PROGRAM KINOTEKE Svibanj 2026.

Mohammad Kheirandish, 2025, Rusija/ Iran / Turska, 96 min

Animirani film DJEČAK DUPIN 2 prepun je živopisnih, razigranih likova koji će se svidjeti svim generacijama gledatelja, prvenstveno onim najmlađima kojima je film i namijenjen. Glavni lik je Dupinko dječak koji je odrastao s grupom dupina nakon zrakoplovne nesreće koja se dogodila iznad morske pučine.

U ovom filmu mladi Dupinko i njegov prijatelj navigator prevarama se bore protiv morskih čudovišta, no njihovo putovanje doživljava obrat kad otkriju poruku u plutajućoj boci koja skriva lokaciju tajanstvenog napitka. Isplovivši navigatorovim brodom, oni susreću divljeg kita te šalju poziv u pomoć. Dupinko i njegovi suputnici kreću na opasno putovanje.

Film je sinkroniziran.

Harris Dickinson,  UK, US, 2025., 99'
Uloge: Charlie Hall, Harris Dickinson, Helena Bonham Carter, Stephen Graham, Erin Kellyman

Harrisa Dickinsona publika poznaje kao glumca u filmovima Trokut tuge, Scrapper, The Iron Claw, a njegov prijelaz u režiju rijetko je upačatljiv. Derište (Urchin) stilski se oslanja na britansku tradiciju socijalnog realizma (poput Kena Loacha), ali s modernijim, stiliziranim vizualnim pristupom. Smješten u suvremeni istočni London, film prati sedamnaestogodišnjaka koji pokušava navigirati kroz sustav socijalne skrbi dok se istovremeno brine o svom mlađem bratu. Priča je sirova i naturalistička, fokusirana na pokušaje preživljavanja na marginama društva, ali prožeta trenucima neočekivane nježnosti i vizualne poezije. Dickinson koristi vlastito poznavanje radničke klase Londona kako bi stvorio autentičan portret mladosti koja odbija biti slomljena.

Proveo je mjesece tražeći glavnog glumca po školama i boksačkim klubovima istočnog Londona kako bi postigao maksimalnu autentičnost, a mnogi su dijalozi inspirirani stvarnim razgovorima koje je vodio ili čuo u svom susjedstvu tijekom odrastanja.

Film je nastao u koprodukciji s kultnim studijem A24, premijerno je prikazan u Cannesu, a kritika ga izdvaja kao jedan od naimpresivnijih redateljskih debija novijeg vremena.

The Guardian: "Dickinsonov debi je zapanjujuće samouvjeren. 'Urchin' posjeduje sirovu energiju i srce koje rijetko viđamo u suvremenom britanskom filmu."

Variety: "Kao što je uvjerljiv ispred kamere, Harris Dickinson se pokazuje kao vizionar iza nje. Ovo je film koji boli, ali i iscjeljuje."

IndieWire: "Briljantno snimljen i emocionalno razoran. 'Urchin' je dokaz da Dickinson razumije ljudsku psihu bolje od većine iskusnijih kolega."

Alvaro Congosto, Ivan Perić, 2025. HR, 68‘
Uloge: Gea Koenig, Marija Gabrijela Perić, Halina Warren, David Gillison, George Cominskie

Gabrijela odlazi u New York kako bi preuzela stvari svoje preminule pratete Gee Koenig — fotografkinje koja je živjela u legendarnom umjetničkom stambenom kompleksu Westbeth. Kroz Geine fotografije i osobne predmete, Gabrijela otkriva različite slojeve njezina života, ali i svijet starijih umjetnika u Westbethu. U titraju svjetla je intimno istraživanje prolaznosti vremena, moći umjetnosti i krhkosti ljudskog postojanja.

Harris Dickinson,  UK, US, 2025., 99'
Uloge: Charlie Hall, Harris Dickinson, Helena Bonham Carter, Stephen Graham, Erin Kellyman

Harrisa Dickinsona publika poznaje kao glumca u filmovima Trokut tuge, Scrapper, The Iron Claw, a njegov prijelaz u režiju rijetko je upačatljiv. Derište (Urchin) stilski se oslanja na britansku tradiciju socijalnog realizma (poput Kena Loacha), ali s modernijim, stiliziranim vizualnim pristupom. Smješten u suvremeni istočni London, film prati sedamnaestogodišnjaka koji pokušava navigirati kroz sustav socijalne skrbi dok se istovremeno brine o svom mlađem bratu. Priča je sirova i naturalistička, fokusirana na pokušaje preživljavanja na marginama društva, ali prožeta trenucima neočekivane nježnosti i vizualne poezije. Dickinson koristi vlastito poznavanje radničke klase Londona kako bi stvorio autentičan portret mladosti koja odbija biti slomljena.

Proveo je mjesece tražeći glavnog glumca po školama i boksačkim klubovima istočnog Londona kako bi postigao maksimalnu autentičnost, a mnogi su dijalozi inspirirani stvarnim razgovorima koje je vodio ili čuo u svom susjedstvu tijekom odrastanja.

Film je nastao u koprodukciji s kultnim studijem A24, premijerno je prikazan u Cannesu, a kritika ga izdvaja kao jedan od naimpresivnijih redateljskih debija novijeg vremena.

The Guardian: "Dickinsonov debi je zapanjujuće samouvjeren. 'Urchin' posjeduje sirovu energiju i srce koje rijetko viđamo u suvremenom britanskom filmu."

Variety: "Kao što je uvjerljiv ispred kamere, Harris Dickinson se pokazuje kao vizionar iza nje. Ovo je film koji boli, ali i iscjeljuje."

IndieWire: "Briljantno snimljen i emocionalno razoran. 'Urchin' je dokaz da Dickinson razumije ljudsku psihu bolje od većine iskusnijih kolega."

Vlatka Vorkapić, 2012., HR, 106'
Uloge: Judita Franković, Goran Bogdan

Sonja i bik je nagrađivana hrvatska romantična komedija iz 2012. godine, redateljski prvijenac Vlatke Vorkapić.

Sonja je strastvena aktivistica za prava životinja i vegetarijanka iz Zagreba koja se javno protivi borbama bikova. S druge strane, Ante je spretni prodavač osiguranja iz Dalmatinske zagore, sin organizatora bikijada. Zbog Sonjinih kritika na televiziji, u Zagori pada bizarna oklada: Ante mora dovesti Sonju u selo kako bi se ona približila biku Garonji na manje od tri metra. Ako ona to uspije, vlasnik bika spreman je na drastične žrtve. Putovanje i susret rezultiraju neočekivanom romansom posred sudara dva različita svijeta: urbanog i tradicionalnog. Film je zabilježio izniman uspjeh u kinima, ostvarivši jedno od najboljih otvaranja hrvatskog filma u to vrijeme.

Na 59. Festivalu igranog filma u Puli film je osvojio nagrade za najbolji scenarij, kostimografiju i glazbu.

Veronika Franz & Severin Fiala, 2024., Austrija / Njemačka, 121'
Uloge: Anja Plaschg, David Scheid, Maria Hofstätter

Film Vražja kupka (Des Teufels Bad) jedan je od najcjenjenijih europskih naslova posljednjih godina, koji kroz žanr folk-horora progovara o vrlo stvarnim povijesnim činjenicama.

Temelji se na konkretnim povijesnim izvorima koji, u luteranskim i katoličkim zajednicama 17. i 18. stoljeća, bilježe nevjerojatan fenomen poznat kao „posredno samoubojstvo“. Naime, osoba shrvana depresijom, beznađem ili bolešću, koja želi okončati svoj život, nađe se u teološkoj zamci: samoubojstvo je neoprostiv grijeh koji vodi u vječno prokletstvo. Utoliko, muku na ovome svijetu samo će zamijeniti za vječnu muku na onome. Kako bi iznašli izlaz iz te „vražje kupke“, kako je narod nazivao ono što danas poznajemo kao depresiju, anksioznost ili egzistencijalnu klopku, izvršili bi okrutno ubojstvo, kako bi bili sigurni u smrtnu osudu. To im je omogućilo da se pokaju prije smrti, i tako napokon nađu mir. Pri tom, nisu držali da je velika šteta počinjena nevinome koji je umoren, pošto će on sigurno završiti u raju. Film je potresna studija o tome kako ekstremna vjerska dogma može gurnuti pojedinca u paradoksalnu spiralu bezumlja.

Gornja Austrija, 1750. godina. Mlada Agnes udaje se za vuka samotnjaka Wolfa i započinje život u izoliranoj kući usred duboke šume. Iako Agnes čezne za emocionalnom bliskošću i djetetom, njezin se život pretvara u niz hladnih rituala, teškog fizičkog rada i osude stroge svekrve. Upadajući u duboku depresiju Agnes se, kako bi spasila svoju dušu, a okončala patnju, odlučuje na stravičan čin „posrednog samoubojstva“: počinjenje zločina za koji je predviđena smrtna kazna, što joj omogućuje ispovijed i odrješenje prije pogubljenja.

