. No- za razliku od eskapističkog „Wicka“ „Monkey Man“ je i razorni politički film. Dok se junak letvama i šakama probija kroz buljuke negativaca, iz filma izlazi svašta, od političke korupcije, preko nepravdi kastinskog sustava, do hinduističkog klero- nacionalizma u stilu Narendre Modija. Dijabolični vjerski guru u filmu manipulira izborima, a transvestitski eunusi sijeku glave mačetama. Pri tom ni trena ne jenjava frenetična, majstorski režirana akcija, a iz filma pljušti kolorit indijskog velegrada. „Monkey Man“ je majstorija, akcijski film sezone.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
La Chimera, 2023. Alice Rohrwacher, 130 min. IT/FR/HE
Scenarij: Alice Rohrwacher
Uloge: Josh O'Connor, Carol Duarte, Vincenzo Nemolato, Alba Rohrwacher, Isabella Rossellini
Gdje god postoji spomenička baština, oko nje postoji i kriminalna ekonomija. Arheološki ostaci i umjetnine izranjaju se, kradu i preprodaju, a poput svake ilegalne trgovine i ova kreira visoke profite. Jedan od prostora takvog kriminala je i prostor bivše etruščanske civilizacije- Toskana i Umbrija. Ta kriminalna rabota tamo je vrhunac imala 80-e i 90-e kad se izvrgnula u stvarnu društvenu pošast.
Otprilike u to doba u jednom gradiću u Umbriji odrastale su dvije sestre djeca roditelja hipija koji su se bavili pčelarstvom. Prezime tih sestara – Rohrwacher- dvadeset će godina kasnije odzvanjati talijanskim filmom. Starija sestra Alba postat će najvažnija talijanska glumica svoje generacije, a hrvatska je publika među ostalim poznaje kao glavnu junakinju završnih epizoda serije „Genijalna prijateljica“. Mlađa sestra Alice danas je možda i najzanimljivija talijanska redateljica. Debitirala je 2011. s južnjačkom dramom „Corpo celeste“/„Nebesko tijelo“ da bi nakon toga nanizala seriju filmova u kojima se miješaju socijala, katolička duhovnost, magični realizam, utjecaji Pasolinija, Olmija i Paradžanova.
U jednom intervjuu, Alice Rorhrwacher se prisjetila kako je kao djevojčica u ruralnoj Umbriji stalno viđala ilegalne kopače. Nakon posla bi sjeli pred seosku birtiju, blatni i prljavih ruku, a negdje u automobili držali bi otkopane tanjure, urne i zavjetne kipove. Taj bi prizor u sebi objedinjavao gangstere, radine žuljevite ruke, ali i ljepotu i zagrobnu metafiziku.
O toj spoju nespojivog Rohrwacher je mnogo godina kasnije snimila film. A taj je film- „Himera“- prelijep.
Junak „Chimere“ je Arthur (Josh O'Connor), ilegalni arheolog koji je upravo izašao iz zatvora. Zatvora se izbavio zahvaljujući Spartacu, tajanstvenom naručitelju koji od njegove ekipe otkupljuje antikvitete, a Arthuru je platio odvjetnika i jamčevinu. Postoji razlog zašto se Spartaco potrudio oko Arthura. Junak- naime-ima neobjašnjivi, mistični dar da nanjuši nalazište. I stara banda i naručitelj očekuju da se Arthur nakon robije vrati starom poslu. Arthur- međutim-nije najracionalnije biće. On je nešto poput jurodivog, seoski čudak koji živi u pojati, na sebe ne troši ništa, a starinama ga vuče mistična povezanost. Stvari se zakompliciraju kad junak preko majke (Isabella Rossellini) upozna brazilsku sluškinju Beniaminu (Carol Duarte). Praznovjerna se Beniamina užasava što Arthur i drugari skrnave grobove. Tijekom pijane večeri seoske fešte Arthur nabasa na neprocjenjivu etruščansku grobnicu, a Beniamina je zgranuta. U završnici lupeži otkrivaju i tko je doista naručitelj Spartaco.
