PROGRAM KINOTEKE Ožujak 2025.

Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film

Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.

„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.

Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.

Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.

No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.

Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.

Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“

Zrinka Pavlić, T-Portal

Mira Shaib, 2024., Libanon, Saudijska Arabija, Egipat, 85'
Uloge: Diamand Abou Abboud, Betty Taoutel, Bilal Al Hamwi

Arzé je samohrana majka koja živi u Bejrutu sa svojom agorafobičnom starijom sestrom i sinom Kinanom. Obitelj preživljava njezinom izradom domaćih pita koje pješice dostavlja njezin sin. U potezu očaja, ona krade dragocjenu narukvicu svoje sestre kako bi je založila kao predujam za dostavni skuter koji će joj omogućiti širenje poslovanja. Međutim, dolazi do katastrofe kada joj ukradu skuter. Usprkos vremenu koje otkucava kako bi ga pronašli ili barem našli način da ga u potpunosti plate, Arzé i Kinan kreću na divlje putovanje kroz turbulentnu, ali živahnu, multietničku prijestolnicu Levanta u potrazi za ukradenim skuterom.

Debitantski dugometražni film redateljice Mire Shaib istovremeno je uzbudljiva priča o obitelji koja klizi prema rubu egzistencije i prekrasno prikazan kaleidoskopski portret dinamičnog i kompleksnog velegrada – Bejruta. Naoružana oštrim okom za kompoziciju i nijansiranim, duhovitim scenarijem pisaca Sama Faisala Shaiba i Louaya Khraisha, Shaib je osmislila divan film koji je posveta Libanonu i majkama koje ne posustajukako bi svojoj djeci osigurale bolji život, čak ni u trenucima kada se čini da nema nikakve nade.

Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US,  90'

David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.

Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.

Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu  Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.

Redatelji: Yuvala Abraham, Basel Adra i Hamdana Ballal
Norveška, Palestina, 2024. 92'

Oscar za najbolji dokumentarni film

Prvi veliki film o okupaciji Palestine od početka napada u listopadu prošle godine, dobitnik nagrade publike i nagrade za najbolji dokumentani film na Berlinaleu , “Jedina zemlja” u zajedničkoj režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, sada je i službeno kandidat za Oscara.

“Jedina zemlja”, pravovremeno je djelo filmskog aktivizma i kulturne memorije koje donosi priču o Basel Adri, mladom palestinskom aktivistu iz Masafer Yatta koji se od djetinjstva se bori protiv izraelske okupacije u kojoj vojnici protjeruju obitelji i postupno uništavaju njegovu zajednicu.

Kada Basel upozna Yuvala, izraelskog novinara, započinje njihova zajednička borba, koja će trajati više od pola desetljeća i tijekom koje će se dvoje aktivista zbližiti. No, njihovu složenu vezu progoni ekstremna nejednakost: Basel živi pod brutalnom vojnom okupacijom, dok je Yuval slobodan. Ovaj film, koji potpisuje palestinsko-izraelski kolektiv četvero mladih aktivista, nastao je u najmračnijim i najstrašnijim vremenima u regiji, kao čin kreativnog otpora apartheidu.

"Masafer Yatta grozd je neuglednih zaselaka na palestinskoj Zapadnoj obali, dvadesetak kilometara od povijesnog grada Hebrona. Zaseoci su politički dio teritorija Palestine, ali uz samu izraelsku granicu, u području koje Izrael drži pod vojnom kontrolom. Da bi spriječio koncentraciju arapskog stanovništva u toj zoni, Izrael je područje proglasio vojnim vježbalištem te je naložio deložaciju i rušenje postojećih sela. Stanovnici Masafer Yatte stoga su otpočeli borbu da spase vlastiti zavičaj i domove. Ta je bitka trajala 22 godine i završila je odlukom izraelskog ustavnog suda koji je rušenje naselja proglasio zakonitim.

Palestinac Basel Adra odrastao je u Masafer Yatti. Prvi je put na prosvjedu protiv deložacija bio kao sedmogodišnjak. Postoji VHS snimka tog prosvjeda na kojem je dječačić Basel s vlastitim djedom. U međuvremenu je diplomirao pravo, počeo raditi kao novinar i postao aktivist za obranu Yatte. Godine 2019. posjetio ga je kolega novinar i mirovni aktivist s druge strane demarkacije - Izraelac Yuval Abraham. Abraham i Adra su se zbližili i odlučili zajedno sa združenim arapsko-izraelskim autorskim kolektivom snimiti dokumentarac o Adrinu selu. Koristili su VHS snimke koje su Adra i njegovi suseljani snimali tijekom dva desetljeća. Snimali su također daljnja zbivanja, sve do listopada 2023.

