Babilon

Damien Chazelle, US, 2022. 189'

Babilon: La La Land u ritmu ludila 
Dobrodošli na "najbolju zabavu u gradu". Nalazimo se u "gradu anđela" sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad su filmovi još uvijek bili nijemi, a Damien Chazelle udara frenetičan ritam filma i u strci predstavlja glavne likove. Oni su nepoznata mlada starleta Nellie LaRoy (Margot Robbie) koja je rođena da bude filmska zvijezda, Meksikanac Manny Torres (Diego Calva), podjednako zaljubljen u filmove poput nje, te zvijezda "silent movie" ere Jack Conrad (Brad Pitt) koji ulijeće u film pričajući talijanski i podsjećajući na glumčevu ulogu u "Nemilosrdnim gadovima". Manny i Nellie maštaju o tome da se nađu na snimanju filma i to će im se ostvariti. "Babilona" ("Babylon", 2022.) kronicira njihov uspon i pad u turbulentnom Hollywoodu na razmeđi dvadesetih i tridesetih, kad je nijemi film polako postajao prošlost, zajedno s njegovim zvijezdama, a zvučni sadašnjost i budućnost s nekim novim glumcima. Potpomognut propisnim budžetom od 78 milijuna dolara, Chazelle koristi strukturu sličnih epskih kronika nečijeg uspona i pada, poput Scorseseovih "Dobrih momaka", "Casina" i "Vuka s Wall Streeta" te "Kralja pornića" P.T. Andersona, nadmašujući potonja dva filma u ludilu, bombastičnosti i ekscesu. Likovi su prikazani kao potroš(e)ni kotačići u stroju kinematografije/filmske industrije koja je veća od njih, makar bili velike zvijezde kao Conrad i Nellie, inspirirani likom i djelom stvarnih hollywoodskih ličnosti Johna Gilberta i Clare Bow. Conrad je čovjek sve svjesniji da su dani njegove slave polako odbrojani, s čime Pitt kao da se poistovjećuje i zaranja na dah u melankoliju nakon što je bio svjedokom nečeg sličnog u filmu "Bilo jednom u... Hollywoodu". "Bit će još stotine Jackova Conrada, mene, ovih razgovora", govori mu novinarka Elinor St. John (Jean Smart) u ponajboljoj sceni "Babilona". Jasno je da Chazelle cilja na prolaznost hollywoodskih zvijezda, ali i njihovu vječnost jer za 50 godina Jacka će na "titravom ekranu" vidjeti neki klinac koji nije udahnuo svoj prvi dah kad je Conrad izdahnuo posljednji. Kinematografija je mukotrpan posao satkan od krvi, znoja i suza. Nellie više puta ponavlja scenu za koju je dobila upute "oči zasuze pa plačeš" i teško je izbrojati ukupan broj repeticija. Glumci i filmaši prolaze košmarno sito i rešeto da bi publika sanjala snove ispred platna i njihovo djelo, film, postalo besmrtno. Najbolje scene "Babylona", bravurozno režirane i glumljene, tiču se upravo toga, prikaza kaosa na setu, svega što je (bilo) potrebno da se par minuta filma ovjekovječi na kameri i da se snimi zvuk, odnosno koliko je snalaženja i improvizacije potrebno za stvaranje magije pokretnih slika i npr. snimanje ključnog kadra prije zalaska sunca. Chazelle u završnici "Babilona", ambijentiranoj u 1952., odaje dirljivu počast kinematografiji na tragu "Cinema Paradisa" kad se "Ples na kiši" u kinu pretopi u montažni kolaž niza filmova, od "Persone" do "Odiseje u svemiru", "Terminatora 2", "Jurskog parka", "Matrixa" i "Avatara". Filmova kakve Nellie i Jack nisu doživjeli.

Marko Njegić