PROGRAM KINOTEKE 2025. godina
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
Francuska, 2024., 132’
Redatelj: Jacques Audiard
Uloge: Karla Sofía Gascón, Adriana Paz, Edgar Ramirez, Zoe Saldana, Selena Gomez
"Emilia Perez," u režiji Jacquesa Audiarda, živopisna je glazbena dramedija koja prkosi svim konvencijama, žanrovskim i narativnim. Trenutno ima čak deset nominacija za Zlatni globus – više od bilo kojeg filma u 21. stoljeću, a dobitnik je i nagrade žirija i nagrade za najbolji ženski glumački ansambl na filmskom festivalu u Cannesu. To je ujedno i prvi put u dugoj povijesti tog festivala da je nagradu za najbolju žensku ulogu dobio čitav anasmbl. Priča spaja humor i dramu, i smjela je mješavina žanrovskih elemenata—kriminalističke drame, mjuzikla i komedije. Kritika prvenstveno hvali film zbog hrabrog pristupa. Variety ga je opisao kao “slavlje samoizražavanja i otpornosti koje je jednako zabavno koliko i dirljivo.” The Hollywood Reporter istaknuo je: “Gascónova nijansirana izvedba osigurava emocionalnu dubinu ovoj maštovitoj priči, čineći Emiliju nezaboravnim likom.” Screen Daily naglasio je "inovativno pripovijedanje koje redefinira mogućnosti žanra mjuzikla."
Emilija (karizmatična Karla Sofía Gascón), je, na počektku - muškarac. I to ne bilo kakav muškarac. Ona jemega-muškarac, Manitas Del Monte, boss meksičkog narkokartela, onaj čije muške osobine utjeruju strah i uspostavljaju hijerarhiju snagom i nasiljem. No, Manitas želi novi život, daleko od krim-miljea.
Rita (Zoe Saldaña), je prezaposlena odvjetnica čije sposobnosti i znanje propadaju uz dosadne poslove i ljigave klijente. Njihovi će se putevi ispreplesti kada je Manitas angažira da organizira njegov nestanak, i njegovu transformaciju u ženu, te da se pobrine za njegovu suprugu (Selena Gomez) i njihovo dvoje djece. Kako Emilija mijenja svoj identitet, tako identitet mijenja i film, prelazeći iz sirovog kriminalističkog trilera u blještavu glazbenu soap-operu, pa potom u melodramu.
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
Animirani film, sinkroniziran, 2023 | Trajanje: 66 min Redatelj: Christian Ryltenius
Uloge: Jelena Miholjević, Hrvoje Klobučar, Lara Đureš, Darin Pavišić, Luka Rukavina, Ena Rahelić, Gordan Grnović
Mama Muu želi napraviti svoj mjuu-zikl, ali u tom procesu slučajno napravi veliki nered i izgubi voljenog plišanog medu dječaka s farme. Nakon provođenja istrage uz pomoć prijateljice Vrane, pronalazi medu jako prljavog i pokidanog te ga odlučuje popraviti prije nego ga vrati dječaku.Nominiran je za nagradu Guldbagge za najbolju glazbu 2023. na Norveškom međunarodnom filmskom festivalu 2023.
Mama Muu je popularni lik koji su stvorili Jujja i Tomas Wieslander. Prvi put se pojavila u švedskoj dječjoj radio drami, a poslije i u knjigama koje je ilustrirao Sven Nordqvist. Danas je već i na filmu, kompjutorskim igricama i mnogim drugim mjestima, jer je draga Mama Muu postala omiljen dječji lik širom svijeta.
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
2005 | 96 min, US, CA, DE
Redatelj: David Cronenberg
Uloge: Viggo Mortensen, Maria Bello, William Hurt, Ed Harris, Ashton Holmes, Peter MacNeill
Adaptacija istoimenog grafičkog romana, „Povijest nasilja“, kroz priču o mirnom, običnom čovjeku koji se, sticajem okolnosti, nađe u situaciji da spriječi oružanu pljačku i postane medijski heroj, ali i upada u ozbiljne probleme s kriminalcima i vlastitom, u plitak grob sahranjemom prošlošću, progovara o razgranjavanju i izvorištima nasilja, te licemjernom, ambivalentnom odnosu koje društvo gaji prema njemu. Izgrađeno na žanrovskim elementima trilera, pa i westerna, „Povijest nasilja“ je složeno umjetničko djelo o ljudskoj prirodi.
Cronenberg, poznat kao majstor body horrora i akcije, ovim je filmom ušao u sasvim novi teritorij kojim je jednako impesionirao i kritiku i publiku, a glavn glumac - Viggo Mortensen – i danas ga drži najboljim filmom kojeg je ikada snimio.
Film je dobio niz nagrada na svjetskim festivalima, a bio je nominiran i za Zlatnu palmu u Cannesu, te za dva Oscara: Willliam Hurt za najbolju sporednu ulogu, scenarist Josh Olson za najbolji originalni scenari
Francuska, 2024., 132’
Redatelj: Jacques Audiard
Uloge: Karla Sofía Gascón, Adriana Paz, Edgar Ramirez, Zoe Saldana, Selena Gomez
"Emilia Perez," u režiji Jacquesa Audiarda, živopisna je glazbena dramedija koja prkosi svim konvencijama, žanrovskim i narativnim. Trenutno ima čak deset nominacija za Zlatni globus – više od bilo kojeg filma u 21. stoljeću, a dobitnik je i nagrade žirija i nagrade za najbolji ženski glumački ansambl na filmskom festivalu u Cannesu. To je ujedno i prvi put u dugoj povijesti tog festivala da je nagradu za najbolju žensku ulogu dobio čitav anasmbl. Priča spaja humor i dramu, i smjela je mješavina žanrovskih elemenata—kriminalističke drame, mjuzikla i komedije. Kritika prvenstveno hvali film zbog hrabrog pristupa. Variety ga je opisao kao “slavlje samoizražavanja i otpornosti koje je jednako zabavno koliko i dirljivo.” The Hollywood Reporter istaknuo je: “Gascónova nijansirana izvedba osigurava emocionalnu dubinu ovoj maštovitoj priči, čineći Emiliju nezaboravnim likom.” Screen Daily naglasio je "inovativno pripovijedanje koje redefinira mogućnosti žanra mjuzikla."
Emilija (karizmatična Karla Sofía Gascón), je, na počektku - muškarac. I to ne bilo kakav muškarac. Ona jemega-muškarac, Manitas Del Monte, boss meksičkog narkokartela, onaj čije muške osobine utjeruju strah i uspostavljaju hijerarhiju snagom i nasiljem. No, Manitas želi novi život, daleko od krim-miljea.
Rita (Zoe Saldaña), je prezaposlena odvjetnica čije sposobnosti i znanje propadaju uz dosadne poslove i ljigave klijente. Njihovi će se putevi ispreplesti kada je Manitas angažira da organizira njegov nestanak, i njegovu transformaciju u ženu, te da se pobrine za njegovu suprugu (Selena Gomez) i njihovo dvoje djece. Kako Emilija mijenja svoj identitet, tako identitet mijenja i film, prelazeći iz sirovog kriminalističkog trilera u blještavu glazbenu soap-operu, pa potom u melodramu.
Love Lies Bleeding, 2024. Rose Glass, 104 min. UK/US
Scenarij: Rose Glass i Weronika Tofilska
Uloge: Kristen Stewart , Katy O'Brian , Jena Malone , Anna Baryshnikov , Dave Franco i Ed Harris
Eklektična priča o mladoj, ali povučenoj voditeljici teretane Lou koja upoznaje Jackie, ambicioznu djevojku koja se nalazi tek u prolazu kroz mali gradić usred ničega na putu do Las Vegasa gdje se planira natjecati u bodibildingu. Njih dvije vrlo se brzo sprijatelje, ali će ih prijateljstvo odvesti u neočekivano nasilje te zamršenu mrežu Louine kriminalu odane obitelji.
Požuda i nasilje sudaraju se u snažnom i dobro odglumljenom, iznimnom radu ko-scenaristice i redateljice Rose Glass. (konsenzus kritičara / rotten tomatoes)
Redateljica pokazuje čvrsto i razigrano žanrovsko pripovijedanje koji se ne boji otići na neka čudna, ali zadivljujuća mjesta kojima je nemoguće ne diviti se. (Jack Martin / Film Feeder)
Neo-noir s dvije queer žene u središtu, „Love Lies Bleeding“ zamagljuje sve barijere, rezultirajući ekstatičnom – a ponekad i mučnom – vizijom oslobođenja. (Joe George / The Progressive)
Redateljica se otkriva kao nadarena portretistica emocionalne intimnosti i mučnih činova nasilja. (Filipe Freitas / Always Good Movies)
Film koji je jednako privlačan koliko i bolan, jednako nemilosrdan koliko i romantičan. (Connor Lightbody / Movies We Texted About)
Ne dobivaš često priliku tumačiti ženske likove koji se na ovakav način ponašaju te u konačnici izlaze kao pobjednice. Jer, realno, žene u ovom filmu pobjeđuju na ružan način koji je ponekad teško za gledati, ali znam da je upravo to ono što ženama diljem svijeta treba da vide na filmu. (Kristen Stewart)
https://www.imdb.com/title/tt19637052/?ref_=fn_al_tt_1
Komedija, režija: Sean Baker, uloge: Mikey Madison, Mark Ejdelštejn, Jura Borisov, Vache Tovmasiyan, KINA
Oscar za najbolji film i režiju
Sean Baker imao je 44 godine kad se 2015. na festivalu Sundance pojavio njegov film „Tangerine“. Do tog je trenutka on bio anonimni režiser nezapaženih nezavisnih komedija, s prošlošću višegodišnjeg heroinskog ovisnika. Ni film „Tangerine“ vjerojatno ne bi skretao pažnju sam po sebi, da nije bilo jedne intrigantne tehničke potankosti: bio je to prvi američki dugometražni film u cijelosti snimljen mobitelom.
Nakon tog siječnja 2015.- međutim- ništa više nije bilo isto. Američki je film dobio velikog filmaša.
„Tangerine“ je bio crna komedija ambijentirana u svijet transseksualne prostitucije oko losanđeleskog Santa Monica Boulevarda. Taj je film sadržavao sve ono što će postati Bakerovo prepoznatljivo obilježje. U suštini, Sean Baker je socijalni filmaš. Njegovi se filmovi bave krajnje marginalnim i razvlaštenim zakutcima društva: to mogu biti transseksualne prostitutke, park prikolica u Teksasu ili sirotinja iz floridskih jeftinih motela. U Bakerovim filmovima puno je čemera –ali, oni sami nikad nisu čemerni. Puni su humora i elana, živahni i šareni, slave život, a pogotovo slave male ljude s kojima se bave. Svaki Bakerov film praskavi je koktel čistog vitaliteta.
Kao režiser Baker je snimio niz sjajnih filmova, te dva stvarna remek djela- „Tangerine“ (2015) i „Florida Project“ (2017). To je konačno ponukalo i canneski festival da novi Bakerov film ovog proljeća uvrsti u konkurenciju. Taj je film –„Anora“ - na koncu u svibnju i osvojio Zlatnu palmu. U Cannesu se ne jednom dogodilo da režiser Zlatnu palmu dobije ponajprije zato jer je nije dobio onda kad je doista trebao, za prethodni i bolji film. U neku ruku to vrijedi i za „Anoru“. Baker je imao boljih filmova od friškog canneskog pobjednika. Ali- to ne znači da „Anora“ nije predivna.
Naslovna junakinja Bakerovog filma je Anora Mihejeva (Madison), Njujorčanka ruskog podrijetla koja radi u striperskom klubu. Tamo upozna Vanju (Ejdelštejn)- raskalašenog i razmaženog sina ruskog oligarha. Lakomislenom se Vanji svidi striperica koja jedva nabada ruski. Ponudi joj plaćeno sedmodnevno partijanje, potom izlet u Las Vegas, a u Las Vegasu i- vjenčanje. Par se doista vjenča, no vijest o tome stiže do Moskve. Vanjini roditelji prvo na noge dižu njujorške sluge-batinaše, a potom i sami slijeću u New York. Cilj im je što brže i jeftinije zatrti sinov hir.
„Anora“ je čisti Sean Baker, makar u „light“ varijanti. Film nas opet uvodi u ozloglašeni zakutak društva: svijet seksualnih radnica. Taj svijet Baker (opet) rekonstruira brižljivo i bez patroniziranja, dajući ljudima koji ga obitavaju dignitet i životnost. Kad se zaplet s vjenčanjem zakuha, „Anora“ postaje situacijska komedija. Baker cijedi do kraja apsurd u kojem su se likovi zatekli. Pri tom uspijeva životno obojiti baš svaki lik: ruskog plaćenog siledžiju (Borisov), oligarhovog armenskog pobočnika (Tovmasyan), tajkunski bračni par, djevojke iz striptiz-kluba. Svi se ti likovi ravnaju prema jednom, vrhovnom organizacijskom principu- a to je onaj klasni. Kraj sve vedrine i komike, „Anora“ je sjetni film o neumoljivosti klasnog društva. Ma koliko god sanjarili, koliko se trsili, prepreka (bar za neke) ostaje neprelazna.
„Anora“ je dosad vjerojatno najkomercijalniji Bakerov film. Moglo bi ga se zamisliti kao holivudsku mainstream komediju 80-ih s mladom Julijom Roberts u glavnoj ulozi. Ali- film istodobno ima nešto što takav holivudski ne bi imao. To je taj Bakerov čarobni dodir- smjesa humora, kaosa i pulsirajućeg života.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
Longlegs, SAD 2024., horor-triler, režija: Osgood Perkins uloge: Maika Monroe, Blair Underwood, Nicolas Cage
Redatelj Oz Perkins –sin glumca Anthonya Perkinsa- nanizao je u desetak godina seriju neobičnih horora koji su uglavnom ostali neopaženi. Samo je jedan od njih došao do hrvatskih kina: „Hansel and Gretel“, zanimljiva varijacija Ivice i Marice braće Grimm.
S novim filmom „Longlegs“ („Skupljač duša“) Perkins se – međutim- definitivno makao s margine. Njegov novi film zaradio je u SAD u prvom vikendu 22 milijuna dolara, završio na drugom mjestu liste gledanosti i pretvorio se u iznenađenje repertoarnog ljeta. Ne bez razloga.
Junakinja „Longlegs“ je Lee (Monroe) – policajka koju zbog njene paranormalne intuicije regrutira FBI. FBI joj da zadatak da istraži hladni slučaj. Riječ je o seriji krvoprolića koja su se dogodila po istom obrascu: jedan bi od ukućana pobio sve ostale a potom i sebe, a policija bi svaki put našla pismo koje potpisuje „Dugonogi“ (Longlegs). Istraga će je na koncu dovesti do gotovo neprepoznatljivog Nicolasa Cagea.
Perkinsov film sastoji se manje-više od samih općih mjesta: tu su FBi-evi profileri, serijski ubojica, grijeh predaka, zloslutna lutka. Ima tu malo od „Seven“, malo od „Jaganjci utihnu“, malo od Jamesa Wana. Ipak- toj vreći klišeja Perkins je uspio udahnuti originalni život. „Longlegs“ je sporogoreći film mistično jezive atmosfere koji je najbolji kad barata slutnjama, gradi neuhvatljivu prijetnju, a leđima vam prolaze srsi. Film kojeg je napravio majstor.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Payal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
Francuska 2023., melodrama
Režija: Tran Anh Hung
Uloge: Benoit Magimel, Juliette Binoche
Hrana i kuhanje silno su filmični. Da nisu, ne bi postojala tolika kuharska TV natjecanja i kulinarski kanali. Kod hrane i kuhanja kamera ljubi baš svaku fazu: jednako su filmični priprema, samo kuhanje, kao i gotovo jelo. Ono što jedino nije filmično jest čin jedenja: na ekranu on uvijek izgleda loše.
Kuhinja u filmu može biti okosnica zapleta (kao u „Jedi, pij, muškarci, žene“ Anga Leea). Može biti faktor karakterizacije. Ili faktor dočaravanja kulture, kao u Scorseseovim gangsterskim filmovima. Hrana– na koncu- može biti i zamašnjak melodrame. A takav je slučaj u filmu „Okus ljubavi“ („Le Passion de Dodin Bouffant“).
Film francusko-vijetnamskog redatelja Tran Anh Hunga zbiva se u Francuskoj 1889. Počinje dugom scenom pripreme ručka koja traje 38 minuta. Tijekom nje, domaćin gozbe Dodin (Benoit Magimel), njegova kuharica Eugenie (Juliette Binoche) i dvije asistentice pripremaju gozbu za Dodinove uzvanike. Tijekom gotovo 40 minuta četvero ljudi sjecka poriluk i mrkvu, rastapa maslac, priprema umake, kuha kotlete, riječne račiće i romba, mijesi „quenelle“, razmazuje glazuru. Dijalozi su škrti i krajnje funkcionalni, svode se na jednostavne zadatke i upute. A ipak- čini vam se da ste za tih 38 minuta o tih nekoliko ljudi saznali sve- shvatili uzajamne odnose, emocije i naravi. Pri tom je kamera stalno u pokretu, scene pirjanja, lijevanja i sjeckanja izgledaju poput baleta.
Kad je obrok gotov, poslužuje se. Jedan od dvoje kuhara- naslovni junak Dodin- sjeda za stol s gostima, jede s njima, komentira hranu i prima pohvale. Suautorica Eugenie ostaje u kuhinji. Prima od gostiju čestitke, ali rezolutno odbija sjesti u društvo, preferira ostati u back stageu poput režisera predstave koja teče.
Podjela uloga čini se seksističkom i nepravednom. No- Eugenie, ispostavi se, hoće da ostane tako. Ona i Dodin nisu samo su-kuhari, nego i ljubavnici. Shvatimo da joj on opetovano i uzaludno nudi brak. Ona ga odbija: ne želi biti njegova supruga, želi biti suautorica. Ono što izgleda kao patrijarhalni zatvor, za Eugenie je crta koju povlači oko svoje kreativnosti. Dvoje ljudi tako vode svoju romansu preko nabujaka i kotleta, sve dok Eugenie ne oboli, a Dodin ne počne kuhati za nju. Ljubav koja se razvila preko usta preko usta će dobiti svoje posljednje poglavlje.
Redetalj „Dodin Bouffanta“ Tran Anh Hung (1962) Vijetnamac je koji se u Francusku doselio kao dijete i u njoj počeo baviti filmom. Ipak, najbolji Tranovi filmovi- „Miris zelene papaje“ (1993), „Cyclo“ (1995) i „Vertikalna zraka sunca“ (2000) - bavili su se režiserovom postojbinom Vijetnamom. Bili su to vizualno prekrasni, lirski filmovi bogate lokalne boje. Na isti način kako je tada pristupao egzotičnom Vijetnamu Tran u „Okusu ljubavi“ pristupa Francuskoj. U klasičnu francusku kuhinju Tran nas vodi onako kako bi nas vodio u neku egzotičnu zemlju. U neku ruku to i jest nestajući svijet: prava, stara francuska kuhinja puna maslaca i vrhnja, zasitna i nimalo montignacovska. To je svijet prekomjernih gozbi s puno sljedova nakon kojih odmah slijedi večera. Ali- film je i posveta vremenu kad je hrana bila zaista slow food, a kuhanje posvećenje.
„Okus ljubavi“ etnološka je rekonstrukcija te jestive prošlosti. Film je sjajan audiovizualni esej o kulinarstvu. Ali- prvo i najvažnije- „Dodin Bouffant“ je divna melodrama. To je melodrama o zreloj ljubavi, romansi dvoje ljudi koji nisu zavedeni izgledom ili šarmom, nego privučeni uzajamnim poštovanjem, zajedničkim interesima i zajedničkim umijećem. U Tranovom je filmu romansa poput „slow fooda“: dobra jer se pirjala danima. Njegov prekrasni film nije samo posveta sporoj hrani- nego i sporoj, zreloj ljubavi dvoje zrelih ljudi.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
US, 81' 2005., Redatelj i scenarist: Noah Baumbach,Noah Baumbach
Uloge: Jeff Daniels, Laura Linney, Jesse Eisenberg, Owen Kline
The Squid and the Whale je drama koja na suptilan i duhovit način istražuje obiteljske odnose i posljedice razvoda na djecu. Film prikazuje obitelj Berkman: otac Bernard (Jeff Daniels) je pretenciozni pisac čija karijera stagnira, dok majka Joan (Laura Linney) ostvaruje književni uspjeh. Njihov razvod duboko utječe na sinove, 16-godišnjeg Walta (Jesse Eisenberg) i mlađeg brata Franka (Owen Kline), koji se bore s vlastitim identitetima i lojalnošću prema roditeljima. Film je duboko proživljen, inspiriran osobnim iskustvima redatelja Noaha Baumbacha.
Kritičari su ga hvalili zbog oštrog i intimnog pripovijedanja, kao i Baumbachova realističnog dijaloga. Film je premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu 2005., gdje je Baumbach osvojio nagradu za najbolji scenarij. Dobio je i nominaciju za Oscara za najbolji originalni scenarij, nominaciju za Zlatni globus u kategoriji najbolji film – mjuzikl ili komedija, te niz niz drugih nagrada i priznanja, te se i danas navodi mađu najboljim naslovima te godine.
Film se ističe odličnim scenarijem i izvedbama glumaca, osobito Jeffa Danielsa i Jesseja Eisenberga, te suptilnom režijom koja uspješno balansira britak humor i teške osjećaje.
Robot Dreams, Španjolska 2023, režija: Pablo Berger
Kako sada stoje stvari, najgledaniji film na repertoaru ovog ljeta gotovo će sigurni biti animirani: ili novi nastavak „Izvrnutog obrnutog“ ili novi, četvrti „Gru“. A nije isključeno i da će najbolji film na repertoaru ovog ljeta također biti jedan crtić. Samo- to ni jedan od spomenuta dva. Nego film bez riječi koji stiže iz Španjolske.
„Moj prijatelj robot“ redatelja Pabla Bergera nastao je prema istoimenom stripu američke autorice Sare Varon. Film se zbiva se 80-ih godina u nekom paralelnom New Yorku: tu su funk, reperi, grafiti i disko, ali postoji umjetna inteligencija. Glavni junak- antropomorfni pas – uzme si za zabavu humanoidnog robota i s njim se zbliži. Nevolje počnu kad robota nagrize vlaga, pa zapne na plaži koja se u posezoni zatvara.
Režiser Berger dosad se nije bavio animacijom. Najpoznatiji mu je prethodni film „Blancanieves“- crno-bijela stilizirana verzija Snjeguljice smještena u svijet toreadora. „Robot Dreams“ naoko izgleda kao simpatična djetinjarija, ali je daleko više od toga. Riječ je o suptilnom filmu o ljubavi i prijateljstvu, o tome kako ljudi ulaze i izlaze iz naših života, kakve posljedice to ostavlja. „Robot Dreams“ se bavi pitanjem koje ljudi sebi najčešće postavljaju: „što bi bilo da je bilo drukčije?“- i radi to s nenametljivom mudrošću. Malo čudo od filma.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Payal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
SAD, 2023., Režija: JT Mollner
Uloge: Willa Fitzgerald, Kyle
Jean Luc Godard rekao je jednom kako svaki film mora imati početak, sredinu i kraj- ali ne nužno tim redom. Ne postoji podesniji opis za film „Stranger Darling“ redatelja JT Mollnera.
Na uvodnoj špici „Stranger Darling“ piše kako je film koji ćete upravo gledati „triler u šest poglavlja“. No- film ne počinje prvim nego trećim. U prvoj sceni poglavlja vidimo raskrvarenu djevojku u paničnom bijegu automobilom, a za njom hrli prijeteći muškarac s dvocijevkom. Mislite da ste shvatili o čemu se točno u filmu radi. Osim što niste. Ni približno. Jer, ono što slijedi bit će jedan veliki, maniristički stroj za odgonetavanje.
Na špici „Smrtonosnog susreta“ koči se logotip produkcijske tvrtke Miramax, firme koja je 90-ih bile nosilac velikih promjena u Hollywoodu, da bi je potom zatrpala sramota davnog osnivača Weinsteina. „Stranger Darling“ nas vraća u poetiku i epohu kad je Miramax još bio važan. Od Mollnerovog filma daju se vući iscrtkane linije koje će voditi do Tarantina i „Reservoir Dogsa“, a onda još dalje do Novog vala i mladog Godarda. “Stranger Darling“ je film sav od forme, domišljata stilska vježba za filmofile.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
Bastarden / The Promised Land, 2023. Nikolaj Arcel, 123 min. SW/DK/NO/DE
Scenarij: Nikolaj Arcel i Anders Thomas Jensen prema knjizi „The Captain and Ann Barbara“ Ide Jessen
Uloge: Mads Mikkelsen, Amanda Collin, Simon Bennebjerg
Predodžba koju danas imamo o Danskoj stubokom je oprečna slici a ma kakve divljine. Zamisao o Danskoj zamisao je pomno kultiviranog društva i pomno kultivirane zemlje. Ne slika šipražja, šikare i vrištine- nego pokošenih proplanaka, ubavih vrtova i uzoranih polja.
A nije uvijek bilo tako. Znatni dijelovi danskog ozemlja- poluotoka Jylland- do početaka su moderne ere bili tek nenastanjiva, pješčana vriština. Neplodno, bočato i močvarno tlo smatralo se nepodesnim za poljodjelstvo i naseljavanje. Stanovništvo je bilo rijetko, a kad je krenulo iseljavanje u Ameriku, tisuće su Danaca pohrlile u današnju Minnesotu, Wisconsin, Iowu.
Kako je od tadašnje pustoši nastao današnji vrt? Očito nečijim radom. Čijim? Odgovor na to pitanje daje nam jedan zanimljivi film. Taj film bavi se pionirima koji su krčili i naseljavali sjeverni Jylland. A kao svaki film o pionirima, i ovaj je film u neku ruku- vestern.
Film o kojem je riječ zove se „Obećana zemlja“. Režirao ga je danski redatelj, specijalist za kostimirane spektakle Nikolaj Arcel. Film u kojem glumi najveća danska zvijezda Mads Mikkelsen premijerno je prikazan prošle jeseni na venecijanskom festivalu. „Obećana zemlja“ (inače- originalni danski naslov je „Baštardi“) nastao je prema romanu „Kapetan i Anna Barbara“ (2020) danske književnice Ide Jenssen. Radnja filma zbiva se u Danskoj 1755. Junak filma je Ludvig Kahlen (Mikkelsen), umirovljeni kapetan koji je služio četvrt stoljeća u njemačkoj vojsci. Kahlen se vraća u domovinu s malom otpremninom, bez kuće i ikog svog. Izmoli audijenciju kod kraljevih savjetnika. Nudi im pogodbu: na svoj će rizik iskrčiti i kultivirati besplodnu vrištinu u Jyllandu, a ako uspije dobit će plemićku titulu i pravo na zemlju. Krajevi ga savjetnici gledaju kao maloumnika- no, pristaju jer ionako nemaju što izgubiti pošto je zemljište na koje Kahlen priseže bezvrijedno. Postoji međutim nešto što oni ne znaju. Kahlen je u Njemačkoj vidio i iz Njemačke donio novi, nepoznati gomolj koji bi mogao uspijevati čak i u takvoj pustoši. Ta se čudnovata novotarija zove krumpir.
Danas- kad svaki burger ili odrezak prati planina pomfrita- teško je shvatiti da je krumpir u jednom trenutku bio revolucija. Proširio se Europom u 18. i 19. stoljeću marom prosvjetitelja, koji su ga seljacima teško nametali, jer su seljani gomolj smatrali hranom za stoku. Kad se proširio, eliminirao je u sjevernoj Europi glad i izazvao demografsku eksploziju. Od Irske do Nizozemske i Njemačke postao je temelj kuhinje i nacionalnog identiteta- a da su svi zaboravili da je nametnut top-down, planskom agrarnom inicijativom koja je lomila otpore “antivakserskih“ ignoranata.
U Arcelovom filmu, međutim, junakov glavni protivnik nisu ni predrasude, ni protu-znanstveni duh, ni vriština. Njegov glavni protivnik je feudalizam. Nedaleko od divljine koju Kahlen kultivira nalazi se feudalni dvorac lokalnog velikaša Schinkela (Simon Benebjerg). Schinkelu se ne sviđa što je kralj bivšem plaćeniku obećao zemlje na koje priseže. Da stvar bude gora, Kahlen -kojem fali radnika- počne upošljavati Schinkelove odbjegle kmetove. Jedna od njih (Amanda Collin- glumica koju znamo po ulozi androidkinje u „Vučjem odgoju“) postane Kahlenova sluškinja, pa ljubavnica. Kahlenu očajnički treba radne snage, pa upošljava i Rome, čak i njemačke ratne veterane. Kao i danas, i 1755. je imigracija nešto što lako potpiri mržnju. Između Schinkela i Kahlena razbukta se sukob u kojem će biti i paleža i mučenja i trovanja i oružanih zasjeda.
Redatelj Arcel solidni je akademski zanatlija kojem je dosad najuspješniji film bio „Kraljevska afera“ (2012). Bio je to također kostimirani film, također smješten u baroknu Dansku. Bavio se time kako je jedna „obična“ europska autokratsko-feudalna državica postala drukčijom time što je par prosvjećenih vladara ukinuo cenzuru i zaveo toleranciju. Kao da je Arcel kanio pokazati kako ono što danas Danska jest- dakle, uređeni civilizirani vrt- može zahvaliti davnim dobrim odlukama nekih konkretnih zaslužnih ljudi. U neku ruku, „Obećana zemlja“ sadržava istu temu. Da bi pustopoljina postala vrt, netko je trebao iskrčiti. Taj je netko trebao radne ruke useljenika. Taj se netko nije trebao boriti samo s pijeskom i boćatom vodom, nego i sa glavnim, zagušljivim neprijateljem svakog napretka: a to su feudalci.
Tu političku tezu Arcel je protkao kroz film koji po mnogo čemu- od naslova nadalje- baštini od vesterna. Kao u vesternu, u Arcelovom su filmu heroji pioniri. Naseljavaju i kultiviraju divljinu. Bore se s prirodom i ljudskim neprijateljima. Gledaju u nebo, strepe od oluja i suše. A glavni junak Kahlen šutljivi je, stoički mačo heroj koji bi se mirno mogao uklopiti u neki dobri špageti vestern. Čovjek bi mogao zamisliti remake „Obećana zemlje“ s mladim Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi. No, bio bi nepotreban: Mikkelsen je istinski europski glumački star, a Arcelov film izvlači najbolje iz njegove stamene, muževne pojave.
Za standarde festivalske produkcije „Obećana zemlja“ je možda malo previše srednjestrujaški film. Na koncu- riječ je o kostimiranog spektaklu s akcijskim junakom koji putem usvoji siroče i spasi ženu. Arcelov film – pun vječitih općih mjesta- mogao je mirno nastati i 1930. No, danski je film do srži starinski, vrsni kino hit.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Japan/Njemačka 2023.
Režija: Wim Wenders
Uloge: Koji Yakusho, Tokio Emoto
Wim Wenders spada među redatelje koji su u 20. stoljeću bili važni, ali u 21. nisu znali dobro ostarjeti.
Wendersovi filmovi poput „Paris, Texas“ (1984) ili „Nebo nad Berlinom“ (1987) bili su u svoje vrijeme istodobno i umjetnički prestižni i široko popularni. Njemački režiser imao rijetko uspješni dar opkoračivanja, znao je spojiti i Europu i „americanu“, i art i pop. Sredinom 80-ih bio je otjelovljenje poželjnog europskog filma.
A onda je prestao biti. Negdje od polovice 90-ih Wenders je presušio. Snimao je, doduše, i dalje. No- svi njegovi filmovi izgledali su kao očajnički pokušaj da se svlada praznina. Wenders bi se laćao krupnih tema, snimao bi na upečatljivim lokacijama, ali gledatelj je stalno imao osjećaj da su ti filmovi smućkani od smjese političkog mudrovanja i turističke motivacije. Klatio se s kamerom po svijetu od američkog Midwesta do Lisabona i Palerma proizvodeći površne pseudo-angažirane slikovnice.
Paradoks filma „Savršeni dani“ je taj da novi Wendersov film na opis zvuči- pa, eto- baš kao ti grozni noviji wendersi. Film je nastao kad je redatelja tokijska gradska uprava pozvala režisera da ovjekovječi njihov komunalni projekt: redizajn 17 tokijskih javnih WC-a. Umjesto namjenskog filma, Wenders je odlučio snimiti igrani film koji će koristiti lokacije nužnika. Zvučalo je to na opis kao još jedna bedekerska wendersovska splačina. Ali- tu slijedi iznenađenje. Ne, nije: „Savršeni dani“ prekrasan su film.
Junak „Savršenih dana“ je Hirayama (Yakusho), srednjovječni samac kojem je posao da dnevno opere niz gradskih klozeta. On međutim nije tipični socijalni marginalac. Kad dođe kući čita Faulknera i Patriciju Higsmith, sluša Lou Reeda i Ninu Simone na audio-kasetama. Stječete dojam da je Hirayama čovjek koji je imao ili mogao imati neki drugi život, ali je iz nekog razloga koji ne saznamo odabrao baš ovaj. Svom poslu pristupa najvećim poštovanjem. To se ne može reći i za druge. U jednoj od ranih scena filma junak pronalazi u parku zagubljeno dijete, a majka hitro higijenskom maramicom briše ruku za koju je čistač držao dijete. U nekom se trenutku pojavi u filmu i jedina osoba iz osamljenikova prethodnog života- sestra. Stiže pred junakov stan u skupom autu. Nakon kratke obiteljske konverzacije, pita Hirayamu: „da li je zaista istina da čistiš nužnike?“ Junakova sestra ima predrasude kakve imaju više-manje svi: to je neželjeni posao koji nitko ne radi ako baš ne mora.
Ali- Wendersov misteriozni junak tom poslu pristupa kao najvažnijoj stvari, poslu koji zaslužuje poštovanje i predanost. Osam sati čestitog, drugima korisnog rada, malo Otisa Readinga ili Patti Smith, a predvečer knjiga: eto savršenog dana.
„Perfect Days“ bi se s argumentima mogao otpisati kao buržujski šminkeraj. Umjesto da se bavi stvarnom radničkom klasom, Wenders se bavi intelektualcem koji je odabrao biti radnik kao što u baroknim pastoralama plemići fantaziraju o pastiricama. Ali- Wendersov film nekako uspijeva rastočiti gledateljev cinizam. Za razliku od pokojih drugih režiserovih filmova, „Savršeni dani“ nisu tezični i nametljivi. Film se sav sastoji od neizrečenog, naslućenog. Autor se ne trsi popunjavati bjeline. Pušta nas da uživamo u čistoj emociji, muzici, urbanoj topografiji. Film je vizualno čaroban, a glumac Koji Yakusho sjajan. „Savršeni dani“ film je s kojim se možete intelektualno prepirati, ali na vas djeluje poput zarazne pop balade: prođu sati i dani, a onda shvatite da je pjevušite i dalje.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
C'è ancora domani, 2023. Paola Cortellesi, 118 min. IT
Scenarij: Furio Andreotti, Giulia Calenda, Paola Cortellesi
Uloge: Paola Cortellesi, Valerio Mastandrea, Romana Maggiora Vergano, Emanuela Fanelli, Giorgio Colangeli, Mattia Baldo, Gianmarco Filippini, Vinicio Marchioni
Rim, sredina 1940-ih. Delia je kućanica koja brine o suprugu Ivanu, njihovo troje djece i svekru Ottorinu, a uz to obavlja sitne honorarne poslove. Ivano je pak neprikosnoveni gospodar obitelji koji zarađuje jedva dovoljno za osigurati krov nad glavom, no ima potrebu stalno podsjećati tko je hranitelj obitelji, ponekad ružnim riječima, a nekad uz pomoć remena. Delija obiteljsku situaciju pokorno prihvaća pokušavajući djeci osigurati što bolji život, a najveća joj je želja udaja kćerke Marcelle za dobrog i plemenitog supruga. Međutim, kada jednoga dana primi misteriozno pismo, počinje kovati neke nove planove.
Inspirativna humoristična drama, redateljski prvijenac popularne talijanske glumice Paole Cortellesi, pokorila je talijanske kino dvorane i bila gledanija od najpopularnijih blockbustera prošle godine.
Ovaj film nerijetko svrstavaju u kategoriju ženskih filmova, no od iste treba pobjeći. Filmovi su i trebaju biti za svakoga! Ipak, „Uvijek postoji sutra“ lijep je obol ženskoj povijesti, kao i hvala onima koji su na mikro i makro razinama donijeli pozitivne promjene. Riječ je o jednom od onih naslova čiji će vam kraj izmamiti osmijeh, a nećete moći sakriti ni osjećaj ponosa. Tu je i tinjajuća zahvalnost za sve članice vaše obitelji, tihe junakinje koje su popločile vaš put, a njihova junaštva često ne bivaju opjevana. (Martina Petrović / www.journal.hr)
Promišljeno, emocionalno zadovoljavajuće i neizmjerno zabavno djelo, sa završetkom koji inteligentno dinamizira naša očekivanja. (Jonathan Romney / Financial Times)
Istovremeno i nepretenciozan, i zabavan, i emotivan, crno-bijeli redateljski prvijenac Paole Cortellesi jedno je od ugodnijih iznenađenja ove godine. (Kristian Komorčec / bug.hr)
Najgledaniji talijanski film 2023. godine svojevrsni je feministički realizam koji je redateljica Paola Cortellesi snimila u besprijekornom neorealističnom stilu. Ova socijalna drama koja se fokusira na položaj talijanske žene iz radničke klase netom nakon završetka Drugog svjetskog rata obraća se i ženama današnjice s porukom upozorenja, ali i nade. (Zrinka Pavlić / tportal.hr)
Naracija sa strahovitim samopouzdanjem i sjajem koja odaje počast ranim filmovima Vittorija De Sice i Federica Fellinija. (Peter Bradshaw / The Guardian)
Priča filma je izmišljena, ali u njemu puno priča moje obitelji. Ja sam pola Rimljanka, a pola iz Abruzza. Moja je majka došla u Rim sa šest godina i ovdje je provela vrlo rano djetinjstvo. Ali mnoge priče iz kojih sam crpila inspiraciju potječu od moje bake. To je i razlog zašto sam film zamislila crno-bijelim. Kad vam se vraćaju slike prošlosti u Rimu, one nikad nisu u boji. Rim mog filma jako je daleko od današnjeg Rima. Ali, Rim je mnogo stvari. Postoji Rim središta, Rim dobrih susjedstava, zatim postoji popularni Rim... onaj predgrađa... (redateljica Paola Cortellesi)
https://www.imdb.com/title/tt21800162/?ref_=nv_sr_srsg_0_tt_2_nm_0_in_0_q_C%27%25C3%25A8%2520ancora%2520domani%252C%25202023.%2520
Kanada, 2024., Režija: Dev Patel
Uloge: Dev Patel, Sikandar Kher, Makarand Deshpande
Zamislite film u kojem se Rambo bori protiv kastinskog sustava, Bruce Lee je Indijac, a Rocky se sprema na šaketanje s korumpiranim šefom policije? E, sad postoji točno takav film- a naslov mu je „Monkey Man“.