Jedina zemlja nije film lak za gledanje: sigurno ne predstavlja pitki filmofilski užitak za ljetnu večer. No to je film koji mora vidjeti svatko - a takvih u Hrvatskoj bome ima - tko sipa paušalne i kavanske komentare o palestinsko-izraelskom političkom konfliktu. "No Other Land" je politički važan film. Ali osim što je politički važan, film četveročlanog autorskog kolektiva je i filmski uspio. Jednu desetljetnu političku dramu autori su uspjeli obojiti kroz upečatljive likove s kojima suosjećamo.".

Jurica Pavičić, Jutarnji list

IMDB

Komedija, režija: Sean Baker, uloge: Mikey Madison, Mark Ejdelštejn, Jura Borisov, Vache Tovmasiyan, KINA

Oscar za najbolji film i režiju

Sean Baker imao je 44 godine kad se 2015. na festivalu Sundance pojavio njegov film „Tangerine“. Do tog je trenutka on bio anonimni režiser nezapaženih nezavisnih komedija, s prošlošću višegodišnjeg heroinskog ovisnika. Ni film „Tangerine“ vjerojatno ne bi skretao pažnju sam po sebi, da nije bilo jedne intrigantne tehničke potankosti: bio je to prvi američki dugometražni film u cijelosti snimljen mobitelom.

Nakon tog siječnja 2015.- međutim- ništa više nije bilo isto. Američki je film dobio velikog filmaša.

„Tangerine“ je bio crna komedija ambijentirana u svijet transseksualne prostitucije oko losanđeleskog Santa Monica Boulevarda.  Taj je film sadržavao sve ono što će postati Bakerovo prepoznatljivo obilježje. U suštini, Sean Baker je socijalni filmaš.  Njegovi se filmovi bave krajnje marginalnim i razvlaštenim zakutcima društva: to mogu biti transseksualne prostitutke, park prikolica u Teksasu ili sirotinja iz floridskih jeftinih motela. U Bakerovim filmovima puno je čemera –ali, oni sami nikad nisu čemerni. Puni su humora i elana, živahni i šareni, slave život, a pogotovo slave male ljude s kojima se bave. Svaki Bakerov film praskavi je koktel čistog vitaliteta.

Kao režiser Baker je snimio niz sjajnih filmova, te dva stvarna remek djela- „Tangerine“ (2015) i „Florida Project“ (2017). To je konačno ponukalo i canneski festival da novi Bakerov film ovog proljeća uvrsti u konkurenciju. Taj je film –„Anora“ - na koncu u svibnju i osvojio Zlatnu palmu. U Cannesu se ne jednom dogodilo da režiser Zlatnu palmu dobije ponajprije zato jer je nije dobio onda kad je doista trebao, za prethodni i bolji film. U neku ruku to vrijedi i za „Anoru“. Baker je imao boljih filmova od friškog canneskog pobjednika. Ali- to ne znači da „Anora“ nije predivna.

Naslovna junakinja Bakerovog filma je Anora Mihejeva (Madison), Njujorčanka ruskog podrijetla koja radi u striperskom klubu. Tamo upozna Vanju (Ejdelštejn)- raskalašenog i razmaženog sina ruskog oligarha. Lakomislenom se Vanji svidi striperica koja jedva nabada ruski. Ponudi joj plaćeno sedmodnevno partijanje, potom izlet u Las Vegas, a u Las Vegasu i- vjenčanje. Par se doista vjenča, no vijest o tome stiže do Moskve. Vanjini roditelji prvo na noge dižu njujorške sluge-batinaše, a potom i sami slijeću u New York. Cilj im je što brže i jeftinije zatrti sinov hir.

„Anora“ je čisti Sean Baker, makar u „light“ varijanti. Film nas opet uvodi u ozloglašeni zakutak društva: svijet seksualnih radnica. Taj svijet Baker (opet) rekonstruira brižljivo i bez patroniziranja, dajući ljudima koji ga obitavaju dignitet i životnost. Kad se zaplet s vjenčanjem zakuha, „Anora“ postaje situacijska komedija. Baker cijedi do kraja apsurd u kojem su se likovi zatekli. Pri tom uspijeva životno obojiti baš svaki lik: ruskog plaćenog siledžiju (Borisov), oligarhovog armenskog pobočnika (Tovmasyan), tajkunski bračni par, djevojke iz striptiz-kluba. Svi se ti likovi ravnaju prema jednom, vrhovnom organizacijskom principu- a to je onaj klasni. Kraj sve vedrine i komike, „Anora“ je sjetni film o neumoljivosti klasnog društva. Ma koliko god sanjarili, koliko se trsili, prepreka (bar za neke) ostaje neprelazna.

