PROGRAM KINOTEKE Veljača 2026.

Jorgos Lanthimos, 2025. Irska, US, Južna Koreja, 120'
Uloge: Emma Stone, Jesse Plemons, Aidan Delbis, Stavros Halkias, Alicia Silverstone

Slobodna adaptacija korejske sci-fi komedije Save the Green Planet!svoj je naziv Bugonia dobila po mitu koji kaže da se pčele pojavljuju iz mrtvog goveda, odnosno iz načina na koji su ljudi, kroz mit, tumačili naizgled spontano obnavljanje pčelinjih zajednica i prirode općenito, u skladu s „božanskim redom“. U skladu s time, protagonist filma je pčelar, uvjeren da je trgovačko-farmaceutski konglomerat odgovoran za odumiranje njegovih pčela.

Sučeljavanje hladne, proračunate čelnice velike tvrtke (E. Stone), i društvenog marginalca i ekoterorista (J. Plemons) pretvara se u psihološki rat, u brutalnu, sarkastičnu društvenu kritiku. 

Film je dobitnik Venice Film Festival Green Drop Award, nagrade koja se dodjeljuje filmu koji se najuspješnije bavi temama ekologije, mira i kooperacije.

OSKAR REVIJA

Nominiran je za ukupno četiri Oscara

Najbolji film (producentski tim: Ed Guiney, Andrew Lowe, Yorgos Lanthimos, Emma Stone i Lars Knudsen)

Najbolja glavna glumica (Emma Stone)

Najbolji adaptirani scenarij (Will Tracy)

Najbolja originalna glazba (Jerskin Fendrix) 

Emma Stone je ovom nominacijom postala najmlađa žena u povijesti s ukupno sedam nominacija za Oscara kroz karijeru

Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

Chloé Zhao, 2025., US, 125'
Uloge: Jesse Buckley, Paul Mescal

Film "Hamnet" (koji je baziran na istoimenom romanu Maggie O'Farrell, a režira ga Oscarom nagrađena Chloé Zhao) nije klasična biografska priča o Williamu Shakespeareu. To je intimna i dirljiva drama o gubitku koja postavlja impresivnu, ali fiktivnu tezu: da je smrt Shakespeareovog jedanaestogodišnjeg sina, Hamneta bila katalizator za nastanak njegove najpoznatije tragedije, Hamleta.

Priča se uvelike fokusira na Shakespeareovu suprugu, Agnes Hathaway. Zhao, poznata po poetskim vizualima i sposobnosti da pejzaž i prostor pretvori u aktivni dio narativa i karakterizacije likova, Agnes uranja u prirodu, zelenilo, šumu, predstavljajući je kao biće zemlje i života, za razliku od Williama, koji je smješten u sobe, za stolove, u svratišta i zatvorene prostore. Povijesna činjenica smrti njihovog sina ovdje je uzeta kao pokretač jedne fiktivne, ali duboko ljudske priče o boli, stvaralaštvu i krhkim ljudskim odnosima.

"Hamnet" prikazuje najvećeg svjetskog dramatičara kao slomljenog oca čije je stvaralaštvo prožeto osobnom tragedijom. Film je hvaljen na festivalima, nagrađen je u Torontu, a kritičari ga vide kao jednog od najozbiljnijih kandidata za Oscara, posebno zbog emotivne snage i glumačkih izvedbi.

Nagrade i priznanja:

Glavna nagrada Međunarodnog filmskog festivala u Torontu (TIFF):

Nagrada publike (People's Choice Award) – Ovo je jedna od najprestižnijih nagrada na festivalu i često se smatra snažnim predskazateljem uspjeha na dodjeli Oscara (ranije ju je dobio i Zhaoin film Nomadland).

Nagrada publike na Filmskom festivalu BFI London (BFI London Film Festival):

Nagrada publike za najbolji dugometražni film (Audience Award for Best Feature).

Nagrada Vanguard na Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu (PSIFF):

Vanguard Award – Nagrada je dodijeljena redateljici Chloé Zhao te glavnim glumcima Jessie Buckley (u ranijim izvještajima pogrešno navedena kao Saoirse Ronan) i Paulu Mescalu.

Mill Valley Film Festival Award (dodijeljena Jessie Buckley).

Best Gala Film na Međunarodnom filmskom festivalu u San Diegu.

OSCAR REVIJA

Ima ukupno osam nominacija

Najbolji film: Producenti Liza Marshall, Pippa Harris, Nicolas Gonda, Steven Spielberg i Sam Mendes.

Najbolja režija: Chloé Zhao.

Najbolja glavna glumica: Jessie Buckley (za ulogu Agnes).

Najbolji adaptirani scenarij: Chloé Zhao i Maggie O'Farrell.

Najbolja originalna glazba: Max Richter.

Najbolja kostimografija: Malgosia Turzanska.

Najbolja scenografija: Fiona Crombie i Alice Felton.

Najbolji casting: Nina Gold (u novoj službenoj kategoriji Akademije). 

Zanimljivo je da je film nominiran u novoj kategoriji za casting, dok je Steven Spielberg ovom nominacijom postavio rekord s ukupno 14 nominacija u kategoriji najboljeg filma kao producent.

Óliver Laxe, 2025., Španjolska, Francuska, 115′
Uloge: Sergi López, Bruno Núñez Arjona, Richard Bellamy, Stefania Gadda, Joshua Liam Henderson, Tonin Janvier, Jade Oukid

Otac i sin stižu na rave u zabačen dio pustinjskih, sablasnih planina u južnom Maroku. Traže Mar, njihovu kćer i sestru, koja je prije nekoliko mjeseci nestala na jednom od ovakvih beskonačnih partyja. Do tog trenutka čini se da krećemo u egzotično lociranu obiteljsku dramu, no uskoro se niotkud pojavljuje vojska i priča kreće u smjeru gotovo nadrealnog filma ceste. Putovanje na koje su prisiljeni vizualno je impresivno, napeto, žestoko, ali i intimno. Sam naslov, "Sirat", na arapskom jeziku znači "put" ili "staza", pa nagovještava da je film više od fizičkog putovanja. To je priča o duhovnoj potrazi, introspekciji i unutarnjoj transformaciji.

Film je, između ostalog, i Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu, a Kritičari su ga prihvatili bez zadrške. Trenutno drži 100% ocjenu na Rotten Tomatoesu. Variety ga je najavio kao "briljantno bizarnu viziju spremnu za kultni status", dok ga je The Hollywood Reporter nazvao "tehnom natopljenom meditacijom o smrti i tuzi".
 

OSCAR REVIJA

Nominiran je u dvije kategorije:

Najbolji međunarodni film (kao službeni španjolski kandidat)

Najbolji zvuk (audio tim: Laia Casanovas, Amanda Villavieja i Yasmina Praderas) 

James Vanderbilt, 2025, US, 148 min
Uloge: Rami Malek, Russell Crowe, Michael Shannon, Richard E. Grant, Leo Woodall, John Slattery, Mark O'Brien, Colin Hanks

Nuremberg je moćna povijesna drama koja se bavi Nürnberškim procesima, no iz vrlo specifične perspektive. Umjesto da se fokusira na proces suđenja samom vrhu nacističkog režima, radnja prati odnos Douglasa Kelleya (Rami Malek), američkog vojnog psihijatra, i Hermanna Göringa (Russell Crowe), najvišeg preživjelog nacističkog časnika. Kelleyev zadatak je procijeniti jesu li optuženici sposobni za suđenje, ali on odlazi korak dalje pokušavajući dokučiti samu prirodu zla kroz seriju intenzivnih razgovora s Göringom.

