PROGRAM KINOTEKE Veljača 2026.

Tamara Kotevska, 2025., Sjeverna Makedonija, US, UK, 81'

Od redateljice nominirane za Oscara za film „Medena zemlja“ dolazi dirljiva i vizualno dojmljiva priča smještena u samo srce ruralne Makedonije. Nikola, poljoprivrednik koji se bori s teškim posljedicama novih vladinih politika, nalazi se u situaciji da ne može prodati svoju zemlju ni usjeve. Kada njegova obitelj ode u potrazi za boljim životom u inozemstvu, Nikola prihvaća posao čuvara na odlagalištu otpada, gdje susreće ozlijeđenu bijelu rodu Siljana. Dok je njeguje i pomaže joj da se oporavi, između čovjeka i životinje stvara se neočekivana povezanost. Rezultat je duboko potresan film koji progovara o klimatskim promjenama, ekonomskim migracijama, otpornosti i tihoj snazi povezanosti.

·Variety:

"Kotevska ponovno dokazuje svoju genijalnost u povezivanju čovjeka i prirode. 'Siljan' je vizualna poema koja drevni mit o preobrazbi pretvara u suvremenu meditaciju o slobodi i gubitku identiteta."

·Screen International:

"Nakon 'Medene zemlje', Kotevska donosi film koji posjeduje istu dokumentarističku teksturu i sirovu ljepotu. Film koji ne gledate samo očima, već ga osjećate svim čulima."

·The Hollywood Reporter:

"Čaroban spoj magičnog realizma i surove balkanske svakodnevice. Kotevska koristi narodnu predaju kako bi progovorila o univerzalnoj ljudskoj potrebi za povratkom kući."

·Cineuropa:

"Hrabar i stilski besprijekoran film koji potvrđuje Tamaru Kotevsku kao jednu od najvažnijih redateljskih glasova svoje generacije. Njezin 'Siljan' je vizualno zapanjujuće putovanje kroz folklor i ljudsku psihu."

·Hrvatski audiovizualni centar (HAVC):

"Film koji redefinira pojam koprodukcije na Balkanu. Kotevska donosi priču koja je duboko ukorijenjena u regionalni folklor, ali progovara univerzalnim jezikom filmske poezije."

·Novosti (tjednik):

"Nakon pčela, Kotevska se bavi ljudima-pticama. 'Priča o Siljanu' je snažna alegorija o izolaciji i nemogućnosti povratka u društvo koje te više ne prepoznaje. Redateljica ponovno dokazuje da je majstorica u prikazivanju neraskidive veze čovjeka i prirode."

·Hrvatski filmski ljetopis:

"Kotevska koristi mitološki okvir kako bi istražila vrlo stvarne, suvremene traume. Njezin Siljan nije samo lik iz bajke, on je simbol modernog čovjeka koji je izgubio tlo pod nogama, ali ne može ni poletjeti."

Karel Reisz, 1960, UK, 89'
Uloge: Albert Finney, Shirley Anne Field, Rachel Roberts

„Subotnja večer i nedjeljno jutro” (Saturday Night and Sunday Morning) iz 1960. godine jedan je od najvažnijih naslova britanskog novog vala i pokreta „kitchen sink realism“. Glavni lik je Arthur Seaton (glumi ga Albert Finney) mladi radnik u tvornici u Nottinghamu koji prezire autoritete i monotoniju svakodnevice.Subotnja večer je njegov bijeg od teškog rada kroz alkohol, zabave i afere, a nedjeljno jutro točka suočavanja s posljedicama burnog vikenda i društvenim očekivanjima. Arthur se nalazi na prekretnici između buntovništva i ulaska u brak. Istovremeno, održava vezu sa suprugom svog kolege s posla, koja s njim zatrudni.

Riječ je o revolucionarnom prikazu radničke klase, koje odbacuje dotadašnje idealiziranje radnika, prikazujući ih kao kompleksne, često i neugodne likove s autentičnim problemima poput preljuba i pobačaja. Arthur Seaton tipičan je antiheroj, ikona „ljutih mladih ljudi” (angry young men). Njegova filozofija je: „Ne dopusti gadovima da te zgaze”. Upravo zbog  realističnih, surovih prikaza stvarnog života, film je izvorno dobio cenzorsku oznaku „X”.

Scenarij potpisuje Alan Sillitoe prema vlastitom kultnom romanu. 

Uvod u film dat će mr. sc. Mirko Petrić, stručni savjetnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, u okviru programa Film sa sociologom.

