David Gleeson, 2025. Irska, 92’
Uloge: Colin Morgan, Calam Lynch, Clara Crichton, Niamh Cusack, India Mullen, Stanley Townsend

1984. je godina. Oronulo kino u malom irskom gradiću na rubu je propasti. Dok se, za vrijeme projekcije filma Do posljednjeg daha, bori za simpatije financijera koji bi trebao osigurati budućnost dvorane, vlasnik kina je suočen s nizom katastrofa koje kao da su se urotile protiv svega što je planirao. Vodovodne cijevi pucaju, nestaje struje, štakor se mota među publikom, stari kinooperater je popio jednu (dvije ili tri) previše, otkriva se krađa, a obitelj odlučuje da je baš taj trenutak idealan za raščišćavanje dugogodišnjih razmirica.

Cijela se priča odvija u realnom vremenu, od početka do kraja večernje projekcije, tijekom koje nesretniEarl Clancy leti iz jedne krize u drugu, pokušavajući pri tom održati red u dvorani punoj nemirne publike. Strukturiran kroz poglavlja koja točno prate trajanje jedne filmske role ("Reel 1", "Reel 2"... ) film je nostalgična posveta vremenu analogije, malih lokalnih kina i zajednicama koje su ih posjećivale, ali i estetiku 1980-ih kroz stare filmske plakate, pucketanje celuloidne trake, ogrebotine na platnu te ritual društvenog odlaska u kino. Žanrovski balansira između drame i lagane komedije, naglašavajući važnost kina kao društvenog središta koje spaja ljude kako onda, tako i danas, u digitalnom dobu.

Redatelj David Gleeson temelji priču na vlastitom djetinjstvu. Naime, njegova je obitelj posjedovala kino, a njegov je otac je kao kinooperater počeo raditi još u djetinjstvu, te je radio idućih 78 godina, što je najduži zabilježeni staž u tom poslu u Irskoj, a vjerojatno i u svijetu. Na zatvaranju FMFS-a redatelj je naglasio da su se sve te nevjerojatne stvari (uključujući i „cheesy“ scenu u kojoj publika pjeva) uistinu dogodile, ali, naravno, ne sve u jednoj večeri.

Film je sniman u napuštenom kinu Royal Cinema u Limericku, koje je bilo zatvoreno gotovo 30 godina. Prostor je potpuno obnovljen za potrebe snimanja, a u njemu je i premijerno prikazan.

Matt Johnson, 2026., SAD / Kanada, 106'
Uloge: Dominic Sessa, Emilia Jones, Antonio Banderas, Leo Woodall, Éric Ripert

Anthony "Tony" Bourdain bahati je i nesigurni student književnosti. Kao i mnoge bahate i nesigurne studente, vode ga dvije želje – da pobjedgne od kuće i impresionira djevojku. S tom namjerom odlazi Provincetown, gdje laže o svom iskustvu kako bi dobio posao u skromnom restoranu. Zapošljava se kao perač posuđa i čistač ostriga. No profesionalna kuhinja glasno je, grubo, znojno i neuredno mjesto u kojem se u prvom redu uči životna disciplina, pa Tony prolazi bolno suočavanje s realnošću, uči se poniznosti i neočekivano otkriva svoj životni poziv.

Ova biografska humoristična drama prati formativno ljeto u mladosti slavnog kuhara, pisca i televizijske ikone Anthonyja Bourdaina. Umjesto klasičnog prikaza cijelog života, film se fokusira isključivo na jedno ključno razdoblje sredinom 1970-ih u kojem Bourdain od prepotentnog mladića postaje netko tko otkriva strast prema kulinarstvu.

Film nije tipičan biopic. Ne prikazuje ništa od onoga po čemu je Bourdaine postao svjetski poznat, ali udara temelj razmijevanja istoga, i pri tom je dirljiv, duhovit i zabavan. Redatelj Matt Johnson koristi tople, zrnate teksture i autentičnu scenografiju 1970-ih kako bi dočarao taktilni i osjetilni užitak ljetnog obalnog gradića. Legendarni francuski chef Éric Ripert, koji je bio Bourdainov najbolji prijatelj u stvarnom životu, pojavljuje se u cameo ulozi kao instruktor kuhanja u završnoj sceni filma, a Dominic Sessa, kojeg smo upamtili po predivnoj ulozi problematičnog i drskog tinejdžera u filmu The Holdovers, savršeno je utjelovio problematičnog i drskog mladog Bourdaina.