„Monkey Man“ debitantski je režiserski rad Deva Patela, londonskog glumca indijskog podrijetla. Patel u filmu glumi siromašnog indijskog radnika koji se zaposli kao perač posuđa u perverzno raskošnom klubu kojim upravlja žena šefa policije. U klub navraća hinduska vjerska i politička elita. No, perač tanjura ima tajnu agendu. Kani se osvetiti vjerskom vođi i policijskom šefu koji su mu kad je bio dijete spalili selo i ubili majku.
Patelov prvijenac opisivali su krilaticom „John Wick u Bombaju“. Ima doista sličnosti između dva filma, pogotovo u intenzitetu akcijskih scena i fizičkoj staturi junaka. No- za razliku od eskapističkog „Wicka“ „Monkey Man“ je i razorni politički film. Dok se junak letvama i šakama probija kroz buljuke negativaca, iz filma izlazi svašta, od političke korupcije, preko nepravdi kastinskog sustava, do hinduističkog klero- nacionalizma u stilu Narendre Modija. Dijabolični vjerski guru u filmu manipulira izborima, a transvestitski eunusi sijeku glave mačetama. Pri tom ni trena ne jenjava frenetična, majstorski režirana akcija, a iz filma pljušti kolorit indijskog velegrada. „Monkey Man“ je majstorija, akcijski film sezone.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
La Chimera, 2023. Alice Rohrwacher, 130 min. IT/FR/HE
Scenarij: Alice Rohrwacher
Uloge: Josh O'Connor, Carol Duarte, Vincenzo Nemolato, Alba Rohrwacher, Isabella Rossellini
Gdje god postoji spomenička baština, oko nje postoji i kriminalna ekonomija. Arheološki ostaci i umjetnine izranjaju se, kradu i preprodaju, a poput svake ilegalne trgovine i ova kreira visoke profite. Jedan od prostora takvog kriminala je i prostor bivše etruščanske civilizacije- Toskana i Umbrija. Ta kriminalna rabota tamo je vrhunac imala 80-e i 90-e kad se izvrgnula u stvarnu društvenu pošast.
Otprilike u to doba u jednom gradiću u Umbriji odrastale su dvije sestre djeca roditelja hipija koji su se bavili pčelarstvom. Prezime tih sestara – Rohrwacher- dvadeset će godina kasnije odzvanjati talijanskim filmom. Starija sestra Alba postat će najvažnija talijanska glumica svoje generacije, a hrvatska je publika među ostalim poznaje kao glavnu junakinju završnih epizoda serije „Genijalna prijateljica“. Mlađa sestra Alice danas je možda i najzanimljivija talijanska redateljica. Debitirala je 2011. s južnjačkom dramom „Corpo celeste“/„Nebesko tijelo“ da bi nakon toga nanizala seriju filmova u kojima se miješaju socijala, katolička duhovnost, magični realizam, utjecaji Pasolinija, Olmija i Paradžanova.
U jednom intervjuu, Alice Rorhrwacher se prisjetila kako je kao djevojčica u ruralnoj Umbriji stalno viđala ilegalne kopače. Nakon posla bi sjeli pred seosku birtiju, blatni i prljavih ruku, a negdje u automobili držali bi otkopane tanjure, urne i zavjetne kipove. Taj bi prizor u sebi objedinjavao gangstere, radine žuljevite ruke, ali i ljepotu i zagrobnu metafiziku.
O toj spoju nespojivog Rohrwacher je mnogo godina kasnije snimila film. A taj je film- „Himera“- prelijep.
Junak „Chimere“ je Arthur (Josh O'Connor), ilegalni arheolog koji je upravo izašao iz zatvora. Zatvora se izbavio zahvaljujući Spartacu, tajanstvenom naručitelju koji od njegove ekipe otkupljuje antikvitete, a Arthuru je platio odvjetnika i jamčevinu. Postoji razlog zašto se Spartaco potrudio oko Arthura. Junak- naime-ima neobjašnjivi, mistični dar da nanjuši nalazište. I stara banda i naručitelj očekuju da se Arthur nakon robije vrati starom poslu. Arthur- međutim-nije najracionalnije biće. On je nešto poput jurodivog, seoski čudak koji živi u pojati, na sebe ne troši ništa, a starinama ga vuče mistična povezanost. Stvari se zakompliciraju kad junak preko majke (Isabella Rossellini) upozna brazilsku sluškinju Beniaminu (Carol Duarte). Praznovjerna se Beniamina užasava što Arthur i drugari skrnave grobove. Tijekom pijane večeri seoske fešte Arthur nabasa na neprocjenjivu etruščansku grobnicu, a Beniamina je zgranuta. U završnici lupeži otkrivaju i tko je doista naručitelj Spartaco.
Alba Rorhwacher redateljica je malog, ali prepoznatljivog opusa koji se s vremenom evoluirao, poprimajući jače primjese magijskog realizma. „Himera“ je film kod kojeg su autorici stvari sjele perfektno na mjesto. To je film o polusvijetu ruralne Italije 90-ih koji ima nešto od neorealizma. No- istodobno je riječ i o spiritualnom filmu fantastike u kojem se susreću blato i zlato, nadzemno i podzemno, duhovi se miješaju s ljudima, kriminal s metafizikom, a arhajska prošlost sjedi na ramenu sadašnjici. Film je vizualno čaroban (sniman dijelom čak na 8mm), a ikonografija 90-ih daje mu dodatnu tugaljivu poetičnost. Šlag na torti je prvoklasna glumačka podjela u kojoj je uz Britanca O'Connora i Brazilku Duarte i redateljičina sestra (u maloj, ali važnoj ulozi). Svi glumci su sjajni, a svi ostavljaju dojam da su naturščici, što je najveća moguća pohvala redateljici. „Chimera“ je filmska čarolija, treptaj čiste ljepote.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
2005., 106 minuta
Režija i scenarij: Jim Jarmusch
Uloge: Bill Murray, Sharon Stone, Frances Conroy, Jessica Lange, Tilda Swinton
Jarmuschov film Broken Flowers jedan je od njegovih najsuptilnijih i emocionalno najsloženijih radova, prepoznatljivo minimalističkog stila i fino izbalanskiranih udjela humora i sjete. Jarmuschov karakteristični spori ritam, razumijevanje moći tišine i pažnja prema detaljima - pridonose meditativnoj atmosferi filma. Glazba, uključujući eterične tonove etiopijskog jazza, igra važnu ulogu.
Film se bavi pitanjima identiteta, prošlosti i neizbježnosti protoka vremena, kroz priču o Donu Johnstonu (Bill Murray), čovjeku suočenom s gubitkom ali i mogućnošću da otkrije nepoznatu dimenziju svog života.
Jarmusch na intrigantan način koristi putovanje kao narativni alat. Donova potraga za ženom koja mu je možda rodila sina nije samo priča o otkrivanju obitelji, već duboko introspektivno istraživanje vlastitog identiteta i smisla života.
Bill Murray briljira u ulozi Don Johnstona, dajući suptilnu i melanholičnu izvedbu, prepunu suzdržane emocije koja odlično oslikava unutarnju prazninu lika.
Kada od učiteljice dobije zadatak da novom učeniku Larsu bude „velika sestra“, Amanda nije najsretnija. Naime, Lars ima Downov sindrom, a Amanda se jako želi uklopiti u društvo i svidjeti se popularnoj ekipi. No Lars je zabavan i pronicljiv, a njegov život pun fantastičnih pustolovina, pa se između njih dvoje razvija veselo i toplo prijateljstvo. Kada u svojim nastojanjima da se uklopi izda Larsa, Amanda će morati pronaći način da se iskupi i pritom smoći snage da ostane svoja. Ova nagrađivana norveška drama na pristupačan i zabavan način obrađuje teme vršnjačkog pritiska, tolerancije i vrijednosti prihvaćanja međusobnih različitosti.
Festivali i nagrade: Pulski filmski festival 2024., Međunarodni filmski festival u Tromsou 2024., Nagrada europskog udruženja dječjeg filma (ECFA) 2024., Filmfest München 2024. Nagrada publike na festivalu Timpetill
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Payal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
Danska, Švedska, 2024., 95 min.
Režija:Gustav Möller
Scenarij:Emil Nygaard Albertsen, Gustav Möller
Uloge:Sidse Babett Knudsen, Sebastian Bull, Dar Salim
Napeti zatvorski triler redatelja Gustava Möllera, poznatog po velikom hitu Krivnja. Protagonistica je Eva, zatvorska čuvarica. Ozbiljna, savjesna žena kojoj se život uzdrma do temelja kada u zatvor stigne muškarac s kojim, očito, ima neku strašnu vezu. Eva postaje opsjednuta zatvorenikom, i traži premještaj u odjel u kojem je smješten, u najsuroviji, najstrože čuvani dio zatvora. U hladnom, klaustrofobičnom ozračju ćelija, Eva pokreće rat, i moralno klizav teren uskoro će postati pozornicom napetih borbi moći.
Međunarodni filmski festival u Berlinu 2024 - nominacija za najbolji film / Međunarodni filmski festival u Stockholmu 2024 - nominacija za najbolji film / BRIFF 2024 - nominacija za Grand Prix
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
Njemačka, SAD, 112 min.
Režija: Wim Wenders, scenarij: Sam Shepard, uloge:Sam Shepard, Jessica Lange Tim Roth, Sarah Polley
Don’t Come Knocking (2005) je kontemplativna drama koju je režirao Wim Wenders, a scenarij napisao Sam Shepard, koji ujedno tumači glavnu ulogu. Film istražuje teme iskupljenja, otuđenja i potragu za identitetom, smještene u prostrane, ikoničke pejzaže američkog Zapada.
Priča prati Howarda Spencea (Shepard), propalog glumca poznatog po ulogama u vesternima, koji napušta filmski set u potrazi za nečim novim, nečim što nedostaje. Otkriva da ima odraslog sina i kćer iz prošlih veza te kreće na put da se poveže sa svojom obitelji. Film analizira Howardov kompleksan karakter, njegovu borbu s odgovornošću i potragu za pripadanjem.Na dodjeli Europskih filmskih nagrada 2005. bio je nominiran za najbolji film, uz pohvale za scenarij i vizualni stil te izuzetne izvedbe Jessice Lange i Sarah Polley. Tematski se oslanja na pitanja odgovornosti i mogućnosti popravljanja prošlosti, koristeći Wendersovu atmosferičnu režiju za stvaranje dojmljivih emotivnih pejzaža, te glazbu fantastičnog T Bone Burnetta koja podcrtava fluidni narativ.
Francuska / 2022.
Režija: Pierre Salvadori
Uloge: Paul Belhoste, Mathys Clodin-Gines, Colombe Schmidt
Žanr: komedija
Napeta francuska dramedija o petero školaraca koji odlučuju radikalnim metodama sabotirati lokalnu tvornicu koja zagađuje njihovu rijeku i ubija okolnu prirodu. Malu bandu čini četvero dvanaestgodišnjaka: Cat, Fouad, Antoine i Sami. Vođeni ponosom i izazovom, upuštaju se u ludi projekt sabotiranja tvornice koja već godinama zagađuje njihovu rijeku. No, u toj tek formiranoj ekipi česta su neslaganja, a neriješene stvari između njih neprestano sputavaju misiju. No kada se plan opako izjalovi, mlada će družina otkriti da i nije tako složna.Kako bi to razriješili, odlučuju vratiti u svoju malu družinu povučenog i odbačenog klinca Aimea. Uzbuđeni koliko i zaluđeni važnošću svoje misije, petero saveznika naučit će kako preživjeti i boriti se zajedno u ovoj komičnoj i neizvjesnoj pustolovini koja će posve obuzeti njih, ali i gledatelje.
Island, Slovačka, Francuska, 2023., 75 min.
Režija:Ninna Pálmadóttir
Scenarij:Rúnar Rúnarsson
Uloge:Þröstur Leó Gunnarsson, Hermann Samúelsson, Anna Gunndís Gudmundsdótti
Zbog izgradnje brane, sredovječni Gunnar mora napustiti svoj samotnjački život na islandskoj farmi, i preseliti u grad. Ondje, u svom novom stanu, pokušava se priviknuti na novi život, no nije mu lako. Nevičan komunikaciji i skučenom prostoru, Gunnar je nesretan. A onda u njegov život ulazi desetogodišnjak Ari. Isprva frustrirajući susret urodit će neobičnim prijateljstvom. Ovaj topli, empatični film cjelovečernji je prvjenac redateljice Ninne Pálmadóttir. Nagrađen je na više festivala:
Nagrade Edda 2024 - nominacija za najbolji film, nominacija za glumca godine (Þröstur Leó Gunnarsson), nominacija za najbolju montažu / Filmski festival u Göteborgu - nominacija za najbolji nordijski film / Međunarodni filmski festival u Pekingu 2024 - nagrada za najboljeg glumca (Þröstur Leó Gunnarsson), posebno priznanje žirija, nominacija za najbolji film / Uz brojne druge nominacije.
2022., IT, US, 130 min
Redatelj: Luca Guadagnino
Uloge:Timothée Chalamet, Taylor Russell, Michael Stuhlbarg, André Holland, Chloë Sevigny, David Gordon Green, Jessica Harper, Jake Horowitz, Mark Rylance
Film Luce Gudagnina ( Call Me By Your Name, Bigger Splash) adaptacija je romanaCamille DeAngelis iz 2015., maestralni amalgam filma ceste, horora i romanse u svojim najmoćnijim inkarnacijama. U njegovom je centru mlada djevojka, sama na svijetu i odbačena od društva i vlastitih roditelja. Ona je, naime, kanibal. Putuje cestama Indiane, Illinoisa, Nebraskei Iowe, ikoničkim pejzažima americane, u jalovoj nadi da će pronaći svoju majku, od koje je naslijedila svoj neobičan prehrambeni gen. Maren (Taylor Russell)nije čudovište. Ona je lijepa i iznimno nježna. Rastrgana je krivnjom i užasnom osamljenošću. I negdje na tom putu upoznat će Leeja (Timothée Chalamet) koji je isti kao ona. Ali, upoznat će i druge „Eatere“...Snažan, svirep, ali istovremeno nježan i predivan, film koristi šokantnu premisu kanibalizma kao krvavu metaforu potrebe za apsolutnim, za ljubavlju, prihvaćanjem i pripadanjem, ali i moći tabua i društvene isključenosti.
Francuska, 2024.
Režija: Agathe Riedinger
Scenarij: Agathe Riedinger
Uloge: Malou Khebizi, Idir Azougli, Andréa Bescond
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, film prikazuje Liane, devetnaestogodišnjakinju,odvažnu, temperamentnu, glasnu i opsjednutu snovima o slavi. Kao takva, ona je kandidatkinja iz snova za svakog ozbiljnog producenta reality showa. Kada napokon dobije priliku na audiciji za emisiju Miracle Island, u kojem 15 mladih i zgodnih ljudi živi zajedno u kući na plaži, čini se da je uspjeh iza ugla.
Prvi film francuske redateljice Agathe Riedinger britki je presjek današnje kulture instant zvijezda, društvenih mreža i influencera, u kojoj biti viđen znači postojati, a ispunjenost se može postići tek dosezanjem svetoga grala slave. No, njezin pristup nije omalovažavajuć. On pokazuje da su „stvari uvijek složenije nego što mislimo“, te da „trebamo biti razumniji kako ne bismo produbljivali polarizaciju u kojoj već živimo. To ne znači da mlada hiperseksualizirana žena traži seksualnost, ne znači da je mlada žena opsjednuta ljepotom lišena duhovnog života, ne znači da je mlada žena koja se odlučila za estetsku kirurgiju površna, upravo suprotno. Tu vidim klasičnu potrebu duboko ranjive osobe da bude viđena, priznata (mrzim taj današnji izraz) i voljena“. (Agathe Riedinger)
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
O, LU, FR, HR, 2023.163'
Redatelj:Radu Jude
Uloge:Ilinca Manolache, Nina Hoss
Polazeći od istinite priče o pripremi i snimanju po mnogočem diskutabilnog filma o zaštiti na radu, film analizira odnose pojedinca i multinacionalnih tvrtki novog rumunjskog kapitalizma. Ova priča o ekonomiji i kinematografiji ocrtava obrise prekarne svakodnevice suvremenog društva. Premijerno prikazan u Locarnu, gdje je ovjenčan posebnom nagradom žirija.
Jedno od najsvježijih i najzanimljivijih redateljskih imena na europskoj filmskoj sceni svoj je novi film osmislio kao žanrovsko-stilski kolaž snimljen na glasnim i kaotičnim ulicama današnjeg, posttranzicijskog Bukurešta. Radnja prati jedan dan u životu Angele Raducani potplaćene asistentice produkcije propagandnog video uratka u kojem iza izjava stvarnih žrtava nesreća na radu u jednoj lokalnoj tvornici stoji prava motivacija multinacionalne kompanije da promovira svoju novu sigurnosnu opremu. Angela svoj 16-satni radni dan provodi najvećim dijelom u automobilu, probijajući se kroz prometne tjesnace, glasnom glazbom suzbijajući česte šovinističke komentare drugih vozača, a kavom vlastitu klonulost. U jednom danu u njihovim domovima posjećuje i intervjuira niz kandidata za promotivni video na kojem radi, a austrijska tvrtka koja je naručila film, na čelu s voditeljicom marketinga Doris Goethe), odlučit će koji će od unesrećenika dobiti honorar i priliku da pred kamerom ispričaju svoju priču (uz neizbježnu poruku radnicima da svakako moraju nositi zaštitnu kacigu).
Ovu osnovnu narativnu liniju koja kombinira žanrove filma ceste i filma u filmu, snimljenu u zrnatoj crno-bijeloj paleti direktora fotografije Mariusa Pandurua, Jude presijeca isječcima filma Angela merge mai departe (Angela Moves On, 1981) pokojnog redatelja Luciana Bratuau kojem renomirana rumunjska veteranka Dorina Lazăr glumi vozačicu taksija Angelu. Dvije se Angele – Judeova i sada ostarjela junakinja Bratuina filma – naposljetku i susreću, ispreplićući svoje priče o životu u Bukureštu nekada, tijekom Ceaușescuova režima, i danas, u doba kada eksploatacija, korupcija i suvremeni, sve nesigurniji oblici ekonomije stvaraju novu vrstu represije. Odvažno i energično, uz dozu bezrezervnog crnog humora, Ne očekuj previše od kraja svijeta kritički zadire u brojne neuralgične točke suvremenog društva – od izrabljivanja radom i ultimativne moći kapitala, preko urbane devastacije i razaranja univerzalnih vrijednosti, pa do posvemašnje prevlasti društvenih mreža i ekrana koji od komunikacijskog sredstva postaje kanal za doživljaj svijeta. Kao strastveni filmofil, Jude u svoje ostvarenje upliće i brojne reference na povijest kinematografije, a u autoironičnoj cameo ulozi pojavljuje se i njemački redatelj Uwe Boll, poznat po svadljivim javnim istupima. U maniri Godarda za 21. stoljeće, s “briljantnom i drskom kinematografskom inteligencijom” (The New Yorker) Radu Jude ovim filmom nastavlja razvijati svoj osebujan, “anarhičan i potpuno individualistički pristup” (Deadline).
Za svoju britku izvedbu protagonistice glumica Ilinca Manolache ovjenčana je nizom nagrada, među kojima su i rumunjska filmska nagrada Gopo te pulska Zlatna arena u programu manjinske produkcije. (ZFF)
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Payal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro
Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.
Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.
2024., Italija, Francuska
Redatelj: Paolo Sorrentino
Scenarist: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Uloge: Celeste Dalla Porta kao mlada Parthenope, Gary Oldman, Silvio Orlando, Luisa Ranieri i Stefania Sandrelli kao starija Parthenope
Paolo Sorrentino, poznat po vizualno raskošnim, magično realističnim filmovima poput Velika ljepota i Božja ruka. „Parthenope“, njegov posljednji film, prikazan premijerno na festivalu u Cannesu 2024. je snimio kao posvetu svome rodnom gradu Napulju. Radnja filma usmjerena je na naslovni lik,prekrasnu ženu rođenu 1950. godine u morskom plićaku ispred također prekrasne napuljske vile svojih roditelja, inazvanu po sireni koja se u napuljskoj tradiciji smatra osnivačicom grada. Ona cijeli svoj živottraži ljubav, slobodu i samoispunjenje. Film prikazuje njezinu evoluciju kroz godine, od mladosti u živopisnom Napulju do zrelosti i tragičnih ishoda njezine fatalne ljepote, preko tugovanja i ekstaza, kroz karakteristično snolike, fantastične sorentinovske kadrove na rubu stvarnosti i fantazije. Parthenope je prikazana kao žena koja se suočava sa gradom i njegovim osebujnim metaforama, kao i sa sobom samom, kroz razne faze života. Parthenope je Napulj, Napulj je Parthenope.
2024., Italija, Francuska
Redatelj: Paolo Sorrentino
Scenarist: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Uloge: Celeste Dalla Porta kao mlada Parthenope, Gary Oldman, Silvio Orlando, Luisa Ranieri i Stefania Sandrelli kao starija Parthenope
Paolo Sorrentino, poznat po vizualno raskošnim, magično realističnim filmovima poput Velika ljepota i Božja ruka. „Parthenope“, njegov posljednji film, prikazan premijerno na festivalu u Cannesu 2024. je snimio kao posvetu svome rodnom gradu Napulju. Radnja filma usmjerena je na naslovni lik,prekrasnu ženu rođenu 1950. godine u morskom plićaku ispred također prekrasne napuljske vile svojih roditelja, inazvanu po sireni koja se u napuljskoj tradiciji smatra osnivačicom grada. Ona cijeli svoj živottraži ljubav, slobodu i samoispunjenje. Film prikazuje njezinu evoluciju kroz godine, od mladosti u živopisnom Napulju do zrelosti i tragičnih ishoda njezine fatalne ljepote, preko tugovanja i ekstaza, kroz karakteristično snolike, fantastične sorentinovske kadrove na rubu stvarnosti i fantazije. Parthenope je prikazana kao žena koja se suočava sa gradom i njegovim osebujnim metaforama, kao i sa sobom samom, kroz razne faze života. Parthenope je Napulj, Napulj je Parthenope.
2005., SAD
Režija i scenarij: Werner Herzog
Formalno, možemo reći da je Grizzly man dokumentarac o prirodi i Timothyju Treadwellu, čovjeku koji je umro pokušavajući je zaštititi. Ali to bi bilo ako ne sasvim pogrešno, onda svakako površno. Grizzly man je studija karaktera, i film unikatnog pristupa naraciji i režiji. Werner Herzog, kronikom Treadwellovih ponašanja, otvara fascinantan pogled u njegove motivacije, pa i mentalno zdravlje. Treadwell je za sobom ostavio stotine sati video zapisa, kako grizzlija s kojima je živio, tako i vlastitih promišljanja koja, kako to obično biva, više govore o čovjeku i njegovim perspektivama, nego o medvjedima. A bio je, u najmanju ruku, osebujna ličnost. Nakon propalih pokušaja da se etablira kao glumac (izašao je na audiciju za seriju „Cheers“, na kojoj mu je ulogu preteo mladi Woody Harrelson) odao se piću i drogama, da bi nakon nekog vremena, čist i trijezan, našao novu opsesiju – grizzlije. Trinaest je godina svako ljeto provodio na Aljasci s medvjedima, „štiteći ih“, snimajući pompozna videa, nadijevajući im imena poput "Mr Chocolate" i "Mickey", kao da živi u Disneyevoj produkciji, a ne među živim, opasnim životinjama kojima se, možda, njegovo skakanje i vikanje neće dopasti.
Film je nominiran i nagrađen na preko 40 festivala, a izdvajamo nagradu za najbolju režiju na Sundance FF.
Redatelj: Steven Wouterlood
Scenarist: Anna Woltz, Laura van Dijk
Glumci: Sonny Coops van Utteren, Josephine Arendsen, Julian Ras
Zemlja produkcije: Nizozemska / 2019., 80'
Otkako je premijerno prikazan na Berlinaleu 2019. godine, obiteljski film “Moje neobično ljeto s Tess” osvaja publiku gdje god se pojavi. Pritom osvaja i festivalske žirije, što mu je dosad donijelo petnaestak nagrada, a na domaćem KinoKino Festivalu dobio je nagradu publike. Iskren i zabavan film donosi priču o dječaku Samu koji na ljetovanju upoznaje neobičnu djevojčicu Tess i s njom se upušta u nezaboravnu ljetnu avanturu. Ovaj šarmantni glumački dvojac i hipnotičke slike pješčanih plaža, mora i sunca čine film neodoljivim i mlađoj i starijoj publici.
Film je titlovan, i pogodan za uzrast od otprilike 8 do 15 godina
Režija: Rúnar Rúnarsson
Uloge: Elín Hall, Mikael Kaaber, Katla Njálsdóttir, Baldur Einarsson, Gunnar Hrafn Kristjánsson, Ágúst Wigum
80min; ISL, NL, HR, FR/ 2024
Ovaj film islandskog redatelja Rúnara Rúnarssona manjinska je hrvatska koprodukcija, a u Cannesu je otvorio program Izvjestan pogled.
Sa svojim novim filmom Rúnar Rúnarsson se vratio u Cannes, gdje je njegov cjelovečernji prvijenac Vulkan (2011) premijerno prikazan u programu 15 dana autora. Trinaest godina kasnije, program Izvjestan pogled otvorio je Kad svane dan, nježna i empatična priča o skupini mladih koja se suočava s gubitkom, sazrijevanjem i inherentnom potrebom za zajedništvom. Inspirirana osobnim iskustvom redatelja, koji potpisuje i scenarij, radnja se odvija tijekom 24-satnog razdoblja koje će promijeniti sve. Protagonistica Una u tajnoj je vezi s prijateljem i kolegom na studiju na umjetničkoj akademiji, Didijem. On se uputi u rodno mjesto kako bi okončao dugu mladenačku vezu s Klarom, no na putu gubi život u teškoj prometnoj nesreći. Dok se u njoj miješa čitav košmar osjećaja koji prate gubitak voljene osobe, Una se mora suočiti i s Klarom, koja i dalje vjeruje da je bila Didijeva jedina ljubav.
Kad svane dan dvostruki je laureat Cinehill (Motovun) Film Festivala, gdje je ljetos osvojio glavnu nagradu te nagradu FIPRESCI. Na Festivalu europskog filma Palić Rúnarssonu je dodijeljena nagrada za najboljeg redatelja, a film je slavio i u Corku, Lübecku i Nuuku, između ostaloga. Nizu priznanja pridružila se nedavno i Europska filmska nagrada za šminku i frizuru, koju potpisuje Nizozemka Evalotte Oosterop
Režija: Nebojša Slijepčević;
Uloge: Goran Bogdan, Alexis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić
13min; HR, BG, FR ,SLO/ 2024
Istinita priča odvija se 27. veljače 1993. u Štrpce, Bosnu i Hercegovinu. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti.
Film Nebojše Slijepčevića „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ prvi je film od osamostaljenja Hrvatske koji je nominiran i za nagradu Oscar Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, te je prvi hrvatski film koji je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu. Film je ujedno i dobitnik Europske filmske nagrade za najbolji kratkometražni film.Posvećen Tomi Buzovu koji se 1993. u putničkom vlaku na liniji Beograd-Bar suprotstavio paravojnim snagama u akciji etničkog čišćenja.
Redatelj: James Mangold
Uloge: Timothée Chalamet, Edward Norton, Elle Fanninh, Monica Barbaro
SAD, 2024. 136'
A Complete Unknown je biografski film koji istražuje ključne trenutke iz života i karijere legendarnog kantautora Boba Dylana, koncentrirajući se na nekoliko godina prije nego je postao planetarno čuven. Redatelj filma, James Mangold, poznat po dramama i biografijama (Ford v Ferrari, Walk the Line), vodi gledatelje kroz dinamičan i kontradiktoran svijet jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća.
Film se fokusira na Dylanovu tranziciju s folk scene na električni rock tijekom 1960-ih, kontroverze koje su izazvale njegovu transformaciju i duboki utjecaj koji je ostavio na glazbenu industriju i kulturu. Temeljen je na knjizi Elijaha Walda ‘Dylan Goes Electric', a u glavnoj ulozi briljira Timothée Chalamet, čija izvedba donosi slojevit portret umjetnika u trenutku kreativne preobrazbe. No, na koncu, film više od svega govori o tome kako glazba, na pravom mjestu u pravo vrijeme, ima transformativnu društvenu moć i postaje ključno oruđe promjene.
Zanimljivo je da, iako je film vjeran činjenicama, glavna ženska uloga je “Sylvie Russo” (Elle Fanning). Iako posve jasno temeljena na liku Suze Rottolo, umjetnici i aktivistici koja je bila u dugogodišnjoj vezi s Dylanom, a pojavljuje se i na omotu njegovog albuma The Freewheeling, ime je izmjenjeno na Dylanov zahtijev. Nagađa se da je to iz respekta prema privatnosti osobe koja nije mogla dati svoj pristanak (umrla je 2011.), ali i zbog toga što joj scenarij na značaju daje puno manje nego što je uistinu utjecala na njegovu transformaciju iz čudnjikavog devetnaestogodišnjaka u glazbenu legendu. Prema njegovim vlastitim riječima, Suze ga je upoznala sa Brechtom, Cézanneom, ftancuskim simbolistima i ljudskopravaškim aktivizmom, u kojem je bila istaknuta ličnost.
A Complete Unknown osvojio je brojna priznanja, uključujući nominacije za Oscara u kategorijama najboljeg filma, režije, najjboljeg glavnog i sporednog glumca i glumica, adaptiranog scenarija i najbolje originalne pjesme, što dodatno potvrđuje njegov status jednog od najznačajnijih filmova godine.
Redatelj: James Mangold
Uloge: Timothée Chalamet, Edward Norton, Elle Fanninh, Monica Barbaro
SAD, 2024. 136'
A Complete Unknown je biografski film koji istražuje ključne trenutke iz života i karijere legendarnog kantautora Boba Dylana, koncentrirajući se na nekoliko godina prije nego je postao planetarno čuven. Redatelj filma, James Mangold, poznat po dramama i biografijama (Ford v Ferrari, Walk the Line), vodi gledatelje kroz dinamičan i kontradiktoran svijet jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća.
Film se fokusira na Dylanovu tranziciju s folk scene na električni rock tijekom 1960-ih, kontroverze koje su izazvale njegovu transformaciju i duboki utjecaj koji je ostavio na glazbenu industriju i kulturu. Temeljen je na knjizi Elijaha Walda ‘Dylan Goes Electric', a u glavnoj ulozi briljira Timothée Chalamet, čija izvedba donosi slojevit portret umjetnika u trenutku kreativne preobrazbe. No, na koncu, film više od svega govori o tome kako glazba, na pravom mjestu u pravo vrijeme, ima transformativnu društvenu moć i postaje ključno oruđe promjene.
Zanimljivo je da, iako je film vjeran činjenicama, glavna ženska uloga je “Sylvie Russo” (Elle Fanning). Iako posve jasno temeljena na liku Suze Rottolo, umjetnici i aktivistici koja je bila u dugogodišnjoj vezi s Dylanom, a pojavljuje se i na omotu njegovog albuma The Freewheeling, ime je izmjenjeno na Dylanov zahtijev. Nagađa se da je to iz respekta prema privatnosti osobe koja nije mogla dati svoj pristanak (umrla je 2011.), ali i zbog toga što joj scenarij na značaju daje puno manje nego što je uistinu utjecala na njegovu transformaciju iz čudnjikavog devetnaestogodišnjaka u glazbenu legendu. Prema njegovim vlastitim riječima, Suze ga je upoznala sa Brechtom, Cézanneom, ftancuskim simbolistima i ljudskopravaškim aktivizmom, u kojem je bila istaknuta ličnost.
A Complete Unknown osvojio je brojna priznanja, uključujući nominacije za Oscara u kategorijama najboljeg filma, režije, najjboljeg glavnog i sporednog glumca i glumica, adaptiranog scenarija i najbolje originalne pjesme, što dodatno potvrđuje njegov status jednog od najznačajnijih filmova godine.
Režija: Nebojša Slijepčević;
Uloge: Goran Bogdan, Alexis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić
13min; HR, BG, FR ,SLO/ 2024
Istinita priča odvija se 27. veljače 1993. u Štrpce, Bosnu i Hercegovinu. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti.
Film Nebojše Slijepčevića „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ prvi je film od osamostaljenja Hrvatske koji je nominiran i za nagradu Oscar Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, te je prvi hrvatski film koji je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu. Film je ujedno i dobitnik Europske filmske nagrade za najbolji kratkometražni film.Posvećen Tomi Buzovu koji se 1993. u putničkom vlaku na liniji Beograd-Bar suprotstavio paravojnim snagama u akciji etničkog čišćenja.
Režija: Rúnar Rúnarsson
Uloge: Elín Hall, Mikael Kaaber, Katla Njálsdóttir, Baldur Einarsson, Gunnar Hrafn Kristjánsson, Ágúst Wigum
80min; ISL, NL, HR, FR/ 2024
Ovaj film islandskog redatelja Rúnara Rúnarssona manjinska je hrvatska koprodukcija, a u Cannesu je otvorio program Izvjestan pogled.
Sa svojim novim filmom Rúnar Rúnarsson se vratio u Cannes, gdje je njegov cjelovečernji prvijenac Vulkan (2011) premijerno prikazan u programu 15 dana autora. Trinaest godina kasnije, program Izvjestan pogled otvorio je Kad svane dan, nježna i empatična priča o skupini mladih koja se suočava s gubitkom, sazrijevanjem i inherentnom potrebom za zajedništvom. Inspirirana osobnim iskustvom redatelja, koji potpisuje i scenarij, radnja se odvija tijekom 24-satnog razdoblja koje će promijeniti sve. Protagonistica Una u tajnoj je vezi s prijateljem i kolegom na studiju na umjetničkoj akademiji, Didijem. On se uputi u rodno mjesto kako bi okončao dugu mladenačku vezu s Klarom, no na putu gubi život u teškoj prometnoj nesreći. Dok se u njoj miješa čitav košmar osjećaja koji prate gubitak voljene osobe, Una se mora suočiti i s Klarom, koja i dalje vjeruje da je bila Didijeva jedina ljubav.
Kad svane dan dvostruki je laureat Cinehill (Motovun) Film Festivala, gdje je ljetos osvojio glavnu nagradu te nagradu FIPRESCI. Na Festivalu europskog filma Palić Rúnarssonu je dodijeljena nagrada za najboljeg redatelja, a film je slavio i u Corku, Lübecku i Nuuku, između ostaloga. Nizu priznanja pridružila se nedavno i Europska filmska nagrada za šminku i frizuru, koju potpisuje Nizozemka Evalotte Oosterop
Redatelji: Yuvala Abraham, Basel Adra i Hamdana Ballal
Norveška, Palestina, 2024. 92'
Oscar za najbolji dokumentarni film
Prvi veliki film o okupaciji Palestine od početka napada u listopadu prošle godine, dobitnik nagrade publike i nagrade za najbolji dokumentani film na Berlinaleu , “Jedina zemlja” u zajedničkoj režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, sada je i službeno kandidat za Oscara.
“Jedina zemlja”, pravovremeno je djelo filmskog aktivizma i kulturne memorije koje donosi priču o Basel Adri, mladom palestinskom aktivistu iz Masafer Yatta koji se od djetinjstva se bori protiv izraelske okupacije u kojoj vojnici protjeruju obitelji i postupno uništavaju njegovu zajednicu.
Kada Basel upozna Yuvala, izraelskog novinara, započinje njihova zajednička borba, koja će trajati više od pola desetljeća i tijekom koje će se dvoje aktivista zbližiti. No, njihovu složenu vezu progoni ekstremna nejednakost: Basel živi pod brutalnom vojnom okupacijom, dok je Yuval slobodan. Ovaj film, koji potpisuje palestinsko-izraelski kolektiv četvero mladih aktivista, nastao je u najmračnijim i najstrašnijim vremenima u regiji, kao čin kreativnog otpora apartheidu.
"Masafer Yatta grozd je neuglednih zaselaka na palestinskoj Zapadnoj obali, dvadesetak kilometara od povijesnog grada Hebrona. Zaseoci su politički dio teritorija Palestine, ali uz samu izraelsku granicu, u području koje Izrael drži pod vojnom kontrolom. Da bi spriječio koncentraciju arapskog stanovništva u toj zoni, Izrael je područje proglasio vojnim vježbalištem te je naložio deložaciju i rušenje postojećih sela. Stanovnici Masafer Yatte stoga su otpočeli borbu da spase vlastiti zavičaj i domove. Ta je bitka trajala 22 godine i završila je odlukom izraelskog ustavnog suda koji je rušenje naselja proglasio zakonitim.
Palestinac Basel Adra odrastao je u Masafer Yatti. Prvi je put na prosvjedu protiv deložacija bio kao sedmogodišnjak. Postoji VHS snimka tog prosvjeda na kojem je dječačić Basel s vlastitim djedom. U međuvremenu je diplomirao pravo, počeo raditi kao novinar i postao aktivist za obranu Yatte. Godine 2019. posjetio ga je kolega novinar i mirovni aktivist s druge strane demarkacije - Izraelac Yuval Abraham. Abraham i Adra su se zbližili i odlučili zajedno sa združenim arapsko-izraelskim autorskim kolektivom snimiti dokumentarac o Adrinu selu. Koristili su VHS snimke koje su Adra i njegovi suseljani snimali tijekom dva desetljeća. Snimali su također daljnja zbivanja, sve do listopada 2023.
Jedina zemlja nije film lak za gledanje: sigurno ne predstavlja pitki filmofilski užitak za ljetnu večer. No to je film koji mora vidjeti svatko - a takvih u Hrvatskoj bome ima - tko sipa paušalne i kavanske komentare o palestinsko-izraelskom političkom konfliktu. "No Other Land" je politički važan film. Ali osim što je politički važan, film četveročlanog autorskog kolektiva je i filmski uspio. Jednu desetljetnu političku dramu autori su uspjeli obojiti kroz upečatljive likove s kojima suosjećamo.".