Emerald Fennell, 2025, UK/US, 125'
Uloge: Margot Robbie, Jacob Elordi, Kristine Froseth, Darryl McCormack, Nell Tiger Free

Film Orkanski visovi (Wuthering Heights), u režiji Emerald Fennell, predstavlja radikalnu i stiliziranu reinterpretaciju klasika Emily Brontë koja je podijelila, ali i fascinirala javnost. Fennell, poznata po svom provokativnom vizualnom jeziku, pretvara mračnu vrištinu Yorkshirea u pop-goth poligon, fokusirajući se na toksičnu, opsesivnu prirodu ljubavi između Catherine i Heathcliffa. Film napušta tradicionalnu viktorijansku suzdržanost u korist estetike koja podsjeća na njezine prethodne radove – jake boje, anakrona glazba i naglašena senzualnost.

Emerald Fennell se ne boji dekonstruirati književni kanon, stavljajući naglasak na teme klasne ogorčenosti, osvete i "vječne ljubavi“ kao patolološkog konstrukta. Nakon uspjeha filmova Promising Young Woman i Saltburn, njezini Orkanski visovi nose prepoznatljiv potpis: spoj ekscentrične estetike, anakronog glamura, crnog humora i brutalne emocionalne iskrenosti. Njezina vizija Heathcliffa kao autsajdera u neprijateljskom aristokratskom okruženju duboko je politična, ali i vizualno neodoljiva.

"Fennell je od Brontë napravila rock-zvijezdu; ovo nije film za puriste, već za generaciju koja razumije da je ljubav ponekad oblik destrukcije." – Sight & Sound

"Vizualno opojan i emocionalno nasilan, film koji vrištine Yorkshirea natapa krvlju i neonima." – The Guardian

Jacques Rivette, 1961, FR, 141'
Uloge: Betty Schneider, Giani Esposito, Françoise Prévost, Daniel Crohem, François Maistre

Debitantsko dugometražno ostvarenje Jacquesa Rivettea jedan je od temeljnih, iako često zanemarenih, naslova francuskog novog vala. Iako je sniman od 1958. uz pomoć kolega poput Truffauta i Chabrola, završen je tek nakon njihovih slavnih debija. 

Radnja prati studenticu književnosti koja se preko brata uključuje u krug boemskih intelektualaca i umjetnika. Glavni zaplet vrti se oko zagonetnog samoubojstva španjolskog skladatelja Juana te pokušaja redatelja da postavi Shakespeareovu dramu Periklo.

Film karakterizira prožetost hladnoratovskom paranojom i osjećajem neuhvatljive globalne urote. Rivette koristi elemente detektivskog trilera, ali ih dekonstruira – istraga ne vodi do jasnih odgovora, već do metafizičke tjeskobe. 

Ključna obilježja filma su tretman grada kao labirinta. Pariz nije samo kulisa, već zagonetni prostor koji zrcali unutarnju dezorijentaciju likova, metatekstualnost - stalno ispreplitanje kazališne probe i "stvarnog" života te osjećaj duha kolektiviteta (cameo nastupiJean-Luca Godarda i Claudea Chabrola). 

Film je značajan kao intelektualno najzreliji rani rad pokreta, istražujući granice između umjetnosti, politike i osobne opsesije.

Ugo Bienvenu, 2025, FR, 82 min

Futuristički animirani film francuskog redatelja i scenarista Uga Bienvenua, vizualno je raskošna utopijska bajka, radnja koje je smještena u 2075. godinu. Desetogodišnja djevojčicaIrisu svom vrtu pronalazi tajanstvenog dječaka u šarenom odijelu. To je Arco, putnik iz daleke budućnosti koji može putovati kroz vrijeme, ali se izgubio u prošlosti. Iris ga odluči sakriti i pomoći mu da se vrati kući.Bienvenu koristi prepoznatljiv stil inspiriran europskim stripom (poput radova Moebiusa), s čistim linijama i sjajnim, vibrirajućim bojama.

Za razliku od uobičajenih mračnih distopija, Arco nudi optimističnu viziju suživota tehnologije i prirode, istražujući važnost empatije, kulturne memorije i ljudske povezanosti u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Zbog sposobnosti da kroz formu animacije za sve uzraste progovori o kompleksnim filozofskim pitanjima, smatra se jednim od najvažnijih novijih europskih animiranih ostvarenja desetljeća. Dobitnik je Zlatnog globusa za najbolji animirani film, a nominiran je i za Oscara.

Producentica filma jeNatalie Portman, a premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 2025. godine.

Jacques Demy, 1964, FR/DE, 92 min

Remek-djelo je francuskog redatelja Jacquesa Demyja jedan je od najčarobnijih i vizualno najupečatljivijih filmova francuskog novog vala.

