MEDIJI
Danas je teško zamisliti jedan veći grad bez specijalnog kinematografa kinoteke, gdje se uz kratka uvodna predavanja prikazuju djela čuvenih redatelja, priređuju izložbe, ankete i razvija interesantna filmološka aktivnost. Kinoteka danas zadovoljava neke kulturne potrebe suvremenog čovjeka isto onako kao što koncertne poslovnice ili pinakoteke okupljaju ljubitelje drugih umjetnosti... (SD/Kultura/Vojko Mirković, rujan 1961.)
U svojoj dvorani kod Zlatnih vrata Centar za kulturu Radničkog sveučilišta će vjerojatno svakog prvog ponedjeljka u mjesecu davati tri projekcije jednog vrijednog filma iz arhiva Kinoteke. Iz spiskova naslova kojima raspolaže Kinoteka za ovu godinu s lakoćom se može napraviti repertoar i od takvih remek djela kao što je „Krstarica Potemkin“ Ejzenštejna, a i onih koji su unatoč tome što su pravljeni od prave filmske legure, privlačni za širu publiku (na primjer „Ubica M“ Fritza Langa). Split bi tako dobio, premda još uvijek rudimentarno stalnu tribinu Kinoteke. U odnosu na sadašnje stanje to je napredak. Možda bismo kasnije, ako se naše nade u publiku ne iznevjere, mogli tražiti da djela iz muzeja filmske umjetnosti u Splitu budu češće... (SD/Kultura/Vojko Mirković, siječanj 1965.)
Film je jedina umjetnost čija djela u najkraćem vremenu od svog postojanja mogu biti prisutna u svim krajevima svijeta. Ali film je i najviše komercijalizirana umjetnost, toliko podređena tržištu da je veći dio svjetske produkcije estetski bezvrijedan. Prave su vrijednosti rijetke i one se, pored svega nekoliko filmova godišnje iz tekuće proizvodnje, mogu vidjeti samo u kinotekama. U Splitu su se dosada povremeno prikazivali stari filmovi iz fonda Kinoteke, ali bez ikakva reda i promišljenosti. No, izgleda da bi u tome uskoro mogao nastati temeljiti preokret. Kino „Zlatna vrata“, koje se već od rujna prošle godine prestalo bavti reprodukcijom filmova u opticaju, postalo bi splitski dom Kinoteke. U toj dvorani dnevno bi se prikazivala klasična djela filmske umjetnosti poredana po ciklusima. Možda prvi ciklus bude od devet filmova njemačkog ekspresionizma, dakle najvrednije što je ta nacija dala celuloidnoj vrpci. Izvjesnu teškoću činit će vjerojatno nepripremljenost Splićana za taj muzej filma. Zbog toga se predviđa suradnja organizatora tih projekcija s nastavnicima u školama, pa i pokretanje posebne organizacije među mladima, slično Muzičkoj omladini. Prirodno, i umjestan publicitet, kao i prijatna atmosfera u dvorani „Zlatna vrata“ pridonijet će da kinotekine predstave steknu popularnost u širem krugu ljubitelja filma. Dakle, bude li taj načelni sporazum oživotvoren, Split će prije ljetne sezone dobiti još jednu, možda i najatraktivniju, umjetnički produkciju… (SD/Kultura/Vojko Mirković, 1. ožujka 1969.)
Oko sedamstotina splitskih srednjoškolaca, članova filmskih klubova, već drugu sezonu sustavno gleda najbolja ostvarenja sedme umjetnosti. Na specijalnim projekcijama oni se upoznaju s panoramom od Griffithovih pionirskih djela do već klasičnih filmova francuskog novog vala. Središte tih klubova – Tribinu mladih Narodnog sveučilišta „Đuro Salaj“ – tim filmovima opskrbljuje Jugoslavenska kinoteka. Kada su se osnivali filmski klubovi u Splitu, prirodno se težilo upoznavanju školske omladine s poviješću filmske umjetnosti, jedine koje u njezinim bitnim vijednostima možemo predočiti suvremenom čovjeku u izvornom obliku. U stotinjak projekcija može se steći uvid u antologijska dostignuća starijeg filma, a to se da učiniti u četiri školske godine. Rad filmskih klubova utoliko je društveno poželjniji što je golemo porasla potreba za vizualno-estetskim obrazovanjem mladih. Danas se govori o video-kulturi koja postaje dominantnom i potiskuje ranije oblike društvene komunikacije. (SD/Subotnja panorama/Vojko Mirković, 15. veljače 1972.)