Film je dobitnik Srebrnog medvjeda za iznimno umjetničko postignuće, te apsolutni pobjednik Austrijske filmske nagrade, sa čak 8 nagrada, uključujući najbolji film, najbolju glavnu glumicu i najbolju glazbu, a bio je i austrijski kandidat Oscara.

The Guardian: "Duboko uznemirujući i vizualno besprijekoran film koji horor ne pronalazi u nadnaravnom, već u nepodnošljivoj težini postojanja."

Variety: "Anja Plaschg pruža jednu od najintenzivnijih glumačkih izvedbi godine u filmu koji redefinira folk-horor."

IndieWire: "Veronika Franz i Severin Fiala stvorili su remek-djelo koje je istovremeno povijesni dokument i psihološki košmar."

Lauro Cress, 2025. Njemačka, 104'
Uloge: Jonas Dassler, Lea van Acken, Ulrich Tukur, Lars Eidinger, Anneke Kim Sarnau

Film Nestrpljivo srce (Ungeduld des Herzens) u režiji Laure Cress suvremena je i vizualno raskošna adaptacija romana Stefana Zweiga, koja na platno donosi psihološku oštrinu i melankoliju predratne Europe.

Radnja je smještena u 1913. godinu, u predvečerje Prvog svjetskog rata. Mladi časnik austrougarske vojske, Anton Hofmiller, biva pozvan na imanje bogatog plemića gdje upoznaje njegovu kćer Edith, koja je paralizirana. Ono što započinje kao nespretan društveni gaf, pretvara se u kompleksan odnos temeljen na Antonovu dubokom samosažaljenju koje on pogrešno tumači kao suosjećajnost. Edith se strastveno zaljubljuje u njega, dok se Anton, nesposoban da joj uzvrati ljubav, a previše slab da je odbije, zapliće u mrežu lažnih nada i obećanja koja vode prema neizbježnoj tragediji.

Zweigov predložak, a time i film, studija je propadanja Austro-Ugarske Monarhije. Društvo je prikazano kao kruta ljuštura puna časti i protokola, dok se ispod površine kriju emocionalna nestabilnost i strah od nadolazećeg rata. Film istražuje Zweigovu tezu o dvije vrste suosjećanja: ono slabo i sentimentalno koje donosi samo štetu, te ono istinsko, koje zahtijeva snagu i požrtvovnost.

Nagrade : Bavarian Film Awards (2025): Nagrada za najbolju režiju (Laura Cress) i najbolju mladu glumicu, German Film Awards (Lola): Nominacije u kategorijama najbolje kostimografije i scenografije, s pobjedom za najbolju originalnu glazbu, Tallinn Black Nights (PÖFF): Nagrada publike za najbolju europsku dramu.

Frankfurter Allgemeine Zeitung: "Cress je uspjela oživjeti Zweiga bez muzejske prašine; ovo je film o modernoj krivnji u starom svijetu."

The Hollywood Reporter: "Briljantna studija o tome kako kukavičluk maskiran u dobrotu može biti razorniji od čiste mržnje."

Le Monde: "Vizualno hipnotična drama koja koristi tišinu dvorca kako bi vrištala o ljudskoj slabosti."

Stefan Haupt, Švicarska, Njemačka, 2025., 109'
Uloge: Albrecht Schuch, Paula Beer, Max Simonischek

Ekranizacija jednog od najvažnijih romana njemačkog govornog područja 20. stoljeća, autora Maxa Frischa, započinje uhićenjem muškarca koji s američkom putovnicom na ime James White ulazi u Švicarsku. Švicarske vlasti su uvjerene da je on zapravo Anatol Stiller, kipar iz Züricha koji je nestao prije nekoliko godina. Unatoč suočavanju s obitelji, prijateljima i bivšom suprugom Julikom, on uporno ponavlja: „Ja nisam Stiller!“ Film prati sudski proces i psihološku dramu u kojoj glavni junak, zatvoren u ćeliji, piše svoje zapise pokušavajući dokazati svoj novi identitet, dok ga okolina pokušava prisiliti da prihvati staru verziju sebe.

Roman Maxa Frischa iz 1954. godine smatra se ključnim djelom egzistencijalizma koje istražuje temu otuđenja i nemogućnosti bijega od vlastitog identiteta. Hauptova adaptacija iz 2025. godine smješta radnju u autentičan ambijent pedesetih godina, koristeći hladnu, preciznu estetiku kako bi naglasila represivnost tadašnjeg švicarskog građanskog društva. Film preispituje Frischovu tezu: "Svatko sebi stvara sliku o onom drugom", što je danas, u eri digitalnih identiteta, ponovno iznimno aktualno.

Nagrade:  Swiss Film Award (Quartz) 2026: Apsolutni pobjednik u kategorijama najboljeg filma, najbolje muške uloge i najboljeg scenarija, Locarno Film Festival: Nagrada za najbolju produkciju i posebno priznanje ekumenskog žirija

Neue Zürcher Zeitung: "Stefan Haupt je uspio nemoguće: pretočiti Frischovu složenu prozu u vizualno snažan triler o duši."

Variety: "Vrhunska studija karaktera. Film koji nas podsjeća da je najteži zatvor onaj koji nam izgradi društvo svojim očekivanjima."

Cineuropa: "Glumačka izvedba koja nosi cijeli film – suzdržana, zagonetna i duboko potresna."

Caroline Link, 2019, Njemačka/Švicarska/Italija, 119'

Uloge: Riva Krymalowski, Oliver Masucci, Carla Juri, Marinus Hohmann, Justus von Dohnányi

Dirljiva adaptacija istoimenog autobiografskog bestselera Judith Kerr, viđena očima djeteta, odvija se u Berlinu, 1933. godine. Život devetogodišnje Anne dramatično se mijenja kada njezin otac, poznati židovski novinar i kritičar nacizma, mora preko noći pobjeći iz Njemačke. Anna, njezina majka i brat bježe odmah nakon njega, ostavljajući za sobom sve, uključujući i njezinu omiljenu igračku — ružičastog zeca. Obitelj započinje mukotrpno putovanje kroz Švicarsku i Pariz, suočavajući se s neimaštinom, učenjem novih jezika i osjećajem nepripadnosti, dok istovremeno pokušavaju očuvati obiteljsku bliskost i optimizam.

Film obrađuje temu egzila i uspona nacizma iz specifične perspektive — ne kroz prizmu strahota logora, već kroz gubitak djetinjstva, doma i sigurnosti. Prikazuje atmosferu predratne Europe u kojoj se "običan" građanski život polako urušava.

Nagrade: German Film Awards (Lola) 2020: Nagrada za najbolji film za djecu i mlade, Bavarian Film Awards: Nagrada za najbolju režiju, Giffoni Film Festival: Nagrada za najbolji film

The Hollywood Reporter: "Caroline Link stvara toplu, ali vizualno raskošnu priču o izbjeglištvu koja izbjegava patetiku i fokusira se na otpornost ljudskog duha."

Variety: "Prekrasno snimljena i suptilno odglumljena, ova drama podsjeća na važnost empatije u svijetu koji se raspada."

Frankfurter Allgemeine: "Film koji uspijeva nemoguće: biti edukativan za djecu, a emocionalno razoran za odrasle."

Billy Wilder, 1959., US, 121 min
Uloge: Marilyn Monroe, Tony Curtis, Jack Lemmon, George Raft, Joe E. Brown, Pat O'Brien

Široko je prihvaćen stav da se radi o jednoj od najboljih komedija svih vremena, sa nizom replika koje su postigle kultni status ("Nitko nije savršen"). Vrhunska je to mješavina komedije zabune, gangsterskog filma i romantike. Dva glazbenika, nakon što svjedoče mafijaškom ubojstvu u Chicagu, bježeći pred gangsterima se preoblače se u žene i pridružuju ženskom orkestru na putu za Floridu. U vlaku upoznaju zanosnu pjevačicu Sugar Kane (Monroe) i stvari se zakompliciraju na najnevjerojatnije i najzabavnije načine zabilježene na filmskoj traci.

„Bez napora tečan, radostan i poletan“,  „Najbolji remake u povijesti filma“ a „Wilder, Lemmon, Curtis i Monroe došli prilično blizu savršenstvu“. (The Guardian)

„Ono što Neki to vole vruće potvrđuje nije ni heteroseksualnost ni homoseksualnost, pa čak ni ženstvenost, već ukidanje tih apsolutnih polova u korist androginog kontinuuma“. (The Criterion Collection)

Neven Hitrec, 2025.Hrvatska, 79'
Uloge: Katja Matković, Jakov Švarc, Aria Dunda, Ramona Ivanda, Tom Rushaidat, Judita Franković Brdar, Igor Kovač, Borko Perić, Vinko Kraljević i Ksenija Marinković.

Popularnoj Paulini P. sada je već jedanaest godina! Iako joj odrasli govore da joj je ovo „najbolji dio života“, Paulini se uopće ne čini tako. U petom razredu dočekat će je profesorica Mirković, stroga nastavnica geografije, kao i Marta iz 5.D, Paulinin prvi bully. Uskoro će otkriti i da njezina draga baka boluje od neizlječive bolesti. U borbi s nevoljama Paulina će se još jednom poslužiti šarmom i bujnom maštom, i izvući jednu vrijednu pouku–da se život ne sastoji samo od pobjeda.

Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'

Hrvatski kandidat za Oscara

Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.

U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.

Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.

Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.

Harris Dickinson,  UK, US, 2025., 99'
Uloge: Charlie Hall, Harris Dickinson, Helena Bonham Carter, Stephen Graham, Erin Kellyman

Harrisa Dickinsona publika poznaje kao glumca u filmovima Trokut tuge, Scrapper, The Iron Claw, a njegov prijelaz u režiju rijetko je upačatljiv. Derište (Urchin) stilski se oslanja na britansku tradiciju socijalnog realizma (poput Kena Loacha), ali s modernijim, stiliziranim vizualnim pristupom. Smješten u suvremeni istočni London, film prati sedamnaestogodišnjaka koji pokušava navigirati kroz sustav socijalne skrbi dok se istovremeno brine o svom mlađem bratu. Priča je sirova i naturalistička, fokusirana na pokušaje preživljavanja na marginama društva, ali prožeta trenucima neočekivane nježnosti i vizualne poezije. Dickinson koristi vlastito poznavanje radničke klase Londona kako bi stvorio autentičan portret mladosti koja odbija biti slomljena.

Proveo je mjesece tražeći glavnog glumca po školama i boksačkim klubovima istočnog Londona kako bi postigao maksimalnu autentičnost, a mnogi su dijalozi inspirirani stvarnim razgovorima koje je vodio ili čuo u svom susjedstvu tijekom odrastanja.

Film je nastao u koprodukciji s kultnim studijem A24, premijerno je prikazan u Cannesu, a kritika ga izdvaja kao jedan od naimpresivnijih redateljskih debija novijeg vremena.

The Guardian: "Dickinsonov debi je zapanjujuće samouvjeren. 'Urchin' posjeduje sirovu energiju i srce koje rijetko viđamo u suvremenom britanskom filmu."

Variety: "Kao što je uvjerljiv ispred kamere, Harris Dickinson se pokazuje kao vizionar iza nje. Ovo je film koji boli, ali i iscjeljuje."

IndieWire: "Briljantno snimljen i emocionalno razoran. 'Urchin' je dokaz da Dickinson razumije ljudsku psihu bolje od većine iskusnijih kolega."

Simón Mesa Soto, 2025., Kolumbija, Njemačka, Švedska, 123'
Uloge: Ubeimar Rios, Rebeca Andrade, Guillermo Cardona, Allison Correa, Margarita Soto, Humberto Restrepo

Oscaru Restrepu poezija je smisao života. Kako mu pjesnički integritet nije donio mnogo slave, posvetio se plemenitom statusu pjesnika u opskurnosti. Naravno, uz obilne doze alkohola. No život beskompromisnog umjetnika autsajdera nije lak i Oscarovi odnosi s kćeri i bliskim ljudima u potpunom su rasulu. Kada se zaposli kao profesor u srednjoj školi, među nezainteresiranim učenicima otkriva talentiranu Yurlady, djevojku iz koje poezija i proza teku s lakoćom. Yurlady ima pametnijih stvari od bavljenja stihovima, no Oscar ima misiju – otvoriti joj vrata slave kroz koja sam nikad nije prošao. Pjesnik je dirljiva mješavina apsurda, satire i drame, a premijerno je prikazan u programu Izvjestan pogled u Cannesu, gdje je ovjenčan Nagradom žirija.

Simón Mesa Soto kolumbijski je redatelj, scenarist i producent. Njegov kratkometražni diplomski film Leidi (2014.) nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu. Njegov dugometražni prvijenac Amparo (2021.) premijerno je prikazan na Tjednu kritike u Cannesu, gdje je glavna glumica nagrađena priznanjem Zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu. Pjesnik (2025.) je njegovo drugo cjelovečernje ostvarenje.

Christian Petzold, 2025. Njemačka, 86'
Uloge: Paula Beer, Barbara Auer, Matthias Brandt, Enno Trebs

Na izletu izvan grada mlada studentica klavira čudom preživi prometnu nesreću. Spašava je Betty, lokalna svjedokinja nesreće koja Lauru poziva k sebi, gdje se nastavlja brinuti o njoj gotovo majčinskom nježnošću. Isprva oprezni i zatvoreni, Bettyn suprug i sin postupno prihvaćaju Lauru u obitelj. No krhku rutinu ubrzo krenu remetiti misteriozni duhovi prošlosti. Novi film nagrađivanog njemačkog redatelja Christiana Petzolda intrigantna je psihodrama između košmara i bajke o traumi, sjećanju i mitu. Film je premijerno prikazan u programu 15 dana autora u Cannesu.

 Christian Petzold (1960.) jedan je od najznačajnijih suvremenih njemačkih redatelja. Uz Thomasa Arslana i Angelu Schanelec, predstavnik je tzv. Berlinske škole filma. Njegovi filmovi Barbara (Srebrni medvjed za najbolju režiju 2012.), Feniks (2014) i Tranzit (2018.) smještaju intimne priče protagonista u mračna razdoblja novije njemačke povijesti. Undine (ZFF 2020.) je suvremena adaptacija Male sirene (Srebrni medvjed za najbolju glumicu), a za film Crveno nebo (ZFF 2023.) osvojio je Nagradu Velikog žirija na Berlinaleu.

Sergei Loznitsa, 2025, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Ukrajina, 118'
Uloge: Vlad Ivanov, Christian Friedel, Sandra Hüller, Natalia Berezhnaya, Valeriu Andriuta

Najnovije je ostvarenje istaknutog ukrajinskog redatelja precizna je analiza povijesnih traumi i totalitarizma. Film se tematski naslanja na njegove prethodne radove o Nürnberškom procesu i procesima u Kijevu, ali ovaj put dublje ulazi u moralni ponor onih koji provode "pravdu".

Radnja je smještena u poslijeratni ambijent (kasne 1940-e) i prati dvojicu tužitelja na suđenju visokog profila. Dok jedan vjeruje u slovo zakona i objektivnu pravdu, drugi je vođen političkim direktivama i željom za ideološkom odmazdom. Kroz njihove sukobe u sudnici i izvan nje, Loznica razotkriva kako se pravni sustav lako transformira u instrument represije. Film je snimljen u prepoznatljivom redateljskom stilu – dugi, statični kadrovi i hladna atmosfera koja pojačava osjećaj neminovnosti. Iako je riječ o igranom filmu, Loznica koristi crno-bijelu fotografiju i scenografiju koja toliko vjerno simulira arhivske snimke da gledatelj gubi granicu između fikcije i povijesnog dokumenta.

Sergej Loznica jedan je od najvažnijih suvremenih europskih redatelja. Njegov rad obuhvaća i igrane filmove (U magli, Donbas) i dokumentarce temeljene na arhivskim snimkama (Babi Yar. Context, State Funeral), a pristup karakterizira odbijanje sentimentalnosti i fokus na kolektivnu odgovornost, zbog čega je često u središtu javnih i političkih rasprava u istočnoj Europi.

Cineuropa: "Loznica je stvorio klaustrofobično remek-djelo o birokraciji zla. Sudnica ovdje nije mjesto istine, već pozornica za okrutni teatar moći."

Le Monde: "Vizualno stroga i intelektualno beskompromisna drama koja nas tjera da preispitamo što uistinu znači 'pravedno suđenje'

The Hollywood Reporter: "Dva tužitelja su briljantna studija o moralnoj eroziji. Loznica ponovno dokazuje da povijest nije prošlost, već upozorenje koje traje."

Laurence Olivier, 1957., UK, US 117'

Uloge: Marilyn Monroe, Laurence Olivier, Sybil Thorndike, Richard Wattis, Jeremy Spenser.

Ova sjajna romantična komedija u svoje je vrijeme bila najpoznatija po turbulentnom odnosu između glavnih zvijezda, Laurencea Oliviera, predstavnika klasične britanske škole, i nediscipliniranog, emotivnog pristupa poslu Marilyn Monroe, no na koncu, upravo je amalgam blještavog holivudskog sjaja i britanske kazališne tradicije ono što je „Princu i plesačici“ osiguralo dugovječnost.

Bio je to prvi (i jedini) film u produkciji vlastite kompanije Marilyn Monroe, Marilyn Monroe Productions, a njegova je radnja smještena u London 1911. godine tijekom krunidbe kralja Georgea V. Princ regent fiktivne države Karpatije pokušava zavesti američku plesačicu, no ona se neočekivano uplete u političke spletke i pokuša spriječiti državni udar u njegovoj zemlji.

Film je adaptacija kazališne predstave The Sleeping Prince Terencea Rattigana, a komiku temelji na duhovitim dijalozima i nesporazumima između naivne, ali inteligentne plesačice i uštogljenog princa.

