PROGRAM KINOTEKE Studeni 2017.

ČETVRTAK / 02.11.

TIJELO I DUŠA

A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017.
17:30 sati



POBJEDNIK BERLINA
A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017. Ildikó Enyedi, 116 min. HU
Scenarij:
Ildikó Enyedi
Uloge: Morcsányi Géza, Borbély Alexandra, Schneider Zoltánm Nagy Ervin, Tenki Réka
   Trostruki laureat Berlinalea, „Tijelo i duša“, mađarski je kandidat za Oscara i spektakularan povratak redateljice Ildiko Enyedi na vrh evropske kinematografske karte nakon 18 godina pauze. Priču o dvije osobe koji otkrivaju carstvo emocija i tjelesne požude, isprva individulano, a zatim i zajedno, ispričala je nježno i suptilnim humorom. Film o strahu koji blokira da se ljudi otvaraju drugima te koliko je to stimulirajuće kada se to konačno i napravi.
   Zaleđeno jezerce, šuma pod snježnim pokrivačem, zimska idila, nježni dah prirode, jelen i 'jelenica' promatraju se iz daljine...
   Bučna klaonica, užeglo ljeto, sterilna rutina, hladnokrvno ubijanje životinja, dvoje emocionalno hendikepiranih i društveno autističnih promatraju se iz daljine. On je financijski direktor Endre, muškarac srednjih godina, izoliran i indiferentan, a ona nova kontrolorka kvalitete proizvoda, nježna i ledena Maria, blizu 30-ih godina, asocijalna i neprilagođena. Dok je drugi u tvornici zaobilaze u širokom luku i zasipaju šalama na njen račun, Endreu ona budi pažnju i zaokuplja misli. Vuk i vučica samotnjak sreću se svaki dan an na pauzi za ručak, za koju već pomalo zaljubljena Maria svaku večer prije spavanja smišlja scenarij kako da sjedne kraj njega...
      Na svakom koraku začudan, jezivo dubok i intiman, film je vjerojatno zahtjevan za gledanje, no delikatna minuciozna psihološka introspekcija, snažan i ezoteričan estetski potpis, fino i precizno 'skladana' režija i impresivne, a krajnje nenametljive glumačke izvedbe Alexandre Borbély i Géza Morcsányija nadvladavaju sve to i preko tijela (očiju, mozga) stižu sve do dubine duše (srca).Na klackalici dvojakosti na kojoj se svi 'ljuljamo' - između naslijeđenog i naučenog, razuma i osjećaja, prirode i društva, pojedinca i grupe, snova i stvarnosti, sna i jave – uz suptilan humor, pikavi cinizam, 'cirkus' apsurda i evokativnost koja tjera na razmišljanje – ovo je film koji nudi uznemirujuću i bockajuću kvalitetu te vizualno-poetski 'ogrtač' začudne ljepote koji nas grije i istodobno izaziva trnce, a to nema nijedan holivudski film... (VFF PRESS)
  Osamnaest godina pauze u režiranju dugometražnih filmova se isplatilo i Enyedi se vraća punom snagom na filmsku scenu jednom upečatljivom, izvanredno zaokruženom pričom. (Marina Richter, Internet Monitor)
   Nježna, fina, prekrasno režijski 'skladana' priča o ljudskoj povezanosti, ili još prezicnije, o poteškoćama u njenom pronalaženju... (Time Out)
   Morcsányi svoj lik bogati tužnim, proživljenim izrazom lica koji rezignira svoju jednoličnu rutinu, no talent Borbély zasjao je punim sjajem, i ona je istinska zvijezda ovog filma... (IndieWire)
   Bogata i nesvakidašnja priča o potisnutoj seksualnosti  (Hollywood Reporter)
   Organska, evokativna drama, koja je nedvojbeno jedinstveno filmsko iskustvo (HeyUGuys)
   Ekscentrična, isprekidana i neprilagođena ljubavna romansa koja nakon 18-godišnjeg jaza, redateljicu i scenaristicu Ildikó Enyedi vraća mađarskom igranom filmu na osebujan, izvanredan način (Variety)
   Dvije glavne role odigrane subeskrajno lijepo. Uz to, film krasi čudesno bockava i uznemirujuća kvaliteta koju nećete pronaći ni u jednom holivudskom filmu (Independent)
   Romantična melodrama o dualnosti nas samih – dok sanjamo, i dok smo budni. (CineVue)

