PROGRAM KINOTEKE Srpanj 2019.

UTORAK / 02.07.

SERGIO HERMAN: SAVRŠENO!

Sergio Herman: Fucking Perfect, 2015.
20:15 sati



   NEŠTO SE KUHA....
   Sergio Herman: Fucking Perfect, 2015. Willemiek Kluijfhout, 79 min. NL

   Već 25 godina, dobitnik triju Michelinovih zvjezdica chef Sergio Herman teži savršenstvu. Na vrhuncu svoje kulinarske karijere, Sergio shvaća da mora zatvoriti svoj restoran Oud Sluis da bi i dalje slijedio svoje snove. Ovaj dokumentarni film iskren je i intiman portret koji pokazuje borbu čovjeka u prijelaznom razdoblju života. Otkriva nam kako se Sergio nosi s egzistencijalnim pitanjima i sumnjama s kojima se mnogi od nas mogu poistovjetiti. "Sergio Herman: F…ing Perfect" intenzivna je priča o savršenstvu, ambiciji i žrtvi.
https://www.imdb.com/title/tt3509878/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

KINOTEKA NA BAČVICAMA: SMISAO ŽIVOTA MONTYJA PYTHONA

Monty Python's The Meaning of Life, 1983.
21:30 sati



Monty Python's The Meaning of Life, 1983. Terry Jones, Terry Gilliam, 100 min.
Scenarij:
Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam, Terry Jones, Eric Idle, Michael Palin
Uloge: Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam, Terry Jones, Eric Idle, Michael Palin
   Nakon prikaza pobune ostarjelih činovnika osiguravajućeg društva slijedi prikaz aspekata čovjekova života od rođenja do smrti (npr. sat seksualnog odgoja, rat, davanje organa) i dolaska u spektakularno kičasti raj nakon kojeg će pojedinac saznati da se smisao života nalazi u nevjerojatnim banalnostima.
   Humor skupine Monty Python je, unatoč tome što se smatra »intelektualnim«, elitističkim i bizarnim, oduvijek imao velik broj obožavatelja i sljedbenika, a neki od filmova koje je skupina snimila (npr. "Brianov život", 1979) stekli su kultni status. Razlog zbog kojega je skupina privukla širok krug gledatelja, nalazi se u univerzalnosti humora u kojemu citatnost nije isključivo metafilmske naravi, već aludira i na svakidašnje pojave i situacije. Neizostavna sastavnica njihova humora su groteska i pretjerivanja, a napose inverzije i obrati: upravo kad je sve ozbiljno i stereotipno, pojavljuje se komičnost koja razara uobičajenu statičnu strukturu . Autori parodiraju likove i situacije upravo na neočekivanim mjestima, a vizualno iznimno uspješno rabe realiziranu metaforu. Iako bi se ovakva lucidnost i superiornost pri ismijavanju kulturalnih stereotipa mogla nazvati proto-postmodernim parodiranjem, Monty Python čvrsto se nalazi na granici avangarde i modernizma, jer se njihov izrazito izvoran humor odmiče od isključivo citatnog funkcioniranja. To potvrđuje i činjenica da nemaju oponašatelja, što – na razini postupka – nije ni izvodivo. Usprkos duhovitosti, „Smisao života“ ozbiljan je film specifična svjetonazora te potvrđuje skupinu kao jednu od najinovativnijih pojava u komediji od kraja 1960-ih nadalje. (T. Valentić, HFL)
   Ljudi se obično dijele na dvije skupine: one koji obožavaju britku satiru legendarnih Pythona i one kojima je taj humor hrpa neshvatljivog i nadrealnog smeća. Sve je to, dakako, stvar ukusa, no čak niti najveći mrzitelji popularne britanske šestorke ne mogu poreći da se te davne 1969. godine dogodila vjerojatno jedna od najvećih revolucija u svijetu televizijske i filmske komedije, kakva se čekala još od prvih gegova smiješnog čovječuljka Charlieja Chaplina. 5. listopada 1969. na malim se ekranima BBC-ja pojavio »Leteći cirkus Montyja Pythona«. Nakon toga više ništa nije bilo isto.
   Monty Python skupina je britanskih komičara koju su činili Graham Chapman, John Cleese, Amerikanac T. Gilliam, Eric Idle, Terry Jones i Michael Palin. Zajednički su počeli nastupati u kratkim skeč programima BBC-a „Leteći cirkus Montyja Pythona (Monty Python’s Flying Circus, 1969–76)). Popularnost serije, koja se zasnivala na principima luckaste komedije, komedije apsurda i na subverzivnom humoru, donijela im je golemu popularnost i dovela ih 1972. i na film, gdje su najveće uspjehe postigli djelima „Monty Python i Sv. Graal“i „Brianov život“, te u Cannesu nagrađenim filmom „Smisao života Montyja Pythona“.
   Krajem šezdesetih – desetljeća rasnih nemira, studentskih protesta, neobjavljenih ratova, političkih ubojstava, Woodstocka, prvog slijetanja na Mjesec i proboja osjećajnih kantautora – vjerojatno ništa nije moglo biti potpuno novo i neočekivano. Ipak, Grahamu Chapmanu, Johnu Cleeseu, Terryju Gilliamu, Ericu Idleu, Terryju Jonesu i Michaelu Palinu – »Montyju Pythonu« – to je uspijevalo iz tjedna u tjedan. Kad bi John Cleese u smokingu izgovorio »A sada, nešto sasvim drugačije...« (ismijavajući, dakako, BBC), bio je posve u pravu. Likovi su iznenada izricali svoju želju ne samo da budu drvosječe, već da budu drvosječe koji se preodijevaju u žene. Skečeve su prekidali likovi iz drugih skečeva... Za mnoge od nas takva je vrsta humora bila upravo ono što nam je bilo potrebno da bismo preživjeli sedamdesete, da ne spominjemo osamdesete. Do tad je »Monty Python« pronašao svoju publiku, uvukao se u kolektivnu svijest i postao jedna od najuspješnijih i najutjecajnijih institucija komedije u dvadesetom stoljeću... (iz knjige »Monty Python i filozofija« Garyja L. Hardcastlea i Georgea A. Reischa)
https://www.imdb.com/title/tt0085959/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

RIJEČ JE O RADNOM TERMINU / UVIJEK POSTOJI MOGUĆNOST KIŠE I ODGODE PROJEKCIJE.

https://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

SRIJEDA / 03.07.