Vanderbilt, poznat kao scenarist Zodiaca, donosi kirurški precizan scenarij koji istražuje psihološku igru mačke i miša. Crowe je neprepoznatljiv i zastrašujuće karizmatičan u ulozi Göringa, dok Malek izvrsno utjelovljuje čovjeka koji polako gubi vlastiti mir dok ponire u mrak njegove psihe. Film vizualno dočarava klaustrofobiju zatvorskih ćelija i težinu povijesnog trenutka, postavljajući vječno pitanje: odakle dolazi zlo?

"Croweova izvedba je trijumf; on ne glumi čudovište, već čovjeka koji je odabrao biti čudovište, što je daleko strašnije." – The Hollywood Reporter

"Vanderbilt pretvara povijesne transkripte u napeti psihološki triler koji je relevantniji nego ikad." – Variety

RENDEZ-VOUS AU CINÉMA
Les quatre cents coups, 1959. François Truffaut, 99 min. FR
Scenarij: François Truffaut i Marcel Moussy
Uloge: Jean-Pierre Léaud, Albert Rémy, Claire Maurier

   Antoine Doinel 12-godišnji je tinejdžer koji živi u nesretnoj obitelji, a ni situacija u školi nije ništa bolja, pa neprestano upada u probleme. Jednoga dana odlučuje pobjeći s nastave, počinje lagati i krasti. Završava u domu za maloljetnike, no ni tamo situacija nije ništa bolja. Antoine će stoga pokušati pobjeći od društva uopće.
   Za malo filmskih autora ispisano je toliko predanih, gotovo zaljubljenih no svejedno vrlo analitičnih članaka. Za neke je Truffaut gotovo sinonim za kinematografiju. Osobni subjektivitet često zasjenjuje hladni, analitički ratio, no u slučaju Françoisa Truffauta takvo što je posve razumljivo. Riječ je o filmašu koji film nije snimao ili promišljao; on ga je živio. Sa sedam je godina zavolio film. S petnaest osnovao filmski klub. S dvadeset i jednom napisao prvu filmsku kritiku. S dvadeset i dvije režirao prvi krakometražni film. S dvadeset i pet osnovao vlastitu produkcijsku tvrtku. A s dvadeset i sedam režirao dugometražni prvijenac koji ga je zauvijek uveo u filmsku povijest. Riječ je o autoru čije je remek-djelo "400 udaraca" iz 1959. inicijalno ostvarenje francuskog novog vala. U Cannesu 1959. godine nagrađen je za režiju.
   Lik Antoine Doinela baziran je na mladosti samog Truffauta. Naslov „400 udaraca“ prvi je film iz autorova ciklusa „Pustolovine Antoinea Doinela“, koji zaokružuju kratkometražni film „Antoine i Colette“ iz 1962. te dugometražni filmovi „Ukradeni poljupci“ (1968.), „Zajednički stol i postelja“ (1970.) i „Ljubav u bijegu“ (1979.), a u kojem se Truffaut pozabavio sudbinom Antoinea Doinela.
   „400 udaraca“ bit će najponosniji, najtvrdoglaviji, najuporniji, drugim riječima, najslobodniji film na svijetu. U moralnom smislu. I u estetskom. (Jean Luc Godard)
     „400 udaraca“ često uspoređuju s Vigoovom „Nulom iz vladanja“. Vigo je utjecao na svih nas i otišao je dalje od bilo koga u prikazu stvarnih, grubih, prirodnih slika... Mi, francuski redatelji, govorimo o tajni koju je Vigo posjedovao i kojoj težimo. Po mom mišljenju, onaj koji mu se najviše približio je Godard, a „Do posljednjeg daha“ je najbliži Vigoovom duhu. Jedini razlog zašto se spominje Vigo uz „400 udaraca“ je taj što ima toliko malo francuskih filmova koji se bave djecom. Kad god se koji pojavi, ljude odmah podsjeti na „Nulu  iz vladanja“. (François Truffaut)
https://www.imdb.com/title/tt0053198/?ref_=fn_al_tt_1

Kleber Mendonça Filho, 2025. Brazil, Francuska 160'
Uloge: Wagner Moura, Maria Fernanda Cândido, Gabriel Leone, Alice Carvalho i Christian Malheiros

Brazilski film "Tajni agent" jedan je od najvažnijih naslova svjetske kinematografije prošle godine. Režirao ga je cijenjeni Kleber Mendonça Filho (Bacurau, Aquarius), a u glavnoj ulozi briljira Wagner Moura (zvijezda serije Narcos).

Apsolutni je pobjednik Filmskog festivala u Cannesu 2025., gdje je postao jedan od najnagrađivanijih filmova u povijesti tog festivala.

Nagrada za najboljeg redatelja: Kleber Mendonça Filho.

Nagrada za najboljeg glumca: Wagner Moura (prvi Brazilac u povijesti koji je osvojio ovu nagradu).

FIPRESCI nagrada: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara.

Brazilski kandidat za Oscara 2026.: Film je ušao u uži izbor za najbolji strani film.

Zlatni globus (2026.): Nominacije za najbolju dramu i najboljeg glumca.

1977. godina. Vrijeme je vojne diktature.Marcelo (Wagner Moura), bivši sveučilišni profesor iz São Paula, bježi u Recife pod lažnim imenom kako bi izbjegao politički progon. Pokušava voditi neupadljiv život u trošnom pansionu, no ubrzo shvaća da grad nije nikakvo utočište.

Film je usredotočen na tri različita vremenska razdoblja, a okvir mu daje današnje vrijeme, u kojem povjesničarka pokušava otkriti istinu o Marcelovoj sudbini slušajući stare audiokasete.

Ovaj politički neo-noir triler s elementima crne komedije odlikuje napeto i klaustrofobično ozračje, te majstorsko korištenje zvuka (karnevalska buka, šaputanja) i arhitekture Recifea u stvaranju sveobuhvatnog osjećajaparanoje.

Redatelj, inače bivši filmski kritičar, u film ubacuje brojne posvete klasičnim trilerima, posebno onima Hitchcocka i De Palme.

Kritičari su film proglasili remek-djelom koje univerzalno progovara o korupciji i otporu.

The Guardian:"Vrhunska studija korupcije... vizualno briljantna mješavina senzualne gradske intrige i špijunske priče."

Variety:"Wagner Moura pruža suptilnu, ali intenzivnu izvedbu čovjeka kojeg povijest pokušava izbrisati. Ovo je Mendonça Filhov najambiciozniji rad dosad."

IndieWire:"Remek-djelo koje ne treba objašnjavati – ono se osjeća kroz svaku sjenu i svaki kadar neonskog Recifea."

OSCAR REVIJA

Nominiran je u četiri kategorije: 

Najbolji film (Best Picture)

Najbolji glavni glumac – Wagner Moura (postao je prvi Brazilac nominiran u ovoj kategoriji)

Najbolji međunarodni film (Best International Feature Film)

Najbolji originalni scenarij

Shadi Adib, Španjolska, 2025. 85’

"Aisha" (izvorno La llum de l'Aisha, odnosno Aishino svjetlo) vizualno je očaravajuća bajka koja spaja povijesni kontekst i magični realizam. Smještena je u zlatno doba islamskog svijeta, točnije u srednjovjekovnu Al-Andalus (današnja Andaluzija).

Radnja prati Aishu, bistru i znatiželjnu djevojčicu koja žudi postati astronomkinja u svijetu gdje su znanost i umjetnost na vrhuncu, ali su društvene uloge strogo definirane. Kada njezinu zajednicu pogodi misteriozna tmina koja gasi zvijezde i nadu, Aisha kreće na opasno putovanje kako bi vratila svjetlost. Na tom putu prati je neobičan pratitelj, a njezina glavna oruđa nisu mačevi, već znanje o astronomiji, optici i matematici.