Jurica Pavičić, Jutarnji list
2024., Italija, Francuska
Redatelj: Paolo Sorrentino
Scenarist: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Uloge: Celeste Dalla Porta kao mlada Parthenope, Gary Oldman, Silvio Orlando, Luisa Ranieri i Stefania Sandrelli kao starija Parthenope
Paolo Sorrentino, poznat po vizualno raskošnim, magično realističnim filmovima poput Velika ljepota i Božja ruka. „Parthenope“, njegov posljednji film, prikazan premijerno na festivalu u Cannesu 2024. je snimio kao posvetu svome rodnom gradu Napulju. Radnja filma usmjerena je na naslovni lik,prekrasnu ženu rođenu 1950. godine u morskom plićaku ispred također prekrasne napuljske vile svojih roditelja, inazvanu po sireni koja se u napuljskoj tradiciji smatra osnivačicom grada. Ona cijeli svoj živottraži ljubav, slobodu i samoispunjenje. Film prikazuje njezinu evoluciju kroz godine, od mladosti u živopisnom Napulju do zrelosti i tragičnih ishoda njezine fatalne ljepote, preko tugovanja i ekstaza, kroz karakteristično snolike, fantastične sorentinovske kadrove na rubu stvarnosti i fantazije. Parthenope je prikazana kao žena koja se suočava sa gradom i njegovim osebujnim metaforama, kao i sa sobom samom, kroz razne faze života. Parthenope je Napulj, Napulj je Parthenope.
2024., Italija, Francuska
Redatelj: Paolo Sorrentino
Scenarist: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Uloge: Celeste Dalla Porta kao mlada Parthenope, Gary Oldman, Silvio Orlando, Luisa Ranieri i Stefania Sandrelli kao starija Parthenope
Paolo Sorrentino, poznat po vizualno raskošnim, magično realističnim filmovima poput Velika ljepota i Božja ruka. „Parthenope“, njegov posljednji film, prikazan premijerno na festivalu u Cannesu 2024. je snimio kao posvetu svome rodnom gradu Napulju. Radnja filma usmjerena je na naslovni lik,prekrasnu ženu rođenu 1950. godine u morskom plićaku ispred također prekrasne napuljske vile svojih roditelja, inazvanu po sireni koja se u napuljskoj tradiciji smatra osnivačicom grada. Ona cijeli svoj živottraži ljubav, slobodu i samoispunjenje. Film prikazuje njezinu evoluciju kroz godine, od mladosti u živopisnom Napulju do zrelosti i tragičnih ishoda njezine fatalne ljepote, preko tugovanja i ekstaza, kroz karakteristično snolike, fantastične sorentinovske kadrove na rubu stvarnosti i fantazije. Parthenope je prikazana kao žena koja se suočava sa gradom i njegovim osebujnim metaforama, kao i sa sobom samom, kroz razne faze života. Parthenope je Napulj, Napulj je Parthenope.
Režija: Coralie Fargeat
Scenarij: Coralie Fargeat
Uloge: Margaret Qualley, Dennis Quaid, Demi Moore
UK, US, FR, 2024., 140 min.
Originalno, groteskno djelo na tragu body-horrora Cronenberga i Verhoevena, govori o srednjovječnoj zvijezdi show bussinesa koja se, suočena sa gubitkom posla i zaboravom, odlučuje isprobati „supstancu“ koja obećava savršenu obnovu mladosti i ljepote. Demi Moore, u ulozi starije, a Margaret Qualley u ulozi mlađe zvijezde, rezoniraju već svojim pojavama duboku ukorijenjenost ove fantazije u realnosti, a daljnja metaforičnost se razvija kroz niz šokantnih metamorfoza.
Osim u očiglednom referiranju na društveni kult mladosti i nerealne medijske standarde izgleda, posebno za žene, film ima još jedan važan podtekst, a to je onaj o osobnom suočavanju sa starenjem i „rokovima trajanja“. Naime, upravo je asortiman neizrecivih emocionalnih stanja koje Demi Moore utjelovljuje, od negiranja, preko bijesa i potpune apatije, te užas gledanja kako mlada verzija nje same u potpunosti okupira njezino postojanje, ono što joj je donjelo Zlatni globus i nominaciju za Oscara. Scenaristici i redateljiciCoralie Fargeat ovo je tekdrugi dugometražni film, a za njega je već prošle godine na festivalu u Cannesu osvojila nagradu za najbolji scenarij.
Svakako , riječ je o jednom od najupečatljivijih filmskih naslova ova godine.
Redatelj: Edward Berger
Uloge: Ralph Fiennes, Stanley Tucci, John Lithgow, Sergio Castellitto, Isabella Rossellini
Godina: 2024 | Trajanje: 120 min | UK, US
Film "Konklava" iz 2024. godine politički je triler u režiji Edwarda Bergera, temeljen na istoimenom romanu Roberta Harrisa. Radnja prati kardinala Thomasa Lawrencea (Ralph Fiennes) koji organizira konklavu za izbor novog pape nakon iznenadne smrti prethodnog. Tijekom procesa, Lawrence otkriva tajne i skandale vezane uz glavne kandidate, što dovodi do napetih intriga i brojnih preokreta. Čitav taj javnosti nevidljiv proces dolaska do „bijelog dima“ iznimno je vjerodostojan i zanimljiv sam po sebi, i rezultat je ozbiljnog istraživačkog rada autora. Glumačku postavu predvode Ralph Fiennes kao kardinal Lawrence, Stanley Tucci, John Lithgow, Sergio Castellitto i Isabella Rossellini, koji zajedno donose uvjerljive portrete crkvenih dostojanstvenika uključenih u kompleksan proces izbora novog pape. Zanemarimo li sakralnu mizanscenu, riječ je o po svemu političkom trileru, u kojem su glavne aktivnosti intrige, spletke i lobiranja.
Film je uvršten među deset najboljih filmova 2024. godine od strane Nacionalnog odbora za recenzije i Američkog filmskog instituta. Na 97. dodjeli Oscara, "Konklava" je osvojila osam nominacija, uključujući i onu za najbolji film. Na Zlatnim globusima film je imao šest nominacija, osvojivši nagradu za najbolji scenarij. Također, na 30. dodjeli nagrada Critics' Choice Awards, "Konklava" je bila nominirana u 11 kategorija, uključujući i onu za najbolji film.
Redatelj: Hirokazu Koreeda
Scenarist: Hirokazu Koreeda (prema mangi "Umimachi Diary" autorice Akimi Yoshida)
Glumci: Haruka Ayase, Masami Nagasawa, Kaho, Suzu Hirose
Zemlja produkcije: Japan, 2015. 127'
Film je adaptacija popularnog manga-serijala Akimi Yoshide, stripa koji je izlazio čak 12 godina, i osvojio niz nagrada i priznanja,
Sachi, Yoshino i Chika Kôda žive u kući koja je pripadala njihovom djedu i baki. U dvadesetim su godinama, a odrasle su same, roditelji su ih napustili u djetinjstvu. Kad doznaju da im je umro otac, odlaze na sahranu. Tu upoznaju Suzu Asano, svoju malu sestru, koja je upravo ostala sama na svijetu. Pozovu je da dođe živjeti s njima, i eto netipične obitelji kakva se najčešće pojavljuje u Koreedinim filmovima.
Prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu,te dobitnikpet nagrada Japanske akademije, film je trijumf suptilnog ocrtavanja odnosa kroz nizanje detalja iz života, poezije svakodnevnog.
Osim kao redatelj, Koreeda film potpisuje i kao scenarist i montažer.
Redateljica: Anouk Fortunier
Belgija/Nizozemska/Njemačka, 2020., 80 min
Film je ekranizacija je romana za djecu Agnès de Lestrade.
Djevojčica Zoe u školi je meta zadirkivanja, a u obitelji proživljava majčinu prezaposlenost, očevu krizu identiteta, sestrinu opsjednutost izgledom, i bratovu zaokupljenost mogućim katastrofama. Kada njezin otac iznebuha odluči napustiti siguran, ali dosadan posao u banci i postati glumac, što je oduvijek želio, Zoe jedina u obitelji ima sluha za njegov izbor i postaje partnericom u planu za kojeg ostatak obitelji ne zna.
Iz tako stvorenog odnosa oboje izlaze kao sretniji i samouvjereniji pojedinci čiji će razvoj potaknuti i ostale članove obitelji na pozitivne promjene. Film se hvata u koštac s vrlo ozbiljnim životnim temama, poput relativnosti neuspjeha, straha od budućnosti, „blamaže“ i sl., no na način zabavan i razumljiv adolescentima. Dopunjen je animiranim dijelovima koji prikazuju unutarnji, kreativni i nesputani svijet djevojčice Zoe.
Redatelj: Hirokazu Koreeda
Scenarist: Hirokazu Koreeda
Glumci: Hiroshi Abe, Yoko Maki, Taiyo Yoshizawa, Kirin Kiki
Japan, 2016., 118'
U centru ovog filma je srednjovječni muškarac, ponešto razočaran načinom na koji se razvija njegov život. On je privatni detektiv ovisan o kockanju, ali ne onakav detektiv kakvog znamo iz američkih noir-filmova – tvrdokorni cinik spreman na aktivno nasilje, već varljivo blag lik, koji svoje iznude, špijuniranja i isplate odrađuje tiho, praćen sanjivim soundtrackom.
Živi s majkom, trvi se sa sestrom, i još uvijek pati za bivšom suprugom. Špijunira je, plaća alimentaciju, pati zbog neostvarenih snova. Sve one detektivske nevolje, koje bi u nekom drugom filmu bile okosnica priče, dok bi gore iznesene činjenice bile tek životne okolnosti koje služe za trodimenzionalno definiranje protagonista, u drugom su planu. „Poslije oluje“ je film žanrovski okrenut naopako. To je obiteljska drama (obitelj je i inače fokus tema u Kore-edinim filmovima) sa detektivskim podtekstom, te suptilan, duhovit film o emocijama i odnosima, sa akcijom kao ekscentričnom mizanscenom.
Reatelj: Shiori Itô
Scenarist: Shiori Itô
Uloge: Shiori Itô
US, UK, JP, 2024,, 102'
Kada 28-godišnja perspektivna novinarka Shiori Ito izađe u javnost u svibnju 2017. sa svojom optužbom da ju je silovao tada najbliži novinar i biograf premijera Shinza Abea, osjeća da nema drugog izbora ako želi promijeniti zastarjele japanske zakone o seksualnom zlostavljanju. Njezina press konferencija šokira javnost u društvu u kojem se javno govoriti o takvim stvarima smatra sramotnim. Za nekoliko dana, Shiori biva uvučena u središte japanske politike — desnica je vidi kao prijetnju za rušenje Abeove vlade dok je ljevica slavi kao heroinu iz istog razloga. Prijetnje smrću, internetsko zlostavljanje i pošta mržnje tjeraju je u silaznu spiralu. Kad podigne građansku tužbu, optuženi objavljuje rat svim sredstvima protiv nje. Odlučna da ne bude loš primjer drugim žrtvama, Shiori ne odustaje od slučaja i objavljuje knjigu o svom iskustvu. U njenoj vlastitoj režiji s najosobnijim materijalom, Crna kutija: Dnevnici bilježi Shiorino burno, emocionalno iscrpljujuće i konačno pobjedonosno putovanje, otkrivajući ženu iza naslovnica. Istovremeno žrtva i novinarka koja istražuje vlastiti slučaj, dokumentarac pokazuje da Shiori nije pokazala hrabrost samo kako bi potaknula društvenu promjenu, već i da bi se održala na životu.
Film je nominiran za Oscara u kategoriji Najboljeg dokumentarnog filma.
Francuska, 2024., 132’
Redatelj: Jacques Audiard
Uloge: Karla Sofía Gascón, Adriana Paz, Edgar Ramirez, Zoe Saldana, Selena Gomez
"Emilia Perez," u režiji Jacquesa Audiarda, živopisna je glazbena dramedija koja prkosi svim konvencijama, žanrovskim i narativnim. Trenutno ima čak deset nominacija za Zlatni globus – više od bilo kojeg filma u 21. stoljeću, a dobitnik je i nagrade žirija i nagrade za najbolji ženski glumački ansambl na filmskom festivalu u Cannesu. To je ujedno i prvi put u dugoj povijesti tog festivala da je nagradu za najbolju žensku ulogu dobio čitav anasmbl. Priča spaja humor i dramu, i smjela je mješavina žanrovskih elemenata—kriminalističke drame, mjuzikla i komedije. Kritika prvenstveno hvali film zbog hrabrog pristupa. Variety ga je opisao kao “slavlje samoizražavanja i otpornosti koje je jednako zabavno koliko i dirljivo.” The Hollywood Reporter istaknuo je: “Gascónova nijansirana izvedba osigurava emocionalnu dubinu ovoj maštovitoj priči, čineći Emiliju nezaboravnim likom.” Screen Daily naglasio je "inovativno pripovijedanje koje redefinira mogućnosti žanra mjuzikla."
Emilija (karizmatična Karla Sofía Gascón), je, na počektku - muškarac. I to ne bilo kakav muškarac. Ona jemega-muškarac, Manitas Del Monte, boss meksičkog narkokartela, onaj čije muške osobine utjeruju strah i uspostavljaju hijerarhiju snagom i nasiljem. No, Manitas želi novi život, daleko od krim-miljea.
Rita (Zoe Saldaña), je prezaposlena odvjetnica čije sposobnosti i znanje propadaju uz dosadne poslove i ljigave klijente. Njihovi će se putevi ispreplesti kada je Manitas angažira da organizira njegov nestanak, i njegovu transformaciju u ženu, te da se pobrine za njegovu suprugu (Selena Gomez) i njihovo dvoje djece. Kako Emilija mijenja svoj identitet, tako identitet mijenja i film, prelazeći iz sirovog kriminalističkog trilera u blještavu glazbenu soap-operu, pa potom u melodramu.
Komedija, režija: Sean Baker, uloge: Mikey Madison, Mark Ejdelštejn, Jura Borisov, Vache Tovmasiyan, KINA
Oscar za najbolji film i režiju
Sean Baker imao je 44 godine kad se 2015. na festivalu Sundance pojavio njegov film „Tangerine“. Do tog je trenutka on bio anonimni režiser nezapaženih nezavisnih komedija, s prošlošću višegodišnjeg heroinskog ovisnika. Ni film „Tangerine“ vjerojatno ne bi skretao pažnju sam po sebi, da nije bilo jedne intrigantne tehničke potankosti: bio je to prvi američki dugometražni film u cijelosti snimljen mobitelom.
Nakon tog siječnja 2015.- međutim- ništa više nije bilo isto. Američki je film dobio velikog filmaša.
„Tangerine“ je bio crna komedija ambijentirana u svijet transseksualne prostitucije oko losanđeleskog Santa Monica Boulevarda. Taj je film sadržavao sve ono što će postati Bakerovo prepoznatljivo obilježje. U suštini, Sean Baker je socijalni filmaš. Njegovi se filmovi bave krajnje marginalnim i razvlaštenim zakutcima društva: to mogu biti transseksualne prostitutke, park prikolica u Teksasu ili sirotinja iz floridskih jeftinih motela. U Bakerovim filmovima puno je čemera –ali, oni sami nikad nisu čemerni. Puni su humora i elana, živahni i šareni, slave život, a pogotovo slave male ljude s kojima se bave. Svaki Bakerov film praskavi je koktel čistog vitaliteta.
Kao režiser Baker je snimio niz sjajnih filmova, te dva stvarna remek djela- „Tangerine“ (2015) i „Florida Project“ (2017). To je konačno ponukalo i canneski festival da novi Bakerov film ovog proljeća uvrsti u konkurenciju. Taj je film –„Anora“ - na koncu u svibnju i osvojio Zlatnu palmu. U Cannesu se ne jednom dogodilo da režiser Zlatnu palmu dobije ponajprije zato jer je nije dobio onda kad je doista trebao, za prethodni i bolji film. U neku ruku to vrijedi i za „Anoru“. Baker je imao boljih filmova od friškog canneskog pobjednika. Ali- to ne znači da „Anora“ nije predivna.
Naslovna junakinja Bakerovog filma je Anora Mihejeva (Madison), Njujorčanka ruskog podrijetla koja radi u striperskom klubu. Tamo upozna Vanju (Ejdelštejn)- raskalašenog i razmaženog sina ruskog oligarha. Lakomislenom se Vanji svidi striperica koja jedva nabada ruski. Ponudi joj plaćeno sedmodnevno partijanje, potom izlet u Las Vegas, a u Las Vegasu i- vjenčanje. Par se doista vjenča, no vijest o tome stiže do Moskve. Vanjini roditelji prvo na noge dižu njujorške sluge-batinaše, a potom i sami slijeću u New York. Cilj im je što brže i jeftinije zatrti sinov hir.
„Anora“ je čisti Sean Baker, makar u „light“ varijanti. Film nas opet uvodi u ozloglašeni zakutak društva: svijet seksualnih radnica. Taj svijet Baker (opet) rekonstruira brižljivo i bez patroniziranja, dajući ljudima koji ga obitavaju dignitet i životnost. Kad se zaplet s vjenčanjem zakuha, „Anora“ postaje situacijska komedija. Baker cijedi do kraja apsurd u kojem su se likovi zatekli. Pri tom uspijeva životno obojiti baš svaki lik: ruskog plaćenog siledžiju (Borisov), oligarhovog armenskog pobočnika (Tovmasyan), tajkunski bračni par, djevojke iz striptiz-kluba. Svi se ti likovi ravnaju prema jednom, vrhovnom organizacijskom principu- a to je onaj klasni. Kraj sve vedrine i komike, „Anora“ je sjetni film o neumoljivosti klasnog društva. Ma koliko god sanjarili, koliko se trsili, prepreka (bar za neke) ostaje neprelazna.
„Anora“ je dosad vjerojatno najkomercijalniji Bakerov film. Moglo bi ga se zamisliti kao holivudsku mainstream komediju 80-ih s mladom Julijom Roberts u glavnoj ulozi. Ali- film istodobno ima nešto što takav holivudski ne bi imao. To je taj Bakerov čarobni dodir- smjesa humora, kaosa i pulsirajućeg života.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Režija: Coralie Fargeat
Scenarij: Coralie Fargeat
Uloge: Margaret Qualley, Dennis Quaid, Demi Moore
UK, US, FR, 2024., 140 min.
Originalno, groteskno djelo na tragu body-horrora Cronenberga i Verhoevena, govori o srednjovječnoj zvijezdi show bussinesa koja se, suočena sa gubitkom posla i zaboravom, odlučuje isprobati „supstancu“ koja obećava savršenu obnovu mladosti i ljepote. Demi Moore, u ulozi starije, a Margaret Qualley u ulozi mlađe zvijezde, rezoniraju već svojim pojavama duboku ukorijenjenost ove fantazije u realnosti, a daljnja metaforičnost se razvija kroz niz šokantnih metamorfoza.
Osim u očiglednom referiranju na društveni kult mladosti i nerealne medijske standarde izgleda, posebno za žene, film ima još jedan važan podtekst, a to je onaj o osobnom suočavanju sa starenjem i „rokovima trajanja“. Naime, upravo je asortiman neizrecivih emocionalnih stanja koje Demi Moore utjelovljuje, od negiranja, preko bijesa i potpune apatije, te užas gledanja kako mlada verzija nje same u potpunosti okupira njezino postojanje, ono što joj je donjelo Zlatni globus i nominaciju za Oscara. Scenaristici i redateljiciCoralie Fargeat ovo je tekdrugi dugometražni film, a za njega je već prošle godine na festivalu u Cannesu osvojila nagradu za najbolji scenarij.
Svakako , riječ je o jednom od najupečatljivijih filmskih naslova ova godine.
Redatelj: David Lynch
Scenaristi: Barry Gifford, David Lynch
Uloge: Nicolas Cage, Laura Dern, Willem Dafoe, Crispin Glover, Diane Ladd, Isabella Rossellini, Harry Dean Stanton, John Lurie, Sheryl Lee, Sherilyn Fenn, Grace Zabriskie
Zemlja: SAD
Godina: 1990.
Trajanje: 125'
Divlji u srcu (Wild at Heart) je 1990. dobio Zlatnu palmu u Cannesu. To je film koji direktno prethodi kultnoj seriji Twin Peaks (1990-1991) i u kojem su se, u pravom smislu riječi „razmahale“ osobine po kojima je David Lynch poznat, i zbog kojih su njegovi filmovi posebni, važni i utjecajni – veliki značaj glazbe, nadrealni elementi, mistična atmosfera, destruktivne emocije i rubno groteskni likovi.
Fabula prati Sailora (Nicolas Cage) i Lulu (Laura Dern) koji bježe iz Sjeverne Karoline prema Zapadu, da bi na tom putu susreli asortiman bizarnih i zastrašujućih osoba. Poput visokooktanskih Romea i Julije, Sailor i Lula nemaju nekih jasnih motivacija niti logične fabularne obrazloženosti. Naime, njihov put je ono bitno, ne startni zaplet, koji je vrlo prost (Sailor je izašao iz zatvora, gdje je bio zbog ubojstva u samoobrani, njezina mama im ne da da budu skupa et voila...) niti sam cilj. Pisac Barry Gifford, po čijem je romanu film nastao, Nazvao ga je „velikom mračnom glazbenom komedijom“.
Film prikazujemo u sjećanje na nedavno preminulog redatelja i scenarista Davida Lyncha.
Redatelj: Hirokazu Koreeda
Scenarist: Hirokazu Koreeda
Glumci: Masaharu Fukuyama, Kōji Yakusho, Shinnosuke Mitsushima, Mikako Ichikawa
Zemlja produkcije: Japan, 2017., 124'
Poznati advokat brani optuženoga za oružanu pljačku i ubojstvo, čovjekakoji je već odslužio zatvorsku kaznu za ubojstvo od prije 30 godina. Šanse da dobije ovaj slučaj su veoma male, pošto je njegov klijent već priznao krivicu i pored toga što to vjerovatno znači smrtnu kaznu. No, kako se radnja polakao razmotava, a Koreeda je majstor sporog razmotavanja i razlaganja činjenica, odvjetnik počinje sumnjati da njegov klijent uistinu nije kriv. „Treće ubojstvo“ je Koreedin iskorak iz uobičajenih tema na teritorij trilera i sudske drame. Tiha, ledena ljepota filma krije se u vještoj karakterizaciji likova, u suptilnom prikazu etičkih dvojbi i preokretima dostojnima najboljih djela 'who done it' žanra.
Režija i scenarij: Wong Kar-wai
Uloge: Maggie Cheung,Tony Chiu, Wai Leung, Siu Ping-Lam, Tung Cho 'Joe' Cheung,Rebecca Pan
98 minuta, Hong-Kong, Francuska
„Raspoloženi za ljubav“ najpoznatije je, i međunarodno najpriznatije djelo velikog Wong Kar-waija. Njegov opus, dakako, uključuje cijeli niz izvanrednih filmova (Pali anđeli,Sretni zajedno, Chunking ekspres...) ali ovo je onaj kojim je zauvijek „zakucao“ svoje mjesto među najznačajnijim redateljima filmske povijesti. BBC ga smješta na drugo mjesto najboljih filmova 21. stoljeća, Sight and Sound ga svrstava među prvih 10 najboljih filmova svih vremena, The Guardianov izbor ga stavlja na 5. mjesto najboljih svih vremena. Sophia Coppola ga, pak, navodi kao direktan utjecaj na svoj najčuveniji film – Izgubljeni u prijevodu.
Suptilnog, suspregnutog ritma i nevjerojatno profinjene estetike, film oslikava intenzivnu, sveprožimajuću ljubav koja balansira na granici fizičke intimnosti, ali je nikada ne prelazi, i pri tom detaljno, i beskrajno lijepo, secira osjećaje i boli svojih protagonista.
Radnja se odvija u Hong Kongu šezdresetih godina. U istu se zgradu, u kratkom vremenskom razmaku, usele dva mlada para. Chow i Li-zhen u svojim su brakovima često usamljeni, i polako se zbližavaju, da bi uskoro shvatili da su njihovi partneri u ljubavnoj vezi.
To, tijekom godina, dodaje novu dimenziju njihovom odnosu, i istinska, grandiozna i stvarna ljubavna priča se odvija između njih dvoje, a ne između ljubavnika – njegove supruge i njezinog muža
Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film
Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.
„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.
Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.
Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.
No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.
Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.
Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Robot Dreams, Španjolska 2023, režija: Pablo Berger
Kako sada stoje stvari, najgledaniji film na repertoaru ovog ljeta gotovo će sigurni biti animirani: ili novi nastavak „Izvrnutog obrnutog“ ili novi, četvrti „Gru“. A nije isključeno i da će najbolji film na repertoaru ovog ljeta također biti jedan crtić. Samo- to ni jedan od spomenuta dva. Nego film bez riječi koji stiže iz Španjolske.
„Moj prijatelj robot“ redatelja Pabla Bergera nastao je prema istoimenom stripu američke autorice Sare Varon. Film se zbiva se 80-ih godina u nekom paralelnom New Yorku: tu su funk, reperi, grafiti i disko, ali postoji umjetna inteligencija. Glavni junak- antropomorfni pas – uzme si za zabavu humanoidnog robota i s njim se zbliži. Nevolje počnu kad robota nagrize vlaga, pa zapne na plaži koja se u posezoni zatvara.
Režiser Berger dosad se nije bavio animacijom. Najpoznatiji mu je prethodni film „Blancanieves“- crno-bijela stilizirana verzija Snjeguljice smještena u svijet toreadora. „Robot Dreams“ naoko izgleda kao simpatična djetinjarija, ali je daleko više od toga. Riječ je o suptilnom filmu o ljubavi i prijateljstvu, o tome kako ljudi ulaze i izlaze iz naših života, kakve posljedice to ostavlja. „Robot Dreams“ se bavi pitanjem koje ljudi sebi najčešće postavljaju: „što bi bilo da je bilo drukčije?“- i radi to s nenametljivom mudrošću. Malo čudo od filma.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Redatelj: Hirokazu Koreeda
Scenarist: Hirokazu Koreeda
Glumci: Lily Franky, Sakura Ando, Mayu Matsuoka, Jyo Kairi, Kirin Kiki
Zemlja produkcije: Japan
Obiteljske veze (Shoplifters)je osvojio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu 2018. godine.
Jedne noći, na povratku s obiteljskog „posla“ (krađe po samoposlugama) Osamu i Shota nalaze promrzlu djevojčicu. Uzimaju je sa sobom, i uskoro uviđaju da se radi o djetetu koje ima jasne znakove traumatiziranosti. Uklapaju je u svoju peteročlanu obitelj, i uče lopovskom zanatu. Na televiziji se, za to vrijeme, ponavljaju vijesti o nestaloj djevojčici. Film je inspiriran stvarnim događajem, i u pozadini tihog misterija i nježnog ilustriranja svakodnevice ljudi sa socijalnih margina, daje surovu, oštro fokusiranu sliku suvremenog japanskog društva.
Radi se o složenoj, inteligentnoj, srceparajućoj drami koja, slično mnogim Koreedinim filmovima, doživljava velike obrate i otkriva malo po malo narative i motivacije svakog pojedinog lika. U njemu, ništa nije onako kako se isprva čini, i njegov se kraj doima poput razrješenja psihološkog trilera.
Redatelj: Ali Abbasi
Uloge: Sebastian Stan, Martin Donovan, Maria Bakalova, Jeremy Strong, Patch Darragh, Emily Mitchell
Scenarij: Gabriel Sherman
US/CA/IE/DK, 2024., 120'
1973. je. Plavokosi mladić ulazi u Manhattan members’ club, uglavnom da bi bio ignoriran i ismijavan od članstva, koje se sastoji od najmoćnijih među moćnima. A mladić ih zna poimenice. Tko ima koliko novca, tko posjeduje novinu, tko zgradu, tko mešetari nekretninama a tko oružjem. Njega ne zna nitko. Little Donnie, prezreni sin bogatog oca, koji će za njega rado reći da je dečko koji “needs all the help he can get”, spreman je na svako poniženje, kako bi bio primljen u to društvo. A uskoro će i biti, jer će ga Ray Cohn, besramni odvjetnik poznat po progonu Rosenbergovih, uzeti "pod svoje".
Fascinantna priča o mladom Donaldu Trumpu, Trumpu prije Trump towera, prije Ivane, Melanije i showa Apprentice po kojem je film dobio i ime. O Trumpu prije Trumpa. Redatelj Ali Abbasi (Sveti pauk, Granica) odradio je još jednom vrhunski posao, uspjevši oslikati nevjerojatnu kontradiktornost svih svojih likova - najmoćnijih osoba koje su istovremeno sažaljenja vrijedni slabići, homoseksualaca koji život posvećuju progonu i redikulizaciji gay populacije, promotora obiteljskih vrijednosti koji mrcvare i ponižavaju svoju djecu dok ih ne samelju u nesretne olupine ili svirepe zlostavljače...
Glumci su zastrašujuće uvjerljivi. Sebastian Stan kao mladi Donald, Jeremy Strong (Succesion) kao Cohn, i Maria Bakalova kao Ivana.
Strategije u koje ga je Cohn uputio do danas su ostale nosivi stupovi njegovog postupanja – prvo, uvijek i samo napadaj, nebitno jesi li u pravu. Drugo, nikad ništa ne priznaj, čak i kada je očigledno da si u krivu, i treće, tvrdi da si pobijedio čak i onda kada si posve sigurno izgubio. I naravno - tuži, tuži, tuži.
Predvidivo, iransko-danski redatelj Ali Abbasi i producenti filma tuženi su prije kraja premijera u Cannesu.
Sebastian Stan je nominiran za Oscara za glavnu ulogu.
Redatelj: James Mangold
Uloge: Timothée Chalamet, Edward Norton, Elle Fanninh, Monica Barbaro
SAD, 2024. 136'
A Complete Unknown je biografski film koji istražuje ključne trenutke iz života i karijere legendarnog kantautora Boba Dylana, koncentrirajući se na nekoliko godina prije nego je postao planetarno čuven. Redatelj filma, James Mangold, poznat po dramama i biografijama (Ford v Ferrari, Walk the Line), vodi gledatelje kroz dinamičan i kontradiktoran svijet jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća.
Film se fokusira na Dylanovu tranziciju s folk scene na električni rock tijekom 1960-ih, kontroverze koje su izazvale njegovu transformaciju i duboki utjecaj koji je ostavio na glazbenu industriju i kulturu. Temeljen je na knjizi Elijaha Walda ‘Dylan Goes Electric', a u glavnoj ulozi briljira Timothée Chalamet, čija izvedba donosi slojevit portret umjetnika u trenutku kreativne preobrazbe. No, na koncu, film više od svega govori o tome kako glazba, na pravom mjestu u pravo vrijeme, ima transformativnu društvenu moć i postaje ključno oruđe promjene.
Zanimljivo je da, iako je film vjeran činjenicama, glavna ženska uloga je “Sylvie Russo” (Elle Fanning). Iako posve jasno temeljena na liku Suze Rottolo, umjetnici i aktivistici koja je bila u dugogodišnjoj vezi s Dylanom, a pojavljuje se i na omotu njegovog albuma The Freewheeling, ime je izmjenjeno na Dylanov zahtijev. Nagađa se da je to iz respekta prema privatnosti osobe koja nije mogla dati svoj pristanak (umrla je 2011.), ali i zbog toga što joj scenarij na značaju daje puno manje nego što je uistinu utjecala na njegovu transformaciju iz čudnjikavog devetnaestogodišnjaka u glazbenu legendu. Prema njegovim vlastitim riječima, Suze ga je upoznala sa Brechtom, Cézanneom, ftancuskim simbolistima i ljudskopravaškim aktivizmom, u kojem je bila istaknuta ličnost.
A Complete Unknown osvojio je brojna priznanja, uključujući nominacije za Oscara u kategorijama najboljeg filma, režije, najjboljeg glavnog i sporednog glumca i glumica, adaptiranog scenarija i najbolje originalne pjesme, što dodatno potvrđuje njegov status jednog od najznačajnijih filmova godine.
Redatelj: Pat Boonnitipat
Uloge: Putthipong Assaratanakul, Usha Seamkhum, Sanya Kunakorn
Tajland, 2024. 127'
Vrhunski lijenčina, motiviran pričama o lakoj zaradi, M daje otkaz na poslu kako bi se brinuo o bolesnoj baki Mengju. Njegova je jedina želja pridobiti bakinu ljubav. I njezino nasljedstvo. Dok M čini sve kako bi postao glavna meta bakine privrženosti, ni ostali članovi obitelji ne miruju. No baka je tvrd orah, a vrijeme istječe. Kako se obogatiti prije nego što baka umre komedija je koja je postala instantni hit u tajlandskim kinima te pokorila kinoblagajne diljem Azije. U glavnoj ulozi nastupa tajlandska megazvijezda Putthipong Assaratanakul, poznatiji kao Billkin.
„Ako na prvi pogled djeluje vrlo predvidljivo - priče u kojem lik djeluje iz pohlepe i ružnih motiva, ali ga onda odnos s drugom osobom promijeni vrlo su česte na filmu. No Pat Boonnitipat snimio je film koji je izuzetno životan, s hrpetinom likova koji nisu ni sasvim pozitivni ni negativni, s razradom obiteljskih odnosa i situacija koji su kompleksni, ali nam i svima poznati te s dvoje glavnih likova - bakom i unukom - koji, iako pričaju sentimentalnu priču, kao likovi nisu nimalo sentimentalni, a još manje sladunjavi.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Redatelj: Pat Boonnitipat
Uloge: Putthipong Assaratanakul, Usha Seamkhum, Sanya Kunakorn
Tajland, 2024. 127'
Vrhunski lijenčina, motiviran pričama o lakoj zaradi, M daje otkaz na poslu kako bi se brinuo o bolesnoj baki Mengju. Njegova je jedina želja pridobiti bakinu ljubav. I njezino nasljedstvo. Dok M čini sve kako bi postao glavna meta bakine privrženosti, ni ostali članovi obitelji ne miruju. No baka je tvrd orah, a vrijeme istječe. Kako se obogatiti prije nego što baka umre komedija je koja je postala instantni hit u tajlandskim kinima te pokorila kinoblagajne diljem Azije. U glavnoj ulozi nastupa tajlandska megazvijezda Putthipong Assaratanakul, poznatiji kao Billkin.
„Ako na prvi pogled djeluje vrlo predvidljivo - priče u kojem lik djeluje iz pohlepe i ružnih motiva, ali ga onda odnos s drugom osobom promijeni vrlo su česte na filmu. No Pat Boonnitipat snimio je film koji je izuzetno životan, s hrpetinom likova koji nisu ni sasvim pozitivni ni negativni, s razradom obiteljskih odnosa i situacija koji su kompleksni, ali nam i svima poznati te s dvoje glavnih likova - bakom i unukom - koji, iako pričaju sentimentalnu priču, kao likovi nisu nimalo sentimentalni, a još manje sladunjavi.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Režija: Nebojša Slijepčević;
Uloge: Goran Bogdan, Alexis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić
13min; HR, BG, FR ,SLO/ 2024
Istinita priča odvija se 27. veljače 1993. u Štrpce, Bosnu i Hercegovinu. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti.
Film Nebojše Slijepčevića „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ prvi je film od osamostaljenja Hrvatske koji je nominiran i za nagradu Oscar Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, te je prvi hrvatski film koji je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu. Film je ujedno i dobitnik Europske filmske nagrade za najbolji kratkometražni film.Posvećen Tomi Buzovu koji se 1993. u putničkom vlaku na liniji Beograd-Bar suprotstavio paravojnim snagama u akciji etničkog čišćenja.
Režija: Rúnar Rúnarsson
Uloge: Elín Hall, Mikael Kaaber, Katla Njálsdóttir, Baldur Einarsson, Gunnar Hrafn Kristjánsson, Ágúst Wigum
80min; ISL, NL, HR, FR/ 2024
Ovaj film islandskog redatelja Rúnara Rúnarssona manjinska je hrvatska koprodukcija, a u Cannesu je otvorio program Izvjestan pogled.
Sa svojim novim filmom Rúnar Rúnarsson se vratio u Cannes, gdje je njegov cjelovečernji prvijenac Vulkan (2011) premijerno prikazan u programu 15 dana autora. Trinaest godina kasnije, program Izvjestan pogled otvorio je Kad svane dan, nježna i empatična priča o skupini mladih koja se suočava s gubitkom, sazrijevanjem i inherentnom potrebom za zajedništvom. Inspirirana osobnim iskustvom redatelja, koji potpisuje i scenarij, radnja se odvija tijekom 24-satnog razdoblja koje će promijeniti sve. Protagonistica Una u tajnoj je vezi s prijateljem i kolegom na studiju na umjetničkoj akademiji, Didijem. On se uputi u rodno mjesto kako bi okončao dugu mladenačku vezu s Klarom, no na putu gubi život u teškoj prometnoj nesreći. Dok se u njoj miješa čitav košmar osjećaja koji prate gubitak voljene osobe, Una se mora suočiti i s Klarom, koja i dalje vjeruje da je bila Didijeva jedina ljubav.
Kad svane dan dvostruki je laureat Cinehill (Motovun) Film Festivala, gdje je ljetos osvojio glavnu nagradu te nagradu FIPRESCI. Na Festivalu europskog filma Palić Rúnarssonu je dodijeljena nagrada za najboljeg redatelja, a film je slavio i u Corku, Lübecku i Nuuku, između ostaloga. Nizu priznanja pridružila se nedavno i Europska filmska nagrada za šminku i frizuru, koju potpisuje Nizozemka Evalotte Oosterop
Francuska, Senegal, Benin 2024, '67, Mati Diop
Studeni 2021. Dvadeset i šest predmeta iz riznice Kraljevstva Dahomey uskoro će napustiti Pariz i vratiti se u zemlju porijekla, današnju Republiku Benin. Zajedno s tisućama drugih, te su artefakte opljačkale francuske kolonijalne trupe 1892. No, kakav će stav prema povratku tih predmeta, koji su pripadali njihovim precima, zauzeti zemlja koja je morala napredovati u njihovoj odsutnosti? Dok se duša artefakata oslobađa, mi svjedočimo gorljivoj raspravi među sveučilišnim studentima koji imaju bezbroj različitih mišljenja i dvosmislenih stajališta. Film film francusko-senegalske redateljice Mati Diopna divan način miješa stvarnost s kreativnošću, a ujedno je važan svjedok utjecaja kolonijalne prošlosti na sadašnjost te komplicirana i višeslojna karaktera tog naslijeđa.
Film "Dahomey" pobjednik je 74. Filmskog festivala u Berlinu.
Redatelj: Bradley Corbet
Uloge: Adrien Brody, Felicity Jones, Guy Pearce, Joe Alwyn, Raffey Cassidy, Stacy Martin, Emma Laird, Isaach de Bankolé, Alessandro Nivola
US, UK, HU, 215'
Kratki uvod u temu: dr.sc. Sanja Matijević Barčot, docentica na Katedri za arhitektonsko planiranje
Beskompromisna i golema u svakom pogledu, ova epska biografska drama je gotovo savršen primjer korelacije forme i sadržaja.
