Thierry Klifa, 2025., Francuska / Belgija, 121'
Uloge: Isabelle Huppert, Laurent Lafitte, Marina Foïs, Raphaël Personnaz

Marianne Farrère je direktorica moćnog kozmetičkog konglomerata, i, da ne okolišamo previše - najbogatija žena na svijetu. Njezin život, rigidno ukalupljen u rutinu brige o ugledu i obiteljskim interesima, doživljava potres  kada upozna šarmantnog, ali drskog i otvorenog pisca i fotografa. Između njih se razvija neobično i dvosmisleno prijateljstvo. Marianne otkriva zadovoljstvo u poklanjanju novca i ekstravagantnih darova. Naravno, obitelj neće tek tako promatrati kako se njihovo bogatstvo prelijeva osebujnom umjetniku. Situacija će brzo eskalirati, a obiteljski rat i golemi javni skandala potrest će cijelu državu.

Film je slobodna adaptacija čuvene afere Bettencourt, skandala oko nasljednice kozmetičkog carstva L'Oréal (Liliane Bettencourt) i fotografa Françoisa-Marieja Baniera. Žanrovski balansira između napete sudske/obiteljske melodrame i oštre farse, tedonosi satiričan i napet prikaz obiteljskih tajni, pohlepe i ekscentričnosti u krugovima ekstremnog bogatstva.Redatelj koristi raskošnu scenografiju i dizajnerski luksuz kako bi prikazao kontrast između vanjskog sjaja i unutarnje truleži te izoliranosti likova, a ulogu ekscentrične milijarderke pisao je imajući unaprijed na umu ikonu francuske kinematografije Isabelle Huppert.

Laurent Lafitte je za svoju izvedbu beskrupuloznog fotografa osvojio nagradu za najboljeg glumca na prestižnoj dodjeli Lumières u Francuskoj.

Premijerno je prikazan ove godine na festivalu u Cannesu.

Le Monde:

"Raskošan i duboko komičan duo Isabelle Huppert i Laurenta Lafittea drži film na svojim leđima."

The Scoop:

"Klifa ne želi napraviti puko sudsko objašnjenje ili politički dosje u dizajnerskim štiklama. On želi melodramu. On želi trulež starih bogataša koja izdaleka izgleda elegantno, a izbliza gljivično."

IMDb:

"Isabelle Huppert čini svoj lik potpuno uvjerljivim, unatoč činjenici da je život te žene zapravo bljutav i tmuran, ispunjen samo obvezama i restrikcijama."

Joel Coen / Ethan Coen, 1984., SAD, 99'

Kako bi prikupili novac za snimanje svog prvog filma, braća Joel i Ethan Coen snimili su kratki trailer s Bruceom Campbellom (zvijezdom filma Evil Dead) i prikazivali ga potencijalnim investitorima. Tako se dogodilo da za kultni neo-noir triler, šokantni, krvavi i paranoični "Blood Simple", koji je u filmsku povijest upisao kako ovaj redateljski dvojac, tako i debitanticu Frances McDormand, imamo zahvaliti lokalnim liječnicima, zubarima i malim obrtnicima koji su 1984. među sobom prikupili 750.000 dolara. Film je revitalizirao žanr klasičnog detektivskog filma modernim vizualnim stilom, crnim humorom i brutalnim nasiljem, pokrenuo prepoznatljiv trend neo noira 90-ih i dokazao da se s minimalnim budžetom izvan holivudskog sustava može snimiti impresivno djelo. Radnju pogoni niz nesporazuma, krivih pretpostavki i tajni, koji vode k spirali straha i krvavog nasilja u kojoj niti jedan lik ne zna što se zapravo događa.

Obilježavaju ga vrhunska fotografija Barryja Sonnenfelda s naglašenim sjenama, neonskim svjetlima i sporim pokretima kamere, te crni humor kojeg danas prepoznajemo kao jednu od glavnih osobina filmova braće Cohen. Nasilne i napete scene prožete su bizarnim, ironičnim i uvrnutim humorom.

Osvojio je Veliku nagradu žirija na Sundance Film Festivalu 1985.

David Gleeson, 2025. Irska, 92’
Uloge: Colin Morgan, Calam Lynch, Clara Crichton, Niamh Cusack, India Mullen, Stanley Townsend

1984. je godina. Oronulo kino u malom irskom gradiću na rubu je propasti. Dok se, za vrijeme projekcije filma Do posljednjeg daha, bori za simpatije financijera koji bi trebao osigurati budućnost dvorane, vlasnik kina je suočen s nizom katastrofa koje kao da su se urotile protiv svega što je planirao. Vodovodne cijevi pucaju, nestaje struje, štakor se mota među publikom, stari kinooperater je popio jednu (dvije ili tri) previše, otkriva se krađa, a obitelj odlučuje da je baš taj trenutak idealan za raščišćavanje dugogodišnjih razmirica.