TEATAR ŽIVOTA

Theater of Life, 2016.
20:15 sati



   NEŠTO SE KUHA....
   Theater of Life, 2016. Peter Svatek, 93 min. CA

   U izvanrednoj pučkoj kuhinji u Milanu, dva beskrajno različita svijeta sjedinila su se u jedinstvenom društvenom eksperimentu. „Teatar života„ prikazuje nevjerojatan odnos stvoren između najboljih svjetskih chefova otmjenih restorana i najugroženijih grupa u gradu: izbjeglica, bivših ovisnika, bivših zaposlenika seks industrije i brojih drugih koji nemaju gdje.
    Na svjetskom sajmu Expo Milano 2015, poznati chef Massimo Bottura, čiji je restoran Osteria Francescana proglašen najboljim u svijetu 2016. godine, pozvao je svojih 60 međunarodnih kolega da mu se pridruže u transformiranju hrane namijenjene kontejneru u ukusne, hranjive obroke za najgladnije stanovnike Italije. Međutim, dokumentarac ulazi još dublje u ovu važnu priču o hrani: bilježi dirljive susrete gostiju pučke kuhinje kojima je zajednica ovdje iskazala dobrodošlicu te nam pruža uvid u njihovo srce i dušu u cijelom tom procesu.
https://www.imdb.com/title/tt5331878/?ref_=fn_al_tt_1

ČETVRTAK / 04.07.

PRIČA O SAKEU

Kampai! For the Love of Sake, 2015.
20:15 sati



   NEŠTO SE KUHA....
   Kampai! For the Love of Sake, 2015. Mirai Konishi, 95 min. JP/US

   Sake, koji se često naziva japansko rižino vino, alkoholno je piće napravljeno od fermentirane riže i ima širok spektar okusa, postojanosti i cijene. Ovo posebno piće ima dugu i duboku povijest ukorijenjenu u japanskoj kulturi, ali izvan Japana, kao piće specijaliteta, još uvijek nije dobro poznato. Za mnoge međunarodne ugostitelje, sake ostaje misterij; predivna, ukusna, prozirna tekućina koja traži odgovor na samo dva pitanja prilikom naručivanja: Suhi ili slatki?Vrući ili hladni?  No za istinske gurmane i ljubitelje hrane, sake je mnogo više od toga.
   U ovom fascinantnom pogledu na svijet sakea, tri autsajdera, britanski proizvođač sakea s 25 godina iskustva u Japanu, američki novinar koji je objavio brojne knjige o sakeu i mladi direktor višestoljetne japanske tvornice sakea koji želi promijeniti svoje obiteljsko naslijeđe, udružuju se u istraživanju tajanstvenog svijeta sakea. Film prikazuje kako ova tri jedinstvena pojedinca imaju svaki svoju ulogu u bogatom, složenom i spektakularnom svijetu sakea.
https://www.imdb.com/title/tt4255622/?ref_=fn_al_tt_1

PETAK / 05.07.

MRAVI NA ŠKAMPU: NOMA U TOKYJU

Ants on a Shrimp, 2016.
20:15 sati



   NEŠTO SE KUHA....
   Ants on a Shrimp, 2016. Maurice Dekkers, 95 min. NL

   U siječnju 2015. Noma, prepoznat kao najbolji svjetski restoran, koji vodi karizmatičan chef René Redzepi, preselio je s cijelim timom iz Danske u Japan. Može li Redzepi, poznat po svojoj jedinstvenoj kuhinji i prenošenju danskog krajolika kao i “vremena i prostora” na tanjur, zajedno sa svojim timom primijeniti svoju filozofiju na posve strano iskustvo koristeći sastojke koje nikada prije nije vidio i sve to pod intenzivnim pritiskom i kontrolom koja dolazi s vođenjem najboljeg svjetskog restorana?
   Ovaj dokumentarac prepun hrane po prvi nam put pruža uvid u um jednog o najutjecajnijih ljudi u svijetu (prema Time Magazinu) i njegovog međunarodnog tima dok prihvaćaju jedan od najvećih izazova u svojim karijerama.
   „Mravi na škampu“  film je o istraživanju kreativnosti i inspiracije, putovanje o otkrivanju ljudi i mjesta, znamenitosti i zvukova, okusa i aroma jedne od najljepših svjetskih kultura hrane.
https://www.imdb.com/title/tt4668860/?ref_=fn_al_tt_1

SUBOTA / 06.07.

