PROGRAM KINOTEKE Srpanj 2025.

IMDB

Komedija, režija: Sean Baker, uloge: Mikey Madison, Mark Ejdelštejn, Jura Borisov, Vache Tovmasiyan, KINA

Oscar za najbolji film i režiju

Sean Baker imao je 44 godine kad se 2015. na festivalu Sundance pojavio njegov film „Tangerine“. Do tog je trenutka on bio anonimni režiser nezapaženih nezavisnih komedija, s prošlošću višegodišnjeg heroinskog ovisnika. Ni film „Tangerine“ vjerojatno ne bi skretao pažnju sam po sebi, da nije bilo jedne intrigantne tehničke potankosti: bio je to prvi američki dugometražni film u cijelosti snimljen mobitelom.

Nakon tog siječnja 2015.- međutim- ništa više nije bilo isto. Američki je film dobio velikog filmaša.

„Tangerine“ je bio crna komedija ambijentirana u svijet transseksualne prostitucije oko losanđeleskog Santa Monica Boulevarda.  Taj je film sadržavao sve ono što će postati Bakerovo prepoznatljivo obilježje. U suštini, Sean Baker je socijalni filmaš.  Njegovi se filmovi bave krajnje marginalnim i razvlaštenim zakutcima društva: to mogu biti transseksualne prostitutke, park prikolica u Teksasu ili sirotinja iz floridskih jeftinih motela. U Bakerovim filmovima puno je čemera –ali, oni sami nikad nisu čemerni. Puni su humora i elana, živahni i šareni, slave život, a pogotovo slave male ljude s kojima se bave. Svaki Bakerov film praskavi je koktel čistog vitaliteta.

Kao režiser Baker je snimio niz sjajnih filmova, te dva stvarna remek djela- „Tangerine“ (2015) i „Florida Project“ (2017). To je konačno ponukalo i canneski festival da novi Bakerov film ovog proljeća uvrsti u konkurenciju. Taj je film –„Anora“ - na koncu u svibnju i osvojio Zlatnu palmu. U Cannesu se ne jednom dogodilo da režiser Zlatnu palmu dobije ponajprije zato jer je nije dobio onda kad je doista trebao, za prethodni i bolji film. U neku ruku to vrijedi i za „Anoru“. Baker je imao boljih filmova od friškog canneskog pobjednika. Ali- to ne znači da „Anora“ nije predivna.

Naslovna junakinja Bakerovog filma je Anora Mihejeva (Madison), Njujorčanka ruskog podrijetla koja radi u striperskom klubu. Tamo upozna Vanju (Ejdelštejn)- raskalašenog i razmaženog sina ruskog oligarha. Lakomislenom se Vanji svidi striperica koja jedva nabada ruski. Ponudi joj plaćeno sedmodnevno partijanje, potom izlet u Las Vegas, a u Las Vegasu i- vjenčanje. Par se doista vjenča, no vijest o tome stiže do Moskve. Vanjini roditelji prvo na noge dižu njujorške sluge-batinaše, a potom i sami slijeću u New York. Cilj im je što brže i jeftinije zatrti sinov hir.

„Anora“ je čisti Sean Baker, makar u „light“ varijanti. Film nas opet uvodi u ozloglašeni zakutak društva: svijet seksualnih radnica. Taj svijet Baker (opet) rekonstruira brižljivo i bez patroniziranja, dajući ljudima koji ga obitavaju dignitet i životnost. Kad se zaplet s vjenčanjem zakuha, „Anora“ postaje situacijska komedija. Baker cijedi do kraja apsurd u kojem su se likovi zatekli. Pri tom uspijeva životno obojiti baš svaki lik: ruskog plaćenog siledžiju (Borisov), oligarhovog armenskog pobočnika (Tovmasyan), tajkunski bračni par, djevojke iz striptiz-kluba. Svi se ti likovi ravnaju prema jednom, vrhovnom organizacijskom principu- a to je onaj klasni. Kraj sve vedrine i komike, „Anora“ je sjetni film o neumoljivosti klasnog društva. Ma koliko god sanjarili, koliko se trsili, prepreka (bar za neke) ostaje neprelazna.

„Anora“ je dosad vjerojatno najkomercijalniji Bakerov film. Moglo bi ga se zamisliti kao holivudsku mainstream komediju 80-ih s mladom Julijom Roberts u glavnoj ulozi. Ali- film istodobno ima nešto što takav holivudski ne bi imao. To je taj Bakerov čarobni dodir- smjesa humora, kaosa i pulsirajućeg života.