Redatelj Shadi Adib koristi se specifičnim stilom animacije koji podsjeća na tradicionalnu islamsku umjetnost, kaligrafiju i geometrijske uzorke, čime film dobiva autentičnu estetsku vrijednost. "Aisha" nije samo priča o pustolovini, već i snažna poruka o važnosti obrazovanja, ženskoj emancipaciji i suživotu različitih kultura. Film je dobio pohvale kritike zbog načina na koji djeci i odraslima približava doprinos znanstvenika povijesti čovječanstva, umatajući povijesne činjenice u dirljivu i inspirativnu priču o hrabrosti jedne djevojčice.

Kaouther Ben Hania, 2025., Tunis, Francuska, 90'

29. siječnja 2024. godine volonteri Crvenog polumjeseca zaprimaju poziv za hitnu pomoć. Šestogodišnja djevojčica zarobljena je u automobilu pod agresivnom paljbom. Dok je pokušavaju zadržati na liniji, volonteri čine sve što mogu kako bi joj pomoć stigla što prije. Njezino je ime bilo Hind Rajab. Redateljica Kaouther Ben Hania (Četiri kćeri, Čovjek koji je prodao svoju kožu) je film ovila oko autentične snimke Hindina glasa, dok se cijela radnja odvija u pozivnom centru.  Među izvršnim producentima su poznata holivudska imena poput Brada Pitta, Joaquina Phoenixa i Jonathana Glazera („Zona interesa”). 

U Veneciji je ova potresna dokudrama ovjenčana Velikom nagradom žirija.

OSCAR REVIJA

Nominiran je za nagradu Oscar 2026. u kategoriji:

Najbolji međunarodni igrani film (Best International Feature Film). 

Henri-Georges Clouzot, 1960, FR/IT, 120 min
Uloge Brigitte Bardot, Sami Frey, Charles Vanel, Paul Meurisse

"Istina" je remek-djelo francuskog redatelja Henri-Georgesa Clouzota, koje kroz sudsku dramu duboko preispituje moral i licemjerje društva.

Radnja prati suđenje Dominique Marceau (Brigitte Bardot), mladoj ženi optuženoj za ubojstvo bivšeg ljubavnika. Dok odvjetnici rekonstruiraju njezinu prošlost, film kroz niz retrospekcija prikazuje sukob njene slobodoumne prirode i stroge buržujske okoline. Na sudu se umnogome ne sudi zločinu, već njezinom načinu života.

Film karakterizira Clouzotova filigranski precizna režija i mračna atmosfera. Vizualno je autoritativan, s oštrim kontrastima crno-bijele fotografije koji naglašavaju klaustrofobiju sudnice naspram strasti u flashbackovima. Glavna tema je nemogućnost dosezanja istine, kategorije fluidne i emotivno nabijene, kroz procedure i zakonske okvire.

Uz ovaj se film vezuju i svjedočanstva da je Clouzot na setu hotimično maltretirao Brigitte Bardot, kako bi iz nje izvukao „sirovu emociju“, koja je rezultirala najboljom interpretacijom njezine karijere. Zanimljivo je, iz današnje perspektive, promotriti licemjerje onoga tko režira priču o sistemskom maltretiranju žena kroz pravosuđe (što je svakako legitimna tema i dan danas) a pri tom drži da je opravdano, štoviše neophodno, mrcvariti glumicu kako bi pokazala „autentičnu emociju“.

"Clouzot ne sudi ženi koja je ubila, već društvu koje nije u stanju razumjeti njezinu strast." — (Jean de Baroncelli, Le Monde).

James Vanderbilt, 2025, US, 148 min
Uloge: Rami Malek, Russell Crowe, Michael Shannon, Richard E. Grant, Leo Woodall, John Slattery, Mark O'Brien, Colin Hanks

Nuremberg je moćna povijesna drama koja se bavi Nürnberškim procesima, no iz vrlo specifične perspektive. Umjesto da se fokusira na proces suđenja samom vrhu nacističkog režima, radnja prati odnos Douglasa Kelleya (Rami Malek), američkog vojnog psihijatra, i Hermanna Göringa (Russell Crowe), najvišeg preživjelog nacističkog časnika. Kelleyev zadatak je procijeniti jesu li optuženici sposobni za suđenje, ali on odlazi korak dalje pokušavajući dokučiti samu prirodu zla kroz seriju intenzivnih razgovora s Göringom.

Vanderbilt, poznat kao scenarist Zodiaca, donosi kirurški precizan scenarij koji istražuje psihološku igru mačke i miša. Crowe je neprepoznatljiv i zastrašujuće karizmatičan u ulozi Göringa, dok Malek izvrsno utjelovljuje čovjeka koji polako gubi vlastiti mir dok ponire u mrak njegove psihe. Film vizualno dočarava klaustrofobiju zatvorskih ćelija i težinu povijesnog trenutka, postavljajući vječno pitanje: odakle dolazi zlo?

"Croweova izvedba je trijumf; on ne glumi čudovište, već čovjeka koji je odabrao biti čudovište, što je daleko strašnije." – The Hollywood Reporter

"Vanderbilt pretvara povijesne transkripte u napeti psihološki triler koji je relevantniji nego ikad." – Variety

Chloé Zhao, 2025., US, 125'
Uloge: Jesse Buckley, Paul Mescal

Film "Hamnet" (koji je baziran na istoimenom romanu Maggie O'Farrell, a režira ga Oscarom nagrađena Chloé Zhao) nije klasična biografska priča o Williamu Shakespeareu. To je intimna i dirljiva drama o gubitku koja postavlja impresivnu, ali fiktivnu tezu: da je smrt Shakespeareovog jedanaestogodišnjeg sina, Hamneta bila katalizator za nastanak njegove najpoznatije tragedije, Hamleta.

Priča se uvelike fokusira na Shakespeareovu suprugu, Agnes Hathaway. Zhao, poznata po poetskim vizualima i sposobnosti da pejzaž i prostor pretvori u aktivni dio narativa i karakterizacije likova, Agnes uranja u prirodu, zelenilo, šumu, predstavljajući je kao biće zemlje i života, za razliku od Williama, koji je smješten u sobe, za stolove, u svratišta i zatvorene prostore. Povijesna činjenica smrti njihovog sina ovdje je uzeta kao pokretač jedne fiktivne, ali duboko ljudske priče o boli, stvaralaštvu i krhkim ljudskim odnosima.

"Hamnet" prikazuje najvećeg svjetskog dramatičara kao slomljenog oca čije je stvaralaštvo prožeto osobnom tragedijom. Film je hvaljen na festivalima, nagrađen je u Torontu, a kritičari ga vide kao jednog od najozbiljnijih kandidata za Oscara, posebno zbog emotivne snage i glumačkih izvedbi.

Nagrade i priznanja:

Glavna nagrada Međunarodnog filmskog festivala u Torontu (TIFF):

Nagrada publike (People's Choice Award) – Ovo je jedna od najprestižnijih nagrada na festivalu i često se smatra snažnim predskazateljem uspjeha na dodjeli Oscara (ranije ju je dobio i Zhaoin film Nomadland).

Nagrada publike na Filmskom festivalu BFI London (BFI London Film Festival):

Nagrada publike za najbolji dugometražni film (Audience Award for Best Feature).

Nagrada Vanguard na Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu (PSIFF):

Vanguard Award – Nagrada je dodijeljena redateljici Chloé Zhao te glavnim glumcima Jessie Buckley (u ranijim izvještajima pogrešno navedena kao Saoirse Ronan) i Paulu Mescalu.