„Anora“ je dosad vjerojatno najkomercijalniji Bakerov film. Moglo bi ga se zamisliti kao holivudsku mainstream komediju 80-ih s mladom Julijom Roberts u glavnoj ulozi. Ali- film istodobno ima nešto što takav holivudski ne bi imao. To je taj Bakerov čarobni dodir- smjesa humora, kaosa i pulsirajućeg života.

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley

Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.

Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.

Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.

Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'

Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.

U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.

Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.

Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.

Redatelj: Bradley Corbet
Uloge: Adrien Brody, Felicity Jones, Guy Pearce, Joe Alwyn, Raffey Cassidy, Stacy Martin, Emma Laird, Isaach de Bankolé, Alessandro Nivola
US, UK, HU, 215'
 

Kratki uvod u temu:  dr.sc. Sanja Matijević Barčot,  docentica na Katedri za arhitektonsko planiranje

Beskompromisna i golema u svakom pogledu, ova epska biografska drama je gotovo savršen primjer korelacije forme i sadržaja.

Brutalizam je arhitektektonski stil monumentalnog, jednoobraznog, grubo dominantnog, ali istovremeno i fascinantnog izgleda. U rukama onog čija se samouvjerenost spaja sa strašću, znanjem i kontekstualnim razumijevanjem, brutalistički pristup stvara spektakularno djelo, tresak betonskog malja u blato malograđanskog ukusa. U rukama bezveznjaka, stvara pretjeranu oblikovnu buku. Brutalizam nije samo oblikovna, već i bitna etička pozicija modernizma.

Ovaj film dijeli te osobine. Svojom kontroverznošću, etikom i estetikom, zahtijevnošću i na koncu pukom vremenskom golemošću, ne izlazi u susret ukusima mase. Igra na sve ili ništa. U ovom je slučaju ispalo sve, i Brutalist je prošao izvrsno na svim festivalima i nagradama na kojima se pojavio, okrunivši to sa 10 nominacija za Oscara. Da nije tako, film se, unaprijed procijenjen kao predug i nezanimljiv širokoj publici, vjerojatno ne bi niti pojavio u kinima.

Govori o Lászlóu Tóthu (Adrien Brody) mađarskom arhitektu koji, preživjevši Holokaust,  dolazi u SAD i pod okriljem industrijalca Harrisona Leea Van Burena Sr počinje projektirati. Prati njegov život i rad sa detaljnošću koja bi, u rukama manje vještog redatelja, bila naporna i teška. No na koncu, film opravdava kako svoju neobičnu minutažu, tako i sve ostale neobične izbore koje je autor napravio da bi ostvario svoje, možda, i remek-djelo. Rano je to još reći, tek mu je 36 godina. 

Veronika Lišková CZ, SK, HR, 2024. 109'
Scenarij: Eugen Liška, Zuzana Pokorna
Uloge: Pavla Beretová, Julie Šoucová, Zuzana Kronerová, Tomáš Bambušek, Stojan Matavulj

Nakon smrti supruga, Petra, u ranim četrdesetima, postaje udovica. No, tuga nije jedini izazov s kojim se ona i njezina kći, tinejdžerica Dominika, moraju suočiti. Smrt voljene osobe donosi im beskonačni birokratski vrtlog: hipoteke, kredite, najamnine, račune. U borbi za novi život, Petra se uči osloniti sama na sebe. Češka dokumentaristica Veronika Lišková odlično se snašla na teritoriju igranog filma koji prati putovanja žene kroz izazove žalovanja, roditeljstva, birokracije, ekonomske i egzistencijalne nesigurnosti, toksičnih obiteljskih odnosa i vlastitih transformacija. Priča nas suočava s njezinom sirovom tugom i samoćom dok rekonstruira svoj život. U ovoj psihološkoj drami Lišková hrabro izaziva društvene tabue o žalosti, dajući pronicljiv komentar o suočavanju sa smrću i preživljavanjem u današnjem svijetu.