Brutalizam je arhitektektonski stil monumentalnog, jednoobraznog, grubo dominantnog, ali istovremeno i fascinantnog izgleda. U rukama onog čija se samouvjerenost spaja sa strašću, znanjem i kontekstualnim razumijevanjem, brutalistički pristup stvara spektakularno djelo, tresak betonskog malja u blato malograđanskog ukusa. U rukama bezveznjaka, stvara pretjeranu oblikovnu buku. Brutalizam nije samo oblikovna, već i bitna etička pozicija modernizma.
Ovaj film dijeli te osobine. Svojom kontroverznošću, etikom i estetikom, zahtijevnošću i na koncu pukom vremenskom golemošću, ne izlazi u susret ukusima mase. Igra na sve ili ništa. U ovom je slučaju ispalo sve, i Brutalist je prošao izvrsno na svim festivalima i nagradama na kojima se pojavio, okrunivši to sa 10 nominacija za Oscara. Da nije tako, film se, unaprijed procijenjen kao predug i nezanimljiv širokoj publici, vjerojatno ne bi niti pojavio u kinima.
Govori o Lászlóu Tóthu (Adrien Brody) mađarskom arhitektu koji, preživjevši Holokaust, dolazi u SAD i pod okriljem industrijalca Harrisona Leea Van Burena Sr počinje projektirati. Prati njegov život i rad sa detaljnošću koja bi, u rukama manje vještog redatelja, bila naporna i teška. No na koncu, film opravdava kako svoju neobičnu minutažu, tako i sve ostale neobične izbore koje je autor napravio da bi ostvario svoje, možda, i remek-djelo. Rano je to još reći, tek mu je 36 godina.
Redatelj: Hirokazu Koreeda
Scenarist: Hirokazu Koreeda
Glumci: Catherine Deneuve, Juliette Binoche, Ethan Hawke, Ludivine Sagnier
Zemlja produkcije: Francuska, Japan
Istinaredatelja Hirokazua Kore-ede prvi je film ovog proslavljenog japanskog autora snimljen izvan Japana, na francuskom jeziku i s međunarodnom glumačkom postavom. Film istražuje složene obiteljske odnose kroz priču o poznatoj francuskoj glumici Fabienne (Catherine Deneuve) i njenoj otuđenoj kćeri Lumir (Juliette Binoche). Fabienne objavljuje memoare, no njezina kći otkriva kako knjiga nudi idealiziranu verziju prošlosti, zaobilazeći stvarne obiteljske napetosti i bolne istine. Kada Lumir sa suprugom Hankom (Ethan Hawke) i kćeri posjeti Fabienne u Parizu, njihove tenzije izbijaju na površinu.
Kore-eda u filmu kombinira obiteljsku dramu s elementima metafilma, jer Fabienne paralelno radi na filmu koji zrcali njezin odnos s kćeri. Kroz dinamične dijaloge, duboke emotivne sukobe i promišljenu režiju, Kore-eda istražuje teme sjećanja, roditeljske odgovornosti i procesa pomirenja.
Film je dobio pohvale kritičara zbog snažnih izvedbi Deneuve i Binoche te Kore-edine sposobnosti da osjetljivo obradi univerzalne obiteljske teme. Istina je dirljiva i sofisticirana drama koja potvrđuje Kore-edinu reputaciju majstora humanističkih priča.
Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa. Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".
„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).
Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“
Hana Samardžija, Jutarnji List
Redatelj i scenarist: Mohammad Rasoulof
Uloge: Soheila Golestani, Missagh Zareh, Setareh Maleki, Mahsa Rostami
Iran, Njemačka, Francuska, 2024. 168'
U potpunosti snimljen u tajnosti, što je u Iranu praktički uobičajena situacija, te jednako tako tajno odaslan u Njemačku gdje je montiran i dovršen,politički triler redatelja Mohammada Rasoulofa "Sjeme svete smokve" u središte radnje postavlja obitelj gurnutu pod svjetla javnosti nakon što njezin patrijarh Iman dobiva posao istražnog suca u Teheranu. Dok se politički nemiri šire ulicama grada, Iman shvaća da je njegov posao opasniji od očekivanog što ga odvodi u sve veću paranoju i nepovjerenje čak i kad su u pitanju njegova supruga i kćerke. Dinamika zastrašivanja i nasilja te posluha koji iz njih proizlazi, a suštinski je suprotan interesima i osjećajima pojednica, prikazana je kroz odnose u najužoj obitelji.
Naziv filma, koji na sreću nije doživio bitne izmjene u domaćoj distribuciji, se referira na specifičnost biljke sveta smokva (Ficus religiosa). Njeno se sjeme, očuvano u ptičjem izmetu,zadržava na granama drugih stabala. Iz njega raste korjenje koje se širi zrakom i polako ali sigurno usmrti svog domaćina. Sveta smokva tako postaje simbol sveobuhvatne religijske represije u Iranu, ali i generalna slika opasnosti od centralizirane kontrole koja zahvaća sve segmente društva, pa i one najprivatnije.
Film sadrži i autentične snimkebunta na ulicama Irana, u sklopu iranskih nemira u sklopu inicijative Žena, život, sloboda, potaknute ubojstvom dvadesetogodišnje Mahse Amini, uhićene zbog neispravnog nošenja hidžaba.
Dobitnik pet nagrada na festivalu u Cannesu uključujući posebnu nagradu žirija, nagradu FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija!
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma!
Tri nominacije za nagradu Europske filmske Akademije uključujući za najbolji film i režiju!
Nominacija za Oscara za najbolji strani film
Redatelj: Chris Sanders
Glasovi: Vanda Winter, Filip Riđički, Lovro Juraga, Sara Carević, Darko Janeš, Ana Magud, Goran Malus
Godina: 2024 | Trajanje: 102 min | Država: US
Robot ROZZUM 7134, skraćeno Roz, doživljava brodolom na pustom otoku. Mora naučiti prilagoditi se okolišu, što nije jednostavno, jer Roz je robot za kućanske poslove, i vođena je jednostavnom logikom efikasnog obavljanja zadataka. Životinje na otoku opravdano su skeptične prema trapavoj i beskorisnoj došljakinji. Ona, pak, nabasa na izgubljeno gušćje jaje, i, iako ne zna ništa o podizanju mladunčadi, kao ni o guskama općenito (da postoje, recimo) svoj zadatak održavanja privržene životinjice na životu shvaća ekstremno ozbiljno. Neizmjerno duhovit i dirljiv crtić o univerzalnim pitanjima – ljubavi koja pobjeđuje logiku, osjećajima koji nas čine onim što jesmo, i teškim odlukama odrastanja.
Divlji robotje adaptacija istoimene knjige za djecu Petera Browna. Film je inspiriran klasičnim Disneyevim i Miyazakijevim radovima, a zahvaljujući svojoj zanatskoj umješnosti i emocionalnoj dubini naišao je na odobravanje publike i kritike diljem svijeta, te je i nominiran za Oscara u kategoriji animiranog filma. Sinkroniziran je.
Beurokeo, 2022. Hirokazu Koreeda, 129 min. KR
Scenarij: Hirokazu Koreed
Uloge: Song Kang-ho, Gang Dong-won, Ji-eun Lee, Bae Doona
Dobitnik nagrade za najboljeg glumca na festivalu u Cannesu!
Dobitnik nagrade za najbolji strani film na festivalu u Munchenu!
Radnja filma “Broker”, kojeg je režirao renomirani redatelj Hirokazu Koreeda (“Obiteljske veze”), prati dvojicu ilegalnih preprodavača tek rođene siročadi parovima koji ne mogu imati vlastitu djecu te koji na taj način zaobilaze birokraciju legalnog posvojenja.
Jedne noći mlada djevojka odluči svoje dijete ostaviti pred crkvom kako bi pronašlo udomljenje, ali odluči se vratiti kako bi se uvjerila da je njezino dijete našlo dobar dom. Međutim, umjesto toga ona uhvati na djelu dvojicu preprodavača (brokera) te se svo troje nakon toga zapute na uzbudljivo putovanje pronalaska ispravnih roditelja koji će otkupiti dijete. Stvari, logično, ne idu po planu budući su im na tragu dvije policajke…
„Broker“ je premijerno prikazan u Lumière Theatreu, glavnom kinu Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu, 26. svibnja 2022. Nakon što je film završio, publika je pljeskala 12 minuta.
Izvedba ove premise je, na neki način, čudesna u svojoj osjetljivosti, postavljajući pitanja o pitanjima etike, izbora, novca, ubojstva i obitelji, te kako pronađi ljubav u svom ovom jadnom neredu. (Ella Kemp / IndieWirea)
Jedan od najljepših filmova godine. (Nicholas Barber / BBC)
Scenaristima se često prigovara da pojednostave i pojasne: Hirokazu ne drži do takvih pravila. Njegovi filmovi postaju čudniji i ljepši kako odmiču. (Paul Byrnes / Sydney Morning Herald)
Koreeda stalno hoda po rubu nevjerojatnog i karikaturalnog, na prstima hodajući po zategnutom užetu, ali majstorski izbjegava pad u svakoj (ne)prilici. (En Filme / Staff En Filme)
Ova korejska humoristična kriminalistička drama bavi se teškim problemima, ali redatelj Hirokazu Koreeda postavlja ih pomalo bajkovito sa svojom prepoznatljivom ljubaznošću i obzirnošću. (Tom Cassidy / Common Sense Media)
https://www.imdb.com/title/tt13056052/?ref_=nv_sr_srsg_0_tt_6_nm_2_q_Beurokeo
Redatelj: Pablo Larraín
Uloge: Angelina Jolie, Pierfrancesco Favino, Alba Rohrwacher, Haluk Bilginer, Kodi Smit-McPhee
Čile, SAD, Italija, Njemačka, 2024, 124'
Film "Maria" treći je biografski film Pabla Larraína o ikonama 20. stoljeća. Prije njega se proslavio sa „Jackie” i “Spencer”.
Počinje trenutkom kada slavnu sporanisticu Mariu Callas nalaze mrtvu, 1977. u Francuskoj, gdje je provela svoje zadnje godine, a onda putuje sedam dana u prošlost, u trenutak kada optimistično odlučuje ponovno početi pjevati.
No, njezin fantastični instrument, glas koji je graničio s čudom, tek je dopadjivi pijev. Izgubila je znatno na težini, pije lijekove koji su, realno, droge, a činjenica da se godine pokazuju na njezinom izgledu i karizmi, naštetila je samopouzdanju. Nakon smrti Onassisa živi posve sama, ima tek batlera, domaćicu i dvije pudle.
Intiman prikaz tih njezinih posljednjih dana prepun je suočavanja s osobnim demonima i sjećanja na prošle odnose, posebno s Aristotelom Onassisom.
Vizualno, film je impresivan, s pažljivo osmišljenom scenografijom i kostimografijom koje vjerno dočaravaju razdoblje i svijet opere.
Redatelj: Pat Boonnitipat
Uloge: Putthipong Assaratanakul, Usha Seamkhum, Sanya Kunakorn
Tajland, 2024. 127'
Vrhunski lijenčina, motiviran pričama o lakoj zaradi, M daje otkaz na poslu kako bi se brinuo o bolesnoj baki Mengju. Njegova je jedina želja pridobiti bakinu ljubav. I njezino nasljedstvo. Dok M čini sve kako bi postao glavna meta bakine privrženosti, ni ostali članovi obitelji ne miruju. No baka je tvrd orah, a vrijeme istječe. Kako se obogatiti prije nego što baka umre komedija je koja je postala instantni hit u tajlandskim kinima te pokorila kinoblagajne diljem Azije. U glavnoj ulozi nastupa tajlandska megazvijezda Putthipong Assaratanakul, poznatiji kao Billkin.
„Ako na prvi pogled djeluje vrlo predvidljivo - priče u kojem lik djeluje iz pohlepe i ružnih motiva, ali ga onda odnos s drugom osobom promijeni vrlo su česte na filmu. No Pat Boonnitipat snimio je film koji je izuzetno životan, s hrpetinom likova koji nisu ni sasvim pozitivni ni negativni, s razradom obiteljskih odnosa i situacija koji su kompleksni, ali nam i svima poznati te s dvoje glavnih likova - bakom i unukom - koji, iako pričaju sentimentalnu priču, kao likovi nisu nimalo sentimentalni, a još manje sladunjavi.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Redatelj i scenarist: Mohammad Rasoulof
Uloge: Soheila Golestani, Missagh Zareh, Setareh Maleki, Mahsa Rostami
Iran, Njemačka, Francuska, 2024. 168'
U potpunosti snimljen u tajnosti, što je u Iranu praktički uobičajena situacija, te jednako tako tajno odaslan u Njemačku gdje je montiran i dovršen,politički triler redatelja Mohammada Rasoulofa "Sjeme svete smokve" u središte radnje postavlja obitelj gurnutu pod svjetla javnosti nakon što njezin patrijarh Iman dobiva posao istražnog suca u Teheranu. Dok se politički nemiri šire ulicama grada, Iman shvaća da je njegov posao opasniji od očekivanog što ga odvodi u sve veću paranoju i nepovjerenje čak i kad su u pitanju njegova supruga i kćerke. Dinamika zastrašivanja i nasilja te posluha koji iz njih proizlazi, a suštinski je suprotan interesima i osjećajima pojednica, prikazana je kroz odnose u najužoj obitelji.
Naziv filma, koji na sreću nije doživio bitne izmjene u domaćoj distribuciji, se referira na specifičnost biljke sveta smokva (Ficus religiosa). Njeno se sjeme, očuvano u ptičjem izmetu,zadržava na granama drugih stabala. Iz njega raste korjenje koje se širi zrakom i polako ali sigurno usmrti svog domaćina. Sveta smokva tako postaje simbol sveobuhvatne religijske represije u Iranu, ali i generalna slika opasnosti od centralizirane kontrole koja zahvaća sve segmente društva, pa i one najprivatnije.
Film sadrži i autentične snimkebunta na ulicama Irana, u sklopu iranskih nemira u sklopu inicijative Žena, život, sloboda, potaknute ubojstvom dvadesetogodišnje Mahse Amini, uhićene zbog neispravnog nošenja hidžaba.
Dobitnik pet nagrada na festivalu u Cannesu uključujući posebnu nagradu žirija, nagradu FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija!
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma!
Tri nominacije za nagradu Europske filmske Akademije uključujući za najbolji film i režiju!
Nominacija za Oscara za najbolji strani film
Francuska, Senegal, Benin 2024, '67, Mati Diop
Studeni 2021. Dvadeset i šest predmeta iz riznice Kraljevstva Dahomey uskoro će napustiti Pariz i vratiti se u zemlju porijekla, današnju Republiku Benin. Zajedno s tisućama drugih, te su artefakte opljačkale francuske kolonijalne trupe 1892. No, kakav će stav prema povratku tih predmeta, koji su pripadali njihovim precima, zauzeti zemlja koja je morala napredovati u njihovoj odsutnosti? Dok se duša artefakata oslobađa, mi svjedočimo gorljivoj raspravi među sveučilišnim studentima koji imaju bezbroj različitih mišljenja i dvosmislenih stajališta. Film film francusko-senegalske redateljice Mati Diopna divan način miješa stvarnost s kreativnošću, a ujedno je važan svjedok utjecaja kolonijalne prošlosti na sadašnjost te komplicirana i višeslojna karaktera tog naslijeđa.
Film "Dahomey" pobjednik je 74. Filmskog festivala u Berlinu.
Redatelj: Bradley Corbet
Uloge: Adrien Brody, Felicity Jones, Guy Pearce, Joe Alwyn, Raffey Cassidy, Stacy Martin, Emma Laird, Isaach de Bankolé, Alessandro Nivola
US, UK, HU, 215'
Kratki uvod u temu: dr.sc. Sanja Matijević Barčot, docentica na Katedri za arhitektonsko planiranje
Beskompromisna i golema u svakom pogledu, ova epska biografska drama je gotovo savršen primjer korelacije forme i sadržaja.
Brutalizam je arhitektektonski stil monumentalnog, jednoobraznog, grubo dominantnog, ali istovremeno i fascinantnog izgleda. U rukama onog čija se samouvjerenost spaja sa strašću, znanjem i kontekstualnim razumijevanjem, brutalistički pristup stvara spektakularno djelo, tresak betonskog malja u blato malograđanskog ukusa. U rukama bezveznjaka, stvara pretjeranu oblikovnu buku. Brutalizam nije samo oblikovna, već i bitna etička pozicija modernizma.
Ovaj film dijeli te osobine. Svojom kontroverznošću, etikom i estetikom, zahtijevnošću i na koncu pukom vremenskom golemošću, ne izlazi u susret ukusima mase. Igra na sve ili ništa. U ovom je slučaju ispalo sve, i Brutalist je prošao izvrsno na svim festivalima i nagradama na kojima se pojavio, okrunivši to sa 10 nominacija za Oscara. Da nije tako, film se, unaprijed procijenjen kao predug i nezanimljiv širokoj publici, vjerojatno ne bi niti pojavio u kinima.
Govori o Lászlóu Tóthu (Adrien Brody) mađarskom arhitektu koji, preživjevši Holokaust, dolazi u SAD i pod okriljem industrijalca Harrisona Leea Van Burena Sr počinje projektirati. Prati njegov život i rad sa detaljnošću koja bi, u rukama manje vještog redatelja, bila naporna i teška. No na koncu, film opravdava kako svoju neobičnu minutažu, tako i sve ostale neobične izbore koje je autor napravio da bi ostvario svoje, možda, i remek-djelo. Rano je to još reći, tek mu je 36 godina.
Redatelj i scenarist: Mohammad Rasoulof
Uloge: Soheila Golestani, Missagh Zareh, Setareh Maleki, Mahsa Rostami
Iran, Njemačka, Francuska, 2024. 168'
U potpunosti snimljen u tajnosti, što je u Iranu praktički uobičajena situacija, te jednako tako tajno odaslan u Njemačku gdje je montiran i dovršen,politički triler redatelja Mohammada Rasoulofa "Sjeme svete smokve" u središte radnje postavlja obitelj gurnutu pod svjetla javnosti nakon što njezin patrijarh Iman dobiva posao istražnog suca u Teheranu. Dok se politički nemiri šire ulicama grada, Iman shvaća da je njegov posao opasniji od očekivanog što ga odvodi u sve veću paranoju i nepovjerenje čak i kad su u pitanju njegova supruga i kćerke. Dinamika zastrašivanja i nasilja te posluha koji iz njih proizlazi, a suštinski je suprotan interesima i osjećajima pojednica, prikazana je kroz odnose u najužoj obitelji.
Naziv filma, koji na sreću nije doživio bitne izmjene u domaćoj distribuciji, se referira na specifičnost biljke sveta smokva (Ficus religiosa). Njeno se sjeme, očuvano u ptičjem izmetu,zadržava na granama drugih stabala. Iz njega raste korjenje koje se širi zrakom i polako ali sigurno usmrti svog domaćina. Sveta smokva tako postaje simbol sveobuhvatne religijske represije u Iranu, ali i generalna slika opasnosti od centralizirane kontrole koja zahvaća sve segmente društva, pa i one najprivatnije.
Film sadrži i autentične snimkebunta na ulicama Irana, u sklopu iranskih nemira u sklopu inicijative Žena, život, sloboda, potaknute ubojstvom dvadesetogodišnje Mahse Amini, uhićene zbog neispravnog nošenja hidžaba.
Dobitnik pet nagrada na festivalu u Cannesu uključujući posebnu nagradu žirija, nagradu FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija!
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma!
Tri nominacije za nagradu Europske filmske Akademije uključujući za najbolji film i režiju!
Nominacija za Oscara za najbolji strani film
Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US, 90'
David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.
Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.
Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.
Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US, 90'
David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.
Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.
Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.
Redatelj: Hirokazu Koreeda
Scenarist: Yuji Sakamoto
Glumci: Sakura Ando, Eita Nagayama, Soya Kurokawa, Hinata Hiiragi
Japan, 2023, 127'
Dobitnik je nagrade za najbolji scenarij na festivalu u Cannesu, „Monster“ je ispripovijedan majstorski kroz vizure triju glavnih likova, svaki od kojih ima ključ za jedna vrata misterija, koji se razmata do posljednjeg kadra."Čudovište" govori o majci koja uočava čudne promjene u sinovom ponašanju, i kreće prema školi... Realiziran je iz tri odvojene perspektive, kroz koje pratimo istu priču, i, kako to obično biva, kroz razumijevanje različitih pozicija i okolnosti slažemo komplicirani životni puzzle. Čuven po svojim duboko humanističkim, empatičnim filmovima, Kore-eda i najosjetljivijim temama barata nježno i nijansirano.Film je 2023. dobio nagradu za najbolji scenarij u Cannesu, a kritike su jednoglasne u pohvalama.
"Čudovište" je, inače, i posljednji film za koji je glazbu skladao veliki Ryuichi Sakamoto.
Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film
Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.
„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.
Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.
Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.
No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.
Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.
Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Mira Shaib, 2024., Libanon, Saudijska Arabija, Egipat, 85'
Uloge: Diamand Abou Abboud, Betty Taoutel, Bilal Al Hamwi
Arzé je samohrana majka koja živi u Bejrutu sa svojom agorafobičnom starijom sestrom i sinom Kinanom. Obitelj preživljava njezinom izradom domaćih pita koje pješice dostavlja njezin sin. U potezu očaja, ona krade dragocjenu narukvicu svoje sestre kako bi je založila kao predujam za dostavni skuter koji će joj omogućiti širenje poslovanja. Međutim, dolazi do katastrofe kada joj ukradu skuter. Usprkos vremenu koje otkucava kako bi ga pronašli ili barem našli način da ga u potpunosti plate, Arzé i Kinan kreću na divlje putovanje kroz turbulentnu, ali živahnu, multietničku prijestolnicu Levanta u potrazi za ukradenim skuterom.
Debitantski dugometražni film redateljice Mire Shaib istovremeno je uzbudljiva priča o obitelji koja klizi prema rubu egzistencije i prekrasno prikazan kaleidoskopski portret dinamičnog i kompleksnog velegrada – Bejruta. Naoružana oštrim okom za kompoziciju i nijansiranim, duhovitim scenarijem pisaca Sama Faisala Shaiba i Louaya Khraisha, Shaib je osmislila divan film koji je posveta Libanonu i majkama koje ne posustajukako bi svojoj djeci osigurale bolji život, čak ni u trenucima kada se čini da nema nikakve nade.
Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US, 90'
David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.
Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.
Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.
Redatelji: Yuvala Abraham, Basel Adra i Hamdana Ballal
Norveška, Palestina, 2024. 92'
Oscar za najbolji dokumentarni film
Prvi veliki film o okupaciji Palestine od početka napada u listopadu prošle godine, dobitnik nagrade publike i nagrade za najbolji dokumentani film na Berlinaleu , “Jedina zemlja” u zajedničkoj režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, sada je i službeno kandidat za Oscara.
“Jedina zemlja”, pravovremeno je djelo filmskog aktivizma i kulturne memorije koje donosi priču o Basel Adri, mladom palestinskom aktivistu iz Masafer Yatta koji se od djetinjstva se bori protiv izraelske okupacije u kojoj vojnici protjeruju obitelji i postupno uništavaju njegovu zajednicu.
Kada Basel upozna Yuvala, izraelskog novinara, započinje njihova zajednička borba, koja će trajati više od pola desetljeća i tijekom koje će se dvoje aktivista zbližiti. No, njihovu složenu vezu progoni ekstremna nejednakost: Basel živi pod brutalnom vojnom okupacijom, dok je Yuval slobodan. Ovaj film, koji potpisuje palestinsko-izraelski kolektiv četvero mladih aktivista, nastao je u najmračnijim i najstrašnijim vremenima u regiji, kao čin kreativnog otpora apartheidu.
"Masafer Yatta grozd je neuglednih zaselaka na palestinskoj Zapadnoj obali, dvadesetak kilometara od povijesnog grada Hebrona. Zaseoci su politički dio teritorija Palestine, ali uz samu izraelsku granicu, u području koje Izrael drži pod vojnom kontrolom. Da bi spriječio koncentraciju arapskog stanovništva u toj zoni, Izrael je područje proglasio vojnim vježbalištem te je naložio deložaciju i rušenje postojećih sela. Stanovnici Masafer Yatte stoga su otpočeli borbu da spase vlastiti zavičaj i domove. Ta je bitka trajala 22 godine i završila je odlukom izraelskog ustavnog suda koji je rušenje naselja proglasio zakonitim.
Palestinac Basel Adra odrastao je u Masafer Yatti. Prvi je put na prosvjedu protiv deložacija bio kao sedmogodišnjak. Postoji VHS snimka tog prosvjeda na kojem je dječačić Basel s vlastitim djedom. U međuvremenu je diplomirao pravo, počeo raditi kao novinar i postao aktivist za obranu Yatte. Godine 2019. posjetio ga je kolega novinar i mirovni aktivist s druge strane demarkacije - Izraelac Yuval Abraham. Abraham i Adra su se zbližili i odlučili zajedno sa združenim arapsko-izraelskim autorskim kolektivom snimiti dokumentarac o Adrinu selu. Koristili su VHS snimke koje su Adra i njegovi suseljani snimali tijekom dva desetljeća. Snimali su također daljnja zbivanja, sve do listopada 2023.
Jedina zemlja nije film lak za gledanje: sigurno ne predstavlja pitki filmofilski užitak za ljetnu večer. No to je film koji mora vidjeti svatko - a takvih u Hrvatskoj bome ima - tko sipa paušalne i kavanske komentare o palestinsko-izraelskom političkom konfliktu. "No Other Land" je politički važan film. Ali osim što je politički važan, film četveročlanog autorskog kolektiva je i filmski uspio. Jednu desetljetnu političku dramu autori su uspjeli obojiti kroz upečatljive likove s kojima suosjećamo.".
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Komedija, režija: Sean Baker, uloge: Mikey Madison, Mark Ejdelštejn, Jura Borisov, Vache Tovmasiyan, KINA
Oscar za najbolji film i režiju
Sean Baker imao je 44 godine kad se 2015. na festivalu Sundance pojavio njegov film „Tangerine“. Do tog je trenutka on bio anonimni režiser nezapaženih nezavisnih komedija, s prošlošću višegodišnjeg heroinskog ovisnika. Ni film „Tangerine“ vjerojatno ne bi skretao pažnju sam po sebi, da nije bilo jedne intrigantne tehničke potankosti: bio je to prvi američki dugometražni film u cijelosti snimljen mobitelom.
Nakon tog siječnja 2015.- međutim- ništa više nije bilo isto. Američki je film dobio velikog filmaša.
„Tangerine“ je bio crna komedija ambijentirana u svijet transseksualne prostitucije oko losanđeleskog Santa Monica Boulevarda. Taj je film sadržavao sve ono što će postati Bakerovo prepoznatljivo obilježje. U suštini, Sean Baker je socijalni filmaš. Njegovi se filmovi bave krajnje marginalnim i razvlaštenim zakutcima društva: to mogu biti transseksualne prostitutke, park prikolica u Teksasu ili sirotinja iz floridskih jeftinih motela. U Bakerovim filmovima puno je čemera –ali, oni sami nikad nisu čemerni. Puni su humora i elana, živahni i šareni, slave život, a pogotovo slave male ljude s kojima se bave. Svaki Bakerov film praskavi je koktel čistog vitaliteta.
Kao režiser Baker je snimio niz sjajnih filmova, te dva stvarna remek djela- „Tangerine“ (2015) i „Florida Project“ (2017). To je konačno ponukalo i canneski festival da novi Bakerov film ovog proljeća uvrsti u konkurenciju. Taj je film –„Anora“ - na koncu u svibnju i osvojio Zlatnu palmu. U Cannesu se ne jednom dogodilo da režiser Zlatnu palmu dobije ponajprije zato jer je nije dobio onda kad je doista trebao, za prethodni i bolji film. U neku ruku to vrijedi i za „Anoru“. Baker je imao boljih filmova od friškog canneskog pobjednika. Ali- to ne znači da „Anora“ nije predivna.
Naslovna junakinja Bakerovog filma je Anora Mihejeva (Madison), Njujorčanka ruskog podrijetla koja radi u striperskom klubu. Tamo upozna Vanju (Ejdelštejn)- raskalašenog i razmaženog sina ruskog oligarha. Lakomislenom se Vanji svidi striperica koja jedva nabada ruski. Ponudi joj plaćeno sedmodnevno partijanje, potom izlet u Las Vegas, a u Las Vegasu i- vjenčanje. Par se doista vjenča, no vijest o tome stiže do Moskve. Vanjini roditelji prvo na noge dižu njujorške sluge-batinaše, a potom i sami slijeću u New York. Cilj im je što brže i jeftinije zatrti sinov hir.
„Anora“ je čisti Sean Baker, makar u „light“ varijanti. Film nas opet uvodi u ozloglašeni zakutak društva: svijet seksualnih radnica. Taj svijet Baker (opet) rekonstruira brižljivo i bez patroniziranja, dajući ljudima koji ga obitavaju dignitet i životnost. Kad se zaplet s vjenčanjem zakuha, „Anora“ postaje situacijska komedija. Baker cijedi do kraja apsurd u kojem su se likovi zatekli. Pri tom uspijeva životno obojiti baš svaki lik: ruskog plaćenog siledžiju (Borisov), oligarhovog armenskog pobočnika (Tovmasyan), tajkunski bračni par, djevojke iz striptiz-kluba. Svi se ti likovi ravnaju prema jednom, vrhovnom organizacijskom principu- a to je onaj klasni. Kraj sve vedrine i komike, „Anora“ je sjetni film o neumoljivosti klasnog društva. Ma koliko god sanjarili, koliko se trsili, prepreka (bar za neke) ostaje neprelazna.
„Anora“ je dosad vjerojatno najkomercijalniji Bakerov film. Moglo bi ga se zamisliti kao holivudsku mainstream komediju 80-ih s mladom Julijom Roberts u glavnoj ulozi. Ali- film istodobno ima nešto što takav holivudski ne bi imao. To je taj Bakerov čarobni dodir- smjesa humora, kaosa i pulsirajućeg života.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley
Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.
Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.
Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.
Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'
Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.
U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.
Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.
Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.
Redatelj: Bradley Corbet
Uloge: Adrien Brody, Felicity Jones, Guy Pearce, Joe Alwyn, Raffey Cassidy, Stacy Martin, Emma Laird, Isaach de Bankolé, Alessandro Nivola
US, UK, HU, 215'
Kratki uvod u temu: dr.sc. Sanja Matijević Barčot, docentica na Katedri za arhitektonsko planiranje
Beskompromisna i golema u svakom pogledu, ova epska biografska drama je gotovo savršen primjer korelacije forme i sadržaja.
Brutalizam je arhitektektonski stil monumentalnog, jednoobraznog, grubo dominantnog, ali istovremeno i fascinantnog izgleda. U rukama onog čija se samouvjerenost spaja sa strašću, znanjem i kontekstualnim razumijevanjem, brutalistički pristup stvara spektakularno djelo, tresak betonskog malja u blato malograđanskog ukusa. U rukama bezveznjaka, stvara pretjeranu oblikovnu buku. Brutalizam nije samo oblikovna, već i bitna etička pozicija modernizma.
Ovaj film dijeli te osobine. Svojom kontroverznošću, etikom i estetikom, zahtijevnošću i na koncu pukom vremenskom golemošću, ne izlazi u susret ukusima mase. Igra na sve ili ništa. U ovom je slučaju ispalo sve, i Brutalist je prošao izvrsno na svim festivalima i nagradama na kojima se pojavio, okrunivši to sa 10 nominacija za Oscara. Da nije tako, film se, unaprijed procijenjen kao predug i nezanimljiv širokoj publici, vjerojatno ne bi niti pojavio u kinima.
Govori o Lászlóu Tóthu (Adrien Brody) mađarskom arhitektu koji, preživjevši Holokaust, dolazi u SAD i pod okriljem industrijalca Harrisona Leea Van Burena Sr počinje projektirati. Prati njegov život i rad sa detaljnošću koja bi, u rukama manje vještog redatelja, bila naporna i teška. No na koncu, film opravdava kako svoju neobičnu minutažu, tako i sve ostale neobične izbore koje je autor napravio da bi ostvario svoje, možda, i remek-djelo. Rano je to još reći, tek mu je 36 godina.
Veronika Lišková CZ, SK, HR, 2024. 109'
Scenarij: Eugen Liška, Zuzana Pokorna
Uloge: Pavla Beretová, Julie Šoucová, Zuzana Kronerová, Tomáš Bambušek, Stojan Matavulj
Nakon smrti supruga, Petra, u ranim četrdesetima, postaje udovica. No, tuga nije jedini izazov s kojim se ona i njezina kći, tinejdžerica Dominika, moraju suočiti. Smrt voljene osobe donosi im beskonačni birokratski vrtlog: hipoteke, kredite, najamnine, račune. U borbi za novi život, Petra se uči osloniti sama na sebe. Češka dokumentaristica Veronika Lišková odlično se snašla na teritoriju igranog filma koji prati putovanja žene kroz izazove žalovanja, roditeljstva, birokracije, ekonomske i egzistencijalne nesigurnosti, toksičnih obiteljskih odnosa i vlastitih transformacija. Priča nas suočava s njezinom sirovom tugom i samoćom dok rekonstruira svoj život. U ovoj psihološkoj drami Lišková hrabro izaziva društvene tabue o žalosti, dajući pronicljiv komentar o suočavanju sa smrću i preživljavanjem u današnjem svijetu.
Reatelj: Shiori Itô
Scenarist: Shiori Itô
Uloge: Shiori Itô
US, UK, JP, 2024,, 102'
Kada 28-godišnja perspektivna novinarka Shiori Ito izađe u javnost u svibnju 2017. sa svojom optužbom da ju je silovao tada najbliži novinar i biograf premijera Shinza Abea, osjeća da nema drugog izbora ako želi promijeniti zastarjele japanske zakone o seksualnom zlostavljanju. Njezina press konferencija šokira javnost u društvu u kojem se javno govoriti o takvim stvarima smatra sramotnim. Za nekoliko dana, Shiori biva uvučena u središte japanske politike — desnica je vidi kao prijetnju za rušenje Abeove vlade dok je ljevica slavi kao heroinu iz istog razloga. Prijetnje smrću, internetsko zlostavljanje i pošta mržnje tjeraju je u silaznu spiralu. Kad podigne građansku tužbu, optuženi objavljuje rat svim sredstvima protiv nje. Odlučna da ne bude loš primjer drugim žrtvama, Shiori ne odustaje od slučaja i objavljuje knjigu o svom iskustvu. U njenoj vlastitoj režiji s najosobnijim materijalom, Crna kutija: Dnevnici bilježi Shiorino burno, emocionalno iscrpljujuće i konačno pobjedonosno putovanje, otkrivajući ženu iza naslovnica. Istovremeno žrtva i novinarka koja istražuje vlastiti slučaj, dokumentarac pokazuje da Shiori nije pokazala hrabrost samo kako bi potaknula društvenu promjenu, već i da bi se održala na životu.
Film je nominiran za Oscara u kategoriji Najboljeg dokumentarnog filma.
Aurora Gossé, Norveška, 2023., 92'
Uloge: Liv Elvira Kippersund Larsson,Cengiz Al,Viljar Knutsen Bjaadal, Anne Marit Jacobsen,Anders Baasmo,Andrea Bræin Hovig,Frida Ånnevik,
Scenarij: Silje Holtet
Za razliku od rasplesane kraljice iz istoimene hit pjesme grupe ABBA, 12-godišnja Mina Mørk ne zna ni plesati ni jiveati, a kamoli breakdanceati. A kada u njezinu školu dođe novi učenik, ni više ni manje nego popularan (i zgodan!) hip hop plesač Edwin, poznatiji pod umjetničkim imenom ED WIN, Mina će postati bolno svjesna te činjenice.
Edwin će organizirati audiciju za svoju novu plesnu skupinu, a nedostatak plesnog umijeća neće spriječiti do ušiju zaljubljenu Minu u nakani da se prijavi i tako osvoji Edwinovo srce. No, u tome će trebati pomoć pa u nemoguću misiju spremno uskače Minina baka.
Šarmantno, toplo ostvarenje podjednako će vas nasmijati koliko i rasplakati, ali ono najvažnije – podsjetit će na onaj pulsirajući osjećaj u tijelu kada zasvira pjesma koju obožavamo, kada se u vidokrugu pojavi osoba koja nam se sviđa ili kada na krilima vlastite upornosti i truda ostvarimo svoj san.
Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley
Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.
Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.
Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.
Sarah Polley, 2022., US, 104'
Scenarij: Sarah Polley, Miriam Toews
Uloge: Rooney Mara, Claire Foy, Jessie Buckley, Judith Ivey, Frances McDormand
Uznemirene slučajevima seksualnog zlostavljanja unutar izolirane menonitske vjerske kolonije, skupina žena okuplja se u sjeniku kako bi razgovarale o tome kako reagirati. U odsutnosti muškaraca, žene svode svoje opcije na tri: ne raditi ništa, ostati i boriti se ili otići. Neke se boje da će svaki čin prkosa ugroziti njihov ulazak u raj, a druge vjeruju da ne mogu preživjeti bez muževa i sinova. Neke su spremne poduzeti sve kako bi pobjegle od terora svojih obiteljskih života i inzistiraju na tome da je „istina jača od pravila“.
Film je osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij 2023., Nagradu Udruženja američkih scenarista za najbolji scenarij,Satellite za najbolji adaptirani scenarij, BFCA za najbolji scenarij, Nagradu Američkog filmskog instituta za film godine, Nagradu Satellite za najbolju sporednu glumicu i još niz drugih priznanja.
Sarah Polley ide teškim redateljskim putem, držeći kameru gotovo neprekidno u sjeniku i prepuštajući svojoj fantastičnoj glumačkoj ekipi da prenese atmosferu, težinu i potresnost svoje situacije, bez flashbackova, inscenacija ili ikakvog drugog sredstva koje bi publici zorno prikazalo svireposti kojima su izložene one i njihova djeca. Njezin je filmski alat, pak, u tom sjeniku iskorišten u maksimalnom dijapazonu. Od kadrova koji izgledaju kao da sam Bog gleda njihove okupljene glave do Bergmanovskih krupnih kadrova žilavih menonitkinja.
Minimalistički soundtrack Hildur Guðnadóttir savršeno stapa drevne i moderne elemente, tiho prateći priču koja je istodobno drevna i bezvremenska.
Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US, 90'
David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.
Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.
Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.
Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley
Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.
Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.
Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.
Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette
Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.
Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18). To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.
Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan.
