Posljednja kino predstava
Peter Bogdanovich, 1971. US, 118'
Posljednja kino predstava: Filmofilija u vremenu
"Posljednja kino predstava" ("The Last Picture Show", 1971.) vizualno-stilski izgleda kao nešto što je moglo igrati u kinima 1951., kad se radnja filma i odvijala. Dvojna vremenska pripadnost (1951., 1971.) čini "Posljednju kino predstavu" bezvremenim, vječnim klasikom američke kinematografije. Peter Bogdanovich je postavio sjetni, nostalgični film o (s)mjeni i prolasku vremena, svijeta i života na razmeđu starog i novog koje će i samo ubrzo postati staro jer dolazi nešto novije. Pedesetih je to bila televizija, osamdesetih video, danas streaming, a sutra će biti tko zna što. Priča filma se odvija u zoru televizijskog "booma", tj. u osvit Korejskog rata kojeg će zamijeniti Vijetnam, kao što će "novi Hollywood" sedamdesetih zamijeniti blockbusteri osamdesetih, nezavisnjaci devedesetih itd. Uloga kina iz naslova filma, lociranog u srcu sjevernoteksaškog gradića Anarene, iznimno je simbolična, od smjene filmova/plakata na repertoaru do njegove posljednje kino predstave i trajnog gašenja projektora. Kino u vlasništvu Sama zvanog Lav (Ben Johnson, nagrađen Oscarom za ovu ulogu) jedino drži na životu umirući gradić. Kad kino umre, grad umire s njime. Kadar kina otvara i zatvara film, oslikavajući promjenu i protok vremena. Kamera u prvom kadru najprije snima kino, "Royal", pa tek onda polako okreće pogled na lijevu stranu da prikaže ostatak gradića i likove koji će se ljubiti u zadnjem redu kina. "Što vas dvoje radite u mraku?", slijedi pitanje, premda je odgovor poznat, kao što ga zna svatko tko je imao neki svoj "Royal". Ovo je film za sve koji su se ljubili u zadnjem redu kina, ali i ljubili kino kao takvo do posljednje zrake svjetla u projektoru. Scene u kinu podsjećaju na slične prizore u "Amarcordu" Federica Fellinija. Na neki način "The Last Picture Show" jest Bogdanovichev "Amarcord", ali utemeljen na nekom osobnom mladenačkom iskustvu doživljenom ispred i iza velikog ekrana života. Filmofilija se vidi u svakom kadru filma, ljubav prema vesternu utjelovljenom u veteranu Johnsonu i "noiru" (crno-bijela igra svjetla i sjene na licima ljubavnika koje će osvijetliti farovi automobila), ali najviše kinu. "Ako ne pogledate film na velikom ekranu, niste ga istinski pogledali. Pogledali ste tek verziju tog filma, ali ga niste pogledali", izjava je Bogdanovicha koji je ovdje spojio najbolje od "zlatnog doba Hollywooda" i "novog Hollywooda". Klasici "zlatnog doba Hollywooda" vrte se na platnu "Royala", a svaki ima svoj simboličan značaj kroz film. Vestern će biti zadnji film prikazan u "Royalu" prije zatvaranja, mitski "Red River" s Johnom Wayneom. Kad Wayneov ostarjeli junak u završnici simbolično preda uzde mladom liku Montgomeryja Clifta ("Take 'em to Missouri, Matt"), a kamera ovjekovječi "the end" na platnu, uhvati posljednji snop projektora i u završnom kadru se zagleda u zatvoreno kino, osjećaj gubitka i kraja jedne epohe nadvija se nad filmom. Osjećaj je još veći nakon Bogdanovicheve smrti. Posljednja kino predstava jednog od posljednjih kino projekcionista je odigrana.
Marko Njegić