KUĆA NA PIJESKU

Kuća na pijesku, 1985.
20:15 sati



Kuća na pijesku, 1985. Ivan Martinac, 85 min. HR  RESTAURIRANA VERZIJA!
Scenarij:Ivan Martinac
Uloge:
Dušan Janičijević, Branko Đurić, Dijana Zulim,Marina Nemet,Jadranka Stilin
Arheolog se vraća s iskopina u Kataloniji kući u Split, gdje nakon stanovita vremena počini samoubojstvo. Njegov prijatelj sudac pronađe audio kazetu sa snimljenim arheologovim zapisom, pomoću koje pokušava odgonetnuti razloge za samoubojstvo...
    „Kuća na pijesku“, jedini dugometražni (i k tomu igrani) film Ivana Martinca krunsko je ostvarenje redateljeva opusa budući da je to u formalnom pogledu suma strukturalističkih nastojanja iz njegovih eksperimentalnih filmova. U fabularnom pogledu uzoran predstavnik tad još mladog "žanra" evropskog "art filma" (nastala nakon okončanja filmskog modernizma, kao svojevrsno potonuće tipičnih formi i tema visokoga modernizma, napose trolista Antonioni-Bergman-Fellini, u svojevrsni žanrovski obrazac art filma), film prati osamljena, otuđena pojedinca u obezljuđenu gradu (što je naglašeno frapantnim raskorakom antičkih veduta Splita i protagonistovih snova s jedne strane i betoniziranog, modernog Splita, u kojem je metaforička naslovna "kuća na pijesku" zapravo stan u neuglednoj kući na autobusnom kolodvoru, s druge strane), tematizirajući korpus osjećaja koji je Michelangelo Antonioni odredio kao "bolest osjećaja" što zahvaća osamljena, moderna intelektualca. Sama je forma pritom upravo antonionijevska – film je građen kao svojevrstan film detekcije (protagonistov prijatelj pokušava prodrijeti u misterij prijateljeve smrti, a time i života), pri čemu je temeljna tajna – i sama trauma u srži jednog modernog života – nedokučiva, pa će shodno tomu ostati nečujna na oporučnoj snimci s kazete, prekrivena banalnim, slučajnim razgovorom. No, treći sloj filma, onaj navlastito Martinčev, ono je što film čini, po mišljenju filmologa Sergia Grmeka, možda najvažnijim hrvatskim igranim filmom svih vremena, kao i filmom koji je u vrijeme nastanka mogao biti formalno nerazumljiv, dočim se danas lako raspoznaje kao primjer tzv. slow cinema dva desetljeća prije nastanka toga trenda u art filmu. Riječ je o samom Martinčevu režijskom postupku, koji je upravo svojevrstan dugometražni film fiksacije ili pak strukturalni film: cjelina dugometražnog filma konstruirana kao fragmentirana enigma u koju kamera, u repetitivnim prizorima koji sami sebe ispražnjuju od značenja, dok ne postanu trajanje vremena samo, uporno pokušava penetrirati, prodrijeti, kao da će sama dokučiti egzistencijalnu tajnu. Tomu su ponajbolji dokaz kadar samoubojstva, koji se odvija u off-u dok kamera prodire duboko u sliku koja reprezentira supružničku ljubav, kao i opetovani kadrovi u kojima kamera zumira i prodire u sliku djeteta na zidu. Trauma, smrt osjećaja i kraj ljubavi, može filmom biti naznačena, ali ne i predočena. (Tomislav Šakić/HFS)
   Svaki kadar jedinog dugometražnog igranog filma Ivana Martinca natopljen je filmskom poviješću onako kako se manifestirala u djelima velikana koji su narativni film odvodili u područje čiste slike. Kuća na pijesku jedinstveni je muzej okamina visokog modernizma, odnosno svojevrsni nadgrobni spomenik njegovoj tradiciji. Transcendentalno sveto trojstvo Ozu-Dreyer-Bresson diše u svakom elementu Martinčeva metafilmskog labirinta koji je nastao 1984-85., u trenutku kada su navedeni autori ili mrtvi ili su već snimili posljednji film, a klasična modernistička linija Antonioni-Fellini-Bergman odavno je iznjedrila svoja ključna remek-djela. Stoga se Kuća na pijesku nameće kao svojevrsni hommage dometima ovih autora, nadovezujući se na njihovu tradiciju vlastitom autonomnom poetikom koja je jedinstvena i u punom smislu autorska, ne samo na razini hrvatske, već i svjetske kinematografije. Martinčev film specifičan je iz niza razloga, svaki od kojih ga svrstava u kategoriju beskompromisnog autorskog filma koji se ne libi biti hermetičan, a ni pomalo patetičan na razini priče, dok na razini slike funkcionira kao strukturalna varijacija probrane plejade vizualnih stilema. (Višnja Vukašinović, Zapis)


   IVAN MARTINAC Svestrani umjetnik i intelektualac s naslovom 'majstora eksperimentalnog filma' za života je objavio desetak knjiga poezije, snimio pedesetak kratkih filmova i jedan cjelovečernji film, a svojom stvaralačkom energijom i britkim mislima nadahnjivao i na bavljenje filmom poticao generacije splitskih kreativaca okupljenih oko Kinokluba Split.
   Martinac se rodio u Splitu 1938. godine. Filmove, prema vlastitim scenarijima, počeo je snimati za studija arhitekture u Beogradu, a potom u Kinoklubu Split i u produkciji profesionalnih filmskih kuća. Već prvi radovi, među kojima se izdvaja trilogija 'Suncokreti' ('Preludij', 'Trakavica i Avantira', 'Moja gospođa', 1960) i 'Rondo' (1962) najavljivali su autora underground poetike, kontemplativna stila i stroge forme, a te su osobine odlikovale filmove realizirane u njegovu 'matičnom' kinoklubu Split te u profesionalnoj produkciji.
   Najistaknutija Martinčeva ostvarenja ('Monolog o Splitu', 'Amargedon ili kraj', 1964., 'Mrtvi dan', 1965., 'Fokus', 1967., 'Sve ili ništa', 1968.) pomno su montažno ritmizirane poetske refleksije o životu i smrti, prostoru i vremenu, a istodobno strukturalna traganja za 'čistim filmom', koja nastavlja i u cjelovečernjem djelu, 'filmu stanja' 'Kuća na pijesku' (1985).
   Zaljubljen u film, osobito u djelo Bressona i Dreyera, uspoređivan s Antonionijem i drugim evropskim modernistima, hvaljen i nagrađivan, ali katkada nedovoljno shvaćen u vlastitoj zemlji, iznimno cijenjen u inozemstvu, Martinac je svome Splitu, kojemu je bio najvjerniji portretist, i hrvatskome filmu, gdje ga je pratio glas osebujnoga filmskoga genija i mislioca, ostavio opus neprocjenjive umjetničke vrijednosti. Ivan Martinac preminuo je 6.9.2005., u 67 godini života.