Jurica Pavičić, Jutarnji list

Redatelj: Bradley Corbet
Uloge: Adrien Brody, Felicity Jones, Guy Pearce, Joe Alwyn, Raffey Cassidy, Stacy Martin, Emma Laird, Isaach de Bankolé, Alessandro Nivola
US, UK, HU, 215'
 

Beskompromisna i golema u svakom pogledu, ova epska biografska drama je gotovo savršen primjer korelacije forme i sadržaja.

Brutalizam je arhitektektonski stil monumentalnog, jednoobraznog, grubo dominantnog, ali istovremeno i fascinantnog izgleda. U rukama onog čija se samouvjerenost spaja sa strašću, znanjem i kontekstualnim razumijevanjem, brutalistički pristup stvara spektakularno djelo, tresak betonskog malja u blato malograđanskog ukusa. U rukama bezveznjaka, stvara pretjeranu oblikovnu buku. Brutalizam nije samo oblikovna, već i bitna etička pozicija modernizma.

Ovaj film dijeli te osobine. Svojom kontroverznošću, etikom i estetikom, zahtijevnošću i na koncu pukom vremenskom golemošću, ne izlazi u susret ukusima mase. Igra na sve ili ništa. U ovom je slučaju ispalo sve, i Brutalist je prošao izvrsno na svim festivalima i nagradama na kojima se pojavio, okrunivši to sa 10 nominacija za Oscara. Da nije tako, film se, unaprijed procijenjen kao predug i nezanimljiv širokoj publici, vjerojatno ne bi niti pojavio u kinima.

Govori o Lászlóu Tóthu (Adrien Brody) mađarskom arhitektu koji, preživjevši Holokaust,  dolazi u SAD i pod okriljem industrijalca Harrisona Leea Van Burena Sr počinje projektirati. Prati njegov život i rad sa detaljnošću koja bi, u rukama manje vještog redatelja, bila naporna i teška. No na koncu, film opravdava kako svoju neobičnu minutažu, tako i sve ostale neobične izbore koje je autor napravio da bi ostvario svoje, možda, i remek-djelo. Rano je to još reći, tek mu je 36 godina. 

Redatelj: Pablo Larraín 

Uloge: Angelina Jolie, Pierfrancesco Favino, Alba Rohrwacher, Haluk Bilginer, Kodi Smit-McPhee

Čile, SAD, Italija, Njemačka, 2024, 124'

Film "Maria" treći je biografski film Pabla Larraína o ikonama 20. stoljeća. Prije njega se proslavio sa „Jackie” i “Spencer”.

Počinje trenutkom kada slavnu sporanisticu Mariu Callas nalaze mrtvu, 1977. u Francuskoj, gdje je provela svoje zadnje godine, a onda putuje sedam dana u prošlost, u trenutak kada optimistično odlučuje ponovno početi pjevati.

No, njezin fantastični instrument, glas koji je graničio s čudom, tek je dopadjivi pijev. Izgubila je znatno na težini, pije lijekove koji su, realno, droge, a činjenica da se godine pokazuju na  njezinom izgledu i karizmi, naštetila je samopouzdanju. Nakon smrti Onassisa živi posve sama, ima tek batlera, domaćicu i dvije pudle.

Intiman prikaz tih njezinih posljednjih dana prepun je suočavanja s osobnim demonima i sjećanja na prošle odnose, posebno s Aristotelom Onassisom.

Vizualno, film je impresivan, s pažljivo osmišljenom scenografijom i kostimografijom koje vjerno dočaravaju razdoblje i svijet opere.

Gints Zilbalodis, 2024., Belgija, Latvija, 85'
Jezik: nema dijaloga
Scenarij: Gints Zilbalodis, Ron Dyens, Matiss Kaza
Dvije nominacije za nagradu Oscar: za najbolji međunarodni film i za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade Zlatni globus za najbolji animirani film
Dobitnik nagrade publike i nagrade kritike na festivalu u Annecyju
Dobitnik nagrade Europske filmske Akademije za najbolji animirani film

Čini se da se svijet bliži svom kraju uslijed neizbrisivih tragova ljudske prisutnosti. Mačak je usamljena životinja, ali nakon što mu je dom opustošen velikom poplavom, on pronalazi utočište na brodu na kojem se već nalaze razne životinje te se mora s njima udružiti kako bi preživio unatoč njihovim različitostima. Dok usamljeni brodić plovi kroz mistične preplavljene krajolike, svi njegovi putnici moraju uspješno navigirati kroz izazove i opasnosti koje slijede, istovremeno se adaptirajući na ovaj novi svijet.