Radnja prati mladu Geneviève Emery (Catherine Deneuve) koja radi s majkom u trgovini kišobranima u Cherbourgu. Zaljubljena je u Guya, mehaničara, no njihovu ljubav prekida Guyev odlazak na dvogodišnje služenje vojnog roka u Alžir. Trudna Geneviève, pod pritiskom majke, udaje se za bogatog draguljara. Godinama kasnije, sudbina ih ponovno spaja na Badnjak, ali život je krenuo drugim putevima.

Ono što film čini jedinstvenim jest činjenica da je u potpunosti pjevan. Svi dijalozi su otpjevani u formi recitativa, uz nezaboravnu glazbu Michela Legranda.

Film stvara karakterističan hiperrealističan, ali stiliziran svijet. Zidovi, odjeća i kišobrani su u živim, zasićenim bojama koje naglašavaju emotivno stanje likova.Unatoč toj bajkovitoj estetici, duboko je melankoličan prikaz prve ljubavi i načina na koji životni izbori i okolnosti oblikuju naše sudbine.

Film je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu i postao globalni kulturni fenomen, utječući na generacije filmaša, uključujući Damiena Chazellea (La La Land).

„Cherbourški kišobrani” ostaju neponovljiv spoj glamura holivudskih mjuzikala i gorkoslatkog europskog realizma, film koji je redefinirao granice filmskog medija.

Emerald Fennell, 2025, UK/US, 125'
Uloge: Margot Robbie, Jacob Elordi, Kristine Froseth, Darryl McCormack, Nell Tiger Free

Film Orkanski visovi (Wuthering Heights), u režiji Emerald Fennell, predstavlja radikalnu i stiliziranu reinterpretaciju klasika Emily Brontë koja je podijelila, ali i fascinirala javnost. Fennell, poznata po svom provokativnom vizualnom jeziku, pretvara mračnu vrištinu Yorkshirea u pop-goth poligon, fokusirajući se na toksičnu, opsesivnu prirodu ljubavi između Catherine i Heathcliffa. Film napušta tradicionalnu viktorijansku suzdržanost u korist estetike koja podsjeća na njezine prethodne radove – jake boje, anakrona glazba i naglašena senzualnost.

Emerald Fennell se ne boji dekonstruirati književni kanon, stavljajući naglasak na teme klasne ogorčenosti, osvete i "vječne ljubavi“ kao patolološkog konstrukta. Nakon uspjeha filmova Promising Young Woman i Saltburn, njezini Orkanski visovi nose prepoznatljiv potpis: spoj ekscentrične estetike, anakronog glamura, crnog humora i brutalne emocionalne iskrenosti. Njezina vizija Heathcliffa kao autsajdera u neprijateljskom aristokratskom okruženju duboko je politična, ali i vizualno neodoljiva.

"Fennell je od Brontë napravila rock-zvijezdu; ovo nije film za puriste, već za generaciju koja razumije da je ljubav ponekad oblik destrukcije." – Sight & Sound

"Vizualno opojan i emocionalno nasilan, film koji vrištine Yorkshirea natapa krvlju i neonima." – The Guardian

Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Tamara Kotevska, 2025., Sjeverna Makedonija, US, UK, 81'

Od redateljice nominirane za Oscara za film „Medena zemlja“ dolazi dirljiva i vizualno dojmljiva priča smještena u samo srce ruralne Makedonije. Nikola, poljoprivrednik koji se bori s teškim posljedicama novih vladinih politika, nalazi se u situaciji da ne može prodati svoju zemlju ni usjeve. Kada njegova obitelj ode u potrazi za boljim životom u inozemstvu, Nikola prihvaća posao čuvara na odlagalištu otpada, gdje susreće ozlijeđenu bijelu rodu Siljana. Dok je njeguje i pomaže joj da se oporavi, između čovjeka i životinje stvara se neočekivana povezanost. Rezultat je duboko potresan film koji progovara o klimatskim promjenama, ekonomskim migracijama, otpornosti i tihoj snazi povezanosti.

·Variety:

"Kotevska ponovno dokazuje svoju genijalnost u povezivanju čovjeka i prirode. 'Siljan' je vizualna poema koja drevni mit o preobrazbi pretvara u suvremenu meditaciju o slobodi i gubitku identiteta."

·Screen International:

"Nakon 'Medene zemlje', Kotevska donosi film koji posjeduje istu dokumentarističku teksturu i sirovu ljepotu. Film koji ne gledate samo očima, već ga osjećate svim čulima."

