Simón Mesa Soto, 2025., Kolumbija, Njemačka, Švedska, 123'
Uloge: Ubeimar Rios, Rebeca Andrade, Guillermo Cardona, Allison Correa, Margarita Soto, Humberto Restrepo

Oscaru Restrepu poezija je smisao života. Kako mu pjesnički integritet nije donio mnogo slave, posvetio se plemenitom statusu pjesnika u opskurnosti. Naravno, uz obilne doze alkohola. No život beskompromisnog umjetnika autsajdera nije lak i Oscarovi odnosi s kćeri i bliskim ljudima u potpunom su rasulu. Kada se zaposli kao profesor u srednjoj školi, među nezainteresiranim učenicima otkriva talentiranu Yurlady, djevojku iz koje poezija i proza teku s lakoćom. Yurlady ima pametnijih stvari od bavljenja stihovima, no Oscar ima misiju – otvoriti joj vrata slave kroz koja sam nikad nije prošao. Pjesnik je dirljiva mješavina apsurda, satire i drame, a premijerno je prikazan u programu Izvjestan pogled u Cannesu, gdje je ovjenčan Nagradom žirija.

Simón Mesa Soto kolumbijski je redatelj, scenarist i producent. Njegov kratkometražni diplomski film Leidi (2014.) nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu. Njegov dugometražni prvijenac Amparo (2021.) premijerno je prikazan na Tjednu kritike u Cannesu, gdje je glavna glumica nagrađena priznanjem Zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu. Pjesnik (2025.) je njegovo drugo cjelovečernje ostvarenje.

Park Chan-wook, 2025, Južna Koreja, 126'
Uloge: Lee Byung-hun, Son Ye-jin, Park Hee-soon, Lee Sung-min, Yeom Hye-ran, Cha Seung-won. 

„Bez izbora“brutalna je, stilizirana crna komedija-triler legendarnog južnokorejskog redatelja Park Chan-wooka, autora kultnog Oldboya. 

Parkov vizualni stil je odmah prepoznatljiv. Pedantna mizanscena, jarke boje i besprijekorna montaža. Atmosfera oscilira između apsurdnog humora na površini i mračnog, nasilnog temelja, a istovremeno pruža oštru socijalnu kritiku modernog kapitalizma i krize muškosti. 

Glavni je lik Yoo Man-su, stručnjak u papirnoj industriji s 25 godina staža, koji iznenada dobiva otkaz. Očajan zbog nemogućnosti pronalaska novog posla i straha od gubitka savršenog obiteljskog života, on donosi ekstremnu odluku: doslovno će eliminirati svu konkurenciju. Man-su,lik čija se moralna propast manifestira kroz tjelesnu bol, poput uporne zubobolje, kreće u krvavi pohod protiv ostalih kandidata za posao kako bi osigurao svoju poziciju, vjerujući da doista nema drugog izbora. 

Film je adaptacija romana Sjekira (The Ax) Donalda E. Westlakea, a Park ga je posvetio redatelju Costi-Gavrasu koji je snimio prvu verziju 2005. godine.

Ostvario je izniman uspjeh na međunarodnoj i domaćoj sceni, postavši jedan od najnagrađivanijih festivalskih filmova godine. 

"Senzacionalna satira o stanju nacije koja spaja farsu i mračni triler" – The Guardian.

"Najduhovitiji 'feel-bad' film u posljednjih nekoliko godina" – MUBI.

Paolo Sorrentino, 2025., IT, 120'
Uloge: Toni Servillo, Anna Ferzetti, Orlando Cinque

Dobitnik nagrade za najboljeg glumca na festivalu u Veneciji

2 nominacije za nagradu Europske filmske Akademije uključujući za najboljeg glumca

Film prati 24 sata u životu imaginarnog talijanskog predsjednika koji, usamljen u ogromnoj palači Quirinale, traži smisao u malim stvarima — razgovoru s kuharom, šetnji vrtom i čitanjem pisama.

Udovac i katolik, ima kćer Doroteu, pravnicu poput njega. Kako se njegov mandat bliži kraju, usred nezanimljivih, dosadnih dana, pojavljuje se jedna od posljednjih dužnosti: odluka o dvije osjetljive molbe za predsjedničko pomilovanje. Ozbiljne moralne dileme, koje se isprepliću, na načine koje se čini nemogućim raspetljati, s njegovim privatnim životom. Vođen dubokim osjećajem odgovornosti, morat će odlučiti....