Događaji sa snimanja ovog filma inspirirali su biografsku dramu iz 2011. godine, Moj tjedan s Marilyn (My Week with Marilyn), temeljenu na dnevnicima asistenta Colina Clarka koji je dokumentirao Marilynine emocionalne probleme i napetosti s Olivierom tijekom boravka u Londonu. 

Harris Dickinson,  UK, US, 2025., 99'
Uloge: Charlie Hall, Harris Dickinson, Helena Bonham Carter, Stephen Graham, Erin Kellyman

Harrisa Dickinsona publika poznaje kao glumca u filmovima Trokut tuge, Scrapper, The Iron Claw, a njegov prijelaz u režiju rijetko je upačatljiv. Derište (Urchin) stilski se oslanja na britansku tradiciju socijalnog realizma (poput Kena Loacha), ali s modernijim, stiliziranim vizualnim pristupom. Smješten u suvremeni istočni London, film prati sedamnaestogodišnjaka koji pokušava navigirati kroz sustav socijalne skrbi dok se istovremeno brine o svom mlađem bratu. Priča je sirova i naturalistička, fokusirana na pokušaje preživljavanja na marginama društva, ali prožeta trenucima neočekivane nježnosti i vizualne poezije. Dickinson koristi vlastito poznavanje radničke klase Londona kako bi stvorio autentičan portret mladosti koja odbija biti slomljena.

Proveo je mjesece tražeći glavnog glumca po školama i boksačkim klubovima istočnog Londona kako bi postigao maksimalnu autentičnost, a mnogi su dijalozi inspirirani stvarnim razgovorima koje je vodio ili čuo u svom susjedstvu tijekom odrastanja.

Film je nastao u koprodukciji s kultnim studijem A24, premijerno je prikazan u Cannesu, a kritika ga izdvaja kao jedan od naimpresivnijih redateljskih debija novijeg vremena.

The Guardian: "Dickinsonov debi je zapanjujuće samouvjeren. 'Urchin' posjeduje sirovu energiju i srce koje rijetko viđamo u suvremenom britanskom filmu."

Variety: "Kao što je uvjerljiv ispred kamere, Harris Dickinson se pokazuje kao vizionar iza nje. Ovo je film koji boli, ali i iscjeljuje."

IndieWire: "Briljantno snimljen i emocionalno razoran. 'Urchin' je dokaz da Dickinson razumije ljudsku psihu bolje od većine iskusnijih kolega."

Luka Rukavina, 2022., HR 82‘

Stvaran više od 10 godina, Cvrčak i mravica dugoočekivani je domaći animirani film rađen u tehnici 3D animacije. Inspiriran istoimenom Ezopovom basnom, film na živ i veseo način donosi plemenitu priču o toleranciji i suživotu. Ket je cvrčak koji svira gitaru sa svojim bendom, zabavljajući bezbrižne kukce u okolici. Nedaleko živi mravlja princeza Antoneta, u mravinjaku gdje se cijene samo disciplina i rad, dok je glazba zabranjena. Kad se slučajno sretnu, među njima se rađa bliskost. Shvativši da cvrčci ne mogu preživjeti zimu, Antoneta ih želi spasiti, ali bezuspješno. No, kad je otme pokvareni mrav Anteodor, cvrčci predvođeni Ketom priskaču joj u pomoć. Dok uče prihvaćati različite od sebe, junaci stvaraju temelje za harmoničan suživot u kojem se rad i zabava prožimaju.

Christian Petzold, 2025. Njemačka, 86'
Uloge: Paula Beer, Barbara Auer, Matthias Brandt, Enno Trebs

Na izletu izvan grada mlada studentica klavira čudom preživi prometnu nesreću. Spašava je Betty, lokalna svjedokinja nesreće koja Lauru poziva k sebi, gdje se nastavlja brinuti o njoj gotovo majčinskom nježnošću. Isprva oprezni i zatvoreni, Bettyn suprug i sin postupno prihvaćaju Lauru u obitelj. No krhku rutinu ubrzo krenu remetiti misteriozni duhovi prošlosti. Novi film nagrađivanog njemačkog redatelja Christiana Petzolda intrigantna je psihodrama između košmara i bajke o traumi, sjećanju i mitu. Film je premijerno prikazan u programu 15 dana autora u Cannesu.

 Christian Petzold (1960.) jedan je od najznačajnijih suvremenih njemačkih redatelja. Uz Thomasa Arslana i Angelu Schanelec, predstavnik je tzv. Berlinske škole filma. Njegovi filmovi Barbara (Srebrni medvjed za najbolju režiju 2012.), Feniks (2014) i Tranzit (2018.) smještaju intimne priče protagonista u mračna razdoblja novije njemačke povijesti. Undine (ZFF 2020.) je suvremena adaptacija Male sirene (Srebrni medvjed za najbolju glumicu), a za film Crveno nebo (ZFF 2023.) osvojio je Nagradu Velikog žirija na Berlinaleu.

Billy Wilder, 1955., SAD, 105'
Uloge: Marilyn Monroe, Tom Ewell, Evelyn Keyes, Sonny Tufts, Robert Strauss

Film u kojem je nastala ikonička  scena Marylin Monroe s podignutom bijelom haljinom iznad rešetke podzemne željeznice – ona po kojoj se Marilyn najčešće pamti, satirična je komedija koja ismijava krizu srednjih godina i bračnu rutinu. Dok mu je obitelj na ljetovanju, Richard Sherman ostaje sam u New Yorku i počinje maštati o lijepoj susjedi koja se uselila iznad njega. Richardova bujna mašta i paranoične fantazije o preljubu glavna su poluga komedije.

Ova uloga učvrstila je Marilynin imidž naivne, ali neodoljive plavuše. Njezin lik nije prikazan kao proračunata zavodnica, već kao prirodna, topla i pomalo djetinjasta djevojka, što je njezinu seksualnost činilo još privlačnijom tadašnjoj publici.

Film je adaptacija uspješne broadwayske predstave Georgea Axelroda. Tom Ewell je reprizirao svoju ulogu s Broadwaya, a kemija između njega kao "običnog čovjeka" i Marilyn kao "nedostižne boginje" postala je recept za uspjeh filma. Zbog cenzure, Wilder je morao ublažiti seksualne aluzije iz originalne predstave, zbog čega se kasnije žalio da je film ispao previše bezazlen.

Zanimljivost za kraj: čuvena bijela haljina iz filma 2011. godine je prodana na aukciji za nevjerojatnih 4,6 milijuna dolara.

Harris Dickinson,  UK, US, 2025., 99'
Uloge: Charlie Hall, Harris Dickinson, Helena Bonham Carter, Stephen Graham, Erin Kellyman

Harrisa Dickinsona publika poznaje kao glumca u filmovima Trokut tuge, Scrapper, The Iron Claw, a njegov prijelaz u režiju rijetko je upačatljiv. Derište (Urchin) stilski se oslanja na britansku tradiciju socijalnog realizma (poput Kena Loacha), ali s modernijim, stiliziranim vizualnim pristupom. Smješten u suvremeni istočni London, film prati sedamnaestogodišnjaka koji pokušava navigirati kroz sustav socijalne skrbi dok se istovremeno brine o svom mlađem bratu. Priča je sirova i naturalistička, fokusirana na pokušaje preživljavanja na marginama društva, ali prožeta trenucima neočekivane nježnosti i vizualne poezije. Dickinson koristi vlastito poznavanje radničke klase Londona kako bi stvorio autentičan portret mladosti koja odbija biti slomljena.

Proveo je mjesece tražeći glavnog glumca po školama i boksačkim klubovima istočnog Londona kako bi postigao maksimalnu autentičnost, a mnogi su dijalozi inspirirani stvarnim razgovorima koje je vodio ili čuo u svom susjedstvu tijekom odrastanja.

Film je nastao u koprodukciji s kultnim studijem A24, premijerno je prikazan u Cannesu, a kritika ga izdvaja kao jedan od naimpresivnijih redateljskih debija novijeg vremena.

The Guardian: "Dickinsonov debi je zapanjujuće samouvjeren. 'Urchin' posjeduje sirovu energiju i srce koje rijetko viđamo u suvremenom britanskom filmu."

Variety: "Kao što je uvjerljiv ispred kamere, Harris Dickinson se pokazuje kao vizionar iza nje. Ovo je film koji boli, ali i iscjeljuje."

IndieWire: "Briljantno snimljen i emocionalno razoran. 'Urchin' je dokaz da Dickinson razumije ljudsku psihu bolje od većine iskusnijih kolega."

Luka Mavretic​, HR, IT, BG, 2025., 73'

Ravno sa premijere na ovogodišnjem ZagrebDoxu, stiže nam „Biti u rodu s Johnom Malkovichem“, film o obitelji, identitetu i naslijeđu.

Nakon što postane otac, Luka odluči poraditi na odnosu sa svojim ocem. Kako bi otkrili davno zakopane probleme, zajedno kreću u istraživanje obiteljskog mita o potencijalnom srodstvu s holivudskom legendom. U pratnji neočekivane mješavine sporednih likova poput starog farmera, dvojnika Johna Malkovicha, svećenika i voditelja podcasta, otac i sin prolaze sela, gradove i zemlje pitajući se konstantno - je li bilo pametnije sve i dalje držati pod tepihom?