Reatelj: Shiori Itô
Scenarist: Shiori Itô
Uloge: Shiori Itô
US, UK, JP, 2024,, 102'

Kada 28-godišnja perspektivna novinarka Shiori Ito izađe u javnost u svibnju 2017. sa svojom optužbom da ju je silovao tada najbliži novinar i biograf premijera Shinza Abea, osjeća da nema drugog izbora ako želi promijeniti zastarjele japanske zakone o seksualnom zlostavljanju. Njezina press konferencija šokira javnost u društvu u kojem se javno govoriti o takvim stvarima smatra sramotnim. Za nekoliko dana, Shiori biva uvučena u središte japanske politike — desnica je vidi kao prijetnju za rušenje Abeove vlade dok je ljevica slavi kao heroinu iz istog razloga. Prijetnje smrću, internetsko zlostavljanje i pošta mržnje tjeraju je u silaznu spiralu. Kad podigne građansku tužbu, optuženi objavljuje rat svim sredstvima protiv nje. Odlučna da ne bude loš primjer drugim žrtvama, Shiori ne odustaje od slučaja i objavljuje knjigu o svom iskustvu. U njenoj vlastitoj režiji s najosobnijim materijalom, Crna kutija: Dnevnici bilježi Shiorino burno, emocionalno iscrpljujuće i konačno pobjedonosno putovanje, otkrivajući ženu iza naslovnica. Istovremeno žrtva i novinarka koja istražuje vlastiti slučaj, dokumentarac pokazuje da Shiori nije pokazala hrabrost samo kako bi potaknula društvenu promjenu, već i da bi se održala na životu.

Film je nominiran za Oscara u kategoriji Najboljeg dokumentarnog filma.

Aurora Gossé, Norveška, 2023., 92'
Uloge: Liv Elvira Kippersund Larsson,Cengiz Al,Viljar Knutsen Bjaadal, Anne Marit Jacobsen,Anders Baasmo,Andrea Bræin Hovig,Frida Ånnevik,
Scenarij: Silje Holtet

Za razliku od rasplesane kraljice iz istoimene hit pjesme grupe ABBA, 12-godišnja Mina Mørk ne zna ni plesati ni jiveati, a kamoli breakdanceati. A kada u njezinu školu dođe novi učenik, ni više ni manje nego popularan (i zgodan!) hip hop plesač Edwin, poznatiji pod umjetničkim imenom ED WIN, Mina će postati bolno svjesna te činjenice.

Edwin će organizirati audiciju za svoju novu plesnu skupinu, a nedostatak plesnog umijeća neće spriječiti do ušiju zaljubljenu Minu u nakani da se prijavi i tako osvoji Edwinovo srce. No, u tome će trebati pomoć pa u nemoguću misiju spremno uskače Minina baka.

Šarmantno, toplo ostvarenje podjednako će vas nasmijati koliko i rasplakati, ali ono najvažnije – podsjetit će na onaj pulsirajući osjećaj u tijelu kada zasvira pjesma koju obožavamo, kada se u vidokrugu pojavi osoba koja nam se sviđa ili kada na krilima vlastite upornosti i truda ostvarimo svoj san.

Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley

Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.

Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.

Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.

Sarah Polley, 2022., US, 104'
Scenarij: Sarah Polley, Miriam Toews
Uloge: Rooney Mara, Claire Foy, Jessie Buckley, Judith Ivey, Frances McDormand

Uznemirene slučajevima seksualnog zlostavljanja unutar izolirane menonitske vjerske kolonije, skupina žena okuplja se u sjeniku kako bi razgovarale o tome kako reagirati. U odsutnosti muškaraca, žene svode svoje opcije na tri: ne raditi ništa, ostati i boriti se ili otići. Neke se boje da će svaki čin prkosa ugroziti njihov ulazak u raj, a druge vjeruju da ne mogu preživjeti bez muževa i sinova. Neke su spremne poduzeti sve kako bi pobjegle od terora svojih obiteljskih života i inzistiraju na tome da je „istina jača od pravila“.

Film je osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij 2023., Nagradu Udruženja američkih scenarista za najbolji scenarij,Satellite za najbolji adaptirani scenarij, BFCA za najbolji scenarij, Nagradu Američkog filmskog instituta za film godine, Nagradu Satellite za najbolju sporednu glumicu i još niz drugih priznanja.

