PROGRAM KINOTEKE Svibanj 2025.

John Landis, 1983., US, 116'
Uloge: Dan Aykroyd, Eddie Murphy, Ralph Bellamy, Don Ameche, Denholm Elliott, and Jamie Lee Curtis

„Kolo sreće“ je film redatelja Johna Landisa (Braća Blues, Američki vukodlak u Londonu), zacijelo najtalentiranijeg od svih novohollywoodskih filmaša kad je u pitanju žanr komedije. U doba kada je snimljeno "Kolo sreće" Dan Aykroyd i Eddie Murphy bili su na vrhuncu karijere. Bezvremenski klasik komičnog žanra prepun je satiričnog humora. Murphy glumi sitnog prevaranta koji dobiva priliku zamijeniti život s Aykroydom, koji je mešetarski majstor. Ali njihova „preokrenuta sreća“ tek je okrutna šala koju su iz dosade počinila dva megabogata brata (Don Ameche i Ralph Bellamy) kao dio isprazne oklade. A kad istina izađe na vidjelo... Posljedice su pravo komedijsko zlato.

Elmer Bernstein bio je nominiran za Oscara za najbolju glazbu na filmu, Denholm Elliott i Jamie Lee Curtis dobili su nagradu BAFTA kao najbolji sporedni glumci, a film je nominiran i za Zlatni globus u kategoriji najbolje komedije/mjuzikla.

David Lynch,  2001. FR, US, 147'

ULOGE: Naomi Watts, Laura Elena Harring, Ann Miller, Dan Hedaya, Justin Theroux

Mulholland Drive: Najljepši košmar u povijesti sedme umjetnosti
Prijelaz stoljeća donio je film koji će to stoljeće debelo i obilježiti - "Mulholland Drive" (2001.) Davida Lyncha. No, rijetko je tko to 2001. mogao sanjati, odnosno poput većine Lynchovih ostvarenja, od "Plavog baršuna" do "Divljih u srcu" i "Izgubljene ceste", "Mulholland Drive" je punokrvni status kultnog klasika stekao u nadolazećim godinama. Svojevoljno rabimo riječ "sanjati" za film toliko satkan od snova kao da je sam san ili snomorica. Ponajbolji film 2000-ih je filmski košmar pretvoren u javu. Najljepši košmar u povijesti kinematografije. Lynch je usnuo film o hollywoodskoj "tvornici snova" koji korača po tankoj liniji između snova i snomorica, zbilje i iluzije. Ono što započne kao klasični misteriozni noir, završi kao noirovski san unutar sna. "Mullholand Drive" je više od filma - to je snoliko iskustvo. Sa snolikom pričom o amnezičnoj brineti Riti (Laura Elena Harring) koja nakon prometne nesreće pokušava otkriti tko je uz pomoć slavoljubive plavokose mlade glumice Betty (Naomi Watts), friško pristigle u “tvornicu snova“, Hollywood, "Mulholland Drive" je ludi san, jedan od onih koje ne zaboravite čim se probudite, nego vas proganja danima, pa i godinama, da ga tumačite sebi i drugima. Ako je logika sna da nema logike, "Mulholland Driveu" se prvi put poželjno predati zatvorenih očiju i pustiti da vas odnese u mjesto snova. Ne odvija se "Mulholland Drive" nasumično na "mjestu snova" - Hollywoodu. Nije nasumično ni naslovljen "Mulholland Drive", prema bulevaru na zavojitim hollywoodskim brežuljcima. Na tom se bulevaru film i otvara, poviše Los Angelesa, filmskoga grada čiji žitelji, glumci i filmaši otvorenih očiju sanjaju snove svoje u stvarnosti ili tuđe na kinoplatnu, no često ovdje i tamo usnu i košmare. Stražnji crveni farovi limuzine svjetlucaju u ritmu noćne panorame besanog L.A.-a i stvaraju sneni ugođaj, upareni s hipnotičkim orkestracijama Angela Badalamentija. Nakon nesreće, natučena brineta znakovito došeta do Sunset Boulevarda, prema kojemu je Billy Wilder naslovio briljantnu satiričnu melodramu o tamnoj strani Hollywooda "Bulevar sumraka". Kauzalnost između Lynchova (meta)filma i sna je ustanovljena, na relaciji prošlost-sadašnjost, ali i budućnost računajući utjecaje koje je "Mulholland Drive" izvršio na nadolazeće sanjare – Nolanov "Početak" i "Svete motore" Leosa Caraxa. Lynch brinetu nalik Riti Hayworth i "hičkokovsku“ plavušu suprostavlja kao Madeleine i Judy u Hitchcockovoj "Vrtoglavici", tj. Almu i Elisabeth u Bergmanovoj "Personi", remek-djelima slične onirične košmarnosti na raskoraku stvarnosti i nestvarnog/filmske iluzije. Za razumijevanje ili tumačenje "Mulholland Drivea" ključna je scena koja odvodi Ritu i Betty u klub "Silencio". Mađioničar na pozornici tvrdi kako “nema benda, sve je ovo samo snimka“. U toj sceni Lynch mijenja bend i snimke za filmove i snove, snimajući protagonistice kao gledateljice u kinu, filmofilske sanjar(k)e poput nas uvjerene u ono što gledaju/slušaju, premda to možda ne postoji. Možda nema ni ovog filma. Možda je sve samo san. Unaprijed stvorena iluzija.

Marko Njegić
 

Branko Majer, 1958. HR, 34'

Uloge: Boris Buzančić, August Cilić

Branko Majer, redatelj i scenarist 1958. za Zora film realizira dva srednjometražna igrana filma za djecu - Takva pjesma sve osvaja i U našeg Marina, oba o dogodovštinama školskog orkestra, koji se prikazuju zajedno u cjelovečernjem programu. Tako ćemo ih prikazati i u kinoteci, u sklopu programa Mjesec hrvatskog filma.

Branko Majer, 1958. HR, 47'
Uloge: Boris Buzančić, August Cilić, Janez Vrhovec

Branko Majer, redatelj i scenarist 1958. za Zora film realizira dva srednjometražna igrana filma za djecu - Takva pjesma sve osvaja i U našeg Marina, oba o dogodovštinama školskog orkestra, koji se prikazuju zajedno u cjelovečernjem programu. Tako ćemo ih prikazati i u kinoteci, u sklopu programa Mjesec hrvatskog filma.

Obrad Gluščević, 1972. HR, 90'

Uloge:Slavko Štimac, Željko Mataija, Ivan Štimac

Vuk samotnjak dječji je filmski klasik koji svojom napetom i zanimljivom pričom uspijeva i nakon više od 50 godina zaokupiti dječju pažnju i prenijeti važne poruke o prijateljstvu i odanosti. Vuk samotnjak priča je o dječaku Ranku koji u planini nalazi velikog njemačkog ovčara, zaostalog iz Drugog svjetskog rata. Pas živi samotno u divljini. Dječak se ubrzo sprijateljuje sa psom, međutim žitelji sela vjeruju da se radi o opasnom vuku kojeg treba ubiti. Dječak zbog toga strahuje za svog ljubimca te mu skrivećki nosi hranu u planinu. Pas ga u jednoj prilici čak spašava od vuka. Uvjereni da je baš taj samotnjak poklao ovce u jednom toru, seljaci započinju hajku… 

Ovo je ujedno i debitantska uloga mladog Slavka Štimca. Film otvara mnoge zanimljive teme, kako one o odnostima čovjeka i životinje, kultiviranog i divljeg, tako i o teretima prošlosti koji se prenose generacijski. 