http://www.imdb.com/title/tt5607714/?ref_=fn_al_tt_1

ZEMLJA TAME

20:00 sati



Darkland / Underverden, 2017. Fenar Ahmad, 112 min. DK
Scenarij:
Fenar Ahmad, Adam August
Uloge: Dar Salim, Stine Fischer Christensen, Ali Sivandi, Anis Alobaldi
   Zaid je uspješan kirurg i živi u lijepom stanu sa svojom trudnom djevojkom. Jedne noći Zaidov mlađi brat, Yasin, pokuca na njihova vrata i traži novac. No Zaid odbija. Nekoliko dana kasnije Yasina napadaju, a zatim i ubiju. Budući da policija nije od velike pomoći, Zaid osjeća da mora sam pronaći krivca i kreće u misiju eliminacije kriminalnih bandi u Kopenhagenu. Prerušava se i ulazi u podzemni svijet kriminala. No Zaidova uporna borba imat će ozbiljne posljedice za njega i njegovu obitelj, pa mora odlučiti je li cijena osvete ipak previsoka?
   Redatelj i scenarist Fenar Ahmad priznao je da je njegovo vlastito životno iskustvo bila inspiracija za ovaj film. Naime, njegov je brat također 'upao' u slične nevolje... Iskustvo kako spasiti vlastitog brata koji je upao u nevolje, priznao je Fenar, 'ostrugao' je s vlastite kože i ispleo 'scenarij'...
   „Zemlja tame“ ove je godine u Danskoj potukla sve rekorde gledanosti, a šuška se i da je najpotentniji danski kandidat za Oscara. „Ovo je najimpresivniji danski triler od Pushera“, „Ovo je je nešto sasvim novo u danskoj kinematografiji.“, „Jedan od najboljih filmova 2017., ako ne i najbolji“, 'tepaju' mu oduševljeni Danci. Režirao ga je Fenar Ahmad, koji je u 'elegantnu' Dansku stigao kao irački izbjeglica, odakle vjerojatno i mračne teme. Kritičarska pera hvale Ahmadovu 'snažnu filmsku viziju' i 'izražen osjećaj za vizualno', kao i talent da iz posve skromnog budžeta i produkcijskih uvjeta iznese i više nego dobar film dostojan pažnje...
http://www.imdb.com/title/tt5431082/

PETAK / 03.11.

PUTOVANJE VREMENOM - PUT ŽIVOTA

Voyage of Time: Life's Journey, 2016.
17:30 sati



Voyage of Time: Life's Journey, 2016. Terrence Mallick, 90 min. US
   „Voyage of Time“ jedinstveno je slavlje života na Zemlji i grandiozne povijesti svemira, koji publiku vodi na putovanje beskrajem, ali na intiman i osoban način, sve od eona iz Velikog praska, ere dinosaura pa do današnjeg svijeta u kojem živimo i izvan njegovih granica... Filmski mozaik od nevjerojatnih, inspirativnih fotografija odvest će nas u samo srce monumentalnih događaja koje još nikad nismo doživjeli - od rođenja zvijezda i galaksija do eksplozije raznolikih oblika života na Zemlji, uključujući i ljudska bića. Ova je kozmičko iskustvo, filmska himna prirodi, životu oko nas te znanstvenim otkrićima - u kojem se svi elementi spajaju u Malickov najoriginalniji film dosad.
   Malickova kozmička poema, koja je više artističkog i meditativnog karaktera negoli edukativnog, poslastica je za sve fanove ovog redatelja... (Adnan Bajrović, www.ziher.hr)
   Veličanstveni dokumentarac koji će postati mjerilo za filmove koji se bave poviješću svemira (Hollywood Reporter)
   Najmoćniji i vizualno najsuperiorniji film od "Odiseje u svemiru" Stanleyja Kubricka (Seattle Times)
   Blagdan za oči i melem za dušu u ovim bijesnim, izazovnim vremenima (Los Angeles Times)
   Poetičan prikaz evolucije Zemlje (Globe and Mail)

