Purpurna ruža Kaira
Woody Allen, 1985., US, 82'
Uloge: Mia Farrow, Jeff Daniels, Danny Aiello
Grimizna ruža Kaira: Posljednji romantični junak
Filmofilija je oduvijek bila nezaobilazni dio filmova Woodyja Allena. Njegovi protagonisti često idu u kino kao npr. u "Annie Hall", a i imaju vizije likova u stvarnosti, poput Humphreyja Bogarta iz "Casablance" u "Sviraj to ponovno, Sam". Ljubav Woodyja prema filmovima doživjela je kulminaciju u "Grimiznoj ruži Kaira" ("The Purple Rose Of Cairo", 1985.). Film o filmu kao zavodljivoj, iluzornoj umjetnosti njeguje fantazijsku premisu o filmskom liku koji siđe s velikog ekrana u stvarni svijet, opčaran gledateljicom u kinodvorani. U Allenovu nasljedniku "Sherlocka Jr-a" Bustera Keatona i preteči "Posljednjeg akcijskog junaka" glavni ženski lik ne može zamisliti život bez kina gdje bježi od stvarnosti. Ona je romantična sanjarka, supstitut svakog filmofila u publici koji po čitav dan razmišlja i priča o filmovima, voli eskapističku i ljekovitu moć sedme umjetnosti, tzv. filmsku magiju. Cecilia (Mia Farrow) ima razlog da pobjegne u kino živeći u vrijeme Velike depresije i krpajući kraj s krajem kao konobarica. Novi film u kinu je "Grimizna ruža Kaira", crno-bijela romantična avantura u stilu tridesetih. Na jednoj od nekoliko projekcija "The Purple Rose Of Cairo" Ceciliju opazi i obrati joj se s ekrana sporedan lik iz filma, "pjesnik, istraživač i pustolov" Tom Baxter (Jeff Daniels). Usred filma on zakorači s ove strane ekrana i odšeta iz "Grimizne ruže Kaira". Drugi likovi filma ne znaju što da rade dok nema Toma, jer priča ne može dalje bez njega, ali sigurni su u jedno: "Ne gasi projektor". Ako se projektor ugasi, oni nestaju, a s njima nestaje i film. Koncept je metafilmski zabavan, dubokouman i romantičan. Filmski lik razbija okove predodređenosti, postaje samosvjestan i pokazuje znakove slobodne volje (kao svojevrsni AI prije AI-ja iz današnje perspektive), te kreće u potragu za ljubavlju i samoispunjenjem u svijetu s naše strane kinoplatna. Dok Tom doživljava romansu s Cecilijom kao iz filma, očekujući "fade out" nakon "scene" njihova poljupca, preostali likovi iz "The Purple Rose Of Cairo" ostaju zatočeni na platnu, iako bi i sami rado istupili iz kadra u stvarnost. "I ja želim van i biti slobodan", ispali netko od njih, ali dobije upozorenje iz dvorane da je to "komunistička spika" u prepoznatljivu momentu "allenovskog" humora. Likovi se obraćaju gledateljima od kojih jedni napuštaju kino, a drugi ostaju sjediti pronalazeći zabavu u nesvakidašnjoj situaciji. Allenova ostvarenja rijetko su ovako bila razapeta između zbilje i fikcije/fantazije (npr. "Ponoć u Parizu"), tj. stvarnog života i filma, jedne i druge strane ekrana. U stvarnom životu nije lako odjezditi u filmski zalazak sunca uz bajkoviti "fade out" i "živjeli su sretno do kraja života", čega sanjarka Cecilia postaje svjesna i doživljava buđenje, ali za utjehu ima kino i filmove. Iako je fikcija privlačna i htjeli bismo doživjeti nešto kao Cecilia, moramo naučiti živjeti u stvarnosti. Zato postoje filmovi i filmski likovi da pružaju gledateljima bijeg od stvarnosti, ali i pomažu da se suoče sa njom dokle god projektor radi. "Ne gasi projektor".
Marko Njegić