„Ako ćete ove godine pogledati samo jedan film koji je nominiran za Oscara, neka to bude 'Poplava' ilitiga 'Flow', latvijski animirani film Gintsa Zilbalodisa koji je nominiran čak u dvije kategorije - onoj za najbolji animirani film, ali i onoj za najbolji film izvan engleskog govornog područja, iako se u filmu ne govori nijednim ljudskim jezikom, osim onog filmskog.

Zašto 'Poplava'? Pa zato što je u mnogome najbolji, najneobičniji, najdirljiviji, najljudskiji iako u njemu nema nijednog čovjeka, a iznad svega - naljepši. I po onome što pokazuje na filmskom platnu/ekranu, i po onome što donosi iz dubine svojeg crnog, mačjeg srca.

Film ne govori samo o mački, ali pišem o dubini crnog mačjeg srca jer je glavni junak mali crni mačak koji živi svoju udobnu rutinu u svijetu koji su mu ostavili ljudi. Spava na mekom krevetu u napuštenoj ljudskoj kući, očito kući nekadašnjeg mačkoljupca jer je okružena neobičnim statuama mačaka i ispunjena crtežima maca. Kad ne spava u ljudskoj kući, mali crni mačak lunja uokolo - po šumi, do potoka, po livadama i proplancima. Ponaša se totalno mačje i glasa se toliko mačje da je - dopustite mi ovo osobno otimanje javnog prostora - mojih pet mačaka stalno dolazilo pred ekran, dodirivalo ga i virilo iza njega dok sam gledala film. Prizvao ih je.

No jednoga dana malog crnog mačka u njegovoj rutini spavanja, lova na ribe u potoku i pustolovina po šumi omete strašan voden val nalik cunamiju. Mačak se zamalo utopi, ali kad se nekako izvuče, vode oko njega se nezaustavljivo dižu. Jedini mu je spas mala lađa u kojoj već plovi jedna druga životinja, a uskoro će se na njezinoj palubi naći i još nekoliko.

Jednom davno slušala sam predavanje jednog profesora antropologije, koji je tvrdio da je ljudski rod nedugo nakon svoje pojave na planetu - bio pred samim izumiranjem. Navodno je u jednom trenutku bila tek koja stotina naših predaka na cijelom svijetu. Ono što nas je izvuklo, zbog čega ljudi ipak nisu izumrli navodno je, prema riječima tog profesora, bilo udruživanje u zajednicu. Ljudska se sposobnost za zajedništvom i suradnjom tako pokazala kao ne samo divna i plemenita osobina, nego i kao konkretna evolucijska prednost, baš kao što su to bili i inteligencija i specifično položeni palčevi na rukama. Film 'Poplava' priča sličnu priču. Jer mali crni mačak koji je glavni lik filma mora prevladati svoj strah i odbojnost prema drugima, razviti osjećaj za zajedništvo da bi preživio. Neki drugi, koji će se u toj njegovoj odiseji preživljavanja udružiti s njim, morat će naučiti potpuno suprotno - ponekad se izdvojiti iz čopora iz kojeg su potekli. Bit će na tom putu i tuge i panike i tragedije, ali sve ide prema udruživanju, prema zajednici. A to je, govori nam 'Poplava', dobra stvar.

Prekrasno animiran, posebice u podvodnim prizorima, scenama ptičjih borbi u zraku (koje su uz to izrazito brutalne), film ima i nevjerojatno koncipiran zvuk za priču bez dijaloga kojom dominira neumoljiva priroda i bića koja u njoj nastoje preživjeti. Film će na svoj način shvatiti i doživjeti djeca, ali i odrasli, i to tako da to nadilazi uobičajenu disneyjevsku etiketu 'filma za cijelu obitelj'. Animacijski revolucionaran, istinski prekrasan i dirljiv film sigurno će se posebno svidjeti ljubiteljima mačaka, pasa, a bogami i kapibara, no sa svojom će se bezvremenom pričom zavući pod kožu i gledateljima koji inače o životinjama uopće i ne razmišljaju.“

Zrinka Pavlić, T-Portal

Španjolska, 2024.,107'
Redatelj: Pedro Almodóvar
Uloge: Julianne Moore, Tilda Swinton, John Turturro

Jedan od najvećih živućih redatelja i scenarista, Pedro Almodóvar, svojim je prepoznatljivim opusom preobrazio krajolik španjolske i svjetske kinematografije. Uvijek sklon osebujnim ženskim likovima, zaokupljan fluidnošću rodnih identiteta i seksualnosti te kritici patrijarhalnih i konzervativnih tradicija, Almodóvar je kroz gotovo pola stoljeća profesionalne karijere razvio karakterističan stil u kojem se stapaju i miješaju žanrovi, pop-art, ironija, camp i melodrama. Dobitnik je dvaju Oscara i niza drugih prestižnih nagrada.