 

UTORAK / 09.07.

SMRT STALJINA

Death of a Stalin, 2017.
20:15 sati



EVROPSKE NAGRADE / NAJBOLJA KOMEDIJA 2018.
Death of a Stalin, 2017.  Armando Iannucci, 107 min. UK/FR/BE/CA
Scenarij:
Armando Iannucci, David Schneider, Ian Martin , Peter Fellows i Fabien Nury prema grafičkoj mapi „Smrt Staljina“ Fabiena Nuryja i Thierryja Robina
Uloge: Olga Kurylenko, Steve Buscemi, Jeffrey Tambor, Rupert Friend, Michael Palin
   Interni politički život Sovjetskog saveza tijekom 50-ih godina dobiva crnohumornu formu u novom filmu škotskog scenarista i redatelja Armanda Iannuccija. Iannucci je autor čije su likove i zaplete u političkim satirama nekada znali nazivati pretjeranima ili karikiranima, ali to više nitko ne čini, posebice otkad su gotovo navlas identične karikature diljem svijeta zauzele čelne položaje
   U danima nakon Staljinovog konačnog pada, njegovi ministri tuku se za kontrolu: neki žele pozitivne promjene u Sovjetskom savezu, drugi imaju mračnije motive. Međutim svi dijele jedan zajednički motiv: očajnički žele preživjeti.
   Kao u neka stara vremena film je zabranjen u Rusiji. Ruski ministar kulture Vladimir Medinski obrazložio je zabranu zaključkom kako film na podrugljiv način ismijava kompletnu povijest jedne države koja je porazila fašistički režim...vrijeđa Staljinove žrtve i nepodoban je za prikazivanje uoči 75 godišnjice bitke za Staljingrad. Kako je svaka zabrana uvijek vrlo dobra reklama tako je "Smrt Staljina" dobio neočekivani vjetar u leđa i privukao dodatnu znatiželju ljubitelja filma. Čime je Iannucci natjerao Ruse da zabrane film, spoj političke drame i komedije? (Tihomir Polančec, goodtalking)
   Steve Buscemi kao manipulativni brbljavac Nikita Hruščov, Michael Palin kao Molotov, Simon Russell Beale kao Berija, Jason Isaac kao Žukov... - svi gadno našpičeni na vodeću fotelju nakon Staljinove smrti - u mračnom satiričnom filmu Armanda Ianuccija stalno plešu po oštrici između urnebesno smiješnog i stravično tragičnog... (Zrinka Pavlić, tportal)
   Smijat ćete se i bit će vam pomalo krivo, sve dok ne shvatite da se ne smijete stvarnim krvavim događanjima već gluposti i bijedi svih tih malih ljudi koji su stjecajem okolnosti postali veliki... (Darko Lisac, http://aktivirajkarlovac.net)

   https://www.imdb.com/title/tt4686844/?ref_=nv_sr_1

KINOTEKA NA BAČVICAMA: TRČI LOLA TRČI

Lola rennt / Run Lola Run, 1998.
21:30 sati



Lola rennt / Run Lola Run, 1998. Tom Tykwer, 80 min. / uz potporu Goethe Instituta
Scenarij:
Tom Tykwer
Uloge: Franka Potente, Moritz Bleibtreu, Herbert Knaup, Nina Petri, Joachim Król
   Lola dobije telefonski poziv od svojeg mladića Mannija koji je slučajno ostavio torbu sa 100 000 njemačkih maraka na metro-stranici, da bi je zatim ukrao beskućnik. Manni mora dostaviti novac svojem šefu, narkodileru. Ako ne ispuni rečeno, najvjerojatnije će ga ubiti. Njegov očajnički plan da se izbavi iz očajničke situacije je da opljačka banku. Lolin je plan da nekako, bilo kako, od bogatog oca bankara nabavi novac u dvadeset minuta i spasi Mannija; a da bi to postigla mora trčati. Lolino trčanje kroz berlinske ulice gledamo u tri različite, podjednako vizualne impresivne filmske verzije, svaki put s drugačijim ishodom kao posljedicom nijansiranih sitnih slučajnosti.
   „Trči Lola trči“ prikazivao se na Venecijanskom filmskom festivalu. Dobitnik je Grand Prixa Belgijskoga društva filmskih kritičara, Nagrade publike na Sundance Film Festivalu, najbolji je film na Seattle International Film Festivalu, te osvajač sedam nagrada na Njemačkim filmskim nagradama. Bio je njemački kandidat zaOscara.
  „ Lola trči“ neomodernistički je konceptualni pop-film, spoj tzv. visokog modernizma i popularne kulture u kojemu su izmiješane različite tehnike i mediji: 35-milimetarska film. vrpca, video, animacija, zamrznuta slika, kolor i crno-bijela tehnika, tehnoglazbeni brojevi. Tako se stvara i snažna (intermedijalna) sugestija filma kao kompjutorske igrice odnosno cjelovečernjega glazbenog spota. Nastavljajući se na tradiciju filmova izrazito naglašene narativne koncepcije, najizravnije na relativističku multiperspektivnost (npr. Rašomona), Tykwerov film, za razliku od Kurosawina, ne nudi istu priču različito ispričanu iz perspektive različitih likova, nego su različite inačice iste priče posljedica autorova »objektivna« odabira, motiviranog i prianjanjem uz teoriju kaosa (Lolini pokušaji da spasi Mannija ovise o sitnim slučajnostima koje su u svakoj inačici priče drugačije postavljene). Romantičarski motiv (međusobno odanih) ljubavnika u opasnosti i senzacijska vizualna strategija stalni su elementi Tykwerove poetike. (D. Radić, HFL)
   Film je pomalo čudan, no čini se da je baš zbog svoje neobičnosti i pametno osmišljenog tijeka radnje naišao na brojne pozitivne kritike. (Slavica Kotarac, ziher.hr)

https://www.imdb.com/title/tt0130827/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

RIJEČ JE O RADNOM TERMINU / UVIJEK POSTOJI MOGUĆNOST KIŠE I ODGODE PROJEKCIJE.

https://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

SRIJEDA / 10.07.