Alba Rorhwacher redateljica je malog, ali prepoznatljivog opusa koji se s vremenom evoluirao, poprimajući jače primjese magijskog realizma. „Himera“ je film kod kojeg su autorici stvari sjele perfektno na mjesto. To je film o polusvijetu ruralne Italije 90-ih koji ima nešto od neorealizma. No- istodobno je riječ i o spiritualnom filmu fantastike u kojem se susreću blato i zlato, nadzemno i podzemno, duhovi se miješaju s ljudima, kriminal s metafizikom, a arhajska prošlost sjedi na ramenu sadašnjici. Film je vizualno čaroban (sniman dijelom čak na 8mm), a ikonografija 90-ih daje mu dodatnu tugaljivu poetičnost. Šlag na torti je prvoklasna glumačka podjela u kojoj je uz Britanca O'Connora i Brazilku Duarte i redateljičina sestra (u maloj, ali važnoj ulozi). Svi glumci su sjajni, a svi ostavljaju dojam da su naturščici, što je najveća moguća pohvala redateljici. „Chimera“ je filmska čarolija, treptaj čiste ljepote.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
2005., 106 minuta
Režija i scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Bill Murray, Sharon Stone, Frances Conroy, Jessica Lange, Tilda Swinton
Jarmuschov film Broken Flowers jedan je od njegovih najsuptilnijih i emocionalno najsloženijih radova, prepoznatljivo minimalističkog stila i fino izbalanskiranih udjela humora i sjete. Jarmuschov karakteristični spori ritam, razumijevanje moći tišine i pažnja prema detaljima - pridonose meditativnoj atmosferi filma. Glazba, uključujući eterične tonove etiopijskog jazza, igra važnu ulogu.
Film se bavi pitanjima identiteta, prošlosti i neizbježnosti protoka vremena, kroz priču o Donu Johnstonu (Bill Murray), čovjeku suočenom s gubitkom ali i mogućnošću da otkrije nepoznatu dimenziju svog života.
Jarmusch na intrigantan način koristi putovanje kao narativni alat. Donova potraga za ženom koja mu je možda rodila sina nije samo priča o otkrivanju obitelji, već duboko introspektivno istraživanje vlastitog identiteta i smisla života.
Bill Murray briljira u ulozi Don Johnstona, dajući suptilnu i melanholičnu izvedbu, prepunu suzdržane emocije koja odlično oslikava unutarnju prazninu lika.
Kada od učiteljice dobije zadatak da novom učeniku Larsu bude „velika sestra“, Amanda nije najsretnija. Naime, Lars ima Downov sindrom, a Amanda se jako želi uklopiti u društvo i svidjeti se popularnoj ekipi. No Lars je zabavan i pronicljiv, a njegov život pun fantastičnih pustolovina, pa se između njih dvoje razvija veselo i toplo prijateljstvo. Kada u svojim nastojanjima da se uklopi izda Larsa, Amanda će morati pronaći način da se iskupi i pritom smoći snage da ostane svoja. Ova nagrađivana norveška drama na pristupačan i zabavan način obrađuje teme vršnjačkog pritiska, tolerancije i vrijednosti prihvaćanja međusobnih različitosti.
Festivali i nagrade: Pulski filmski festival 2024., Međunarodni filmski festival u Tromsou 2024., Nagrada europskog udruženja dječjeg filma (ECFA) 2024., Filmfest München 2024. Nagrada publike na festivalu Timpetill
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Paypal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
Njemačka, SAD, 112 min.
Režija: Wim Wenders, scenarij: Sam Shepard, uloge:Sam Shepard, Jessica Lange Tim Roth, Sarah Polley
Don’t Come Knocking (2005) je kontemplativna drama koju je režirao Wim Wenders, a scenarij napisao Sam Shepard, koji ujedno tumači glavnu ulogu. Film istražuje teme iskupljenja, otuđenja i potragu za identitetom, smještene u prostrane, ikoničke pejzaže američkog Zapada.
Priča prati Howarda Spencea (Shepard), propalog glumca poznatog po ulogama u vesternima, koji napušta filmski set u potrazi za nečim novim, nečim što nedostaje. Otkriva da ima odraslog sina i kćer iz prošlih veza te kreće na put da se poveže sa svojom obitelji. Film analizira Howardov kompleksan karakter, njegovu borbu s odgovornošću i potragu za pripadanjem.Na dodjeli Europskih filmskih nagrada 2005. bio je nominiran za najbolji film, uz pohvale za scenarij i vizualni stil te izuzetne izvedbe Jessice Lange i Sarah Polley. Tematski se oslanja na pitanja odgovornosti i mogućnosti popravljanja prošlosti, koristeći Wendersovu atmosferičnu režiju za stvaranje dojmljivih emotivnih pejzaža, te glazbu fantastičnog T Bone Burnetta koja podcrtava fluidni narativ.