Filmski publiku treba odgajati, ona se i suviše orijentirala na vlastiti sluh, a on se povodi za onim što je oko njega. Ne valja sada prijeći u krajnost pa prikazivati samo „ozbiljna“ djela, projicirati samo domaće filmove. Više raznovrsnosti nikada ne manjka. A što se pak najmlađih posjetioca tiče, čini nam se da je u pravo vrijeme Centar za kulturu Narodnog sveučilišta „Đuro Salaj“ u srednjim i višim školama prišao organizaciji filmskih klubova, zajednice mladih ljudi, zainteresiranih za klasična djela svjetske kinematografije. Odatle valja početi. (SD/Kultura/Jakša Fiamengo, 18. siječnja 1973.)
Filmska kultura kao kulturna potreba tek se u posljednje vrijeme afirmira u suvremenoj nastavi a posebno je značajna njezina uloga u programima Centra za kulturu Narodnog sveučilišta „Đuro Salaj“ u Splitu. Naime, u nastojanju da u mladom čovjeku probudi ljubav prema sedmoj umjetnosti prije tri godine javila se u sveučilištu ideja o osnivanju filmskih klubova, odnosno ljubitelja filma koji će ga poimati kao umjetnost, a ne kao puku razonodu, kao suzbijanje dokolice. Danas je u filmske klubove uključeno preko tisuću aktivnih članova-promatrača antologijskih filmova koje za svoje članove od „Kinoteke“ nabavlja Tribina mladih Centra za kulturu narodnog sveučilišta. Bez iskustva i počevši ni od čega trebalo je stvoriti plan rada i program projekcija i u tu su svrhu konzultirani splitski poznavaoci filmske umjetnosti i društveni radnici (Kečkemet, Gligo, Martinac, Vučetić...) koji su bez dinara naknade i dan danas ostali suradnici filmskih klubova. Istodobno, nije se gubilo vrijeme. Dok se strpljivo čekalo sredstva, po splitskim se srednjim školama razgovaralo s profesorima i učenicima, slušalo prijedloge, uvjeravalo o potrebi poznavanja filmske kulture i filmskog izraza, dogovaralo o programu i naposljetku uključivalo omladinu u filmske klubove čija je jezgra bila u školama, a koji su radili pri Narodnom sveučilištu. U okviru posebnih predstava članovi tih klubova gledali su filmove i razgovarali o njima, slušali predavanja, učili i saznavali o filmu putem priručne biblioteke koju je sveučilište od svojih skromnih sredstava posebno kupilo za članove filmskih klubova. (SD/Kultura/Jakša Fiamengo, 6. veljače 1973.)
U vrijeme kada su žalopojke nad bijednim filmskim repertoarom postale pomalo pomodni štos, ohrabruje podatak da već gotovo šest godina svakog tjedna kroz prostorije bivšeg kluba „Zlatna vrata“ prodefilira oko 1500 (uglavnom mladih) ljudi i da im se tu servira repertoar sastavljen od djela s počasnim statusom u svim knjigama povijesti filma. Da bi pedagoška strana čitavog ovog posla bila što potpunija, filmske projekcije su popraćene i komentarima, tiskaju se i informativni listići u povodu svakog filma. (SD/Kultura/Joško Čelan, 12. ožujka 1974.)
Filmski klub koji djeluje u okviru Centra za kulturu radničkog sveučilišta „Đuro Salaj“ jamačno je jedna od onih kulturnih „institucija“ koje su popunile veliku prazninu u kulturnom životu ovoga grada, i štoviše, uspjele stvoriti sasvim vidljiv zanos za umjetnost filma. Uz nedosljednosti (blago rečeno) repertoarne politike Kino-poduzeća, svakako je bilo potrebno osigurati prostor za prikazivanje klasike sedme umjetnosti, budući da je poznata stvar da komercijalno-distributerski mehanizam ne jamči kvalitetan odabir filmova. Filmski klub Centra za kulturu, zapravo, odigrava ulogu kinoteke. Izuzetna je sreća što pri sveučilištu „Đuro Salaj“ postoje prostorije (kao i ini tehnički uvjeti) koji ispunjavaju zahtjeve za kinotečno prikazivanje filmova. Filmske priredbe u okviru ovoga kluba bijahu proteklih godina posjećene u tolikoj mjeri da se s pravom može govoriti o novoj kvaliteti kulturnog života u Splitu. Zato se valja nadati da će prostorije Centra za kulturu i nadalje ostati oazom mira u ovom gradu i prostorom gdje se mogu sresti oni koji filmove vole gledati i o njima razgovarati. (SD/Kroz Split/Bože V. Žigo, 11. rujna 1974.)
Vrijedno priznanje radu i značenju Filmskog kluba koje predstavlja Nagrada grada Splita ujedno je i priznavanje neprocjenjive uloge kinotečne djelatnosti u kreiranju kulturne klime i standarda jedne sredine, što se dugo vremena nije tako shvaćalo. (SD/Kultura/Ante Kuštre, 31. listopada 1984.)