Cijela se priča odvija u realnom vremenu, od početka do kraja večernje projekcije, tijekom koje nesretniEarl Clancy leti iz jedne krize u drugu, pokušavajući pri tom održati red u dvorani punoj nemirne publike. Strukturiran kroz poglavlja koja točno prate trajanje jedne filmske role ("Reel 1", "Reel 2"... ) film je nostalgična posveta vremenu analogije, malih lokalnih kina i zajednicama koje su ih posjećivale, ali i estetiku 1980-ih kroz stare filmske plakate, pucketanje celuloidne trake, ogrebotine na platnu te ritual društvenog odlaska u kino. Žanrovski balansira između drame i lagane komedije, naglašavajući važnost kina kao društvenog središta koje spaja ljude kako onda, tako i danas, u digitalnom dobu.

Redatelj David Gleeson temelji priču na vlastitom djetinjstvu. Naime, njegova je obitelj posjedovala kino, a njegov je otac je kao kinooperater počeo raditi još u djetinjstvu, te je radio idućih 78 godina, što je najduži zabilježeni staž u tom poslu u Irskoj, a vjerojatno i u svijetu. Na zatvaranju FMFS-a redatelj je naglasio da su se sve te nevjerojatne stvari (uključujući i „cheesy“ scenu u kojoj publika pjeva) uistinu dogodile, ali, naravno, ne sve u jednoj večeri.

Film je sniman u napuštenom kinu Royal Cinema u Limericku, koje je bilo zatvoreno gotovo 30 godina. Prostor je potpuno obnovljen za potrebe snimanja, a u njemu je i premijerno prikazan.

Matt Johnson, 2026., SAD / Kanada, 106'
Uloge: Dominic Sessa, Emilia Jones, Antonio Banderas, Leo Woodall, Éric Ripert

Anthony "Tony" Bourdain bahati je i nesigurni student književnosti. Kao i mnoge bahate i nesigurne studente, vode ga dvije želje – da pobjedgne od kuće i impresionira djevojku. S tom namjerom odlazi Provincetown, gdje laže o svom iskustvu kako bi dobio posao u skromnom restoranu. Zapošljava se kao perač posuđa i čistač ostriga. No profesionalna kuhinja glasno je, grubo, znojno i neuredno mjesto u kojem se u prvom redu uči životna disciplina, pa Tony prolazi bolno suočavanje s realnošću, uči se poniznosti i neočekivano otkriva svoj životni poziv.

Ova biografska humoristična drama prati formativno ljeto u mladosti slavnog kuhara, pisca i televizijske ikone Anthonyja Bourdaina. Umjesto klasičnog prikaza cijelog života, film se fokusira isključivo na jedno ključno razdoblje sredinom 1970-ih u kojem Bourdain od prepotentnog mladića postaje netko tko otkriva strast prema kulinarstvu.

Film nije tipičan biopic. Ne prikazuje ništa od onoga po čemu je Bourdaine postao svjetski poznat, ali udara temelj razmijevanja istoga, i pri tom je dirljiv, duhovit i zabavan. Redatelj Matt Johnson koristi tople, zrnate teksture i autentičnu scenografiju 1970-ih kako bi dočarao taktilni i osjetilni užitak ljetnog obalnog gradića. Legendarni francuski chef Éric Ripert, koji je bio Bourdainov najbolji prijatelj u stvarnom životu, pojavljuje se u cameo ulozi kao instruktor kuhanja u završnoj sceni filma, a Dominic Sessa, kojeg smo upamtili po predivnoj ulozi problematičnog i drskog tinejdžera u filmu The Holdovers, savršeno je utjelovio problematičnog i drskog mladog Bourdaina.

Kritičari su film dočekali s velikim pohvalama, posebno ističući glumačke izvedbe. Collider:

"Sirov je, glasan je, neuredan je, a ipak na kraju na tanjuru dobijete nešto duboko, prekrasno i uzbudljivo."

David Ehrlich (IndieWire):

"Ljetna oda pretencioznim mladim propalicama posvuda... Najpametniji aspekt scenarija je taj što dopušta verziji filma da se distancira od legende u koju će Bourdain na kraju izrasti."

Peter Bradshaw (The Guardian):

"...vrlo pitka i zabavna 'coming-of-age' priča o formativnim kuhinjskim iskustvima Anthonyja Bourdaina."

The New York Times:

"Fikcionalizirana priča o podrijetlu s pravim apetitom za životnim iskustvima."

RogerEbert.com:

"Sessa je dorastao zadatku da pronađe i nesigurnost i drsku samouvjerenost u ovom kompleksnom mladom čovjeku, ponekad u istom dahu."

Alauda Ruiz de Azúa, 2025., Španjolska, 117'
Uloge: Blanca Soroa, Patricia López Arnaiz, Miguel Garcés, Juan Minujín, Nagore Aranburu

Film renomirane baskijske autorice Alaude Ruiz de Azúa postao je apsolutni trijumf europske festivalske scene i najvažniji španjolski film sezone. Trijumfirao je i na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma u Splitu.