Mill Valley Film Festival Award (dodijeljena Jessie Buckley).

Best Gala Film na Međunarodnom filmskom festivalu u San Diegu.

OSCAR REVIJA

Ima ukupno osam nominacija

Najbolji film: Producenti Liza Marshall, Pippa Harris, Nicolas Gonda, Steven Spielberg i Sam Mendes.

Najbolja režija: Chloé Zhao.

Najbolja glavna glumica: Jessie Buckley (za ulogu Agnes).

Najbolji adaptirani scenarij: Chloé Zhao i Maggie O'Farrell.

Najbolja originalna glazba: Max Richter.

Najbolja kostimografija: Malgosia Turzanska.

Najbolja scenografija: Fiona Crombie i Alice Felton.

Najbolji casting: Nina Gold (u novoj službenoj kategoriji Akademije). 

Zanimljivo je da je film nominiran u novoj kategoriji za casting, dok je Steven Spielberg ovom nominacijom postavio rekord s ukupno 14 nominacija u kategoriji najboljeg filma kao producent.

Jedna bitka za drugom (One Battle After Another) - Paul Thomas Anderson, 2025., US, 170'
Uloge: Leonardo DiCaprio, Sean Penn, Benicio del Toro, Regina Hall, Teyana Taylor, Chase Infiniti

Novi film Paul Thomas Andersona (Magnolia, There Will Be Blood, Boogie Nights...) je subverzivna, duhovita i emocijama nabijena priča o revoluciji, obitelji i osobnom oslobođenju. Već sada se o njemu govori kao o najozbiljnijem kandidatu za Oscara u kategoriji najboljeg filma

Leonardo DiCaprio tumači lik Boba Fergusona, bivšeg revolucionara koji živi u stanju paranoje i izolacije, podnoseći jedino društvo svoje snalažljive, bistre kćerke. Kada nakon mnogo godina iz prošlosti izroni njegov zli neprijatelj (S. Penn), a kćerka mu nestane, bivši radikal kreće u očajničku potragu, okupjajući osebujno društvo za potporu, i vodeći istovremeno bitku sa posljedicama svoje burne prošlosti. Film je djelomično inspiriran kultnim romanom "Vineland" Thomasa Pynchona, a u njemu virtuozno koegzistiraju drama, komedija i akcija.   

„P.T. Anderson opet je pokazao da je najneobičniji holivudski režiser danas. Njegova “Jedna bitka za drugom“ je 170 minuta delirija, čisto filmske bujice i kaosa. Duboka država, rasistička elita i lijevi teroristi desetljećima se natjeruju diljem Amerike. Društvo se potpuno raspalo, izgubilo i sidrište i konsenzus. Jedna od nekoliko važnih političkih distopija koje smo gledali ove godine.“ Jurica Pavičić, Jutarnji list

OSCAR REVIJA

Film je nominiran u sljedećim kategorijama:

Najbolji film

Najbolja režija – Paul Thomas Anderson

Najbolji glavni glumac – Leonardo DiCaprio

Najbolji sporedni glumac – Benicio del Toro i Sean Penn

Najbolja sporedna glumica – Teyana Taylor

Najbolji originalni scenarij – Paul Thomas Anderson

Najbolja filmska montaža

Najbolja scenografija

Najbolja originalna glazba – Jonny Greenwood

Najbolji zvuk 

Yek tasadef sadeh, Jafar Panahi, Iran, Francuska, Luksemburg, 2025., 101 min.
Dobitnik Zlatne palme u Cannesu 2025.

Kvar automobila dovodi jednu obitelj do mehaničara Vahida, bivšeg političkog zatvorenika, koji je uvjeren da je vozač zapravo njegov bivši mučitelj. Ta naizgled bezazlena nezgoda pokreće lavinu sve ozbiljnijih posljedica. 
Renomirani iranski redatelj Jafar Panahi u ovom napetom, crnohumornom trileru osvete istražuje moralne pukotine koje otvara trauma, prokazujući pri tom društvenu represiju, institucionaliziranu mizoginiju, ali i duboki humanizam i humor u prikazima iranske svakodnevice.  Panahi je dobitnik glavnih nagradina svim najprestižnijim svjetskim festivalima, zbog čega je nerijetko bio izložen političkoj cenzuri i sankicioniran od strane iranskih vlasti. I ovaj je film snimio u tajnosti.

„Canneski pobjednik „Jedan obični incident“ bavi se politički teškim pitanjem: imaju li žrtve represije i diktature pravo na zadovoljštinu? I- ako da -kakvu? Panahi ne bi bio Panahi kad to pitanje ne bi umotao u crnu komediju. Dok žrtve tamničara-mučitelja bez kraja i konca raspravljaju što s vlastitim progoniteljem napraviti na um vam neizbježno padnu Beckett i njegov „Godot“. Jurica Pavičić, Jutarnji list

OSCAR REVIJA

Film je nominiran u sljedećim kategorijama:

Najbolji međunarodni igrani film (Best International Feature Film) – kao predstavnik Francuske.

Najbolji originalni scenarij

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Ryan Coogler, 2025, US, 138 min

Uloge: Michael B. Jordan, Hailee Steinfeld, Jack O'Connell

"Grešnici" predstavlja revolucionarni spoj gotičkog horora i povijesne drame. Radnja je smještena u 1930-e godine na američkom Jugu, gdje se braća blizanci (oba glumi Michael B. Jordan) vraćaju u rodni grad u Louisiani kako bi započeli iznova, ali se suočavaju s drevnim zlom koje opsjeda njihovu zajednicu.

Film se odlikuje izrazito mračnom, atmosferičnom vizualnim stilom i inovativnim pristupom žanru "vampirskog" filma. Metaforički, film koristi natprirodne trop kako bi progovorio o  užasima ropstva, rasizma, i generacijskim traumama. Krvožednost čudovišta služi kao zrcalo društvenoj brutalnosti tog vremena, pretvarajući borbu za preživljavanje u duboko politički čin.

Film crpi duboku inspiraciju iz života i mitologije legendarne blues ikone Roberta Johnsona, odnosno iz legende prema kojoj je Robert Johnson na raskrižju u Mississippiju prodao dušu vragu u zamjenu za neviđeno glazbeno umijeće. Film tu "đavolju pogodbu" koristi kao dalekosežnu metaforu. Cijeli soundtrack i atmosfera filma prožeti su "prljavim" delta bluesom koji je Johnson utemeljio.

Iako film uvodi elemente vampirizma i natprirodnog, lik Roberta Johnsona služi kao duhovni i tematski temelj priče o iskupljenju, grijehu i cijeni talenta.

"Cooglerov 'Sinners' je više od horora; to je visceralni krik iz prošlosti koji koristi strah kako bi prokazao najmračnije kutove ljudske povijesti, predvođen Jordanovom izvedbom karijere." — (The Hollywood Reporter).

OSCAR REVIJA

Film je za 98. dodjelu Oscara 2026. godine ostvario rekordnih 16 nominacija

Najbolji film

Najbolja režija – Ryan Coogler

Najbolji glavni glumac – Michael B. Jordan

Najbolji sporedni glumac – Jack O'Connell

Najbolja sporedna glumica – Hailee Steinfeld

Najbolji originalni scenarij – Ryan Coogler

Najbolja fotografija– Autumn Durald Arkapaw

Najbolja montaža

Najbolja scenografija (Production Design)

Najbolja kostimografija – Ruth E. Carter

Najbolja šminka i frizura

Najbolja originalna glazba – Ludwig Göransson

Najbolja originalna pjesma

Najbolji zvuk

Najbolji vizualni efekti

Najbolji casting

Agnès Varda, 1962, FR/IT, 90 min
Uloge: Corinne Marchand, Antoine Bourseiller, Dominique Davray, Dorothée Blanck, Michel Legrand, José Luis de Vilallonga

"Cléo od 5 do 7" (Cléo de 5 à 7) jedan je od najvažnijih i najoriginalnijih filmova francuskog novog vala.