Njegov posljednji film – „Susjedna soba“ dobitnik je ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, i prvi njegov cjelovečernji film na engleskom jeziku. Ponovno su u fokusu ženski likovi - Ingrid (Julianne Moore) i Martha (Tilda Swinton). U mladosti su bile bliske prijateljice no s vremenom su se njihovi putevi i karijere razišli. Martha je postala ratna reporterka, a Ingrid književnica, poznata po velikom strahu od smrti. Nakon niza godina, njih dvije ponovno stupaju u kontakt i zbližavaju se kroz zajednička sjećanja, anegdote i razgovore o umjetnosti i filmovima. No obnovljenu bliskost testirat će neočekivana Marthina molba, koja će film pretvoriti u drama o životu, smrti i odgovornostima prijateljstva.

Indija 2024.
Režija, scenarij: Payal Kapadia
Uloge: Kani Kusruti, Divya Prabha, Chhaya Kadam, Hridhu Haroon
Dobitnik nagrade Grand Prix na festivalu u Cannesu
Dvije nominacije za nagradu Zlatni globus: za najbolju režiju i najbolji strani film

Scenaristica i redateljica Payal Kapadia filmom “Ljubav u Mumbaiju” s kojim je osvojila Grand Prix na festivalu u Cannesu, istražuje i slavi svjetlo, živote te teksturu moderne radničke klase Mumbaija, velegrada u kojeg se slijevaju ljudi iz siromašnih sela i provincije, kako bi našli posao i priskrbili si sve one lijepe stvari za koje se nadaju da će unijeti svjetlost u njihov život. Radnja filma fokusirana je na dvije cimerice koje zajedno rade u gradskoj bolnici – glavnu sestru Prabhu i novopridošlu sestru Anu, te njihovu kolegicu, kuharicu Parvaty. Kapadijin film oslanja se na trenutke povezanosti i srcobolje, nade i razočaranja. Prabha je iskusna medicinska sestra kojoj udvara simpatični liječnik, premda ona već ima supruga iz dogovorenog braka, koji živi u dalekoj Njemačkoj, i od kojeg nema glasa. Anu se nalazi u romantičnoj vezi s muslimanom koju skriva od svoje tradicionalne obitelji. Parvaty je, pak, očajna, jer se nalazi pred deložacijom iz stana. Redateljica Kapadia jednakim sjajem prikazuje vrevu velegrada, ali i mir priobalnog sela artikuliranih vrhunskim glumačkim nastupima te fotografijom lirskog naturalizma. Film “Ljubav u Mumbaiju” preljepa je studija transformativne moći prijateljstva i sestrinstva u svoj svojoj kompleksnosti i bogatstvu. Njegov originalni naziv – „All We Imagine As Light“ savršeno osilkava poetični karakter filma, u kojemu se opora realnost siromaštva i teškog rada susreće sa svim onim što doživljavamo kao svjetlost – ljubavlju, prijateljstvom, podrškom i maštom. 

Redatelj: James Mangold

Uloge: Timothée Chalamet, Edward Norton, Elle Fanninh, Monica Barbaro

SAD, 2024. 136'

A Complete Unknown je biografski film koji istražuje ključne trenutke iz života i karijere legendarnog kantautora Boba Dylana, koncentrirajući se na nekoliko godina prije nego je postao planetarno čuven. Redatelj filma, James Mangold, poznat po dramama i biografijama (Ford v Ferrari, Walk the Line), vodi gledatelje kroz dinamičan i kontradiktoran svijet jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća.

Film se fokusira na Dylanovu tranziciju s folk scene na električni rock tijekom 1960-ih, kontroverze koje su izazvale njegovu transformaciju i duboki utjecaj koji je ostavio na glazbenu industriju i kulturu. Temeljen je na knjizi Elijaha Walda ‘Dylan Goes Electric', a u glavnoj ulozi briljira Timothée Chalamet, čija izvedba donosi slojevit portret umjetnika u trenutku kreativne preobrazbe. No, na koncu, film više od svega govori o tome kako glazba, na pravom mjestu u pravo vrijeme, ima transformativnu društvenu moć i postaje ključno oruđe promjene.

