The Tango Lesson

Sally Potter, 1997. UK, FR, 100'

Film velike Sally Potterje fikcija, ali fikcija u kojoj je sve, u nekom posve filmskom smislu – stvarno. Protagonistica je britanska redateljica Sally, koju glumi britanska redateljica Sally Potter. Ona upoznaje fascinantnog plesača tanga po imenu Pablo, kojeg glumi fascinantni plesač tanga Pablo Veron. Kaže da će ga, ako joj bude davao sate tanga, staviti u film. I evo ga u filmu.

U tom filmu, Sally Potter odlično pleše tango, pa možemo biti sasvim sigurni da je prethodno imala satove tanga.

Film je podjeljen u „lekcije“. Neke od njih su vezane uz ples, neke uz život. Pablo i Sally plešu zajedno, ali tenzije među njima su jasne. Kao redateljica, ona je naviknuta da vodi, kao plesač, on također. Jasno je da nisu idealan par, ali jasna je i njihova sklonost da idealiziraju jedno drugog, privlače se i odbijaju. Baš kao tango.

Zanimljivo da je ovaj film doživio kritike mahom zbog jednog razloga. Kritičari su (moramo li primjetiti – mahom muškarci koji su metre novinskog prostora potrošili na hvaljenje filmova u kojima sijedi debeljkovići snube osamnaestogodišnje ljepotice) držali „narcisoidnim“, „oholim“ i „neprivlačnim“ činjenicu da Potter, kao tada srednjovječna žena, nalazi primjerenim da se pojavljuje ispred kamere, pa još u ulozi žene zaljubljene u pristalog plesača tanga, koja, pazi sad, pleše okolo ko da joj je 20 godina, a oni jadni moraju to gledat.

To je, ujedno, i razlog zbog kojeg smo ovaj film uvrstili u Mjesec žena. Jer, osim što je inovativna, smjela i vješta redateljica, Sally Potter je i žena koja ne cenzurira svoju javnu prisutnost patrijaharnim predrasudama o tome što je ženi „primjereno“, niti represivnim obrascima o tome kako bi trebao izgledati ljubavni narativ na filmu. Dapače, izaziva ih na svakom koraku.