HLADNI RAT

20:15 sati



EVROPSKE NAGRADE / NAJBOLJI FILM  2018.
CANNES 2018. NAJBOLJI REDATELJ
Zimna wojna / Cold War, 2018. Pavel Pawlikovski, 88 min. PL/FR/UK
Scenarij:
Janusz Glowacki, Piotr Borkowski i Pavel Pawlikovski
Uloge: Joanna Kulig, Tomasz Kot, Borys Szyc
   Wiktor je cijenjeni pijanist i dirigent koji tijekom politički turbulentnih 50-ih godina u Poljskoj skupa s kolegicom Irenom organizira audicije za mlade ljude sa seoskih područja koji su voljni vježbati i izvoditi priredbe poljskih kulturnih običaja. Jedna od mladih djevojaka koja se prijavi na audiciju je i Zula. Između Wiktora i Zule uskoro se razvija snažna romansa, a priredba u kojoj ona nastupa postaje veliki hit zbog čega se njih dvoje konstantno nalaze na proputovanjima Europom. Prilikom posjete Berlinu, Wiktor predloži Zuli da pobjegnu na zapad, ali ona nije sigurna je li to ispravan korak…
   Pawlikowski nam donosi još jednu senzualnu, prizemljenu priču u kojoj se emocije i strasti nekog izgubljenog vremena epizodično otkrivaju u 88 minuta rada. Nepravedno, ali ipak zbog velike završnice neminovno, je reći da „Cold War“ oživljava i rekontekstualizira dašak realizma iz književnosti 19. stoljeća. One koji su upoznati s Pawelovim prethodnim radom „Ida“, očekuje još jedno nezaboravno iskustvo, ovoga puta uz malo više dinamike i glazbene pozadine... (Arman Fatić, www.ziher.hr)
   Ovakve priče se ne izmišljaju, ovakve priče se žive. Redatelj Pawel Pawlikowski ju je pronašao na sebi najpoznatijem terenu, životu svojih roditelja. Njihova ljubavna priča se protezala puna 4 desetljeća i bila je prošarana čestim prekidima i pomirenjima, životima s obje strane 'željezne ograde'... Ukoliko se uzdate u moj sud, ''Cold War'' (iliti ''Zimna wojna'' u originalu) jest film koji svakako morate pogledati. Razlozi? Prekrasna kamera, izvanredna režija i upečatljiva gluma (posebice ona Joanne Kulig). Pametnom dosta, zar ne? Eh da. Spomenut ću i kako je jedan djelić filma sniman u našem Splitu i kako u kratkim epizodama možete ugledati naše glumce Slavka Sobina i Dražena Šivaka... (Ivica Perinović, ezadar.rtl.hr)
   „Hladni rat“ doista je remek-djelo poetike i estetike, koji posebno krasi fascinantna visoko estetizirana crno-bijela fotografija i manji format slike, vrlo sličnoga stila prethodnoga filma Pawłikowskoga, mnogostruko nagrađivane »Ide«... (Marijana Jakovljević, glaskoncila.hr)

   „Hladni rat“ dobitnik je čak pet nagrada Evropske filmske akademije, uključujući i onu za najbolji film. Pavel Pawlikovski dobitnik je i nagrade za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Cannesu.
https://www.imdb.com/title/tt6543652/?ref_=fn_al_tt_1

ČETVRTAK / 11.07.

KOJA JE OVO DRŽAVA

Koja je ovo država, 2018.
20:15 sati



Koja je ovo država, 2018. Vinko Brešan, 118 min. HR
Scenarij:
Mate Matišić
Uloge: Goran Bogdan, Goran Navojec, Lazar Ristovski, Sebastian Cavazza, Bojan Navojec, Ksenija Marinković, Zdenko Jelčić, Alma Prica, Krešimir Mikić
   Iz kreativne radionice redatelja Vinka Brešana i scenarista Mate Matišića stiže film „Koja je ovo država“. Film sačinjavaju tri priče čiju strukturu i međusobnu povezanost otkrivamo tijekom filma. Nosioc prve priče je General, druge Ministar, a treće priče razbješnjeli umirovljenici. Osnova zapleta je motiv da se ministar, koji je došao položiti kamen temeljac za novo krilo kaznionice, sam zaključao u zatvorsku ćeliju iz koje nikako ne želi izići.
   'Koja je ovo država' s dosta hrabrosti i subverzije govori o Hrvatskoj danas zatočenoj u jučerašnjici s pripadajućim traumama i kosturima iz ormara hrvatske prošlosti... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   „Ono što je sigurno jest da je ovaj film sačinjen od velike količine apsurda. Ovo je na određeni način komedija apsurda. Scenarist Mate Matišić i ja pokušali smo dotjerati stvarnost koju imamo do apsurda tako da u pretjerivanju dođemo do istine. Koliko smo uspjeli, vidjet ćemo. (Vinko Brešan u intervjuu SD)

https://www.imdb.com/title/tt8246980/?ref_=nv_sr_1

PETAK / 12.07.