Ovaj film se smatra Sorrentinovim najintimnijim političkim radom. Za razliku od njegovog filma Il Divo (o Giuliju Andreottiju), koji je bio brz i agresivan, "La grazia" je spor, kontemplativan i vizualno sveden.

Kao i uvijek, Sorrentino koristi vrhunsku glazbu, miješajući talijanske kancone iz šezdesetih s modernim zvukom, stvarajući osjećaj bezvremenosti. Kadrovi su dugi, statični. Utjelovljuju ispraznu prirodu moći. Svaki kadar izgleda kao renesansna slika.

Rođen u Napulju, Sorrentino je redatelj kojeg kritičari često nazivaju "modernim Fellinijem". Kada je imao 16 godina, njegovi su roditelji preminuli od gušenja plinom u obiteljskoj vikendici. On je preživio samo zato jer je taj otišao u Torino gledati svog idola Diega Maradonu. Taj događaj je postao središnja tema njegovog filma Božja ruka

Ključni motivi njegovih filmova su melankolija, starenje, moć, religija i ljepota, a vizualni jezik je raskošan, često natopljen groteskom.

"Sorrentino ne režira filmove da bi nam objasnio svijet, nego da bi nas natjerao da se zaljubimo u njegovu apsurdnost." — Cahiers du Cinéma

Chloé Zhao, 2025., US, 125'
Uloge: Jesse Buckley, Paul Mescal

Film "Hamnet" (koji je baziran na istoimenom romanu Maggie O'Farrell, a režira ga Oscarom nagrađena Chloé Zhao) nije klasična biografska priča o Williamu Shakespeareu. To je intimna i dirljiva drama o gubitku koja postavlja impresivnu, ali fiktivnu tezu: da je smrt Shakespeareovog jedanaestogodišnjeg sina, Hamneta bila katalizator za nastanak njegove najpoznatije tragedije, Hamleta.

Priča se uvelike fokusira na Shakespeareovu suprugu, Agnes Hathaway. Zhao, poznata po poetskim vizualima i sposobnosti da pejzaž i prostor pretvori u aktivni dio narativa i karakterizacije likova, Agnes uranja u prirodu, zelenilo, šumu, predstavljajući je kao biće zemlje i života, za razliku od Williama, koji je smješten u sobe, za stolove, u svratišta i zatvorene prostore. Povijesna činjenica smrti njihovog sina ovdje je uzeta kao pokretač jedne fiktivne, ali duboko ljudske priče o boli, stvaralaštvu i krhkim ljudskim odnosima.

"Hamnet" prikazuje najvećeg svjetskog dramatičara kao slomljenog oca čije je stvaralaštvo prožeto osobnom tragedijom. Film je hvaljen na festivalima, nagrađen je u Torontu, a kritičari ga vide kao jednog od najozbiljnijih kandidata za Oscara, posebno zbog emotivne snage i glumačkih izvedbi.

Nagrade i priznanja:

Glavna nagrada Međunarodnog filmskog festivala u Torontu (TIFF):

Nagrada publike (People's Choice Award) – Ovo je jedna od najprestižnijih nagrada na festivalu i često se smatra snažnim predskazateljem uspjeha na dodjeli Oscara (ranije ju je dobio i Zhaoin film Nomadland).

Nagrada publike na Filmskom festivalu BFI London (BFI London Film Festival):

Nagrada publike za najbolji dugometražni film (Audience Award for Best Feature).

Nagrada Vanguard na Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu (PSIFF):

Vanguard Award – Nagrada je dodijeljena redateljici Chloé Zhao te glavnim glumcima Jessie Buckley (u ranijim izvještajima pogrešno navedena kao Saoirse Ronan) i Paulu Mescalu.

Mill Valley Film Festival Award (dodijeljena Jessie Buckley).

Best Gala Film na Međunarodnom filmskom festivalu u San Diegu.

OSCAR REVIJA

Ima ukupno osam nominacija

Najbolji film: Producenti Liza Marshall, Pippa Harris, Nicolas Gonda, Steven Spielberg i Sam Mendes.

Najbolja režija: Chloé Zhao.

Najbolja glavna glumica: Jessie Buckley (za ulogu Agnes).