Luka Mavretić (Karlovac, 1991) magistrirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao filmski i TV scenarist, redatelj i kreativni direktor. Za svoje radove i scenarije dobiva domaće i strane nagrade, priznanja i poticaje. Autor je triju samostalnih zbirki pjesama, ali i zastupljen u nekoliko antologija suvremene regionalne književnosti. Pjesma Tisuću naslovnica uvrštena mu je u udžbenik hrvatskog jezika za osmi razred osnovne škole. Njegov dokumentarni prvijenac Being Related to John Malkovich razvijen je uz podršku bugarskog filmskog fonda, talijanskog Ministarstva kulture, Re-act fonda i HAVC-a, uz HBO Europe nagradu za najbolji pitch u sklopu ZagrebDox Pro programa. Svjetsku premijeru film je imao na Krakow film festivalu.

Luka Mavretic​, HR, IT, BG, 2025., 73'

Ravno sa premijere na ovogodišnjem ZagrebDoxu, stiže nam „Biti u rodu s Johnom Malkovichem“, film o obitelji, identitetu i naslijeđu.

Nakon što postane otac, Luka odluči poraditi na odnosu sa svojim ocem. Kako bi otkrili davno zakopane probleme, zajedno kreću u istraživanje obiteljskog mita o potencijalnom srodstvu s holivudskom legendom. U pratnji neočekivane mješavine sporednih likova poput starog farmera, dvojnika Johna Malkovicha, svećenika i voditelja podcasta, otac i sin prolaze sela, gradove i zemlje pitajući se konstantno - je li bilo pametnije sve i dalje držati pod tepihom?

Luka Mavretić (Karlovac, 1991) magistrirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao filmski i TV scenarist, redatelj i kreativni direktor. Za svoje radove i scenarije dobiva domaće i strane nagrade, priznanja i poticaje. Autor je triju samostalnih zbirki pjesama, ali i zastupljen u nekoliko antologija suvremene regionalne književnosti. Pjesma Tisuću naslovnica uvrštena mu je u udžbenik hrvatskog jezika za osmi razred osnovne škole. Njegov dokumentarni prvijenac Being Related to John Malkovich razvijen je uz podršku bugarskog filmskog fonda, talijanskog Ministarstva kulture, Re-act fonda i HAVC-a, uz HBO Europe nagradu za najbolji pitch u sklopu ZagrebDox Pro programa. Svjetsku premijeru film je imao na Krakow film festivalu.

Peter Cattaneo, 1997, UK 92'
Uloge: Robert Carlyle, Mark Addy, Tom Wilkinson, Steve Huison, Paul Barber, Hugo Speer

Skidajte se do kraja (The Full Monty) jedan je od najuspješnijih britanskih filmova svih vremena. Gorko-slatka komedija postala je globalni fenomen jer je na topao i duhovit način obradila teške teme nezaposlenosti i gubitka dostojanstva.

Radnja je smještena u Sheffield, nekadašnji industrijski centar Engleske koji je pogodila kriza čeličana. Gaz (Robert Carlyle), nezaposleni radnik koji očajnički treba novac kako bi zadržao pravo na viđanje sina, dolazi na neobičnu ideju nakon što vidi redove žena koje plaćaju za nastup profesionalnih muških stripera. On okuplja grupu prijatelja — također nezaposlenih radnika različitih profila i dobi, kako bi formirali vlastitu striptiz grupu. Za razliku od profesionalaca, oni obećavaju "the full monty" (potpuno skidanje), dok se istovremeno bore sa svojim nesigurnostima, depresijom i strahom od neuspjeha. Izraz "the full monty" je britanski sleng koji označava "potpuno" ili "do kraja", a nakon filma je postao općeprihvaćen u cijelom svijetu.

To je prvi dugometražni film Petera Cattanea.  Njegov pristup karakterizira sposobnost da balansira između socijalne drame (u tradiciji britanskog "kitchen sink" realizma) i "feel-good" komedije. Cattaneo je uspio prikazati siromaštvo i očaj bez da film postane mračan ili pokroviteljski prema likovima. Snimljen s malim budžetom od oko 3,5 milijuna dolara, a zaradio je preko 250 milijuna diljem svijeta. Bio je nominiran za četiri Oscara, uključujući onaj za najbolji film, što je prava rijetkost za komediju tog tipa. Osvojio je Oscara za najbolju originalnu glazbu.

Roger Ebert: "Film ima srce veće od svojih mišića. To je priča o ljudskom dostojanstvu skrivenom ispod slojeva humora."

The New York Times: "Savršen primjer britanske sposobnosti da pronađe humor u najmračnijim socijalnim okolnostima."

Rolling Stone: "Robert Carlyle je briljantan, a cijela glumačka ekipa stvara osjećaj zajedništva koji je dirljiv koliko i smiješan."

Alvaro Congosto, Ivan Perić, 2025. HR, 68‘
Uloge: Gea Koenig, Marija Gabrijela Perić, Halina Warren, David Gillison, George Cominskie

Gabrijela odlazi u New York kako bi preuzela stvari svoje preminule pratete Gee Koenig — fotografkinje koja je živjela u legendarnom umjetničkom stambenom kompleksu Westbeth. Kroz Geine fotografije i osobne predmete, Gabrijela otkriva različite slojeve njezina života, ali i svijet starijih umjetnika u Westbethu. U titraju svjetla je intimno istraživanje prolaznosti vremena, moći umjetnosti i krhkosti ljudskog postojanja.

Ildikó Enyedi, 2025., Mađarska / Njemačka / Francuska, 147'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Léa Seydoux, Luna Wedler, Enzo Brumm, Sylvester Groth

Film Tihi prijatelj mađarske vizionarke Ildikó Enyedi jedan je od najambicioznijih europskih projekata 2025. godine. Riječ je o meditativnom remek-djelu koje nastavlja redateljičinu fascinaciju granicom između snova, prirode i ljudske svijesti.

Strukturiran je kao triptih koji se odvija u tri različita vremenska razdoblja: 1908., 1972. i 2020. godini. Sve tri priče povezuje jedno stablo — golemi i drevni Ginkgo biloba, u botaničkom vrtu u Marburgu. Stablo nije samo pozadina, već protagonist koji "svjedoči" ljudskim dramama: od mladog botaničara s početka stoljeća, preko studentskih nemira sedamdesetih, do suvremenog znanstvenika. Film istražuje subjektivnost vremena i duboku, tihu povezanost biljnog svijeta s ljudskom sudbinom, i na koncu postavlja pitanje - Što stablo "misli" o nama? – istražujući granice antropocentrizma.

Enyedi je na ovom filmu radila godinama, pažljivo birajući lokacije i glumce iz različitih kulturnih krugova, a angažman legendarne hongkonške zvijezde Tonyja Leunga (poznatog iz filmova Wong Kar-waija) izazvao je golemu pažnju svjetskih medija, jer mu je ovo jedna od rijetkih uloga u europskoj produkciji.

Ildikó Enyedi proslavila se filmom O tijelu i duši (Zlatni medvjed u Berlinu). Poznata je po svom poetičnom stilu koji spaja magični realizam s dubokom psihološkom analizom. U ovom filmu ona odlazi korak dalje, pokušavajući "decentrirati" čovjeka i prikazati svijet iz perspektive prirode koja nas okružuje i nadživljuje.

Cahiers du Cinéma: "Vizualna simfonija koja nadilazi jezik. Enyedi nas uči kako ponovno gledati svijet oko sebe, s poštovanjem i čuđenjem."

Variety: "Epski u trajanju, ali intiman u emociji. 'The Silent Friend' je rijedak primjer filma koji se ne gleda, nego udiše."

The Guardian: "Hipnotična izvedba Tonyja Leunga savršeno se uklapa u tihi, moćni svijet koji je Enyedi izgradila oko jednog stabla."

Jedan je od najnagrađivanijih filmova na prošlogodišnjim festivalima

Venecijanski filmski - osvojio ukupno šest priznanja: 

Marcello Mastroianni Award: Luna Wedler proglašena je najboljom mladom glumicom.

FIPRESCI Prize: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara za najbolji film u konkurenciji.

Green Drop Award: Nagrada za film koji najbolje promiče održivost i ekološku svijest.

Interfilm Award: Za promicanje međureligijskog dijaloga.

CinemaSarà Award: Priznanje žirija mladih.

Edipo Re Award: Za inkluzivnost i održivost. 

Chicago International Film Festival: Srebrni Hugo za najbolju fotografiju (Silver Hugo for Best Cinematography).

La Roche-sur-Yon International Film Festival: Glavna nagrada žirija (Grand Prix du Jury).

Valladolid International Film Festival (Seminci): Luna Wedler ponovno je nagrađena kao najbolja mlada glumica. 