·The Hollywood Reporter:

"Čaroban spoj magičnog realizma i surove balkanske svakodnevice. Kotevska koristi narodnu predaju kako bi progovorila o univerzalnoj ljudskoj potrebi za povratkom kući."

·Cineuropa:

"Hrabar i stilski besprijekoran film koji potvrđuje Tamaru Kotevsku kao jednu od najvažnijih redateljskih glasova svoje generacije. Njezin 'Siljan' je vizualno zapanjujuće putovanje kroz folklor i ljudsku psihu."

·Hrvatski audiovizualni centar (HAVC):

"Film koji redefinira pojam koprodukcije na Balkanu. Kotevska donosi priču koja je duboko ukorijenjena u regionalni folklor, ali progovara univerzalnim jezikom filmske poezije."

·Novosti (tjednik):

"Nakon pčela, Kotevska se bavi ljudima-pticama. 'Priča o Siljanu' je snažna alegorija o izolaciji i nemogućnosti povratka u društvo koje te više ne prepoznaje. Redateljica ponovno dokazuje da je majstorica u prikazivanju neraskidive veze čovjeka i prirode."

·Hrvatski filmski ljetopis:

"Kotevska koristi mitološki okvir kako bi istražila vrlo stvarne, suvremene traume. Njezin Siljan nije samo lik iz bajke, on je simbol modernog čovjeka koji je izgubio tlo pod nogama, ali ne može ni poletjeti."

James Vanderbilt, 2025, US, 148 min
Uloge: Rami Malek, Russell Crowe, Michael Shannon, Richard E. Grant, Leo Woodall, John Slattery, Mark O'Brien, Colin Hanks

Nuremberg je moćna povijesna drama koja se bavi Nürnberškim procesima, no iz vrlo specifične perspektive. Umjesto da se fokusira na proces suđenja samom vrhu nacističkog režima, radnja prati odnos Douglasa Kelleya (Rami Malek), američkog vojnog psihijatra, i Hermanna Göringa (Russell Crowe), najvišeg preživjelog nacističkog časnika. Kelleyev zadatak je procijeniti jesu li optuženici sposobni za suđenje, ali on odlazi korak dalje pokušavajući dokučiti samu prirodu zla kroz seriju intenzivnih razgovora s Göringom.

Vanderbilt, poznat kao scenarist Zodiaca, donosi kirurški precizan scenarij koji istražuje psihološku igru mačke i miša. Crowe je neprepoznatljiv i zastrašujuće karizmatičan u ulozi Göringa, dok Malek izvrsno utjelovljuje čovjeka koji polako gubi vlastiti mir dok ponire u mrak njegove psihe. Film vizualno dočarava klaustrofobiju zatvorskih ćelija i težinu povijesnog trenutka, postavljajući vječno pitanje: odakle dolazi zlo?

"Croweova izvedba je trijumf; on ne glumi čudovište, već čovjeka koji je odabrao biti čudovište, što je daleko strašnije." – The Hollywood Reporter

"Vanderbilt pretvara povijesne transkripte u napeti psihološki triler koji je relevantniji nego ikad." – Variety

James Vanderbilt, 2025, US, 148 min
Uloge: Rami Malek, Russell Crowe, Michael Shannon, Richard E. Grant, Leo Woodall, John Slattery, Mark O'Brien, Colin Hanks

Nuremberg je moćna povijesna drama koja se bavi Nürnberškim procesima, no iz vrlo specifične perspektive. Umjesto da se fokusira na proces suđenja samom vrhu nacističkog režima, radnja prati odnos Douglasa Kelleya (Rami Malek), američkog vojnog psihijatra, i Hermanna Göringa (Russell Crowe), najvišeg preživjelog nacističkog časnika. Kelleyev zadatak je procijeniti jesu li optuženici sposobni za suđenje, ali on odlazi korak dalje pokušavajući dokučiti samu prirodu zla kroz seriju intenzivnih razgovora s Göringom.

Vanderbilt, poznat kao scenarist Zodiaca, donosi kirurški precizan scenarij koji istražuje psihološku igru mačke i miša. Crowe je neprepoznatljiv i zastrašujuće karizmatičan u ulozi Göringa, dok Malek izvrsno utjelovljuje čovjeka koji polako gubi vlastiti mir dok ponire u mrak njegove psihe. Film vizualno dočarava klaustrofobiju zatvorskih ćelija i težinu povijesnog trenutka, postavljajući vječno pitanje: odakle dolazi zlo?

"Croweova izvedba je trijumf; on ne glumi čudovište, već čovjeka koji je odabrao biti čudovište, što je daleko strašnije." – The Hollywood Reporter

"Vanderbilt pretvara povijesne transkripte u napeti psihološki triler koji je relevantniji nego ikad." – Variety

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).

Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

Éric Rohmer, 1967, FR, 89'
Uloge: Patrick Bauchau, Daniel Pommereuil, Haydée Politoff, Alain Jouffroy, Mijanou Bardot

Treće ostvarenje iz ciklusa „Šest moralnih priča” francuskog redatelja Érica Rohmera, ključnog autora francuskog novog vala i majstora filmske psihologije, odvija se tijekom lijenog ljeta na Azurnoj obali. Dvojica prijatelja, povučeni trgovac umjetninama i njegov cinični prijatelj, provode odmor u vili. Njihov mir remeti mlada i slobodoumna sustanarka.

Film se bavi njihovom suptilnom psihološkom igrom.Muškarci su opsjednuti njezinom promiskuitetnom prirodom i nonšalantnošću prema muškarcima – ona ih „kolekcionira”. Umjesto da joj se izravno obrate, oni pasivno-agresivno analiziraju njezino ponašanje i kuju planove kako da je moralno "kazne" ili zavedu.

Film je arhetipski primjer rohmerskog stila:Radnja je vođena dugim, intelektualnim dijalozima i unutarnjim monolozima, pri čemu likovi analiziraju vlastite osjećaje i etičke izbore. Studija je to o licemjerju, muškom egu i sukobu između buržujskog morala i slobode. Pri tom, Rohmer vješto koristi sunčanu, opuštenu atmosferu Mediterana kao kontrast kompleksnim, često hladnim međuljudskim odnosima.

„Kolekcionarka” je nagrađena Srebrnim medvjedom na Berlinskom filmskom festivalu i ostaje jedan od najvažnijih Rohmerovih filmova, esencijalno djelo za razumijevanje njegovog jedinstvenog filmskog opusa.

Ugo Bienvenu, 2025, FR, 82 min

Futuristički animirani film francuskog redatelja i scenarista Uga Bienvenua, vizualno je raskošna utopijska bajka, radnja koje je smještena u 2075. godinu. Desetogodišnja djevojčicaIrisu svom vrtu pronalazi tajanstvenog dječaka u šarenom odijelu. To je Arco, putnik iz daleke budućnosti koji može putovati kroz vrijeme, ali se izgubio u prošlosti. Iris ga odluči sakriti i pomoći mu da se vrati kući.Bienvenu koristi prepoznatljiv stil inspiriran europskim stripom (poput radova Moebiusa), s čistim linijama i sjajnim, vibrirajućim bojama.

Za razliku od uobičajenih mračnih distopija, Arco nudi optimističnu viziju suživota tehnologije i prirode, istražujući važnost empatije, kulturne memorije i ljudske povezanosti u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Zbog sposobnosti da kroz formu animacije za sve uzraste progovori o kompleksnim filozofskim pitanjima, smatra se jednim od najvažnijih novijih europskih animiranih ostvarenja desetljeća. Dobitnik je Zlatnog globusa za najbolji animirani film, a nominiran je i za Oscara.

Producentica filma jeNatalie Portman, a premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 2025. godine.

François Ozon, 2025, FR/BE/MA, 122 min
Uloge: Benjamin Voisin, Cécile de France, Vincent Lacoste

"Stranac" (L'Étranger), u režiji proslavljenog francuskog redatelja Françoisa Ozona, ekranizacija je istoimenog remek-djela Alberta Camusa. Ozon, poznat po psihološkoj dubini i estetskom senzibilitetu, pristupa priči o Meursaultu s modernim senzibilitetom, ali ostaje vjeran egzistencijalističkom tonu izvornika.

Radnja prati Meursaulta, otuđenog francuskog činovnika u Alžiru, koji nakon majčine smrti i naizgled nasumičnog ubojstva Arapina na plaži biva izveden pred sud. Umjesto samog čina ubojstva, društvo mu sudi zbog njegove emocionalne ravnodušnosti i odbijanja da se pokori društvenim konvencijama tugovanja i kajanja.

Ozon koristi jarku svjetlost i zasićene boje kako bi dočarao Camusov "apsurd" pod vrelim suncem. Film se fokusira na osjetilna iskustva, čime pasivnost glavnog lika postaje vizualno opipljiva.

Citat iz kritike:"Ozonov 'Stranac' nije samo adaptacija, već oživljavanje Camusove apsurdnosti za 21. stoljeće; Benjamin Voisin majstorski utjelovljuje prazninu koja nas istovremeno plaši i fascinira." — (Cahiers du Cinéma).

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).