Tim Burton, 1994., US, 127

Ed Wood: Najbolje o najgorem
Najgori redatelj svih vremena Edward D. Wood mlađi dobio je najbolji mogući film o svome liku i djelu. "Ed Wood" (1994.) savršena je posveta dobrom lošem filmaštvu čovjeka iz naslova, autora živopisnih ostvarenja poput "Glen Or Glenda", "Bride Of The Monster", "Plan 9 From Outer Space"... Film traži i pronalazi dobro u lošem, viziju u iluziji i deluziji, odajući počast Woodu i redateljsko-amaterskim sanjarima poput njega koji su snimali vlastite snove pa kakvi god bili da bili. Možda "Ed Wood" ne bi bio takav da film nije režirao Tim Burton nakon "Bubimira", "Batmana", "Edwarda Škarorukog" i "Batman se vraća", tj. da neslavnog redatelja nije odglumio entuzijastični Johnny Depp u jednoj od njegovih najboljih uloga. Naime, Burton se afirmirao u ulozi režisera naklonjena autsajderima, neobičnim likovima teško uklopljivima u društvo. Wood je bio burtonovski lik, a Orson Welles mu je bio uzor, iako "Glen Or Glenda" nije bio novi "Citizen Kane", već njegova polarna suprotnost. Pa ipak, Wood je s debijem pretkazao čitav niz filmova o muškarcima u suknjama ("Neki to vole vruće", "Tootsie", "Mrs. Doubtfire", "Junior") i progovorio o transrodnoj i transvestitskoj kulturi davno prije vremena, kao što je i Burton s "Edom Woodom" najavio interes za filmove o "majstorima loših filmova" ("Bowfinger", "The Disaster Artist"). Neki njegovi uratci jesu imali suludu montažu, tj. inkorporirane ostatke ostataka dokumentarnih snimaka vojnih bitaka, stampeda krda bizona itd., ali na takav nepovezani tok filmske svijesti može se naići i godinama kasnije u pojedinim umjetničkim festivalskim filmovima samovažnih redatelja s vječnom težnjom ka realizmu, makar po cijenu filmičnosti. Određenom realizmu je, moglo bi se reći, težio i Wood. Kad se poljulja kulisa na setu, Wodov snimatelj traži ponavljanje kadra, ali Wood odbije repeticiju uz objašnjenje "Dobro je. Stvarno je.". On nikad nije tražio ponavljanje kadra, pa makar radi zaštite, već bi zvao "rez" uz dodatak "(bilo je) savršeno". U Woodovoj glavi je bilo savršeno: on je snimao filmove baš onakve kakve je htio, bio iskren u tome i njegov entuzijazam je zarazan i nepokolebljiv. Tom i takvom Woodu se Burton divi, sagledavajući film ne samo kao najljepšu iluziju koju je čovjek izmislio, već i deluziju. Redatelj je dječje zaigran i, poput Wooda, snima film raširenih, nasmijanih očiju u kojima se mjesta nađe i za poneku suzu kad je u kadru "potrošena babaroga", stari i oronuli Bela Lugosi (dobitnik Oscara Martin Landau), zvijezda klasičnog Hollywooda ugasla u vremenu kad gledatelje, zvuči vizionarski, "zanimaju samo golemi kukci". Utoliko, "Ed Wood" je vjerojatno i najosobniji Burtonov film: redatelj se odrekao honorara kako bi ga snimio u crno-bijeloj tehnici, što je odbilo studio Columbia, a na čemu je inzistirao dok mu u susret nije izašao Touchstone Pictures. Monokromna fotografija je pogođena i perfektno evocira Woodova ostvarenja koja Burton (re)kreira do savršenstva, kao i slikovnost kinematografije pedesetih. Rez. Savršeno.

Marko Njegić

Filip Peruzović, 2024. HR, 79'
ULOGE: Filip Šovagović, Nina Violić, Vinko Kraljević

Nakon smrti majke, sredovječni brat i sestra koji se nisu vidjeli godinama provode tri dana čisteći svoj obiteljski dom - kao i svoj odnos. Polako se opet počinju ponašati kao djeca.

Film je crnohumorna drama koja kroz jednostavan, ali efektan filmski jezik istražuje složenosti obiteljskih odnosa.

Filmski portal Cineuropa opisao je film kao 'dirljiv i promišljen prikaz obiteljskih odnosa koji se ističe autentičnošću i suptilnošću, i u kojem Filip Šovagović i Nina Violić blistaju kao posvađani brat i sestra'

Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 119'
Uloge: Andrea Bræin Hovig, Tayo Cittadella Jacobsen, Marte Engebrigtsen

Pragmatična liječnica Marianne i suosjećajni medicinski tehničar Tor naoko su posve različiti. No jedna im je stvar zajednička, oboje izbjegavaju konvencionalne veze. Kada se jedne večeri sretnu na trajektu, Tor, koji tamo često provodi večeri u usputnim susretima s muškarcima, prepričava Marianne svoja spontana intimna iskustva. Zaintrigirana, Marianne i sama počne propitivati društvene norme postavljene oko ideje ljubavi. Ova topla, realistična i slojevita drama novi je film norveškog redatelja Daga Johana Haugeruda, a zapravo dio trilogije koju čine naslovi „Seks“, „Ljubav“ i „Snovi“ od kojih je potonji pobijedio na ovogodišnjem festivalu u Berlinu.
Premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, film je i dobitnik niza nagrada po veleikim festivalima.
Međunarodni filmski festival u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)

Ivan Ramljak, 2025. HR, 99'

Godine 1991. na ulazu u Tenju ubijen je Josip Reihl Kir, načelnik Osječke policije, čovjek posvećen pregovorima i izbjegavanju rata. Mirotvorac je priča o posljednjih nekoliko mjeseci njegova života u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti, ispričana kroz izjave nekoliko svjedoka i pomoću arhivskih materijala iz tog doba. I danas, nakon više od trideset godina, mnogi su elementi tog ubojstva nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci – nepoznati.

Autor Ivan Ramljak jedan je od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, prepoznatljiv po svom osebujnom pristupu povijesnim temama.

Pokretač je Human Rights Film Festivala, uređivao je i vodio Kratki utorak, program kratkog filma u kinu Tuškanac u Zagrebu, a od 2016. do 2023. bio je umjetnički direktor Tabor film festivala. Od 2022. jedan je od selektora za kratki film na Rotterdam Film Festivalu, kao i skaut za dugometražne filmove s područja bivše Jugoslavije. Dosad je režirao 9 kratkih, 1 srednjometražni i 3 dugometražna filma, uglavnom dokumentarnog karaktera. Njegovi filmovi Kino otok, Dom boraca, Mezostajun, O jednoj mladosti i El Shatt - nacrt za utopiju prikazani su na više od 80 festivala diljem svijeta (IFFR, Cinéma du réel, Dok Leipzig, Sarajevo, Dokufest...), na kojima su osvojili niz nagrada.     

(Zagreb Dox)

Filip Peruzović, 2024. HR, 79'
ULOGE: Filip Šovagović, Nina Violić, Vinko Kraljević

Nakon smrti majke, sredovječni brat i sestra koji se nisu vidjeli godinama provode tri dana čisteći svoj obiteljski dom - kao i svoj odnos. Polako se opet počinju ponašati kao djeca.

Film je crnohumorna drama koja kroz jednostavan, ali efektan filmski jezik istražuje složenosti obiteljskih odnosa.

Filmski portal Cineuropa opisao je film kao 'dirljiv i promišljen prikaz obiteljskih odnosa koji se ističe autentičnošću i suptilnošću, i u kojem Filip Šovagović i Nina Violić blistaju kao posvađani brat i sestra'

Ivan Ramljak, 2025. HR, 99'

Godine 1991. na ulazu u Tenju ubijen je Josip Reihl Kir, načelnik Osječke policije, čovjek posvećen pregovorima i izbjegavanju rata. Mirotvorac je priča o posljednjih nekoliko mjeseci njegova života u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti, ispričana kroz izjave nekoliko svjedoka i pomoću arhivskih materijala iz tog doba. I danas, nakon više od trideset godina, mnogi su elementi tog ubojstva nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci – nepoznati.

Autor Ivan Ramljak jedan je od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, prepoznatljiv po svom osebujnom pristupu povijesnim temama.

Pokretač je Human Rights Film Festivala, uređivao je i vodio Kratki utorak, program kratkog filma u kinu Tuškanac u Zagrebu, a od 2016. do 2023. bio je umjetnički direktor Tabor film festivala. Od 2022. jedan je od selektora za kratki film na Rotterdam Film Festivalu, kao i skaut za dugometražne filmove s područja bivše Jugoslavije. Dosad je režirao 9 kratkih, 1 srednjometražni i 3 dugometražna filma, uglavnom dokumentarnog karaktera. Njegovi filmovi Kino otok, Dom boraca, Mezostajun, O jednoj mladosti i El Shatt - nacrt za utopiju prikazani su na više od 80 festivala diljem svijeta (IFFR, Cinéma du réel, Dok Leipzig, Sarajevo, Dokufest...), na kojima su osvojili niz nagrada.     