Božji gnjev, Kristijan Milić, 2024., HR, BA, 110'
Scenarij: Josip Mlakić
Uloge: Ivo Krešić, Marko Cindrić, Domagoj Mrkonjić, Ivan Skoko, Mario Knezović, Dragan Despot, Dejan Aćimović, Vinko Kraljević, Mate Gulin, Mladen Vulić, Dragan Šuvak, Martina Mandek, Marinko Prga, Mijo Jurišić, Darko Stazić, Vlasta Ramljak, Slaven Knezović, Miro Barnjak, Mijo Kevo, Anđela Kusić, Matija Čigir, Maja Lasić, Asim Ugljen, Nino Sorić, Tomislav Šipek
Ilija je vojnik HVO-a negdje u Srednjoj Bosni krajem 1993. godine. Jedno jutro nakon rutinske akcije postavljanja mina saznaje da je njegov mlađi brat Goran poginuo zajedno s osmoricom drugih vojnika daleko iza neprijateljskih linija. Preko prijatelja iz tajne službe doznaje da ta misija nije bila službena, već su Goran i ostali u nju otišli kao plaćenici. Ilija polako otkriva mrežu ilegalnih radnji u koje nije upletena samo vojska, već i visoko rangirani dužnosnici. Dok istraga postaje sve opasnijom, prvobitna želja za istinom polagano se pretvara u patološki osvetnički pohod.
Božji gnjev, Kristijan Milić, 2024., HR, BA, 110'
Scenarij: Josip Mlakić
Uloge: Ivo Krešić, Marko Cindrić, Domagoj Mrkonjić, Ivan Skoko, Mario Knezović, Dragan Despot, Dejan Aćimović, Vinko Kraljević, Mate Gulin, Mladen Vulić, Dragan Šuvak, Martina Mandek, Marinko Prga, Mijo Jurišić, Darko Stazić, Vlasta Ramljak, Slaven Knezović, Miro Barnjak, Mijo Kevo, Anđela Kusić, Matija Čigir, Maja Lasić, Asim Ugljen, Nino Sorić, Tomislav Šipek
Ilija je vojnik HVO-a negdje u Srednjoj Bosni krajem 1993. godine. Jedno jutro nakon rutinske akcije postavljanja mina saznaje da je njegov mlađi brat Goran poginuo zajedno s osmoricom drugih vojnika daleko iza neprijateljskih linija. Preko prijatelja iz tajne službe doznaje da ta misija nije bila službena, već su Goran i ostali u nju otišli kao plaćenici. Ilija polako otkriva mrežu ilegalnih radnji u koje nije upletena samo vojska, već i visoko rangirani dužnosnici. Dok istraga postaje sve opasnijom, prvobitna želja za istinom polagano se pretvara u patološki osvetnički pohod.
Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa. Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".
„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).
Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“
Hana Samardžija, Jutarnji List
Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa. Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".
„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).
Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“
Hana Samardžija, Jutarnji List
Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film
Scenaristica i redateljica Payal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom.
Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film
Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.
„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.
Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.
Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.
No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.
Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.
Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Estonija, Francuska, Island, 2023., 89 min.
Režija:Anna Hints
Scenarij:Anna Hints
Duboko u estonskoj šumi, skupina žena okuplja se u opuštajućoj tami saune. Obavijene vrućinom, u sigurnosti zatvorenog, od svijeta izoliranog prostora, žene govore. O svakodnevici. O banalnim, nevažnim stvarima. O strašnim, životno ugrožavajućim traumama. O zadovoljstvima i strahovima. Ritual pročišćavanja i opuštanja postaje i mjesto vraćanja snage za život u vanjskom svijetu, mjesto slobode od prosuđivanja i pritiska. Ovjenčan nagradom žirija za najbolju režiju na ovogodišnjem Sundanceu, Sestrinstvo parne kupelji impresivno je snimljen dokumentarac o tradiciji, ženskom zajedništvu i golim istinama. Nastajao je čak sedam godina, a kao marginalnu, ali zanimljivu informacija dodajemo da je estonska dimna sauna, koju gledamo u filmu, na popisu Svjetske kulturne baštine pri UNESCO-u
Nagrade: Sundance 2023 - Nagrada žirija za najbolju režiju / San FranciscoIFF Najbolji dokumentarni film / Europske filmske nagrade 2023 - Najbolji dokumentarni film
Nominacije: IDA 2023 - Najbolji scenarij (Anna Hints)
Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa. Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".
„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).
Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“
Hana Samardžija, Jutarnji List
Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette
Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.
Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18). To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.
Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan.
Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley
Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.
Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.
Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.
Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'
Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.
U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.
Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.
Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.
Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette
Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.
Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18). To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.
Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan.
Mickey 17, Bong Joon Ho, 2025., UK, US, 137'
Uloge: Robert Pattinson, Naomi Ackie, Mark Ruffalo, Toni Collette
Korejski autor Bong Joon-ho snimio je svoj prvi film nakon Oscarom nagrađenog Parazita prije šest godina i to je sjajna, velika, znanstvenofantastična fantazija. Bong ju je adaptirao iz romana „Mickey17“ Edwarda Ashtona, glavni lik kojeg je bioklonski radnikosuđen na vječni život, ili vječnu smrt, ovisno o perspektivi. „Potrošni“ je zadužen za korporacijske poslove preopasne za ljude, u kojima je vjerojatno da će umrijeti. Nakon svake svoje smrti „potrošni“ se replicira, zajedno sa dijelom sjećanja svoj prethodnika, i jedini njegov način da živi je dasvoj život podastre korporacijskim interesima i potrebama.
Do problema dođe kad jedna varijanta ipak preživi (Mickey 17) i susretne se s novom (Mickey 18). To je opsežna futuristička satira na temu sveprisutne bajke o tome da je „kuknjava“ vezana uz održivost, očuvanje okoliša i ljudskosti besmislena, jer će nas tehnologija ionako sve riješiti, i wunderkidi će nas odvesti u svemir, gdje će postojati novi, održivi planeti, a svi trenutni zemaljski stanovnici su potrošni - kao što su to i radni ljudi koji pogone današnji svijet.
Vizualno raskošan i ekstravagantan, kao i prethodni Bongovi filmovi, rubno horror i SF spektakl, Mickey 17 je istovremeno izrazito društveno-politički aktualan.
Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan
Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.
Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.
Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.
Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.
Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.
Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa. Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".
„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).
Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“
Hana Samardžija, Jutarnji List
Haifaa Al-Mansour, 2019. Saudijska Arabija 104'
Scenarij: Haifaa Al-Mansour, Brad Niemann
Uloge: Mila Al Zahrani, Mohamed Othman, Nora Al Awad
Kad Maryam, vrijednu mladu liječnicu u jednoj klinici u malom gradu, spriječe da odleti u Dubai na konferenciju bez uobičajenog odobrenja muškog skrbnika, ona zatraži pomoć od rođakinje s političkim vezama, te se registrira kao kandidatkinja za općinsko vijeće. Maryam vidi izbore kao način da popravi blatnjavu cestu ispred svoje klinike, ali njezina kampanja polako dobiva na širem zanimanju.
Kroz zabavan i lako gledljiv film redateljica nam prikazuje ključne elemente političkog i društvenog pejzaža Saudijske Arabije, ali, na žalost, ne samo nje. Nepotizam, cinizam, seksizam, proizvoljnost i represija su normalizirani, a radikalna infantilizacija i ponižavanje, koje ljudima u drugim djelovima svijeta mogu izgledati nevjerojatno, svakodnevica su žena ne tako daleko od nas, a ako dođe to trenutka u kojem je promjena moguća, on je slučajan i u svojoj suštini ironičan.
Svebor Mihael Jelić, 2024. HR 107'
Uloge: Kristina Jovanović, Sven Latinović, Antonia Mrkonjić, Luka Vondrak, Vedran Dakić
Frka se odvija u jednoj noći u kojoj Nika, konobarica iz Osijeka, upada u nevolju s lokalnim kriminalcem. Ona očajnički želi financijski pomoći svojim roditeljima, i tako upadne u dugove kod lokalnog dilera Petra čime dovede sebe i nekoliko prijatelja u opasnost.
On joj postavi ultimatum koji nju i njezine prijatelje vodi u napetu utrku protiv vremena u kojoj su njihove moralne granice testirane, a posljedice njihovih postupaka prate ih kroz grad. Naši heroji – Nika, Luka, Sara i Voki – moraju skupiti novac od Petrovih dužnika do idućeg jutra. Naizgled mirna večer pretvara im se u dramu životnih razmjera dok jure po Osijeku cijelu noć. Frka je drugi dugometražni film mladog redatelja Svebora Mihaela Jelića nakon debitantskog kratkog filma Đaneri i dugometražnog filma Zagrebački ekvinocij, najgledanijeg domaćeg filma u hrvatskim kinima 2020. godine.
Film je primjeren uzrastu od viših razreda osnovne škole pa dalje, svakako interesantan i odraslima.
Philippa Lowthorpe, 2020. UK, 106'
Uloge:Keira Knightley, Gugu Mbatha-Raw, Jessie Buckley, Greg Kinnear, Rhys Ifans
Godine 1970. natjecanje Miss svijeta održano je u Londonu, a domaćin ceremonije bio je američki legendarni komičar Bob Hope. U to je vrijeme natjecanje Miss svijeta s preko stotinu milijuna gledatelja bio najgledaniji televizijski program na svijetu. Uz tvrdnju da natjecanja u ljepoti omalovažavaju žene, novi pokret naziva „Pokret za ženska prava“ gotovo je preko noći postigao slavu nakon što su njegovi članovi potpuno nenajavljeno izašli na pozornicu i na taj način prekinuli prijenos natjecanja uživo. I ne samo to: kada je natjecanje nastavljeno, rezultat istoga izazvao je snažne reakcije: pobjednica nije bila favorizirana Šveđanka već miss Grenade – prva crnkinja u povijesti koja je okrunjena kao Miss svijeta. U samo nekoliko sati, globalno gledateljstvo diljem svijeta svjedočilo je nezamislivim posljedicama koje su uslijedile nakon šokantnog obrata.
Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan
Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.
Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.
Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.
Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.
Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.
Louise Courvoisier, 2024., FR, 92'
Scénarij: Louise Courvoisier,Théo Abadie, Marcia Romano
Uloge: Clément Faveau, Maïwène Barthelemy,Luna Garret
Nakon tragične smrti oca, osamnaestogodišnji Totone neočekivano i iznenada mora odrasti kako bi se počeo brinuti za svoju mlađu sestru te njihovu pomalo umiruću obiteljsku farmu u Francuskoj. Mladi Totone još više odgovornosti na sebe preuzima u trenutku kada se prijavljuje za novčano natjecanje u izradi najboljeg sira zapadnog dijela francuskih Alpi. Film “Kraljevi ljeta” istovremeno je vrlo realističan pogled na težak život franucskih poljoprivrednika, ali i vrlo dirljiva ljubavna priča i, iznad svega, oda ljubavi prema siru.
Premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled, i ima četiri nominacije za prestižnu francusku nagradu Cesar!
Noémie Merlant, FR, 2024. 104'
Uloge: Noémie Merlant, Souheila Yacoub, Sanda Codreanu
Redateljski prvijenac poznate francuske glumice Noémie Merlant premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu. Njegove su junakinje tri djevojke koje, za vrijeme toplotnog udara u Marseilleu, provode dan uplićući se u živote svojih susjeda i promatrajući ih s balkona. No, zabava će potrajati sve do večeri u kojoj isprva samo slučajno provjeravaju zgodnog tipa s druge strane ulice. Odatle, komedija zaokreće u smjeru horora, večer se pretvara u krvoproliće i trio je prisiljen nositi se sa situacijom.
Ovu živopisnu žanrovsku mješavinu komedije, trilera i horora zajedno su napisale Noémie Merlant i Céline Sciamma, koje su se upoznale radeći na Sciamminom nagrađivanom filmu „Portret žene u plamenu“.
Laetitia Dosch « 2024., Švicarska, 80’
Uloge: Laetitia Dosch, François DAMIENS, Jean-Pascal ZADI, Anne DORVAL, Pierre DELADONCHAMPS, Anabela MOREIRA
April, odvjetnica, sita je prihvaćanja izgubljenih slučajeva, no kada joj se obrati Dariuch, još jedan naizgled beznadni klijent, ne može odoljeti izazovu. On, naime, traži da brani njegovog vjernog psećeg pratitelja, Cosmosa. Zaranja u apsurdnost obrane klijenta psa, suočavajući se ne samo s pravnim sustavom, već i nizom drugih neočekivanih problema. Razvija se živahan i komičan sudski slučaj - u kojem život jednog psa visi o koncu.
Tema je satirična i metaforična, a ljubitelji dobre glume svakako će uočiti talentiranog psa čiji bi raspon izraza, kretnji i glasanja svakako zaslužio neku nagradu.
Labavo temeljen na stvarnom slučaju, film je energičan, originalan ali i duboko promišljena priča o našem odnosu sa životinjama.
Xavier Seron, 2023. Belgija, 88'
Uloge : AriehWorthalter, Mara Taquin, Jean-Jacques Rausin.
Da udobrovolji Cecile, Tom pristaje udomiti Chihuahuu.
Greta je očajna. Njezin asistent i njezin pas su poginuli.
Franck i Lola se zaljube na prvi pogled. Ali Lola ne voli pse.
Tri pseće priče koje, u stvari, opisuju ljudska bića, njihovu osamljenost i stalnu potrebu za ljubavlju. .
Pas funkcionira kao lakmus za otkrivanje negativnih strana našeg društva, našeg odnosa prema suvremenicima i svijetu, vlastitoj animalnosti, usamljenosti, nedostatka ljubavi i referentnih točaka. On nam daje pogled na ponekad pust, nadrealni, groteskni, divan, tragičan ili okrutan spektakl ljudske komedije.
Redatelj: Jesse Eisenberg
Uloge: Kieran Culkin, Jesse Eisenberg, Olha Bosova
2025, US, 90'
David i Benji su rođaci iz New Yorka, koji odlaze u Poljsku kako bi posjetili dom iz djetinjstva svoje pokojne bake, žene koja je preživjela Holokaust, i za koju Benji smatra da je jedina koja ga istinski razumije, iako će perceptivniji gledatelji brzo zaključiti da bakino mišljenje o njemu nije baš onakova kakvim ga on drži. U stvari, mnogo toga nije baš onakvo kakvim to anksiozni, pomalo opsesivno kompulzivni Benji, drži.
Putuju u grupi s vodičem, pa „Stvarna bol“ prerasta u svojevrsni film ceste koji bez napora i vidljivog truda fino balansira između banalnog i životno potresajućeg, između povijesno bitnog i trivijalnog, između prisutnosti u trenutku i svijesti o posljedicama, između komedije i tragedije. U tom procesu ispriča sve što treba - složenu i duboko istinitu priču o obitelji, prijateljstvu, odrastanju, starenju i na koncu – o stvarnoj boli.
Ovo je treći dugometražni film Jesseja Eisenberga, i njime je odao počast vlastitoj obitelji koja je prošla kroz pakao Holokausta, snimajući ga na mjestima njihovog stradanja, koncentracijskom kampu Majdanek, i rodnoj kući svoje pratetke.
Tim Mielants, 2024. US, 98'
Uloge: Cillian Murphy, Ciarán Hinds, Emily Watson, Michelle Fairley
Dobitnik nagrade Oscar, Cillian Murphy, u ulozi je Billa Furlonga u ovom filmu temeljenom na istoimenom bestseleru Claire Keegan. Dok radi kao trgovac ugljenom kako bi uzdržavao svoju obitelj, otkriva uznemirujuće tajne koje čuva lokalni samostan, ali i istine iz vlastitog života koje ga tjeraju da se suoči sa svojom prošlošću i suučesničkom šutnjom malog irskog grada.
Magdalenske praonice bile su mjesta koja su, pod okriljem Crkve i uz znanje države, pružala „utočište“ moralno posrnulim ženama. No to utočište bilo je mjesto robovskog rada i svirepog zlostavljanja, gdje su neke žene provele i čitav život. Među njima su bile trudne djevojke, često žrtve silovanja, koje su njihove obitelji napuštale kako bi se poštedjele sramote, kao i djevojčice o kojima se nitko nije mogao brinuti. Kaznu za njihovu „moralnu posrnulost“ snosila su i njihova djeca rođena u praonicama – mnoga su umirala u užasnim uvjetima sirotišta i bivala tajno pokopana u masovne grobnice. Procjenjuje se da je kroz Magdalenske praonice prošlo više od 30.000 žena, dok točan broj umrle djece ostaje nepoznat. Posljednja otkrivena grobnica uz jedno sirotište u Irskoj sadržavala je posmrtne ostatke više od 800 djece.
Furlong, i sam dijete rođeno izvan braka, odrastao u sramoti i prijeziru, jednog zimskog jutra pronalazi mladu ženu u šupi ispred lokalne praonice. Bill nije heroj. U njegovim postupcima nema veličanstvenih gesti ni velikih riječi. Ipak, ne može skrenuti pogled, iako zna da će cijena njegova gledanja biti visoka. Tako njegov mali čin dobrote, čin bazične ljudske pristojnosti, postaje čin mučeništva i plemenitosti. Posljednja Magdalenska praonica zatvorena je tek 1996., a tadašnji irski premijer javno se ispričao zbog ove strašne mrlje u povijesti Irske.
Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan
Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.
Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.
Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.
Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.
Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.
Sally Potter, 1997. UK, FR, 100'
Film velike Sally Potterje fikcija, ali fikcija u kojoj je sve, u nekom posve filmskom smislu – stvarno. Protagonistica je britanska redateljica Sally, koju glumi britanska redateljica Sally Potter. Ona upoznaje fascinantnog plesača tanga po imenu Pablo, kojeg glumi fascinantni plesač tanga Pablo Veron. Kaže da će ga, ako joj bude davao sate tanga, staviti u film. I evo ga u filmu.
U tom filmu, Sally Potter odlično pleše tango, pa možemo biti sasvim sigurni da je prethodno imala satove tanga.
Film je podjeljen u „lekcije“. Neke od njih su vezane uz ples, neke uz život. Pablo i Sally plešu zajedno, ali tenzije među njima su jasne. Kao redateljica, ona je naviknuta da vodi, kao plesač, on također. Jasno je da nisu idealan par, ali jasna je i njihova sklonost da idealiziraju jedno drugog, privlače se i odbijaju. Baš kao tango.
Zanimljivo da je ovaj film doživio kritike mahom zbog jednog razloga. Kritičari su (moramo li primjetiti – mahom muškarci koji su metre novinskog prostora potrošili na hvaljenje filmova u kojima sijedi debeljkovići snube osamnaestogodišnje ljepotice) držali „narcisoidnim“, „oholim“ i „neprivlačnim“ činjenicu da Potter, kao tada srednjovječna žena, nalazi primjerenim da se pojavljuje ispred kamere, pa još u ulozi žene zaljubljene u pristalog plesača tanga, koja, pazi sad, pleše okolo ko da joj je 20 godina, a oni jadni moraju to gledat.
To je, ujedno, i razlog zbog kojeg smo ovaj film uvrstili u Mjesec žena. Jer, osim što je inovativna, smjela i vješta redateljica, Sally Potter je i žena koja ne cenzurira svoju javnu prisutnost patrijaharnim predrasudama o tome što je ženi „primjereno“, niti represivnim obrascima o tome kako bi trebao izgledati ljubavni narativ na filmu. Dapače, izaziva ih na svakom koraku.
Michael Fessler, FR, 2024., 85 min.
Obiteljska avantura prati malo lane, Bambija, koje korača kroz životne pustolovine u pratnji raznih šumskih životinja te otkriva prirodu dok odrasta. Kroz igru i učenje, Bambi otkriva ljepote prirode, ali i njene opasnosti. Kada lovci ubiju Bambijevu majku, mora se osloniti na vlastitu snagu i mudrost kako bi preživio i pronašao svoje mjesto u svijetu. Ova poetska filmska adaptacija istoimenog romana Félixa Saltena istinska je oda prirodi za sve uzraste.
Adaptacija je napravljena u dokumentarnoj formi, s pravim životinjama, iako, naravno, s naracijom primjerenom djeci. Osim toga, dotaknuti su elementi koji pokazuju važnost životinja i lošu ulogu koju ljudi često imaju u njihovim životima. Vješta montaža naglašava dramu i neizvjesnost.
Zoe Leigh Hopkins, 2021., Kanada, 100'
Uloge: Dakota Ray Hebert, Jail Wolf, Asivak Koostachin
Beck, samohrana majka, živi u u području šest naroda u Kanadi. Nakon majčine smrti, odustala je od svog sna da postane učiteljica Mohawk jezika, a njen nezdrav način života prepun krafni, pizze, kolača i cigareta dovede je do dijabetičke komu. U njoj, kazuje joj se duh Toma Longboata, sportske legende s početka 1900-ih; on uči Beck da postane trkačica, posvećujući svaku svoju trku nekom aspektu svog života ili posebnoj osobi.
Ispričan s lakoćom, Maratonka je anti-rom-com, o ženi koja se mora uhvatiti u koštac s duhovima svoje prošlosti prije nego što može potrčati prema novoj budućnosti. Uz snažnu glavnu izvedbu Dakote Ray Hebert, kao i izvanrednu glumačku postavu, debitantski igrani film redateljice Zoe Leigh Hopkins jedinstvena je autohtona priča nagrađena na više festivala, uključujući Moon Jury Award, Audience Choice Award i American Indian Film Festival 2021.
Andrea Arnold, 2024., UK, 119'
Uloge: Franz Rogowski, Nykiya Adams, Barry Keoghan
Dugo očekivani povratak Andree Arnold s nježnom, upečatljivom i iznenađujućom pričom o odrastanju na rubu modernog društva.
Dvanaestogodišnja Bailey kao skvoterica živi sa svojim privrženim, ali karakterno kaotičnim ocem Bugom i svojeglavim bratom Hunterom u Gravesendu, sjevernom Kentu. Polagano ulazi u pubertet te konstantno traži pažnju i avanturu. Baileyin život se transformira kada upozna Birda, tajanstvenog stranca koji se nalazi na vlastitom putovanju.“Bird” je divlje, poetično i originalno viđenje prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju, iz depresivne realnosti u magiju i nadrealno, sve utemeljeno na redateljičinom tipično empatičnom socijalnom razumijevanju.
Andrea Arnold odrasla je u sjevernom Kentu, kao najstarije dijete samohrane majke. Bailey je umnogome njezin autoportret, djevojčica u divljem pohodu na život.
Pohod pak, Andree Arnold na filmski svijet započeo je kratkim filmom Wasp za kojeg je2005. osvojila Oscara. Njezini igrani filmovi uključuju Red Road, Fish Tank i American Honey, koji su svi osvojili nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.
Bird ima nominaciju za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg britanskog filma, prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, te dvije nominacije za nagradu Europske filmske Akademije – najbolja režija i najbolji glumac.
Leonardo Van Dijl, 2024., Belgija, Švedska, 100'
Uloge: Tessa Van den Broeck, Ruth Becquart
Belgijsko-švedski film'Julie je odlučila šutjeti' pobjednik je prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. O njemu, žiri je rekao: „Glavna filmska nagrada ide zrelom, odmjerenom i precizno kalibriranom dugometražnom prvijencu koji odaje zavidno vladanje tonom, strukturom i tempom. Psihološka drama i unutarnja napetost prekrasno su obrađene, obogaćene stilskim dodacima i ponavljanjima, što polako pojačava nemir lika impresivnom suzdržanošću i složenošću.“
Mlada Julie teniska je zvijezda elitne akademije. Zaljubljena u tenis, Julie je podredila život tom sportu. Kada na akademiji izbije skandal i njezin se strogi ali uspješni trener nađe pod istragom, članice kluba nevoljko počinju progovarati o svojim iskustvima. No Julie i dalje šuti, fokusirana na igru i naoko hladnokrvna. Ova odlična i napeta studija karaktera može se pohvaliti vrhunskom filmskom ekipom, među kojima se našao i direktor fotografije Nicolas Karakatsanis (Ja, Tonya, Cruella), dok je glazbu skladala dobitnica Pulitzera Caroline Shaw, a osobito je hvaljena i centralna glumačka izvedba mlade Tesse Van den Broeck, koja je i sama tenisačica. Film je premijerno prikazan u Cannesu, gdje je ovjenčan nagradom SACD, a nominiran je i za ovogodišnju nagradu publike LUX.
Jerry Rothwell, US, UK, 2020., 82'
Nastao prema bestselleru Naokija Higashide - film 'Zašto skačem'? dubinsko je filmsko istraživanje neurorazličitosti kroz doživljaje neverbalnih osoba s autizmom diljem svijeta. Film spaja Higashidine uvide o autizmu, i intimne portrete pet čudesnih mladih ljudi. Publici se otvaraju vrata tog snažnog i sveobuhvatnog, no često i radosnog, senzoričkog iskustva. Trenuci iz života svakoga od likova povezani su putovanjem japanskog dječaka kroz epske krajolike. Pripovijedani ulomci iz Naokijevih zapisa otkrivaju što njegov autizam znači njemu i drugima, kako se razlikuje njegovo viđenje svijeta, i zašto se ponaša tako kako se ponaša, odnosno zašto skače. Film ove elemente pretvara u osjetilno bogatu tapiseriju koja nas vodi do Naokijeve temeljne poruke: to što ne može govoriti ne znači da nema ništa za reći. 'Zašto skačem'? je dobitnik dvaju Britanskih neovisnih filmskih nagrada (Najbolji dokumentarac i Najbolji zvuk) te je dobitnik nagrade publike filmskog festivala Sundance.
Festivali i nagrade:
Sundance Film Festival 2020 - Nagrada publike / British Independent Film Awards 2020 - BIFA za najbolji dokumentarac i najbolji zvuk / Vancouver Film Festival 2020 - Nagrada publike i nagrada Impact / Valladolid Film Festival 2020 - Tiempo de Historia, posebna nagrada za najbolji dokumentarac / Denver Film Festival 2020 - Nagrada Maysles Brothers za najbolji dokumentarni film / Festival Atmosphères 2020 - Nagrada publike / Rome Film Festival 2020 - Nagrada Sorriso Diverso za najbolji strani film
Hors normes, 2019. Olivier Nakache, Éric Toledano, 114 min. FR/BE
Scenarij: Olivier Nakache, Éric Toledano
Uloge: Vincent Cassel, Reda Kateb, Hélène Vincent
Dvadeset godina Bruno i Malik žive u odvojenom svijetu, uz autističnu djecu i tinejdžere. Njihova udruženja obučavaju mlade ljude iz opasnih četvrti da se brinu o onima koji su okarakterizirani kao „izuzetno kompleksni“. Posebno partnerstvo za posebne ličnosti.
Radnja filma fokusirana je na probleme modernog društva u čijem se srcu ponovno nalazi praktički kompletan svijet: socijalni radnici, volonteri i profesionalci u zdravstvu svim snagama pokušavaju se brinuti o tinejdžerima koji imaju problema s autizmom. Po običaju, dvojica redatelja u filmu svu svoju snagu usmjeravaju na ljubav prema čovječanstvu, na njihovo vjerovanje u život društva te pogotovo na humor kao prvu i posljednju crtu obrane međuljudskih odnosa.
Ovo je jedan od onih važnih, emotivnih i dirljivih filmova i uvijek je lijepo vidjeti da postoje ljudi koji su spremni vlastite privatne živote žrtvovati i posvetiti svo svoje vrijeme, znanje i energiju onima kojima je to potrebno.( gambee82.blogspot.com)
Trebali biste ga pogledati jer je to predivan film koji ima samo po sebi tešku temu a koristi je kako bi ispričao dirljivu i snažnu priču koja spretno spaja tragediju i komediju kao što malo koji filmski autor danas može.( Hannah Brown / Jerusalem Post)
Poseban film koji omogućuje pristup skrivenoj temi, a publiku dočekuje s gracioznošću i humorom. (Fionnuala Halligan / Screen International)
To jeste nesavršen film ... ali teško se odhrvati od suštinske dobrote kojom zrači. (Tom Augustin / New Zealand Herald)
https://www.imdb.com/title/tt8655470/?ref_=fn_al_tt_7
Tony Scott, US, 1995., 116'
Uloge: Gene Hackman, Denzel Washington, Viggo Mortensen, George Dzundza, Matt Craven, James Gandolfini, Jason Robards
Inspiriran raspadom SSSR-a, veliki hit Tonyja Scotta – „Grimizna plima“ fabulu pokreće trenutkom kada fiktivna pobunjena ruska vojska zauzma rusku nuklearnu bazu na Tihom oceanu. Otvara se mogućnost da bi pobunjenici mogli izvesti nuklearni napad na Ameriku, pa su američke vojne snage u pripravnosti. Nuklearna podmornica "Alabama" plovi ispod površine Tihog oceana i približava se ruskoj obali. U jednom trenutku prime obavijest da su ruski pobunjenici dovezli gorivo do nuklearnih raketa, što znači da ih, ako žele, mogu lansirati unutar jednog sata. Posada "Alabame" je u stanju najviše pripravnosti. Napetost između zapovjednika podmornice, Franka Ramseya (G. Hackman), i prvog časnika Rona Huntera (D. Washington) raste, a vrhunac će doživjeti kada radio-veze budu prekinute, i njihove se odluke, o kojima ovisi sudbina miljuna ljudi, imaju donijeti bez informacija iz vanjskog svijeta.
Paralelna stanja vanjskog i unutarnjeg sukoba, ekstremnih moralnih dilema u situacijama koje zahtijevaju brze odluke sa dalekosežnim posljedicama, te klaustrofobično ozračje, Grimiznu plimu čine izvrsnim psihološkim trilerom, za koji su dobrim dijelom zaslužni i dinamični dijalozi, na kojima je bio angažiran mladi Quentin Tarantino.
Redatelj i scenarist: Mohammad Rasoulof
Uloge: Soheila Golestani, Missagh Zareh, Setareh Maleki, Mahsa Rostami
Iran, Njemačka, Francuska, 2024. 168'
U potpunosti snimljen u tajnosti, što je u Iranu praktički uobičajena situacija, te jednako tako tajno odaslan u Njemačku gdje je montiran i dovršen,politički triler redatelja Mohammada Rasoulofa "Sjeme svete smokve" u središte radnje postavlja obitelj gurnutu pod svjetla javnosti nakon što njezin patrijarh Iman dobiva posao istražnog suca u Teheranu. Dok se politički nemiri šire ulicama grada, Iman shvaća da je njegov posao opasniji od očekivanog što ga odvodi u sve veću paranoju i nepovjerenje čak i kad su u pitanju njegova supruga i kćerke. Dinamika zastrašivanja i nasilja te posluha koji iz njih proizlazi, a suštinski je suprotan interesima i osjećajima pojednica, prikazana je kroz odnose u najužoj obitelji.
Naziv filma, koji na sreću nije doživio bitne izmjene u domaćoj distribuciji, se referira na specifičnost biljke sveta smokva (Ficus religiosa). Njeno se sjeme, očuvano u ptičjem izmetu,zadržava na granama drugih stabala. Iz njega raste korjenje koje se širi zrakom i polako ali sigurno usmrti svog domaćina. Sveta smokva tako postaje simbol sveobuhvatne religijske represije u Iranu, ali i generalna slika opasnosti od centralizirane kontrole koja zahvaća sve segmente društva, pa i one najprivatnije.
Film sadrži i autentične snimkebunta na ulicama Irana, u sklopu iranskih nemira u sklopu inicijative Žena, život, sloboda, potaknute ubojstvom dvadesetogodišnje Mahse Amini, uhićene zbog neispravnog nošenja hidžaba.
Dobitnik pet nagrada na festivalu u Cannesu uključujući posebnu nagradu žirija, nagradu FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija!
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma!
Tri nominacije za nagradu Europske filmske Akademije uključujući za najbolji film i režiju!
Nominacija za Oscara za najbolji strani film
William Friedkin, US, 1971., 104'
Gene Hackman, Fernando Rey, Roy Scheider, Tony Lo Bianco, Marcel Bozzuffi
„Francuska veza“ je 1971. postavila nove standarde krimi-žanra. Sirova, realistična, gotovo dokumentaristička atmosfera i intenzivne akcijske scene postale su norma u godinama koje će uslijediti, a njegova najpoznatija scena, potjera kroz New York, uvela je akcijske standarde koje i danas prepoznajemo u suvremenoj produkciji. Također, istraživanje moralne granice u trvenjima između provoditelja zakona i kriminalaca postaje tematski bitan dio narativa.
Kada partneri Jimmy Doyle i Buddy Russo preuzmu operaciju prekida lanca transporta heroina iz južne Francuske u Sjedinjene Države, Popeye i Cloudy, istraga is dovodi do trgovine slatkišima za čije se vlasnike čini da su umiješani u zločin. Istovremeno, bogataš Alain Charnier, lokalni narko-boss, odlučan je da ih ukloni s puta.
Film se temelji na romanu The French Connection: The World´s Most Crucial Narcotics Investigation Roberta Lowella 'Robina' Moorea Jr.-a. Ona opisuje stvarnu operaciju presretanja pošiljke heroina pristigle tzv. Francuskom vezom, no za film je priča adaptirana na način da se ne referira na istinite događaje.
Osvojio je pet Oscara, uključujući i onaj za najbolji film, i smatra se jednim od najvažnijih filmova u povijesti američkog filma.
Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film
Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.
„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.
Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.
Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.
No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.
Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.
Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Tim Fehlbaum, 2024., Njemačka, US, 95 min.
Uloge: Moritz Binder, Tim Fehlbaum, Alex David
Smještena u pozadinu Olimpijskih igara u Münchenu 1972., priča, temeljena na istinitim događajima, fokus stavlja na tim američkih sportskih novinara iz ABC Sportsa, koji su se iznenada našli u središtu jedne od najvećih kriznih situacija 20. stoljeća – otmice izraelskih olimpijaca. Teroristički napad koji se pamti kao Münchenski masakr, jedna je od najtragičnijih epizoda Olimpijskih igara i istovremeno prvi povijesni prijenos takve krize emitiran uživo na televiziji.
Film je gotovo u cijelosti smješten u kontrolnu sobu ABC-a, dok se vanjski događaji prikazuju na više monitora. Filmski tim utkao je u radnju stvarne snimke i skupio još uvijek funkcionalnu studijsku opremu kako bi osigurao autentičan izgled.
Primarno se koncentrira namoralne dilemes kojima se tim suočavao dok se kriza produbljivala - što prikazujemo, postoji li neutralno stajalište, je li korisno gledati nasilje uživo.'Pitanja koja su si morali postaviti još uvijek su vrlo relevantna za svakog novinara, ali i za sve nas', rekao je scenarist Mortiz Binder. 'Većina nas ima pametni telefon, ima društvene medije, tako da su sva ova etička pitanja pitanja za sve.'
Triler Peti rujan nominiran je za nagradu Oscar za najbolji originalni scenarij.
Festivali i nagrade: Oscari 2025 - nominacija za najbolji originalni scenarij / Bavarske filmske nagrade 2025 - nominacija za najbolji film / Critics Choice Awards 2025 - nominacija za najbolji scenarij i montažu / Zlatni globusi 2025 - nominacija za najbolji film / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu publike / Film Independent Spirit Awards - nagrada za najbolju montažu
Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'
Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.
U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.
Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.
Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.
Kristina Dufková. 2024. Češka, Slovačka, Francuska, 80'
Ben ima 12 godina, tek je ušao u pubertet ali mu tijelo već radi probleme. Ili točnije, njegova težina. Ben voli kuhati i jesti. Svih časti svojim kolačima, koje spravlja sa ljubavlju i vještinom. Ali, na liječnica mu preporuča da smršavi.
Druga djeca mu se rugaju, a njegova mama veterinarka, skupa sa svojim majmunom ljubimcem i ostalim životinjama o kojima brine, posve je izgubljena. Iako Ben malo što voli kao finu hranu (dobro, i muziku), odluči krenuti na dijetu. Ovaj simpatičan i zabavan animirani film o odrastanju na nježan se i slojevit način bavi temom dječje pretilosti, pritom uspješno izbjegavajući zamke stereotipa. Kako je odrastati kada te svi zovu debelim? I je li dijeta zaista pravi odgovor na sve?
Festivali i nagrade: Europska filmska nagrada - nominacije za najbolji europski film i najbolji animirani film, Međunarodni festival animiranog filma u Annecyju - nagrada žirija (program Contrechamp), nominacija za najbolji film (Contrechamp), Međunarodni filmski festival u Karlovym Varyma, Filmski festival u Locarnu, Zagreb Film Festival.
Film je titlovan.
Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film
Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.
„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.
Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.
Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.
No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.
Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.
Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Steven Soderberg, 2025. US, 94'
Uloge: Cate Blanchett, Michael Fassbender, Marisa Abela, Tom Burke, Naomie Harris, Regé-Jean Page i Pierce Brosnan
Novi film Stevena Soderberga prati Georgea Woodhousea (Michael Fassbender), iskusnog obavještajnog agenta koji je dobio iznimno neugodan zadatak. Treba nadzirati i raskrinkati svoju suprugu i obavještajnu kolegicu, Kathryn Woodhouse (Cate Blanchett) koja je pod sumnjom da odaje obavještajne podatke.
Suočen s teškom odlukom, George mora birati između odanosti prema svojoj ženi i profesionalne obveze.
Jedno lice filma ono je klasičnog hladnoratovskog špijunskog trilera, napeta dinamika između dva vješta i neproniciva profesionalca. Drugo je lice film o braku, o granicama povjerenja i izdaje osobnih odnosa. Oba su izvanredno režirana i vrhunski odglumljena.
Veljko Vidak, 2024. Francuska, Finska, 81'
Uloge: Aki Kaurismäki, Mika Lätti, Jim Jarmusch, Amy Taubin
Duboko u finskoj šumi nalazi se gradić Karkkila, čija egzistencija u posljednja dva desetljeća ovisi o metalurškoj industriji. Pjesnik i pisac Mika Lätti te njegov prijatelj, renomirani finski redatelj Aki Kaurismäki, tu su odlučili izgraditi kino, unutar prostora stare ljevaonice.
Koristeći reciklirano drvo, metal te rabljeni namještaj, Kaurismäki i stanovnici, pogonjeni velikim entuzijazmom, rade skupa kako bi stvorili Kino Laika, ali i sve okolne sadržaje, igraonicu biljara, rock klub... Dvorana je okružena inspirativnom ljepotom prirode, sažimajući na taj način esenciju kinematografske čarolije – mjesto gdje obitava magija skupa sa svojom dubokom sposobnošću donošenja promjene.
Film je djelo hrvatskog umjetnika i putnika Veljka Vidaka. Prati proces nastanka dvorane do svečanog otvaranja.
Redatelj: Bradley Corbet
Uloge: Adrien Brody, Felicity Jones, Guy Pearce, Joe Alwyn, Raffey Cassidy, Stacy Martin, Emma Laird, Isaach de Bankolé, Alessandro Nivola
US, UK, HU, 215'
Kratki uvod u temu: dr.sc. Sanja Matijević Barčot, docentica na Katedri za arhitektonsko planiranje
Beskompromisna i golema u svakom pogledu, ova epska biografska drama je gotovo savršen primjer korelacije forme i sadržaja.