http://www.imdb.com/title/tt1945228/?ref_=fn_al_tt_1

TIJELO I DUŠA

A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017.
20:00 sati



POBJEDNIK BERLINA
A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017. Ildikó Enyedi, 116 min. HU
Scenarij:
Ildikó Enyedi
Uloge: Morcsányi Géza, Borbély Alexandra, Schneider Zoltánm Nagy Ervin, Tenki Réka
   Trostruki laureat Berlinalea, „Tijelo i duša“, mađarski je kandidat za Oscara i spektakularan povratak redateljice Ildiko Enyedi na vrh evropske kinematografske karte nakon 18 godina pauze. Priču o dvije osobe koji otkrivaju carstvo emocija i tjelesne požude, isprva individulano, a zatim i zajedno, ispričala je nježno i suptilnim humorom. Film o strahu koji blokira da se ljudi otvaraju drugima te koliko je to stimulirajuće kada se to konačno i napravi.
   Zaleđeno jezerce, šuma pod snježnim pokrivačem, zimska idila, nježni dah prirode, jelen i 'jelenica' promatraju se iz daljine...
   Bučna klaonica, užeglo ljeto, sterilna rutina, hladnokrvno ubijanje životinja, dvoje emocionalno hendikepiranih i društveno autističnih promatraju se iz daljine. On je financijski direktor Endre, muškarac srednjih godina, izoliran i indiferentan, a ona nova kontrolorka kvalitete proizvoda, nježna i ledena Maria, blizu 30-ih godina, asocijalna i neprilagođena. Dok je drugi u tvornici zaobilaze u širokom luku i zasipaju šalama na njen račun, Endreu ona budi pažnju i zaokuplja misli. Vuk i vučica samotnjak sreću se svaki dan an na pauzi za ručak, za koju već pomalo zaljubljena Maria svaku večer prije spavanja smišlja scenarij kako da sjedne kraj njega...
      Na svakom koraku začudan, jezivo dubok i intiman, film je vjerojatno zahtjevan za gledanje, no delikatna minuciozna psihološka introspekcija, snažan i ezoteričan estetski potpis, fino i precizno 'skladana' režija i impresivne, a krajnje nenametljive glumačke izvedbe Alexandre Borbély i Géza Morcsányija nadvladavaju sve to i preko tijela (očiju, mozga) stižu sve do dubine duše (srca).Na klackalici dvojakosti na kojoj se svi 'ljuljamo' - između naslijeđenog i naučenog, razuma i osjećaja, prirode i društva, pojedinca i grupe, snova i stvarnosti, sna i jave – uz suptilan humor, pikavi cinizam, 'cirkus' apsurda i evokativnost koja tjera na razmišljanje – ovo je film koji nudi uznemirujuću i bockajuću kvalitetu te vizualno-poetski 'ogrtač' začudne ljepote koji nas grije i istodobno izaziva trnce, a to nema nijedan holivudski film... (VFF PRESS)
  Osamnaest godina pauze u režiranju dugometražnih filmova se isplatilo i Enyedi se vraća punom snagom na filmsku scenu jednom upečatljivom, izvanredno zaokruženom pričom. (Marina Richter, Internet Monitor)
   Nježna, fina, prekrasno režijski 'skladana' priča o ljudskoj povezanosti, ili još prezicnije, o poteškoćama u njenom pronalaženju... (Time Out)
   Morcsányi svoj lik bogati tužnim, proživljenim izrazom lica koji rezignira svoju jednoličnu rutinu, no talent Borbély zasjao je punim sjajem, i ona je istinska zvijezda ovog filma... (IndieWire)
   Bogata i nesvakidašnja priča o potisnutoj seksualnosti  (Hollywood Reporter)
   Organska, evokativna drama, koja je nedvojbeno jedinstveno filmsko iskustvo (HeyUGuys)
   Ekscentrična, isprekidana i neprilagođena ljubavna romansa koja nakon 18-godišnjeg jaza, redateljicu i scenaristicu Ildikó Enyedi vraća mađarskom igranom filmu na osebujan, izvanredan način (Variety)
   Dvije glavne role odigrane subeskrajno lijepo. Uz to, film krasi čudesno bockava i uznemirujuća kvaliteta koju nećete pronaći ni u jednom holivudskom filmu (Independent)
   Romantična melodrama o dualnosti nas samih – dok sanjamo, i dok smo budni. (CineVue)

