PROGRAM KINOTEKE

Utoya 22. juli, 2018. Erik Poppe, 93 min. NO
Scenarij: Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig po priči Erika Poppea
Uloge: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Solveig Koloen Birkeland
   Dana 22. srpnja 2011. godine pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utoya napadnuto je od strane teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad iza sebe je ostavio 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe usudio se o stravičnim događajima toga ljeta snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi; nakon toga film se prebacuje na otok. Priča slijedi 19-godišnju Kaju koja nekoliko dana svojih praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi rekonstrukcija je događaja prikazana iz perspektive žrtava.
   Nakon filma Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, u konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika. (Dragan Rubeša, Novi List)
   Najveći dio sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru.  “One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Od masakra je prošlo sedam godina i rane su još svježe. Ne bih volio da sam u koži roditelja koji proživljava smrt svog djeteta iznova i iznova zbog nekog filmaša. Redatelj je svojim pristupomm izbjegao lešinarenje i gledatelju dao vremena da razmisli koliko su norveške vlasti podbacile. Kod nas kažu da se u kući obješenog ne spominje uže, nešto slično je uradio redatelj. Zna se tko je Breivik, što je uradio, kako izgleda i gdje se nalazi. Za mene bi prikazivanje njegovog lika i nedjela bilo reklama i podsticaj za drugog luđaka da uradi nešto slično. Nije Breivik usamljen slučaj niti je ovo jedini film koji obrađuje ovu temu. (Stole / forum.titlovi.com)
https://www.imdb.com/title/tt7959216/?ref_=fn_al_tt_1

Brazil, 1985. Terry Gilliam, 132 min. UK/US
Scenarij: Terry Gilliam, Tom Stoppard
Uloge: Jonathan Pryce, Robert De Niro, Katherine Helmond, Ian Holm, Bob Hoskins, Michael Palin
   Orwellovo literarno remek-djelo "1984." poslužilo je Terryju Gilliamu kao početna ideja za stvaranje još jedne filmske poslastice.Film je bio nominiran za dva Oscara (scenografiju i scenarij), a osvojio je dvije BAFTA-e (produkcijski dizajn i specijalni efekti), dvije nagrade Bostonskog udruženja filmskih kritičara (epizoda Iana Holma, posebna pohvala za produkcijski dizajn) te tri nagrade Udruženja filmskih kritičara Los Angelesa (redatelj, film i scenarij).
   Sam Lowry radi kao činovnik u jednom ministarstvu totalitarističke države koja se praktički guši u silnoj birokraciji.
Državom hara skupina takozvanih terorista koji se uporno bore protiv tiranske vlasti. Jedan od glavnih protudržavnih aktivista je Harry Tuttle,  pa vlast izdaje zapovijed za njegovo uhićenje.  Zbog birokratske pogreške policija uhvati nedužnog Harryja Buttlea. Kako sustav ne želi priznati pogrešku, Buttle je smaknut, a Lowry se treba ispričati žrtvinoj obitelji. Na tom zadatku slučajno susreće djevojku Jill koja mu se neprestano pojavljuje u snovima i mašti.Jill isprva ne želi razgovarati s Lowryjem vjerujući kako je isti kao i svi vladini ljudi, ali se ubrzo uvjeri u njegove dobre namjere. Kako se i ona nalazi na vladinoj crnoj listi, Lowry joj pokušava pomoći...
   Impresivna distopija redatelja Terryja Gilliama koja je imala problema sa čelnicima Universala. Naime, nije im se svidio izvorni završetak u kojem glavni lik  poludi nakon mučenja, pa su odbili pustiti film u distribuciju u Sjedinjenim Državama. Snimljen je alternativni završetak, no Gilliam je potajno prikazao film novinarima u Los Angelesu, koji su uzvratili nagradama za najbolji film, scenarij i režiju. Nezaobilazno štivo za ljubitelje SF-a.
   „Brazil“  je prekrasno osmišljena i vješto izvedena satira koja se bavi birokratskim društvom i njegovim totalitarnim vladama koje rukovode ogromnim i pretjerano industrijaliziranim svijetom. Gilliam je osmislio priču uz pomoć Charlesa Alversona, čije se ime, pak, uopće nije pojavilo na odjavnoj špici. Po službenoj verziji, „Brazil“ su napisali Gilliam, Charles McKeown i Tom Stoppard, a radi se o jednom od onih scenarija koje je užitak čitati i analizirati. Premda je Gilliam priznao da nikada nije pročitao Orwellov roman „1984.“, očigledno je da je bio bar djelomično inspiriran ovim književnim klasikom, a valja spomenuti i da je prvotni naslov filma bio „1984 1“, što se može smatrati izravnom posvetom književnom i filmskom velikanu Federicu Felliniju, kojega Gilliam smatra uzorom na području vizualnog izričaja. Kao i ostale njegove filmove, Brazil je užitak gledati: iznimna posvećenost detaljima, raskošna scenografija, genijalna uporaba svjetlosti te Gilliamovo oslanjanje na vlastitu fascinantnu maštu čine ovaj film jednim od vizualno najimpresivnijih filmova u povijesti velikog platna. Gilliam je oduvijek bio naš heroj, a možda upravo „Brazil“ označava početak te naše fascinacije. (Sven Mikulec, www.fak.hr)
   Crna komedija Terryja Gilliama iz 1985. s odličnim Jonathanom Pryceom u glavnoj ulozi govori o čovjeku koji pokušava pronaći ženu koja mu se prikazuje u snovima, dok mu život prolazi kroz zatupljujuću rutinu dosadnoga posla i isto tako dosadnoga privatnoga života. Film podsjeća na Orwellovu 1984., a kritika ga opisuje kao ”uradak čiju je radnju izrazito teško pratiti”. Godine 2004. magazin Total Film uvrstio ga je u ljestvicu top 20 britanskih filmova svih vremena. (Siniša Sharairi, planb.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0088846/?ref_=fn_al_tt_1