Brutalizam je arhitektektonski stil monumentalnog, jednoobraznog, grubo dominantnog, ali istovremeno i fascinantnog izgleda. U rukama onog čija se samouvjerenost spaja sa strašću, znanjem i kontekstualnim razumijevanjem, brutalistički pristup stvara spektakularno djelo, tresak betonskog malja u blato malograđanskog ukusa. U rukama bezveznjaka, stvara pretjeranu oblikovnu buku. Brutalizam nije samo oblikovna, već i bitna etička pozicija modernizma.
Ovaj film dijeli te osobine. Svojom kontroverznošću, etikom i estetikom, zahtijevnošću i na koncu pukom vremenskom golemošću, ne izlazi u susret ukusima mase. Igra na sve ili ništa. U ovom je slučaju ispalo sve, i Brutalist je prošao izvrsno na svim festivalima i nagradama na kojima se pojavio, okrunivši to sa 10 nominacija za Oscara. Da nije tako, film se, unaprijed procijenjen kao predug i nezanimljiv širokoj publici, vjerojatno ne bi niti pojavio u kinima.
Govori o Lászlóu Tóthu (Adrien Brody) mađarskom arhitektu koji, preživjevši Holokaust, dolazi u SAD i pod okriljem industrijalca Harrisona Leea Van Burena Sr počinje projektirati. Prati njegov život i rad sa detaljnošću koja bi, u rukama manje vještog redatelja, bila naporna i teška. No na koncu, film opravdava kako svoju neobičnu minutažu, tako i sve ostale neobične izbore koje je autor napravio da bi ostvario svoje, možda, i remek-djelo. Rano je to još reći, tek mu je 36 godina.
Steven Soderberg, 2025. US, 94'
Uloge: Cate Blanchett, Michael Fassbender, Marisa Abela, Tom Burke, Naomie Harris, Regé-Jean Page i Pierce Brosnan
Novi film Stevena Soderberga prati Georgea Woodhousea (Michael Fassbender), iskusnog obavještajnog agenta koji je dobio iznimno neugodan zadatak. Treba nadzirati i raskrinkati svoju suprugu i obavještajnu kolegicu, Kathryn Woodhouse (Cate Blanchett) koja je pod sumnjom da odaje obavještajne podatke.
Suočen s teškom odlukom, George mora birati između odanosti prema svojoj ženi i profesionalne obveze.
Jedno lice filma ono je klasičnog hladnoratovskog špijunskog trilera, napeta dinamika između dva vješta i neproniciva profesionalca. Drugo je lice film o braku, o granicama povjerenja i izdaje osobnih odnosa. Oba su izvanredno režirana i vrhunski odglumljena.
Nika Šaravanja, 2024., IT, BE, HR, 85'
Ian je dvanaestogodišnjak koji živi sa svojim bratom Marcusom i bakom u jednom od geta u Nairobiju. Sa svojim najboljim prijateljem Promiseom sanja proputovati svijet i postati poznati akrobat. Svakodnevno se susreću sa Steveom, svojim superjunakom i karizmatičnim trenerom akrobatike, koji im ispunjava popodneva i širi horizonte. Jednog dana Steve najavljuje da će neka od djece biti odabrana za akrobatsku turneju u Europi tijekom ljeta. Kako se bliži dan izbora, Ianov život postaje težak, njegovo samopouzdanje poljuljano, a unatoč podršci obitelji pune ljubavi, suočava se s brojnim izazovima. Hoće li se njegovi snovi ostvariti?
Maryam Moghadam, Behtash Sanaeeha, Iran, Francuska, Švedska, Njemačka, 2024., 97'
Uloge: Lily Farhadpour, Esmail Mehrabi
Ovjenčana nagradama žirija FIPRESCI i Ekumenskog žirija na Berlinaleu, Moja omiljena torta dirljiva je romantična tragikomedija o pronalasku ljubavi i novog životnog poleta u zrelijim godinama. Sedamdesetogodišnja Iranka Mahin živi sama otkad joj je muž umro, a kći odselila iz Teherana u Europu. Prijateljice je potiču da prekine višegodišnju samačku rutinu i oživi svoj ljubavni život. Dok se otvara novoj romansi, jedan neočekivani susret razvit će se u nepredvidivu večer koju nikada neće zaboraviti. Film je na sebe navukao ljutnju iranskih vlasti zbog preslobodnog prikaza ženske junakinje koja se u jednoj sceni suočava s iranskom „moralnom policijom“.
Maryam Moghaddam i Behtash Sanaeeha, redatelji filma, nisu bili u mogućnosti prisustvovati premijeri filma u Berlinu. Njihovi su uredi pretreseni, a računala zapljenjena. Na sreću, kopija filma je već bila pohranjena izvan Irana. Većini gledatelja bit će nejasno što je moralnoj policiji moglo zasmetati u ovom nježnom i duhovitom filmu, no scene u kojima se ženama vidi kosa, te 70-godišnja heroina, koja se sjetno prisjeća vremena kada hidžab uopće nije bio potreban,dovoljan su razlog za represiju.
Robert Zemeckis, US, 1992., 104'
Uloge: Meryl Streep, Bruce Willis, Goldie Hawn, Isabella Rossellini
Kada čuvenu spisateljicu suprug ostavi zbog filmske zvijezde i bivše prijateljice, ona završi u psihijatrijskoj bolnici. Godinama kasnije, vraća se kući kako bi se suočila sa sada vjenčanim parom. Izgleda fantastično, i godine koje su prošle ne vide se na njezinom licu ni tijelu, štoviše, proljepšala se. Uskoro postaje jasno da je to rezultat tajanstvene kure, koja omogućava vječni život i ljepotu, i naravno, još je onih koji žele slijediti taj primjer. No, besmrtnost ima svoju cijenu.
Fabula, koja će recentnu kino publiku podsjetiti na ove godine popularnu Supstancu, ovdje se razvija u posve drugom smjeru. Dok Supstanca prerasta u full-size body horror i grotesku, „Smrt joj dobro pristaje“ iskorištava komični potencijal teme, te tjelesnu bizarnost upogonjava za kreiranje dinamične i originalne komedije. Veliku zaslugu za njezin uspjeh ima vrhunska glumačka postava - Meryl Streep, Goldie Hawn i Isabella Rossellini.
Veljko Vidak, 2024. Francuska, Finska, 81'
Uloge: Aki Kaurismäki, Mika Lätti, Jim Jarmusch, Amy Taubin
Duboko u finskoj šumi nalazi se gradić Karkkila, čija egzistencija u posljednja dva desetljeća ovisi o metalurškoj industriji. Pjesnik i pisac Mika Lätti te njegov prijatelj, renomirani finski redatelj Aki Kaurismäki, tu su odlučili izgraditi kino, unutar prostora stare ljevaonice.
Koristeći reciklirano drvo, metal te rabljeni namještaj, Kaurismäki i stanovnici, pogonjeni velikim entuzijazmom, rade skupa kako bi stvorili Kino Laika, ali i sve okolne sadržaje, igraonicu biljara, rock klub... Dvorana je okružena inspirativnom ljepotom prirode, sažimajući na taj način esenciju kinematografske čarolije – mjesto gdje obitava magija skupa sa svojom dubokom sposobnošću donošenja promjene.
Film je djelo hrvatskog umjetnika i putnika Veljka Vidaka. Prati proces nastanka dvorane do svečanog otvaranja.
Maryam Moghadam, Behtash Sanaeeha, Iran, Francuska, Švedska, Njemačka, 2024., 97'
Uloge: Lily Farhadpour, Esmail Mehrabi
Ovjenčana nagradama žirija FIPRESCI i Ekumenskog žirija na Berlinaleu, Moja omiljena torta dirljiva je romantična tragikomedija o pronalasku ljubavi i novog životnog poleta u zrelijim godinama. Sedamdesetogodišnja Iranka Mahin živi sama otkad joj je muž umro, a kći odselila iz Teherana u Europu. Prijateljice je potiču da prekine višegodišnju samačku rutinu i oživi svoj ljubavni život. Dok se otvara novoj romansi, jedan neočekivani susret razvit će se u nepredvidivu večer koju nikada neće zaboraviti. Film je na sebe navukao ljutnju iranskih vlasti zbog preslobodnog prikaza ženske junakinje koja se u jednoj sceni suočava s iranskom „moralnom policijom“.
Maryam Moghaddam i Behtash Sanaeeha, redatelji filma, nisu bili u mogućnosti prisustvovati premijeri filma u Berlinu. Njihovi su uredi pretreseni, a računala zapljenjena. Na sreću, kopija filma je već bila pohranjena izvan Irana. Većini gledatelja bit će nejasno što je moralnoj policiji moglo zasmetati u ovom nježnom i duhovitom filmu, no scene u kojima se ženama vidi kosa, te 70-godišnja heroina, koja se sjetno prisjeća vremena kada hidžab uopće nije bio potreban,dovoljan su razlog za represiju.
David O. Russell, 1996. US, 93'
Uloge: Ben Stiller, Patricia Arquette, Téa Leoni, Mary Tyler Moore, Alan Alda
Mel Coplin (Ben Stiller) želi naći svoje biološke roditelje. Njegova supruga Nancy (Patricia Arquette) upravo je rodila. Odatle, stvari se kompliciraju na načine toliko zapetljane i smiješne, da je posve moguće izgubiti iz vida inicijalni zaplet. Naime, on služi najviše kao poluga kojom se likovi prebacuju iz jedne bizarne situacije u drugu, i uvodi cijeli niz osebujnih karaktera koji gotovo nikada nisu ono što se čini da jesu.
Beskrajno zabavan film koji mahom ignorira sva uvriježena pravila naracije, puštajući protagoniste da krenu u sasvim nepredvidivim smjerovima.
Poul Berg, Danska, 2019., 97 min.
Danci su pravi majstori u snimanju napetih filmova, a ovog su se puta iskazali u tom žanru i kada je riječ o filmu za mladu publiku. Haker je triler za mlade filmoljupce u kojem se spajaju špijunski zapleti, tehnologija i potjere. Kada jednoga dana isplivaju snimke nadzornih kamera na kojima se pojavljuje nestala majka glavnog junaka, i kada se u sve upletu i danske tajne službe, dječak Benjamin odlučuje pokrenuti tajnu potragu u čemu mu pomaže prijateljica Savannah, kao i njegovo iskustvo baratanja modernim tehnologijama. Film je nagrađen u Chicagu nagradom mladog žirija u kategoriji akcijskog filma.
Festivali i nagrade:
Chicago International Children's Film Festival 2019 - Najbolji akcijski film (Poul Berg, redatelj) / Danish Film Awards (Robert) 2020 - Nominacija za najbolji film za djecu i mlade (Årets børne- og ungdomsfilm)
Howard Franklin, Bill Murray, US, 89'
Uloge: Bill Murray, Dale Grand, Bob Elliott, Geena Davis, Randy Quaid
U njujoršku banku ušeta klaun. Pod maskom se krije Grimm (Bill Murray), dobrodušan i trapav momak odlučan izvesti savršenu pljačku. Dok banku opkoljavaju policijske jedinice predvođene iskusnim inspektorom Rotzingerom (J. Robards), Grimm provodi svoj plan za bijeg. Taj plan je apsolutno izvrstan, ali automobil na žalost nije. On ispusti svoju mehaničku dušu negdje u nepoznatom dijelu golemog New Yorka, i tu počinje niz nevjerojatnih događaja, upotpunjenih nekima od najkomičnijih filmskih likova, poput ekscentričnog taksiste, bolesno savjesnog vozača autobusa itako dalje i tako dalje.
Dinamična i urnebesno duhovita komedija "Brza promjena" adaptacija je popularnog romana Jaya Cronleya, a osim izvrsne glumačke postave, krasi je i soundtrack sa glazbom Nat King Colea i Amalije Rodriguez.
Leonardo Van Dijl, 2024., Belgija, Švedska, 100'
Uloge: Tessa Van den Broeck, Ruth Becquart
Belgijsko-švedski film'Julie je odlučila šutjeti' pobjednik je prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. O njemu, žiri je rekao: „Glavna filmska nagrada ide zrelom, odmjerenom i precizno kalibriranom dugometražnom prvijencu koji odaje zavidno vladanje tonom, strukturom i tempom. Psihološka drama i unutarnja napetost prekrasno su obrađene, obogaćene stilskim dodacima i ponavljanjima, što polako pojačava nemir lika impresivnom suzdržanošću i složenošću.“
Mlada Julie teniska je zvijezda elitne akademije. Zaljubljena u tenis, Julie je podredila život tom sportu. Kada na akademiji izbije skandal i njezin se strogi ali uspješni trener nađe pod istragom, članice kluba nevoljko počinju progovarati o svojim iskustvima. No Julie i dalje šuti, fokusirana na igru i naoko hladnokrvna. Ova odlična i napeta studija karaktera može se pohvaliti vrhunskom filmskom ekipom, među kojima se našao i direktor fotografije Nicolas Karakatsanis (Ja, Tonya, Cruella), dok je glazbu skladala dobitnica Pulitzera Caroline Shaw, a osobito je hvaljena i centralna glumačka izvedba mlade Tesse Van den Broeck, koja je i sama tenisačica. Film je premijerno prikazan u Cannesu, gdje je ovjenčan nagradom SACD, a nominiran je i za ovogodišnju nagradu publike LUX.
Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'
Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.
U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.
Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.
Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.
Tim Fehlbaum, 2024., Njemačka, US, 95 min.
Uloge: Moritz Binder, Tim Fehlbaum, Alex David
Smještena u pozadinu Olimpijskih igara u Münchenu 1972., priča, temeljena na istinitim događajima, fokus stavlja na tim američkih sportskih novinara iz ABC Sportsa, koji su se iznenada našli u središtu jedne od najvećih kriznih situacija 20. stoljeća – otmice izraelskih olimpijaca. Teroristički napad koji se pamti kao Münchenski masakr, jedna je od najtragičnijih epizoda Olimpijskih igara i istovremeno prvi povijesni prijenos takve krize emitiran uživo na televiziji.
Film je gotovo u cijelosti smješten u kontrolnu sobu ABC-a, dok se vanjski događaji prikazuju na više monitora. Filmski tim utkao je u radnju stvarne snimke i skupio još uvijek funkcionalnu studijsku opremu kako bi osigurao autentičan izgled.
Primarno se koncentrira namoralne dilemes kojima se tim suočavao dok se kriza produbljivala - što prikazujemo, postoji li neutralno stajalište, je li korisno gledati nasilje uživo.'Pitanja koja su si morali postaviti još uvijek su vrlo relevantna za svakog novinara, ali i za sve nas', rekao je scenarist Mortiz Binder. 'Većina nas ima pametni telefon, ima društvene medije, tako da su sva ova etička pitanja pitanja za sve.'
Triler Peti rujan nominiran je za nagradu Oscar za najbolji originalni scenarij.
Festivali i nagrade: Oscari 2025 - nominacija za najbolji originalni scenarij / Bavarske filmske nagrade 2025 - nominacija za najbolji film / Critics Choice Awards 2025 - nominacija za najbolji scenarij i montažu / Zlatni globusi 2025 - nominacija za najbolji film / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu publike / Film Independent Spirit Awards - nagrada za najbolju montažu
Leonardo Van Dijl, 2024., Belgija, Švedska, 100'
Uloge: Tessa Van den Broeck, Ruth Becquart
Belgijsko-švedski film'Julie je odlučila šutjeti' pobjednik je prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. O njemu, žiri je rekao: „Glavna filmska nagrada ide zrelom, odmjerenom i precizno kalibriranom dugometražnom prvijencu koji odaje zavidno vladanje tonom, strukturom i tempom. Psihološka drama i unutarnja napetost prekrasno su obrađene, obogaćene stilskim dodacima i ponavljanjima, što polako pojačava nemir lika impresivnom suzdržanošću i složenošću.“
Mlada Julie teniska je zvijezda elitne akademije. Zaljubljena u tenis, Julie je podredila život tom sportu. Kada na akademiji izbije skandal i njezin se strogi ali uspješni trener nađe pod istragom, članice kluba nevoljko počinju progovarati o svojim iskustvima. No Julie i dalje šuti, fokusirana na igru i naoko hladnokrvna. Ova odlična i napeta studija karaktera može se pohvaliti vrhunskom filmskom ekipom, među kojima se našao i direktor fotografije Nicolas Karakatsanis (Ja, Tonya, Cruella), dok je glazbu skladala dobitnica Pulitzera Caroline Shaw, a osobito je hvaljena i centralna glumačka izvedba mlade Tesse Van den Broeck, koja je i sama tenisačica. Film je premijerno prikazan u Cannesu, gdje je ovjenčan nagradom SACD, a nominiran je i za ovogodišnju nagradu publike LUX.
Jasmila Žbanić, 2024. BiH, 76'
Nakon što je osvijetlila ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. u filmovima kao što je Grbavica (2006.) i Quo Vadis, Aida? (2020), Jasmila Žbanić novim se filmom okreće dokumentarnoj formi kako bi rasvijetlila fascinantnu povijesnu osobu - Emerika Bluma.
Bosanski Židov mađarskog podrijetla, inžinjer koji je preživio zatočeništvo u Jasenovcu održavajući tamošnja energetska postrojenja, u posljeratnoj je, razorenoj, ruralnoj Bosni i Hercegovini stvorio veliku i uspješnu firmu koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita, upošljavala je 20.000 ljudi i izgradila najveće građevine tadašnje Afrike i Bliskog istoka. Cijelo to vrijeme njegova plaća je bila dvijetisućita po visini u poduzeću. To se poduzeće zvalo „Energoinvest“, a njegov direktor je bioEmerik Blum.
Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je poduzeća napravio gigantsku kompaniju poštujući model samoupravljanja.
Fascinantni arhivski snimci i suvremena svjedočanstva u otkrivaju Bluma kao humanog rukovoditelja i pronicljivog diplomata, koji spaja tehnološka znanja s razumijevanjem načina na koji politika nesvrstanosti može poslužiti međunarodnom uspjehu njegove tvrtke. Čineći to, Blum je također pomogao da se svijetu otvori nacija koja je bila uhvaćena u geopolitičko rivalstvo Hladnog rata. Neposredno prije svoje smrti 1984. godine, Blum je izabran za gradonačelnika Sarajeva. Očekivano, to je bilo vrijeme procvata grada.
Film je internacionalnu premijeru imao u veljači ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, u okviru prestižnog festivala Doc Fortnight.
Čejen Černić Čanak, 2025. HR, LT, SI 88'
Uloge: Lav Novosel, Andrija Žunac, Leon Grgić, Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović, Franka Mikolaci
Priča o zabranjenoj ljubavi, smještena u selo uz nabujale rijeke koje prijete poplavom. Slaven se vraća u mjesto zbog očeva pogreba i nehotično obnavlja ljubavnu vezu s prijateljem iz djetinjstva, sportašem Markom zbog kojeg ga je otac izbacio iz kuće.
Zečji nasip drugi je dugometražni igrani film Čejen Černić Čanak (Uzbuna na Zelenom vrhu, 2017), u kojoj do izražaja ponovno dolaze njezina umješnost u stvaranju atmosfere i radu s glumcima. U domaćem kontekstu film je značajan i po izboru teme, kojoj pristupa suosjećajno i empatično, kao i izvrsnim nastupima Lava Novosela i Andrije Žunca u glavnim ulogama. Zečji nasip svjetsku je premijeru imao u programu Generation 14plus na Berinaleu.
„Riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.
Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.“
B.Picula, T-Portal
Noémie Merlant, FR, 2024. 104'
Uloge: Noémie Merlant, Souheila Yacoub, Sanda Codreanu
Redateljski prvijenac poznate francuske glumice Noémie Merlant premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu. Njegove su junakinje tri djevojke koje, za vrijeme toplotnog udara u Marseilleu, provode dan uplićući se u živote svojih susjeda i promatrajući ih s balkona. No, zabava će potrajati sve do večeri u kojoj isprva samo slučajno provjeravaju zgodnog tipa s druge strane ulice. Odatle, komedija zaokreće u smjeru horora, večer se pretvara u krvoproliće i trio je prisiljen nositi se sa situacijom.
Ovu živopisnu žanrovsku mješavinu komedije, trilera i horora zajedno su napisale Noémie Merlant i Céline Sciamma, koje su se upoznale radeći na Sciamminom nagrađivanom filmu „Portret žene u plamenu“.
Jasmila Žbanić, 2024. BiH, 76'
Nakon što je osvijetlila ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. u filmovima kao što je Grbavica (2006.) i Quo Vadis, Aida? (2020), Jasmila Žbanić novim se filmom okreće dokumentarnoj formi kako bi rasvijetlila fascinantnu povijesnu osobu - Emerika Bluma.
Bosanski Židov mađarskog podrijetla, inžinjer koji je preživio zatočeništvo u Jasenovcu održavajući tamošnja energetska postrojenja, u posljeratnoj je, razorenoj, ruralnoj Bosni i Hercegovini stvorio veliku i uspješnu firmu koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita, upošljavala je 20.000 ljudi i izgradila najveće građevine tadašnje Afrike i Bliskog istoka. Cijelo to vrijeme njegova plaća je bila dvijetisućita po visini u poduzeću. To se poduzeće zvalo „Energoinvest“, a njegov direktor je bioEmerik Blum.
Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je poduzeća napravio gigantsku kompaniju poštujući model samoupravljanja.
Fascinantni arhivski snimci i suvremena svjedočanstva u otkrivaju Bluma kao humanog rukovoditelja i pronicljivog diplomata, koji spaja tehnološka znanja s razumijevanjem načina na koji politika nesvrstanosti može poslužiti međunarodnom uspjehu njegove tvrtke. Čineći to, Blum je također pomogao da se svijetu otvori nacija koja je bila uhvaćena u geopolitičko rivalstvo Hladnog rata. Neposredno prije svoje smrti 1984. godine, Blum je izabran za gradonačelnika Sarajeva. Očekivano, to je bilo vrijeme procvata grada.
Film je internacionalnu premijeru imao u veljači ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, u okviru prestižnog festivala Doc Fortnight.
Veljko Vidak, 2024. Francuska, Finska, 81'
Uloge: Aki Kaurismäki, Mika Lätti, Jim Jarmusch, Amy Taubin
Duboko u finskoj šumi nalazi se gradić Karkkila, čija egzistencija u posljednja dva desetljeća ovisi o metalurškoj industriji. Pjesnik i pisac Mika Lätti te njegov prijatelj, renomirani finski redatelj Aki Kaurismäki, tu su odlučili izgraditi kino, unutar prostora stare ljevaonice.
Koristeći reciklirano drvo, metal te rabljeni namještaj, Kaurismäki i stanovnici, pogonjeni velikim entuzijazmom, rade skupa kako bi stvorili Kino Laika, ali i sve okolne sadržaje, igraonicu biljara, rock klub... Dvorana je okružena inspirativnom ljepotom prirode, sažimajući na taj način esenciju kinematografske čarolije – mjesto gdje obitava magija skupa sa svojom dubokom sposobnošću donošenja promjene.
Film je djelo hrvatskog umjetnika i putnika Veljka Vidaka. Prati proces nastanka dvorane do svečanog otvaranja.
Tim Fehlbaum, 2024., Njemačka, US, 95 min.
Uloge: Moritz Binder, Tim Fehlbaum, Alex David
Smještena u pozadinu Olimpijskih igara u Münchenu 1972., priča, temeljena na istinitim događajima, fokus stavlja na tim američkih sportskih novinara iz ABC Sportsa, koji su se iznenada našli u središtu jedne od najvećih kriznih situacija 20. stoljeća – otmice izraelskih olimpijaca. Teroristički napad koji se pamti kao Münchenski masakr, jedna je od najtragičnijih epizoda Olimpijskih igara i istovremeno prvi povijesni prijenos takve krize emitiran uživo na televiziji.
Film je gotovo u cijelosti smješten u kontrolnu sobu ABC-a, dok se vanjski događaji prikazuju na više monitora. Filmski tim utkao je u radnju stvarne snimke i skupio još uvijek funkcionalnu studijsku opremu kako bi osigurao autentičan izgled.
Primarno se koncentrira namoralne dilemes kojima se tim suočavao dok se kriza produbljivala - što prikazujemo, postoji li neutralno stajalište, je li korisno gledati nasilje uživo.'Pitanja koja su si morali postaviti još uvijek su vrlo relevantna za svakog novinara, ali i za sve nas', rekao je scenarist Mortiz Binder. 'Većina nas ima pametni telefon, ima društvene medije, tako da su sva ova etička pitanja pitanja za sve.'
Triler Peti rujan nominiran je za nagradu Oscar za najbolji originalni scenarij.
Festivali i nagrade: Oscari 2025 - nominacija za najbolji originalni scenarij / Bavarske filmske nagrade 2025 - nominacija za najbolji film / Critics Choice Awards 2025 - nominacija za najbolji scenarij i montažu / Zlatni globusi 2025 - nominacija za najbolji film / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu publike / Film Independent Spirit Awards - nagrada za najbolju montažu
Blake Edwards, US, 1982. 132'
Uloge: Julie Andrews, James Garner, Robert Preston, Lesley Ann Warren
Pariz, tridesete godine prošlog stoljeća. Victoria Grant (J. Andrews) darovita je pjevačica i zabavljačica koja u potrazi za angažmanom uzaludno obilazi audicije. Jedne hladne zimske večeri, iscrpljena i izgladnjela, Victoria ulazi u luksuzni restoran planirajući si prijevarom priskrbiti večeru. Ondje ju zamijeti Carroll "Toddy" Todd (R. Preston), sredovječni homoseksualac koji joj pomogne izvesti trik sa žoharom da izbjegne plaćanje računa i ponudi joj privremeni smještaj. Kad se promrzla Victoria presvuče u njegovu odjeću, Toddy zaključi da joj muško odijelo odlično pristaje, dapače, Victoria bi lako mogla odglumiti mladića koji glumi djevojku.Očajna, ona pristane postati grof Victor Grezinski, te ubrzo pronalazi posao u noćnom klubu. Publika je očarana, a posebno čikaški gangster (J. Garner), koji posumnja na prevaru i odluči doznati istinu o Victoru.
Ovjenčana Oscarom u kategoriji najbolje glazbe (Henry Mancini i Leslie Bricusse), te nominirana u još 6 kategorija, uključujući one za najbolju glavnu (J. Andrews) i sporednu žensku ulogu (L. A. Warren), kao i najbolju sporednu mušku ulogu (R. Preston) i adaptirani scenarij (Blake Edwards), nagrađena Zlatnim globusom i nominirana za prestižnu nagradu Grammy, ova komedija je istinski klasik žanra i svjedočanstvo Edwardsovog nepogrešivog smisla za apsurdni humor.
Jasmila Žbanić, 2024. BiH, 76'
Nakon što je osvijetlila ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. u filmovima kao što je Grbavica (2006.) i Quo Vadis, Aida? (2020), Jasmila Žbanić novim se filmom okreće dokumentarnoj formi kako bi rasvijetlila fascinantnu povijesnu osobu - Emerika Bluma.
Bosanski Židov mađarskog podrijetla, inžinjer koji je preživio zatočeništvo u Jasenovcu održavajući tamošnja energetska postrojenja, u posljeratnoj je, razorenoj, ruralnoj Bosni i Hercegovini stvorio veliku i uspješnu firmu koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita, upošljavala je 20.000 ljudi i izgradila najveće građevine tadašnje Afrike i Bliskog istoka. Cijelo to vrijeme njegova plaća je bila dvijetisućita po visini u poduzeću. To se poduzeće zvalo „Energoinvest“, a njegov direktor je bioEmerik Blum.
Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je poduzeća napravio gigantsku kompaniju poštujući model samoupravljanja.
Fascinantni arhivski snimci i suvremena svjedočanstva u otkrivaju Bluma kao humanog rukovoditelja i pronicljivog diplomata, koji spaja tehnološka znanja s razumijevanjem načina na koji politika nesvrstanosti može poslužiti međunarodnom uspjehu njegove tvrtke. Čineći to, Blum je također pomogao da se svijetu otvori nacija koja je bila uhvaćena u geopolitičko rivalstvo Hladnog rata. Neposredno prije svoje smrti 1984. godine, Blum je izabran za gradonačelnika Sarajeva. Očekivano, to je bilo vrijeme procvata grada.
Film je internacionalnu premijeru imao u veljači ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, u okviru prestižnog festivala Doc Fortnight.
Jacek Bromski, Poljska, 132'
Scenarij: Jacek Bromski prema drami "Szajba" Małgorzate Sikorske-Miszczuk
Uloge: Krzysztof Dzierma, Andrzej Beja-Zaborski, Aleksandra Grabowska, Karol Dziuba, Mikołaj Grabowski, Emilijan Kamiński, Ryszard Doliński
Popularna poljska serija filmova „Kod Boga...“ smještena je u idiličnom Podlasju, u kojem stanovnici uvijek imaju planove i goste koji se prometnu u komediju i zavrzlamu. U najnovijem filmu ponovno se susreću poznati junaci, među kojima su osebujni župnik i gradonačelnik. Mlada arheologinja iz Varšave dolazi na Królowy most kako bi provela istraživanja u lokalnoj crkvi. Župnik joj, bez biskupova pristanka, dopušta rad u do tada neotkrivenom podzemlju zgrade. Ona pronalazi povijesni dokument prema kojem bi Królowy Most trebao biti neovisna država, i tako počinje borba za odvajanje grada od Poljske i stvaranje neovisne države. Ekspresivno građeni likovi i brza radnja, puna smiješnih, neočekivanih situacija i obrata čine zabavan film koji je u Poljskoj bio veliki hit u kino-dvoranama.
Kristina Dufková. 2024. Češka, Slovačka, Francuska, 80'
Ben ima 12 godina, tek je ušao u pubertet ali mu tijelo već radi probleme. Ili točnije, njegova težina. Ben voli kuhati i jesti. Svih časti svojim kolačima, koje spravlja sa ljubavlju i vještinom. Ali, na liječnica mu preporuča da smršavi.
Druga djeca mu se rugaju, a njegova mama veterinarka, skupa sa svojim majmunom ljubimcem i ostalim životinjama o kojima brine, posve je izgubljena. Iako Ben malo što voli kao finu hranu (dobro, i muziku), odluči krenuti na dijetu. Ovaj simpatičan i zabavan animirani film o odrastanju na nježan se i slojevit način bavi temom dječje pretilosti, pritom uspješno izbjegavajući zamke stereotipa. Kako je odrastati kada te svi zovu debelim? I je li dijeta zaista pravi odgovor na sve?
Festivali i nagrade: Europska filmska nagrada - nominacije za najbolji europski film i najbolji animirani film, Međunarodni festival animiranog filma u Annecyju - nagrada žirija (program Contrechamp), nominacija za najbolji film (Contrechamp), Međunarodni filmski festival u Karlovym Varyma, Filmski festival u Locarnu, Zagreb Film Festival.
Film je titlovan.
Radosław Dunaszewski 2022., Poljska 103’
Uloge: Grzegorz Małecki, Janusz Chabior, Kazik Mazur, Michał Sitarski, Milena Suszyńska
Natalia je u potrazi za muškarcem koji bi bio dobar otac njezinom sinu. Adam je netom razveden, i u potrazi za avanturom. Natalia i Adam poznaju se od djetinjstva. Nikada nisu bili par, ali su uvijek bili blizu. Susjedi su, dijeli ih samo tanki zid.
Marika je putnica i spisateljica, Bruno je dobrostojeći zubar... Slučajna poznanstva koja se formiraju u toj grupi labavo povezanih ljudi kreiraju dinamičnu priču u žanru romantične komedije, sa ponekim neočekivanim preokretom.
Leonardo Van Dijl, 2024., Belgija, Švedska, 100'
Uloge: Tessa Van den Broeck, Ruth Becquart
Belgijsko-švedski film'Julie je odlučila šutjeti' pobjednik je prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. O njemu, žiri je rekao: „Glavna filmska nagrada ide zrelom, odmjerenom i precizno kalibriranom dugometražnom prvijencu koji odaje zavidno vladanje tonom, strukturom i tempom. Psihološka drama i unutarnja napetost prekrasno su obrađene, obogaćene stilskim dodacima i ponavljanjima, što polako pojačava nemir lika impresivnom suzdržanošću i složenošću.“
Mlada Julie teniska je zvijezda elitne akademije. Zaljubljena u tenis, Julie je podredila život tom sportu. Kada na akademiji izbije skandal i njezin se strogi ali uspješni trener nađe pod istragom, članice kluba nevoljko počinju progovarati o svojim iskustvima. No Julie i dalje šuti, fokusirana na igru i naoko hladnokrvna. Ova odlična i napeta studija karaktera može se pohvaliti vrhunskom filmskom ekipom, među kojima se našao i direktor fotografije Nicolas Karakatsanis (Ja, Tonya, Cruella), dok je glazbu skladala dobitnica Pulitzera Caroline Shaw, a osobito je hvaljena i centralna glumačka izvedba mlade Tesse Van den Broeck, koja je i sama tenisačica. Film je premijerno prikazan u Cannesu, gdje je ovjenčan nagradom SACD, a nominiran je i za ovogodišnju nagradu publike LUX.
Maciej Migas 2024., Poljska 98 min.
Uloge: Katarzyna Leżeńska, Agnieszka Suchora, Agnieszka Więdłocha, Bartosz Opania, Edyta Olszówka, Jakub Dyniewicz, Michał Czernecki, Rafał Królikowski
Dvije žene u pedesetim godinama nisu sličnog života ni karaktera, ali spaja ih jedno – ne vjeruju da će se išta više u njihovim životima promijeniti, pogotovo ne na bolje. Jedna živi na Baltičkom moru, druga u Tatrama. Jedna vodi slastičarnicu, druga je uspješna dizajnerica interijera. Jedna je udovica, drugu je upravo ostavio partner zbog mlađe žene. Jedna se posvećuje djeci i unucima, potpuno zaboravljajući na sebe, druga nema obitelj i okupirana je svojom dobrobiti.
Kada se sretnu na sprovodu prijatelja iz srednje škole, Agata potiče Majku da spontano ode u planinu, a ona zauzima njezino mjesto. Neočekivana zamjena uloga donosi niz komplikacija, smiješnih obrata i izazova s kojima će se morati suočiti. Hoće li uspjeti prevladati svoje navike, predrasude i strahove? Hoće li pronaći hrabrosti otvoriti se ljubavi i započeti novo poglavlje u svom životu? Zar stvarno nikad ni za što nije kasno?
„Ljubav kao med“ je komedija o zrelom prijateljstvu i ljubavi koja dolazi neočekivano i ne gleda u rodni list.
Viktor Kossakovsky, 2024. Njemačka, US, 99'
Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Berlinu, film donosi epsku, intimnu i poetsku meditaciju o arhitekturi i načinu na koji dizajn i izgradnja građevina iz davne prošlosti otkrivaju naše nade, kreativnosti, ambicije, sposobnosti, ali i destruktivne nagone. Fokusirajući se na pejzažni projekt talijanskog arhitekta Michelea de Luccija, Kossakoysky koristi krug kao simbol za promišljanje o usponima i padovima civilizacija, snimajući zadivljujuće prizore od ruševina hrama u Baalbeku u Libanonu koji datira još od 60. godine prije Nove ere pa sve do nedavnih razaranja gradova u Turskoj nakon zemljotresa. Kamenje i stijene povezuju različita društva – od sablasnih monolita utemeljenih u zemlji do tragičnih gomila betonskih ruševine koje čekaju da budu uklonjene te ponovno upotrijebljene. Kroz redateljev radoznali pogled, veličina i ludost čovječanstva te njegov nesiguran odnos s prirodom postavlja iznimno važno pitanje: na koji način gradimo i kako to možemo činiti bolje, prije nego postane prekasno?
Riječ je o monolitnoj filmskoj meditaciji, gotovo bez riječi, o betonu i kamenu, građevnim materijalima koji su tako sveprisutni, metafore čvrstoče i neuništivosti, a ipak privremeni i gotovo krhki.
Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film
Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.
„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.
Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.
Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.
No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.
Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.
Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“
Zrinka Pavlić, T-Portal
Steven Soderberg, 2025. US, 94'
Uloge: Cate Blanchett, Michael Fassbender, Marisa Abela, Tom Burke, Naomie Harris, Regé-Jean Page i Pierce Brosnan
Novi film Stevena Soderberga prati Georgea Woodhousea (Michael Fassbender), iskusnog obavještajnog agenta koji je dobio iznimno neugodan zadatak. Treba nadzirati i raskrinkati svoju suprugu i obavještajnu kolegicu, Kathryn Woodhouse (Cate Blanchett) koja je pod sumnjom da odaje obavještajne podatke.
Suočen s teškom odlukom, George mora birati između odanosti prema svojoj ženi i profesionalne obveze.
Jedno lice filma ono je klasičnog hladnoratovskog špijunskog trilera, napeta dinamika između dva vješta i neproniciva profesionalca. Drugo je lice film o braku, o granicama povjerenja i izdaje osobnih odnosa. Oba su izvanredno režirana i vrhunski odglumljena.
Jim Abrahams, David Zucker, Jerry Zucker, Martyn Burke, 1984., US, 90'
Uloge: Val Kilmer, Omar Sharif, Peter Cushing, Michael Gough, Jeremy Kemp.
Urnebesna parodija na dva potpuno različita filmska žanra - mjuzikle Elvisa Presleya i špijunske trilere iz razdoblja drugog svjetskog rata, praktički je lišena čvrste fabule. U njoj se izmjenjuju nevjerojatne i bizarne situacije, likovi koji su fabula sami po sebi, a svi zajedno egzistiraju na referiranju na žanrovske klišeje i epizode iz popularnih filmova.
Top Secret! Je ujedno i debitantska uloga Vala Kilmera na velikom platnu. GlumiNicka Riversa, mladog, glupog i zabavnog rock pjevača iz pedesetih godina minulog stoljeća. Odlazi u Njemačku kako bi sudjelovao na glazbenom festivalu, ali nije svjestan činjenice da nacisti koriste festival kao paravan za prikrivanje svoje prave namjere - dominaciju svijetom.
Nick se zaljubi u lijepu Hilary, pripadnicu francuskog Pokreta otpora, zbog koje upada u mnoge probleme, pa čak završi i u zatvoru iz kojeg uspije pobjeći, iako na prilično šlampav način. Njegova sudbina postaje sve neizvjesnija, mnoga pitanja su bez odgovora. Hoće li mu Hilary slomiti srce kada joj se bivši vrati u život? Hoće li Nick pomoći Pokretu otpora sa svojim glazbenim i plesnim umijećem? Hoće li opet osvojiti Hilary?
