PROGRAM KINOTEKE Srpanj 2019.

   NEŠTO SE KUHA....
   Sergio Herman: Fucking Perfect, 2015. Willemiek Kluijfhout, 79 min. NL
   Već 25 godina, dobitnik triju Michelinovih zvjezdica chef Sergio Herman teži savršenstvu. Na vrhuncu svoje kulinarske karijere, Sergio shvaća da mora zatvoriti svoj restoran Oud Sluis da bi i dalje slijedio svoje snove. Ovaj dokumentarni film iskren je i intiman portret koji pokazuje borbu čovjeka u prijelaznom razdoblju života. Otkriva nam kako se Sergio nosi s egzistencijalnim pitanjima i sumnjama s kojima se mnogi od nas mogu poistovjetiti. "Sergio Herman: F…ing Perfect" intenzivna je priča o savršenstvu, ambiciji i žrtvi.
https://www.imdb.com/title/tt3509878/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

   NEŠTO SE KUHA....
   Theater of life, 2016. Peter Svatek, 93 min. CA
   U izvanrednoj pučkoj kuhinji u Milanu, dva beskrajno različita svijeta sjedinila su se u jedinstvenom društvenom eksperimentu. „Teatar života„ prikazuje nevjerojatan odnos stvoren između najboljih svjetskih chefova otmjenih restorana i najugroženijih grupa u gradu: izbjeglica, bivših ovisnika, bivših zaposlenika seks industrije i brojih drugih koji nemaju gdje.
    Na svjetskom sajmu Expo Milano 2015, poznati chef Massimo Bottura, čiji je restoran Osteria Francescana proglašen najboljim u svijetu 2016. godine, pozvao je svojih 60 međunarodnih kolega da mu se pridruže u transformiranju hrane namijenjene kontejneru u ukusne, hranjive obroke za najgladnije stanovnike Italije. Međutim, dokumentarac ulazi još dublje u ovu važnu priču o hrani: bilježi dirljive susrete gostiju pučke kuhinje kojima je zajednica ovdje iskazala dobrodošlicu te nam pruža uvid u njihovo srce i dušu u cijelom tom procesu.
https://www.imdb.com/title/tt5331878/?ref_=fn_al_tt_1

   NEŠTO SE KUHA....
   Kampai! For the love of sake, 2015. Mirai Konishi, 95 min. JP/US
   Sake, koji se često naziva japansko rižino vino, alkoholno je piće napravljeno od fermentirane riže i ima širok spektar okusa, postojanosti i cijene. Ovo posebno piće ima dugu i duboku povijest ukorijenjenu u japanskoj kulturi, ali izvan Japana, kao piće specijaliteta, još uvijek nije dobro poznato. Za mnoge međunarodne ugostitelje, sake ostaje misterij; predivna, ukusna, prozirna tekućina koja traži odgovor na samo dva pitanja prilikom naručivanja: Suhi ili slatki?Vrući ili hladni?  No za istinske gurmane i ljubitelje hrane, sake je mnogo više od toga.
   U ovom fascinantnom pogledu na svijet sakea, tri autsajdera, britanski proizvođač sakea s 25 godina iskustva u Japanu, američki novinar koji je objavio brojne knjige o sakeu i mladi direktor višestoljetne japanske tvornice sakea koji želi promijeniti svoje obiteljsko naslijeđe, udružuju se u istraživanju tajanstvenog svijeta sakea. Film prikazuje kako ova tri jedinstvena pojedinca imaju svaki svoju ulogu u bogatom, složenom i spektakularnom svijetu sakea.
https://www.imdb.com/title/tt4255622/?ref_=fn_al_tt_1