Prati dva sata u životu Cléo, mlade i tašte pjevačice (glumi je Corinne Marchand), dok u Parizu čeka rezultate medicinske pretrage zbog straha od raka. Od 17:00 do 18:30 pratimo njezinu transformaciju: od pasivnog objekta koji se promatra u ogledalima i definira kroz tuđe poglede, do aktivnog subjekta koji konačno "vidi" svijet oko sebe i prihvaća vlastitu smrtnost.

Varda koristi strukturu "stvarnog vremena", gdje trajanje filma gotovo u potpunosti odgovara trajanju radnje. Film je sniman na ulicama Pariza, koristeći dokumentaristički stil, prirodno svjetlo i inovativne montažne rezove. Unutar šireg konteksta, film suptilno referira na Alžirski rat, unoseći društvenu tjeskobu u intimnu dramu protagonistice. Kao jedina redateljica unutar jezgre novog vala, Varda u film unosi snažnu žensku perspektivu i preispitivanje identiteta.

"Varda je stvorila film u kojem vrijeme ne teče samo na satu, već na licu žene koja otkriva razliku između onoga što jest i onoga kako je drugi vide." — (Cahiers du Cinéma).

Josh Safdie, 2025., US, 120'
Uloge:Timothée Chalamet, Gwyneth Paltrow, Fran Drescher, Odessa A’zion, Kevin O’Leary

Film "Marty Supreme" jedan od najočekivanijih projekata godine. Ima 3 nominacije za Zlatni globus (najbolji film, najbolji glavni glumac, najbolji scenarij) i jedan je od favorita na ovogodišnjim Oscarima. Nastao je kao prvi samostalni redateljski pothvat Josha Safdieja nakon gotovo dva desetljeća suradnje s bratom Bennyjem. Film je inspiriran životom Martyja Reismana, legendarne figure američkog stolnog tenisa, poznatog po svom nevjerojatnom talentu, ali i statusu autentičnog "hustlera" s Manhattana.

Za razliku od većine biografskih filmova, ovaj je realiziran u visokoenergetskoj maniri, poput punokrvnog akcijskog filma, a stolnim tenisom, temom koja se rijetko uzima za ozbiljnu, bavi se s epskom smbicioznošću. Timothée Chalamet u naslovnoj ulozi donosi intenzivnu izvedbu, transformirajući se u ekscentričnog prvaka unutar pedesetih godina prošlog stoljeća. Safdie koristi svoj prepoznatljivi frenetični stil (poznat iz filma Uncut Gems) kako bi istražio cijenu slave i američki san kroz prizmu sporta koji je u to vrijeme bio na vrhuncu popularnosti.

Chalamet je, slično kao i za prošlogodišnju ulogu Boba Dylana u filmu „Potpuni neznanac“ prošao rigorozne i neobično duge pripreme s profesionalnim trenerima stolnog tenisa kako bi sve scene mečeva bile autentične i izvedene bez dublera.

Mnoge će razveseliti pojava Fran Drescher (The Nanny) na velikom platnu u ulozi Martyjeve majke. Ona filmu dodaje ekscentričnu emocionalnu notu i nostalgični šarm.
 

OSCAR REVIJA

Nominacije:

Najbolji film

Najbolja režija – Josh Safdie

Najbolji glavni glumac – Timothée Chalamet (njegova treća nominacija u karijeri)

Najbolji originalni scenarij – Ronald Bronstein i Josh Safdie

Najbolji casting – Jennifer Venditti

Najbolja fotografija – Darius Khondji

Najbolja montaža – Ronald Bronstein

Najbolja scenografija – Jack Fisk i Adam Willis

Najbolja kostimografija – Miyako Bellizzi 

Pawo Choyning Dorji, 2019, BT/CN, 110 min
Uloge: Sherab Dorji, Ugyen Norbu Lhendup, Kelden Lhamo Gurung i Pema Zam

"Lunana: Jak u razredu" redateljski je prvijenac Pawoa Choyninga Dorjija koji je Butanu donio povijesnu, prvu nominaciju za Oscara.

Radnja prati Ugyena, mladog učitelja koji sanja o karijeri pjevača u Australiji, ali biva poslan u Lunanu, najudaljeniju školu na svijetu smještenu visoko u Himalajama. Film je sniman na autentičnim lokacijama uz korištenje isključivo solarne energije, što mu daje sirovu, ali vizualno očaravajuću ljepotu. Glavna odlika filma je njegova duboka jednostavnost; on ne nudi spektakl, već meditaciju o sreći, pripadnosti i vrijednosti onoga što često smatramo "nazadnim".

Većina glumaca su lokalni stanovnici Lunane (gorštaci) mnogi od kojh nikada prije nisu gledali film. Zbog ekstremne udaljenosti, filmska ekipa je do sela pješačila deset dana, a svu opremu nosile su mazge. Jak, krupno govedo dugog krzna koje potječe s tibetanske visoravni, koji se spominje u originalnom naslovu filma, doista je bio prisutan kako bi grijao prostoriju i služio kao izvor materijala za pisanje, što odražava stvarne uvjete života u tom surovom kraju.

Film je postao globalni fenomen upravo zbog svoje autentičnosti i univerzalne poruke da se ono najdragocjenije često nalazi tamo gdje ga najmanje očekujemo.

Emerald Fennell, 2025, UK/US, 125'
Uloge: Margot Robbie, Jacob Elordi, Kristine Froseth, Darryl McCormack, Nell Tiger Free

Film Orkanski visovi (Wuthering Heights), u režiji Emerald Fennell, predstavlja radikalnu i stiliziranu reinterpretaciju klasika Emily Brontë koja je podijelila, ali i fascinirala javnost. Fennell, poznata po svom provokativnom vizualnom jeziku, pretvara mračnu vrištinu Yorkshirea u pop-goth poligon, fokusirajući se na toksičnu, opsesivnu prirodu ljubavi između Catherine i Heathcliffa. Film napušta tradicionalnu viktorijansku suzdržanost u korist estetike koja podsjeća na njezine prethodne radove – jake boje, anakrona glazba i naglašena senzualnost.

Emerald Fennell se ne boji dekonstruirati književni kanon, stavljajući naglasak na teme klasne ogorčenosti, osvete i "vječne ljubavi“ kao patolološkog konstrukta. Nakon uspjeha filmova Promising Young Woman i Saltburn, njezini Orkanski visovi nose prepoznatljiv potpis: spoj ekscentrične estetike, anakronog glamura, crnog humora i brutalne emocionalne iskrenosti. Njezina vizija Heathcliffa kao autsajdera u neprijateljskom aristokratskom okruženju duboko je politična, ali i vizualno neodoljiva.