Zanimljivo je da, iako je film vjeran činjenicama, glavna ženska uloga je “Sylvie Russo” (Elle Fanning). Iako posve jasno temeljena na liku Suze Rottolo, umjetnici i aktivistici koja je bila u dugogodišnjoj vezi s Dylanom, a pojavljuje se i na omotu njegovog albuma The Freewheeling, ime je izmjenjeno na Dylanov zahtijev. Nagađa se da je to iz respekta prema privatnosti osobe koja nije mogla dati svoj pristanak (umrla je 2011.), ali i zbog toga što joj scenarij na značaju daje puno manje nego što je uistinu utjecala na njegovu transformaciju iz čudnjikavog devetnaestogodišnjaka u glazbenu legendu. Prema njegovim vlastitim riječima, Suze ga je upoznala sa Brechtom, Cézanneom, ftancuskim simbolistima i ljudskopravaškim aktivizmom, u kojem je bila istaknuta ličnost.

A Complete Unknown osvojio je brojna priznanja, uključujući nominacije za Oscara u kategorijama najboljeg filma, režije, najjboljeg glavnog i sporednog glumca i glumica,  adaptiranog scenarija i najbolje originalne pjesme, što dodatno potvrđuje njegov status jednog od najznačajnijih filmova godine.

Viktor Kossakovsky, 2024. Njemačka, US, 99'

Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Berlinu, film donosi epsku, intimnu i poetsku meditaciju o arhitekturi i načinu na koji dizajn i izgradnja građevina iz davne prošlosti otkrivaju naše nade, kreativnosti, ambicije, sposobnosti, ali i destruktivne nagone. Fokusirajući se na pejzažni projekt talijanskog arhitekta Michelea de Luccija, Kossakoysky koristi krug kao simbol za promišljanje o usponima i padovima civilizacija, snimajući zadivljujuće prizore od ruševina hrama u Baalbeku u Libanonu koji datira još od 60. godine prije Nove ere pa sve do nedavnih razaranja gradova u Turskoj nakon zemljotresa. Kamenje i stijene povezuju različita društva – od sablasnih monolita utemeljenih u zemlji do tragičnih gomila betonskih ruševine koje čekaju da budu uklonjene te ponovno upotrijebljene. Kroz redateljev radoznali pogled, veličina i ludost čovječanstva te njegov nesiguran odnos s prirodom postavlja iznimno važno pitanje: na koji način gradimo i kako to možemo činiti bolje, prije nego postane prekasno?

Riječ je o monolitnoj filmskoj meditaciji, gotovo bez riječi, o betonu i kamenu, građevnim materijalima koji su tako sveprisutni, metafore čvrstoče i neuništivosti, a ipak privremeni i gotovo krhki.

Redatelj i scenarist: Mohammad Rasoulof

Uloge: Soheila Golestani, Missagh Zareh, Setareh Maleki, Mahsa Rostami

Iran, Njemačka, Francuska, 2024. 168'

U potpunosti snimljen u tajnosti, što je u Iranu praktički uobičajena situacija, te jednako tako tajno odaslan u Njemačku gdje je montiran i dovršen,politički triler redatelja Mohammada Rasoulofa "Sjeme svete smokve" u središte radnje postavlja obitelj gurnutu pod svjetla javnosti nakon što njezin patrijarh Iman dobiva posao istražnog suca u Teheranu. Dok se politički nemiri šire ulicama grada, Iman shvaća da je njegov posao opasniji od očekivanog što ga odvodi u sve veću paranoju i nepovjerenje čak i kad su u pitanju njegova supruga i kćerke. Dinamika zastrašivanja i nasilja te posluha koji iz njih proizlazi, a suštinski je suprotan interesima i osjećajima pojednica, prikazana je kroz odnose u najužoj obitelji.

Naziv filma, koji na sreću nije doživio bitne izmjene u domaćoj distribuciji, se referira na specifičnost biljke sveta smokva (Ficus religiosa). Njeno se sjeme, očuvano u ptičjem izmetu,zadržava na granama drugih stabala. Iz njega raste korjenje koje se širi zrakom i polako ali sigurno usmrti svog domaćina.  Sveta smokva tako postaje simbol sveobuhvatne religijske represije u Iranu, ali i generalna slika opasnosti od centralizirane kontrole koja zahvaća sve segmente društva, pa i one najprivatnije.

Film sadrži i autentične snimkebunta na ulicama Irana, u sklopu iranskih nemira u sklopu inicijative Žena, život, sloboda, potaknute ubojstvom dvadesetogodišnje Mahse Amini, uhićene zbog neispravnog nošenja hidžaba.

Dobitnik pet nagrada na festivalu u Cannesu uključujući posebnu nagradu žirija, nagradu FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija!

Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma!

Tri nominacije za nagradu Europske filmske Akademije uključujući za najbolji film i režiju!