Sarah Polley ide teškim redateljskim putem, držeći kameru gotovo neprekidno u sjeniku i prepuštajući svojoj fantastičnoj glumačkoj ekipi da prenese atmosferu, težinu i potresnost svoje situacije, bez flashbackova, inscenacija ili ikakvog drugog sredstva koje bi publici zorno prikazalo svireposti kojima su izložene one i njihova djeca. Njezin je filmski alat, pak, u tom sjeniku iskorišten u maksimalnom dijapazonu. Od kadrova koji izgledaju kao da sam Bog gleda njihove okupljene glave do Bergmanovskih krupnih kadrova žilavih menonitkinja.

Minimalistički soundtrack Hildur Guðnadóttir savršeno stapa drevne i moderne elemente, tiho prateći priču koja je istodobno drevna i bezvremenska.

Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US,  90'

David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.

Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.

Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu  Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.

Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley

Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.

Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.

Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.

Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette

Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.

Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18).  To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.

Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan. 

Božji gnjev, Kristijan Milić, 2024., HR, BA, 110'
Scenarij: Josip Mlakić
Uloge: Ivo Krešić, Marko Cindrić, Domagoj Mrkonjić, Ivan Skoko, Mario Knezović, Dragan Despot, Dejan Aćimović, Vinko Kraljević, Mate Gulin, Mladen Vulić, Dragan Šuvak, Martina Mandek, Marinko Prga, Mijo Jurišić, Darko Stazić, Vlasta Ramljak, Slaven Knezović, Miro Barnjak, Mijo Kevo, Anđela Kusić, Matija Čigir, Maja Lasić, Asim Ugljen, Nino Sorić, Tomislav Šipek

Ilija je vojnik HVO-a negdje u Srednjoj Bosni krajem 1993. godine. Jedno jutro nakon rutinske akcije postavljanja mina saznaje da je njegov mlađi brat Goran poginuo zajedno s osmoricom drugih vojnika daleko iza neprijateljskih linija. Preko prijatelja iz tajne službe doznaje da ta misija nije bila službena, već su Goran i ostali u nju otišli kao plaćenici. Ilija polako otkriva mrežu ilegalnih radnji u koje nije upletena samo vojska, već i visoko rangirani dužnosnici. Dok istraga postaje sve opasnijom, prvobitna želja za istinom polagano se pretvara u patološki osvetnički pohod.

Božji gnjev, Kristijan Milić, 2024., HR, BA, 110'
Scenarij: Josip Mlakić
Uloge: Ivo Krešić, Marko Cindrić, Domagoj Mrkonjić, Ivan Skoko, Mario Knezović, Dragan Despot, Dejan Aćimović, Vinko Kraljević, Mate Gulin, Mladen Vulić, Dragan Šuvak, Martina Mandek, Marinko Prga, Mijo Jurišić, Darko Stazić, Vlasta Ramljak, Slaven Knezović, Miro Barnjak, Mijo Kevo, Anđela Kusić, Matija Čigir, Maja Lasić, Asim Ugljen, Nino Sorić, Tomislav Šipek

Ilija je vojnik HVO-a negdje u Srednjoj Bosni krajem 1993. godine. Jedno jutro nakon rutinske akcije postavljanja mina saznaje da je njegov mlađi brat Goran poginuo zajedno s osmoricom drugih vojnika daleko iza neprijateljskih linija. Preko prijatelja iz tajne službe doznaje da ta misija nije bila službena, već su Goran i ostali u nju otišli kao plaćenici. Ilija polako otkriva mrežu ilegalnih radnji u koje nije upletena samo vojska, već i visoko rangirani dužnosnici. Dok istraga postaje sve opasnijom, prvobitna želja za istinom polagano se pretvara u patološki osvetnički pohod.

Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca

Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa.  Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju  dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".

„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).

Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“

Hana Samardžija, Jutarnji List

Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca

Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa.  Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju  dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".

„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).

Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“

Hana Samardžija, Jutarnji List

Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film

Scenaristica i redateljica Payal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom. 

Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film

Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.

„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.

Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.

Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.

No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.

Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.

Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“

Zrinka Pavlić, T-Portal

Estonija, Francuska, Island, 2023., 89 min.
Režija:Anna Hints
Scenarij:Anna Hints

Duboko u estonskoj šumi, skupina žena okuplja se u opuštajućoj tami saune.  Obavijene vrućinom, u sigurnosti zatvorenog, od svijeta izoliranog prostora, žene govore. O svakodnevici. O banalnim, nevažnim stvarima. O strašnim, životno ugrožavajućim traumama. O zadovoljstvima i strahovima. Ritual pročišćavanja i opuštanja postaje i mjesto vraćanja snage za život u vanjskom svijetu, mjesto slobode od prosuđivanja i pritiska. Ovjenčan nagradom žirija za najbolju režiju na ovogodišnjem Sundanceu, Sestrinstvo parne kupelji impresivno je snimljen dokumentarac o tradiciji, ženskom zajedništvu i golim istinama. Nastajao je čak sedam godina, a kao marginalnu, ali zanimljivu informacija dodajemo da je estonska dimna sauna, koju gledamo u filmu, na popisu Svjetske kulturne baštine pri UNESCO-u

Nagrade: Sundance 2023 - Nagrada žirija za najbolju režiju / San FranciscoIFF Najbolji dokumentarni film / Europske filmske nagrade 2023 - Najbolji dokumentarni film
Nominacije: IDA 2023 - Najbolji scenarij (Anna Hints)

Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca

Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa.  Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju  dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".

„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).

Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“

Hana Samardžija, Jutarnji List

Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette

Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.

Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18).  To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.

Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan. 

Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley

Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.

Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.

Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.

Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'

Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.

U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.

Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.

Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.

Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette

Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.

Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18).  To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.

Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan. 

Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette

Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.

Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18).  To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.

Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan. 

Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan

Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.

Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje  prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.

Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.

Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.

Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.

Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca

Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa.  Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju  dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".

„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).

Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“

Hana Samardžija, Jutarnji List

Haifaa Al-Mansour, 2019. Saudijska Arabija 104'
Scenarij: Haifaa Al-Mansour, Brad Niemann
Uloge: Mila Al Zahrani, Mohamed Othman, Nora Al Awad

Kad Maryam, vrijednu mladu liječnicu u jednoj klinici u malom gradu, spriječe da odleti u Dubai na konferenciju bez uobičajenog odobrenja muškog skrbnika, ona zatraži pomoć od rođakinje s političkim vezama, te se registrira kao kandidatkinja za općinsko vijeće. Maryam vidi izbore kao način da popravi blatnjavu cestu ispred svoje klinike, ali njezina kampanja polako dobiva na širem zanimanju.

Kroz zabavan i lako gledljiv film redateljica nam prikazuje ključne elemente političkog i društvenog pejzaža Saudijske Arabije, ali, na žalost, ne samo nje. Nepotizam, cinizam, seksizam, proizvoljnost i represija su normalizirani, a radikalna infantilizacija i ponižavanje, koje ljudima u drugim djelovima svijeta mogu izgledati nevjerojatno, svakodnevica su žena ne tako daleko od nas, a ako dođe to trenutka u kojem je promjena moguća, on je slučajan i u svojoj suštini ironičan. 

Svebor Mihael Jelić, 2024. HR 107'
Uloge: Kristina Jovanović, Sven Latinović, Antonia Mrkonjić, Luka Vondrak, Vedran Dakić

Frka se odvija u jednoj noći u kojoj Nika, konobarica iz Osijeka, upada u nevolju s lokalnim kriminalcem. Ona očajnički želi financijski pomoći svojim roditeljima, i tako upadne u dugove kod lokalnog dilera Petra čime dovede sebe i nekoliko prijatelja u opasnost.

On joj postavi ultimatum koji nju i njezine prijatelje vodi u napetu utrku protiv vremena u kojoj su njihove moralne granice testirane, a posljedice njihovih postupaka prate ih kroz grad. Naši heroji – Nika, Luka, Sara i Voki – moraju skupiti novac od Petrovih dužnika do idućeg jutra. Naizgled mirna večer pretvara im se u dramu životnih razmjera dok jure po Osijeku cijelu noć. Frka je drugi dugometražni film mladog redatelja Svebora Mihaela Jelića nakon debitantskog kratkog filma Đaneri i dugometražnog filma Zagrebački ekvinocij, najgledanijeg domaćeg filma u hrvatskim kinima 2020. godine.

Film je primjeren uzrastu od viših razreda osnovne škole pa dalje, svakako interesantan i odraslima.

Philippa Lowthorpe, 2020. UK, 106'
Uloge:Keira Knightley, Gugu Mbatha-Raw, Jessie Buckley, Greg Kinnear, Rhys Ifans

Godine 1970. natjecanje Miss svijeta održano je u Londonu, a domaćin ceremonije bio je američki legendarni komičar Bob Hope. U to je vrijeme natjecanje Miss svijeta s preko stotinu milijuna gledatelja bio najgledaniji televizijski program na svijetu. Uz tvrdnju da natjecanja u ljepoti omalovažavaju žene, novi pokret naziva „Pokret za ženska prava“ gotovo je preko noći postigao slavu nakon što su njegovi članovi potpuno nenajavljeno izašli na pozornicu i na taj način prekinuli prijenos natjecanja uživo. I ne samo to: kada je natjecanje nastavljeno, rezultat istoga izazvao je snažne reakcije: pobjednica nije bila favorizirana Šveđanka već miss Grenade – prva crnkinja u povijesti koja je okrunjena kao Miss svijeta. U samo nekoliko sati, globalno gledateljstvo diljem svijeta svjedočilo je nezamislivim posljedicama koje su uslijedile nakon šokantnog obrata.

Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan

Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.

Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje  prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.

Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.

Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.

Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.

Louise Courvoisier, 2024., FR, 92'
Scénarij: Louise Courvoisier,Théo Abadie, Marcia Romano
Uloge: Clément Faveau, Maïwène Barthelemy,Luna Garret

Nakon tragične smrti oca, osamnaestogodišnji Totone neočekivano i iznenada mora odrasti kako bi se počeo brinuti za svoju mlađu sestru te njihovu pomalo umiruću obiteljsku farmu u Francuskoj. Mladi Totone još više odgovornosti na sebe preuzima u trenutku kada se prijavljuje za novčano natjecanje u izradi najboljeg sira zapadnog dijela francuskih Alpi. Film “Kraljevi ljeta” istovremeno je vrlo realističan pogled na težak život franucskih poljoprivrednika, ali i vrlo dirljiva ljubavna priča i, iznad svega, oda ljubavi prema siru.

Premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled, i ima četiri nominacije za prestižnu francusku nagradu Cesar!

Noémie Merlant, FR, 2024. 104'
Uloge: Noémie Merlant, Souheila Yacoub, Sanda Codreanu

Redateljski prvijenac poznate francuske glumice Noémie Merlant premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu. Njegove su junakinje tri djevojke koje, za vrijeme toplotnog udara u Marseilleu, provode dan uplićući se u živote svojih susjeda i promatrajući ih s balkona. No, zabava će potrajati sve do večeri u kojoj isprva samo slučajno provjeravaju zgodnog tipa s druge strane ulice. Odatle, komedija zaokreće u smjeru horora, večer se pretvara u krvoproliće i trio je prisiljen nositi se sa situacijom.

Ovu živopisnu žanrovsku mješavinu komedije, trilera i horora zajedno su napisale Noémie Merlant i Céline Sciamma, koje su se upoznale radeći na Sciamminom nagrađivanom filmu „Portret žene u plamenu“.

Laetitia Dosch «  2024., Švicarska, 80’
Uloge: Laetitia Dosch, François DAMIENS, Jean-Pascal ZADI, Anne DORVAL, Pierre DELADONCHAMPS, Anabela MOREIRA

April, odvjetnica, sita je prihvaćanja izgubljenih slučajeva, no kada joj se obrati Dariuch, još jedan naizgled beznadni klijent, ne može odoljeti izazovu. On, naime, traži da brani njegovog vjernog psećeg pratitelja, Cosmosa. Zaranja u apsurdnost obrane klijenta psa, suočavajući se ne samo s pravnim sustavom, već i nizom drugih neočekivanih problema. Razvija se živahan i komičan sudski slučaj - u kojem život jednog psa visi o koncu.

Tema je satirična i metaforična, a ljubitelji dobre glume svakako će uočiti talentiranog psa čiji bi raspon izraza, kretnji i glasanja svakako zaslužio neku nagradu.

Labavo temeljen na stvarnom slučaju, film je energičan, originalan ali i duboko promišljena priča o našem odnosu sa životinjama.

Xavier Seron, 2023. Belgija, 88'
Uloge : AriehWorthalter, Mara Taquin, Jean-Jacques Rausin.

Da udobrovolji Cecile, Tom pristaje udomiti Chihuahuu.

Greta je očajna. Njezin asistent i njezin pas su poginuli.

Franck i Lola se zaljube na prvi pogled. Ali Lola ne voli pse.

Tri pseće priče koje, u stvari, opisuju ljudska bića, njihovu osamljenost i stalnu potrebu za ljubavlju. .

Pas funkcionira kao lakmus za otkrivanje negativnih strana našeg društva, našeg odnosa prema suvremenicima i svijetu, vlastitoj animalnosti, usamljenosti, nedostatka ljubavi i referentnih točaka.  On nam daje pogled na ponekad pust, nadrealni, groteskni, divan, tragičan ili okrutan spektakl ljudske komedije.

Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US,  90'

David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.

Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.

Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu  Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.

Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley

Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.

Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.

Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.

Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan

Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.

Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje  prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.

Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.

Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.

Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.

Sally Potter, 1997. UK, FR, 100'

Film velike Sally Potterje fikcija, ali fikcija u kojoj je sve, u nekom posve filmskom smislu – stvarno. Protagonistica je britanska redateljica Sally, koju glumi britanska redateljica Sally Potter. Ona upoznaje fascinantnog plesača tanga po imenu Pablo, kojeg glumi fascinantni plesač tanga Pablo Veron. Kaže da će ga, ako joj bude davao sate tanga, staviti u film. I evo ga u filmu.

U tom filmu, Sally Potter odlično pleše tango, pa možemo biti sasvim sigurni da je prethodno imala satove tanga.

Film je podjeljen u „lekcije“. Neke od njih su vezane uz ples, neke uz život. Pablo i Sally plešu zajedno, ali tenzije među njima su jasne. Kao redateljica, ona je naviknuta da vodi, kao plesač, on također. Jasno je da nisu idealan par, ali jasna je i njihova sklonost da idealiziraju jedno drugog, privlače se i odbijaju. Baš kao tango.

Zanimljivo da je ovaj film doživio kritike mahom zbog jednog razloga. Kritičari su (moramo li primjetiti – mahom muškarci koji su metre novinskog prostora potrošili na hvaljenje filmova u kojima sijedi debeljkovići snube osamnaestogodišnje ljepotice) držali „narcisoidnim“, „oholim“ i „neprivlačnim“ činjenicu da Potter, kao tada srednjovječna žena, nalazi primjerenim da se pojavljuje ispred kamere, pa još u ulozi žene zaljubljene u pristalog plesača tanga, koja, pazi sad, pleše okolo ko da joj je 20 godina, a oni jadni moraju to gledat.

To je, ujedno, i razlog zbog kojeg smo ovaj film uvrstili u Mjesec žena. Jer, osim što je inovativna, smjela i vješta redateljica, Sally Potter je i žena koja ne cenzurira svoju javnu prisutnost patrijaharnim predrasudama o tome što je ženi „primjereno“, niti represivnim obrascima o tome kako bi trebao izgledati ljubavni narativ na filmu. Dapače, izaziva ih na svakom koraku. 

Michael Fessler, FR, 2024., 85 min.

Obiteljska avantura prati malo lane, Bambija, koje korača kroz životne pustolovine u pratnji raznih šumskih životinja te otkriva prirodu dok odrasta. Kroz igru i učenje, Bambi otkriva ljepote prirode, ali i njene opasnosti. Kada lovci ubiju Bambijevu majku, mora se osloniti na vlastitu snagu i mudrost kako bi preživio i pronašao svoje mjesto u svijetu. Ova poetska filmska adaptacija istoimenog romana Félixa Saltena istinska je oda prirodi za sve uzraste.

Adaptacija je napravljena u dokumentarnoj formi, s pravim životinjama, iako, naravno, s naracijom primjerenom djeci. Osim toga, dotaknuti su elementi koji pokazuju važnost životinja i lošu ulogu koju ljudi često imaju u njihovim životima. Vješta montaža naglašava dramu i neizvjesnost.

Zoe Leigh Hopkins, 2021., Kanada, 100'
Uloge: Dakota Ray Hebert, Jail Wolf, Asivak Koostachin

Beck, samohrana majka, živi u u području šest naroda u Kanadi. Nakon majčine smrti, odustala je od svog sna da postane učiteljica Mohawk jezika, a njen nezdrav način života prepun krafni, pizze, kolača i cigareta dovede je do dijabetičke komu. U njoj, kazuje joj se duh Toma Longboata, sportske legende s početka 1900-ih; on uči Beck da postane trkačica, posvećujući svaku svoju trku nekom aspektu svog života ili posebnoj osobi.

Ispričan s lakoćom, Maratonka je anti-rom-com, o ženi koja se mora uhvatiti u koštac s duhovima svoje prošlosti prije nego što može potrčati prema novoj budućnosti. Uz snažnu glavnu izvedbu Dakote Ray Hebert, kao i izvanrednu glumačku postavu, debitantski igrani film redateljice Zoe Leigh Hopkins jedinstvena je autohtona priča nagrađena na više festivala, uključujući Moon Jury Award, Audience Choice Award i American Indian Film Festival 2021.

Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan

Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.

Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje  prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.

Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.

Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.

Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.