POTPUNI STRANCI

Perfetti sconosciuti, 2016.
20:15 sati



Perfetti sconosciuti, 2016. Paolo Genovese, 97 m. IT
Scenarij:
Paolo Genovese, Rolando Ravello, Paolo Costella, Filippo Bologna, Paola Mammini
Uloge: Giuseppe Battiston, Anna Foglietta, Marco Giallini, Edoardo Leo, Valerio Mastandrea, Alba Rohrwacher, Kasia Smutniak
   Talijanska komična drama o zajedničkoj večeri sedam dugogodišnjih prijatelja. Pomalo zaigrani i uz čašicu vina odlučuju staviti svoje mobitele na stol te pročitati svaku poruku na glas, javiti se na svaki poziv i uključiti zvučnik, pročitati svaku poruku. Jer, kako tvrde, nitko od njih nema što skrivati od najboljih prijatelja. Tijekom iduća dva sata, večera se pretvori u koloplet urota, laži i neželjenih otkrića. Bezazlena igra brzo se pretvara u nešto sasvim drugo. Škakljive poruke počinju otkrivati koliko malo zapravo znaju o svojim partnerima i prijateljima.
   Među mnogim nagradama najuspješnijeg talijanskog filma 2016. godine treba istaknuti one s filmskog festivala u Kairu za najbolji scenarij, nagrade David di Donatello za najbolju režiju i scenarij, Nagradu publike na Norveškom filmskom festivalu te nagradu žirija na Tribeca Film Festivalu.
   Najjači adut Genoveseovog filma je scenarij, koji izbjegava klasične boljetice “high concepta”, spretno gradi peripetiju i dramaturški raste. Kako je film krajnje komoran, puno toga počiva na glumcima, koji su dobri - što nije čudo, jer je tu niz glumaca iz talijanske A lige. “Potpuni stranci” po tonu i kulturi podsjećaju pomalo na Woodyja Allena - ali, kultura i mentaliteti u filmu potpuno su talijanski. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

https://www.imdb.com/title/tt4901306/?ref_=fn_al_tt_1

SUBOTA / 13.07.

ZELENA KNJIGA: VODIČ ZA ŽIVOT

Green Book, 2018.
20:15 sati



OSCAR ZA NAJBOLJI FILM
Green Book, 2018. Peter Farrelly, 130 min. US
Scenarij:
Nick Vallelonga, Brian Hayes Currie, Peter Farrelly (prema razgovorima Nicka Vallelonge sa ocem i Donom Shirleyem)
Uloge: Viggo Mortensen, Mahershala Ali, Linda Cardellini
   Kada 1962. godine Tony Lip, izbacivač talijansko-američkog podrijetla koji nije završio niti osnovnu školu, dobije posao vozača Dr. Dona Shirleyja, svjetski poznatog pijanista (ujedno i Afroamerikanca), njih dvojica moraju se koristiti „Zelenom knjigom za crnce koji se nalaze na putu kroz američki jug“ kako bi im ona ukazala na nekolicinu mjesta koja se smatraju sigurnima za Afroamerikance. Suočeni s rasizmom i opasnosti, kao i s neočekivanom humanošću i humorom, njih dvojica prisiljeni su za sobom ostaviti vlastite nesuglasice kako bi preživjeli i doživjeli putovanje svojih života.
   Film „Zelena knjiga: Vodič za život“ jedan je od najhvaljenijih filmova godine, pobjednik filmskog festivala u Torontu i dobitnik mnogobrojnih priznanja (46 nagrada širom svijeta) uključujući i 5 nominacija za nagradu Zlatni globus i 5 nominacija za Oscara (potvrdio tri - najbolji film, najbolja sporedna muška uloga i najbolji izvorni scenarij).
   "Zelena knjiga” je pak rijetki samostalni film Petera Farrellyja, dosad ga znamo po poprilično vulgarnim, ali nevjerojatno popularnim komedijama koje je režirao s bratom Bobbyjem (Glup i gluplji, Svi su ludi za Mary), no ovaj se put odlučio za nešto delikatnije, odnos afroameričkog klasičnog glazbenika i njegova bijelog šofera... (Nenad Polimac, Jutarnji List)
   Najveći broj zamjerki filmu uputili su oni koji su prigovarali kako je riječ o još jednom bjelačkom filmu o rasizmu u kojemu crni lik služi tek kao instrument koji će oplemeniti bijelog protagonista, no to nije jedini aspekt koji valja uzeti u obzir. Riječ je prvenstveno o priči o prijateljstvu ispričane na topli i mrvicu presladak način, ali ipak vješto i vrijedno pohvala na svim razinama, pogotovo uzmemo li u obzir dosadašnji rad njegovog redatelja. (Ivan Laić, ravnododna.com)
   Na žanrovskom planu „Green Book“ stapa drugarsku komediju zasnovanu na suprotnostima (rasnim, klasnim, a najviše karakternim) sa ozbiljnom dramom o rasnim tenzijama i diskriminaciji u formi lijepo uslikanog i glatko tekućeg filma ceste. Očitih viškova u smislu pretjeranih objašnjenja nema, gluma je izvrsna sa dosta kemije između centralnog dvojca, režija glatka i nenametljiva, što uz atraktivnu fotografiju i precizno odmjerenu montažu dosta pomaže da se ni u jednom trenutku ne osjeti težina trajanja od preko dva sata... (Marko Stojiljković)

https://www.imdb.com/title/tt6966692/?ref_=nv_sr_1

UTORAK / 16.07.