Kritičari su film dočekali s velikim pohvalama, posebno ističući glumačke izvedbe. Collider:

"Sirov je, glasan je, neuredan je, a ipak na kraju na tanjuru dobijete nešto duboko, prekrasno i uzbudljivo."

David Ehrlich (IndieWire):

"Ljetna oda pretencioznim mladim propalicama posvuda... Najpametniji aspekt scenarija je taj što dopušta verziji filma da se distancira od legende u koju će Bourdain na kraju izrasti."

Peter Bradshaw (The Guardian):

"...vrlo pitka i zabavna 'coming-of-age' priča o formativnim kuhinjskim iskustvima Anthonyja Bourdaina."

The New York Times:

"Fikcionalizirana priča o podrijetlu s pravim apetitom za životnim iskustvima."

RogerEbert.com:

"Sessa je dorastao zadatku da pronađe i nesigurnost i drsku samouvjerenost u ovom kompleksnom mladom čovjeku, ponekad u istom dahu."

Alauda Ruiz de Azúa, 2025., Španjolska, 117'
Uloge: Blanca Soroa, Patricia López Arnaiz, Miguel Garcés, Juan Minujín, Nagore Aranburu

Film renomirane baskijske autorice Alaude Ruiz de Azúa postao je apsolutni trijumf europske festivalske scene i najvažniji španjolski film sezone. Trijumfirao je i na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma u Splitu.

Njegova radnja prati Ainaru, pametnu i idealističnu 17-godišnjakinju koja se nalazi na životnoj prekretnici. Dok njezina obitelj očekuje da odabere prestižni fakultet, a njezini vršnjaci proživljavaju tipične mladenačke slobode, izlaske i prve ljubavi, Ainara šokira sve priznanjem da osjeća dubok duhovni poziv i želi postati samostanska časna sestra u klauzuri. Njezina odluka otvara duboki ponor unutar tradicionalne, ali u biti sekularne i liberalne građanske obitelji. Film kroz nedjeljne obiteljske ručkove secira obiteljske odnose, generacijski jaz te granice tolerancije modernog društva prema radikalizmu pojedinca.

Nagrađen na brojnim festivalima, film je i dobitnik 5 nagrada Goya (španjolski Oscar), uključujući kategorije za najbolji film, najbolju režiju i najbolji originalni scenarij.

„Vrlina baskijske redateljice je što svakom od likova daje njegovo pravo i razloge da se s njim poistovjetimo. Ainaru se ne prikazuje kao kapricioznu tinejdžericu. Njena se nabožnost čini zaista duboka, a gledatelj ima dojam da cura bježi i od isprazne trivijalnosti pubertetskog društva i života. Otac je potresno zdvojan. Teta Maite je pravo čedo svoje generacije. Dovoljno je stara da može pamtiti Španjolsku u kojoj je katolicizam bio ideologija diktature, a klerikalni dril okosnica stege. Sve se to zbiva u Španjolskoj i Baskiji, dakle u zemlji u kojoj (kao i u Hrvatskoj) vjera nije ideološki neutralna. U Građanskom ratu crkva je faktički bila strana u sukobu, a nakon rata čvrsta poluga Francove vlasti. Za liberalnu, sekularnu srednju klasu stoga mora biti scenarij iz noćne more da vam kći odluči ono što odluči Ainara. Teta Maite je lik s kojim se hrvatska srednjoklasna publika najlakše identificira. No ona je od svih likova filma daleko najnetolerantnija.

Baskijska autorica žonglira svim tim lopticama velikom umješnošću i finoćom. "Nedjelje" su krasan i zaokružen film koji uspjeh nije doživio bez razloga.“

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Mahdi Fleifel, 2024., Palestina / Njemačka / Grčka / Francuska, 105'
Uloge: Mahmood Bakri, Aram Sabbah

Napeta drama-triler prvi je igrani filmMahdija Fleifela, inače prekaljenog dokumentariste. Taj se dokumentaristički pedigre itekako osijeća u ovom filmu,  koji prati dvojicu palestinskih izbjeglica koji su uspjeli pobjeći iz izbjegličkog kampa u Libanonu, ali su ostali, zaboravljeni od Boga i ljudi u prašnjavoj vrućini Atene. U bezizlaznom položaju, egzistencijalno i emocionalno rastrgani te bez ikakve mogućnosti za produktivan život, oni kradu, lažu i manipuliraju. Svakim uzaludnim korakom kojim pokušavaju opravdati nade koje u njih polažu čitave obitelji, tonu sve dublje u ponor, a njihov veliki prevarantski plan, dostojan napetog trilera, postaje trenutak u kojem gube posljednje iluzije o dostojanstvu i zajedništvu.