Dogman, 2018.. Matteo Garrone, 102 min. IT / FR
Scenarij: Ugo Chiti, Massimo Gaudioso, Damiano D'Innocenzo, Fabio D'Innocenzo, Giulio Troli & Matteo Garrone
Uloge: Marcello Fonte, Alida Baldari Calabria, Edoardo Pesce, Nunzia Schiano
   Okarakteriziran kao „urbani vestern“, radnja trilera Dogman odvija se u talijanskom predgrađu negdje između velikog grada i divlje prirode. „Dogman“ je ime salona za uljepšavanje pasa, a ujedno i sinonim za glavnog lika koji doživljava preobražaj iz čovjeka u životinju. Snimljen prema istinitoj priči koja se odvila prije 30 godina, film Dogman istražuje ljudsku prirodu nasilja skrivenu u svakome od nas. Glavni lik filma je Marcello, vlasnik salona, koji se odjednom nađe uvučen u opasan odnos sa Simoneom, bivšim nasilnim boksačem koji terorizira njihov cijeli kvart. U pokušaju da povrati svoje dostojanstvo nakon što je u zatvoru odležao godinu dana upravo zbog Simonea, Marcello kreće u neočekivani osvetnički pohod.
   Osnovno pitanje filma ‘Dogman’ je kako nasilje ulazi u život potpuno miroljubive osobe’ (redatelj Matteo Garrone)
   Film se pretvara u izvrsni, ali i mučni triler koji u sebi nosi neveseo pogled na ljudsku prirodu i društvo: dobrota se u tom društvu kažnjava, a izbaviti se možeš samo ako si zao kao i ostali... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   U svijetu Garroneovih filmova, koji istražuju ljudsku prirodu i društvo, ne isplati se biti dobar. Jer dobri izvlače deblji kraj i jedina šansa da se uklope u okolinu jest da postanu zli, probude ključajuće mračne porive ili sjeme nasilja posijano u sebi te pokažu (životinjske) zube. Pogled na ljudsku prirodu i društvo u "Dogmanu" možda je pesimističniji i strašniji od "Gomorre", nadahnut istinitom pričom iz crne kronike. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt6768578/?ref_=fn_al_tt_1

SECRET ARTS CINEMA
Taranta on the road, 2017. Salvatore Allocca, 80 min. IT
Scenarij: Salvatore Allocca, Emiliano Corapi, Amara Lakhous i Luca de Benedittis  prema priči Salvatorea Allocce
   Priča o Amiri i Tareku, tuniškim migrantima koji su se našli na talijanskoj obali netom nakon Arapskog proljeća. U potrazi za prijevozom do Francuske susreću lokalni bend koji svoju sreću traži na festivalima i vjenčanjima. Članovi benda ih dožive kao bračni par koji očekuje bebu i odluče im pomoći. Putovanje, strah, ljubav prema glazbi, neizvjesna budućnost i želja za uspjehom je ono što ih povezuje u iskustvu koje će ih zauvijek promijeniti. Smijeh i suze zagarantirani!
https://www.imdb.com/title/tt5256098/?ref_=fn_al_tt_1