http://www.imdb.com/title/tt5607714/?ref_=fn_al_tt_1

SUBOTA / 04.11.

TIJELO I DUŠA

A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017.
17:30 sati



POBJEDNIK BERLINA
A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017. Ildikó Enyedi, 116 min. HU
Scenarij:
Ildikó Enyedi
Uloge: Morcsányi Géza, Borbély Alexandra, Schneider Zoltánm Nagy Ervin, Tenki Réka
   Trostruki laureat Berlinalea, „Tijelo i duša“, mađarski je kandidat za Oscara i spektakularan povratak redateljice Ildiko Enyedi na vrh evropske kinematografske karte nakon 18 godina pauze. Priču o dvije osobe koji otkrivaju carstvo emocija i tjelesne požude, isprva individulano, a zatim i zajedno, ispričala je nježno i suptilnim humorom. Film o strahu koji blokira da se ljudi otvaraju drugima te koliko je to stimulirajuće kada se to konačno i napravi.
   Zaleđeno jezerce, šuma pod snježnim pokrivačem, zimska idila, nježni dah prirode, jelen i 'jelenica' promatraju se iz daljine...
   Bučna klaonica, užeglo ljeto, sterilna rutina, hladnokrvno ubijanje životinja, dvoje emocionalno hendikepiranih i društveno autističnih promatraju se iz daljine. On je financijski direktor Endre, muškarac srednjih godina, izoliran i indiferentan, a ona nova kontrolorka kvalitete proizvoda, nježna i ledena Maria, blizu 30-ih godina, asocijalna i neprilagođena. Dok je drugi u tvornici zaobilaze u širokom luku i zasipaju šalama na njen račun, Endreu ona budi pažnju i zaokuplja misli. Vuk i vučica samotnjak sreću se svaki dan an na pauzi za ručak, za koju već pomalo zaljubljena Maria svaku večer prije spavanja smišlja scenarij kako da sjedne kraj njega...
      Na svakom koraku začudan, jezivo dubok i intiman, film je vjerojatno zahtjevan za gledanje, no delikatna minuciozna psihološka introspekcija, snažan i ezoteričan estetski potpis, fino i precizno 'skladana' režija i impresivne, a krajnje nenametljive glumačke izvedbe Alexandre Borbély i Géza Morcsányija nadvladavaju sve to i preko tijela (očiju, mozga) stižu sve do dubine duše (srca).Na klackalici dvojakosti na kojoj se svi 'ljuljamo' - između naslijeđenog i naučenog, razuma i osjećaja, prirode i društva, pojedinca i grupe, snova i stvarnosti, sna i jave – uz suptilan humor, pikavi cinizam, 'cirkus' apsurda i evokativnost koja tjera na razmišljanje – ovo je film koji nudi uznemirujuću i bockajuću kvalitetu te vizualno-poetski 'ogrtač' začudne ljepote koji nas grije i istodobno izaziva trnce, a to nema nijedan holivudski film... (VFF PRESS)
  Osamnaest godina pauze u režiranju dugometražnih filmova se isplatilo i Enyedi se vraća punom snagom na filmsku scenu jednom upečatljivom, izvanredno zaokruženom pričom. (Marina Richter, Internet Monitor)
   Nježna, fina, prekrasno režijski 'skladana' priča o ljudskoj povezanosti, ili još prezicnije, o poteškoćama u njenom pronalaženju... (Time Out)
   Morcsányi svoj lik bogati tužnim, proživljenim izrazom lica koji rezignira svoju jednoličnu rutinu, no talent Borbély zasjao je punim sjajem, i ona je istinska zvijezda ovog filma... (IndieWire)
   Bogata i nesvakidašnja priča o potisnutoj seksualnosti  (Hollywood Reporter)
   Organska, evokativna drama, koja je nedvojbeno jedinstveno filmsko iskustvo (HeyUGuys)
   Ekscentrična, isprekidana i neprilagođena ljubavna romansa koja nakon 18-godišnjeg jaza, redateljicu i scenaristicu Ildikó Enyedi vraća mađarskom igranom filmu na osebujan, izvanredan način (Variety)
   Dvije glavne role odigrane subeskrajno lijepo. Uz to, film krasi čudesno bockava i uznemirujuća kvaliteta koju nećete pronaći ni u jednom holivudskom filmu (Independent)
   Romantična melodrama o dualnosti nas samih – dok sanjamo, i dok smo budni. (CineVue)