Njegova radnja prati Ainaru, pametnu i idealističnu 17-godišnjakinju koja se nalazi na životnoj prekretnici. Dok njezina obitelj očekuje da odabere prestižni fakultet, a njezini vršnjaci proživljavaju tipične mladenačke slobode, izlaske i prve ljubavi, Ainara šokira sve priznanjem da osjeća dubok duhovni poziv i želi postati samostanska časna sestra u klauzuri. Njezina odluka otvara duboki ponor unutar tradicionalne, ali u biti sekularne i liberalne građanske obitelji. Film kroz nedjeljne obiteljske ručkove secira obiteljske odnose, generacijski jaz te granice tolerancije modernog društva prema radikalizmu pojedinca.

Nagrađen na brojnim festivalima, film je i dobitnik 5 nagrada Goya (španjolski Oscar), uključujući kategorije za najbolji film, najbolju režiju i najbolji originalni scenarij.

„Vrlina baskijske redateljice je što svakom od likova daje njegovo pravo i razloge da se s njim poistovjetimo. Ainaru se ne prikazuje kao kapricioznu tinejdžericu. Njena se nabožnost čini zaista duboka, a gledatelj ima dojam da cura bježi i od isprazne trivijalnosti pubertetskog društva i života. Otac je potresno zdvojan. Teta Maite je pravo čedo svoje generacije. Dovoljno je stara da može pamtiti Španjolsku u kojoj je katolicizam bio ideologija diktature, a klerikalni dril okosnica stege. Sve se to zbiva u Španjolskoj i Baskiji, dakle u zemlji u kojoj (kao i u Hrvatskoj) vjera nije ideološki neutralna. U Građanskom ratu crkva je faktički bila strana u sukobu, a nakon rata čvrsta poluga Francove vlasti. Za liberalnu, sekularnu srednju klasu stoga mora biti scenarij iz noćne more da vam kći odluči ono što odluči Ainara. Teta Maite je lik s kojim se hrvatska srednjoklasna publika najlakše identificira. No ona je od svih likova filma daleko najnetolerantnija.

Baskijska autorica žonglira svim tim lopticama velikom umješnošću i finoćom. "Nedjelje" su krasan i zaokružen film koji uspjeh nije doživio bez razloga.“

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Mahdi Fleifel, 2024., Palestina / Njemačka / Grčka / Francuska, 105'
Uloge: Mahmood Bakri, Aram Sabbah

Napeta drama-triler prvi je igrani filmMahdija Fleifela, inače prekaljenog dokumentariste. Taj se dokumentaristički pedigre itekako osijeća u ovom filmu,  koji prati dvojicu palestinskih izbjeglica koji su uspjeli pobjeći iz izbjegličkog kampa u Libanonu, ali su ostali, zaboravljeni od Boga i ljudi u prašnjavoj vrućini Atene. U bezizlaznom položaju, egzistencijalno i emocionalno rastrgani te bez ikakve mogućnosti za produktivan život, oni kradu, lažu i manipuliraju. Svakim uzaludnim korakom kojim pokušavaju opravdati nade koje u njih polažu čitave obitelji, tonu sve dublje u ponor, a njihov veliki prevarantski plan, dostojan napetog trilera, postaje trenutak u kojem gube posljednje iluzije o dostojanstvu i zajedništvu.

Narativi kojima se služe kako bi sami sebi opravdali svoje postupke govore mnogo o njihovim stvarnim vrijednostima te o onome što kao ljudska bića očekuju i, realno gledano, zaslužuju od života. Onima koje su ostavili za sobom – majkama, suprugama, djeci – ne govore istinu. Nada je jedina valuta koju posjeduju, no nje ponestaje, a cijela struktura filma u velikoj je mjeri vizualno realistična silazna spirala.

Izravan je to i ustrajan film, natopljen napetošću i iščekivanjem koji  funkcionira kao napeti kriminalistički triler, inspiriran holivudskim neovisnim filmovima iz 1970-ih. Sniman je u stilu cinema-verité pomoću 16mm trake, s kamerom koja unosi dozu spontanosti, ali i klaustrofobije. Atena je prikazana bez ijednog turističkog kadra– grad je mutna pozadina i sivo čistilište.

The Guardian:"Chatila je pametan, manipulativan i nemilosrdan... Film je iznimno napet i melankoličan, obilježen snažnim izvedbama i nevjerojatnom narativnom energijom."

IndieWire:"Kada je vaša egzistencija kriminalizirana, kako se zakoni takozvanog civilnog društva uopće mogu primijeniti? To a Land Unknown je socijalno-realistična drama nošena s dvije prekrasne glavne izvedbe..."

Sight & Sound:"...film otvara citat Edwarda Saida o sudbini Palestinaca koji ne završavaju tamo gdje su počeli, već negdje neočekivano i daleko. Te riječi postavljaju fatalistički ton. Film govori o domu, sigurnosti i ljudskosti, no upravo se njihova odsutnost najviše osjeća u ovom nelagodnom trileru."

The Washington Post:"Prljava, prizemna nemilosrdnost filma priziva u sjećanje neke od najžešćih filmova 1970-ih, uključujući Ulice zla (Mean Streets) i Ponoćnog kauboja (Midnight Cowboy)."

Seventh Row:"Napet i često potresan triler, To a Land Unknown prikazuje kako dobri ljudi mogu činiti loše stvari u nemogućim situacijama, u kojima je svaki čovjek prisiljen gledati isključivo sebe."