Nominacija za Oscara za najbolji strani film

Luca Guadagnino, 2024. US, 137'
Uloge: Daniel Craig, Daan de Wit, Jason Schwartzman, Henrique Zaga
Scenarij: Justin Kuritzkes
Nominacija za nagradu Zlatni globus u kategoriji najboljeg glumca
Nominacija za nagradu Europske filmske Akademije u kategoriji najboljeg glumca

Premijerno prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, Queer je adaptacija istoimene novele Williama S. Burroughsa.  Godina je 1950. William Lee, američki je iseljenik koji živi u Mexico Cityju dane provodi družeći se s nekolicinom drugih članova male američke zajednice. On je zanimljiv sugovornik i upečatljiva osoba, ali je i očajnički usamljen, sredovječni ovisnik sa uznemirujućom sklonošću oružju. Njegov susret s Eugeneom Allertonom, iseljenikom i bivšim vojnikom, koji je upravo pristigao u grad, po prvi puta će mu pokazati da je možda konačno moguće ostvariti intimnu povezanost s drugim ljudskim bićem. Njihovo putovanje u Amazoniju  dovest će do niza neočekivanih susreta i pružiti Leeju otrežnjujuće lekcije o onome što je Burroughs nazvao "algebrom potrebe".

„Guadagnino se koncem 2024. godine sa scenaristom Izazivača (Challengers), američkim dramatičarom i književnikom Justinom Kuritzkesom, posvetio projektu koji navodno sanja ostvariti od svoje sedamnaeste godine, filmskoj adaptaciji nedovršenog spisa Williama S. Burroughsa, novele Queer. Novela i film prate Burroughsovog autofikcionalnog protagonista Williama Leeja (izvrsni Daniel Craig) koji u Meksiku pedesetih godina prošlog stoljeća životari ubijajući se heroinom te zavodeći lokalne mladiće. Iako je jasno nagoviješteno da u otrcanim motelima neonskih svjetala – jer Guadagnino u Queeru općim planovima maksimalno iskorištava kinematografski potencijal nestvarnih geometrijskih pejzaža meksičke arhitekture i mutnih interijera jeftinih kafića – ležerno spava s brojnim muškarcima, Lee se uskoro fiksira na mladog vojnika Eugenea Allertona (Drew Starkey).

Prvoloptaški kritički dojam da je Queer u dubljem smislu Guadagninovo djelo od filmova poput Suspirije ili Izazivača dodatno je osnažen redateljevim izjavama da je ovo “njegov najosobniji film” te da se nada da bi se “brojni i prilično skandalozni” prizori homoseksualnog seksa dopali njegovim redateljskim uzorima. Premda se pojam skandaloznosti može doimati kao odveć snažan atribut za većinom nagoviješteni seks i tek nekoliko kadrova muške golotinje, kritičarke i kritičari koji su premijeri filma prisustvovali na festivalima u Veneciji i New Yorku zapazili su da je muški dio publike glasno negodovao na prizore muške homoseksualnosti. Dvostruka konotacija naslova filma i pozadinske novele iz 1985. godine možda nije samo sporedna lingvistička crtica ni provizorno zapažanje o fleksibilnosti žargona, nego relevantan prikaz alternativnih oblika žudnje u društvu kojem je i dalje neugodno autentično otvarati tematiku seksualnosti.“

Hana Samardžija, Jutarnji List

​2024., Italija, Francuska
Redatelj: Paolo Sorrentino
Scenarist: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Uloge: Celeste Dalla Porta kao mlada Parthenope, Gary Oldman, Silvio Orlando, Luisa Ranieri i Stefania Sandrelli kao starija Parthenope

Paolo Sorrentino, poznat po vizualno raskošnim, magično realističnim filmovima poput Velika ljepota i Božja ruka. „Parthenope“, njegov posljednji film, prikazan premijerno na festivalu u Cannesu 2024. je snimio kao posvetu svome rodnom gradu Napulju. Radnja filma usmjerena je na naslovni lik,prekrasnu ženu rođenu 1950. godine u morskom plićaku ispred također prekrasne napuljske vile svojih roditelja, inazvanu po sireni koja se u napuljskoj tradiciji smatra osnivačicom grada. Ona cijeli svoj živottraži  ljubav, slobodu i samoispunjenje. Film prikazuje njezinu evoluciju kroz godine, od mladosti u živopisnom Napulju do zrelosti i tragičnih ishoda njezine fatalne ljepote, preko tugovanja i ekstaza, kroz karakteristično snolike, fantastične sorentinovske kadrove na rubu stvarnosti i fantazije. Parthenope je prikazana kao žena koja se suočava sa gradom i njegovim osebujnim metaforama, kao i sa sobom samom, kroz razne faze života. Parthenope je Napulj, Napulj je Parthenope. 

