Bilo jednom u Hollywoodu

 

Kojim slučajem da Quentin Tarantino ne snimi posljednji, deseti film i (o)stane na devetom, "Bilo jednom u... Hollywoodu" ("Once Upon a Time In... Hollywood", 2019.) bit će njegov oproštaj za pamćenje. "Bilo jednom u... Hollywoodu" je potvrda koliko će nam kino Tarantino nedostajati jednog dana kad/ako doista prestane vrtjeti filmove. To je možda i "najtarantinovskiji" Tarantino. Ujedno, ponajbolji Tarantinov novomilenijski film (u društvu "Kill Billa" i "Mrske osmorke"), "summa summarum" njegova opusa i svega što ga interesira kao filmaša i filmofila. Naime, Tarantino ne skriva da je ponajprije filmofil pa tek onda filmaš. On nije išao u filmsku školu. Išao je u kino, najveću od svih škola za filmofilske redatelje. Ljubav prema kinu osjeća se u svakoj minuti filma ambijentiranog u osvit zlatnog doba "tvornice snova", kinematografski prijelomnu i prijelaznu 1969. godinu. Već sami naslov "Once Upon a Time in... Hollywood" odaje počast filmovima "Bilo jednom na Divljem zapadu" i "Bilo jednom u Americi" Sergija Leonea. Glavni lik, Rick Dalton (Leonardo DiCaprio), odlazi u Italiju snimati "digiće filmove" na nagovor agenta Marvina Schwarza (Al Pacino) ne bi li pokrenuo neostvarenu filmsku karijeru zapelu u kaubojskoj seriji "Bounty Law" i preporodio se. Dalton je svojevrsni Clint Eastwood iz alternativne filmske dimenzije. Tarantino gušta u kreacijama scena iz Daltonovih filmova i falših plakata poput špageti-vesternskog "Nebraske Jima" i kvazi-bondovskog "Operation Dyn-O-Mite". To nije sve. Jer, kad netko spomene da je Dalton zamalo glumio glavnu ulogu u "Velikom bijegu" Johna Sturgesa, Tarantino ga i ubacuje umjesto legendarnog heroja Stevea McQueena u jednu scenu akcijsko-ratnog klasika pomoću specijalnih efekata patentiranih u "Forrestu Gumpu" (susret s Kennedyjem). Time je naviješćena filmski bajkovita "što-bi-bilo-kad-bi-bilo" poetika "Bilo jednom u... Hollywoodu" na razmeđi kinematografije i stvarnosti. Nostalgičan film koji bi na svako novo gledanje mogao dospjeti u redateljev panteon ("Pakleni šund", "Psi iz rezervoara", "Jackie Brown") boravi upravo tu, između ove i one strane ekrana/kinoplatna. Sumacija čitavog "Once Upon a Time in... Hollywood" stiže u ponajboljoj sceni filma, kad vedra Sharon Tate (Margot Robbie) dođe pred jedno kino i ugleda svoje ime na plakatu špijunske komedije "The Wrecking Crew" s Deanom Martinom. Nakon što se predstavi blagajnici i biljeteru, Tate se krišom uvuče na matinejsku projekciju vlastita filma. Gledatelji nemaju pojma da među njima u publici sjedi glumica s velikog ekrana kojoj se smiju u scenama "slapstick" humora i za nju navijaju u kung fu obračunu. I ona sama jednako gušta u filmu i prati ga širom otvorenih očiju s osmijehom koji sjaji u tami, oduševljena reakcijama auditorija. Robbie kao Tate gleda stvarnu Tate (na neki "meta" način i samu sebe) u sceni koja zatvara Tarantinov krug metafilmičnosti i mitologizacije, tj. besmrtnosti filmskih zvijezda, te naglašava filmofilsku opijenost magijom ekrana. Današnja zvijezda (Robbie) gleda nekadašnju (Tate) koju glumi i divi se njoj i sebi samoj, kao što se mi divimo njezinoj/njihovoj izvedbi u filmu (unutar filma) i čaroliji scene.

Marko Njegić