Najbolji adaptirani scenarij: Chloé Zhao i Maggie O'Farrell.

Najbolja originalna glazba: Max Richter.

Najbolja kostimografija: Malgosia Turzanska.

Najbolja scenografija: Fiona Crombie i Alice Felton.

Najbolji casting: Nina Gold (u novoj službenoj kategoriji Akademije). 

Zanimljivo je da je film nominiran u novoj kategoriji za casting, dok je Steven Spielberg ovom nominacijom postavio rekord s ukupno 14 nominacija u kategoriji najboljeg filma kao producent.

Ljubav koja ostaje (Ástin sem eftir er) Hlynur Pálmason, Island, Danska, Švedska, Francuska, 2025. 109'

Uloge:Saga Garðarsdóttir, Sverrir Gudnason, Ída Mekkín Hlynsdóttir, Þorgils Hlynsson, Grímur Hlynsson, Ingvar Sigurðsson, Anders Mossling

Godina dana u ruralnom Islandu, gdje umjetnica Anna i ribar Magnus navigiraju kroz rastavu braka pokušavajući pritom zadržati stabilnost za svoje troje djece (koje, izvanredno, glume troje stvarne djece redatelja Pálmasona). Snimljen na 35mm filmu i prožet naturalizmom i nadrealnim prizorima, film prikazuje gorko-slatku suštinu izblijedjele ljubavi i zajedničkih uspomena usred izmjene godišnjih doba. S razigranim skretanjima u komične i fantastične sekvence, Pálmasonov bolno iskren, crnohumorni portret stvoren je s dubokim razumijevanjem posebnosti svake obitelji. Film je premijerno prikazan u Cannesu  gdje je pas Panda osvojio nagradu Palm Dog.

Film je dobitnik glavne nagrade za dugometražni film filmskog festivala Cinehill 2025.

Josh Safdie, 2025., US, 120'
Uloge:Timothée Chalamet, Gwyneth Paltrow, Fran Drescher, Odessa A’zion, Kevin O’Leary

Film "Marty Supreme" jedan od najočekivanijih projekata godine. Ima 3 nominacije za Zlatni globus (najbolji film, najbolji glavni glumac, najbolji scenarij) i jedan je od favorita na ovogodišnjim Oscarima. Nastao je kao prvi samostalni redateljski pothvat Josha Safdieja nakon gotovo dva desetljeća suradnje s bratom Bennyjem. Film je inspiriran životom Martyja Reismana, legendarne figure američkog stolnog tenisa, poznatog po svom nevjerojatnom talentu, ali i statusu autentičnog "hustlera" s Manhattana.

Za razliku od većine biografskih filmova, ovaj je realiziran u visokoenergetskoj maniri, poput punokrvnog akcijskog filma, a stolnim tenisom, temom koja se rijetko uzima za ozbiljnu, bavi se s epskom smbicioznošću. Timothée Chalamet u naslovnoj ulozi donosi intenzivnu izvedbu, transformirajući se u ekscentričnog prvaka unutar pedesetih godina prošlog stoljeća. Safdie koristi svoj prepoznatljivi frenetični stil (poznat iz filma Uncut Gems) kako bi istražio cijenu slave i američki san kroz prizmu sporta koji je u to vrijeme bio na vrhuncu popularnosti.

Chalamet je, slično kao i za prošlogodišnju ulogu Boba Dylana u filmu „Potpuni neznanac“ prošao rigorozne i neobično duge pripreme s profesionalnim trenerima stolnog tenisa kako bi sve scene mečeva bile autentične i izvedene bez dublera.

Mnoge će razveseliti pojava Fran Drescher (The Nanny) na velikom platnu u ulozi Martyjeve majke. Ona filmu dodaje ekscentričnu emocionalnu notu i nostalgični šarm.
 

OSCAR REVIJA

Nominacije:

Najbolji film

Najbolja režija – Josh Safdie

Najbolji glavni glumac – Timothée Chalamet (njegova treća nominacija u karijeri)

Najbolji originalni scenarij – Ronald Bronstein i Josh Safdie

Najbolji casting – Jennifer Venditti

Najbolja fotografija – Darius Khondji

Najbolja montaža – Ronald Bronstein

Najbolja scenografija – Jack Fisk i Adam Willis

Najbolja kostimografija – Miyako Bellizzi