Francuska / 2022.
Režija: Pierre Salvadori
Uloge: Paul Belhoste, Mathys Clodin-Gines, Colombe Schmidt
Žanr: komedija
Napeta francuska dramedija o petero školaraca koji odlučuju radikalnim metodama sabotirati lokalnu tvornicu koja zagađuje njihovu rijeku i ubija okolnu prirodu. Malu bandu čini četvero dvanaestgodišnjaka: Cat, Fouad, Antoine i Sami. Vođeni ponosom i izazovom, upuštaju se u ludi projekt sabotiranja tvornice koja već godinama zagađuje njihovu rijeku. No, u toj tek formiranoj ekipi česta su neslaganja, a neriješene stvari između njih neprestano sputavaju misiju. No kada se plan opako izjalovi, mlada će družina otkriti da i nije tako složna.Kako bi to razriješili, odlučuju vratiti u svoju malu družinu povučenog i odbačenog klinca Aimea. Uzbuđeni koliko i zaluđeni važnošću svoje misije, petero saveznika naučit će kako preživjeti i boriti se zajedno u ovoj komičnoj i neizvjesnoj pustolovini koja će posve obuzeti njih, ali i gledatelje.
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
2022., IT, US, 130 min
Redatelj: Luca Guadagnino
Uloge:Timothée Chalamet, Taylor Russell, Michael Stuhlbarg, André Holland, Chloë Sevigny, David Gordon Green, Jessica Harper, Jake Horowitz, Mark Rylance
Film Luce Gudagnina ( Call Me By Your Name, Bigger Splash) adaptacija je romanaCamille DeAngelis iz 2015., maestralni amalgam filma ceste, horora i romanse u svojim najmoćnijim inkarnacijama. U njegovom je centru mlada djevojka, sama na svijetu i odbačena od društva i vlastitih roditelja. Ona je, naime, kanibal. Putuje cestama Indiane, Illinoisa, Nebraskei Iowe, ikoničkim pejzažima americane, u jalovoj nadi da će pronaći svoju majku, od koje je naslijedila svoj neobičan prehrambeni gen. Maren (Taylor Russell)nije čudovište. Ona je lijepa i iznimno nježna. Rastrgana je krivnjom i užasnom osamljenošću. I negdje na tom putu upoznat će Leeja (Timothée Chalamet) koji je isti kao ona. Ali, upoznat će i druge „Eatere“...Snažan, svirep, ali istovremeno nježan i predivan, film koristi šokantnu premisu kanibalizma kao krvavu metaforu potrebe za apsolutnim, za ljubavlju, prihvaćanjem i pripadanjem, ali i moći tabua i društvene isključenosti.
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Paypal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
2024., Italija, Francuska
Redatelj: Paolo Sorrentino
Scenarist: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Uloge: Celeste Dalla Porta kao mlada Parthenope, Gary Oldman, Silvio Orlando, Luisa Ranieri i Stefania Sandrelli kao starija Parthenope
Paolo Sorrentino, poznat po vizualno raskošnim, magično realističnim filmovima poput Velika ljepota i Božja ruka. „Parthenope“, njegov posljednji film, prikazan premijerno na festivalu u Cannesu 2024. je snimio kao posvetu svome rodnom gradu Napulju. Radnja filma usmjerena je na naslovni lik,prekrasnu ženu rođenu 1950. godine u morskom plićaku ispred također prekrasne napuljske vile svojih roditelja, inazvanu po sireni koja se u napuljskoj tradiciji smatra osnivačicom grada. Ona cijeli svoj živottraži ljubav, slobodu i samoispunjenje. Film prikazuje njezinu evoluciju kroz godine, od mladosti u živopisnom Napulju do zrelosti i tragičnih ishoda njezine fatalne ljepote, preko tugovanja i ekstaza, kroz karakteristično snolike, fantastične sorentinovske kadrove na rubu stvarnosti i fantazije. Parthenope je prikazana kao žena koja se suočava sa gradom i njegovim osebujnim metaforama, kao i sa sobom samom, kroz razne faze života. Parthenope je Napulj, Napulj je Parthenope.