(Zagreb Dox)

Brian De Palma,1984. US 114'

'Striptiz smrti': Prozor u De Palmino dvorište
Voajeristička filmografija velikog Briana De Palme dosegnula je kulminaciju u "Striptizu smrti" ("Body Double", 1984.). Podcijenjeni triler osamdesetih je esencijalni De Palma. Možda i ultimativni uradak najvećeg redateljskog voajera u povijesti kinematografije, učenika-odlikaša iz škole "majstora napetosti" Alfreda Hitchcocka. Novi susret s filmom imao je svojevrsni učinak otkrivanja skrivenog dragulja De Palmina opusa. "Striptiz smrti" to i jest budući da je prilično zanemaren, moguće i zato što je nastao u periodu između dvaju najzvučnijih redateljevih ostvarenja u uhu šire publike – glasovitog "Lica s ožiljkom" i hita "Nedodirljivi". Sve što De Palmu čini De Palmom nalazi se u "Body Double": virtuozna režija, stilizacija, filmofilija, dekonstrukcija, provokacija, subverzija. Priča je sastavljena od dijelova Hitchcockova "Prozora u dvorište" i "Vrtoglavice", uz referencije na još neke njegove klasike ("Nepoznati iz Nord Ekspresa", "Nazovi M radi umorstva", "Ptice"), pa i De Palmine "hičkokovske" trilere ("Sestre", "Opsesija", "Odjevena da ubije"), a pokreću je voajerizam i nasilje isprepleteni u "meta" formi filma unutar filma. Glavni muški lik je Jake Scully (Craig Wasson) iz Los Angelesa, "B" glumac neskrivenih voajerskih sklonosti, a ženski – plavokosa zvijezda porno filmova umjetničkog imena Holly Body (Melanie Griffith). Kao i protagonisti klasika "Rear Window" i "Vertigo", Jake je ćiribimbaš i voli teleskopom promatrati prezgodnu ženu iz kuće preko puta Gloriju Revell (Deborah Shelton), ali pati od klaustrofobije umjesto vrtoglavice koja ga paralizira u uvodnoj sceni kad ne može izaći iz lijesa na snimanju vampirskog horora, nakon čega mu redatelj (Dennis Franz kao De Palmin supstitut) uruči otkaz. Loš dan za njega se nastavlja: po dolasku doma zateći će curu s drugim muškarcem, a ne može je izbaciti iz kuće jer je njezina. Ipak, na castingu će upoznati kolegu Sama (Gregg Henry) koji mu nesebično ustupi luksuznu kuću na brdu poviše L.A.-a dok je on u Seattleu. Kuća ima rotirajući krevet, ali i teleskop na balkonu za promatranje striptiza seksi susjede. Kad Jake prvi put pogleda kroz teleskop, lik i gledatelj podjednako padaju u trans u jednoj od najmagičnijih scena De Palmine karijere, zahvaljujući hipnotičnom, vrhunaravnom prožimanju slike i glazbe Pina Donaggija. Fascinantno je gledati kako se De Palma podiže priču na "meta" razinu s puno neuvijene filmofilije i dozom satire i ironije, otvarajući film na setu horora i prebacujući se na snimanje pornića u drugoj čarobnoj sceni, ovaj put ozvučenoj pjesmom "Relax" grupe Frankie Goes To Hollywood, ali i vraćajući se natrag, radeći puni krug. De Palma se poigrava se s gledateljima i onim što se gleda i snima u "Striptizu smrti", postavljajući i razbijajući filmsku iluziju misterioznog erotskog trilera u završnom "meta" preokretu filma u filmu unutar filma. Kadar filmske ekipe na snimanju pornića, na trenutak otkrivene u zrcalu, sugerira da je ovo "samo film", ali "Body Double" je više od toga. Prozor u De Palmino dvorište. Marko Njegić

Hana Jušić, Sonja Tarokić, Dario Juričan, Andrija Mardešić, 2013. HR 78'

Uloge: Marija Piliškić, Daria Lorenci, Mia Biondić, Karla Brbić, Rakan Rushaidat, Marko Cindrić, Ivan Glowatzky, Andrea Rogan, Hana Mahmuljin, Nina Mileta, Manuele Bajan, Branka Cvitković, Matej Pek, Tin Takač, Bojan Navojec, Damir Šaban, Filip Radoš, Ozren Grabarić, Boris Miholjević

Matea je dvanaestogodišnja grintavica koja želi da je njezina proslava rođendana učini popularnijom u školi.

Nera je djevojka na prekretnici kojoj bi incident ispred trgovačkog centra mogao dati novi pogled na stvari.

Miran je novopečeni muž, zet i uskoro otac koji pokušava prenijeti svoje stvari u svoj novi stan uz pomoć susjeda čiji životi počinju zagorčavati njegov vlastiti. Jedna zimska večer i troje susjeda u raspadu sistema.

Jasmila Žbanić, 2024.  BiH, 76'

Nakon što je osvijetlila ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. u filmovima kao što je Grbavica (2006.) i Quo Vadis, Aida? (2020), Jasmila Žbanić novim se filmom okreće dokumentarnoj formi kako bi rasvijetlila fascinantnu povijesnu osobu - Emerika Bluma.

Bosanski Židov mađarskog podrijetla, inžinjer koji je preživio zatočeništvo u Jasenovcu održavajući tamošnja energetska postrojenja, u posljeratnoj je, razorenoj, ruralnoj Bosni i Hercegovini stvorio veliku i uspješnu firmu koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita, upošljavala je 20.000 ljudi i izgradila  najveće građevine tadašnje  Afrike i Bliskog istoka. Cijelo to vrijeme njegova plaća je bila dvijetisućita po visini u poduzeću. To se poduzeće zvalo „Energoinvest“, a njegov direktor je bioEmerik Blum.

Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je poduzeća napravio gigantsku kompaniju poštujući model samoupravljanja.

Fascinantni arhivski snimci i suvremena svjedočanstva u otkrivaju Bluma kao humanog rukovoditelja i pronicljivog diplomata, koji spaja tehnološka znanja s razumijevanjem načina na koji politika nesvrstanosti može poslužiti međunarodnom uspjehu njegove tvrtke. Čineći to, Blum je također pomogao da se svijetu otvori nacija koja je bila uhvaćena u geopolitičko rivalstvo Hladnog rata. Neposredno prije svoje smrti 1984. godine, Blum je izabran za gradonačelnika Sarajeva. Očekivano, to je bilo vrijeme procvata grada.

Film je internacionalnu premijeru imao u veljači ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, u okviru prestižnog festivala Doc Fortnight.

Giuseppe Tornatore, 1988., IT, 155'

'Cinema Paradiso': Filmofilija i nostalgija kina 'Raj'
Pali se kinoprojektor. Snop svjetla lebdi iznad glava publike na putu do ekrana. Film može početi. Svjetlo iz projektora je pokretač svakog filma u kinu, ovog pogotovo. "Cinema Paradiso" (1988.) jedna je od najljepših posveta filmu i kinu, ljubavno pismo kinematografiji, gledanju pokretnih slika na velikom ekranu, muzici svjetlosti u mraku dvorane. Za režisera Giuseppea Tornatorea svjetlo je sve. On hvata snop svjetla poviše raznih generacija i profila gledatelja u kinu, od starijih ljudi do dječaka Salvatorea zvanog Toto (Salvatore Cascio). Kino ujedinjuje staro i mlado ispred ekrana, bogate i siromašne ljude, živopisne likove koji mogu napučiti i neki slično žanrirani nostalgični, magično-realistični film Federica Fellinija poput "Amarcorda". Nad svima se nadvija svjetlo projektora kao neka uzvišena sila, zvjezdana prašina koja im omogućava transportaciju na neko drugo, bolje, rajsko mjesto. Nije čudno da se Tornatoreovo kino zove "Pardiso" ("Raj"), niti da svjetlo projektora u najboljoj sceni filma pronalazi put dalje od ekrana i izlazi napolje prolazeći preko zidova i prozora do ulice i trga, gdje će reflektirati slike na površini zgrade. Čudesna scena potencira magiju filma i kina koju ništa ne može nadmašiti. Tornatoreov autobiografski "Cinema Paradiso" je savršen podsjetnik na to, ali i na djetinjstvo koje stariji kino(filmo)fili mogu ponovno proživljavati sa Salvatoreom. Jer, Salvatore je jedan od nas. Mi smo on. Iako je Salvatore generacijski bliži našim roditeljima (radnja se u flešbekovima odmotava tijekom četrdesetih i pedesetih), lako se, zbog univerzalne kakvoće "Cinema Paradisa", poistovijetiti s njegovim otkrivanjem čarolije filma i kina, zaljubljivanju na prvi pogled u pokretne slike. Kino je njegov drugi dom, a filmovi su mu zamjenski roditelji. Kad Salvatorea pitaju "Išao si u kino?", prigovaraju mu "Ti i tvoji filmovi" i konstatiraju "Govori samo o kinu", to je nešto što je vjerojatno svaki filmofil čuo u nekoj fazi odrastanja, kad se trajno zarazio magijom kinematografije. Kao mladić (tad ga glumi Marco Leonardi) Salvatore se zaljubljuje u lijepu Elenu (Agnese Nano), ali "Cinema Paradiso" je romantičan film o njegovoj ljubavi s kinom. Zato najbolji dijelovi "Cinema Paradisa" otpadaju na djetinstvo i adolescenciju malog Salvatorea koji je čuvao džeparac za kino i radije pogledao film nego nešto pojeo (zvuči poznato?). Djetinjstva i adolescencije prisjeća se sredovječni Salvatore (Jacques Perrin), redatelj, nakon što na početku priče dobije vijest da je Alfredo umro. Evokativna Salvatoreova sjećanja na djetinjstvo i adolescenciju, dodatno osnažena sjajnom glazbom Ennija Morriconea, postaju sjećanja filmofila jer proživjeli su nešto slično. U emotivno ekstatičnoj završnici "Cinema Paradisa", film se vrti poput života na ekranu kina. Stariji Salvatore sa suzama u očima gleda vrpcu s izbačenim poljupcima svih filmova prikazanih u kinu i u mislima premotava minule godine. Život je film i film je život u "Cinema Paradisu".