   Secret Arts Cinema, filmski tematski program u organizaciji udruge Pari Pikule, otvara novu stranicu svog djelovanja nizom iznimno zanimljivih projekcija u tri hrvatska grada. Četiri filma u Rijeci (Art-kino), Splitu (Kinoteka Zlatna vrata) i Zagrebu  (Kaptol Boutique Cinema & Bar) obojat će jesen filmovima koji slave ljudsku kreativnost najrazličitijim paletama i sigurnim autorskim potezima kistom.
   Secret Arts Cinema u dobroj je mjeri izašao iz ormara. Velik interes publike i brojni odlični odjeci kako na hrvatskoj medijskoj sceni ali i u međunarodnim industry krugovima programu su oduzeli dio misterioznosti, no uvelike su unaprijedili njegovu vidljivost. Drugo izdanje SAC-a više se neće neće poigravati s očekivanjima publike i organizirati im filmska iznenađenja u kino dvoranama. Karte su na stolu, raspored je definiran, a sjajni filmovi odabrani!
   Tajnovitosti se ipak nismo mogli posve odreći, kao što je već uobičajeno za SAC – svaku ćemo projekciju omotati u dodatno ruho – pjevat će se, crtati, razgovarati s robotima i umjetnicima. Više o tome – saznat ćete kad posjetite Sve boje Secret Arts Cinema!
   Projekt je podržan sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra.
www.paripikule.com

Fahrenheit 11/9, 2018. Michael Moore, 128 min. US
Scenarij: Michael Moore
   Michael Moore je prije četrnaest godina snimio komercijalno najuspješniji dokumentarni film svih vremena – 'Fahrenheit 9/11', u kojem je ostvario žestoku kritiku američke politike, a prije svega tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha, nakon napada na njujorške blizance i druge mete 11. rujna 2001. Najslavniji svjetski dokumentarist u svome novom filmu,   'Fahrenheit 11/9', još žešće se obračunava s aktualnim stanjem u SAD-u, a posebno sa sadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom. Naslov 'Fahrenheit 11/9' odnosi se na 9. studenoga 2016., kada je Trump pobijedio na predsjedničkim izborima Film je svjetsku premijeru imao prije dva tjedna na filmskom festivalu u Torontu, gdje je prikazan kao film otvaranja.
   Dokumentarni filmovi Michaela Moorea bili su i još jesu predmet čestog omalovažavanja. Puno je ljudi u svijetu filma koji zaziru od njegova redateljskog metoda, propovjedničke didaktičnosti, nametljivog insceniranja prizora i napasnog guranja pred kameru. Također, nemali dio publike zakolutat će očima na politički aspekt njegovih filmova, a među njima neće biti samo Mooreovi konzervativni protivnici. I dobar dio lijevo-liberalne Amerike volio bi da za filmskog glasnogovornika svojih ideja ima nekog obrazovanijeg i analitičnijeg. Unatoč svemu tome, Michael Moore je bez sumnje najutjecajniji politički dokumentarist posljednjih četvrt stoljeća... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Filmski esteti mogli bi mu zamjeriti sirovom redateljskom potezu, ali Mooreu je mnogo važnija poruka koju želi poslati, a ona je vrlo uznemirujuća i glasi: ako nekome još nije jasno gdje smo, sad više nema sumnje - riječ je o totalitarizmu i fašizmu koji je već ovdje i s njim živimo sasvim nesvjesni što nam se zapravo dogodilo. (Paula Bobanović, www.express.hr)
https://www.imdb.com/title/tt8632862/?ref_=nv_sr_1

Bookshop, 2017. Isabel Coixet, 113 min. UK/DE/ES
Scenarij: Isabel Coixet po romanu Penelope Fitzgerald
Uloge: Emily Mortimer, Bill Nighy, Hunter Tremayne
   Zapaženi film u nizu zemalja, najbolji španjolski film 2017., dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja i nagrada.
   Radnja se odvija krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, a prati Florence, slobodoumnu udovicu koja odlučuje otvoriti knjižaru u jednom engleskom gradiću. Njezina odluka ne nalazi na odobravanje konzervativnih i uštogljenih, ali često i dosta zavidnih mještana. Ipak, ubrzo se pokaže da je žena imala dobru ideju jer njena knjižara postane hit, a mjesto u kojem gotovo nitko nije čitao postaje prava čitalačka meka. Ljudi polako počinju otkrivati književnost, i klasike i moderno štivo tog doba, no naravno da kad nekome krene, tada to mora izazvati i zavist kod drugoga. No, unatoč tome hrabra Florence utječe na promjenu svjetonazora u mjestu te knjigama kao što su "Lolita" ili "Fahrenheit 451" u svoj gradić dovodi svojevrsnu kulturnu revoluciju
   Na lanjskom sajmu knjiga u Frankfurtu nagrada za najbolju filmsku adaptaciju knjiškog predloška otišla je u ruke katalonske redateljice Isabel Coixet za iznimnu adaptaciju romana "The Bookshop" Penelope Fitzgerald.
https://www.imdb.com/title/tt3127022/?ref_=nv_sr_1