Ildikó Enyedi, 2025., Mađarska / Njemačka / Francuska, 147'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Léa Seydoux, Luna Wedler, Enzo Brumm, Sylvester Groth

Film Tihi prijatelj mađarske vizionarke Ildikó Enyedi jedan je od najambicioznijih europskih projekata 2025. godine. Riječ je o meditativnom remek-djelu koje nastavlja redateljičinu fascinaciju granicom između snova, prirode i ljudske svijesti.

Strukturiran je kao triptih koji se odvija u tri različita vremenska razdoblja: 1908., 1972. i 2020. godini. Sve tri priče povezuje jedno stablo — golemi i drevni Ginkgo biloba, u botaničkom vrtu u Marburgu. Stablo nije samo pozadina, već protagonist koji "svjedoči" ljudskim dramama: od mladog botaničara s početka stoljeća, preko studentskih nemira sedamdesetih, do suvremenog znanstvenika. Film istražuje subjektivnost vremena i duboku, tihu povezanost biljnog svijeta s ljudskom sudbinom, i na koncu postavlja pitanje - Što stablo "misli" o nama? – istražujući granice antropocentrizma.

Enyedi je na ovom filmu radila godinama, pažljivo birajući lokacije i glumce iz različitih kulturnih krugova, a angažman legendarne hongkonške zvijezde Tonyja Leunga (poznatog iz filmova Wong Kar-waija) izazvao je golemu pažnju svjetskih medija, jer mu je ovo jedna od rijetkih uloga u europskoj produkciji.

Ildikó Enyedi proslavila se filmom O tijelu i duši (Zlatni medvjed u Berlinu). Poznata je po svom poetičnom stilu koji spaja magični realizam s dubokom psihološkom analizom. U ovom filmu ona odlazi korak dalje, pokušavajući "decentrirati" čovjeka i prikazati svijet iz perspektive prirode koja nas okružuje i nadživljuje.

Cahiers du Cinéma: "Vizualna simfonija koja nadilazi jezik. Enyedi nas uči kako ponovno gledati svijet oko sebe, s poštovanjem i čuđenjem."

Variety: "Epski u trajanju, ali intiman u emociji. 'The Silent Friend' je rijedak primjer filma koji se ne gleda, nego udiše."

The Guardian: "Hipnotična izvedba Tonyja Leunga savršeno se uklapa u tihi, moćni svijet koji je Enyedi izgradila oko jednog stabla."

Jedan je od najnagrađivanijih filmova na prošlogodišnjim festivalima

Venecijanski filmski - osvojio ukupno šest priznanja: 

Marcello Mastroianni Award: Luna Wedler proglašena je najboljom mladom glumicom.

FIPRESCI Prize: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara za najbolji film u konkurenciji.

Green Drop Award: Nagrada za film koji najbolje promiče održivost i ekološku svijest.

Interfilm Award: Za promicanje međureligijskog dijaloga.

CinemaSarà Award: Priznanje žirija mladih.

Edipo Re Award: Za inkluzivnost i održivost. 

Chicago International Film Festival: Srebrni Hugo za najbolju fotografiju (Silver Hugo for Best Cinematography).

La Roche-sur-Yon International Film Festival: Glavna nagrada žirija (Grand Prix du Jury).

Valladolid International Film Festival (Seminci): Luna Wedler ponovno je nagrađena kao najbolja mlada glumica. 

Christian Petzold, 2025. Njemačka, 86'
Uloge: Paula Beer, Barbara Auer, Matthias Brandt, Enno Trebs

Na izletu izvan grada mlada studentica klavira čudom preživi prometnu nesreću. Spašava je Betty, lokalna svjedokinja nesreće koja Lauru poziva k sebi, gdje se nastavlja brinuti o njoj gotovo majčinskom nježnošću. Isprva oprezni i zatvoreni, Bettyn suprug i sin postupno prihvaćaju Lauru u obitelj. No krhku rutinu ubrzo krenu remetiti misteriozni duhovi prošlosti. Novi film nagrađivanog njemačkog redatelja Christiana Petzolda intrigantna je psihodrama između košmara i bajke o traumi, sjećanju i mitu. Film je premijerno prikazan u programu 15 dana autora u Cannesu.

 Christian Petzold (1960.) jedan je od najznačajnijih suvremenih njemačkih redatelja. Uz Thomasa Arslana i Angelu Schanelec, predstavnik je tzv. Berlinske škole filma. Njegovi filmovi Barbara (Srebrni medvjed za najbolju režiju 2012.), Feniks (2014) i Tranzit (2018.) smještaju intimne priče protagonista u mračna razdoblja novije njemačke povijesti. Undine (ZFF 2020.) je suvremena adaptacija Male sirene (Srebrni medvjed za najbolju glumicu), a za film Crveno nebo (ZFF 2023.) osvojio je Nagradu Velikog žirija na Berlinaleu.

Fritz Lang, 1952., US, 105'

Uloge: Barbara Stanwyck, Paul Douglas, Robert Ryan, Marilyn Monroe, J. Carrol Naish, Keith Andes

Noćni sudar (Clash by Night) iz 1952. godine vrhunski je primjer spoja filma noir i socijalne drame, nastao u režiji jednog od najvećih majstora svjetske kinematografije, Fritza Langa. Lang, njemački vizionar koji je pobjegao pred nacizmom u Hollywood, donio je u ovaj film svoj prepoznatljivi mračni senzibilitet i ekspresionistički stil. Iako je film smješten u realističan ambijent ribarske zajednice, Lang ga tretira kao grčku tragediju, fokusirajući se na ljudske slabosti, fatalizam i nemilosrdnu prirodu nagona.

Glavna zvijezda filma je Barbara Stanwyck, no ostao je zapamćen po ranoj, upečatljivoj ulozi Marilyn Monroe. Ona ovdje glumi Peggy, mladu radnicu u tvornici konzervi, a njezina prirodna energija važna je suprotnost mračnim glavnim likovima.

Film je sniman u Montereyu, a Lang je inzistirao na dugim kadrovima koji prikazuju surov rad u ribarskoj industriji, što filmu daje gotovo dokumentarističku težinu. Scenarij se temelji na drami Clifforda Odetsa, jednog od najvažnijih američkih dramatičara socijalnog usmjerenja.

Mae Doyle (Barbara Stanwyck) vraća se u svoje rodno ribarsko mjesto u Kaliforniji nakon deset godina provedenih u velikom gradu, noseći sa sobom cinizam i razočaranje. Umorna od nesigurnosti, udaje se za Jerryja (Paul Douglas), dobroćudnog, ali jednostavnog ribara koji joj nudi stabilnost. Međutim, mirni obiteljski život ubrzo narušava Jerryjev prijatelj Earl (Robert Ryan), ogorčeni i mračni kinooperater. Između Mae i Earla javlja se fatalna privlačnost utemeljena na obostranom nezadovoljstvu životom, što dovodi do eksplozivnog ljubavnog trokuta i moralnog propadanja.

The New York Times: "Snažna, opora drama koja ne nudi laka rješenja. Stanwyck je maestralna u portretiranju žene koju izjeda vlastiti nemir."

Time Out: "Lang pretvara jednostavnu preljubničku priču u klaustrofobični košmar. Njegova kamera hvata more ne kao romantičnu pozadinu, već kao ravnodušnu silu."

The Criterion Collection: "Savršen primjer Langa u holivudskoj fazi – mračan, ciničan i tehnički besprijekoran."

Sergei Loznitsa, 2025, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Ukrajina, 118'
Uloge: Vlad Ivanov, Christian Friedel, Sandra Hüller, Natalia Berezhnaya, Valeriu Andriuta

Najnovije je ostvarenje istaknutog ukrajinskog redatelja precizna je analiza povijesnih traumi i totalitarizma. Film se tematski naslanja na njegove prethodne radove o Nürnberškom procesu i procesima u Kijevu, ali ovaj put dublje ulazi u moralni ponor onih koji provode "pravdu".

Radnja je smještena u poslijeratni ambijent (kasne 1940-e) i prati dvojicu tužitelja na suđenju visokog profila. Dok jedan vjeruje u slovo zakona i objektivnu pravdu, drugi je vođen političkim direktivama i željom za ideološkom odmazdom. Kroz njihove sukobe u sudnici i izvan nje, Loznica razotkriva kako se pravni sustav lako transformira u instrument represije. Film je snimljen u prepoznatljivom redateljskom stilu – dugi, statični kadrovi i hladna atmosfera koja pojačava osjećaj neminovnosti. Iako je riječ o igranom filmu, Loznica koristi crno-bijelu fotografiju i scenografiju koja toliko vjerno simulira arhivske snimke da gledatelj gubi granicu između fikcije i povijesnog dokumenta.

Sergej Loznica jedan je od najvažnijih suvremenih europskih redatelja. Njegov rad obuhvaća i igrane filmove (U magli, Donbas) i dokumentarce temeljene na arhivskim snimkama (Babi Yar. Context, State Funeral), a pristup karakterizira odbijanje sentimentalnosti i fokus na kolektivnu odgovornost, zbog čega je često u središtu javnih i političkih rasprava u istočnoj Europi.

Cineuropa: "Loznica je stvorio klaustrofobično remek-djelo o birokraciji zla. Sudnica ovdje nije mjesto istine, već pozornica za okrutni teatar moći."