KINOTEKA NA BAČVICAMA: POSLJEDNJI TANGO U PARIZU

Ultimo tango a Parigi / Last Tango in Paris, 1972.
21:30 sati



SJEĆANJE NA BERNARDA BERTOLUCCIJA
Ultimo tango a Parigi / Last Tango in Paris, 1972. 129 min.
Scenarij:
Bernardo Bertolucci, Franco Arcalli i Agnès Varda (dijalozi)
Uloge: Marlon Brando, Maria Schneider, Jean-Pierre Leaud
  Dvadesetogodišnja Francuskinja Jeanne je iz ugledne građanske obitelji i u potrazi je za stanom. Za dva tjedna se udaje za mladog filmskog redatelja Toma. On o njoj snima film i zbog toga je sa svojom filmskom ekipom slijedi gotovo na svakom njenom koraku.Jeanne ode pogledati jedan veliki prazni stan i u njemu zatekne Paula. Ne predstave se jedan drugom, samo progovore nekoliko riječi i nakon toga se bace jedan na drugoga i započnu divlji spolni odnos, što Paulu predstavlja bijeg od mučne stvarnosti. Dogovore ponovni susret, pod uvjetom da nikad jedno drugome ne kažu ime.
   Talijansko-francuska egzistencijalna erotska drama iz 1972. o američkom udovcu koji se upušta u seksualnu vezu s mladom Parižankom, koja bi se uskoro trebala udati. Scenarij su napisali Bernardo Bertolucci, Franco Arcalli i Agnes Varda, a Robert Alley pretvorio ga je u roman. Agnes Varda je zadnje scene temeljila na smrti Jima Morrisona u Parizu.
   „Posljednji tango u Parizu“ nazvan je još i posljednjom pornografskom bajkom, ali seks je u ovoj priči tek oruđe samodestrukcije u rukama dva glavna junaka koji pokušavaju pobjeći od sebe i sveopćeg besmisla kroz konstantno stapanje koje nikako nije ono stapanje dušom u kom se brišu vlastite granice, već takvo da je u njemu važno tek izgubiti se za trenutak, dok duša zveči kao prazna školjka.
   „Posljednji tango“ meni je svakako bio i jeste mnogo više od filma, čak mnogo više i od izvrsnog filmskog postignuća. Na izvjestan način, nekolicini sretnika, Tango je putokaz. Nakon njega, stigla sam i do “Mjeseca”, i do “Konformiste”, ali, i više od toga – stigla sam, nekako kao slučajno, i do Bunuela i svega onoga što me je kasnije na jednom dubljem nivou odredilo.  Dio sebe, koji sam, intimno i za osobnu upotrebu, utkala u Tango i Branda – onakvog kakvog sam ga u Tangu obožavala – upravo je onaj koji mi, godinama kasnije, dozvoljava da mu se na isti, a drugačiji način radujem, pa da i ove posljednje redove u njegovo ime danas ispišem sa jednakim žarom sa kakvim sam ga i prvih deset puta odgledala. I da usput nazdravim. Brandovski. (Dijana Knežević, www.pulse.rs)
   Što je to umjetničko, osim vješto osmišljenog scenarija?Fotografija filma. To je ono što me ostavilo bez daha. Prizore otvaraju i zatvaraju vrata soba i prozora, ujedno puštajući jače ili slabije svjetlost, pa tako kontroliraju i zadiranje drugih u privatnost "njih dvoje". U njihovu priču. Kontrasti na tim "fotografijama"; sjene koje bacaju "krivnju" čas na jednog lika, čas na drugog. Pravilni geometrijski oblici, mostovi, stupovi i slično, koji otvaraju i zatvaraju kadrove ili slažu okvire, u koje, naravno, drugi ne ulaze. Opet, naglašavajući privatnost. Igre zrcalima, čijom se refleksijom stavlja naglasak čas na jedan, čas na drugi karakter. Jer bit ovog djela je u tome da propitkujemo naše sudbine. Naše živote. Jesmo li zadovoljni? Je li tango koji plešemo strastven i samo naš ili pak je tek puko glumatanje za javnost, potreba da budemo ocijenjeni bolje od onog para pored nas (kao na njihovom posljednjem plesu)? Ne zaboravite, mi smo ti koji upravljamo našim životima. Želite li strastveno plesati, prepustite se. A selo pustite - neka priča. (Andreja Rambrot, http://www.moj-film.hr)    

   Jedan od najutjecajnijih i najkontroverznijih filmova prošlog stoljeća izazvao je šok javnosti te mnoge kritike već pri premijeri, naročito zbog sirovog prikaza seksualnog nasilja i emotivne manipulacije. U Italiji je zabranjen zbog scene analnog seksa. Očito, tadašnje političko stanje u Italiji nije podržavalo liberalne poglede redatelja Bernarda Bertoluccija. Isti je zbog filma završio i na sudu, uz optužnicu da snima ilegalnu pornografiju (čak i kada je optužnica bila odbačena, Bertolucci je na pet godina bio lišen svih građanskih prava). Išlo se toliko daleko da se u nekim zemljama filmsku rolu spaljivalo! U mnogim je zemljama zabranjivan, djelomično cenzuriran, i čini se da se danas, u moru eksplicitnosti, smisao cenzure ovog filmskog dragulja potpuno gubi. No, to bi trebalo još jednom provjeriti.
https://www.imdb.com/title/tt0070849/?ref_=fn_al_tt_1

RIJEČ JE O RADNOM TERMINU / UVIJEK POSTOJI MOGUĆNOST KIŠE I ODGODE PROJEKCIJE.

https://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

 

UTORAK / 23.07.

KINOTEKA NA BAČVICAMA; MILLEROVO RASKRŠĆE

Miller's Crossing,1990.
21:30 sati



Miller's Crossing, 1990. Ethan & Joel Coen, 115 min. US
Scenarij:
Ethan & Joel Coen
Uloge: Gabriel Byrne, Marcia Gay Harden, John Turturro, Jon Polito, J.E. Freeman, Albert Finney
   Tom Regan, savjetnik krimi bosa prohibicijske ere, pokušava održati mir između zaraćenih strana, ali je uhvaćen u podijeljenoj lojalnosti.
Klasični film o mafiji tridesetih godina, sa snažnim scenarijem i dobro razrađenim likovima, uz male doze specifičnog Coenovskog humora.
   Prije „Raskrižja“ Coenovi su snimili dva filma, „Blood Simple“ i „Raising Arizona“. Jedan je dao homage noiru, drugi screwball komediji, i uvijek sam ih sagledavala zajedno, kao početničku triologiju. U „Milerovom raskrižju“ je kombinacija ta dva utjecaja – korumpiranih, ciničnih karaktera, fatalizmu sklonih u izobilju, i daška komičnog, koji kasnije razvijaju u svoj zaštitni znak (The Big Lebowski). Druga zajednička nota vezana je za sveukupni dojam, jer su sva tri ostvarenja kao diplomski filmovi, još uvijek pod utjecajem onog naučenog iz knjiga, ili onog najomiljenijeg odgledanog u kinu. „Miller’s Crossing“ je gangsterski film, prestiliziran i presvjestan sebe, obojen konstantnim dramaturškim obrtima i nadgradnjama. Bolji od prethodna dva možda najviše zahvaljujući glumcima. Poanta je zapravo da je ovo film koji priznaje svoje limite i površnost, jer time ultimativno odaje počast onome čemu želi. Dragocjen je i jer dolazi nakon sušnih osamdesetih za američki umjetnički film, i uz filmove Jarmuscha i Tarantina začetnik je nove ere. (JĐ, www.fak.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0100150/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

