Mulholland drive

David Lynch, 2001. FR, US, 147'
ULOGE: Naomi Watts, Laura Elena Harring, Ann Miller, Dan Hedaya, Justin Theroux
Mulholland Drive: Najljepši košmar u povijesti sedme umjetnosti
Prijelaz stoljeća donio je film koji će to stoljeće debelo i obilježiti - "Mulholland Drive" (2001.) Davida Lyncha. No, rijetko je tko to 2001. mogao sanjati, odnosno poput većine Lynchovih ostvarenja, od "Plavog baršuna" do "Divljih u srcu" i "Izgubljene ceste", "Mulholland Drive" je punokrvni status kultnog klasika stekao u nadolazećim godinama. Svojevoljno rabimo riječ "sanjati" za film toliko satkan od snova kao da je sam san ili snomorica. Ponajbolji film 2000-ih je filmski košmar pretvoren u javu. Najljepši košmar u povijesti kinematografije. Lynch je usnuo film o hollywoodskoj "tvornici snova" koji korača po tankoj liniji između snova i snomorica, zbilje i iluzije. Ono što započne kao klasični misteriozni noir, završi kao noirovski san unutar sna. "Mullholand Drive" je više od filma - to je snoliko iskustvo. Sa snolikom pričom o amnezičnoj brineti Riti (Laura Elena Harring) koja nakon prometne nesreće pokušava otkriti tko je uz pomoć slavoljubive plavokose mlade glumice Betty (Naomi Watts), friško pristigle u “tvornicu snova“, Hollywood, "Mulholland Drive" je ludi san, jedan od onih koje ne zaboravite čim se probudite, nego vas proganja danima, pa i godinama, da ga tumačite sebi i drugima. Ako je logika sna da nema logike, "Mulholland Driveu" se prvi put poželjno predati zatvorenih očiju i pustiti da vas odnese u mjesto snova. Ne odvija se "Mulholland Drive" nasumično na "mjestu snova" - Hollywoodu. Nije nasumično ni naslovljen "Mulholland Drive", prema bulevaru na zavojitim hollywoodskim brežuljcima. Na tom se bulevaru film i otvara, poviše Los Angelesa, filmskoga grada čiji žitelji, glumci i filmaši otvorenih očiju sanjaju snove svoje u stvarnosti ili tuđe na kinoplatnu, no često ovdje i tamo usnu i košmare. Stražnji crveni farovi limuzine svjetlucaju u ritmu noćne panorame besanog L.A.-a i stvaraju sneni ugođaj, upareni s hipnotičkim orkestracijama Angela Badalamentija. Nakon nesreće, natučena brineta znakovito došeta do Sunset Boulevarda, prema kojemu je Billy Wilder naslovio briljantnu satiričnu melodramu o tamnoj strani Hollywooda "Bulevar sumraka". Kauzalnost između Lynchova (meta)filma i sna je ustanovljena, na relaciji prošlost-sadašnjost, ali i budućnost računajući utjecaje koje je "Mulholland Drive" izvršio na nadolazeće sanjare – Nolanov "Početak" i "Svete motore" Leosa Caraxa. Lynch brinetu nalik Riti Hayworth i "hičkokovsku“ plavušu suprostavlja kao Madeleine i Judy u Hitchcockovoj "Vrtoglavici", tj. Almu i Elisabeth u Bergmanovoj "Personi", remek-djelima slične onirične košmarnosti na raskoraku stvarnosti i nestvarnog/filmske iluzije. Za razumijevanje ili tumačenje "Mulholland Drivea" ključna je scena koja odvodi Ritu i Betty u klub "Silencio". Mađioničar na pozornici tvrdi kako “nema benda, sve je ovo samo snimka“. U toj sceni Lynch mijenja bend i snimke za filmove i snove, snimajući protagonistice kao gledateljice u kinu, filmofilske sanjar(k)e poput nas uvjerene u ono što gledaju/slušaju, premda to možda ne postoji. Možda nema ni ovog filma. Možda je sve samo san. Unaprijed stvorena iluzija.
Marko Njegić