"Fennell je od Brontë napravila rock-zvijezdu; ovo nije film za puriste, već za generaciju koja razumije da je ljubav ponekad oblik destrukcije." – Sight & Sound

"Vizualno opojan i emocionalno nasilan, film koji vrištine Yorkshirea natapa krvlju i neonima." – The Guardian

Alain Resnais, 1959, FR/JP, 90 min
Uloge: Emmanuelle Riva, Eiji Okada, Stella Dassas, Pierre Barbaud

Hiroshima, ljubavi moja (Hiroshima mon amour) jedan je temeljnih naslova francuskog Novog vala. Scenarij, koji je napisala Marguerite Duras, prati kratku, ali intenzivnu aferu između francuske glumice i japanskog arhitekta u poslijeratnoj Hirošimi. Film je revolucionaran zbog svog nelinearnog pripovijedanja i poetiziranih dijaloga, u kojima se prošlost i sadašnjost neprestano isprepliću kroz sjećanja protagonistice na njezinu tragičnu ljubav s njemačkim vojnikom u okupiranoj Francuskoj. Kontrast između mirne sadašnjosti Hirošime i sirovih sjećanja na prošlost emocionalna je okosnica filma, koji progovara o sjećanjima, traumi, prolaznosti i zabranjenoj ljubavi.

Resnais koristi inovativne montažne skokove (jump-cuts) i dokumentarističke snimke posljedica atomske bombe kako bi istražio duboke teme kolektivne traume, zaborava i nemogućnosti potpunog razumijevanja tuđe patnje. Za redatelja, Hiroshima nije samo povijesno mjesto, već metafora za emocionalno razaranje koje ljubav ostavlja u čovjeku.

"Resnaisov film je prva prava moderna poema u povijesti kinematografije; djelo koje je promijenilo način na koji vidimo vrijeme na ekranu." – Cahiers du Cinéma

"Bolno lijep spoj dokumentarističke strave i intimne romanse." – The New York Times

Josh Safdie, 2025., US, 120'
Uloge:Timothée Chalamet, Gwyneth Paltrow, Fran Drescher, Odessa A’zion, Kevin O’Leary

Film "Marty Supreme" jedan od najočekivanijih projekata godine. Ima 3 nominacije za Zlatni globus (najbolji film, najbolji glavni glumac, najbolji scenarij) i jedan je od favorita na ovogodišnjim Oscarima. Nastao je kao prvi samostalni redateljski pothvat Josha Safdieja nakon gotovo dva desetljeća suradnje s bratom Bennyjem. Film je inspiriran životom Martyja Reismana, legendarne figure američkog stolnog tenisa, poznatog po svom nevjerojatnom talentu, ali i statusu autentičnog "hustlera" s Manhattana.

Za razliku od većine biografskih filmova, ovaj je realiziran u visokoenergetskoj maniri, poput punokrvnog akcijskog filma, a stolnim tenisom, temom koja se rijetko uzima za ozbiljnu, bavi se s epskom smbicioznošću. Timothée Chalamet u naslovnoj ulozi donosi intenzivnu izvedbu, transformirajući se u ekscentričnog prvaka unutar pedesetih godina prošlog stoljeća. Safdie koristi svoj prepoznatljivi frenetični stil (poznat iz filma Uncut Gems) kako bi istražio cijenu slave i američki san kroz prizmu sporta koji je u to vrijeme bio na vrhuncu popularnosti.

Chalamet je, slično kao i za prošlogodišnju ulogu Boba Dylana u filmu „Potpuni neznanac“ prošao rigorozne i neobično duge pripreme s profesionalnim trenerima stolnog tenisa kako bi sve scene mečeva bile autentične i izvedene bez dublera.

Mnoge će razveseliti pojava Fran Drescher (The Nanny) na velikom platnu u ulozi Martyjeve majke. Ona filmu dodaje ekscentričnu emocionalnu notu i nostalgični šarm.
 

OSCAR REVIJA

Nominacije:

Najbolji film

Najbolja režija – Josh Safdie

Najbolji glavni glumac – Timothée Chalamet (njegova treća nominacija u karijeri)

Najbolji originalni scenarij – Ronald Bronstein i Josh Safdie

Najbolji casting – Jennifer Venditti

Najbolja fotografija – Darius Khondji

Najbolja montaža – Ronald Bronstein

Najbolja scenografija – Jack Fisk i Adam Willis

Najbolja kostimografija – Miyako Bellizzi 

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Emerald Fennell, 2025, UK/US, 125'
Uloge: Margot Robbie, Jacob Elordi, Kristine Froseth, Darryl McCormack, Nell Tiger Free

Film Orkanski visovi (Wuthering Heights), u režiji Emerald Fennell, predstavlja radikalnu i stiliziranu reinterpretaciju klasika Emily Brontë koja je podijelila, ali i fascinirala javnost. Fennell, poznata po svom provokativnom vizualnom jeziku, pretvara mračnu vrištinu Yorkshirea u pop-goth poligon, fokusirajući se na toksičnu, opsesivnu prirodu ljubavi između Catherine i Heathcliffa. Film napušta tradicionalnu viktorijansku suzdržanost u korist estetike koja podsjeća na njezine prethodne radove – jake boje, anakrona glazba i naglašena senzualnost.

Emerald Fennell se ne boji dekonstruirati književni kanon, stavljajući naglasak na teme klasne ogorčenosti, osvete i "vječne ljubavi“ kao patolološkog konstrukta. Nakon uspjeha filmova Promising Young Woman i Saltburn, njezini Orkanski visovi nose prepoznatljiv potpis: spoj ekscentrične estetike, anakronog glamura, crnog humora i brutalne emocionalne iskrenosti. Njezina vizija Heathcliffa kao autsajdera u neprijateljskom aristokratskom okruženju duboko je politična, ali i vizualno neodoljiva.

"Fennell je od Brontë napravila rock-zvijezdu; ovo nije film za puriste, već za generaciju koja razumije da je ljubav ponekad oblik destrukcije." – Sight & Sound

"Vizualno opojan i emocionalno nasilan, film koji vrištine Yorkshirea natapa krvlju i neonima." – The Guardian

Joseph Kosinski, 2025, US, 148'
Uloge: Brad Pitt, Damson Idris, Kerry Condon, Javier Bardem, Tobias Menzies, Sarah Niles, Kim Bodnia

F1 je jedan od najambicioznijih filmskih projekata o posvećenih motosportu. Radnja prati Sonnyja Hayesa, veterana Formule 1 koji se nakon teške nesreće povukao iz sporta, ali se vraća kako bi bio mentor mladom i talentiranom timskom kolegi, u fiktivnom timu APXGP. Film je sniman tijekom stvarnih trkaćih vikenda na legendarnim stazama poput Silverstonea i Monaka, koristeći posebno razvijene 6K kamere montirane unutar bolida, što gledatelju pruža hiperrealističan osjećaj brzine.

Redatelj Joseph Kosinski, poznat po spektakularnim akcijskim scenama iz filma Top Gun: Maverick, ovdje primjenjuje sličnu filozofiju: minimalna upotreba CGI-ja i maksimalno oslanjanje na praktične efekte. Teme iskupljenja, generacijskog jaza i psihološkog pritiska vrhunskog sporta su, uz veliku produkcijsku pomoć Lewisa Hamiltona, u filmu utjelovljene s neviđenom razinom autentičnosti u prikazu dinamike unutar paddocka i tehničkih detalja sporta. Glumci su prolazili intenzivne treninge vožnje kako bi sami upravljali modificiranim bolidima Formule 2.

"Kosinski je uspio nemoguće: prenio je visceralni strah i euforiju kokpita na veliko platno." – Empire

"Brad Pitt u svojoj najkarizmatičnijoj ulozi zadnjih godina; film koji se ne gleda, nego proživljava." – Total Film

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).