Marko Njegić

Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin

Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.

Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.

Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.

Slobodan Maksimović, 2024. SL, HR, 115'

Praslovan je emotivan i inspirativan biografski film koji prati život i karijeru Zorana Predina. Film otkriva Predinov put od mladosti u Mariboru, gdje se počeo baviti glazbom, do vrhunca slave s bendom Lačni Franz i solo karijere koja ga je učinila ikonom glazbene scene. Kroz retrospektivu njegovih najvećih hitova pokazuje kako su njegove pjesme odražavale društvene promjene i osobne preokrete. Završava intimnim pogledom na Predinov život, uključujući uspone i padove te utjecaj koji je imao na svoju obitelj i prijatelje.

Redatelj Slobodan Maksimović diplomirao je filmsku režiju na Akademiji u Ljubljani. Režirao je više od 35 filmova i serija različitih formata i žanrova, a za mnoge je od njih napisao i scenarij. Njegovi su filmovi prikazani na raznim međunarodnim festivalima i osvojili su 47 nagrada.
Iz filmografije se izdvajaju dugometražni igrani filmovi Hvala za Sunderland (2012), Nika (2016) i Kapa (2022), dokumentarni filmovi Tehnika ljudstvu (2014) i Praslovan (2024) te kratki film Nevidljiva ruka Adama Smitha (2017). Televizijska igrana serija Primeri inspektora Vrenka (2021-2024) bila je najgledanija krimi serija na nacionalnoj televiziji u Sloveniji.

(Zagreb Dox)

Slobodan Maksimović, 2024. SL, HR, 115'

Praslovan je emotivan i inspirativan biografski film koji prati život i karijeru Zorana Predina. Film otkriva Predinov put od mladosti u Mariboru, gdje se počeo baviti glazbom, do vrhunca slave s bendom Lačni Franz i solo karijere koja ga je učinila ikonom glazbene scene. Kroz retrospektivu njegovih najvećih hitova pokazuje kako su njegove pjesme odražavale društvene promjene i osobne preokrete. Završava intimnim pogledom na Predinov život, uključujući uspone i padove te utjecaj koji je imao na svoju obitelj i prijatelje.

Redatelj Slobodan Maksimović diplomirao je filmsku režiju na Akademiji u Ljubljani. Režirao je više od 35 filmova i serija različitih formata i žanrova, a za mnoge je od njih napisao i scenarij. Njegovi su filmovi prikazani na raznim međunarodnim festivalima i osvojili su 47 nagrada.
Iz filmografije se izdvajaju dugometražni igrani filmovi Hvala za Sunderland (2012), Nika (2016) i Kapa (2022), dokumentarni filmovi Tehnika ljudstvu (2014) i Praslovan (2024) te kratki film Nevidljiva ruka Adama Smitha (2017). Televizijska igrana serija Primeri inspektora Vrenka (2021-2024) bila je najgledanija krimi serija na nacionalnoj televiziji u Sloveniji.

(Zagreb Dox)

Sonja Prosenc, 2024. SI, IT, HR, NO, RS, 122'

Uloge: Marko Mandić, Aliocha Schneider, Katarina Stegnar, Mila Bezjak, Judita Franković, Brdar Jure, Henigman Borja, Repe Novak, Ana Đurić - Konstrakta, Kristoffer Joner

Automobil je zahvaćen plamenom uz cestu. Usred kaosa i straha prolazi drugi automobil, netaknut događajem koji se odvija pored njega. U njemu se vozi obitelj koja djeluje savršeno i ne zaustavlja se kako bi pomogla. Tko su ti ljudi koji odlučuju ne stati? Obiteljska terapija vrti se oko slovenske nouveau riche obitelji koja živi u staklenoj kući, isijavajući ravnodušnu superiornost.

Mladi stranac koji stiže u njihov dom narušava delikatan balans obiteljske dinamike i otkriva disfunkcionalne odnose obitelji skrivene ispod površine - Olivijina gušeća prezaštitnička skrb prema svojoj tinejdžerskoj kćeri, Agati; Aleksandrov bijeg u fantazije o obiteljskom putovanju svemirom; tajna skrivena ispod Agatine perike. Film ne samo da propituje postupke onih koji se ne zaustavljaju kako bi pomogli nekome - također istražuje razloge njihovih izbora. Boje li se suočavanja sa vlastitim ranjivostima ili je to naučena ravnodušnost, simptom šire društvene bolesti? Obiteljska terapija premijerno je prikazana u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Tribeci, i dobitnik je više nagrada.

Sonja Prosenc, 2024. SI, IT, HR, NO, RS, 122'

Uloge: Marko Mandić, Aliocha Schneider, Katarina Stegnar, Mila Bezjak, Judita Franković, Brdar Jure, Henigman Borja, Repe Novak, Ana Đurić - Konstrakta, Kristoffer Joner

Automobil je zahvaćen plamenom uz cestu. Usred kaosa i straha prolazi drugi automobil, netaknut događajem koji se odvija pored njega. U njemu se vozi obitelj koja djeluje savršeno i ne zaustavlja se kako bi pomogla. Tko su ti ljudi koji odlučuju ne stati? Obiteljska terapija vrti se oko slovenske nouveau riche obitelji koja živi u staklenoj kući, isijavajući ravnodušnu superiornost.

Mladi stranac koji stiže u njihov dom narušava delikatan balans obiteljske dinamike i otkriva disfunkcionalne odnose obitelji skrivene ispod površine - Olivijina gušeća prezaštitnička skrb prema svojoj tinejdžerskoj kćeri, Agati; Aleksandrov bijeg u fantazije o obiteljskom putovanju svemirom; tajna skrivena ispod Agatine perike. Film ne samo da propituje postupke onih koji se ne zaustavljaju kako bi pomogli nekome - također istražuje razloge njihovih izbora. Boje li se suočavanja sa vlastitim ranjivostima ili je to naučena ravnodušnost, simptom šire društvene bolesti? Obiteljska terapija premijerno je prikazana u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Tribeci, i dobitnik je više nagrada.

Trey Edward Shults, 2025. US, 115'
Uloge: The Weeknd, Jenna Ortega, Barry Keoghan 

Ova visoko konceptualna, poluautobiografska dekonstrukcija „čudovišta slave”, prožeta je privlačnim ritmovima i noir atmosferom. Prati svjetsku glazbenu zvijezdu Abela Tesfayea, kojeg tumači svjetska glazbena zvijezda The Weeknd, kojeg muči nesanica, ne rubu je nervnog sloma, i biva uvučen u urbanu odiseju sa ženom koju upozna usput. Film je mješavina trilera i drame, a u glavnim ulogama angažirane su dvije trenutno najprominentnije mlade zvijezde - Jenna Ortega i Barry Keoghan 

Trey Edward Shults, 2025. US, 115'
Uloge: The Weeknd, Jenna Ortega, Barry Keoghan 

Ova visoko konceptualna, poluautobiografska dekonstrukcija „čudovišta slave”, prožeta je privlačnim ritmovima i noir atmosferom. Prati svjetsku glazbenu zvijezdu Abela Tesfayea, kojeg tumači svjetska glazbena zvijezda The Weeknd, kojeg muči nesanica, ne rubu je nervnog sloma, i biva uvučen u urbanu odiseju sa ženom koju upozna usput. Film je mješavina trilera i drame, a u glavnim ulogama angažirane su dvije trenutno najprominentnije mlade zvijezde - Jenna Ortega i Barry Keoghan 

John McTiernan, 1993., US, 130'