Les filles d'Olfa, 2023. Kaouther Ben Hania, 107 min. FR/TU/SA/DE/CY
   U travnju 2016. godine Olfa Hamrouni našla se u središtu medijske pažnje u Tunisu. Njene dvije starije kćeri, 15-godišnja Rahma i 16-godišnja Ghofrane, pobjegle su od kuće, otišle u Libiju i pridružile se ISIL-u. Vjenčale su se, a Ghofrane je postala majka. Njihovi muževi ubijeni su u zračnom napadu američkih snaga dok su njih dvije uhićene te osuđene na 16 godina zatvora. Za majku, kriva je bila vlada Tunisa koja ih nije spriječila u bijegu u Libiju.
   Film je ove godine nominiran za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. Osvajač je nagrade Cesar (francuski Oscar) za najbolji dokumentarni film, te nagrade Veliki pečat za najbolji film ovogodišnjeg ZagrebDox festivala. Ukupno je osvojo preko 20 nagrada na festivalima šorom svijeta.
   Jedan je od najboljih dokumentaraca koje sam ikad vidjela. Održava majstorski tečaj snimanja dokumentarnog filma, na način koji ne samo da privlači publiku, već i poštuje delikatnu temu i sudionike. (Clotilde Chinnici / Loud and Clear Reviews)
   Uvjerljiva, dirljiva priča o sjećanju i generacijskoj traumi, srceparajući putokaz prema radikalizaciji obitelji obilježenoj očajem. (Hope Madden / The Screening Room Podcast)
   Ove godine, ili bilo koje godine, nećete vidjeti niti jedan ovakav film. (Linda Holmes / NPR)
https://www.imdb.com/title/tt27502426/?ref_=fn_al_tt_1

Redatelj: Edward Berger

Uloge: Ralph Fiennes, Stanley Tucci, John Lithgow, Sergio Castellitto, Isabella Rossellini

Godina: 2024 | Trajanje: 120 min | UK, US

Film "Konklava" iz 2024. godine politički je triler u režiji Edwarda Bergera, temeljen na istoimenom romanu Roberta Harrisa. Radnja prati kardinala Thomasa Lawrencea (Ralph Fiennes) koji organizira konklavu za izbor novog pape nakon iznenadne smrti prethodnog. Tijekom procesa, Lawrence otkriva tajne i skandale vezane uz glavne kandidate, što dovodi do napetih intriga i brojnih preokreta. Čitav taj javnosti nevidljiv proces dolaska do „bijelog dima“ iznimno je vjerodostojan i zanimljiv sam po sebi, i rezultat je ozbiljnog istraživačkog rada autora. Glumačku postavu predvode Ralph Fiennes kao kardinal Lawrence, Stanley Tucci, John Lithgow, Sergio Castellitto i Isabella Rossellini, koji zajedno donose uvjerljive portrete crkvenih dostojanstvenika uključenih u kompleksan proces izbora novog pape. Zanemarimo li sakralnu mizanscenu, riječ je o po svemu političkom trileru, u kojem su glavne aktivnosti intrige, spletke i lobiranja.

Film je uvršten među deset najboljih filmova 2024. godine od strane Nacionalnog odbora za recenzije i Američkog filmskog instituta. Na 97. dodjeli Oscara, "Konklava" je osvojila osam nominacija, uključujući i onu za najbolji film. Na Zlatnim globusima film je imao šest nominacija, osvojivši nagradu za najbolji scenarij. Također, na 30. dodjeli nagrada Critics' Choice Awards, "Konklava" je bila nominirana u 11 kategorija, uključujući i onu za najbolji film.

Režija: Coralie Fargeat

Scenarij: Coralie Fargeat

Uloge: Margaret Qualley, Dennis Quaid, Demi Moore

UK, US, FR, 2024., 140 min.

Originalno, groteskno djelo na tragu body-horrora Cronenberga i Verhoevena, govori o srednjovječnoj zvijezdi show bussinesa koja se, suočena sa gubitkom posla i zaboravom, odlučuje isprobati „supstancu“ koja obećava savršenu obnovu mladosti i ljepote. Demi Moore, u ulozi starije, a Margaret Qualley u ulozi mlađe zvijezde, rezoniraju već svojim pojavama duboku ukorijenjenost ove fantazije u realnosti, a daljnja metaforičnost se razvija kroz niz šokantnih metamorfoza.