Karel Reisz, 1960, UK, 89'
Uloge: Albert Finney, Shirley Anne Field, Rachel Roberts

„Subotnja večer i nedjeljno jutro” (Saturday Night and Sunday Morning) iz 1960. godine jedan je od najvažnijih naslova britanskog novog vala i pokreta „kitchen sink realism“. Glavni lik je Arthur Seaton (glumi ga Albert Finney) mladi radnik u tvornici u Nottinghamu koji prezire autoritete i monotoniju svakodnevice.Subotnja večer je njegov bijeg od teškog rada kroz alkohol, zabave i afere, a nedjeljno jutro točka suočavanja s posljedicama burnog vikenda i društvenim očekivanjima. Arthur se nalazi na prekretnici između buntovništva i ulaska u brak. Istovremeno, održava vezu sa suprugom svog kolege s posla, koja s njim zatrudni.

Riječ je o revolucionarnom prikazu radničke klase, koje odbacuje dotadašnje idealiziranje radnika, prikazujući ih kao kompleksne, često i neugodne likove s autentičnim problemima poput preljuba i pobačaja. Arthur Seaton tipičan je antiheroj, ikona „ljutih mladih ljudi” (angry young men). Njegova filozofija je: „Ne dopusti gadovima da te zgaze”. Upravo zbog  realističnih, surovih prikaza stvarnog života, film je izvorno dobio cenzorsku oznaku „X”.

Scenarij potpisuje Alan Sillitoe prema vlastitom kultnom romanu. 

Uvod u film dat će mr. sc. Mirko Petrić, stručni savjetnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, u okviru programa Film sa sociologom.

Emerald Fennell, 2025, UK/US, 125'
Uloge: Margot Robbie, Jacob Elordi, Kristine Froseth, Darryl McCormack, Nell Tiger Free

Film Orkanski visovi (Wuthering Heights), u režiji Emerald Fennell, predstavlja radikalnu i stiliziranu reinterpretaciju klasika Emily Brontë koja je podijelila, ali i fascinirala javnost. Fennell, poznata po svom provokativnom vizualnom jeziku, pretvara mračnu vrištinu Yorkshirea u pop-goth poligon, fokusirajući se na toksičnu, opsesivnu prirodu ljubavi između Catherine i Heathcliffa. Film napušta tradicionalnu viktorijansku suzdržanost u korist estetike koja podsjeća na njezine prethodne radove – jake boje, anakrona glazba i naglašena senzualnost.

Emerald Fennell se ne boji dekonstruirati književni kanon, stavljajući naglasak na teme klasne ogorčenosti, osvete i "vječne ljubavi“ kao patolološkog konstrukta. Nakon uspjeha filmova Promising Young Woman i Saltburn, njezini Orkanski visovi nose prepoznatljiv potpis: spoj ekscentrične estetike, anakronog glamura, crnog humora i brutalne emocionalne iskrenosti. Njezina vizija Heathcliffa kao autsajdera u neprijateljskom aristokratskom okruženju duboko je politična, ali i vizualno neodoljiva.

"Fennell je od Brontë napravila rock-zvijezdu; ovo nije film za puriste, već za generaciju koja razumije da je ljubav ponekad oblik destrukcije." – Sight & Sound

"Vizualno opojan i emocionalno nasilan, film koji vrištine Yorkshirea natapa krvlju i neonima." – The Guardian

Jacques Rivette, 1961, FR, 141'
Uloge: Betty Schneider, Giani Esposito, Françoise Prévost, Daniel Crohem, François Maistre

Debitantsko dugometražno ostvarenje Jacquesa Rivettea jedan je od temeljnih, iako često zanemarenih, naslova francuskog novog vala. Iako je sniman od 1958. uz pomoć kolega poput Truffauta i Chabrola, završen je tek nakon njihovih slavnih debija. 

Radnja prati studenticu književnosti koja se preko brata uključuje u krug boemskih intelektualaca i umjetnika. Glavni zaplet vrti se oko zagonetnog samoubojstva španjolskog skladatelja Juana te pokušaja redatelja da postavi Shakespeareovu dramu Periklo.

Film karakterizira prožetost hladnoratovskom paranojom i osjećajem neuhvatljive globalne urote. Rivette koristi elemente detektivskog trilera, ali ih dekonstruira – istraga ne vodi do jasnih odgovora, već do metafizičke tjeskobe. 

Ključna obilježja filma su tretman grada kao labirinta. Pariz nije samo kulisa, već zagonetni prostor koji zrcali unutarnju dezorijentaciju likova, metatekstualnost - stalno ispreplitanje kazališne probe i "stvarnog" života te osjećaj duha kolektiviteta (cameo nastupiJean-Luca Godarda i Claudea Chabrola). 

Film je značajan kao intelektualno najzreliji rani rad pokreta, istražujući granice između umjetnosti, politike i osobne opsesije.

Ugo Bienvenu, 2025, FR, 82 min

Futuristički animirani film francuskog redatelja i scenarista Uga Bienvenua, vizualno je raskošna utopijska bajka, radnja koje je smještena u 2075. godinu. Desetogodišnja djevojčicaIrisu svom vrtu pronalazi tajanstvenog dječaka u šarenom odijelu. To je Arco, putnik iz daleke budućnosti koji može putovati kroz vrijeme, ali se izgubio u prošlosti. Iris ga odluči sakriti i pomoći mu da se vrati kući.Bienvenu koristi prepoznatljiv stil inspiriran europskim stripom (poput radova Moebiusa), s čistim linijama i sjajnim, vibrirajućim bojama.

Za razliku od uobičajenih mračnih distopija, Arco nudi optimističnu viziju suživota tehnologije i prirode, istražujući važnost empatije, kulturne memorije i ljudske povezanosti u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Zbog sposobnosti da kroz formu animacije za sve uzraste progovori o kompleksnim filozofskim pitanjima, smatra se jednim od najvažnijih novijih europskih animiranih ostvarenja desetljeća. Dobitnik je Zlatnog globusa za najbolji animirani film, a nominiran je i za Oscara.

Producentica filma jeNatalie Portman, a premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 2025. godine.

Jacques Demy, 1964, FR/DE, 92 min

Remek-djelo je francuskog redatelja Jacquesa Demyja jedan je od najčarobnijih i vizualno najupečatljivijih filmova francuskog novog vala.

Radnja prati mladu Geneviève Emery (Catherine Deneuve) koja radi s majkom u trgovini kišobranima u Cherbourgu. Zaljubljena je u Guya, mehaničara, no njihovu ljubav prekida Guyev odlazak na dvogodišnje služenje vojnog roka u Alžir. Trudna Geneviève, pod pritiskom majke, udaje se za bogatog draguljara. Godinama kasnije, sudbina ih ponovno spaja na Badnjak, ali život je krenuo drugim putevima.

Ono što film čini jedinstvenim jest činjenica da je u potpunosti pjevan. Svi dijalozi su otpjevani u formi recitativa, uz nezaboravnu glazbu Michela Legranda.

Film stvara karakterističan hiperrealističan, ali stiliziran svijet. Zidovi, odjeća i kišobrani su u živim, zasićenim bojama koje naglašavaju emotivno stanje likova.Unatoč toj bajkovitoj estetici, duboko je melankoličan prikaz prve ljubavi i načina na koji životni izbori i okolnosti oblikuju naše sudbine.

Film je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu i postao globalni kulturni fenomen, utječući na generacije filmaša, uključujući Damiena Chazellea (La La Land).

„Cherbourški kišobrani” ostaju neponovljiv spoj glamura holivudskih mjuzikala i gorkoslatkog europskog realizma, film koji je redefinirao granice filmskog medija.