   NEŠTO SE KUHA....
   Ants on a Shrimp, 2016. Maurice Dekkers, 95 min. NL
   U siječnju 2015. Noma, prepoznat kao najbolji svjetski restoran, koji vodi karizmatičan chef René Redzepi, preselio je s cijelim timom iz Danske u Japan. Može li Redzepi, poznat po svojoj jedinstvenoj kuhinji i prenošenju danskog krajolika kao i “vremena i prostora” na tanjur, zajedno sa svojim timom primijeniti svoju filozofiju na posve strano iskustvo koristeći sastojke koje nikada prije nije vidio i sve to pod intenzivnim pritiskom i kontrolom koja dolazi s vođenjem najboljeg svjetskog restorana?
   Ovaj dokumentarac prepun hrane po prvi nam put pruža uvid u um jednog o najutjecajnijih ljudi u svijetu (prema Time Magazinu) i njegovog međunarodnog tima dok prihvaćaju jedan od najvećih izazova u svojim karijerama.
   „Mravi na škampu“  film je o istraživanju kreativnosti i inspiracije, putovanje o otkrivanju ljudi i mjesta, znamenitosti i zvukova, okusa i aroma jedne od najljepših svjetskih kultura hrane.
https://www.imdb.com/title/tt4668860/?ref_=fn_al_tt_1

Kuća na pijesku, 1985. Ivan Martinac, 85 min. HR  RESTAURIRANA VERZIJA!
Scenarij:Ivan Martinac
Uloge: Dušan Janičijević, Branko Đurić, Dijana Zulim,Marina Nemet,Jadranka Stilin
Arheolog se vraća s iskopina u Kataloniji kući u Split, gdje nakon stanovita vremena počini samoubojstvo. Njegov prijatelj sudac pronađe audio kazetu sa snimljenim arheologovim zapisom, pomoću koje pokušava odgonetnuti razloge za samoubojstvo...
    „Kuća na pijesku“, jedini dugometražni (i k tomu igrani) film Ivana Martinca krunsko je ostvarenje redateljeva opusa budući da je to u formalnom pogledu suma strukturalističkih nastojanja iz njegovih eksperimentalnih filmova. U fabularnom pogledu uzoran predstavnik tad još mladog "žanra" evropskog "art filma" (nastala nakon okončanja filmskog modernizma, kao svojevrsno potonuće tipičnih formi i tema visokoga modernizma, napose trolista Antonioni-Bergman-Fellini, u svojevrsni žanrovski obrazac art filma), film prati osamljena, otuđena pojedinca u obezljuđenu gradu (što je naglašeno frapantnim raskorakom antičkih veduta Splita i protagonistovih snova s jedne strane i betoniziranog, modernog Splita, u kojem je metaforička naslovna "kuća na pijesku" zapravo stan u neuglednoj kući na autobusnom kolodvoru, s druge strane), tematizirajući korpus osjećaja koji je Michelangelo Antonioni odredio kao "bolest osjećaja" što zahvaća osamljena, moderna intelektualca. Sama je forma pritom upravo antonionijevska – film je građen kao svojevrstan film detekcije (protagonistov prijatelj pokušava prodrijeti u misterij prijateljeve smrti, a time i života), pri čemu je temeljna tajna – i sama trauma u srži jednog modernog života – nedokučiva, pa će shodno tomu ostati nečujna na oporučnoj snimci s kazete, prekrivena banalnim, slučajnim razgovorom. No, treći sloj filma, onaj navlastito Martinčev, ono je što film čini, po mišljenju filmologa Sergia Grmeka, možda najvažnijim hrvatskim igranim filmom svih vremena, kao i filmom koji je u vrijeme nastanka mogao biti formalno nerazumljiv, dočim se danas lako raspoznaje kao primjer tzv. slow cinema dva desetljeća prije nastanka toga trenda u art filmu. Riječ je o samom Martinčevu režijskom postupku, koji je upravo svojevrstan dugometražni film fiksacije ili pak strukturalni film: cjelina dugometražnog filma konstruirana kao fragmentirana enigma u koju kamera, u repetitivnim prizorima koji sami sebe ispražnjuju od značenja, dok ne postanu trajanje vremena samo, uporno pokušava penetrirati, prodrijeti, kao da će sama dokučiti egzistencijalnu tajnu. Tomu su ponajbolji dokaz kadar samoubojstva, koji se odvija u off-u dok kamera prodire duboko u sliku koja reprezentira supružničku ljubav, kao i opetovani kadrovi u kojima kamera zumira i prodire u sliku djeteta na zidu. Trauma, smrt osjećaja i kraj ljubavi, može filmom biti naznačena, ali ne i predočena. (Tomislav Šakić/HFS)
   Svaki kadar jedinog dugometražnog igranog filma Ivana Martinca natopljen je filmskom poviješću onako kako se manifestirala u djelima velikana koji su narativni film odvodili u područje čiste slike. Kuća na pijesku jedinstveni je muzej okamina visokog modernizma, odnosno svojevrsni nadgrobni spomenik njegovoj tradiciji. Transcendentalno sveto trojstvo Ozu-Dreyer-Bresson diše u svakom elementu Martinčeva metafilmskog labirinta koji je nastao 1984-85., u trenutku kada su navedeni autori ili mrtvi ili su već snimili posljednji film, a klasična modernistička linija Antonioni-Fellini-Bergman odavno je iznjedrila svoja ključna remek-djela. Stoga se Kuća na pijesku nameće kao svojevrsni hommage dometima ovih autora, nadovezujući se na njihovu tradiciju vlastitom autonomnom poetikom koja je jedinstvena i u punom smislu autorska, ne samo na razini hrvatske, već i svjetske kinematografije. Martinčev film specifičan je iz niza razloga, svaki od kojih ga svrstava u kategoriju beskompromisnog autorskog filma koji se ne libi biti hermetičan, a ni pomalo patetičan na razini priče, dok na razini slike funkcionira kao strukturalna varijacija probrane plejade vizualnih stilema. (Višnja Vukašinović, Zapis)

   IVAN MARTINAC Svestrani umjetnik i intelektualac s naslovom 'majstora eksperimentalnog filma' za života je objavio desetak knjiga poezije, snimio pedesetak kratkih filmova i jedan cjelovečernji film, a svojom stvaralačkom energijom i britkim mislima nadahnjivao i na bavljenje filmom poticao generacije splitskih kreativaca okupljenih oko Kinokluba Split.
   Martinac se rodio u Splitu 1938. godine. Filmove, prema vlastitim scenarijima, počeo je snimati za studija arhitekture u Beogradu, a potom u Kinoklubu Split i u produkciji profesionalnih filmskih kuća. Već prvi radovi, među kojima se izdvaja trilogija 'Suncokreti' ('Preludij', 'Trakavica i Avantira', 'Moja gospođa', 1960) i 'Rondo' (1962) najavljivali su autora underground poetike, kontemplativna stila i stroge forme, a te su osobine odlikovale filmove realizirane u njegovu 'matičnom' kinoklubu Split te u profesionalnoj produkciji.
   Najistaknutija Martinčeva ostvarenja ('Monolog o Splitu', 'Amargedon ili kraj', 1964., 'Mrtvi dan', 1965., 'Fokus', 1967., 'Sve ili ništa', 1968.) pomno su montažno ritmizirane poetske refleksije o životu i smrti, prostoru i vremenu, a istodobno strukturalna traganja za 'čistim filmom', koja nastavlja i u cjelovečernjem djelu, 'filmu stanja' 'Kuća na pijesku' (1985).
   Zaljubljen u film, osobito u djelo Bressona i Dreyera, uspoređivan s Antonionijem i drugim evropskim modernistima, hvaljen i nagrađivan, ali katkada nedovoljno shvaćen u vlastitoj zemlji, iznimno cijenjen u inozemstvu, Martinac je svome Splitu, kojemu je bio najvjerniji portretist, i hrvatskome filmu, gdje ga je pratio glas osebujnoga filmskoga genija i mislioca, ostavio opus neprocjenjive umjetničke vrijednosti. Ivan Martinac preminuo je 6.9.2005., u 67 godini života.