http://www.imdb.com/title/tt5607714/?ref_=fn_al_tt_1

PAKLENA NOĆ

Good Time, 2017.
20:00 sati




Good Time, 2017. Josh i Benny Safdie, 100 min. SAD
Scenarij:
Josh Safdie i Ronald Bronstein
Uloge: Robert Pattinson, Jennifer Jason Leigh,  Ben Safdie, Barkhad Abdi, Buddy Duress
   Nakon loše izvedene pljačke banke koja je odvela njegovog mlađeg brata u zatvor, Constantine 'Connie' Nikas započinje uvrnutu odiseju kroz gradsko podzemlje u nevjerojatno očajničkom i opasnom pokušaju da svog brata Nicka izvuče iz zatvora. Tijekom jedne nabrijane noći, Connie će sletjeti u ludi svijet nasilja i zločina te će u utrci s vremenom pokušati spasiti i sebe i svog brata, znajući da im životi vise o koncu...
   Uzbudljivi i nadrealni kriminalistički triler od strane mnogih je filmskih kritičara proglašen modernim klasikom. Joshua i Ben Safdie donose nam autentičnu i slojevitu priču o nadrealnom svijetu prožetom kriminalom i nasiljem, ali i emocijama te estetski privlačnim i humorističnim elementima... (Dunja Ivezić, www.ziher.hr)
   Punokrvni filmski užitak (The New York Times)
   Nitko od modernih filmaša ne može stvoriti komediju s tako intenzivnom neizvjesnošću kao braća Safdie (IndieWire)
   Jedna od najimpresivnijih glumačkih izvedbi godine. Rukavica u lice svima koji su Roberta Pattinsona željeli 'spremiti u ladicu (Detroit News)
   Kada vas je posljednji put neki film u prvi tren prikovao i odbijao pustiti do samog kraja? (Boston Globe)

http://www.imdb.com/title/tt4846232/?ref_=fn_al_tt_1

UTORAK / 07.11.