Le Monde: "Vizualno stroga i intelektualno beskompromisna drama koja nas tjera da preispitamo što uistinu znači 'pravedno suđenje'

The Hollywood Reporter: "Dva tužitelja su briljantna studija o moralnoj eroziji. Loznica ponovno dokazuje da povijest nije prošlost, već upozorenje koje traje."

Christian Petzold, 2025. Njemačka, 86'
Uloge: Paula Beer, Barbara Auer, Matthias Brandt, Enno Trebs

Na izletu izvan grada mlada studentica klavira čudom preživi prometnu nesreću. Spašava je Betty, lokalna svjedokinja nesreće koja Lauru poziva k sebi, gdje se nastavlja brinuti o njoj gotovo majčinskom nježnošću. Isprva oprezni i zatvoreni, Bettyn suprug i sin postupno prihvaćaju Lauru u obitelj. No krhku rutinu ubrzo krenu remetiti misteriozni duhovi prošlosti. Novi film nagrađivanog njemačkog redatelja Christiana Petzolda intrigantna je psihodrama između košmara i bajke o traumi, sjećanju i mitu. Film je premijerno prikazan u programu 15 dana autora u Cannesu.

 Christian Petzold (1960.) jedan je od najznačajnijih suvremenih njemačkih redatelja. Uz Thomasa Arslana i Angelu Schanelec, predstavnik je tzv. Berlinske škole filma. Njegovi filmovi Barbara (Srebrni medvjed za najbolju režiju 2012.), Feniks (2014) i Tranzit (2018.) smještaju intimne priče protagonista u mračna razdoblja novije njemačke povijesti. Undine (ZFF 2020.) je suvremena adaptacija Male sirene (Srebrni medvjed za najbolju glumicu), a za film Crveno nebo (ZFF 2023.) osvojio je Nagradu Velikog žirija na Berlinaleu.

Ildikó Enyedi, 2025., Mađarska / Njemačka / Francuska, 147'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Léa Seydoux, Luna Wedler, Enzo Brumm, Sylvester Groth

Film Tihi prijatelj mađarske vizionarke Ildikó Enyedi jedan je od najambicioznijih europskih projekata 2025. godine. Riječ je o meditativnom remek-djelu koje nastavlja redateljičinu fascinaciju granicom između snova, prirode i ljudske svijesti.

Strukturiran je kao triptih koji se odvija u tri različita vremenska razdoblja: 1908., 1972. i 2020. godini. Sve tri priče povezuje jedno stablo — golemi i drevni Ginkgo biloba, u botaničkom vrtu u Marburgu. Stablo nije samo pozadina, već protagonist koji "svjedoči" ljudskim dramama: od mladog botaničara s početka stoljeća, preko studentskih nemira sedamdesetih, do suvremenog znanstvenika. Film istražuje subjektivnost vremena i duboku, tihu povezanost biljnog svijeta s ljudskom sudbinom, i na koncu postavlja pitanje - Što stablo "misli" o nama? – istražujući granice antropocentrizma.

Enyedi je na ovom filmu radila godinama, pažljivo birajući lokacije i glumce iz različitih kulturnih krugova, a angažman legendarne hongkonške zvijezde Tonyja Leunga (poznatog iz filmova Wong Kar-waija) izazvao je golemu pažnju svjetskih medija, jer mu je ovo jedna od rijetkih uloga u europskoj produkciji.

Ildikó Enyedi proslavila se filmom O tijelu i duši (Zlatni medvjed u Berlinu). Poznata je po svom poetičnom stilu koji spaja magični realizam s dubokom psihološkom analizom. U ovom filmu ona odlazi korak dalje, pokušavajući "decentrirati" čovjeka i prikazati svijet iz perspektive prirode koja nas okružuje i nadživljuje.

Cahiers du Cinéma: "Vizualna simfonija koja nadilazi jezik. Enyedi nas uči kako ponovno gledati svijet oko sebe, s poštovanjem i čuđenjem."

Variety: "Epski u trajanju, ali intiman u emociji. 'The Silent Friend' je rijedak primjer filma koji se ne gleda, nego udiše."

The Guardian: "Hipnotična izvedba Tonyja Leunga savršeno se uklapa u tihi, moćni svijet koji je Enyedi izgradila oko jednog stabla."

Jedan je od najnagrađivanijih filmova na prošlogodišnjim festivalima

Venecijanski filmski - osvojio ukupno šest priznanja: 

Marcello Mastroianni Award: Luna Wedler proglašena je najboljom mladom glumicom.

FIPRESCI Prize: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara za najbolji film u konkurenciji.

Green Drop Award: Nagrada za film koji najbolje promiče održivost i ekološku svijest.

Interfilm Award: Za promicanje međureligijskog dijaloga.

CinemaSarà Award: Priznanje žirija mladih.

Edipo Re Award: Za inkluzivnost i održivost. 

Chicago International Film Festival: Srebrni Hugo za najbolju fotografiju (Silver Hugo for Best Cinematography).

La Roche-sur-Yon International Film Festival: Glavna nagrada žirija (Grand Prix du Jury).

Valladolid International Film Festival (Seminci): Luna Wedler ponovno je nagrađena kao najbolja mlada glumica. 

Sergei Loznitsa, 2025, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Ukrajina, 118'
Uloge: Vlad Ivanov, Christian Friedel, Sandra Hüller, Natalia Berezhnaya, Valeriu Andriuta

Najnovije je ostvarenje istaknutog ukrajinskog redatelja precizna je analiza povijesnih traumi i totalitarizma. Film se tematski naslanja na njegove prethodne radove o Nürnberškom procesu i procesima u Kijevu, ali ovaj put dublje ulazi u moralni ponor onih koji provode "pravdu".

Radnja je smještena u poslijeratni ambijent (kasne 1940-e) i prati dvojicu tužitelja na suđenju visokog profila. Dok jedan vjeruje u slovo zakona i objektivnu pravdu, drugi je vođen političkim direktivama i željom za ideološkom odmazdom. Kroz njihove sukobe u sudnici i izvan nje, Loznica razotkriva kako se pravni sustav lako transformira u instrument represije. Film je snimljen u prepoznatljivom redateljskom stilu – dugi, statični kadrovi i hladna atmosfera koja pojačava osjećaj neminovnosti. Iako je riječ o igranom filmu, Loznica koristi crno-bijelu fotografiju i scenografiju koja toliko vjerno simulira arhivske snimke da gledatelj gubi granicu između fikcije i povijesnog dokumenta.

Sergej Loznica jedan je od najvažnijih suvremenih europskih redatelja. Njegov rad obuhvaća i igrane filmove (U magli, Donbas) i dokumentarce temeljene na arhivskim snimkama (Babi Yar. Context, State Funeral), a pristup karakterizira odbijanje sentimentalnosti i fokus na kolektivnu odgovornost, zbog čega je često u središtu javnih i političkih rasprava u istočnoj Europi.

Cineuropa: "Loznica je stvorio klaustrofobično remek-djelo o birokraciji zla. Sudnica ovdje nije mjesto istine, već pozornica za okrutni teatar moći."

Le Monde: "Vizualno stroga i intelektualno beskompromisna drama koja nas tjera da preispitamo što uistinu znači 'pravedno suđenje'

The Hollywood Reporter: "Dva tužitelja su briljantna studija o moralnoj eroziji. Loznica ponovno dokazuje da povijest nije prošlost, već upozorenje koje traje."

Simón Mesa Soto, 2025., Kolumbija, Njemačka, Švedska, 123'
Uloge: Ubeimar Rios, Rebeca Andrade, Guillermo Cardona, Allison Correa, Margarita Soto, Humberto Restrepo

Oscaru Restrepu poezija je smisao života. Kako mu pjesnički integritet nije donio mnogo slave, posvetio se plemenitom statusu pjesnika u opskurnosti. Naravno, uz obilne doze alkohola. No život beskompromisnog umjetnika autsajdera nije lak i Oscarovi odnosi s kćeri i bliskim ljudima u potpunom su rasulu. Kada se zaposli kao profesor u srednjoj školi, među nezainteresiranim učenicima otkriva talentiranu Yurlady, djevojku iz koje poezija i proza teku s lakoćom. Yurlady ima pametnijih stvari od bavljenja stihovima, no Oscar ima misiju – otvoriti joj vrata slave kroz koja sam nikad nije prošao. Pjesnik je dirljiva mješavina apsurda, satire i drame, a premijerno je prikazan u programu Izvjestan pogled u Cannesu, gdje je ovjenčan Nagradom žirija.

Simón Mesa Soto kolumbijski je redatelj, scenarist i producent. Njegov kratkometražni diplomski film Leidi (2014.) nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu. Njegov dugometražni prvijenac Amparo (2021.) premijerno je prikazan na Tjednu kritike u Cannesu, gdje je glavna glumica nagrađena priznanjem Zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu. Pjesnik (2025.) je njegovo drugo cjelovečernje ostvarenje.