Posljednji akcijski junak: Purpurna ruža Schwarzeneggera
Mnogi nezasluženo pamte McTiernanova "Posljednjeg akcijskog junaka" ("Last Action Hero", 1993.) po onomad medijski prenapuhanom dvoboju box-office titana Spielberga i Schwarzeneggera u kojem je potonji izvukao deblji kraj. Analogni Schwarzenegger je na filmu pobijedio CGI Terminatora ("Terminator 2"), ali u stvarnosti nije mogao izići na kraj s digitalnim dinosaurima koji traže najmodernije digitalno kino. Ironično, "Posljednji akcijski junak" upravo je prorokovao takvu filmsku zbilju. Staro kino u kojem se na početku filma vrti “Jack Slater III“ nalazi se pred zatvaranjem i tu će doći neki multipleks. A kad besmrtni Slater iz "Jacka Slatera IV" iskorači u naš stvarni svijet gdje "stvari stoje drukčije" i "negativci mogu pobijediti", on će posumnjati u svoje sposobnosti s obzirom da je lišen moći kakve ima na kinoekranu, pa i suočiti se sa smrtnosti. Na trenutke u Slatera kao da sumnja i njegov najveći fan Danny (Austin O'Brien), iako u filmu vjeruje u junaka kao u Boga. "Nećeš umrijeti dok ti zarada filmova ne počne padati", tješi on Slatera. Već po toj rečenici jasno je da je "Last Action Hero" onda bio prepametan i preslojevit za vlastito dobro kao "akcijska" inačica "Purpurne ruže Kaira" Woodyja Allena. Akcijskom heroju McTiernan dopušta da otkrije kako je izmišljen i da mu je čitav život film u kojem mora dizati zgrade u zrak itd. jer tako pišu scenaristi, poput koscenarista ovog filma Shanea Blacka ("Smrtonosno oružje", "Prljavi igraju prljavo"). "Meta" komponenta doseže vrhunac u fascinantnoj sceni kad se Schwarzeneggerov Slater u zbiljskom svijetu, na svečanoj premijeri "Jacka Slatera IV", sretne s pravim Schwarzeneggerom. "Last Action Hero" predstavlja satirični komentar Schwarzeneggera na njegov imidž, ali izrečen s puno respekta prema vlastitim likovima i akcijskom žanru koji su on, McTiernan i Black oblikovali, a u kojem nakon bujne eksplozije junak biva lakše ozlijeđen, dok policajci stradavaju "dva dana do mirovine", kako gledajući "Jacka Slatera IV" predviđa Danny. U Dannyjevim filmofilskim očima vrti se cijeli film. Njegove oči trepere očaravajući čaroliju akcijskog filma u kojem je lako zamisliti i "jednog od prvih akcijskih junaka" Hamleta s kubankom u ustima i strojnicom u rukama. Tako je funkcionirao um klinca osamdesetih i devedesetih koji bi kad otvori oči vidio (akcijski) film. Dječje oči, ali i one odraslog djeteta pune su filma općenito kod McTiernana, od Bergmana do Formana. Presedan je za ljetni studijski blockbuster – onda i sada – da je u ovako direktnoj vezi s filmskom klasikom. Iz ekrana newyorškog art-kina izlijeće Smrt “Sedmog pečata“, obilato se parafrazira “Amadeus“ ("pokvareni" F. Murray Abraham je “onaj koji je ubio Mozarta“), a vremešni operater Nick (Robert Prosky) žali što nije iskoristio čarobnu ulaznicu da ga teleportira u filmove s Marilyn Monroe, Gretom Garbo i Jean Harlow. "Posljednji akcijski junak" je ljubavno pismo čitavoj kinematografiji i magiji kina kao zvijezdi vodilji filmofila poput Dannyja kojima je ulaznica putovnica za drugi svijet. McTiernanov prolaz u drugu dimenziju, između stvarnog i filmskog svijeta, sjaji kao svjetlo kinoprojektora.

Marko Njegić

Čejen Černić Čanak, 2025. HR, LT, SI 88'
Uloge: Lav Novosel, Andrija Žunac, Leon Grgić, Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović, Franka Mikolaci

Priča o zabranjenoj ljubavi, smještena u selo uz nabujale rijeke koje prijete poplavom. Slaven se vraća u mjesto zbog očeva pogreba i nehotično obnavlja ljubavnu vezu s prijateljem iz djetinjstva, sportašem Markom zbog kojeg ga je otac izbacio iz kuće.  

Zečji nasip drugi je dugometražni igrani film Čejen Černić Čanak (Uzbuna na Zelenom vrhu, 2017), u kojoj do izražaja ponovno dolaze njezina umješnost u stvaranju atmosfere i radu s glumcima. U domaćem kontekstu film je značajan i po izboru teme, kojoj pristupa suosjećajno i empatično, kao i izvrsnim nastupima Lava Novosela i Andrije Žunca u glavnim ulogama. Zečji nasip svjetsku je premijeru imao u programu Generation 14plus na Berinaleu.

„Riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.

Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.“

B.Picula, T-Portal

Damien Chazelle, US, 2022. 189'

Babilon: La La Land u ritmu ludila 
Dobrodošli na "najbolju zabavu u gradu". Nalazimo se u "gradu anđela" sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad su filmovi još uvijek bili nijemi, a Damien Chazelle udara frenetičan ritam filma i u strci predstavlja glavne likove. Oni su nepoznata mlada starleta Nellie LaRoy (Margot Robbie) koja je rođena da bude filmska zvijezda, Meksikanac Manny Torres (Diego Calva), podjednako zaljubljen u filmove poput nje, te zvijezda "silent movie" ere Jack Conrad (Brad Pitt) koji ulijeće u film pričajući talijanski i podsjećajući na glumčevu ulogu u "Nemilosrdnim gadovima". Manny i Nellie maštaju o tome da se nađu na snimanju filma i to će im se ostvariti. "Babilona" ("Babylon", 2022.) kronicira njihov uspon i pad u turbulentnom Hollywoodu na razmeđi dvadesetih i tridesetih, kad je nijemi film polako postajao prošlost, zajedno s njegovim zvijezdama, a zvučni sadašnjost i budućnost s nekim novim glumcima. Potpomognut propisnim budžetom od 78 milijuna dolara, Chazelle koristi strukturu sličnih epskih kronika nečijeg uspona i pada, poput Scorseseovih "Dobrih momaka", "Casina" i "Vuka s Wall Streeta" te "Kralja pornića" P.T. Andersona, nadmašujući potonja dva filma u ludilu, bombastičnosti i ekscesu. Likovi su prikazani kao potroš(e)ni kotačići u stroju kinematografije/filmske industrije koja je veća od njih, makar bili velike zvijezde kao Conrad i Nellie, inspirirani likom i djelom stvarnih hollywoodskih ličnosti Johna Gilberta i Clare Bow. Conrad je čovjek sve svjesniji da su dani njegove slave polako odbrojani, s čime Pitt kao da se poistovjećuje i zaranja na dah u melankoliju nakon što je bio svjedokom nečeg sličnog u filmu "Bilo jednom u... Hollywoodu". "Bit će još stotine Jackova Conrada, mene, ovih razgovora", govori mu novinarka Elinor St. John (Jean Smart) u ponajboljoj sceni "Babilona". Jasno je da Chazelle cilja na prolaznost hollywoodskih zvijezda, ali i njihovu vječnost jer za 50 godina Jacka će na "titravom ekranu" vidjeti neki klinac koji nije udahnuo svoj prvi dah kad je Conrad izdahnuo posljednji. Kinematografija je mukotrpan posao satkan od krvi, znoja i suza. Nellie više puta ponavlja scenu za koju je dobila upute "oči zasuze pa plačeš" i teško je izbrojati ukupan broj repeticija. Glumci i filmaši prolaze košmarno sito i rešeto da bi publika sanjala snove ispred platna i njihovo djelo, film, postalo besmrtno. Najbolje scene "Babylona", bravurozno režirane i glumljene, tiču se upravo toga, prikaza kaosa na setu, svega što je (bilo) potrebno da se par minuta filma ovjekovječi na kameri i da se snimi zvuk, odnosno koliko je snalaženja i improvizacije potrebno za stvaranje magije pokretnih slika i npr. snimanje ključnog kadra prije zalaska sunca. Chazelle u završnici "Babilona", ambijentiranoj u 1952., odaje dirljivu počast kinematografiji na tragu "Cinema Paradisa" kad se "Ples na kiši" u kinu pretopi u montažni kolaž niza filmova, od "Persone" do "Odiseje u svemiru", "Terminatora 2", "Jurskog parka", "Matrixa" i "Avatara". Filmova kakve Nellie i Jack nisu doživjeli.

Marko Njegić

Jasmila Žbanić, 2024.  BiH, 76'

Nakon što je osvijetlila ratne zločine počinjene tijekom raspada Jugoslavije između 1991. i 2001. u filmovima kao što je Grbavica (2006.) i Quo Vadis, Aida? (2020), Jasmila Žbanić novim se filmom okreće dokumentarnoj formi kako bi rasvijetlila fascinantnu povijesnu osobu - Emerika Bluma.

Bosanski Židov mađarskog podrijetla, inžinjer koji je preživio zatočeništvo u Jasenovcu održavajući tamošnja energetska postrojenja, u posljeratnoj je, razorenoj, ruralnoj Bosni i Hercegovini stvorio veliku i uspješnu firmu koja je poslovala širom svijeta s milijardama dolara profita, upošljavala je 20.000 ljudi i izgradila  najveće građevine tadašnje  Afrike i Bliskog istoka. Cijelo to vrijeme njegova plaća je bila dvijetisućita po visini u poduzeću. To se poduzeće zvalo „Energoinvest“, a njegov direktor je bioEmerik Blum.

Koristeći specifičan položaj Jugoslavije koja nije pripadala ni istočnom ni zapadnom političkom bloku, firma je djelovala prema jedinstvenom poslovnom modelu temeljenom na sudjelovanju radnika u upravljanju i dobiti. Emerik Blum od malog je poduzeća napravio gigantsku kompaniju poštujući model samoupravljanja.