Redatelj: Edward Berger
Uloge: Ralph Fiennes, Stanley Tucci, John Lithgow, Sergio Castellitto, Isabella Rossellini
Godina: 2024 | Trajanje: 120 min | UK, US
Film "Konklava" iz 2024. godine politički je triler u režiji Edwarda Bergera, temeljen na istoimenom romanu Roberta Harrisa. Radnja prati kardinala Thomasa Lawrencea (Ralph Fiennes) koji organizira konklavu za izbor novog pape nakon iznenadne smrti prethodnog. Tijekom procesa, Lawrence otkriva tajne i skandale vezane uz glavne kandidate, što dovodi do napetih intriga i brojnih preokreta. Čitav taj javnosti nevidljiv proces dolaska do „bijelog dima“ iznimno je vjerodostojan i zanimljiv sam po sebi, i rezultat je ozbiljnog istraživačkog rada autora. Glumačku postavu predvode Ralph Fiennes kao kardinal Lawrence, Stanley Tucci, John Lithgow, Sergio Castellitto i Isabella Rossellini, koji zajedno donose uvjerljive portrete crkvenih dostojanstvenika uključenih u kompleksan proces izbora novog pape. Zanemarimo li sakralnu mizanscenu, riječ je o po svemu političkom trileru, u kojem su glavne aktivnosti intrige, spletke i lobiranja.
Film je uvršten među deset najboljih filmova 2024. godine od strane Nacionalnog odbora za recenzije i Američkog filmskog instituta. Na 97. dodjeli Oscara, "Konklava" je osvojila osam nominacija, uključujući i onu za najbolji film. Na Zlatnim globusima film je imao šest nominacija, osvojivši nagradu za najbolji scenarij. Također, na 30. dodjeli nagrada Critics' Choice Awards, "Konklava" je bila nominirana u 11 kategorija, uključujući i onu za najbolji film.
Igor Bezinović, 2025. Hrvatska, Italija, Slovenija, 112'
Novi film jednog od najosebujnijih hrvatskih filmskih autora, Riječanina Igora Bezinovića, dokumentarno-igrani film Fiume o morte!, originalan je film kakav dosad nije snimljen u domaćoj kinematografiji, a koji kroz izrazito inovativan stil progovara o fascinantnoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke.
U ovom stilski raskošnom, kreativnom i zaigranom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i propovjednika rata Gabrielea D’Annunzija.
Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.
Svoju svjetsku premijeru Fiume o morte! imao je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio dvije nagrade - glavnu nagradu Tiger natjecanja te nagradu kritičara FIPRESCI što ga čini prvim hrvatskim filmom koji se nagrađen u prestižnoj natjecateljskoj konkurenciji tog festivala.
Maryam Moghadam, Behtash Sanaeeha, Iran, Francuska, Švedska, Njemačka, 2024., 97'
Uloge: Lily Farhadpour, Esmail Mehrabi
Ovjenčana nagradama žirija FIPRESCI i Ekumenskog žirija na Berlinaleu, Moja omiljena torta dirljiva je romantična tragikomedija o pronalasku ljubavi i novog životnog poleta u zrelijim godinama. Sedamdesetogodišnja Iranka Mahin živi sama otkad joj je muž umro, a kći odselila iz Teherana u Europu. Prijateljice je potiču da prekine višegodišnju samačku rutinu i oživi svoj ljubavni život. Dok se otvara novoj romansi, jedan neočekivani susret razvit će se u nepredvidivu večer koju nikada neće zaboraviti. Film je na sebe navukao ljutnju iranskih vlasti zbog preslobodnog prikaza ženske junakinje koja se u jednoj sceni suočava s iranskom „moralnom policijom“.
Maryam Moghaddam i Behtash Sanaeeha, redatelji filma, nisu bili u mogućnosti prisustvovati premijeri filma u Berlinu. Njihovi su uredi pretreseni, a računala zapljenjena. Na sreću, kopija filma je već bila pohranjena izvan Irana. Većini gledatelja bit će nejasno što je moralnoj policiji moglo zasmetati u ovom nježnom i duhovitom filmu, no scene u kojima se ženama vidi kosa, te 70-godišnja heroina, koja se sjetno prisjeća vremena kada hidžab uopće nije bio potreban,dovoljan su razlog za represiju.
Noémie Merlant, FR, 2024. 104'
Uloge: Noémie Merlant, Souheila Yacoub, Sanda Codreanu
Redateljski prvijenac poznate francuske glumice Noémie Merlant premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu. Njegove su junakinje tri djevojke koje, za vrijeme toplotnog udara u Marseilleu, provode dan uplićući se u živote svojih susjeda i promatrajući ih s balkona. No, zabava će potrajati sve do večeri u kojoj isprva samo slučajno provjeravaju zgodnog tipa s druge strane ulice. Odatle, komedija zaokreće u smjeru horora, večer se pretvara u krvoproliće i trio je prisiljen nositi se sa situacijom.
Ovu živopisnu žanrovsku mješavinu komedije, trilera i horora zajedno su napisale Noémie Merlant i Céline Sciamma, koje su se upoznale radeći na Sciamminom nagrađivanom filmu „Portret žene u plamenu“.
Peter Farrelly, Bobby Farrelly, US, 1998., 119'
Uloge: Cameron Diaz, Matt Dillon, Ben Stiller, Lee Evans, Chris Elliott
Besramni i sirovi humor braće Farrelly, temeljen naeuforičnom ismijavnju sve što se ismijati može, uklopljen je u okvir romantične komedije. Film, koji je u svoje vrijeme skandalizirao dio publike i kritike, postao je obrazac za čitav novi žanr „gnjusne komedije“, one kojoj niti jedna tema, objekt ili radnja nisu sveti.
Tedu (B. Stiller) se ostvari životni san kad ga na maturalni ples pozove najljepša djevojka na školi, prekrasna Mary Jensen (C. Diaz), Večer iz snova pretvara se u pakao kada Ted umjesto na plesu završi u bolnici. Bez potrebe da ulazimo u detalje (iako će braća Farelly sa zadovoljstvom popratiti i detalje) Ted doživi ponižavajući incident sa patentom hlača. Od tog neugodnog doživljaja prošlo je 13 godina, a Ted, sada uspješan pisac, i dalje razmišlja o Mary. Angažira privatnog detektiva koji joj ulazi u trag na Floridi. Međutim, detektiv Pat Healy (M. Dillon) i sam se zaljubi u Mary ... i tu kreće urnebes. Svima je, dakako, jasno da će Mary i Ted na kraju završiti zajedno, jednostavno, oboje su mili i pozitivni likovi u moru lažova i ljigavaca, ali dok do toga dođe dogodit će se jedna od najsmješnijih komedija ikada. „Svi su ludi za Mary“ drži 27. mjesto na popisu 100 najboljih komedija Američkog filmskog instituta, a Total Film magazin proglasion ga je četvrtom najboljom komedijom svih vremena.
Cameron Diaz za tu je ulogu dobila nagrade New York Film Critics Circle Award, MTV Movie Award, American Comedy Award, a Blockbuster Entertainment Award i bila je nominirana za Zlatni globus.
Film je također bio nominiran za Zlatni globus, i dobio je četiri MTV nagrade, uključujući najbolji film.
Maryam Moghadam, Behtash Sanaeeha, Iran, Francuska, Švedska, Njemačka, 2024., 97'
Uloge: Lily Farhadpour, Esmail Mehrabi
Ovjenčana nagradama žirija FIPRESCI i Ekumenskog žirija na Berlinaleu, Moja omiljena torta dirljiva je romantična tragikomedija o pronalasku ljubavi i novog životnog poleta u zrelijim godinama. Sedamdesetogodišnja Iranka Mahin živi sama otkad joj je muž umro, a kći odselila iz Teherana u Europu. Prijateljice je potiču da prekine višegodišnju samačku rutinu i oživi svoj ljubavni život. Dok se otvara novoj romansi, jedan neočekivani susret razvit će se u nepredvidivu večer koju nikada neće zaboraviti. Film je na sebe navukao ljutnju iranskih vlasti zbog preslobodnog prikaza ženske junakinje koja se u jednoj sceni suočava s iranskom „moralnom policijom“.
Maryam Moghaddam i Behtash Sanaeeha, redatelji filma, nisu bili u mogućnosti prisustvovati premijeri filma u Berlinu. Njihovi su uredi pretreseni, a računala zapljenjena. Na sreću, kopija filma je već bila pohranjena izvan Irana. Većini gledatelja bit će nejasno što je moralnoj policiji moglo zasmetati u ovom nježnom i duhovitom filmu, no scene u kojima se ženama vidi kosa, te 70-godišnja heroina, koja se sjetno prisjeća vremena kada hidžab uopće nije bio potreban,dovoljan su razlog za represiju.
John Landis, 1983., US, 116'
Uloge: Dan Aykroyd, Eddie Murphy, Ralph Bellamy, Don Ameche, Denholm Elliott, and Jamie Lee Curtis
„Kolo sreće“ je film redatelja Johna Landisa (Braća Blues, Američki vukodlak u Londonu), zacijelo najtalentiranijeg od svih novohollywoodskih filmaša kad je u pitanju žanr komedije. U doba kada je snimljeno "Kolo sreće" Dan Aykroyd i Eddie Murphy bili su na vrhuncu karijere. Bezvremenski klasik komičnog žanra prepun je satiričnog humora. Murphy glumi sitnog prevaranta koji dobiva priliku zamijeniti život s Aykroydom, koji je mešetarski majstor. Ali njihova „preokrenuta sreća“ tek je okrutna šala koju su iz dosade počinila dva megabogata brata (Don Ameche i Ralph Bellamy) kao dio isprazne oklade. A kad istina izađe na vidjelo... Posljedice su pravo komedijsko zlato.
Elmer Bernstein bio je nominiran za Oscara za najbolju glazbu na filmu, Denholm Elliott i Jamie Lee Curtis dobili su nagradu BAFTA kao najbolji sporedni glumci, a film je nominiran i za Zlatni globus u kategoriji najbolje komedije/mjuzikla.
David Lynch, 2001. FR, US, 147'
ULOGE: Naomi Watts, Laura Elena Harring, Ann Miller, Dan Hedaya, Justin Theroux
Mulholland Drive: Najljepši košmar u povijesti sedme umjetnosti
Prijelaz stoljeća donio je film koji će to stoljeće debelo i obilježiti - "Mulholland Drive" (2001.) Davida Lyncha. No, rijetko je tko to 2001. mogao sanjati, odnosno poput većine Lynchovih ostvarenja, od "Plavog baršuna" do "Divljih u srcu" i "Izgubljene ceste", "Mulholland Drive" je punokrvni status kultnog klasika stekao u nadolazećim godinama. Svojevoljno rabimo riječ "sanjati" za film toliko satkan od snova kao da je sam san ili snomorica. Ponajbolji film 2000-ih je filmski košmar pretvoren u javu. Najljepši košmar u povijesti kinematografije. Lynch je usnuo film o hollywoodskoj "tvornici snova" koji korača po tankoj liniji između snova i snomorica, zbilje i iluzije. Ono što započne kao klasični misteriozni noir, završi kao noirovski san unutar sna. "Mullholand Drive" je više od filma - to je snoliko iskustvo. Sa snolikom pričom o amnezičnoj brineti Riti (Laura Elena Harring) koja nakon prometne nesreće pokušava otkriti tko je uz pomoć slavoljubive plavokose mlade glumice Betty (Naomi Watts), friško pristigle u “tvornicu snova“, Hollywood, "Mulholland Drive" je ludi san, jedan od onih koje ne zaboravite čim se probudite, nego vas proganja danima, pa i godinama, da ga tumačite sebi i drugima. Ako je logika sna da nema logike, "Mulholland Driveu" se prvi put poželjno predati zatvorenih očiju i pustiti da vas odnese u mjesto snova. Ne odvija se "Mulholland Drive" nasumično na "mjestu snova" - Hollywoodu. Nije nasumično ni naslovljen "Mulholland Drive", prema bulevaru na zavojitim hollywoodskim brežuljcima. Na tom se bulevaru film i otvara, poviše Los Angelesa, filmskoga grada čiji žitelji, glumci i filmaši otvorenih očiju sanjaju snove svoje u stvarnosti ili tuđe na kinoplatnu, no često ovdje i tamo usnu i košmare. Stražnji crveni farovi limuzine svjetlucaju u ritmu noćne panorame besanog L.A.-a i stvaraju sneni ugođaj, upareni s hipnotičkim orkestracijama Angela Badalamentija. Nakon nesreće, natučena brineta znakovito došeta do Sunset Boulevarda, prema kojemu je Billy Wilder naslovio briljantnu satiričnu melodramu o tamnoj strani Hollywooda "Bulevar sumraka". Kauzalnost između Lynchova (meta)filma i sna je ustanovljena, na relaciji prošlost-sadašnjost, ali i budućnost računajući utjecaje koje je "Mulholland Drive" izvršio na nadolazeće sanjare – Nolanov "Početak" i "Svete motore" Leosa Caraxa. Lynch brinetu nalik Riti Hayworth i "hičkokovsku“ plavušu suprostavlja kao Madeleine i Judy u Hitchcockovoj "Vrtoglavici", tj. Almu i Elisabeth u Bergmanovoj "Personi", remek-djelima slične onirične košmarnosti na raskoraku stvarnosti i nestvarnog/filmske iluzije. Za razumijevanje ili tumačenje "Mulholland Drivea" ključna je scena koja odvodi Ritu i Betty u klub "Silencio". Mađioničar na pozornici tvrdi kako “nema benda, sve je ovo samo snimka“. U toj sceni Lynch mijenja bend i snimke za filmove i snove, snimajući protagonistice kao gledateljice u kinu, filmofilske sanjar(k)e poput nas uvjerene u ono što gledaju/slušaju, premda to možda ne postoji. Možda nema ni ovog filma. Možda je sve samo san. Unaprijed stvorena iluzija.
Marko Njegić
Branko Majer, 1958. HR, 47'
Uloge: Boris Buzančić, August Cilić, Janez Vrhovec
Branko Majer, redatelj i scenarist 1958. za Zora film realizira dva srednjometražna igrana filma za djecu - Takva pjesma sve osvaja i U našeg Marina, oba o dogodovštinama školskog orkestra, koji se prikazuju zajedno u cjelovečernjem programu. Tako ćemo ih prikazati i u kinoteci, u sklopu programa Mjesec hrvatskog filma.
Branko Majer, 1958. HR, 34'
Uloge: Boris Buzančić, August Cilić
Branko Majer, redatelj i scenarist 1958. za Zora film realizira dva srednjometražna igrana filma za djecu - Takva pjesma sve osvaja i U našeg Marina, oba o dogodovštinama školskog orkestra, koji se prikazuju zajedno u cjelovečernjem programu. Tako ćemo ih prikazati i u kinoteci, u sklopu programa Mjesec hrvatskog filma.
Obrad Gluščević, 1972. HR, 90'
Uloge:Slavko Štimac, Željko Mataija, Ivan Štimac
Vuk samotnjak dječji je filmski klasik koji svojom napetom i zanimljivom pričom uspijeva i nakon više od 50 godina zaokupiti dječju pažnju i prenijeti važne poruke o prijateljstvu i odanosti. Vuk samotnjak priča je o dječaku Ranku koji u planini nalazi velikog njemačkog ovčara, zaostalog iz Drugog svjetskog rata. Pas živi samotno u divljini. Dječak se ubrzo sprijateljuje sa psom, međutim žitelji sela vjeruju da se radi o opasnom vuku kojeg treba ubiti. Dječak zbog toga strahuje za svog ljubimca te mu skrivećki nosi hranu u planinu. Pas ga u jednoj prilici čak spašava od vuka. Uvjereni da je baš taj samotnjak poklao ovce u jednom toru, seljaci započinju hajku…
Ovo je ujedno i debitantska uloga mladog Slavka Štimca. Film otvara mnoge zanimljive teme, kako one o odnostima čovjeka i životinje, kultiviranog i divljeg, tako i o teretima prošlosti koji se prenose generacijski.
Tim Burton, 1994., US, 127
Ed Wood: Najbolje o najgorem
Najgori redatelj svih vremena Edward D. Wood mlađi dobio je najbolji mogući film o svome liku i djelu. "Ed Wood" (1994.) savršena je posveta dobrom lošem filmaštvu čovjeka iz naslova, autora živopisnih ostvarenja poput "Glen Or Glenda", "Bride Of The Monster", "Plan 9 From Outer Space"... Film traži i pronalazi dobro u lošem, viziju u iluziji i deluziji, odajući počast Woodu i redateljsko-amaterskim sanjarima poput njega koji su snimali vlastite snove pa kakvi god bili da bili. Možda "Ed Wood" ne bi bio takav da film nije režirao Tim Burton nakon "Bubimira", "Batmana", "Edwarda Škarorukog" i "Batman se vraća", tj. da neslavnog redatelja nije odglumio entuzijastični Johnny Depp u jednoj od njegovih najboljih uloga. Naime, Burton se afirmirao u ulozi režisera naklonjena autsajderima, neobičnim likovima teško uklopljivima u društvo. Wood je bio burtonovski lik, a Orson Welles mu je bio uzor, iako "Glen Or Glenda" nije bio novi "Citizen Kane", već njegova polarna suprotnost. Pa ipak, Wood je s debijem pretkazao čitav niz filmova o muškarcima u suknjama ("Neki to vole vruće", "Tootsie", "Mrs. Doubtfire", "Junior") i progovorio o transrodnoj i transvestitskoj kulturi davno prije vremena, kao što je i Burton s "Edom Woodom" najavio interes za filmove o "majstorima loših filmova" ("Bowfinger", "The Disaster Artist"). Neki njegovi uratci jesu imali suludu montažu, tj. inkorporirane ostatke ostataka dokumentarnih snimaka vojnih bitaka, stampeda krda bizona itd., ali na takav nepovezani tok filmske svijesti može se naići i godinama kasnije u pojedinim umjetničkim festivalskim filmovima samovažnih redatelja s vječnom težnjom ka realizmu, makar po cijenu filmičnosti. Određenom realizmu je, moglo bi se reći, težio i Wood. Kad se poljulja kulisa na setu, Wodov snimatelj traži ponavljanje kadra, ali Wood odbije repeticiju uz objašnjenje "Dobro je. Stvarno je.". On nikad nije tražio ponavljanje kadra, pa makar radi zaštite, već bi zvao "rez" uz dodatak "(bilo je) savršeno". U Woodovoj glavi je bilo savršeno: on je snimao filmove baš onakve kakve je htio, bio iskren u tome i njegov entuzijazam je zarazan i nepokolebljiv. Tom i takvom Woodu se Burton divi, sagledavajući film ne samo kao najljepšu iluziju koju je čovjek izmislio, već i deluziju. Redatelj je dječje zaigran i, poput Wooda, snima film raširenih, nasmijanih očiju u kojima se mjesta nađe i za poneku suzu kad je u kadru "potrošena babaroga", stari i oronuli Bela Lugosi (dobitnik Oscara Martin Landau), zvijezda klasičnog Hollywooda ugasla u vremenu kad gledatelje, zvuči vizionarski, "zanimaju samo golemi kukci". Utoliko, "Ed Wood" je vjerojatno i najosobniji Burtonov film: redatelj se odrekao honorara kako bi ga snimio u crno-bijeloj tehnici, što je odbilo studio Columbia, a na čemu je inzistirao dok mu u susret nije izašao Touchstone Pictures. Monokromna fotografija je pogođena i perfektno evocira Woodova ostvarenja koja Burton (re)kreira do savršenstva, kao i slikovnost kinematografije pedesetih. Rez. Savršeno.
Marko Njegić
Filip Peruzović, 2024. HR, 79'
ULOGE: Filip Šovagović, Nina Violić, Vinko Kraljević
Nakon smrti majke, sredovječni brat i sestra koji se nisu vidjeli godinama provode tri dana čisteći svoj obiteljski dom - kao i svoj odnos. Polako se opet počinju ponašati kao djeca.
Film je crnohumorna drama koja kroz jednostavan, ali efektan filmski jezik istražuje složenosti obiteljskih odnosa.
Filmski portal Cineuropa opisao je film kao 'dirljiv i promišljen prikaz obiteljskih odnosa koji se ističe autentičnošću i suptilnošću, i u kojem Filip Šovagović i Nina Violić blistaju kao posvađani brat i sestra'
Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 119'
Uloge: Andrea Bræin Hovig, Tayo Cittadella Jacobsen, Marte Engebrigtsen
Pragmatična liječnica Marianne i suosjećajni medicinski tehničar Tor naoko su posve različiti. No jedna im je stvar zajednička, oboje izbjegavaju konvencionalne veze. Kada se jedne večeri sretnu na trajektu, Tor, koji tamo često provodi večeri u usputnim susretima s muškarcima, prepričava Marianne svoja spontana intimna iskustva. Zaintrigirana, Marianne i sama počne propitivati društvene norme postavljene oko ideje ljubavi. Ova topla, realistična i slojevita drama novi je film norveškog redatelja Daga Johana Haugeruda, a zapravo dio trilogije koju čine naslovi „Seks“, „Ljubav“ i „Snovi“ od kojih je potonji pobijedio na ovogodišnjem festivalu u Berlinu.
Premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, film je i dobitnik niza nagrada po veleikim festivalima.
Međunarodni filmski festival u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)
Ivan Ramljak, 2025. HR, 99'
Godine 1991. na ulazu u Tenju ubijen je Josip Reihl Kir, načelnik Osječke policije, čovjek posvećen pregovorima i izbjegavanju rata. Mirotvorac je priča o posljednjih nekoliko mjeseci njegova života u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti, ispričana kroz izjave nekoliko svjedoka i pomoću arhivskih materijala iz tog doba. I danas, nakon više od trideset godina, mnogi su elementi tog ubojstva nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci – nepoznati.
Autor Ivan Ramljak jedan je od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, prepoznatljiv po svom osebujnom pristupu povijesnim temama.
Pokretač je Human Rights Film Festivala, uređivao je i vodio Kratki utorak, program kratkog filma u kinu Tuškanac u Zagrebu, a od 2016. do 2023. bio je umjetnički direktor Tabor film festivala. Od 2022. jedan je od selektora za kratki film na Rotterdam Film Festivalu, kao i skaut za dugometražne filmove s područja bivše Jugoslavije. Dosad je režirao 9 kratkih, 1 srednjometražni i 3 dugometražna filma, uglavnom dokumentarnog karaktera. Njegovi filmovi Kino otok, Dom boraca, Mezostajun, O jednoj mladosti i El Shatt - nacrt za utopiju prikazani su na više od 80 festivala diljem svijeta (IFFR, Cinéma du réel, Dok Leipzig, Sarajevo, Dokufest...), na kojima su osvojili niz nagrada.
(Zagreb Dox)
Filip Peruzović, 2024. HR, 79'
ULOGE: Filip Šovagović, Nina Violić, Vinko Kraljević
Nakon smrti majke, sredovječni brat i sestra koji se nisu vidjeli godinama provode tri dana čisteći svoj obiteljski dom - kao i svoj odnos. Polako se opet počinju ponašati kao djeca.
Film je crnohumorna drama koja kroz jednostavan, ali efektan filmski jezik istražuje složenosti obiteljskih odnosa.
Filmski portal Cineuropa opisao je film kao 'dirljiv i promišljen prikaz obiteljskih odnosa koji se ističe autentičnošću i suptilnošću, i u kojem Filip Šovagović i Nina Violić blistaju kao posvađani brat i sestra'
Ivan Ramljak, 2025. HR, 99'
Godine 1991. na ulazu u Tenju ubijen je Josip Reihl Kir, načelnik Osječke policije, čovjek posvećen pregovorima i izbjegavanju rata. Mirotvorac je priča o posljednjih nekoliko mjeseci njegova života u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti, ispričana kroz izjave nekoliko svjedoka i pomoću arhivskih materijala iz tog doba. I danas, nakon više od trideset godina, mnogi su elementi tog ubojstva nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci – nepoznati.
Autor Ivan Ramljak jedan je od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, prepoznatljiv po svom osebujnom pristupu povijesnim temama.
Pokretač je Human Rights Film Festivala, uređivao je i vodio Kratki utorak, program kratkog filma u kinu Tuškanac u Zagrebu, a od 2016. do 2023. bio je umjetnički direktor Tabor film festivala. Od 2022. jedan je od selektora za kratki film na Rotterdam Film Festivalu, kao i skaut za dugometražne filmove s područja bivše Jugoslavije. Dosad je režirao 9 kratkih, 1 srednjometražni i 3 dugometražna filma, uglavnom dokumentarnog karaktera. Njegovi filmovi Kino otok, Dom boraca, Mezostajun, O jednoj mladosti i El Shatt - nacrt za utopiju prikazani su na više od 80 festivala diljem svijeta (IFFR, Cinéma du réel, Dok Leipzig, Sarajevo, Dokufest...), na kojima su osvojili niz nagrada.
(Zagreb Dox)
Brian De Palma,1984. US 114'
'Striptiz smrti': Prozor u De Palmino dvorište
Voajeristička filmografija velikog Briana De Palme dosegnula je kulminaciju u "Striptizu smrti" ("Body Double", 1984.). Podcijenjeni triler osamdesetih je esencijalni De Palma. Možda i ultimativni uradak najvećeg redateljskog voajera u povijesti kinematografije, učenika-odlikaša iz škole "majstora napetosti" Alfreda Hitchcocka. Novi susret s filmom imao je svojevrsni učinak otkrivanja skrivenog dragulja De Palmina opusa. "Striptiz smrti" to i jest budući da je prilično zanemaren, moguće i zato što je nastao u periodu između dvaju najzvučnijih redateljevih ostvarenja u uhu šire publike – glasovitog "Lica s ožiljkom" i hita "Nedodirljivi". Sve što De Palmu čini De Palmom nalazi se u "Body Double": virtuozna režija, stilizacija, filmofilija, dekonstrukcija, provokacija, subverzija. Priča je sastavljena od dijelova Hitchcockova "Prozora u dvorište" i "Vrtoglavice", uz referencije na još neke njegove klasike ("Nepoznati iz Nord Ekspresa", "Nazovi M radi umorstva", "Ptice"), pa i De Palmine "hičkokovske" trilere ("Sestre", "Opsesija", "Odjevena da ubije"), a pokreću je voajerizam i nasilje isprepleteni u "meta" formi filma unutar filma. Glavni muški lik je Jake Scully (Craig Wasson) iz Los Angelesa, "B" glumac neskrivenih voajerskih sklonosti, a ženski – plavokosa zvijezda porno filmova umjetničkog imena Holly Body (Melanie Griffith). Kao i protagonisti klasika "Rear Window" i "Vertigo", Jake je ćiribimbaš i voli teleskopom promatrati prezgodnu ženu iz kuće preko puta Gloriju Revell (Deborah Shelton), ali pati od klaustrofobije umjesto vrtoglavice koja ga paralizira u uvodnoj sceni kad ne može izaći iz lijesa na snimanju vampirskog horora, nakon čega mu redatelj (Dennis Franz kao De Palmin supstitut) uruči otkaz. Loš dan za njega se nastavlja: po dolasku doma zateći će curu s drugim muškarcem, a ne može je izbaciti iz kuće jer je njezina. Ipak, na castingu će upoznati kolegu Sama (Gregg Henry) koji mu nesebično ustupi luksuznu kuću na brdu poviše L.A.-a dok je on u Seattleu. Kuća ima rotirajući krevet, ali i teleskop na balkonu za promatranje striptiza seksi susjede. Kad Jake prvi put pogleda kroz teleskop, lik i gledatelj podjednako padaju u trans u jednoj od najmagičnijih scena De Palmine karijere, zahvaljujući hipnotičnom, vrhunaravnom prožimanju slike i glazbe Pina Donaggija. Fascinantno je gledati kako se De Palma podiže priču na "meta" razinu s puno neuvijene filmofilije i dozom satire i ironije, otvarajući film na setu horora i prebacujući se na snimanje pornića u drugoj čarobnoj sceni, ovaj put ozvučenoj pjesmom "Relax" grupe Frankie Goes To Hollywood, ali i vraćajući se natrag, radeći puni krug. De Palma se poigrava se s gledateljima i onim što se gleda i snima u "Striptizu smrti", postavljajući i razbijajući filmsku iluziju misterioznog erotskog trilera u završnom "meta" preokretu filma u filmu unutar filma. Kadar filmske ekipe na snimanju pornića, na trenutak otkrivene u zrcalu, sugerira da je ovo "samo film", ali "Body Double" je više od toga. Prozor u De Palmino dvorište. Marko Njegić
Hana Jušić, Sonja Tarokić, Dario Juričan, Andrija Mardešić, 2013. HR 78'
Uloge: Marija Piliškić, Daria Lorenci, Mia Biondić, Karla Brbić, Rakan Rushaidat, Marko Cindrić, Ivan Glowatzky, Andrea Rogan, Hana Mahmuljin, Nina Mileta, Manuele Bajan, Branka Cvitković, Matej Pek, Tin Takač, Bojan Navojec, Damir Šaban, Filip Radoš, Ozren Grabarić, Boris Miholjević
Matea je dvanaestogodišnja grintavica koja želi da je njezina proslava rođendana učini popularnijom u školi.
Nera je djevojka na prekretnici kojoj bi incident ispred trgovačkog centra mogao dati novi pogled na stvari.
Miran je novopečeni muž, zet i uskoro otac koji pokušava prenijeti svoje stvari u svoj novi stan uz pomoć susjeda čiji životi počinju zagorčavati njegov vlastiti. Jedna zimska večer i troje susjeda u raspadu sistema.
Jasmila Žbanić, 2024. BiH, 76'
Nakon što je osvijetlila ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. u filmovima kao što je Grbavica (2006.) i Quo Vadis, Aida? (2020), Jasmila Žbanić novim se filmom okreće dokumentarnoj formi kako bi rasvijetlila fascinantnu povijesnu osobu - Emerika Bluma.
Bosanski Židov mađarskog podrijetla, inžinjer koji je preživio zatočeništvo u Jasenovcu održavajući tamošnja energetska postrojenja, u posljeratnoj je, razorenoj, ruralnoj Bosni i Hercegovini stvorio veliku i uspješnu firmu koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita, upošljavala je 20.000 ljudi i izgradila najveće građevine tadašnje Afrike i Bliskog istoka. Cijelo to vrijeme njegova plaća je bila dvijetisućita po visini u poduzeću. To se poduzeće zvalo „Energoinvest“, a njegov direktor je bioEmerik Blum.
Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je poduzeća napravio gigantsku kompaniju poštujući model samoupravljanja.
Fascinantni arhivski snimci i suvremena svjedočanstva u otkrivaju Bluma kao humanog rukovoditelja i pronicljivog diplomata, koji spaja tehnološka znanja s razumijevanjem načina na koji politika nesvrstanosti može poslužiti međunarodnom uspjehu njegove tvrtke. Čineći to, Blum je također pomogao da se svijetu otvori nacija koja je bila uhvaćena u geopolitičko rivalstvo Hladnog rata. Neposredno prije svoje smrti 1984. godine, Blum je izabran za gradonačelnika Sarajeva. Očekivano, to je bilo vrijeme procvata grada.
Film je internacionalnu premijeru imao u veljači ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, u okviru prestižnog festivala Doc Fortnight.
Giuseppe Tornatore, 1988., IT, 155'
'Cinema Paradiso': Filmofilija i nostalgija kina 'Raj'
Pali se kinoprojektor. Snop svjetla lebdi iznad glava publike na putu do ekrana. Film može početi. Svjetlo iz projektora je pokretač svakog filma u kinu, ovog pogotovo. "Cinema Paradiso" (1988.) jedna je od najljepših posveta filmu i kinu, ljubavno pismo kinematografiji, gledanju pokretnih slika na velikom ekranu, muzici svjetlosti u mraku dvorane. Za režisera Giuseppea Tornatorea svjetlo je sve. On hvata snop svjetla poviše raznih generacija i profila gledatelja u kinu, od starijih ljudi do dječaka Salvatorea zvanog Toto (Salvatore Cascio). Kino ujedinjuje staro i mlado ispred ekrana, bogate i siromašne ljude, živopisne likove koji mogu napučiti i neki slično žanrirani nostalgični, magično-realistični film Federica Fellinija poput "Amarcorda". Nad svima se nadvija svjetlo projektora kao neka uzvišena sila, zvjezdana prašina koja im omogućava transportaciju na neko drugo, bolje, rajsko mjesto. Nije čudno da se Tornatoreovo kino zove "Pardiso" ("Raj"), niti da svjetlo projektora u najboljoj sceni filma pronalazi put dalje od ekrana i izlazi napolje prolazeći preko zidova i prozora do ulice i trga, gdje će reflektirati slike na površini zgrade. Čudesna scena potencira magiju filma i kina koju ništa ne može nadmašiti. Tornatoreov autobiografski "Cinema Paradiso" je savršen podsjetnik na to, ali i na djetinjstvo koje stariji kino(filmo)fili mogu ponovno proživljavati sa Salvatoreom. Jer, Salvatore je jedan od nas. Mi smo on. Iako je Salvatore generacijski bliži našim roditeljima (radnja se u flešbekovima odmotava tijekom četrdesetih i pedesetih), lako se, zbog univerzalne kakvoće "Cinema Paradisa", poistovijetiti s njegovim otkrivanjem čarolije filma i kina, zaljubljivanju na prvi pogled u pokretne slike. Kino je njegov drugi dom, a filmovi su mu zamjenski roditelji. Kad Salvatorea pitaju "Išao si u kino?", prigovaraju mu "Ti i tvoji filmovi" i konstatiraju "Govori samo o kinu", to je nešto što je vjerojatno svaki filmofil čuo u nekoj fazi odrastanja, kad se trajno zarazio magijom kinematografije. Kao mladić (tad ga glumi Marco Leonardi) Salvatore se zaljubljuje u lijepu Elenu (Agnese Nano), ali "Cinema Paradiso" je romantičan film o njegovoj ljubavi s kinom. Zato najbolji dijelovi "Cinema Paradisa" otpadaju na djetinstvo i adolescenciju malog Salvatorea koji je čuvao džeparac za kino i radije pogledao film nego nešto pojeo (zvuči poznato?). Djetinjstva i adolescencije prisjeća se sredovječni Salvatore (Jacques Perrin), redatelj, nakon što na početku priče dobije vijest da je Alfredo umro. Evokativna Salvatoreova sjećanja na djetinjstvo i adolescenciju, dodatno osnažena sjajnom glazbom Ennija Morriconea, postaju sjećanja filmofila jer proživjeli su nešto slično. U emotivno ekstatičnoj završnici "Cinema Paradisa", film se vrti poput života na ekranu kina. Stariji Salvatore sa suzama u očima gleda vrpcu s izbačenim poljupcima svih filmova prikazanih u kinu i u mislima premotava minule godine. Život je film i film je život u "Cinema Paradisu".
Marko Njegić
Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin
Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.
Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.
Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.
Slobodan Maksimović, 2024. SL, HR, 115'
Praslovan je emotivan i inspirativan biografski film koji prati život i karijeru Zorana Predina. Film otkriva Predinov put od mladosti u Mariboru, gdje se počeo baviti glazbom, do vrhunca slave s bendom Lačni Franz i solo karijere koja ga je učinila ikonom glazbene scene. Kroz retrospektivu njegovih najvećih hitova pokazuje kako su njegove pjesme odražavale društvene promjene i osobne preokrete. Završava intimnim pogledom na Predinov život, uključujući uspone i padove te utjecaj koji je imao na svoju obitelj i prijatelje.
Redatelj Slobodan Maksimović diplomirao je filmsku režiju na Akademiji u Ljubljani. Režirao je više od 35 filmova i serija različitih formata i žanrova, a za mnoge je od njih napisao i scenarij. Njegovi su filmovi prikazani na raznim međunarodnim festivalima i osvojili su 47 nagrada.
Iz filmografije se izdvajaju dugometražni igrani filmovi Hvala za Sunderland (2012), Nika (2016) i Kapa (2022), dokumentarni filmovi Tehnika ljudstvu (2014) i Praslovan (2024) te kratki film Nevidljiva ruka Adama Smitha (2017). Televizijska igrana serija Primeri inspektora Vrenka (2021-2024) bila je najgledanija krimi serija na nacionalnoj televiziji u Sloveniji.
(Zagreb Dox)
Slobodan Maksimović, 2024. SL, HR, 115'
Praslovan je emotivan i inspirativan biografski film koji prati život i karijeru Zorana Predina. Film otkriva Predinov put od mladosti u Mariboru, gdje se počeo baviti glazbom, do vrhunca slave s bendom Lačni Franz i solo karijere koja ga je učinila ikonom glazbene scene. Kroz retrospektivu njegovih najvećih hitova pokazuje kako su njegove pjesme odražavale društvene promjene i osobne preokrete. Završava intimnim pogledom na Predinov život, uključujući uspone i padove te utjecaj koji je imao na svoju obitelj i prijatelje.
Redatelj Slobodan Maksimović diplomirao je filmsku režiju na Akademiji u Ljubljani. Režirao je više od 35 filmova i serija različitih formata i žanrova, a za mnoge je od njih napisao i scenarij. Njegovi su filmovi prikazani na raznim međunarodnim festivalima i osvojili su 47 nagrada.
Iz filmografije se izdvajaju dugometražni igrani filmovi Hvala za Sunderland (2012), Nika (2016) i Kapa (2022), dokumentarni filmovi Tehnika ljudstvu (2014) i Praslovan (2024) te kratki film Nevidljiva ruka Adama Smitha (2017). Televizijska igrana serija Primeri inspektora Vrenka (2021-2024) bila je najgledanija krimi serija na nacionalnoj televiziji u Sloveniji.
(Zagreb Dox)
Sonja Prosenc, 2024. SI, IT, HR, NO, RS, 122'
Uloge: Marko Mandić, Aliocha Schneider, Katarina Stegnar, Mila Bezjak, Judita Franković, Brdar Jure, Henigman Borja, Repe Novak, Ana Đurić - Konstrakta, Kristoffer Joner
Automobil je zahvaćen plamenom uz cestu. Usred kaosa i straha prolazi drugi automobil, netaknut događajem koji se odvija pored njega. U njemu se vozi obitelj koja djeluje savršeno i ne zaustavlja se kako bi pomogla. Tko su ti ljudi koji odlučuju ne stati? Obiteljska terapija vrti se oko slovenske nouveau riche obitelji koja živi u staklenoj kući, isijavajući ravnodušnu superiornost.
Mladi stranac koji stiže u njihov dom narušava delikatan balans obiteljske dinamike i otkriva disfunkcionalne odnose obitelji skrivene ispod površine - Olivijina gušeća prezaštitnička skrb prema svojoj tinejdžerskoj kćeri, Agati; Aleksandrov bijeg u fantazije o obiteljskom putovanju svemirom; tajna skrivena ispod Agatine perike. Film ne samo da propituje postupke onih koji se ne zaustavljaju kako bi pomogli nekome - također istražuje razloge njihovih izbora. Boje li se suočavanja sa vlastitim ranjivostima ili je to naučena ravnodušnost, simptom šire društvene bolesti? Obiteljska terapija premijerno je prikazana u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Tribeci, i dobitnik je više nagrada.