2024., Italija, Francuska
Redatelj: Paolo Sorrentino
Scenarist: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Uloge: Celeste Dalla Porta kao mlada Parthenope, Gary Oldman, Silvio Orlando, Luisa Ranieri i Stefania Sandrelli kao starija Parthenope
Paolo Sorrentino, poznat po vizualno raskošnim, magično realističnim filmovima poput Velika ljepota i Božja ruka. „Parthenope“, njegov posljednji film, prikazan premijerno na festivalu u Cannesu 2024. je snimio kao posvetu svome rodnom gradu Napulju. Radnja filma usmjerena je na naslovni lik,prekrasnu ženu rođenu 1950. godine u morskom plićaku ispred također prekrasne napuljske vile svojih roditelja, inazvanu po sireni koja se u napuljskoj tradiciji smatra osnivačicom grada. Ona cijeli svoj živottraži ljubav, slobodu i samoispunjenje. Film prikazuje njezinu evoluciju kroz godine, od mladosti u živopisnom Napulju do zrelosti i tragičnih ishoda njezine fatalne ljepote, preko tugovanja i ekstaza, kroz karakteristično snolike, fantastične sorentinovske kadrove na rubu stvarnosti i fantazije. Parthenope je prikazana kao žena koja se suočava sa gradom i njegovim osebujnim metaforama, kao i sa sobom samom, kroz razne faze života. Parthenope je Napulj, Napulj je Parthenope.
2005., SAD
Režija i scenarij: Werner Herzog
Formalno, možemo reći da je Grizzly man dokumentarac o prirodi i Timothyju Treadwellu, čovjeku koji je umro pokušavajući je zaštititi. Ali to bi bilo ako ne sasvim pogrešno, onda svakako površno. Grizzly man je studija karaktera, i film unikatnog pristupa naraciji i režiji. Werner Herzog, kronikom Treadwellovih ponašanja, otvara fascinantan pogled u njegove motivacije, pa i mentalno zdravlje. Treadwell je za sobom ostavio stotine sati video zapisa, kako grizzlija s kojima je živio, tako i vlastitih promišljanja koja, kako to obično biva, više govore o čovjeku i njegovim perspektivama, nego o medvjedima. A bio je, u najmanju ruku, osebujna ličnost. Nakon propalih pokušaja da se etablira kao glumac (izašao je na audiciju za seriju „Cheers“, na kojoj mu je ulogu preteo mladi Woody Harrelson) odao se piću i drogama, da bi nakon nekog vremena, čist i trijezan, našao novu opsesiju – grizzlije. Trinaest je godina svako ljeto provodio na Aljasci s medvjedima, „štiteći ih“, snimajući pompozna videa, nadijevajući im imena poput "Mr Chocolate" i "Mickey", kao da živi u Disneyevoj produkciji, a ne među živim, opasnim životinjama kojima se, možda, njegovo skakanje i vikanje neće dopasti.
Film je nominiran i nagrađen na preko 40 festivala, a izdvajamo nagradu za najbolju režiju na Sundance FF.
ARHIVA programa Kinoteke
O kinoteci
Često se o kino dvoranama govorilo kao o hramovima. Hramovi sedme umjetnosti, hramovi u kojem žive/stanuju hollywoodski bogovi, hramovi u kojem se obožavaju filmski starovi.
Članska iskaznica Kinoteke
Članska iskaznica Kinoteke za godinu 2025., filmofilima će cijelu godinu osigurati besplatan ulaz na najbolje od našeg programa. U idućoj godini to će biti:
- Mjesečni tematski blokovi – svaki će mjesec imati svoju tematsku okosnicu, sa 4 do 8 odabranih filmova. Neki će put to biti autor, neki put žanr, neki put motiv, jezik, ili nacionalna kinematografija, ali uvijek će biti izbor najboljega što je iz tog tematskog okvira dostupno.
- Svi diskurzivni programi i programi s gostima – kad god u kinoteci imamo uz film zanimljivog gosta, bilo kao izbornika programa, bilo kao predavača, uvodničara ili autora, članska je karta sve što treba za ulaz
- Ostali posebni programi – filmska klasika, obljetnice, revije i ciklusi u suradnji sa kulturnim centrima i ambasadama
Svi za članove besplatni programi bit će jasno naznačeni u mjesečnom programu, kojega možete svaki mjesec dobiti e-mailom.
Cijena članske karte za 2025. je 40 €, odnosno 30 € za umirovljenike, đake i studente, što je 7, odnosno 8 puta manje nego što bi, otprilike, program koštao u redovnoj prodaji.
Prodaja kreće od 2. prosinca 2024., a rezervirati ih se može mailom na info@zlatnavrata.hr
Broj članskih iskaznice je ograničen.
Sve postojeće članske karte traju do isteka po istim uvjetima po kojima su i kupljene.