CINEMA PARADISO

Giuseppe Tornatore, 1988., IT, 155'

'Cinema Paradiso': Filmofilija i nostalgija kina 'Raj'
Pali se kinoprojektor. Snop svjetla lebdi iznad glava publike na putu do ekrana. Film može početi. Svjetlo iz projektora je pokretač svakog filma u kinu, ovog pogotovo. "Cinema Paradiso" (1988.) jedna je od najljepših posveta filmu i kinu, ljubavno pismo kinematografiji, gledanju pokretnih slika na velikom ekranu, muzici svjetlosti u mraku dvorane. Za režisera Giuseppea Tornatorea svjetlo je sve. On hvata snop svjetla poviše raznih generacija i profila gledatelja u kinu, od starijih ljudi do dječaka Salvatorea zvanog Toto (Salvatore Cascio). Kino ujedinjuje staro i mlado ispred ekrana, bogate i siromašne ljude, živopisne likove koji mogu napučiti i neki slično žanrirani nostalgični, magično-realistični film Federica Fellinija poput "Amarcorda". Nad svima se nadvija svjetlo projektora kao neka uzvišena sila, zvjezdana prašina koja im omogućava transportaciju na neko drugo, bolje, rajsko mjesto. Nije čudno da se Tornatoreovo kino zove "Pardiso" ("Raj"), niti da svjetlo projektora u najboljoj sceni filma pronalazi put dalje od ekrana i izlazi napolje prolazeći preko zidova i prozora do ulice i trga, gdje će reflektirati slike na površini zgrade. Čudesna scena potencira magiju filma i kina koju ništa ne može nadmašiti. Tornatoreov autobiografski "Cinema Paradiso" je savršen podsjetnik na to, ali i na djetinjstvo koje stariji kino(filmo)fili mogu ponovno proživljavati sa Salvatoreom. Jer, Salvatore je jedan od nas. Mi smo on. Iako je Salvatore generacijski bliži našim roditeljima (radnja se u flešbekovima odmotava tijekom četrdesetih i pedesetih), lako se, zbog univerzalne kakvoće "Cinema Paradisa", poistovijetiti s njegovim otkrivanjem čarolije filma i kina, zaljubljivanju na prvi pogled u pokretne slike. Kino je njegov drugi dom, a filmovi su mu zamjenski roditelji. Kad Salvatorea pitaju "Išao si u kino?", prigovaraju mu "Ti i tvoji filmovi" i konstatiraju "Govori samo o kinu", to je nešto što je vjerojatno svaki filmofil čuo u nekoj fazi odrastanja, kad se trajno zarazio magijom kinematografije. Kao mladić (tad ga glumi Marco Leonardi) Salvatore se zaljubljuje u lijepu Elenu (Agnese Nano), ali "Cinema Paradiso" je romantičan film o njegovoj ljubavi s kinom. Zato najbolji dijelovi "Cinema Paradisa" otpadaju na djetinstvo i adolescenciju malog Salvatorea koji je čuvao džeparac za kino i radije pogledao film nego nešto pojeo (zvuči poznato?). Djetinjstva i adolescencije prisjeća se sredovječni Salvatore (Jacques Perrin), redatelj, nakon što na početku priče dobije vijest da je Alfredo umro. Evokativna Salvatoreova sjećanja na djetinjstvo i adolescenciju, dodatno osnažena sjajnom glazbom Ennija Morriconea, postaju sjećanja filmofila jer proživjeli su nešto slično. U emotivno ekstatičnoj završnici "Cinema Paradisa", film se vrti poput života na ekranu kina. Stariji Salvatore sa suzama u očima gleda vrpcu s izbačenim poljupcima svih filmova prikazanih u kinu i u mislima premotava minule godine. Život je film i film je život u "Cinema Paradisu".

Marko Njegić