Ildikó Enyedi, 2025., Mađarska / Njemačka / Francuska, 147'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Léa Seydoux, Luna Wedler, Enzo Brumm, Sylvester Groth

Film Tihi prijatelj mađarske vizionarke Ildikó Enyedi jedan je od najambicioznijih europskih projekata 2025. godine. Riječ je o meditativnom remek-djelu koje nastavlja redateljičinu fascinaciju granicom između snova, prirode i ljudske svijesti.

Strukturiran je kao triptih koji se odvija u tri različita vremenska razdoblja: 1908., 1972. i 2020. godini. Sve tri priče povezuje jedno stablo — golemi i drevni Ginkgo biloba, u botaničkom vrtu u Marburgu. Stablo nije samo pozadina, već protagonist koji "svjedoči" ljudskim dramama: od mladog botaničara s početka stoljeća, preko studentskih nemira sedamdesetih, do suvremenog znanstvenika. Film istražuje subjektivnost vremena i duboku, tihu povezanost biljnog svijeta s ljudskom sudbinom, i na koncu postavlja pitanje - Što stablo "misli" o nama? – istražujući granice antropocentrizma.

Enyedi je na ovom filmu radila godinama, pažljivo birajući lokacije i glumce iz različitih kulturnih krugova, a angažman legendarne hongkonške zvijezde Tonyja Leunga (poznatog iz filmova Wong Kar-waija) izazvao je golemu pažnju svjetskih medija, jer mu je ovo jedna od rijetkih uloga u europskoj produkciji.

Ildikó Enyedi proslavila se filmom O tijelu i duši (Zlatni medvjed u Berlinu). Poznata je po svom poetičnom stilu koji spaja magični realizam s dubokom psihološkom analizom. U ovom filmu ona odlazi korak dalje, pokušavajući "decentrirati" čovjeka i prikazati svijet iz perspektive prirode koja nas okružuje i nadživljuje.

Cahiers du Cinéma: "Vizualna simfonija koja nadilazi jezik. Enyedi nas uči kako ponovno gledati svijet oko sebe, s poštovanjem i čuđenjem."

Variety: "Epski u trajanju, ali intiman u emociji. 'The Silent Friend' je rijedak primjer filma koji se ne gleda, nego udiše."

The Guardian: "Hipnotična izvedba Tonyja Leunga savršeno se uklapa u tihi, moćni svijet koji je Enyedi izgradila oko jednog stabla."

Jedan je od najnagrađivanijih filmova na prošlogodišnjim festivalima

Venecijanski filmski - osvojio ukupno šest priznanja: 

Marcello Mastroianni Award: Luna Wedler proglašena je najboljom mladom glumicom.

FIPRESCI Prize: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara za najbolji film u konkurenciji.

Green Drop Award: Nagrada za film koji najbolje promiče održivost i ekološku svijest.

Interfilm Award: Za promicanje međureligijskog dijaloga.

CinemaSarà Award: Priznanje žirija mladih.

Edipo Re Award: Za inkluzivnost i održivost. 

Chicago International Film Festival: Srebrni Hugo za najbolju fotografiju (Silver Hugo for Best Cinematography).

La Roche-sur-Yon International Film Festival: Glavna nagrada žirija (Grand Prix du Jury).

Valladolid International Film Festival (Seminci): Luna Wedler ponovno je nagrađena kao najbolja mlada glumica. 

Kristen Stewart, 2025, US/Latvija, 115 min
Uloge: Imogen Poots, Thaddea Graham, Jim Sturgess

Kronologija vode (The Chronology of Water) jedan je od najiščekivanijih naslova 2025. godine, prvenstveno zbog dugogodišnjeg razvoja i činjenice da predstavlja redateljski prvijenac proslavljene glumice Kristen Stewart.

Film je adaptacija istoimenih, kultnih memoara američke spisateljice Lidie Yuknavitch. Sirova je to i intimna pripovijest o odrastanju, traumi i iscjeljenju. Yuknavitch opisuje svoje djetinjstvo obilježeno obiteljskim zlostavljanjem, gubitak djeteta pri porodu, borbu s ovisnošću i istraživanje seksualnosti. Središnji motiv filma je voda, jer Lidia je bila vrhunska plivačica. Ona je prostor u kojem se bol transformira u umjetnost i snagu.

Baš kao i knjiga, film izbjegava klasičnu kronologiju, fokusirajući se na "tok svijesti" i emocionalne bljeskove sjećanja. Kristen Stewart se odlučila za vrlo intiman, fizički i beskompromisan pristup vizualnom pripovijedanju, izbjegavajući holivudsko uljepšavanje teških tema. Naglasak je na tjelesnosti, vodi i pokretu kao primarnim sredstvima izražavanja emocija.

Kristen Stewart je prava na knjigu kupila još 2018. godine, a projekt je godinama bio u fazi pripreme jer je tražila potpunu kreativnu slobodu za ovako radikalan materijal. Film je sniman na lokacijama u Latviji i Malti, što mu daje specifičnu europsku vizualnu teksturu, unatoč tome što je priča duboko ukorijenjena u američki milje (Pacifički sjeverozapad).

Prikazan na najvećim svjetskim festivalima, među kojima izdvajamo  Sundance Film Festival, gdje je dobio Nagradu za režiju, a Imogen Poots (Glavna ženska uloga)je osvojila nekoliko nagrada kritičarskih udruženja za najbolju glumicu, kao i nominacije za prestižne strukovne nagrade (ASC - American Society of Cinematographers).

Kritika ga je proglasila jednim od najvažnijih debitantskih filmova desetljeća, uspoređujući Stewartičin stil s ranim radovima Jane Campion.

Kristen Stewart, 2025, US/Latvija, 115 min
Uloge: Imogen Poots, Thaddea Graham, Jim Sturgess

Kronologija vode (The Chronology of Water) jedan je od najiščekivanijih naslova 2025. godine, prvenstveno zbog dugogodišnjeg razvoja i činjenice da predstavlja redateljski prvijenac proslavljene glumice Kristen Stewart.

Film je adaptacija istoimenih, kultnih memoara američke spisateljice Lidie Yuknavitch. Sirova je to i intimna pripovijest o odrastanju, traumi i iscjeljenju. Yuknavitch opisuje svoje djetinjstvo obilježeno obiteljskim zlostavljanjem, gubitak djeteta pri porodu, borbu s ovisnošću i istraživanje seksualnosti. Središnji motiv filma je voda, jer Lidia je bila vrhunska plivačica. Ona je prostor u kojem se bol transformira u umjetnost i snagu.

Baš kao i knjiga, film izbjegava klasičnu kronologiju, fokusirajući se na "tok svijesti" i emocionalne bljeskove sjećanja. Kristen Stewart se odlučila za vrlo intiman, fizički i beskompromisan pristup vizualnom pripovijedanju, izbjegavajući holivudsko uljepšavanje teških tema. Naglasak je na tjelesnosti, vodi i pokretu kao primarnim sredstvima izražavanja emocija.

Kristen Stewart je prava na knjigu kupila još 2018. godine, a projekt je godinama bio u fazi pripreme jer je tražila potpunu kreativnu slobodu za ovako radikalan materijal. Film je sniman na lokacijama u Latviji i Malti, što mu daje specifičnu europsku vizualnu teksturu, unatoč tome što je priča duboko ukorijenjena u američki milje (Pacifički sjeverozapad).

Prikazan na najvećim svjetskim festivalima, među kojima izdvajamo  Sundance Film Festival, gdje je dobio Nagradu za režiju, a Imogen Poots (Glavna ženska uloga)je osvojila nekoliko nagrada kritičarskih udruženja za najbolju glumicu, kao i nominacije za prestižne strukovne nagrade (ASC - American Society of Cinematographers).

Kritika ga je proglasila jednim od najvažnijih debitantskih filmova desetljeća, uspoređujući Stewartičin stil s ranim radovima Jane Campion.

John Huston, 1961., SAD, 124 min
Uloge: Marilyn Monroe, Clark Gable, Montgomery Clift, Thelma Ritter, Eli Wallach

Tek razvedena žena (Monroe) u Nevadi upoznaje ostarjelog kauboja (Gable) i njegovog prijatelja (Clift). Zajedno odlaze u pustinju loviti divlje mustange za prodaju.

Često izdvajan kao najbolji film u kojem je nastupila Marylin Monroe, Neprilagođeni je sjetna egzistencijalna drama koja preispituje propast mita o Divljem zapadu i osjećaj nepripadnosti.

Scenarij je napisao tadašnji suprug Marylin Monroe, književnik Arthur Miller, kao dar njoj. Snimanje je bilo iznimno teško zbog Marilyninog narušenog zdravlja i surovih uvjeta u pustinji.

Posljednji je to film dvaju velikih zvijezda - Marilyn Monroe i Clarka Gablea, u kojemu su oboje dali sirove, autentične izvedbe.

Prema riječima Arthura Millera, Clark Gable je i prije posljednjeg dana snimanja pogledao radnu verziju filma te izjavio: "Ovo je najbolji film koji sam snimio i jedini put da mi je uistinu bilo dopušteno glumiti."