Osim u očiglednom referiranju na društveni kult mladosti i nerealne medijske standarde izgleda, posebno za žene, film ima još jedan važan podtekst, a to je onaj o osobnom suočavanju sa starenjem i „rokovima trajanja“. Naime, upravo je asortiman neizrecivih emocionalnih stanja koje Demi Moore utjelovljuje, od negiranja, preko bijesa i potpune apatije, te užas gledanja kako mlada verzija nje same u potpunosti okupira njezino postojanje, ono što joj je donjelo Zlatni globus i nominaciju za Oscara.  Scenaristici i redateljiciCoralie Fargeat ovo je tekdrugi dugometražni film, a za njega je već prošle godine na festivalu u Cannesu osvojila nagradu za najbolji scenarij.

Svakako , riječ je o jednom od najupečatljivijih filmskih naslova ova godine.

C'è ancora domani, 2023. Paola Cortellesi, 118 min. IT
Scenarij: Furio Andreotti, Giulia Calenda, Paola Cortellesi
Uloge: Paola Cortellesi, Valerio Mastandrea, Romana Maggiora Vergano, Emanuela Fanelli, Giorgio Colangeli, Mattia Baldo, Gianmarco Filippini, Vinicio Marchioni
   Rim, sredina 1940-ih. Delia je kućanica koja brine o suprugu Ivanu, njihovo troje djece i svekru Ottorinu, a uz to obavlja sitne honorarne poslove. Ivano je pak neprikosnoveni gospodar obitelji koji zarađuje jedva dovoljno za osigurati krov nad glavom, no ima potrebu stalno podsjećati tko je hranitelj obitelji, ponekad ružnim riječima, a nekad uz pomoć remena. Delija obiteljsku situaciju pokorno prihvaća pokušavajući djeci osigurati što bolji život, a najveća joj je želja udaja kćerke Marcelle za dobrog i plemenitog supruga. Međutim, kada jednoga dana primi misteriozno pismo, počinje kovati neke nove planove.
   Inspirativna humoristična drama, redateljski prvijenac popularne talijanske glumice Paole Cortellesi, pokorila je talijanske kino dvorane i bila gledanija od najpopularnijih blockbustera prošle godine.
   Ovaj film nerijetko svrstavaju u kategoriju ženskih filmova, no od iste treba pobjeći. Filmovi su i trebaju biti za svakoga! Ipak, „Uvijek postoji sutra“ lijep je obol ženskoj povijesti, kao i hvala onima koji su na mikro i makro razinama donijeli pozitivne promjene. Riječ je o jednom od onih naslova čiji će vam kraj izmamiti osmijeh, a nećete moći sakriti ni osjećaj ponosa. Tu je i tinjajuća zahvalnost za sve članice vaše obitelji, tihe junakinje koje su popločile vaš put, a njihova junaštva često ne bivaju opjevana. (Martina Petrović / www.journal.hr)
   Promišljeno, emocionalno zadovoljavajuće i neizmjerno zabavno djelo, sa završetkom koji inteligentno dinamizira naša očekivanja. (Jonathan Romney / Financial Times)
   Istovremeno i nepretenciozan, i zabavan, i emotivan, crno-bijeli redateljski prvijenac Paole Cortellesi jedno je od ugodnijih iznenađenja ove godine. (Kristian Komorčec / bug.hr)
   Najgledaniji talijanski film 2023. godine svojevrsni je feministički realizam koji je redateljica Paola Cortellesi snimila u besprijekornom neorealističnom stilu. Ova socijalna drama koja se fokusira na položaj talijanske žene iz radničke klase netom nakon završetka Drugog svjetskog rata obraća se i ženama današnjice s porukom upozorenja, ali i nade. (Zrinka Pavlić / tportal.hr)
   Naracija sa strahovitim samopouzdanjem i sjajem koja odaje počast ranim filmovima Vittorija De Sice i Federica Fellinija. (Peter Bradshaw / The Guardian)
   Priča filma je izmišljena, ali u njemu puno priča moje obitelji. Ja sam pola Rimljanka, a pola iz Abruzza. Moja je majka došla u Rim sa šest godina i ovdje je provela vrlo rano djetinjstvo. Ali mnoge priče iz kojih sam crpila inspiraciju potječu od moje bake. To je i razlog zašto sam film zamislila crno-bijelim. Kad vam se vraćaju slike prošlosti u Rimu, one nikad nisu u boji. Rim mog filma  jako je daleko od današnjeg Rima. Ali, Rim je mnogo stvari. Postoji Rim središta, Rim dobrih susjedstava, zatim postoji popularni Rim... onaj predgrađa... (redateljica Paola Cortellesi)
https://www.imdb.com/title/tt21800162/?ref_=nv_sr_srsg_0_tt_2_nm_0_in_0_q_C%27%25C3%25A8%2520ancora%2520domani%252C%25202023.%2520