Fascinantni arhivski snimci i suvremena svjedočanstva u otkrivaju Bluma kao humanog rukovoditelja i pronicljivog diplomata, koji spaja tehnološka znanja s razumijevanjem načina na koji politika nesvrstanosti može poslužiti međunarodnom uspjehu njegove tvrtke. Čineći to, Blum je također pomogao da se svijetu otvori nacija koja je bila uhvaćena u geopolitičko rivalstvo Hladnog rata. Neposredno prije svoje smrti 1984. godine, Blum je izabran za gradonačelnika Sarajeva. Očekivano, to je bilo vrijeme procvata grada.

Film je internacionalnu premijeru imao u veljači ove godine u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku, u okviru prestižnog festivala Doc Fortnight.

Michael Mann, 1995., US, 170'
ULOGE: Al Pacino, Robert De Niro, Val Kilmer, Jon Voight, Tom Sizemore, Diane Venora

Michael Mann ( Posljednji Mohikanac, Probuđena savjest...) majstor je priča kojima atraktivna fabula služi kao alat za prikaze složenih karaktera, moralnih dvojbi, i izgradnju kompleksnih, vizualno impresivnih svjetova. „Vrućina“ je jedan od njegovih najboljih filmova, u kojemu su te osobine dosegle epske dimenzije.

Fabula je u osnovi jednostavna. Pljačka blindiranog vozila krene po zlu, čuvari bivaju ustreljeni, a pljačkaši bježe sa miljunskim plijenom, vlasništvom kompanije koja pere novac od trgovine drogom. Ono što će film učiniti velikim djelom sedme umjetnosti leži u detaljnim potrtretima ličnosti, njihovih privatnih i profesionalnih strana, sučeljavanjima karaktera i pažljivo dizajniranim sekvencama koje pridonose drami i atmosferi .

Profesionalni pljačkaš ima samo jedno pravilo - ne vezuje se nizašta što ne može ostaviti za sobom unutar 30 sekundi. Uskoro će u njegov život ući Eady.

Pomoćnik je ovsnik o kockanju, drugi je novajlija i obiteljski čovjek. Policajac je tvrdokorni pripadnik snaga reda, ali istovremeno nesretan suprug i zabrinut otac.

Nikad ništa nije jednodimenzionalno, svi se konci isprepliću u složenom narativu, a tragedija i melodrama prirodno slijede razvoj likova i njihovih postupaka. 

Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 125'
Uloge:Thorbjørn Harr, Jan Gunnar Røise, Siri Forberg

Sva tri filma iz trilogije »Seks – Snovi – Ljubav« u kojoj se Haugerud bavi odnosima među ljudima i seksualnošću,naveliko su nagrađivani na festivalima. „Seks“ je dobitnik nagrade ekumenskog žirija, nagrade Europa Cinemas Label te C.I.C.A.E. na festivalu u Berlinu te dobitnik četiri norveške nagrade Amanda, uključujući i onu za najbolju režiju i scenarij. „Snovi“ su nagrađeni Zlatnim medvjedom za najbolji film ovogodišnjeg Berlinalea kao i nagradom žirija FIPRESCI-ja, dok je „Ljubav“ (također ovaj mjesec na repertoaru Kinoteke)nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)

U ovom filmu dva dimnjačara se suočavaju s iskustvima koja potresaju njihove predodžbe o seksualnosti i rodu. Jedan ima intimni susret s muškarcem, ali ga ne vidi kao homoseksualan čin ni izdaju. Drugi, kroz snove u kojima se pojavljuje kao žena, počinje preispitivati vlastiti identitet... 
Kroz duhovite dijaloge, suptilan humor i izvrsne glumačke izvedbe, film istražuje kako se muškost oblikuje i propituje unutar okvira suvremenih norveških društvenih normi.
Radi se o pronicljivoj i kompleksnoj karakternoj studiji, u kojoj Haugerlund pametnim dijalozima, humorom i izvrsnim glumačkim nastupima istražuje društvene norme u suvremenom društvu.

Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin

Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.

Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.

Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.

Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin

Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.

Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.

Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.

Ivan Ramljak, 2025. HR, 99'

Godine 1991. na ulazu u Tenju ubijen je Josip Reihl Kir, načelnik Osječke policije, čovjek posvećen pregovorima i izbjegavanju rata. Mirotvorac je priča o posljednjih nekoliko mjeseci njegova života u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti, ispričana kroz izjave nekoliko svjedoka i pomoću arhivskih materijala iz tog doba. I danas, nakon više od trideset godina, mnogi su elementi tog ubojstva nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci – nepoznati.

Autor Ivan Ramljak jedan je od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, prepoznatljiv po svom osebujnom pristupu povijesnim temama.

Pokretač je Human Rights Film Festivala, uređivao je i vodio Kratki utorak, program kratkog filma u kinu Tuškanac u Zagrebu, a od 2016. do 2023. bio je umjetnički direktor Tabor film festivala. Od 2022. jedan je od selektora za kratki film na Rotterdam Film Festivalu, kao i skaut za dugometražne filmove s područja bivše Jugoslavije. Dosad je režirao 9 kratkih, 1 srednjometražni i 3 dugometražna filma, uglavnom dokumentarnog karaktera. Njegovi filmovi Kino otok, Dom boraca, Mezostajun, O jednoj mladosti i El Shatt - nacrt za utopiju prikazani su na više od 80 festivala diljem svijeta (IFFR, Cinéma du réel, Dok Leipzig, Sarajevo, Dokufest...), na kojima su osvojili niz nagrada.     

(Zagreb Dox)

Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 125'
Uloge:Thorbjørn Harr, Jan Gunnar Røise, Siri Forberg

Sva tri filma iz trilogije »Seks – Snovi – Ljubav« u kojoj se Haugerud bavi odnosima među ljudima i seksualnošću,naveliko su nagrađivani na festivalima. „Seks“ je dobitnik nagrade ekumenskog žirija, nagrade Europa Cinemas Label te C.I.C.A.E. na festivalu u Berlinu te dobitnik četiri norveške nagrade Amanda, uključujući i onu za najbolju režiju i scenarij. „Snovi“ su nagrađeni Zlatnim medvjedom za najbolji film ovogodišnjeg Berlinalea kao i nagradom žirija FIPRESCI-ja, dok je „Ljubav“ (također ovaj mjesec na repertoaru Kinoteke)nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)

U ovom filmu dva dimnjačara se suočavaju s iskustvima koja potresaju njihove predodžbe o seksualnosti i rodu. Jedan ima intimni susret s muškarcem, ali ga ne vidi kao homoseksualan čin ni izdaju. Drugi, kroz snove u kojima se pojavljuje kao žena, počinje preispitivati vlastiti identitet... 
Kroz duhovite dijaloge, suptilan humor i izvrsne glumačke izvedbe, film istražuje kako se muškost oblikuje i propituje unutar okvira suvremenih norveških društvenih normi.
Radi se o pronicljivoj i kompleksnoj karakternoj studiji, u kojoj Haugerlund pametnim dijalozima, humorom i izvrsnim glumačkim nastupima istražuje društvene norme u suvremenom društvu.

Čejen Černić Čanak, HR, 2017., 81'
Uloge: Marko Tocilj, Alex Rakoš, Jan Pentek, Tin Gregorić, Jakov Piljek, Lucija Philips, Sara Čolaković, Toma Serdarević, Dora Bilić, Dijana Vidušin, Ozren Grabarić

Koko i njegovi prijatelji provode ljetne praznike na obalama jezera uz idilični Zeleni Vrh, družeći se i igrajući. Bajkovitu seosku idilu naruše neobični događaji koji uznemire i djecu i sve seljane: kradljivci pod okriljem noći pljačkaju kuću za kućom, odnoseći sve vrijedno što im dođe pod ruke. Kada se policija ogluši na prijave odraslih, djeca odluče uzeti stvar u svoje ruke i razotkriti lopove.