Narativi kojima se služe kako bi sami sebi opravdali svoje postupke govore mnogo o njihovim stvarnim vrijednostima te o onome što kao ljudska bića očekuju i, realno gledano, zaslužuju od života. Onima koje su ostavili za sobom – majkama, suprugama, djeci – ne govore istinu. Nada je jedina valuta koju posjeduju, no nje ponestaje, a cijela struktura filma u velikoj je mjeri vizualno realistična silazna spirala.

Izravan je to i ustrajan film, natopljen napetošću i iščekivanjem koji  funkcionira kao napeti kriminalistički triler, inspiriran holivudskim neovisnim filmovima iz 1970-ih. Sniman je u stilu cinema-verité pomoću 16mm trake, s kamerom koja unosi dozu spontanosti, ali i klaustrofobije. Atena je prikazana bez ijednog turističkog kadra– grad je mutna pozadina i sivo čistilište.

The Guardian:"Chatila je pametan, manipulativan i nemilosrdan... Film je iznimno napet i melankoličan, obilježen snažnim izvedbama i nevjerojatnom narativnom energijom."

IndieWire:"Kada je vaša egzistencija kriminalizirana, kako se zakoni takozvanog civilnog društva uopće mogu primijeniti? To a Land Unknown je socijalno-realistična drama nošena s dvije prekrasne glavne izvedbe..."

Sight & Sound:"...film otvara citat Edwarda Saida o sudbini Palestinaca koji ne završavaju tamo gdje su počeli, već negdje neočekivano i daleko. Te riječi postavljaju fatalistički ton. Film govori o domu, sigurnosti i ljudskosti, no upravo se njihova odsutnost najviše osjeća u ovom nelagodnom trileru."

The Washington Post:"Prljava, prizemna nemilosrdnost filma priziva u sjećanje neke od najžešćih filmova 1970-ih, uključujući Ulice zla (Mean Streets) i Ponoćnog kauboja (Midnight Cowboy)."

Seventh Row:"Napet i često potresan triler, To a Land Unknown prikazuje kako dobri ljudi mogu činiti loše stvari u nemogućim situacijama, u kojima je svaki čovjek prisiljen gledati isključivo sebe."

Igor Jelinović, 2026., Hrvatska, 97'
Uloge: Snježana Sinovčić - Šiškov, Aleksandra Janković, Šimun Šitum, Stojan Matavulj, Ana Marija Veselčić, Leon Lučev, Dara Vukić, Mare Rodin

Tonina je brižna i prodorna vlasnica računovodstvene tvrtke u kojoj zapošljava supruga i kćer, držeći sve obiteljske konce u svojim rukama. Uz sve svoje obveze Tonina brine i o dementnoj i nepokretnoj majci. Njezina mlađa sestra Tajana i njezina obitelj imaju mnogo opušteniji i manje ambiciozan pristup životu. Dvije sestre se sukobljavaju kada Tonina potajno otkupi dio njihove obiteljske kuće na otoku, iako su se dogovorile da će je kupiti zajedno. Godinu dana kasnije, Tonina i Tajana se pokušavaju pomiriti povodom majčina rođendana, no napetosti izbijaju na površinu. Gorko-duhovita dalmatinska dramedija kroz temu obiteljskog nasljedstva precizno secira lokalni mentalitet, ali zadržava univerzalnu prepoznatljivost.

Dugometražni prvijenac redatelja Igora Jelinovića osvojio je i publiku i kritiku. Na Pulskom filmskom festivalu nagrađen je s četiri Zlatne arene (uključujući one za najbolji film, scenarij i glumačke izvedbe).

"U jednom od najkompleksnijih ženskih likova novije hrvatske kinematografije, Snježana Sinovčić apsolutno majstorski portretira ženu koja je... i manipulativna i dominantna, ali i topla, brižna majka... Tonina i Tajana općenito su dva vjerojatno najbolje razrađena ženska lika u novijem hrvatskom filmu." – Zrinka Pavlić, tportal.

