Ed Wood
Tim Burton, 1994., US, 127
Ed Wood: Najbolje o najgorem
Najgori redatelj svih vremena Edward D. Wood mlađi dobio je najbolji mogući film o svome liku i djelu. "Ed Wood" (1994.) savršena je posveta dobrom lošem filmaštvu čovjeka iz naslova, autora živopisnih ostvarenja poput "Glen Or Glenda", "Bride Of The Monster", "Plan 9 From Outer Space"... Film traži i pronalazi dobro u lošem, viziju u iluziji i deluziji, odajući počast Woodu i redateljsko-amaterskim sanjarima poput njega koji su snimali vlastite snove pa kakvi god bili da bili. Možda "Ed Wood" ne bi bio takav da film nije režirao Tim Burton nakon "Bubimira", "Batmana", "Edwarda Škarorukog" i "Batman se vraća", tj. da neslavnog redatelja nije odglumio entuzijastični Johnny Depp u jednoj od njegovih najboljih uloga. Naime, Burton se afirmirao u ulozi režisera naklonjena autsajderima, neobičnim likovima teško uklopljivima u društvo. Wood je bio burtonovski lik, a Orson Welles mu je bio uzor, iako "Glen Or Glenda" nije bio novi "Citizen Kane", već njegova polarna suprotnost. Pa ipak, Wood je s debijem pretkazao čitav niz filmova o muškarcima u suknjama ("Neki to vole vruće", "Tootsie", "Mrs. Doubtfire", "Junior") i progovorio o transrodnoj i transvestitskoj kulturi davno prije vremena, kao što je i Burton s "Edom Woodom" najavio interes za filmove o "majstorima loših filmova" ("Bowfinger", "The Disaster Artist"). Neki njegovi uratci jesu imali suludu montažu, tj. inkorporirane ostatke ostataka dokumentarnih snimaka vojnih bitaka, stampeda krda bizona itd., ali na takav nepovezani tok filmske svijesti može se naići i godinama kasnije u pojedinim umjetničkim festivalskim filmovima samovažnih redatelja s vječnom težnjom ka realizmu, makar po cijenu filmičnosti. Određenom realizmu je, moglo bi se reći, težio i Wood. Kad se poljulja kulisa na setu, Wodov snimatelj traži ponavljanje kadra, ali Wood odbije repeticiju uz objašnjenje "Dobro je. Stvarno je.". On nikad nije tražio ponavljanje kadra, pa makar radi zaštite, već bi zvao "rez" uz dodatak "(bilo je) savršeno". U Woodovoj glavi je bilo savršeno: on je snimao filmove baš onakve kakve je htio, bio iskren u tome i njegov entuzijazam je zarazan i nepokolebljiv. Tom i takvom Woodu se Burton divi, sagledavajući film ne samo kao najljepšu iluziju koju je čovjek izmislio, već i deluziju. Redatelj je dječje zaigran i, poput Wooda, snima film raširenih, nasmijanih očiju u kojima se mjesta nađe i za poneku suzu kad je u kadru "potrošena babaroga", stari i oronuli Bela Lugosi (dobitnik Oscara Martin Landau), zvijezda klasičnog Hollywooda ugasla u vremenu kad gledatelje, zvuči vizionarski, "zanimaju samo golemi kukci". Utoliko, "Ed Wood" je vjerojatno i najosobniji Burtonov film: redatelj se odrekao honorara kako bi ga snimio u crno-bijeloj tehnici, što je odbilo studio Columbia, a na čemu je inzistirao dok mu u susret nije izašao Touchstone Pictures. Monokromna fotografija je pogođena i perfektno evocira Woodova ostvarenja koja Burton (re)kreira do savršenstva, kao i slikovnost kinematografije pedesetih. Rez. Savršeno.
Marko Njegić