Peter Bogdanovich, 1971. US, 118'

Posljednja kino predstava: Filmofilija u vremenu 
"Posljednja kino predstava" ("The Last Picture Show", 1971.) vizualno-stilski izgleda kao nešto što je moglo igrati u kinima 1951., kad se radnja filma i odvijala. Dvojna vremenska pripadnost (1951., 1971.) čini "Posljednju kino predstavu" bezvremenim, vječnim klasikom američke kinematografije. Peter Bogdanovich je postavio sjetni, nostalgični film o (s)mjeni i prolasku vremena, svijeta i života na razmeđu starog i novog koje će i samo ubrzo postati staro jer dolazi nešto novije. Pedesetih je to bila televizija, osamdesetih video, danas streaming, a sutra će biti tko zna što. Priča filma se odvija u zoru televizijskog "booma", tj. u osvit Korejskog rata kojeg će zamijeniti Vijetnam, kao što će "novi Hollywood" sedamdesetih zamijeniti blockbusteri osamdesetih, nezavisnjaci devedesetih itd. Uloga kina iz naslova filma, lociranog u srcu sjevernoteksaškog gradića Anarene, iznimno je simbolična, od smjene filmova/plakata na repertoaru do njegove posljednje kino predstave i trajnog gašenja projektora. Kino u vlasništvu Sama zvanog Lav (Ben Johnson, nagrađen Oscarom za ovu ulogu) jedino drži na životu umirući gradić. Kad kino umre, grad umire s njime. Kadar kina otvara i zatvara film, oslikavajući promjenu i protok vremena. Kamera u prvom kadru najprije snima kino, "Royal", pa tek onda polako okreće pogled na lijevu stranu da prikaže ostatak gradića i likove koji će se ljubiti u zadnjem redu kina. "Što vas dvoje radite u mraku?", slijedi pitanje, premda je odgovor poznat, kao što ga zna svatko tko je imao neki svoj "Royal". Ovo je film za sve koji su se ljubili u zadnjem redu kina, ali i ljubili kino kao takvo do posljednje zrake svjetla u projektoru. Scene u kinu podsjećaju na slične prizore u "Amarcordu" Federica Fellinija. Na neki način "The Last Picture Show" jest Bogdanovichev "Amarcord", ali utemeljen na nekom osobnom mladenačkom iskustvu doživljenom ispred i iza velikog ekrana života. Filmofilija se vidi u svakom kadru filma, ljubav prema vesternu utjelovljenom u veteranu Johnsonu i "noiru" (crno-bijela igra svjetla i sjene na licima ljubavnika koje će osvijetliti farovi automobila), ali najviše kinu. "Ako ne pogledate film na velikom ekranu, niste ga istinski pogledali. Pogledali ste tek verziju tog filma, ali ga niste pogledali", izjava je Bogdanovicha koji je ovdje spojio najbolje od "zlatnog doba Hollywooda" i "novog Hollywooda". Klasici "zlatnog doba Hollywooda" vrte se na platnu "Royala", a svaki ima svoj simboličan značaj kroz film. Vestern će biti zadnji film prikazan u "Royalu" prije zatvaranja, mitski "Red River" s Johnom Wayneom. Kad Wayneov ostarjeli junak u završnici simbolično preda uzde mladom liku Montgomeryja Clifta ("Take 'em to Missouri, Matt"), a kamera ovjekovječi "the end" na platnu, uhvati posljednji snop projektora i u završnom kadru se zagleda u zatvoreno kino, osjećaj gubitka i kraja jedne epohe nadvija se nad filmom. Osjećaj je još veći nakon Bogdanovicheve smrti. Posljednja kino predstava jednog od posljednjih kino projekcionista je odigrana.

Marko Njegić

Trey Edward Shults, 2025. US, 115'
Uloge: The Weeknd, Jenna Ortega, Barry Keoghan 

Ova visoko konceptualna, poluautobiografska dekonstrukcija „čudovišta slave”, prožeta je privlačnim ritmovima i noir atmosferom. Prati svjetsku glazbenu zvijezdu Abela Tesfayea, kojeg tumači svjetska glazbena zvijezda The Weeknd, kojeg muči nesanica, ne rubu je nervnog sloma, i biva uvučen u urbanu odiseju sa ženom koju upozna usput. Film je mješavina trilera i drame, a u glavnim ulogama angažirane su dvije trenutno najprominentnije mlade zvijezde - Jenna Ortega i Barry Keoghan 

Emanuel Pârvu, 2024., RO, 115'
Uloge: Ciprian Chiujdea, Bogdan Dumitrache, Laura Vasiliu, Valeriu Andriuță, Ingrid Micu-Berescu

Sedamnaestogodišnji Adi provodi ljeto u svome rodnome selu na delti Dunava. Adi je gej, što u maloj zajednici ne prolazi nezapaženo. Jednoga dana napadnut je na ulici grada, no pravo nasilje počinje nakon fizičkog incidenta, kada ga obitelj i susjedi počnu ignorirati. Čak i roditelji uskraćuju podršku, a lokalni odnosi i koruptivne prakse isplivavaju na površinu. Usluge se traže i nude kako bi se izgladila situacija sa nasilnicima, a bolesti društva, zatucanog, iskvarenog i dvoličnog, razotkrivaju se kao gore i veće od bilo kakve „bolesti“ koju pripisuju pojedincu.

Tri kilometra od kraja svijeta sugestivno je istraživanje međuljudskih odnosa i socijalne dinamike u malim sredinama, koji se svojim stilom, atmosferom i pristupom naraciji uklapa u estetiku rumunjskog novog vala.

Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Cannesu, bio je rumunjski kandidat za Oscara, i pobjednik je prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.

George P. Cosmatos, 1993. US, 134'
Uloge: Kurt Russell, Val Kilmer, Michael Biehn, Sam Elliott, Dana Delany

"Tombstone", objavljen 1993. godine, ostaje jedan od najomiljenijih vesterna svih vremena, zahvaljujući snažnim izvedbama, duhovitim dijalozima i akcijskim scenama. Film prati legendarnog maršala Wyatta Earpa (Kurt Russell) koji se sa svojom braćom Virgilom (Sam Elliott) i Morganom (Bill Paxton) seli u brzorastući rudarski gradić Tombstone, Arizona, s namjerom da se obogati i napokon živi mirnim životom. Međutim, njihov dolazak ubrzo ih dovodi u sukob s opasnom bandom odmetnika poznatom kao "Kauboji", predvođenih zastrašujućim Curly Billom Brociusom (Powers Boothe) i hladnokrvnim Johnnyjem Ringom (Michael Biehn).

U Tombstone stiže i Wyattov stari prijatelj, smrtno bolestan, ali karizmatični kockar i revolveraš Doc Holliday (Val Kilmer), čija lojalnost i vještina s oružjem postaju ključni u nadolazećem sukobu. Napetost između Earpa i Kauboja eskalira nizom provokacija i nasilnih incidenata, kulminirajući slavnom pucnjavom kod O.K. Corrala. Iako kratkotrajna, ova bitka ostavlja trajne posljedice, potičući Wyattovu osvetničku misiju nakon tragičnih gubitaka njegove braće.

"Tombstone" briljira u nijansiranom prikazu likova. Kurt Russell utjelovljuje Wyatta Earpa kao odlučnog i pravednog čovjeka, dok Val Kilmer krade svaku scenu kao duhoviti i smrtonosni Doc Holliday, čije su replike postale legendarne. Kemija između Russella i Kilmera je izvanredna i čini srce filma.

Iako se temelji na stvarnim događajima, "Tombstone" uzima određene umjetničke slobode s vremenskim slijedom i detaljima radi dramatičnosti. Unatoč tome, film uspijeva uhvatiti duh Divljeg zapada i složene odnose između zakona i bezakonja. Bogati kostimi, autentični setovi i impresivna fotografija dodatno pridonose atmosferi. "Tombstone" nije samo akcijski vestern, već i priča o prijateljstvu, lojalnosti i cijeni pravde, što ga čini trajnim klasikom žanra.

Emanuel Pârvu, 2024., RO, 115'
Uloge: Ciprian Chiujdea, Bogdan Dumitrache, Laura Vasiliu, Valeriu Andriuță, Ingrid Micu-Berescu

Sedamnaestogodišnji Adi provodi ljeto u svome rodnome selu na delti Dunava. Adi je gej, što u maloj zajednici ne prolazi nezapaženo. Jednoga dana napadnut je na ulici grada, no pravo nasilje počinje nakon fizičkog incidenta, kada ga obitelj i susjedi počnu ignorirati. Čak i roditelji uskraćuju podršku, a lokalni odnosi i koruptivne prakse isplivavaju na površinu. Usluge se traže i nude kako bi se izgladila situacija sa nasilnicima, a bolesti društva, zatucanog, iskvarenog i dvoličnog, razotkrivaju se kao gore i veće od bilo kakve „bolesti“ koju pripisuju pojedincu.

Tri kilometra od kraja svijeta sugestivno je istraživanje međuljudskih odnosa i socijalne dinamike u malim sredinama, koji se svojim stilom, atmosferom i pristupom naraciji uklapa u estetiku rumunjskog novog vala.

Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Cannesu, bio je rumunjski kandidat za Oscara, i pobjednik je prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.

Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin

Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.

Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.

Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.

Martin Provost, 2023. FR, 122'
Uloge: Vincent Macaigne, Cécile de France, Stacy Martin, Anouk Grinberg,Grégoire Leprince-Ringuet, André Marcon, Philippe Richardin

Francuski umjetnik Pierre Bonnard, štićenik Claudea Moneta, 1893. godine upozna Marthe de Méligny, i ta samoproglašena aristokratkinja postaje temelj njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali i života. Pojavljuje se u mnogim njegovim djelima, ali ona je za njega više od muze: tijekom pet desetljeća, par će zajedno proći kroz različite turbulentne događaje, proživljavajući snažnu ljubav, ali i ljubomoru.

Martin Provost, redatelj hit-filma Kako biti dobra supruga, donosi jedinstvenu ljubavnu priču koja se krije iza umjetničkih djela, premijerno prikazanu na filmskom festivalu u Cannesu.