"Dijalog je iznimno citatan... a scena svađe između sestara na stubištu antologijska, ne samo u hrvatskim, nego i u regionalnim okvirima." – Marko Stojiljković, Lupiga.

"Jelinović pokazuje vrlo dobar osjećaj za dijalog i promjenjivu emocionalnu temperaturu prizora, što posebno ističe trenutke u kojima se humor i bol više ne mogu jasno razdvojiti. Koke je odlična dramedija koja o ozbiljnim temama govori bez teškog dramatiziranja, ali i bez njihova banaliziranja." – Kinofilm.hr.

"Nekretnina je tek okidač za priču o sestrama, neizgovorenim zamjeranjima, brizi, odgovornosti i pukotinama koje nastaju kada se privatni odnosi sudare s turizmom i logikom kapitala." – KLFM.

"Ovaj dramaturški nenametljiv film karakteriziraju duge scene razgovora te dugi pomični kadrovi različitih planova koji se sele s jednog lika na drugi... drama kao dalmatinska freska." – Kim Cuculić, Novi list.

Andrius Blaževičius, 2026., Litva / Luksemburg / Češka, 108'
Uloge: Žygimantė Elena Jakštaitė, Marius Repšys, Amelija Adomaitytė

Litvanska satirična drama inovativan je, pomalo ciničan i veoma duhovit pogled na sraz privatnog i globalnog.

Marija, korporativna direktorica, odlučuje reći svom suprugu Vytasu, neuspješnom filmskom redatelju, da želi razvod. Njezin se tajming se ispostavlja katastrofalnim: sutra ujutro Rusija pokreće opći napad na Ukrajinu. Dok se Litvom širi val panike, straha od potencijalne invazije i izbjegličke krize, Marija i Vytas prisiljeni su manevrirati tehnikalijama rastave i podijeljenim skrbništvom nad kćeri Dovile. Vytas se seli svojim roditeljima koji su pod utjecajem proruske propagande, te spas traži u volontiranju i antiratnom aktivizmu. Istovremeno, Marija udomljuje ukrajinsku izbjeglicu i suočava se s krizom u vlastitoj firmi. Njihova kći postaje tihi promatrač čija tjeskoba zrcali kolektivni strah nacije.

Sukobi unutar porodice funkcioniraju kao izravno zrcalo vanjskog, geopolitičkog stanja. Kroz likove se preispituje granica između privilegija, konformizma i iskrene empatije u trenucima krize. Snimatelj Narvydas Naujalis koristi statičnu, nisko postavljenu kameru i fiksne kutove promatranja, što kritičari uspoređuju s kultnim stilom japanskog redatelja Yasujirōa Ozua.

Svjetsku je premijeru imao u programu World Cinema Dramatic Competition, gdje je osvojio prestižnu Nagradu za najbolju režiju, jedan je od najzapaženijih europskih festivalskih naslova 2026. godine, te službeni litvanski kandidat za nagradu Oscar.

"To je staložen, trezven i često zajedljivo duhovit prikaz pojedinaca koji se probijaju kroz vlastite privatne katastrofe u sjeni one globalne."

— Roger Ebert

"Činjenica da sve ovo pogađa gledatelja s pravim emocijama, ali i s tamnim, komičnim rubom, uvelike je zasluga predanog, ljudski odmjerenog rada glumačke ekipe. Oni portretiraju suštinski sebične ljude koje šire okolnosti tjeraju da pogledaju izvan samih sebe."
— Zachary Barnes, Wall Street Journal

 "Sve na ekranu konstruirano je kao zrcalo u kojem svi vrište za povratkom u normalu. Vytas razbija prozore na ruskim automobilima, a Marija guta tablete za spavanje – njihovi strahovi i tjeskobe oko Rusije zapravo su strahovi njihove kćeri oko samog razvoda."
— Jared Mobarak, The Film Stage]

"Blaževičiusov film istražuje granice privilegije i empatije u suočavanju s međunarodnim sukobom... Naslov filma možda jasno povlači analogiju između prekida veze i globalnog konflikta, no ono što se događa u njihovim posljedicama daleko je od jednostavnog."
— The Film Verdict