Emerald Fennell, 2025, UK/US, 125'
Uloge: Margot Robbie, Jacob Elordi, Kristine Froseth, Darryl McCormack, Nell Tiger Free

Film Orkanski visovi (Wuthering Heights), u režiji Emerald Fennell, predstavlja radikalnu i stiliziranu reinterpretaciju klasika Emily Brontë koja je podijelila, ali i fascinirala javnost. Fennell, poznata po svom provokativnom vizualnom jeziku, pretvara mračnu vrištinu Yorkshirea u pop-goth poligon, fokusirajući se na toksičnu, opsesivnu prirodu ljubavi između Catherine i Heathcliffa. Film napušta tradicionalnu viktorijansku suzdržanost u korist estetike koja podsjeća na njezine prethodne radove – jake boje, anakrona glazba i naglašena senzualnost.

Emerald Fennell se ne boji dekonstruirati književni kanon, stavljajući naglasak na teme klasne ogorčenosti, osvete i "vječne ljubavi“ kao patolološkog konstrukta. Nakon uspjeha filmova Promising Young Woman i Saltburn, njezini Orkanski visovi nose prepoznatljiv potpis: spoj ekscentrične estetike, anakronog glamura, crnog humora i brutalne emocionalne iskrenosti. Njezina vizija Heathcliffa kao autsajdera u neprijateljskom aristokratskom okruženju duboko je politična, ali i vizualno neodoljiva.

"Fennell je od Brontë napravila rock-zvijezdu; ovo nije film za puriste, već za generaciju koja razumije da je ljubav ponekad oblik destrukcije." – Sight & Sound

"Vizualno opojan i emocionalno nasilan, film koji vrištine Yorkshirea natapa krvlju i neonima." – The Guardian

Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).

James Vanderbilt, 2025, US, 148 min
Uloge: Rami Malek, Russell Crowe, Michael Shannon, Richard E. Grant, Leo Woodall, John Slattery, Mark O'Brien, Colin Hanks

Nuremberg je moćna povijesna drama koja se bavi Nürnberškim procesima, no iz vrlo specifične perspektive. Umjesto da se fokusira na proces suđenja samom vrhu nacističkog režima, radnja prati odnos Douglasa Kelleya (Rami Malek), američkog vojnog psihijatra, i Hermanna Göringa (Russell Crowe), najvišeg preživjelog nacističkog časnika. Kelleyev zadatak je procijeniti jesu li optuženici sposobni za suđenje, ali on odlazi korak dalje pokušavajući dokučiti samu prirodu zla kroz seriju intenzivnih razgovora s Göringom.

Vanderbilt, poznat kao scenarist Zodiaca, donosi kirurški precizan scenarij koji istražuje psihološku igru mačke i miša. Crowe je neprepoznatljiv i zastrašujuće karizmatičan u ulozi Göringa, dok Malek izvrsno utjelovljuje čovjeka koji polako gubi vlastiti mir dok ponire u mrak njegove psihe. Film vizualno dočarava klaustrofobiju zatvorskih ćelija i težinu povijesnog trenutka, postavljajući vječno pitanje: odakle dolazi zlo?

"Croweova izvedba je trijumf; on ne glumi čudovište, već čovjeka koji je odabrao biti čudovište, što je daleko strašnije." – The Hollywood Reporter

"Vanderbilt pretvara povijesne transkripte u napeti psihološki triler koji je relevantniji nego ikad." – Variety

James Vanderbilt, 2025, US, 148 min
Uloge: Rami Malek, Russell Crowe, Michael Shannon, Richard E. Grant, Leo Woodall, John Slattery, Mark O'Brien, Colin Hanks

Nuremberg je moćna povijesna drama koja se bavi Nürnberškim procesima, no iz vrlo specifične perspektive. Umjesto da se fokusira na proces suđenja samom vrhu nacističkog režima, radnja prati odnos Douglasa Kelleya (Rami Malek), američkog vojnog psihijatra, i Hermanna Göringa (Russell Crowe), najvišeg preživjelog nacističkog časnika. Kelleyev zadatak je procijeniti jesu li optuženici sposobni za suđenje, ali on odlazi korak dalje pokušavajući dokučiti samu prirodu zla kroz seriju intenzivnih razgovora s Göringom.

Vanderbilt, poznat kao scenarist Zodiaca, donosi kirurški precizan scenarij koji istražuje psihološku igru mačke i miša. Crowe je neprepoznatljiv i zastrašujuće karizmatičan u ulozi Göringa, dok Malek izvrsno utjelovljuje čovjeka koji polako gubi vlastiti mir dok ponire u mrak njegove psihe. Film vizualno dočarava klaustrofobiju zatvorskih ćelija i težinu povijesnog trenutka, postavljajući vječno pitanje: odakle dolazi zlo?

"Croweova izvedba je trijumf; on ne glumi čudovište, već čovjeka koji je odabrao biti čudovište, što je daleko strašnije." – The Hollywood Reporter

"Vanderbilt pretvara povijesne transkripte u napeti psihološki triler koji je relevantniji nego ikad." – Variety

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).

Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

Éric Rohmer, 1967, FR, 89'
Uloge: Patrick Bauchau, Daniel Pommereuil, Haydée Politoff, Alain Jouffroy, Mijanou Bardot

Treće ostvarenje iz ciklusa „Šest moralnih priča” francuskog redatelja Érica Rohmera, ključnog autora francuskog novog vala i majstora filmske psihologije, odvija se tijekom lijenog ljeta na Azurnoj obali. Dvojica prijatelja, povučeni trgovac umjetninama i njegov cinični prijatelj, provode odmor u vili. Njihov mir remeti mlada i slobodoumna sustanarka.

Film se bavi njihovom suptilnom psihološkom igrom.Muškarci su opsjednuti njezinom promiskuitetnom prirodom i nonšalantnošću prema muškarcima – ona ih „kolekcionira”. Umjesto da joj se izravno obrate, oni pasivno-agresivno analiziraju njezino ponašanje i kuju planove kako da je moralno "kazne" ili zavedu.

Film je arhetipski primjer rohmerskog stila:Radnja je vođena dugim, intelektualnim dijalozima i unutarnjim monolozima, pri čemu likovi analiziraju vlastite osjećaje i etičke izbore. Studija je to o licemjerju, muškom egu i sukobu između buržujskog morala i slobode. Pri tom, Rohmer vješto koristi sunčanu, opuštenu atmosferu Mediterana kao kontrast kompleksnim, često hladnim međuljudskim odnosima.

„Kolekcionarka” je nagrađena Srebrnim medvjedom na Berlinskom filmskom festivalu i ostaje jedan od najvažnijih Rohmerovih filmova, esencijalno djelo za razumijevanje njegovog jedinstvenog filmskog opusa.

Ugo Bienvenu, 2025, FR, 82 min

Futuristički animirani film francuskog redatelja i scenarista Uga Bienvenua, vizualno je raskošna utopijska bajka, radnja koje je smještena u 2075. godinu. Desetogodišnja djevojčicaIrisu svom vrtu pronalazi tajanstvenog dječaka u šarenom odijelu. To je Arco, putnik iz daleke budućnosti koji može putovati kroz vrijeme, ali se izgubio u prošlosti. Iris ga odluči sakriti i pomoći mu da se vrati kući.Bienvenu koristi prepoznatljiv stil inspiriran europskim stripom (poput radova Moebiusa), s čistim linijama i sjajnim, vibrirajućim bojama.

Za razliku od uobičajenih mračnih distopija, Arco nudi optimističnu viziju suživota tehnologije i prirode, istražujući važnost empatije, kulturne memorije i ljudske povezanosti u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Zbog sposobnosti da kroz formu animacije za sve uzraste progovori o kompleksnim filozofskim pitanjima, smatra se jednim od najvažnijih novijih europskih animiranih ostvarenja desetljeća. Dobitnik je Zlatnog globusa za najbolji animirani film, a nominiran je i za Oscara.

Producentica filma jeNatalie Portman, a premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 2025. godine.

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).