Film je podijeljen u četiri dijela zajedničkog života para: rani dani, 1914., 1918. i 1942.

Dag Johan Haugerud, 2024., Norveška, 119'
Uloge: Andrea Bræin Hovig, Tayo Cittadella Jacobsen, Marte Engebrigtsen

Pragmatična liječnica Marianne i suosjećajni medicinski tehničar Tor naoko su posve različiti. No jedna im je stvar zajednička, oboje izbjegavaju konvencionalne veze. Kada se jedne večeri sretnu na trajektu, Tor, koji tamo često provodi večeri u usputnim susretima s muškarcima, prepričava Marianne svoja spontana intimna iskustva. Zaintrigirana, Marianne i sama počne propitivati društvene norme postavljene oko ideje ljubavi. Ova topla, realistična i slojevita drama novi je film norveškog redatelja Daga Johana Haugeruda, a zapravo dio trilogije koju čine naslovi „Seks“, „Ljubav“ i „Snovi“ od kojih je potonji pobijedio na ovogodišnjem festivalu u Berlinu.
Premijerno prikazan na festivalu u Veneciji, film je i dobitnik niza nagrada po veleikim festivalima.
Međunarodni filmski festival u Tromsøu 2024 - nagrada FIPRESCI / Filmski festival u Veneciji 2024 - nominacija za nagradu Zlatni lav za najbolji film, nominacija za nagradu Queer Lion / Filmski festival u Göteborgu 2025 - nagrada za najbolju glumu (Andrea Bræin Hovig), nominacija za najbolji nordijski film, Merlinka festival 2024 - nominacija za najbolji film (nagrada žirija)

Čejen Černić Čanak, 2025. HR, LT, SI 88'
Uloge: Lav Novosel, Andrija Žunac, Leon Grgić, Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović, Franka Mikolaci

Priča o zabranjenoj ljubavi, smještena u selo uz nabujale rijeke koje prijete poplavom. Slaven se vraća u mjesto zbog očeva pogreba i nehotično obnavlja ljubavnu vezu s prijateljem iz djetinjstva, sportašem Markom zbog kojeg ga je otac izbacio iz kuće.  

Zečji nasip drugi je dugometražni igrani film Čejen Černić Čanak (Uzbuna na Zelenom vrhu, 2017), u kojoj do izražaja ponovno dolaze njezina umješnost u stvaranju atmosfere i radu s glumcima. U domaćem kontekstu film je značajan i po izboru teme, kojoj pristupa suosjećajno i empatično, kao i izvrsnim nastupima Lava Novosela i Andrije Žunca u glavnim ulogama. Zečji nasip svjetsku je premijeru imao u programu Generation 14plus na Berinaleu.

„Riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.

Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.“

B.Picula, T-Portal

Branko Ivanda, 2011., HR, 101'
Uloge: Klara Naka, Tamy Zajec, Zrinka Cvitešić, Sebastian Cavazza, Linda Begonja, Vedran Živolić, Ana Vilenica, Radovan Ruždjak, Branko Završan

Biografski film temeljen na istinitoj priči o Lei Deutch i Dariji Gasteiger, zvijezdama popularne dječje predstave Dječje carstvo koja se izvodila u Hrvatskom narodnom kazalištu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Lea, iznimno popularna i talentirana glumica i plesačica, prozvana je hrvatskom Shirley Temple, a njezina najbolja prijateljica postaje Darija, također talentirana glumica u usponu. Lea je Židovka, a Darija je njemačkog podrijetla. Njihovo sretno djetinjstvo i nerazdvojno prijateljstvo prekinuto je s početkom progona Židova u Zagrebu, a zauvijek ih je razdvojio posljednji transport Židova za Auschwitz 1943. godine.

Emanuel Pârvu, 2024., RO, 115'
Uloge: Ciprian Chiujdea, Bogdan Dumitrache, Laura Vasiliu, Valeriu Andriuță, Ingrid Micu-Berescu

Sedamnaestogodišnji Adi provodi ljeto u svome rodnome selu na delti Dunava. Adi je gej, što u maloj zajednici ne prolazi nezapaženo. Jednoga dana napadnut je na ulici grada, no pravo nasilje počinje nakon fizičkog incidenta, kada ga obitelj i susjedi počnu ignorirati. Čak i roditelji uskraćuju podršku, a lokalni odnosi i koruptivne prakse isplivavaju na površinu. Usluge se traže i nude kako bi se izgladila situacija sa nasilnicima, a bolesti društva, zatucanog, iskvarenog i dvoličnog, razotkrivaju se kao gore i veće od bilo kakve „bolesti“ koju pripisuju pojedincu.

Tri kilometra od kraja svijeta sugestivno je istraživanje međuljudskih odnosa i socijalne dinamike u malim sredinama, koji se svojim stilom, atmosferom i pristupom naraciji uklapa u estetiku rumunjskog novog vala.

Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Cannesu, bio je rumunjski kandidat za Oscara, i pobjednik je prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.

Woody Allen, 1985., US, 82'
Uloge: Mia Farrow, Jeff Daniels, Danny Aiello
 

Grimizna ruža Kaira: Posljednji romantični junak

Filmofilija je oduvijek bila nezaobilazni dio filmova Woodyja Allena. Njegovi protagonisti često idu u kino kao npr. u "Annie Hall", a i imaju vizije likova u stvarnosti, poput Humphreyja Bogarta iz "Casablance" u "Sviraj to ponovno, Sam". Ljubav Woodyja prema filmovima doživjela je kulminaciju u "Grimiznoj ruži Kaira" ("The Purple Rose Of Cairo", 1985.). Film o filmu kao zavodljivoj, iluzornoj umjetnosti njeguje fantazijsku premisu o filmskom liku koji siđe s velikog ekrana u stvarni svijet, opčaran gledateljicom u kinodvorani. U Allenovu nasljedniku "Sherlocka Jr-a" Bustera Keatona i preteči "Posljednjeg akcijskog junaka" glavni ženski lik ne može zamisliti život bez kina gdje bježi od stvarnosti. Ona je romantična sanjarka, supstitut svakog filmofila u publici koji po čitav dan razmišlja i priča o filmovima, voli eskapističku i ljekovitu moć sedme umjetnosti, tzv. filmsku magiju. Cecilia (Mia Farrow) ima razlog da pobjegne u kino živeći u vrijeme Velike depresije i krpajući kraj s krajem kao konobarica. Novi film u kinu je "Grimizna ruža Kaira", crno-bijela romantična avantura u stilu tridesetih. Na jednoj od nekoliko projekcija "The Purple Rose Of Cairo" Ceciliju opazi i obrati joj se s ekrana sporedan lik iz filma, "pjesnik, istraživač i pustolov" Tom Baxter (Jeff Daniels). Usred filma on zakorači s ove strane ekrana i odšeta iz "Grimizne ruže Kaira". Drugi likovi filma ne znaju što da rade dok nema Toma, jer priča ne može dalje bez njega, ali sigurni su u jedno: "Ne gasi projektor". Ako se projektor ugasi, oni nestaju, a s njima nestaje i film. Koncept je metafilmski zabavan, dubokouman i romantičan. Filmski lik razbija okove predodređenosti, postaje samosvjestan i pokazuje znakove slobodne volje (kao svojevrsni AI prije AI-ja iz današnje perspektive), te kreće u potragu za ljubavlju i samoispunjenjem u svijetu s naše strane kinoplatna. Dok Tom doživljava romansu s Cecilijom kao iz filma, očekujući "fade out" nakon "scene" njihova poljupca, preostali likovi iz "The Purple Rose Of Cairo" ostaju zatočeni na platnu, iako bi i sami rado istupili iz kadra u stvarnost. "I ja želim van i biti slobodan", ispali netko od njih, ali dobije upozorenje iz dvorane da je to "komunistička spika" u prepoznatljivu momentu "allenovskog" humora. Likovi se obraćaju gledateljima od kojih jedni napuštaju kino, a drugi ostaju sjediti pronalazeći zabavu u nesvakidašnjoj situaciji. Allenova ostvarenja rijetko su ovako bila razapeta između zbilje i fikcije/fantazije (npr. "Ponoć u Parizu"), tj. stvarnog života i filma, jedne i druge strane ekrana. U stvarnom životu nije lako odjezditi u filmski zalazak sunca uz bajkoviti "fade out" i "živjeli su sretno do kraja života", čega sanjarka Cecilia postaje svjesna i doživljava buđenje, ali za utjehu ima kino i filmove. Iako je fikcija privlačna i htjeli bismo doživjeti nešto kao Cecilia, moramo naučiti živjeti u stvarnosti. Zato postoje filmovi i filmski likovi da pružaju gledateljima bijeg od stvarnosti, ali i pomažu da se suoče sa njom dokle god projektor radi. "Ne gasi projektor".

Marko Njegić