Sonja Prosenc, 2024. SI, IT, HR, NO, RS, 122'
Uloge: Marko Mandić, Aliocha Schneider, Katarina Stegnar, Mila Bezjak, Judita Franković, Brdar Jure, Henigman Borja, Repe Novak, Ana Đurić - Konstrakta, Kristoffer Joner
Automobil je zahvaćen plamenom uz cestu. Usred kaosa i straha prolazi drugi automobil, netaknut događajem koji se odvija pored njega. U njemu se vozi obitelj koja djeluje savršeno i ne zaustavlja se kako bi pomogla. Tko su ti ljudi koji odlučuju ne stati? Obiteljska terapija vrti se oko slovenske nouveau riche obitelji koja živi u staklenoj kući, isijavajući ravnodušnu superiornost.
Mladi stranac koji stiže u njihov dom narušava delikatan balans obiteljske dinamike i otkriva disfunkcionalne odnose obitelji skrivene ispod površine - Olivijina gušeća prezaštitnička skrb prema svojoj tinejdžerskoj kćeri, Agati; Aleksandrov bijeg u fantazije o obiteljskom putovanju svemirom; tajna skrivena ispod Agatine perike. Film ne samo da propituje postupke onih koji se ne zaustavljaju kako bi pomogli nekome - također istražuje razloge njihovih izbora. Boje li se suočavanja sa vlastitim ranjivostima ili je to naučena ravnodušnost, simptom šire društvene bolesti? Obiteljska terapija premijerno je prikazana u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Tribeci, i dobitnik je više nagrada.
Trey Edward Shults, 2025. US, 115'
Uloge: The Weeknd, Jenna Ortega, Barry Keoghan
Ova visoko konceptualna, poluautobiografska dekonstrukcija „čudovišta slave”, prožeta je privlačnim ritmovima i noir atmosferom. Prati svjetsku glazbenu zvijezdu Abela Tesfayea, kojeg tumači svjetska glazbena zvijezda The Weeknd, kojeg muči nesanica, ne rubu je nervnog sloma, i biva uvučen u urbanu odiseju sa ženom koju upozna usput. Film je mješavina trilera i drame, a u glavnim ulogama angažirane su dvije trenutno najprominentnije mlade zvijezde - Jenna Ortega i Barry Keoghan
Trey Edward Shults, 2025. US, 115'
Uloge: The Weeknd, Jenna Ortega, Barry Keoghan
Ova visoko konceptualna, poluautobiografska dekonstrukcija „čudovišta slave”, prožeta je privlačnim ritmovima i noir atmosferom. Prati svjetsku glazbenu zvijezdu Abela Tesfayea, kojeg tumači svjetska glazbena zvijezda The Weeknd, kojeg muči nesanica, ne rubu je nervnog sloma, i biva uvučen u urbanu odiseju sa ženom koju upozna usput. Film je mješavina trilera i drame, a u glavnim ulogama angažirane su dvije trenutno najprominentnije mlade zvijezde - Jenna Ortega i Barry Keoghan
John McTiernan, 1993., US, 130'
Posljednji akcijski junak: Purpurna ruža Schwarzeneggera
Mnogi nezasluženo pamte McTiernanova "Posljednjeg akcijskog junaka" ("Last Action Hero", 1993.) po onomad medijski prenapuhanom dvoboju box-office titana Spielberga i Schwarzeneggera u kojem je potonji izvukao deblji kraj. Analogni Schwarzenegger je na filmu pobijedio CGI Terminatora ("Terminator 2"), ali u stvarnosti nije mogao izići na kraj s digitalnim dinosaurima koji traže najmodernije digitalno kino. Ironično, "Posljednji akcijski junak" upravo je prorokovao takvu filmsku zbilju. Staro kino u kojem se na početku filma vrti “Jack Slater III“ nalazi se pred zatvaranjem i tu će doći neki multipleks. A kad besmrtni Slater iz "Jacka Slatera IV" iskorači u naš stvarni svijet gdje "stvari stoje drukčije" i "negativci mogu pobijediti", on će posumnjati u svoje sposobnosti s obzirom da je lišen moći kakve ima na kinoekranu, pa i suočiti se sa smrtnosti. Na trenutke u Slatera kao da sumnja i njegov najveći fan Danny (Austin O'Brien), iako u filmu vjeruje u junaka kao u Boga. "Nećeš umrijeti dok ti zarada filmova ne počne padati", tješi on Slatera. Već po toj rečenici jasno je da je "Last Action Hero" onda bio prepametan i preslojevit za vlastito dobro kao "akcijska" inačica "Purpurne ruže Kaira" Woodyja Allena. Akcijskom heroju McTiernan dopušta da otkrije kako je izmišljen i da mu je čitav život film u kojem mora dizati zgrade u zrak itd. jer tako pišu scenaristi, poput koscenarista ovog filma Shanea Blacka ("Smrtonosno oružje", "Prljavi igraju prljavo"). "Meta" komponenta doseže vrhunac u fascinantnoj sceni kad se Schwarzeneggerov Slater u zbiljskom svijetu, na svečanoj premijeri "Jacka Slatera IV", sretne s pravim Schwarzeneggerom. "Last Action Hero" predstavlja satirični komentar Schwarzeneggera na njegov imidž, ali izrečen s puno respekta prema vlastitim likovima i akcijskom žanru koji su on, McTiernan i Black oblikovali, a u kojem nakon bujne eksplozije junak biva lakše ozlijeđen, dok policajci stradavaju "dva dana do mirovine", kako gledajući "Jacka Slatera IV" predviđa Danny. U Dannyjevim filmofilskim očima vrti se cijeli film. Njegove oči trepere očaravajući čaroliju akcijskog filma u kojem je lako zamisliti i "jednog od prvih akcijskih junaka" Hamleta s kubankom u ustima i strojnicom u rukama. Tako je funkcionirao um klinca osamdesetih i devedesetih koji bi kad otvori oči vidio (akcijski) film. Dječje oči, ali i one odraslog djeteta pune su filma općenito kod McTiernana, od Bergmana do Formana. Presedan je za ljetni studijski blockbuster – onda i sada – da je u ovako direktnoj vezi s filmskom klasikom. Iz ekrana newyorškog art-kina izlijeće Smrt “Sedmog pečata“, obilato se parafrazira “Amadeus“ ("pokvareni" F. Murray Abraham je “onaj koji je ubio Mozarta“), a vremešni operater Nick (Robert Prosky) žali što nije iskoristio čarobnu ulaznicu da ga teleportira u filmove s Marilyn Monroe, Gretom Garbo i Jean Harlow. "Posljednji akcijski junak" je ljubavno pismo čitavoj kinematografiji i magiji kina kao zvijezdi vodilji filmofila poput Dannyja kojima je ulaznica putovnica za drugi svijet. McTiernanov prolaz u drugu dimenziju, između stvarnog i filmskog svijeta, sjaji kao svjetlo kinoprojektora.
Marko Njegić
Čejen Černić Čanak, 2025. HR, LT, SI 88'
Uloge: Lav Novosel, Andrija Žunac, Leon Grgić, Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović, Franka Mikolaci
Priča o zabranjenoj ljubavi, smještena u selo uz nabujale rijeke koje prijete poplavom. Slaven se vraća u mjesto zbog očeva pogreba i nehotično obnavlja ljubavnu vezu s prijateljem iz djetinjstva, sportašem Markom zbog kojeg ga je otac izbacio iz kuće.
Zečji nasip drugi je dugometražni igrani film Čejen Černić Čanak (Uzbuna na Zelenom vrhu, 2017), u kojoj do izražaja ponovno dolaze njezina umješnost u stvaranju atmosfere i radu s glumcima. U domaćem kontekstu film je značajan i po izboru teme, kojoj pristupa suosjećajno i empatično, kao i izvrsnim nastupima Lava Novosela i Andrije Žunca u glavnim ulogama. Zečji nasip svjetsku je premijeru imao u programu Generation 14plus na Berinaleu.
„Riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.
Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.“
B.Picula, T-Portal
Damien Chazelle, US, 2022. 189'
Babilon: La La Land u ritmu ludila
Dobrodošli na "najbolju zabavu u gradu". Nalazimo se u "gradu anđela" sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad su filmovi još uvijek bili nijemi, a Damien Chazelle udara frenetičan ritam filma i u strci predstavlja glavne likove. Oni su nepoznata mlada starleta Nellie LaRoy (Margot Robbie) koja je rođena da bude filmska zvijezda, Meksikanac Manny Torres (Diego Calva), podjednako zaljubljen u filmove poput nje, te zvijezda "silent movie" ere Jack Conrad (Brad Pitt) koji ulijeće u film pričajući talijanski i podsjećajući na glumčevu ulogu u "Nemilosrdnim gadovima". Manny i Nellie maštaju o tome da se nađu na snimanju filma i to će im se ostvariti. "Babilona" ("Babylon", 2022.) kronicira njihov uspon i pad u turbulentnom Hollywoodu na razmeđi dvadesetih i tridesetih, kad je nijemi film polako postajao prošlost, zajedno s njegovim zvijezdama, a zvučni sadašnjost i budućnost s nekim novim glumcima. Potpomognut propisnim budžetom od 78 milijuna dolara, Chazelle koristi strukturu sličnih epskih kronika nečijeg uspona i pada, poput Scorseseovih "Dobrih momaka", "Casina" i "Vuka s Wall Streeta" te "Kralja pornića" P.T. Andersona, nadmašujući potonja dva filma u ludilu, bombastičnosti i ekscesu. Likovi su prikazani kao potroš(e)ni kotačići u stroju kinematografije/filmske industrije koja je veća od njih, makar bili velike zvijezde kao Conrad i Nellie, inspirirani likom i djelom stvarnih hollywoodskih ličnosti Johna Gilberta i Clare Bow. Conrad je čovjek sve svjesniji da su dani njegove slave polako odbrojani, s čime Pitt kao da se poistovjećuje i zaranja na dah u melankoliju nakon što je bio svjedokom nečeg sličnog u filmu "Bilo jednom u... Hollywoodu". "Bit će još stotine Jackova Conrada, mene, ovih razgovora", govori mu novinarka Elinor St. John (Jean Smart) u ponajboljoj sceni "Babilona". Jasno je da Chazelle cilja na prolaznost hollywoodskih zvijezda, ali i njihovu vječnost jer za 50 godina Jacka će na "titravom ekranu" vidjeti neki klinac koji nije udahnuo svoj prvi dah kad je Conrad izdahnuo posljednji. Kinematografija je mukotrpan posao satkan od krvi, znoja i suza. Nellie više puta ponavlja scenu za koju je dobila upute "oči zasuze pa plačeš" i teško je izbrojati ukupan broj repeticija. Glumci i filmaši prolaze košmarno sito i rešeto da bi publika sanjala snove ispred platna i njihovo djelo, film, postalo besmrtno. Najbolje scene "Babylona", bravurozno režirane i glumljene, tiču se upravo toga, prikaza kaosa na setu, svega što je (bilo) potrebno da se par minuta filma ovjekovječi na kameri i da se snimi zvuk, odnosno koliko je snalaženja i improvizacije potrebno za stvaranje magije pokretnih slika i npr. snimanje ključnog kadra prije zalaska sunca. Chazelle u završnici "Babilona", ambijentiranoj u 1952., odaje dirljivu počast kinematografiji na tragu "Cinema Paradisa" kad se "Ples na kiši" u kinu pretopi u montažni kolaž niza filmova, od "Persone" do "Odiseje u svemiru", "Terminatora 2", "Jurskog parka", "Matrixa" i "Avatara". Filmova kakve Nellie i Jack nisu doživjeli.
Marko Njegić
Jasmila Žbanić, 2024. BiH, 76'
Nakon što je osvijetlila ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. u filmovima kao što je Grbavica (2006.) i Quo Vadis, Aida? (2020), Jasmila Žbanić novim se filmom okreće dokumentarnoj formi kako bi rasvijetlila fascinantnu povijesnu osobu - Emerika Bluma.
Bosanski Židov mađarskog podrijetla, inžinjer koji je preživio zatočeništvo u Jasenovcu održavajući tamošnja energetska postrojenja, u posljeratnoj je, razorenoj, ruralnoj Bosni i Hercegovini stvorio veliku i uspješnu firmu koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita, upošljavala je 20.000 ljudi i izgradila najveće građevine tadašnje Afrike i Bliskog istoka. Cijelo to vrijeme njegova plaća je bila dvijetisućita po visini u poduzeću. To se poduzeće zvalo „Energoinvest“, a njegov direktor je bioEmerik Blum.
Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je poduzeća napravio gigantsku kompaniju poštujući model samoupravljanja.
Fascinantni arhivski snimci i suvremena svjedočanstva u otkrivaju Bluma kao humanog rukovoditelja i pronicljivog diplomata, koji spaja tehnološka znanja s razumijevanjem načina na koji politika nesvrstanosti može poslužiti međunarodnom uspjehu njegove tvrtke. Čineći to, Blum je također pomogao da se svijetu otvori nacija koja je bila uhvaćena u geopolitičko rivalstvo Hladnog rata. Neposredno prije svoje smrti 1984. godine, Blum je izabran za gradonačelnika Sarajeva. Očekivano, to je bilo vrijeme procvata grada.
Film je internacionalnu premijeru imao u veljači ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, u okviru prestižnog festivala Doc Fortnight.
Michael Mann, 1995., US, 170'
ULOGE: Al Pacino, Robert De Niro, Val Kilmer, Jon Voight, Tom Sizemore, Diane Venora
Michael Mann ( Posljednji Mohikanac, Probuđena savjest...) majstor je priča kojima atraktivna fabula služi kao alat za prikaze složenih karaktera, moralnih dvojbi, i izgradnju kompleksnih, vizualno impresivnih svjetova. „Vrućina“ je jedan od njegovih najboljih filmova, u kojemu su te osobine dosegle epske dimenzije.
Fabula je u osnovi jednostavna. Pljačka blindiranog vozila krene po zlu, čuvari bivaju ustreljeni, a pljačkaši bježe sa miljunskim plijenom, vlasništvom kompanije koja pere novac od trgovine drogom. Ono što će film učiniti velikim djelom sedme umjetnosti leži u detaljnim potrtretima ličnosti, njihovih privatnih i profesionalnih strana, sučeljavanjima karaktera i pažljivo dizajniranim sekvencama koje pridonose drami i atmosferi .
Profesionalni pljačkaš ima samo jedno pravilo - ne vezuje se nizašta što ne može ostaviti za sobom unutar 30 sekundi. Uskoro će u njegov život ući Eady.
Pomoćnik je ovsnik o kockanju, drugi je novajlija i obiteljski čovjek. Policajac je tvrdokorni pripadnik snaga reda, ali istovremeno nesretan suprug i zabrinut otac.
Nikad ništa nije jednodimenzionalno, svi se konci isprepliću u složenom narativu, a tragedija i melodrama prirodno slijede razvoj likova i njihovih postupaka.
Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 125'
Uloge:Thorbjørn Harr, Jan Gunnar Røise, Siri Forberg
Sva tri filma iz trilogije »Seks – Snovi – Ljubav« u kojoj se Haugerud bavi odnosima među ljudima i seksualnošću,naveliko su nagrađivani na festivalima. „Seks“ je dobitnik nagrade ekumenskog žirija, nagrade Europa Cinemas Label te C.I.C.A.E. na festivalu u Berlinu te dobitnik četiri norveške nagrade Amanda, uključujući i onu za najbolju režiju i scenarij. „Snovi“ su nagrađeni Zlatnim medvjedom za najbolji film ovogodišnjeg Berlinalea kao i nagradom žirija FIPRESCI-ja, dok je „Ljubav“ (također ovaj mjesec na repertoaru Kinoteke)nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)
U ovom filmu dva dimnjačara se suočavaju s iskustvima koja potresaju njihove predodžbe o seksualnosti i rodu. Jedan ima intimni susret s muškarcem, ali ga ne vidi kao homoseksualan čin ni izdaju. Drugi, kroz snove u kojima se pojavljuje kao žena, počinje preispitivati vlastiti identitet...
Kroz duhovite dijaloge, suptilan humor i izvrsne glumačke izvedbe, film istražuje kako se muškost oblikuje i propituje unutar okvira suvremenih norveških društvenih normi.
Radi se o pronicljivoj i kompleksnoj karakternoj studiji, u kojoj Haugerlund pametnim dijalozima, humorom i izvrsnim glumačkim nastupima istražuje društvene norme u suvremenom društvu.
Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin
Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.
Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.
Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.
Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin
Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.
Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.
Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.
Ivan Ramljak, 2025. HR, 99'
Godine 1991. na ulazu u Tenju ubijen je Josip Reihl Kir, načelnik Osječke policije, čovjek posvećen pregovorima i izbjegavanju rata. Mirotvorac je priča o posljednjih nekoliko mjeseci njegova života u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti, ispričana kroz izjave nekoliko svjedoka i pomoću arhivskih materijala iz tog doba. I danas, nakon više od trideset godina, mnogi su elementi tog ubojstva nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci – nepoznati.
Autor Ivan Ramljak jedan je od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, prepoznatljiv po svom osebujnom pristupu povijesnim temama.
Pokretač je Human Rights Film Festivala, uređivao je i vodio Kratki utorak, program kratkog filma u kinu Tuškanac u Zagrebu, a od 2016. do 2023. bio je umjetnički direktor Tabor film festivala. Od 2022. jedan je od selektora za kratki film na Rotterdam Film Festivalu, kao i skaut za dugometražne filmove s područja bivše Jugoslavije. Dosad je režirao 9 kratkih, 1 srednjometražni i 3 dugometražna filma, uglavnom dokumentarnog karaktera. Njegovi filmovi Kino otok, Dom boraca, Mezostajun, O jednoj mladosti i El Shatt - nacrt za utopiju prikazani su na više od 80 festivala diljem svijeta (IFFR, Cinéma du réel, Dok Leipzig, Sarajevo, Dokufest...), na kojima su osvojili niz nagrada.
(Zagreb Dox)
Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 125'
Uloge:Thorbjørn Harr, Jan Gunnar Røise, Siri Forberg
Sva tri filma iz trilogije »Seks – Snovi – Ljubav« u kojoj se Haugerud bavi odnosima među ljudima i seksualnošću,naveliko su nagrađivani na festivalima. „Seks“ je dobitnik nagrade ekumenskog žirija, nagrade Europa Cinemas Label te C.I.C.A.E. na festivalu u Berlinu te dobitnik četiri norveške nagrade Amanda, uključujući i onu za najbolju režiju i scenarij. „Snovi“ su nagrađeni Zlatnim medvjedom za najbolji film ovogodišnjeg Berlinalea kao i nagradom žirija FIPRESCI-ja, dok je „Ljubav“ (također ovaj mjesec na repertoaru Kinoteke)nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)
U ovom filmu dva dimnjačara se suočavaju s iskustvima koja potresaju njihove predodžbe o seksualnosti i rodu. Jedan ima intimni susret s muškarcem, ali ga ne vidi kao homoseksualan čin ni izdaju. Drugi, kroz snove u kojima se pojavljuje kao žena, počinje preispitivati vlastiti identitet...
Kroz duhovite dijaloge, suptilan humor i izvrsne glumačke izvedbe, film istražuje kako se muškost oblikuje i propituje unutar okvira suvremenih norveških društvenih normi.
Radi se o pronicljivoj i kompleksnoj karakternoj studiji, u kojoj Haugerlund pametnim dijalozima, humorom i izvrsnim glumačkim nastupima istražuje društvene norme u suvremenom društvu.
Marko Njegić
Čejen Černić Čanak, HR, 2017., 81'
Uloge: Marko Tocilj, Alex Rakoš, Jan Pentek, Tin Gregorić, Jakov Piljek, Lucija Philips, Sara Čolaković, Toma Serdarević, Dora Bilić, Dijana Vidušin, Ozren Grabarić
Koko i njegovi prijatelji provode ljetne praznike na obalama jezera uz idilični Zeleni Vrh, družeći se i igrajući. Bajkovitu seosku idilu naruše neobični događaji koji uznemire i djecu i sve seljane: kradljivci pod okriljem noći pljačkaju kuću za kućom, odnoseći sve vrijedno što im dođe pod ruke. Kada se policija ogluši na prijave odraslih, djeca odluče uzeti stvar u svoje ruke i razotkriti lopove.
Peter Bogdanovich, 1971. US, 118'
Posljednja kino predstava: Filmofilija u vremenu
"Posljednja kino predstava" ("The Last Picture Show", 1971.) vizualno-stilski izgleda kao nešto što je moglo igrati u kinima 1951., kad se radnja filma i odvijala. Dvojna vremenska pripadnost (1951., 1971.) čini "Posljednju kino predstavu" bezvremenim, vječnim klasikom američke kinematografije. Peter Bogdanovich je postavio sjetni, nostalgični film o (s)mjeni i prolasku vremena, svijeta i života na razmeđu starog i novog koje će i samo ubrzo postati staro jer dolazi nešto novije. Pedesetih je to bila televizija, osamdesetih video, danas streaming, a sutra će biti tko zna što. Priča filma se odvija u zoru televizijskog "booma", tj. u osvit Korejskog rata kojeg će zamijeniti Vijetnam, kao što će "novi Hollywood" sedamdesetih zamijeniti blockbusteri osamdesetih, nezavisnjaci devedesetih itd. Uloga kina iz naslova filma, lociranog u srcu sjevernoteksaškog gradića Anarene, iznimno je simbolična, od smjene filmova/plakata na repertoaru do njegove posljednje kino predstave i trajnog gašenja projektora. Kino u vlasništvu Sama zvanog Lav (Ben Johnson, nagrađen Oscarom za ovu ulogu) jedino drži na životu umirući gradić. Kad kino umre, grad umire s njime. Kadar kina otvara i zatvara film, oslikavajući promjenu i protok vremena. Kamera u prvom kadru najprije snima kino, "Royal", pa tek onda polako okreće pogled na lijevu stranu da prikaže ostatak gradića i likove koji će se ljubiti u zadnjem redu kina. "Što vas dvoje radite u mraku?", slijedi pitanje, premda je odgovor poznat, kao što ga zna svatko tko je imao neki svoj "Royal". Ovo je film za sve koji su se ljubili u zadnjem redu kina, ali i ljubili kino kao takvo do posljednje zrake svjetla u projektoru. Scene u kinu podsjećaju na slične prizore u "Amarcordu" Federica Fellinija. Na neki način "The Last Picture Show" jest Bogdanovichev "Amarcord", ali utemeljen na nekom osobnom mladenačkom iskustvu doživljenom ispred i iza velikog ekrana života. Filmofilija se vidi u svakom kadru filma, ljubav prema vesternu utjelovljenom u veteranu Johnsonu i "noiru" (crno-bijela igra svjetla i sjene na licima ljubavnika koje će osvijetliti farovi automobila), ali najviše kinu. "Ako ne pogledate film na velikom ekranu, niste ga istinski pogledali. Pogledali ste tek verziju tog filma, ali ga niste pogledali", izjava je Bogdanovicha koji je ovdje spojio najbolje od "zlatnog doba Hollywooda" i "novog Hollywooda". Klasici "zlatnog doba Hollywooda" vrte se na platnu "Royala", a svaki ima svoj simboličan značaj kroz film. Vestern će biti zadnji film prikazan u "Royalu" prije zatvaranja, mitski "Red River" s Johnom Wayneom. Kad Wayneov ostarjeli junak u završnici simbolično preda uzde mladom liku Montgomeryja Clifta ("Take 'em to Missouri, Matt"), a kamera ovjekovječi "the end" na platnu, uhvati posljednji snop projektora i u završnom kadru se zagleda u zatvoreno kino, osjećaj gubitka i kraja jedne epohe nadvija se nad filmom. Osjećaj je još veći nakon Bogdanovicheve smrti. Posljednja kino predstava jednog od posljednjih kino projekcionista je odigrana.
Marko Njegić
Trey Edward Shults, 2025. US, 115'
Uloge: The Weeknd, Jenna Ortega, Barry Keoghan
Ova visoko konceptualna, poluautobiografska dekonstrukcija „čudovišta slave”, prožeta je privlačnim ritmovima i noir atmosferom. Prati svjetsku glazbenu zvijezdu Abela Tesfayea, kojeg tumači svjetska glazbena zvijezda The Weeknd, kojeg muči nesanica, ne rubu je nervnog sloma, i biva uvučen u urbanu odiseju sa ženom koju upozna usput. Film je mješavina trilera i drame, a u glavnim ulogama angažirane su dvije trenutno najprominentnije mlade zvijezde - Jenna Ortega i Barry Keoghan
Emanuel Pârvu, 2024., RO, 115'
Uloge: Ciprian Chiujdea, Bogdan Dumitrache, Laura Vasiliu, Valeriu Andriuță, Ingrid Micu-Berescu
Sedamnaestogodišnji Adi provodi ljeto u svome rodnome selu na delti Dunava. Adi je gej, što u maloj zajednici ne prolazi nezapaženo. Jednoga dana napadnut je na ulici grada, no pravo nasilje počinje nakon fizičkog incidenta, kada ga obitelj i susjedi počnu ignorirati. Čak i roditelji uskraćuju podršku, a lokalni odnosi i koruptivne prakse isplivavaju na površinu. Usluge se traže i nude kako bi se izgladila situacija sa nasilnicima, a bolesti društva, zatucanog, iskvarenog i dvoličnog, razotkrivaju se kao gore i veće od bilo kakve „bolesti“ koju pripisuju pojedincu.
Tri kilometra od kraja svijeta sugestivno je istraživanje međuljudskih odnosa i socijalne dinamike u malim sredinama, koji se svojim stilom, atmosferom i pristupom naraciji uklapa u estetiku rumunjskog novog vala.
Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Cannesu, bio je rumunjski kandidat za Oscara, i pobjednik je prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.
George P. Cosmatos, 1993. US, 134'
Uloge: Kurt Russell, Val Kilmer, Michael Biehn, Sam Elliott, Dana Delany
"Tombstone", objavljen 1993. godine, ostaje jedan od najomiljenijih vesterna svih vremena, zahvaljujući snažnim izvedbama, duhovitim dijalozima i akcijskim scenama. Film prati legendarnog maršala Wyatta Earpa (Kurt Russell) koji se sa svojom braćom Virgilom (Sam Elliott) i Morganom (Bill Paxton) seli u brzorastući rudarski gradić Tombstone, Arizona, s namjerom da se obogati i napokon živi mirnim životom. Međutim, njihov dolazak ubrzo ih dovodi u sukob s opasnom bandom odmetnika poznatom kao "Kauboji", predvođenih zastrašujućim Curly Billom Brociusom (Powers Boothe) i hladnokrvnim Johnnyjem Ringom (Michael Biehn).
U Tombstone stiže i Wyattov stari prijatelj, smrtno bolestan, ali karizmatični kockar i revolveraš Doc Holliday (Val Kilmer), čija lojalnost i vještina s oružjem postaju ključni u nadolazećem sukobu. Napetost između Earpa i Kauboja eskalira nizom provokacija i nasilnih incidenata, kulminirajući slavnom pucnjavom kod O.K. Corrala. Iako kratkotrajna, ova bitka ostavlja trajne posljedice, potičući Wyattovu osvetničku misiju nakon tragičnih gubitaka njegove braće.
"Tombstone" briljira u nijansiranom prikazu likova. Kurt Russell utjelovljuje Wyatta Earpa kao odlučnog i pravednog čovjeka, dok Val Kilmer krade svaku scenu kao duhoviti i smrtonosni Doc Holliday, čije su replike postale legendarne. Kemija između Russella i Kilmera je izvanredna i čini srce filma.
Iako se temelji na stvarnim događajima, "Tombstone" uzima određene umjetničke slobode s vremenskim slijedom i detaljima radi dramatičnosti. Unatoč tome, film uspijeva uhvatiti duh Divljeg zapada i složene odnose između zakona i bezakonja. Bogati kostimi, autentični setovi i impresivna fotografija dodatno pridonose atmosferi. "Tombstone" nije samo akcijski vestern, već i priča o prijateljstvu, lojalnosti i cijeni pravde, što ga čini trajnim klasikom žanra.
Emanuel Pârvu, 2024., RO, 115'
Uloge: Ciprian Chiujdea, Bogdan Dumitrache, Laura Vasiliu, Valeriu Andriuță, Ingrid Micu-Berescu
Sedamnaestogodišnji Adi provodi ljeto u svome rodnome selu na delti Dunava. Adi je gej, što u maloj zajednici ne prolazi nezapaženo. Jednoga dana napadnut je na ulici grada, no pravo nasilje počinje nakon fizičkog incidenta, kada ga obitelj i susjedi počnu ignorirati. Čak i roditelji uskraćuju podršku, a lokalni odnosi i koruptivne prakse isplivavaju na površinu. Usluge se traže i nude kako bi se izgladila situacija sa nasilnicima, a bolesti društva, zatucanog, iskvarenog i dvoličnog, razotkrivaju se kao gore i veće od bilo kakve „bolesti“ koju pripisuju pojedincu.
Tri kilometra od kraja svijeta sugestivno je istraživanje međuljudskih odnosa i socijalne dinamike u malim sredinama, koji se svojim stilom, atmosferom i pristupom naraciji uklapa u estetiku rumunjskog novog vala.
Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Cannesu, bio je rumunjski kandidat za Oscara, i pobjednik je prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.
Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin
Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.
Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.
Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.
Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin
Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.
Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.
Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.
Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 119'
Uloge: Andrea Bræin Hovig, Tayo Cittadella Jacobsen, Marte Engebrigtsen
Pragmatična liječnica Marianne i suosjećajni medicinski tehničar Tor naoko su posve različiti. No jedna im je stvar zajednička, oboje izbjegavaju konvencionalne veze. Kada se jedne večeri sretnu na trajektu, Tor, koji tamo često provodi večeri u usputnim susretima s muškarcima, prepričava Marianne svoja spontana intimna iskustva. Zaintrigirana, Marianne i sama počne propitivati društvene norme postavljene oko ideje ljubavi. Ova topla, realistična i slojevita drama novi je film norveškog redatelja Daga Johana Haugeruda, a zapravo dio trilogije koju čine naslovi „Seks“, „Ljubav“ i „Snovi“ od kojih je potonji pobijedio na ovogodišnjem festivalu u Berlinu.
Premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, film je i dobitnik niza nagrada po veleikim festivalima.
Međunarodni filmski festival u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)
Čejen Černić Čanak, 2025. HR, LT, SI 88'
Uloge: Lav Novosel, Andrija Žunac, Leon Grgić, Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović, Franka Mikolaci
Priča o zabranjenoj ljubavi, smještena u selo uz nabujale rijeke koje prijete poplavom. Slaven se vraća u mjesto zbog očeva pogreba i nehotično obnavlja ljubavnu vezu s prijateljem iz djetinjstva, sportašem Markom zbog kojeg ga je otac izbacio iz kuće.
Zečji nasip drugi je dugometražni igrani film Čejen Černić Čanak (Uzbuna na Zelenom vrhu, 2017), u kojoj do izražaja ponovno dolaze njezina umješnost u stvaranju atmosfere i radu s glumcima. U domaćem kontekstu film je značajan i po izboru teme, kojoj pristupa suosjećajno i empatično, kao i izvrsnim nastupima Lava Novosela i Andrije Žunca u glavnim ulogama. Zečji nasip svjetsku je premijeru imao u programu Generation 14plus na Berinaleu.
„Riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.
Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.“
B.Picula, T-Portal
Branko Ivanda, 2011., HR, 101'
Uloge: Klara Naka, Tamy Zajec, Zrinka Cvitešić, Sebastian Cavazza, Linda Begonja, Vedran Živolić, Ana Vilenica, Radovan Ruždjak, Branko Završan
Biografski film temeljen na istinitoj priči o Lei Deutch i Dariji Gasteiger, zvijezdama popularne dječje predstave Dječje carstvo koja se izvodila u Hrvatskom narodnom kazalištu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Lea, iznimno popularna i talentirana glumica i plesačica, prozvana je hrvatskom Shirley Temple, a njezina najbolja prijateljica postaje Darija, također talentirana glumica u usponu. Lea je Židovka, a Darija je njemačkog podrijetla. Njihovo sretno djetinjstvo i nerazdvojno prijateljstvo prekinuto je s početkom progona Židova u Zagrebu, a zauvijek ih je razdvojio posljednji transport Židova za Auschwitz 1943. godine.
Emanuel Pârvu, 2024., RO, 115'
Uloge: Ciprian Chiujdea, Bogdan Dumitrache, Laura Vasiliu, Valeriu Andriuță, Ingrid Micu-Berescu
Sedamnaestogodišnji Adi provodi ljeto u svome rodnome selu na delti Dunava. Adi je gej, što u maloj zajednici ne prolazi nezapaženo. Jednoga dana napadnut je na ulici grada, no pravo nasilje počinje nakon fizičkog incidenta, kada ga obitelj i susjedi počnu ignorirati. Čak i roditelji uskraćuju podršku, a lokalni odnosi i koruptivne prakse isplivavaju na površinu. Usluge se traže i nude kako bi se izgladila situacija sa nasilnicima, a bolesti društva, zatucanog, iskvarenog i dvoličnog, razotkrivaju se kao gore i veće od bilo kakve „bolesti“ koju pripisuju pojedincu.
Tri kilometra od kraja svijeta sugestivno je istraživanje međuljudskih odnosa i socijalne dinamike u malim sredinama, koji se svojim stilom, atmosferom i pristupom naraciji uklapa u estetiku rumunjskog novog vala.
Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Cannesu, bio je rumunjski kandidat za Oscara, i pobjednik je prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.
Woody Allen, 1985., US, 82'
Uloge: Mia Farrow, Jeff Daniels, Danny Aiello
Grimizna ruža Kaira: Posljednji romantični junak
Filmofilija je oduvijek bila nezaobilazni dio filmova Woodyja Allena. Njegovi protagonisti često idu u kino kao npr. u "Annie Hall", a i imaju vizije likova u stvarnosti, poput Humphreyja Bogarta iz "Casablance" u "Sviraj to ponovno, Sam". Ljubav Woodyja prema filmovima doživjela je kulminaciju u "Grimiznoj ruži Kaira" ("The Purple Rose Of Cairo", 1985.). Film o filmu kao zavodljivoj, iluzornoj umjetnosti njeguje fantazijsku premisu o filmskom liku koji siđe s velikog ekrana u stvarni svijet, opčaran gledateljicom u kinodvorani. U Allenovu nasljedniku "Sherlocka Jr-a" Bustera Keatona i preteči "Posljednjeg akcijskog junaka" glavni ženski lik ne može zamisliti život bez kina gdje bježi od stvarnosti. Ona je romantična sanjarka, supstitut svakog filmofila u publici koji po čitav dan razmišlja i priča o filmovima, voli eskapističku i ljekovitu moć sedme umjetnosti, tzv. filmsku magiju. Cecilia (Mia Farrow) ima razlog da pobjegne u kino živeći u vrijeme Velike depresije i krpajući kraj s krajem kao konobarica. Novi film u kinu je "Grimizna ruža Kaira", crno-bijela romantična avantura u stilu tridesetih. Na jednoj od nekoliko projekcija "The Purple Rose Of Cairo" Ceciliju opazi i obrati joj se s ekrana sporedan lik iz filma, "pjesnik, istraživač i pustolov" Tom Baxter (Jeff Daniels). Usred filma on zakorači s ove strane ekrana i odšeta iz "Grimizne ruže Kaira". Drugi likovi filma ne znaju što da rade dok nema Toma, jer priča ne može dalje bez njega, ali sigurni su u jedno: "Ne gasi projektor". Ako se projektor ugasi, oni nestaju, a s njima nestaje i film. Koncept je metafilmski zabavan, dubokouman i romantičan. Filmski lik razbija okove predodređenosti, postaje samosvjestan i pokazuje znakove slobodne volje (kao svojevrsni AI prije AI-ja iz današnje perspektive), te kreće u potragu za ljubavlju i samoispunjenjem u svijetu s naše strane kinoplatna. Dok Tom doživljava romansu s Cecilijom kao iz filma, očekujući "fade out" nakon "scene" njihova poljupca, preostali likovi iz "The Purple Rose Of Cairo" ostaju zatočeni na platnu, iako bi i sami rado istupili iz kadra u stvarnost. "I ja želim van i biti slobodan", ispali netko od njih, ali dobije upozorenje iz dvorane da je to "komunistička spika" u prepoznatljivu momentu "allenovskog" humora. Likovi se obraćaju gledateljima od kojih jedni napuštaju kino, a drugi ostaju sjediti pronalazeći zabavu u nesvakidašnjoj situaciji. Allenova ostvarenja rijetko su ovako bila razapeta između zbilje i fikcije/fantazije (npr. "Ponoć u Parizu"), tj. stvarnog života i filma, jedne i druge strane ekrana. U stvarnom životu nije lako odjezditi u filmski zalazak sunca uz bajkoviti "fade out" i "živjeli su sretno do kraja života", čega sanjarka Cecilia postaje svjesna i doživljava buđenje, ali za utjehu ima kino i filmove. Iako je fikcija privlačna i htjeli bismo doživjeti nešto kao Cecilia, moramo naučiti živjeti u stvarnosti. Zato postoje filmovi i filmski likovi da pružaju gledateljima bijeg od stvarnosti, ali i pomažu da se suoče sa njom dokle god projektor radi. "Ne gasi projektor".
Marko Njegić
ARHIVA programa Kinoteke
O kinoteci
Često se o kino dvoranama govorilo kao o hramovima. Hramovi sedme umjetnosti, hramovi u kojem žive/stanuju hollywoodski bogovi, hramovi u kojem se obožavaju filmski starovi.
Članska iskaznica Kinoteke
Članska iskaznica Kinoteke za godinu 2025., filmofilima će cijelu godinu osigurati besplatan ulaz na najbolje od našeg programa. U idućoj godini to će biti:
- Mjesečni tematski blokovi – svaki će mjesec imati svoju tematsku okosnicu, sa 4 do 8 odabranih filmova. Neki će put to biti autor, neki put žanr, neki put motiv, jezik, ili nacionalna kinematografija, ali uvijek će biti izbor najboljega što je iz tog tematskog okvira dostupno.
- Svi diskurzivni programi i programi s gostima – kad god u kinoteci imamo uz film zanimljivog gosta, bilo kao izbornika programa, bilo kao predavača, uvodničara ili autora, članska je karta sve što treba za ulaz
- Ostali posebni programi – filmska klasika, obljetnice, revije i ciklusi u suradnji sa kulturnim centrima i ambasadama
Svi za članove besplatni programi bit će jasno naznačeni u mjesečnom programu, kojega možete svaki mjesec dobiti e-mailom.
Cijena članske karte za 2025. je 40 €, odnosno 30 € za umirovljenike, đake i studente, što je 7, odnosno 8 puta manje nego što bi, otprilike, program koštao u redovnoj prodaji.
Prodaja kreće od 2. prosinca 2024., a rezervirati ih se može mailom na info@zlatnavrata.hr
Broj članskih iskaznice je ograničen.
Sve postojeće članske karte traju do isteka po istim uvjetima po kojima su i kupljene.