RIJEČ JE O RADNOM TERMINU / UVIJEK POSTOJI MOGUĆNOST KIŠE I ODGODE PROJEKCIJE.

https://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

UTORAK / 30.07.

KINOTEKA NA BAČVICAMA: NEBO NAD BERLINOM

Der Himmel über Berlin, 1987.
21:30 sati



Der Himmel über Berlin, 1987. Wim Wenders, 130 min. / uz potporu Goethe Instituta
Scenarij
: Wim Wenders, Peter Handke
Uloge: Bruno Ganz, Solveig Dommartin, Otto Sander, Curt Bois, Peter Falk, Beatrice Mankowski, Lajos Kovacs, Laurent Petitgand
Glazba: Jürgen Knieper, Laurent Petitgand, Nick Cave & the Bad Seeds, Laurie Anderson, Crime & the City Solution, Tuxedomoon
   Berlin je ispunjen anđelima koji slušaju misli smrtnikai pokušavaju ih utješiti. Jedan od njih, Damiel, poželi postati čovjek nakon što se zaljubio u prelijepu Marion, umjetnicu na trapezu...
   Kultno Wendersovo ostvarenje, nagrađivano na mnogim festivalima. Između ostalih, na festivalu u Cannesu 1987. godine Wenders je nagrađen kao najbolji redatelj.
   Središnja je tema filma iskupljenje kroz osjećanje i prihvaćanje fizičkog i materijalnog. Anđeoska se vizija opetovano eksplicitno ili posredno izjednačuje s filmom, paratekstualno u posveti „bivšim anđelima“ Truffautu, Ozuu i Tarkovskom, metaforički u imenu Cirkusa Alekan u kojemu Marion „leti“ umjetnim krilima, fabularno kroz lik glumca Petera Falka kao još jednoga nekadašnjeg anđela, te zadaćom anđela da strukturiraju i interpretiraju pojavnost bilježenjem i prenošenjem koje ne može promijeniti zbilju, ali može pružiti utjehu. Iznimno pokretna kamera Hentija Alekana, već od uvodne sekvence panorame Berlina, prikazuje likove i grad kako ih vidi promatrač koji nije sputan ograničenjima vremena i prostora, koji ima uvid u „bit“ stvari, ali ne sudjeluje u zbivanjima. Složene aluzivne i intertekstualne veze koje film uspostavlja oblikovnim postupcima – npr. uporaba kolor i crno-bijele fotografije upućuje na „Pitanje života i smrti“ i „Nostalgiju“, snimci biblioteke na „Sve pamćenje“ svijeta A. Resnaisa (1956), prikaz Berlina na „Simfoniju velegrada“, pojavljivanje Damiela u Marioninu snu na ulogu Bruna Ganza u „Markizi O“, mizanscenska rješenja koja likove i okolinu postavljaju u krhko ravnovjesje na Ozuovu poetiku, Alekanova snimateljska poetika na njegov rad u „Ljepotici i zvijeri“ – na fabularnoj se razini odabirom gradske biblioteke za anđeosku »centralu« i likom vječnog pripovjedača Homera izravno povezuju s ulogom jezika u pamćenju. Izrazito stilizirani dijalozi poetizacijom svakodnevne verbalne komunikacije iskupljuju riječi i metafore, kao što poetska vizija kamere simboličkim tumačenjem prikazanoga iskupljuje banalnost i efemernost postojanja. (T. Brlek/HFL)
   „Nebo nad Berlinom“ je veoma daleko od plitke romantične pričice o susretu anđela i smrtnice koju dobijemo u samom sinopsisu. U pitanju je film o promatranju, o sposobnosti boljeg razumijevanja i sagledavanja svijeta gledajući i slušajući sve što se dešava oko nas. (Arman Fatić, www.ziher.hr)

https://www.imdb.com/title/tt0093191/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

RIJEČ JE O RADNOM TERMINU / UVIJEK POSTOJI MOGUĆNOST KIŠE I ODGODE PROJEKCIJE.

https://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

ARHIVA programa Kinoteke

O kinoteci

PARALELE DANIELA RAFAELIĆA

Često se o kino dvoranama govorilo kao o hramovima. Hramovi sedme umjetnosti, hramovi u kojem žive/stanuju hollywoodski bogovi, hramovi u kojem se obožavaju filmski starovi.

Članarina i ulaznice

Cijena ulaznica:

- 20,00 kn (za članove Kinoteke 50% popusta)
- za organizirane grupe od 10 i više osoba - 15 kn po osobi

Godišnja iskaznica:

- zaposleni 200,00 kn
- umirovljenici, studenti i đaci 150,00 kn

Za godišnju iskaznicu molimo pošaljite ime, prezime, mail i telefon/mobitel mailom (info@zlatnavrata.hr) ili dođite osobno u Dioklecijanovu 7, Split.

ŠKOLSKA KINOTEKA:
- 10 kn po učeniku za grupe veće od 30 učenika
- 300 kn po projekciji za grupe manje od 30 učenika

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA