PROGRAM KINOTEKE Srpanj 2020.

Light My Life, 2019. Cassey Affleck, 119 min. US
Scenarij: Cassey Affleck
Uloge: Casey Affleck, Anna Pniowsky, Tom Bower, Elisabeth Moss
   Zbiva se radnja ovog filma u bliskoj budućnosti i to nekoliko godina nakon što je svijet pokosila misteriozna zarazna bolest. I dok su muškarci u sebi očito imali neki urođeni imunitet i njih ta moderna kuga nije pogodila, izbrisala je ona gotovo cijelu žensku populaciju. Jasno da se cijela civilizacija bez žena vrlo brzo raspala i da se gotovo isključivo muško društvo počelo vraćati na put prvobitne zajednice, no Casey Affleck jedan je od onih rijetkih očeva koji su imali tu sreću da je njegovo žensko dijete preživjelo. Njegova danas 11-godišnja kćer Rag jedna je od rijetkih osoba ženskog spola koje su preživjele, a kako bi je zaštitio i sačuvao, Otac je mora prerušavati u dječaka. Upoznajemo ovaj par tako dok oni lutaju napuštenim i zapuštenim predjelima i kako se niti na jednom mjestu ne zadržavaju predugo, a vrlo brzo shvatit ćemo i zašto. Izumiranjem žena svijet je postao daleko opasnije i nasilnije mjesto, a umjesto da u takvim okolnostima jedni drugima pomažu, ljudi su se gotovo počeli pretvarati u životinje i gledaju jedni na druge kao konkurenciju u borbi za preživljavanje.
   Postapokaliptična drama za apokaliptična vremena... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   "Light of My Life" u sebi nosi nešto iskonsko, iskreno te je fina kritika današnjeg društva iako mu se radnja zbiva u potpuno drukčijim okolnostima, a ujedno je nježna i emotivna, iskrena priča o odnosu oca i kćeri.( http://gambee82.blogspot.com)
   Mlađi brat Affleck, Casey, napisao je, režirao, producirao i odglumio glavnu ulogu u ovoj postapokaliptičnoj, sumornoj, intimnoj drami, koja je premijerno prikazana u Panorama programu festivala u Berlinu.
https://www.imdb.com/title/tt6063090/?ref_=nm_flmg_act_4

Filth, 2013. Jon S. Baird, 107 min. UK/DE/BE/SW/US
Scenarij: Jon S. Baird prema romanu Irvinea Welsha
Uloge: James McAvoy, Imogen Poots, Jamie Bell, Eddie Marsan, Joanne Froggatt, Jim Broadbent...
   Korumpirani policajac, narkoman, sa bipolarnim poremećajem, pokušava izmanipulirati svoj put do unaprijeđenja kako bi vratio svoju ženu i dijete, dok se ujedno bori sa svojim unutrašnjim demonima. (ekranizaciju romana kultne škotske literarne figure imena Irvine Welsh)
   S tisućama filmova koje sam pogledao tokom godina, ovo je prvi za koji sam poželio da sam ga snimio. (TheSquiss/imdb/User Reviews)
Modern Cinema Masterpiece!  (donelado/imdb/User Reviews)
Absolutely brilliant! (Yazzyleigh/imdb/User Reviews)
   Film mi se u načelu svidio, iako nisam upoznat sa romanom. Stilistički je zanimljiv (volim takve 'trippy' filmove), ima crnog humora, što nije nikad na odmet, a sam McAvoy rastura - definitivno highlight filma. Doduše, moram priznati kako mi je zasmetalo što je na trenutke možda malo prekaotičan, i usudio bih se reći style-over-substance te da mu fali malo više fokusa. No, usprkos tim nedostacima, dobro sam se zabavio gledajući ga. (DrugsBunny/forum.hr)
   Najkraći i eventualno stilski najbliži filmski opis bi bio "Bad Lieutenant" susreće "Trainspotting". Sve rečeno s tim? I da i ne. Welsh je puno više od toga. Pisac koji je u startu karijere izazvao brojne polemike, koji je stekao podjednako vojske neprijatelja i okorjelih obožavatelja, ima svoj upečatljiv i j...no duhovit stil i od njega ne bježi. Likovi mu se prepliću kroz gotovo cijeli literarni opus koji je pak iskrižan brojnim nastavcima i prednastavcima.  
   Ovdje glavnu riječ vodi Bruce Robertson, iskrivljena refleksija škotske srednje klase. Detektiv kojeg se treba čuvati, a ne obrnuto. Droga, alkohol, prostitucija, korupcija, dvoličnost, perverznost, psihotičnost - krasan rezime za jednog detektiva koji pretendira postati inspektorom, zar ne? E, da, on je i član masonskog udruženja, zvuči li vam to bolje? Sve to ostavite po strani, Welsh je majstor. Treba znati tako odvratnu osobu učiniti dopadljivom, grebati po površini skriven ispod pustih alegorija. Crnohumorni trip koji  povremeno odluta u čistu farsu i otkriva ono najgore od ljudi a ipak, tako j...no duhovit!  (Ivica Perinović / sedmi pečat / ezadar.net.hr)
   Gluma Jamesa McAvoya udarna je točka ovog filma. On besprijekorno udahnjuje život poročnom Bruceu i pravim malim glumačkim bravurama ide iz stanja potpune organiziranosti  do trenutaka psihičkih lomova i kolapsa. McAvoy zaista, možda i prvi put u karijeri, izgara do krajnjih emotivnih granica ovom ulogom, dajući svom liku neophodnu dozu mješavine empatije i odvratnosti, dovoljno da ga ničim ljudskim odvrati od gledatelja, ali i sasvim magnetično da isti taj gledatelj ne skloni pogled sa filma. (filmskisaptac.wordpress.com)
https://www.imdb.com/title/tt1450321/?ref_=nv_sr_srsg_0

Light My Life, 2019. Cassey Affleck, 119 min. US
Scenarij: Cassey Affleck
Uloge: Casey Affleck, Anna Pniowsky, Tom Bower, Elisabeth Moss
   Zbiva se radnja ovog filma u bliskoj budućnosti i to nekoliko godina nakon što je svijet pokosila misteriozna zarazna bolest. I dok su muškarci u sebi očito imali neki urođeni imunitet i njih ta moderna kuga nije pogodila, izbrisala je ona gotovo cijelu žensku populaciju. Jasno da se cijela civilizacija bez žena vrlo brzo raspala i da se gotovo isključivo muško društvo počelo vraćati na put prvobitne zajednice, no Casey Affleck jedan je od onih rijetkih očeva koji su imali tu sreću da je njegovo žensko dijete preživjelo. Njegova danas 11-godišnja kćer Rag jedna je od rijetkih osoba ženskog spola koje su preživjele, a kako bi je zaštitio i sačuvao, Otac je mora prerušavati u dječaka. Upoznajemo ovaj par tako dok oni lutaju napuštenim i zapuštenim predjelima i kako se niti na jednom mjestu ne zadržavaju predugo, a vrlo brzo shvatit ćemo i zašto. Izumiranjem žena svijet je postao daleko opasnije i nasilnije mjesto, a umjesto da u takvim okolnostima jedni drugima pomažu, ljudi su se gotovo počeli pretvarati u životinje i gledaju jedni na druge kao konkurenciju u borbi za preživljavanje.
   Postapokaliptična drama za apokaliptična vremena... (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   "Light of My Life" u sebi nosi nešto iskonsko, iskreno te je fina kritika današnjeg društva iako mu se radnja zbiva u potpuno drukčijim okolnostima, a ujedno je nježna i emotivna, iskrena priča o odnosu oca i kćeri.( http://gambee82.blogspot.com)
   Mlađi brat Affleck, Casey, napisao je, režirao, producirao i odglumio glavnu ulogu u ovoj postapokaliptičnoj, sumornoj, intimnoj drami, koja je premijerno prikazana u Panorama programu festivala u Berlinu.
https://www.imdb.com/title/tt6063090/?ref_=nm_flmg_act_4

KRAJ SEZONE / 50 GODINA ANTIRATNOG KLASIKA:
M*A*S*H, 1970. Robert Altman, 116 min. US
Scenarij: Ring Lardner Jr. po romanu Richarda Hookera
Uloge:Donald Sutherland, Elliott Gould, Tom Skerritt, Robert Duvall, Sally Kellerman, Roger Bowen, Gary Burghoff, Rene Auberjenois, Fred Williamson
   U terenskoj vojnoj bolnici (M.A.S.H.) za rata u Koreji vojni kirurzi »Hawkeye«, »Traper John« i »Duke« Forrest svaki slobodni trenutak koriste za kršenje discipline, opijanje, zbijanje neslanih šala i zavođenje žena. Izruguju se ograničenosti bojnika Burnsa i izbjegavaju izravne zapovijedi kako bi lakše podnijeli ratnu stvarnost.
   Vrlo popularan i cijenjen od kritike, ovaj film duljim kadrovima i daljim planovima sugerira dokumentarističku vrijednost prikaza bizarnih i krvavih događaja, vrlo labavo povezanih u priču. Ritmizirani pokreti kamere, vrlo funkcionalna (ambijentalno nepripadna) glazba te opći slikovni ugođaj potpomažu tvorbu humorom prožeta fatalizma likova suočenih s ratnim užasom. Nastao nedugo nakon vrhunca društvenih previranja u SAD-u potkraj 1960-ih, „M. A. S. H.“ se izruguje vojsci, vlastima te duhu američkog militarizma, aludirajući i na opću prirodu ratovanja i na onodoban sukob u Vijetnamu. (Nikica Gilić, HFL)
   Humorna ratna drama temeljena na romanu Richarda Hookera te nagrađena Zlatnom palmom i Oscarom za najbolji adaptirani scenarij, jedan je od najpopularnijih ratnih filmova svih vremena te djelo kojim je Robert Altman zakoračio u najvažnije desetljeće svog stvaralaštva. Film vješto komponirane epizodne strukture sniman je u vrijeme dok je rat u Vijetnamu bio na vrhuncu, zbog čega je antiratni i humani angažman prilično izražen, a obilježavaju ga izuzetno razigrana režija, obilje anarhoidnog i altruističnog humora, ritmičan snimateljski rad, funkcionalna glazbena podloga te iznimno raspoloženi nastupi glumaca koji su se upravo zahvaljujući ovom filmu prometnuli u zvijezde. U osnovi je, dakako, sukob humanog pristupa ratu i krutih vojničkih načela, pri čemu se film inventivno i inteligentno izruguje vojsci i američkom militarističkom duhu. (HFS)
Film „MASH“  pretvorioje Roberta Altmana iz anonimnog tv-redatelja u velikog autora. Bio je to početak jedne velike karijere, koja je bila osobito uspješna, jer je Altman nakon toga nizao jedno remek-djelo za drugim ('Kockar i bludnica', 'Dugi oproštaj', 'Nashville'). Osim uspjeha redatelja, film je pokrenuo i snimanje dugovječne serije, koja nije bila takva britka satira na rat, ali je bila dirljiva i zabavna. Altman je ovim filmom postavio svoje trademark motive. Dopuštao je glumcima da improviziraju, te je smatrao da je scenarij samo nit vodilja, ne i zakon. Zato je i prozvan 'glumačkim redateljem'. Također je dopuštao da glumci govore istovremeno, čineći dijalog teško razumljivim te inzistirao na upadicama sa strane, tjerajući tako publiku da pozorno prati radnju. (www.filmski.net)
   Knjigu je napisao, pod pseudonimom Richard Hooker, dr. Richard Hornberger, čekajući pacijente u svojoj ordinaciji u Bremenu, u državi Maine. Sedamnaest je izdavača, uglavnom s objašnjenjem da ona nije podobno štivo za nježno žensko čitateljstvo, odbilo izdati knjigu o iskustvima dr. Hornbergera kao kirurga u onom američkom ratu koji često zovu i “forgotten war”, zaboravljenim ratom. 1968. roman ipak biva objavljen i preko noći postaje bestsellerom. I privlači pažnju Roberta Altmana.
   Osvojen Zlatni globus (najbolji film – komedija ili mjuzikl) i 5 nominacija
   Osvojen Oscar (najbolji scenarij) i 4 nominacije
   Osvojena Zlatna palma u Cannesu.
https://www.imdb.com/title/tt0066026/?ref_=nv_sr_srsg_3

CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO 
   Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.

OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ

Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
   Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.    
   Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
   Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
   Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1

Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
   Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
   Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
   Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
   Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
   Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
   Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
   Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije  „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
    Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv

Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
   Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlj“a utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
   'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
   "Očaravajuće lijep." Indiewire
   "Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
   "Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
   “Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
   “Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3

Little Women, 2019. Greta Gerwig, 134 min. US
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI FILM, SCENARIJ, GLAVNA I SPOREDNA ŽEN. ULOGA, KOSTIMOGRAFIJA, GLAZBA
Scenarij: Greta Gerwig prema romanu Louise May Alcott
Uloge: Saoirse Ronan, Eliza Scanlen, Meryl Streep, Emma Watson, Timothée Chalamet, Florence Pugh , Laura Dern
   Sedma filmska adaptacija istoimenog romana iz 1868. Louise May Alcott . Ova najnovija nalazi se pod povećalom javnosti zbog sjajne redateljice Grete Gerwig (Ladybird) koja je okupila sjajnu glumačku ekipu.
   Četiri sestre - Meg, Jo, Amy i Beth March - upoznajemo kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetilivilim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je otac otišao dati svoj doprinos u Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života, dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem.
   Ugodna, uglađena i majstorska adaptacija besmrtnog romana Louis May Alcott učvršćuje spisateljsko-snimateljski ugled Grete Gerwig. (Tomris Laffly / RogerEbert.com)
   Najnovija adaptacija klasičnog romana Louis May Alcott "Male žene" najbolja je verzija koju sam vidio. Glumačka ekipa je sjajna, ali ipak odskače Saorsie Ronan kao Jo, neovisna spisateljica, koja se odbija udati i odlučna je krenuti svojim putem. (jamuckley/imdb)
   Ovo je najbolja adaptacija „Malih žena“ koje sam ikad vidjela, a vidjela sam skoro svaku (i filmsku i televizijsku) napravljenu na engleskom, čak i užasno "modernizirane" verzije. Po mom mišljenju, ova je filmska adaptacija najbliža duhu knjige. Louise May Alcott bila bi ponosna. (sgreerpitt/imdb)
   Uz zvjezdanu glumačku ulogu i pametnim, osjetljivim prepričavanjem klasičnog izvornog materijala, „Male žene“ Grete Gerwig dokazuje da su neke priče zaista bezvremenske. (Konsenzus kritičara na stranicama rotten tomattoes)
   Rođakinja mi je priznala da je pomalo nervozna zbog nove adaptacije  „Malih žena“. U ženskom dijelu obitelji film iz 1994. godine s Winonom Ryder bio je božićna tradicija i imao je kultni status - druga verzija će je, ona se boji, neizbježno razočarati. Upravo sam pogledala novu verziju i uvjerila je da se ne treba brinuti. Ovo je pametna, duhovita i inspirativna prilagodba - čisti užitak od početka do kraja. (Rhiannon Lucy Cosslett / www.theguardian.com)
    Američki filmski institut i časopis Time izabrali su ga kao jednog od deset najboljih filmova 2019. Osim dvije nominacije za Zlatni globus, film je osvojio 27 nagrada (festivali i godišnje nagrade) uz preko 100 nominacija.
https://www.imdb.com/title/tt3281548/?ref_=tt_urv

Medena Zemja / Honeyland, 2019. Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska, 87 min. FYROM
OSCAR NOMINACIJE: NAJBOLJI STRANI FILM / NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM
   Makedonski dvojac proveo je gotovo tri godine u snimanju svakodnevnice fascinantne i hrabre turske medarice koja je donedavno sa svojom majkom bila jedina stanovnica nedostupnog planinskog mjestašca. Opredjeljujući se za formu opservacijskog dokumentarca, autori distancirano prate njezin duboko posvećen rad s pčelama, iscrpljujuće odlaske na satima udaljenu tržnicu kako bi prodala svoje proizvode, te dirljivo nježan odnos s onemoćalom i nagluhom majkom. Pojava temperamentnih i živopisnih nomada, dijametralno suprotnog načina života i vrijednosti, redateljima je došla kao ludi blagoslov i prilika za razvoj klasičnije narativne strukture s neizbježnom pojavom konflikta. A upravo se u tom na momente šarmantnom i humornom sukobu ogleda suvremeni odnos čovjeka prema prirodi – njegova beskrupulozna eksploatacija i zanemarivanje u slijepoj utrci za maksimiziranjem profita. „Medena zemlj“a utoliko poprima karakter iznimno aktualne osobne i političke geste za očuvanje i održivo korištenje sve manje dostupnih prirodnih resursa. (Human Rights Festival)
   'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. (Marcella Jelić, tportal.hr)
   "Očaravajuće lijep." Indiewire
   "Divan, srdačan film ostavlja vas da se divite Hatidžinoj prošlosti i s anksioznošću razmišljate o budućnosti." LA Times
   "Čudesan podvig." Cath Clarke, The Guardian
   “Jedan od vizualno najljepših, čak i najuzbudljivijih filmova 2019.” Tim Brayton, Alternate Ending
   “Zahvaljujući zapanjujućem pripovijedanju i fotografiji, film od društvenog dokumenta postaje fascinantan portret izvanredne žene.”
obrazloženje žirija Doc Aviva
https://www.imdb.com/title/tt8991268/?ref_=nv_sr_srsg_3

CANNES 2019. NAJBOLJI FILM
Gisaengchung / Parasite, 2019. Bong Joon Ho, 131 min. KO 
   Sudeći po ovogodišnjim (festivalskim) nagradama i nominacijama, "Parazit" je fenomen širom svijeta. Ljubimcu kritike i publike, ukazana je čast i na ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar. Nominiran je u dvije prestižne kategorije, najbolji strani film (što je očekivano) te za najbolji film, što je iznenađujuće. Godinama sama sebi - i svojim filmovima - dovoljna, Američka filmska akademija prepoznala je ovaj film i nagradila ga nominacijom u najvažnijoj kategoriji - onoj za najbolji film.

OSCAR: NAJBOLJI FILM (po prvi put u povijesti Oscara za nabolji film dobio je film sa neengleskog govornog podučja), NAJBOLJI MEĐUNARODNI FILM, NAJBOLJI IZVORNI SCENARIJ, NAJBOLJI REDATELJ

Scenarij: Joon-ho Bong, Jin Won Han
Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo
   Četveročlana obitelj Ki-taeka je bliska, ali potpuno nezaposlena, pred njom je mračna budućnost. Sina Ki-wooa preporučuje njegov prijatelj, student na prestižnom sveučilištu, za dobro plaćeni posao podučavanja, te se nada da će tako imati redovite prihode. Sa svim očekivanjima svoje obitelji, Ki-woo odlazi u obiteljski dom na intervju. Stigavši u kuću gospodina Parka, vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu. Ali nakon ovog prvog susreta između dviju obitelji, uslijediti će nezaustavljivi niz nezgoda.    
   Još od prve projekcije u svibnju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je premoćno pobijedio i osvojio Zlatnu palmu, za novi film južnokorejskog redatelja Bonga Joona Hoa PARAZIT znalo se da će voditi glavnu riječ kada će liste najboljih filmova godine biti u pitanju. Svakom novom projekcijom u svakoj novoj državi oduševljenje filmom je raslo kako kod kritike tako i kod publike. U ovome trenutku, PARAZIT je uvjerljivo najbolje ocijenjen film godine na uglednoj internetskoj stranici RottenTomatoes: kritičari se u 99% slučajeva slažu da je riječ o vrhunskom ostvarenju, a publika mu je dala sveukupno 93% pozitivnih ocjena. Udruženja filmskih kritičara Atlante, Bostona, Dallasa, Detroita, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, Seattlea, Washingtona, Toronta i San Francisca proglasili su ga najboljim filmom godine i to ne kao strani film, već baš kao film godine. (Discovery press)
   Politički provokativna korejska crna komedija „Parazit“ zasluženo je pobijedila u Cannesu... Riječ je o filmu koji je tijekom canneskih dvanaest dana pobudio najviše reakcija, najviše smijeha i aplauza, o filmu koji ima i nemali komercijalni potencijal, a kao plus mu treba dodati i to što je politički provokativan.(Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojemu je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao - doista je bez ikakve sumnje film godine. (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
   Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više... (Zrinka Pavlić, tportal.hr)
https://www.imdb.com/title/tt6751668/?ref_=fn_al_tt_1

KLASIKA AL FRESCO: Amarcord, 1973. Federico Fellini, 127 min.
Scenarij: Federico Fellini i Tonino Guerra
Uloge: Bruno Zanin, Magali Noel, Maria Antonietta Beluzzi, Pupella Maggio, Armando Brancia
   Film nas vraća u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930-ih koji se karakterizira tradicionalnim prirodnim, društvenim i obiteljskim spektaklima i ritualima (smjena godišnjih doba, prolazak velikog broda, karnevali, fašističke svečanosti, bračne svađe) prožetim đačkim nepodopštinama, lokalnim spletkarenjima i seksualnim odrastanjem…
   Polu - autobiografska priča o starenju, koja spaja oštrinu s besramnom komedijom. Amarcord pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u Riminiju, Fellinijevom rodnom mjestu. Nadalje, radnja filma je smještena u 1930. godinu, odnosno fašističkuItaliju. Zanimljivo je još napomenuti kako je amarcord riječ na romanjolanskom dijalektu, koja dolazi od talijanske riječi ricordo, što znači sjećam se. Također, treba napomenuti kako je film osvojio 13 raznih filmskih nagrada (među kojima i Oscara za najbolji film na stranom jeziku).
   Jedan od najomiljenijih evropskih filmova svih vremena, pozornost je privukao vještim kombiniranjem intimnih motiva i društvenih rituala te groteskom i komičnim epizodama prožetim nostalgičnim tonom (prizor s korpulentnom trafikanticom lakog morala). Zlo i nemoral ne mogu biti teme ovako nostalgična filma, istodobno intimna poput prisjećanja te široka u tematskom zahvaćanju društvenih slojeva i važnijih zanimanja u malome mjestu, uključujući plemstvo, prostitutke i svećenika. Domišljata kompozicija kadra, sugestivna fotografija, dinamičnost zbivanja i uvjerljiva gluma nadograđeni su glazbom privlačne glavne teme. Fellini je navodno u film uklopio mnoge motive i događaje iz vlastitog odrastanja u Riminiju, koje je iskoristio i u nekim drugim ostvarenjima… (Nikica Gilić, Filmski leksikon)
   Ako je ikada postojao film sazdan isključivo od nostalgije i ushita, od filmaša na vrhuncu svojih moći, onda je to Fellinijev "Amarcord". (Roger Ebert, Chicago Sun Times)
   Možda "Amarcord" nije najbolji Fellinijev film u konkurenciji s "Osam i pol" ili "Slatkim životom", ali je najosobniji, najsveobuhvatniji i "najfellinijevskiji". Ovaj film ustoličio je jedinstven izraz za sve ono što čini izričaj ovog redatelja – "fellinijevski", te zauvijek načinio Fellinija filmskim besmrtnikom. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   „Amarcord“ nije priča o Fellinijevu djetinjstvu, nego o formativnim godinama svakog Mediteranca. (Ivica Ivanišević)
   “Amarcord” je neobičan klasik, konfederacija nezaboravnih scena koje ljudi pamte izolirano, kao da nisu iz istog filma. (Jurica Pavičić)
   Ne znaš tko je više uživao u štorijama o dječačkim ispovijedima i staračkoj pohoti - moji roditelji koji su se prisjećali svojeg dalmatinskog odrastanja ili ja i buraz kao filmofili u pubertetu. (Pavica Knezović Belan)
   Izuzetno komunikativan i osoban osvrt na razdoblje talijanskog fašizma koji je obilježio Fellinijevo odrastanje i formirao njegovu grotesknu poetiku. (Slobodan Šijan)
   Rijetki su filmovi koji kažu sve što se može reći o temi kojom se bave. “Amarcord” je jedan od njih. To je film koji kaže ama baš sve što se može reći o provinciji. Kako sam iz Šibenika, dugo vremena mi je baš “Amarcord” bio najvažniji film ikad snimljen. (Vinko Brešan)
   Bez ikakve dvojbe, Fellinijev „Amarcord“ je remek djelo evropske kinematografije, film koji nikada ne stari i film koji je svjež i nakon desetog gledanja. Film je to u kojem se nakon svakog novog gledanja može pronaći nešto novo i film koji se nakon gledanja ne zaboravlja tako lako, film koji ostaje duboko urezan u pamćenje svojim unikatnim vizualnim stilom i originalnošću. Za „Amarcord“ bi se moglo reći da je posljednji veliki film vjerojatno najslavnijeg talijanskog filmaša svih vremena, Federica Fellinija. (bjelovarac.hr)
https://www.imdb.com/title/tt0071129/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

100 GODINA OD ROĐENJA FEDERICA FELLINIJA
   Moji filmovi nisu pravljeni od sjećanja. Tvrdnja da su oni autobiografski je prilično jednostavno objašnjenje. Ja sam sebi skoro sve izmislio: djetinjstvo, likove iz djetinjstva, nostalgiju, snove i sjećanja... To sam učinio da bih uživao u sjećanju. Jer, za mene je pričanje jedina igra koju vrijedi igrati...

SANJAR, UMJETNIK... FILMSKI GENIJ
FEDERICO FELLINI (20. 1. 1920. Rimini - 31. 10. 1993. Rim)
   Federico Fellini je redatelj koji je spajao i balansirao različite, suprotne perspektive u perfektnu harmoniju, vješto upotrebljavao dokumentarističke obrasce i vizualizaciju mašte, ublažavao kritičke stavove melankolijom likova i situacija, isijecao društvenu stvarnost tako da podsjeća na cirkus, nostalgiju razlagao ironijom, a emocije groteskom...
   Još za života smatran je suverenim kritičarem društvenih pojava u građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju, odslikavateljem ekonomskog prosperiteta, najrespektabilnijim evropskim redateljem u Sjedinjenim Državama te osoba čija je popularnost bila usporediva s najistaknutijim filmskim zvijezdama njegova doba...
   Fellinijev opus je obavezno štivo za svakoga tko pomišlja biti filmofilom u bližoj ili daljoj budućnosti. Njegov neograničeni talent i kreativnost u svakom mogućem polju filmskog stvaranja, kao i jedinstven redateljski štih očaravaju prilikom svakog gledanja...
   Federico Fellini rođen je 20.siječnja 1920. godine u Riminiju, kao najstarije od troje djece prodavača Urbana i kućanice Ide. Nakon njega rodili su se Riccardo (1921.) i Maria Maddalena (1929.). Od malena je bio vrlo boležljivo dijete te je puno vremena provodio sam u kući povlačeći se u svoj svijet mašte. Crtao je i izrađivao lutkice kojima je držao male predstave svojim ukućanima.  U većini intervjua koje je za života dao, tvrdio je da je na njega i njegov umjetnički život najveći utjecaj imao prvi posjet cirkusu u dobi od 7 godina. Iz tog događaja datira i priča da je pobjegao s cirkusom koju je redovito prepričavao u intervjuima. Čitajući knjige o Federicu Felliniju, intervjue koji se mogu pronaći na internetu, te gledajući dodatke na pojedinim DVD izdanjima njegovih filmova, može se doći do zaključka da je Fellini, osim što je bio veliki redatelj, volio i izmišljati činjenice iz svoje biografije. Oko cijelog svog djetinjstva ispleo je mitološku priču koju je želio proglasiti stvarnom. Tako u spomenutom slučaju bijega s cirkusom taj bijeg u jednoj priči traje par dana, u drugoj mjesec, dok u knjizi „Ja Fellini“ autorice Charlote Chandler priznaje da je to laž za koju je cijelo djetinjstvo želio da bude istina.
   Nakon završene škole prodaje karikaturalne portrete ljudi, radi dizajn za razne potrebe, plakate za kina, crta za novine i slične stvari. 1938. godine, nakon godinu dana rada, na nagovor majke seli se u Rim s namjerom da upiše studij prava. U Rim se zaljubio na prvi pogled i u sljedećih 50 godina rijetko je iz njega odlazio. Znao je satima tumarati ulicama kako bi osjetio atmosferu grada i upoznao ljude. Svoju ljubav prema Rimu ovjekovječio je 1972. godine u filmu „Fellini's Roma“ u kojem priča priču o mladiću odraslom na selu koji dolazi živjeti u Rim neposredno prije Drugog svjetskog rata.
   Upisuje studij prava kako bi ispunio obećanje majci, ali i kako bi izbjegao vojnu obavezu, no ubrzo napušta studij. Za vrijeme Mussolinijevog fašističkog režima, s bratom Riccardom je bio član fašističke omladinske grupe Avanguardiste u koju se svaki adolescentni muškarac morao učlaniti, iako mu u obitelj nisu bili fašisti, niti su simpatizirali fašizam. Prehranjuje se pišući u crnoj kronici lista Il Popolo di Roma, crta stripove za satirički list Marc’ Aurelio, a piše i kratke priče za radio. Najvažniji događaj iz tog razdoblja njegovo je upoznavanje s popularnim glumcem, tumačem narodskih likova Aldom Fabrizzijem, za čiju kazališnu trupu piše skečeve, ali i vodi garderobu, postavlja scenografiju i obavlja posao tajnika. Uskoro počinje pisati i filmske gegove, zatim scenarije, a 1945. godine se uspješno oprobava kao asistent redatelja. Iako nije imao formalno filmsko obrazovanje, imao je ono praktično, prvobitno ostvareno kroz mentorstvo još jednog filmskog redatelja— Roberta Rossellinija.
   “Dotad mi je sve bilo nekako strano kada sam dolazio na snimanja. Ali, uz pomoć Rossellinija sam počeo u filmu prepoznavati jedan poseban, drugi svijet. Kroz njegovo gledanje, kroz njegov odnos prema filmu, i sam sam shvatio da se filmovi mogu stvarati bez imalo varanja, bez prevare, bez pretpostavki koje se podrazumijevaju, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam naučio od velikog Roberta Rossellinija, što sam dobio kao poklon, jeste poduka iz skrušenosti, iz poniznog odnosa prema životu...” sjeća se Fellini svojih početaka.
   Nakon završetka rata, Roberto Rosselini, redatelj koji je do tada režirao nekoliko dugometražnih filmova, vraća se u Rim i želi režirati film „Rim, otvoreni grad“ s Aldom Fabrizzijem u glavnoj ulozi. No nije imao veliki budžet za snimanje i znao je da si neće moći priuštiti Fabrizzija za glavnu ulogu te je otišao Felliniju, kao Fabrizzijevom prijatelju, kako bi mu ovaj pomogao u nagovaranju Fabrizzija da prihvati ulogu za nešto manje novca. Fabrizzi je prihvatio ulogu, a u dogovoru s redateljem Rosselinijem Fellini je postao jedan od scenarista filma. Film je postigao veliki uspjeh u Italiji, a i u Americi je prošao zapaženo. U sljedećim suradnjama s Rosselinijem (Paisa, Cvijeće Svetog Franje i Evropa 51) osim scenarista, Fellini je bio i asistent redatelja, te je i u trenucima Rosselinijeve bolesti samostalno režirao neke scene. Zajedno s Albertom Lattutuadom 1950. godine režira „Svjetla varijetea“, svoj prvi film na kojem je potpisan kao redatelj, ali još uvijek u paru s nekim. Svoj prvi samostalni film, „Bijeli šeik“ režira 1952. godine. Scenarij je napisao uz pomoć Michelangela Antonionija, tada redatelja dokumentaraca i scenarista, na temelju Antonionijevog dokumentarnog filma iz 1949. (L’amorosa menzogna / Ljupka laž), koji razotkriva površnost, u to vrijeme veoma popularnih foto-romana i stripova.
   U oba filma jednu od uloga glumi Giulietta Masina, mlada glumica s kojom se Fellini oženio još 1943. godine. Tada je započelo jedno od najkreativnijih filmskih partnerstva u povijesti. Ona će ga pratiti kroz cijeli život odličnim ulogama u većini njegovih filmova, da bi joj Federico, kao veliko hvala za sve što mu je pružila u životu, posvetio počasnog Oscara na dodjeli 1993. godine.
   Veliki međunarodni uspjeh i priznanje Fellini doživljava filmom „Ulica“ iz 1954. godine. Anthony Quinn glumi snagatora Zampana, a Giulietta Masina njegovu zaostalu pomoćnicu Gelsominu. Putuju po gradovima i selima i izvode kratku predstavu u kojoj se snagator Zampano oslobađa iz lanaca. Zampano je poprilično grub čovjek koji ne želi pokazati osjećaje prema Gelsomini nego se prema njoj odnosi kao prema robu. Maltretira ju i uništava joj život dok ona usprkos svemu pokazuje veliku privrženost prema njemu. Kritika je film opisala kao patrijarhalni odnos između grubog Zampana i krhke Gelsomine na tragu „Ljepotice i zvijeri“ te kao film koji propovijeda kršćanske vrijednosti kao što su ljubav, privrženost, kajanje i iskupljenje. Iako su producenti bili protiv Giuliette Masine u glavnoj ulozi, Fellini je na tome ustrajao i tako stvorio jedan od najsimpatičnijih (i njemu najdražih) likova u svome životu. Gelsomina je u filmu osoba bez izražene seksualnosti i godina, potpuno anđeoski lik koji ima slične geste i ponašanje kao i Chaplinov skitnica.
   Američka filmska akademija nagradila je „La stradu““prvom ikad dodijeljenom nagradom Oscar za film s neengleskog govornog područja, a Fellinija s nominacijom u kategoriji scenarija. Film je postigao golemi uspjeh i producenti su dugo nagovarali Fellinija na snimanje nastavka što je on uporno odbijao. Zbog njegove tvrdoglavosti i odbijanja snimanja nastavka, Fellini je teško pronašao sredstva za snimanje svojih sljedećih filmova. To su bili „Varalice“ i nakon njih „Cabirijine noći“. Dok su „Varalice“ prošle nezapaženo, s „Cabirijinim noćima“ Fellini je ponovno osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja 1957. godine, a iste godine je bio nominiran i u kategoriji za najbolji scenarij.
   Fellini nam je kroz „Cabirijine noći“ darovao prelijepu i melankoličnu, no nimalo depresivnu priču. U recenziji „Cabirijinih noći“ slavni francuski kritičar André Bazin, referirajući na Fellinnija, prvi put koristi riječ auteur da opiše filmskog redatelja. Glavnu ulogu Fellinni je dodijelio svojoj supruzi Giulietti Masini, koja joj je donijela Zlatnu palmu 1957. u Cannesu. S potpunim pravom, jer Giulietta briljira. Utjelovila je lik koji će ostati urezan u sjećanju svih sretnika koji su imali priliku odgledati „Cabirijine noći“. Gotovo svaka komična situacija u kojoj se junakinja filma nađe, je referenca na Chaplinovu skitnicu. Masina tragikomičnom pantomimom, isto kao i u ranijoj filmskoj suradnji sa suprugom u „Ulici“, nepogrešivo imitira kralja komedije. Redatelj je priznao da je u „Svjetlima velegrada“, jednom od njemu najdražih filmova, pronašao uzor za „Cabirijine noći“. Ovo je posljednji film u kojem Fellinni koristi elemente neorealizma. Kroz Cabiriju već koketira s višim slojem društva. Mada će kasnije snimiti nekoliko remek-djela: poput „8 ½“ ili „Amarcorda“, nijedan od tih filmova ne može nadmašiti dražesnost „Cabirijinih noći“ ili „Ulice“. Nino Rota uveličao je film svojom sjetno bajkovitom glazbenom temom. Temom, koja nije nimalo inferiorna njegovoj slavnoj glazbi iz „Kuma“. Producentima se nije svidjela ideja da Fellinni snima film o prostitutkama. Prema anegdoti, rekli su mu: „Snimio si film o homoseksualcima, imao si scenarij o ludnici i sad želiš snimiti film o prostitutkama. O čemu će tek tvoj sljedeći film biti?“ Fellinni je gnjevno odgovorio: „Moj sljedeći film biti će o producentima!“ Lik Cabirije nakratko se pojavljuje u ranijem redateljevom filmu „Bijeli šeik“. Srećom nije ostalo na tome, nego je Fellinni u potpunosti iskoristio potencijal tog iznimno simpatičnog lika ovim filmom.  Tema usamljenosti uvijek je intrigirala Fellinnija. „Obično su oni koji su prepametni ili preglupi izostavljeni. Jedina je razlika u tome što se pametni izoliraju sami, a ove manje inteligentne izolira društvo.“ Takav je i lik Cabirie. Ona se jednostavno ne uklapa u milje u kojem živi. Tijekom snimanja filma „Il Bidone“ redatelj je upoznao Wandu na kojoj će bazirati Cabiriju. Živjela je ispod neke nastrešnice kod ruševina rimskog akvadukta. Isprva je bila ogorčena što netko narušuje njenu dnevnu rutinu, no nakon što joj je slavni redatelj ponudio hranu počela je komunicirati s njim i upoznala ga s okolnostima prostituiranja u Rimu. Vrijedi spomenuti i francuskog glumca Françoisa Périera koji je jako dobro interpretirao utjelovljenje okrutnosti i varljivosti svijeta koji nas okružuje kroz prevaranta Oscara.
   Na scenariju je surađivao i Pier Paolo Pasolini koji je već tada slovio kao autor kojeg fasciniraju mračne teme – poput prostitucije. Savjetovao je Fellinnija oko dijaloga prostitutki i svodnika. Ovo je posljednji film Fellinijeve prve faze, u kojoj je tematizirao provinciju, periferiju, sirotinju i bijedu, što su karakteristike neorealizma.
   U tom razdoblju okuplja stalne suradnike scenariste (Ennio Flaiano, Tullio Pinelli, Brunello Rondi), a još od prvog filma surađuje sa skladateljem Ninom Rotom.
   Nakon dekade filmova u kojima je bio objektivni promatrač koji iznosi priču, Fellini postaje redatelj kojeg sve više zanimaju snovi, unutarnji problemi i želja za pričanjem vlastitih doživljaja i osjećaja. Na tom tragu nastaje film „Slatki život“ 1960. godine. Kroz sedam dana i noći film prati mladog novinara Marcella, kojeg glumi Marcello Mastroianni, u svakodnevnim problemima. Djevojka mu se pokušala ubiti zbog njegove nevjere, on ima problema s drugim ženama, prijatelj mu je izvršio samoubojstvo, privukla ga je glumica Sylvia koja je došla snimati film u Rim pa ju on prati u njenim vrludanjima kroz Rim... Upravo je ta priča oko Marcella i Sylvie rezultirala najpoznatijom scenom Fellinijevih filmova, scenom u kojoj se Sylvia kupa u fontani di Trevi i zove Marcella da joj se pridruži.
   U spomen na Marcella Matroiannia i tu poznatu scenu, fontana je ugašena i uvijena u crno na jedan dan prilikom njegove smrti 1996. godine.
   Nakon „Slatkog života“ Fellini je snimio jedan segment u omnibusu „Boccacio'70“. Ostale segmente režirali su De Sica, Visconti i Moniceli.     Nakon „Boccacia“ Fellini je izračunao da je snimio 6 dugometražnih filmova, dva omnibusa i jedan film kojem je bio koredatelj. Omnibuse i“Svijetla varijetea“ je računao kao pola, a prvih 6 filmova kao jedan cijeli pa je to iznosilo sedam i pol. Prigodno je svoj sljedeći film nazvao „Osam i pol“.
   „Osam i pol“ je, uz kasniji“Amarcord“, definitivno najpoznatiji i najosobniji Fellinijev film. U njemu Marcello Mastroianni glumi redatelja Guida, Fellinijev alter ego, koji je ostao bez inspiracije i bez pokretačke snage, a pritišću ga producenti jer treba započeti snimanje filma u kojeg su uložili dosta novca. „Osam i pol“ nije samo film o stvaranju filma, nego je to film u kojem se tematiziraju sve poteškoće koje stoje na putu umjetniku koji želi stvarati. Umjetnik, u ovom slučaju redatelj Guido, ima poteškoće u odnosu sa suprugom i ljubavnicom, u odnosu s glumcima i producentima, ima neraščišćenih računa sa svojom prošlošću i stalno bježi u neka sanjarenja o boljoj sadašnjosti i o tome kako bi to sve trebalo izgledati. U filmu se cijelo vrijeme miješaju sadašnjost i prošlost, snovi i java, mašta i podsvijest pa bi se“ Osam i pol“ moglo nazvati metafilmom koji govori o samom Felliniju i njegovim problemima pri radu.
   „Osam i pol“ je također poznat i po tehničkoj savršenosti. Kamera u filmu je vrlo fluidna, a jedan od razloga savršenosti snimanja je Gianni Di Venanzo, snimatelj koji je prije toga radio s Michelangelom Antonionijem na njegovim filmovima „Noć“ i „Pomrčina“, poznatim po vrhunskoj crno bijeloj fotografiji. Film je doživio oprečne kritike. Veći dio kritike ga je proglasio najboljim filmom svih vremena, dok ga je drugi dio kritike proglasio najprecijenjenijim filmom svih vremena. Danas, nakon skoro 40 godina mišljenja su i dalje podijeljena. Dok jedni misle da je Fellini svoju kreativnu blokadu iskoristio kao pokretačku snagu za snimanje filma o tome kako film nastaje i kako se jedan umjetnik nosi sa stvaralačkom snagom i njenim nedostatkom, dotle drugi misle da su to samo prazne tlapnje čovjeka bez ideje.
   Film je osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja i Oscara za kostimografiju u crno bijelom filmu (tada se dodjeljivala jedna nagrada za crno bijeli film, a druga za film u boji). Osim dvije nagrade Oscar, film je osvojio Grand Prix na festivalu u Moskvi i pregršt nagrada na većim i manjim festivalima. Film je inspirirao broadwayski mjuzikl „Devet“ koji je osvojio dvije Tony nagrade, jednu 1982. za najbolji mjuzikl i jednu 2003. za najbolji ponovno izvođeni mjuzikl. Također, Rob Marshall je režirao istoimenu ekranizaciju mjuzikla u kojoj Daniel Day Levis igra Guida.
   Potaknut epizodom u omnibusu „Boccacio'70“, koju je snimao u boji, Fellini je odlučio svoje sljedeće filmove snimati u boji. Kao nekakvu protutežu Guidu iz „Osam i pol“, Fellini je napisao scenarij za film „Giulietta i duhovi“ u kojem tematizira krizu identiteta, sada ne umjetnika nego sredovječne kućanice.
   Sljedeći njegov film je ekranizacija romana Gaja Petronija Arbitera „Satyricon“. Fellini u filmu prikazujući prošlost progovara o dekadenciji i društvenoj obijesti. Kritičari ovaj film najčešće povezuju s filmom „Slatki život“  jer progovara o istim temama samo kroz sliku sadašnjeg, a ne starog Rima. Paralelno s Fellinijem i malo poznati talijanski redatelj Gian Luigi Polidoro je počeo snimati svoju ekranizaciju istoimene knjige. Problemi su nastali jer je potonji prije prijavio naslov svog filma i Fellini nije smio koristiti isto ime. Zato je film nazvao „Fellinijev Satyiricon“, a kompanija United Artist je platila milijun dolara za distribuciju Polidorovog „Satyiricona“ te ga godinu dana držala bunkeriranog kako bi Fellinijev film prvi došao u kinodistribuciju. Film nije postigao veći međunarodni uspjeh, ali je ostao zapamćen po prekrasnoj fotografiji u boji i po tehničkoj savršenosti.
   Sve do filma „Amarcord“ 1973. godine Fellini nije postigao veći međunarodni uspjeh. Zato je s „Amarcordom“ to sve naplatio. Kada se govori o Felliniju u filmskim krugovima uvijek će se prvo spomenuti film „Osam i pol“, dok je kod publike uvijek bolje prolazio „Amarcord“.“ Amarcord“ na dijalektu koji se govori u okolici Riminija znači „sjećam se“. U filmu su opisani klasični problemi jednog malog sela na obali mora. Dječačko odrastanje, dolazak velikog broda po imenu Rex (što tako nešto znači u životu malog sela može se čuti u pjesmi Arsena Dedića „Parobrod Rex“), prva seksualna iskustva, problemi u braku, preljubi, svađe, smjena godišnjih doba, dolazak fašizma...Film je Felliniju donio zadnju nagradu Oscar za najbolji film s neengleskog govornog područja i još dvije nominacije, za režiju i za scenarij. U većini relevantnih anketa „Amarcord“ se nalazi na listi 100 najboljih filmova svih vremena, a hrvatski filmski kritičari su ga krajem devedesetih godina u velikoj anketi časopisa Hollywood jednoglasno proglasili najboljim filmom svih vremena.
   Nakon „Amarcorda“ Fellini više nije snimio toliko zapažene filmove – kasnije možda iskače „Casanova“ s Donaldom Sutherlandom u glavnoj ulozi, ali samo po budžetu ne i po zapaženosti. U red značajnijih ostvarenja kasnije faze Fellinijevog života ulazi „Proba orkestra“ 1978. u kojoj se tematizira nastajanje totalitarnog režima, „Grad žena“ i „Ginger i Fred“.
   1993. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, iz ruku Sophije Loren i uz podršku Marcella Mastroiannija na pozornici i supruge Giuliette Masine u publici preuzeo je nagradu Oscar za životno djelo  "kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavljala publiku diljem svijeta." Umro je 31. listopada 1993. godine, dan nakon 50 godišnjice braka.
   U izboru časopisa Entertainment Weekly uvršten je u 10 najvećih redatelja u povijesti... 2002. Damian Pettigrew snima dokumentarac „Fellini: Je suis un grand menteur / Fellini: Ja sam veliki lažac“, gdje u opsežnim intervjuima sa samim redateljem i mnogima koji su sa njime radili razlaže i objašnjava Maestrovu kreativnost i funkcioniranje na setu... Bio je veliki poštovatelj strip-crtača Stan Leeja (naročito njegovih stripova o superjunacima Hulku i Spidermanu), a Dino deLaurentiis godinama ga je uvjeravao da je baš on najpogodniji za režiju „Flash Gordona“ – i to ima veze sa Fellinijevim počecima: jedan od prvih plaćenih poslova početkom četrdesetih mu je prilagođavanje stripa Flash Gordon na talijanski...U rodnom Riminiji međunarodna zračna luka nazvana je njegovim imenom...
   CRTAČ 1 Federico Fellini je uveo nekoliko novina u snimanje filmova. Kao i Akira Kurosawa, Fellini je također crtao dobar dio likova, scena i kadrova. Nije imao Kurosawinu preciznost i usredotočenost, nego je tome prilazio na jedan malo opušteniji način. Ipak je on bio Talijan, a ne Japanac. Od malena se bavio karikaturom i taj svoj talent je stalno koristio. Prvo je započeo s crtanjem vanjskog izgleda likova, a taj vanjski izgled temeljio je na osobinama. Poznato je kako su u talijanskim filmovima naknadno nadosnimavali glasove u studiju. Fellini je tako znao glumcima na setu dopustiti da govore nepovezane rečenice jer je naknadno znao mijenjati tekst kojeg bi onda u studiju prilagodili micanju usana. Redovito je znao glumcima davati tuđe glasove jer mu je od jedne osobe bolje pasao izgled, a od druge glas za određenu ulogu. Cijeli svoj život crtao je svoje snove koji su prije 5 godina objavljeni u knjizi pod naslovom „Federico Fellini: Knjiga snova“ (Federico Fellini: The Book of Dreams). Za života je imao nekoliko nedovršenih projekata od kojih je jedan (Trip to Tulum: From a Script for a Film Idea) završio strip ekranizacijom u suradnji s poznatim talijanskim strip crtačem Milom Manarom.
   CRTAČ 2 U studenom 2003., na desetogodišnjicu Fellinijeve smrti, u njegovoj rodnoj kući u Riminiju otvoren je muzej u cijelosti posvećen slavnom redatelju. U njemu su izloženi neobjavljeni snimci, rukopisi, fotografije, kostimi iz filmova, plakati, zaboravljeni Fellinijevi intervjui, knjige s posvetama i različiti osobni predmeti. Najviše je crteža i skica, rađenih kemijskom olovkom, perom, flomasterima… Crtao je uvijek i na svakom mjestu, dok je jeo, razgovarao, telefonirao. Nikada nije prestajao. Crteži su se kasnije pretvarali u ideje za kostime, scenografije, likove, karikature, reklamne spotove… Crteži su bili Fellinijeva priprema za film, crtanjem je oživljavao vlastite ideje. Od ostalih Fellinijevih crteža razlikuju se crteži snova, nastali prema preporuci psihijatra da crta svoje snove i osjećanja. Fellini ih je pažljivo skupljao i lijepio u svojevrstan abum koji je nazvao Knjiga snova. “Naši snovi su naš stvarni život. Moje fantazije i opsesije nisu samo moja stvarnost, već stvari od kojih nastaju moji filmovi.”
   CRTAČ 3 Fellini nikada nije krio da su žene bile njegova najveća inspiracija, i da su ga “istovremeno i privlačile i plašile”, kako ih je i prikazivao u filmovima. Dvanaest godina nakon njegove smrti, u austrijskom gradiću Kremsu priređena je izložba Fellinijevih crteža pod nazivom Erotomachia. Ukupno je bilo 29 crteža, a svi su, najvjerovatnije, nastali tokom posljednjih godina Fellinijevog života. Na svim crtežima je Gianna, jedna od njegovih posljednjih ljubavnica: dominira snažno i senzualno žensko tijelo, pored koje sitno i neugledno Fellinijevo izgleda kao igračka. Veliki broj Fellinijevih crteža, skica i karikatura odavno su izloženi u njujorškom Guggenheimu i u Trastevereu u Rimu.

KLASIKA AL FRESCO: Conan the Barbarian, 1982. John Milius, 129 min.
Scenarij: John Milius, Oliver Stone, Edward Summer prema pričama Roberta E. Howarda
Uloge: Arnold Schwarzenegger, James Earl Jones, Sandahl Bergman, Mako
   Ovamo je došao Conan iz Cimmerije, crne kose, prkosnih očiju, s mačem u ruci, lopov, pljačkaš, ubojica, s ogromnom tugom i ogromnim veseljem, kako bi zgazio draguljima optočena prijestolja na Zemlji svojim ogromnim stopalima...
   Kada mu banda okrutnih ubojica i njihov hladnokrvni vođa ubiju roditelje, Conanovo djetinjstvo se pretvara u nemilosrdno ropstvo kako bi postao gladijator za zabavu svojih otmičara. Kada napokon postane slobodan, Conan kreće u opasan, krvavi pohod da bi osvetio roditelje...
   Velik komercijalni uspjeh film ponajviše zahvaljuje pravodobnom pojavljivanju; premijerno je prikazan u razdoblju povećanog zanimanja za podžanr tzv. filma mača i magije, prouzročen poglavito popularnošću igre „Dungeons and Dragons“. Iako često smatran tek eksploatacijskim filmom, „Conan“ je raskošno epsko djelo u kojemu su vjerno ekranizirani trivijalni predlošci Roberta E. Howarda. Pritom Milius predlošku pristupa ozbiljno te dočarava uvjerljiv, čak i vrlo realističan pripovjedni svijet; film ne očituje parodične konotacije, a rijetki komični trenutci uglavnom su vezani za sporedne likove. Film impresionira i svojom likovnošću, a posebno i preciznošću u osmišljavanju kostimografskih detalja, dok vrsno koreografirane scene borbi sadržavaju i izravan prikaz nasilja. S uglavnom  neiskusnom glumačkom ekipom (izuzev J. E. Jonesa i M. Von Sydowa), film je emocionalno zasnovan na motivu herojstva glavnog junaka, potpomognutog grandioznom glazbenom  pratnjom B. Poledourisa. U režiji R. Fleischera 1984. snimljen je slabiji nastavak „Conan razarač“. (Mario Sablić/HFS)
   Ovo je jedan filozofski dubok, dramski slojevit i emotivan uradak, puno više od "sword&sorcery" spektakla i krvavog filma osvete, iako izvrsno funkcionira i kao takav.(Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   Kao priča o propalu starom svijetu ponikla iz mentalnih zasada novog i, barem izvana, povijesno najsnažnijeg, Miliusov film tako ostaje fenomen za sebe - iznimno relevantan i žanrovski i metafilmski, ali rijetko kad shvaćan, a nikada nadmašen. (Vladimir C. Sever, Vijenac)
   „Conan the Barbarian“ brzo je stekao kraljevski status među širim gledateljstvom, a za razliku od mnogih filmova, pa posebno i s&s žanra, pripada skupini koja s prolaskom vremena dobiva na vrijednosti. Dvije godine kasnije izaći će „Conan the Destroyer“, ali se radi o slabom nastavku čije su jedine svijetle točke ostali Arnold Schwarzenegger i glazbeni angažman Basila Poledourisa. (Decadent Sympozium / http://www.fantasy-hr.com/filmovi)
https://www.imdb.com/title/tt0082198/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

KLASIKA AL FRESCO: The Big Lebowski, 1998. Joel Coen, Ethan Coen, 117 min.
Scenarij: Joel Coen, Ethan Coen
Uloge: Jeff Bridges, John Goodman, Steve Buscemi, Julianne Moore, David Huddleston, John Turturro
   „Dude“ Lebowski zamijenjen je za istoimenog čovjeka i uvučen – zajedno s prijateljima s kuglanja – u mrežu kriminala i misterija. Gotovo je nemoguće opisati što slijedi, osim da takvo što nikada niste vidjeli.
   Jeff Lebowski žrtva je zamjene identiteta. Dvojica silnika provale mu u stan vjerujući da ih ondje čeka milijunaš iz Pasadene, Jeff Lebowski, a ne ležerni, nezaposleni Jeff koji je zaglavio u 70-ima i sebe zove Dude. Dudeova prva pogreška je što je posjetio svoga bogatog imenjaka u nadi da će dobiti zamjenu za svoj ukaljani tepih. Ali umjesto novoga perzijanera, naš neodlučni heroj i njegov prijatelj Walter uvučeni su u Coenovski komični triler iznude, prijevare, podvala, utaja, seksa i droge.
   Iako „Veliki Lebowski“ nije izravno temeljen na romanu „The Big Sleep“ Raymonda Chandlera, Joel Coen je izjavio "htjeli smo raditi po Chandlerovoj priči - kako se ona razvija epizodno i govori o likovima koji pokušavaju riješiti misteriju. No, htjeli smo i beznadno složenu radnju koja je na kraju krajeva nevažna...“
   Malo se filmova koji su propali na kino blagajnama mogu pohvaliti da imaju godišnji festival fanova, ali i da su začeli vlastitu religiju. Kritičari su nakon odlično prihvaćenog „Farga“ očekivali još jedan hit braće Coen, no nisu ga prepoznali u „Velikom Lebowskom“. Kritike su bile loše, Variety ga je nazvao šupljim i bez karaktera. Gledatelji također nisu pohrlili u kina pa je nakon uloženih 15 milijuna dolara „Veliki Lebowski“ zaradio samo dva milijuna više od toga na američkim kino blagajnama. S ukupno u svijetu zarađenih 46 milijuna, daleko je od statusa holivudskih hitova.Ipak, kroz usmenu predaju i internetske forume, stvorila se baza fanova, a Lebowski je potiho postao jedan od najvećih klasika modernog filma. Lik Jeffa Bridgesa, the Dude, postao je jedna od ikona pop kulture o kojoj se pišu knjige, ali i fakultetske studije.
   Film, poznat po svojim svojstvenim likovima, nadrealnim sekvencama snova, nekonvencionalnom dijalogu i eklektičnom soundtracku, postao je klasik te prozvan "prvim kultnim filmom internetske ere“... (www.labin.com)
Mislili ste kako Altmanovi filmovi donose likove koje volite oponašati i prepričavati, ali ako niste gledali "Big Lebowski" ne znate što ste propustili... (S.Kljun, www.popcorn.hr)
   „The Big Lebowski“ spaja različite žanrovske postupke, bogat je humorističnim elementima, zanimljivim dijalozima i nadrealnim snovitim sekvencama. Njegova citatnost ujedinjuje litetarne s filmskim postupcima, a avanturistički ga elementi čine izuzetno privlačnim. Bez obzira na sveprisutan besmisao važno je istaknuti toplu atmosferu i komičnost priče koja je ovaj film učinila kultnim ostvarenjem... (D.Ivezić, www.ziher.hr)
   Ako ne možemo postati (kao) on, lijepo je barem biti u njegovom društvu i na dva sata prisvojiti njegov način života, odnosno užurbani svijet staviti na “pauzu“ i stisnuti “play“ na videu “Velikog Lebowskog“. Gledanje Dudeova filma danas je terapeutsko iskustvo upravo zbog glavnog lika, “najlijenijeg čovjeka u okrugu Los Angelesa“ i šire koji je (za)ostao u šezdesetima i boli ga neka stvar za sve oko sebe, vjerojatno i ovaj osvrt. “To je tvoje mišljenje, čovječe“, već ga čujemo. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
https://www.imdb.com/title/tt0118715/?ref_=nv_sr_srsg_0
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/