PUTOVANJE VREMENOM - PUT ŽIVOTA

Voyage of Time: Life's Journey, 2016.
17:30 sati



Voyage of Time: Life's Journey, 2016. Terrence Mallick, 90 min. US
   „Voyage of Time“ jedinstveno je slavlje života na Zemlji i grandiozne povijesti svemira, koji publiku vodi na putovanje beskrajem, ali na intiman i osoban način, sve od eona iz Velikog praska, ere dinosaura pa do današnjeg svijeta u kojem živimo i izvan njegovih granica... Filmski mozaik od nevjerojatnih, inspirativnih fotografija odvest će nas u samo srce monumentalnih događaja koje još nikad nismo doživjeli - od rođenja zvijezda i galaksija do eksplozije raznolikih oblika života na Zemlji, uključujući i ljudska bića. Ova je kozmičko iskustvo, filmska himna prirodi, životu oko nas te znanstvenim otkrićima - u kojem se svi elementi spajaju u Malickov najoriginalniji film dosad.
   Malickova kozmička poema, koja je više artističkog i meditativnog karaktera negoli edukativnog, poslastica je za sve fanove ovog redatelja... (Adnan Bajrović, www.ziher.hr)
   Veličanstveni dokumentarac koji će postati mjerilo za filmove koji se bave poviješću svemira (Hollywood Reporter)
   Najmoćniji i vizualno najsuperiorniji film od "Odiseje u svemiru" Stanleyja Kubricka (Seattle Times)
   Blagdan za oči i melem za dušu u ovim bijesnim, izazovnim vremenima (Los Angeles Times)
   Poetičan prikaz evolucije Zemlje (Globe and Mail)

http://www.imdb.com/title/tt1945228/?ref_=fn_al_tt_1

ODISEJ

L'odyssée / The Odyssey, 2016.
20:00 sati



7.11. DAN NEOVISNIH KINA
L'odyssée / The Odyssey, 2016. Jérôme Salle, 124 min. FR/BE
Scenarij:
Laurent Turner i Jérôme Salle
Uloge: Lambert Wilson, Audrey Tautou, Pierre Niney
   Ljeto je  1946. godine. Obitelj Cousteau – Jacques, njegova supruga Simone te Philippe i Jean-Michel, njihovo dvoje djece – žive u prekrasnoj kući na obali Sredozemnog mora. Po danu rone, a po noći promatraju zvijezde. Ovo je pravi raj na Zemlji. No, Jacques nije nikada zadovoljan. On živi za pustolovinu te vjeruje u moć napretka. Uz pomoć svog izuma akvalunga nabavlja plovilo Calypso i okuplja avanturiste slobodnog duha te je spreman oploviti svjetske oceane. Deset godina kasnije, nakon povratka iz internata (u kojeg su ga poslali zajedno sa Jean-Michelom) Philippe susreće oca koji se sasvim promijenio – sada je slavan te sanja megalomanske snove o izgradnji podvodnih gradova. Jacques još uvijek ne primjećuje, ali Philippe je već shvatio kako napredak i zagađenje stvaraju otpad pomorskom svijetu. Usprkos međusobnoj ljubavi i divljenju, nasilan sukob između ove dvojice strastvenih muškaraca je neizbježan. No, na najvećoj zajedničkoj pustolovini, tijekom koje će na Calypsu otići na Antarktiku, ponovno će se zbližiti – prije nego što se desi strašna nesreća.  

   Film je sniman u rujnu 2015.  na dalmatinskim otocima i lokacijama (Hvar, Vis, Biševo, Stari Grad, Jelsa, uvala Jagodna i Pakleni otoci) ispod i iznad površine mora. "'Prvi se dio filma odvija na lokaciji koju nazivam 'izgubljenim rajem': na jednom dijelu mediteranske obale na kojem nema ni traga betona, a to više u Francuskoj ne postoji. Hrvatski otoci izgledaju poput naše južne obale četrdesetih… Nisam prije znao da to postoji i to nam je omogućilo prekrasnu scenografiju koja je i dalje bila u netaknutom stanju.'' (Jérôme Salle, redatelj filma "Odisej")
   
Intervju s redateljem Jérômeom Salleom
Prije nego što ste došli na ideju o snimanju filma o ovoj temi, kakve vam je asocijacije budilo ime Cousteau?

   Vraćalo me u djetinjstvo… Odrastao sam na jugu Francuske, moji su roditelji imali jedrilicu i često smo jedrili ondje gdje je Cousteau u početku ronio, oko Embieza, Porquerollesa, svih tih otoka u regiji Var. Također se sjećam da su se njegovi dokumentarci prikazivali na TV-u. Od samog su početka taj čovjek i njegovo djelo bili povezani s mojim životom…
Projekt se prilično dugo pripremao – na to ćemo se još vratiti – no kako ste došli na tu ideju?
   Sve je počelo s jednim od moje djece. Kod kuće sam spominjao Cousteaua i shvatio da moj sin nema pojma o kome govorim. Nije ništa znao o Cousteauu, nikad nije čuo za njegove filmove ni za Calypso, niti da je posada nosila crvene kape! Bilo mi je to nevjerojatno jer je kapetan Cousteau za moju generaciju bio gotovo poput Isusa, jedan od najslavnijih ljudi na svijetu… Nakon što sam o tome razgovarao s drugim ljudima, shvatio sam da tone u zaborav kad je riječ o ljudima mlađima od 20, pa čak i onima mlađima od 30 godina. I tako sam počeo proučavati što se o njemu piše – na internetu, u knjigama. Ponovno sam pogledao dokumentarce i preplavila me strahovita nostalgija za djetinjstvom. Također sam primijetio da se osim "The Life Aquatic" Wesa Andersona nijedan film nije uhvatio u koštac s iznimnim životom ovog čovjeka… Počeo sam polako opažati detalje i ubrzo osjetio da ga obavija određeni veo tajnovitosti: vrlo se malo zapravo znalo o Jacques-Yvesu Cousteauu. U svakom je trenutku imao potpunu kontrolu nad svojim snimkama kada se snimao s posadom, ali nikad nijedan intiman detalj o sebi nije otkrio.
Pretpostavljam da je sljedeći problem bio odabir perspektive za priču koju ste željeli ispričati s obzirom na tako bogat a tajnovit život….
   Apsolutno, i baš mi je bilo teško zato što sam u međuvremenu režirao dva filma, "Largo Winch" i "Zulu". Nekoliko mi je godina trebalo za scenarij kojim bih bio zadovoljan… Laurent Turner, suscenarist filma, i ja pročitali smo sve što se o Cousteauu napisalo, zatim se sastali s dvoje ljudi koji su ga poznavali jer zbog svih sivih područja koja su ga okruživala nisam uspio spoznati tko je on zapravo bio – čovjek koji je u jednome životnom vijeku proživio nekoliko života… Najprije smo morali žestoko zadrijeti u istraživačko novinarstvo i tek se nakon toga primili pisanja scenarija. Smatrao sam da je scenarij dobar – u smislu da smo dobili dobre povratne reakcije – ali svejedno sam osjećao blagu frustraciju. Pristup je bio previše klasičan, previše biografski. Mislim da mi je susret s glumcima omogućio da ga dalje razvijem. Pierre Niney, s kojim sam htio raditi, dao je podstreh mojoj ideji da se više prostora da ulozi Philippea Cousteaua, jednog od Cousteauovih sinova. U tom su se trenutku oprečne naravi Philippea i njegova oca odjednom učinile kao očit temelj priče… I tako sam napisao sasvim novu verziju scenarija i izostavio prvi dio o Cousteauovim mladim danima. Tako sam mogao ponuditi ulogu Lambertu Wilsonu, koji je srećom gotovo odmah pristao. Scenarij sam ponovno napisao gotovo u cijelosti, ali ipak sam ga uspio napisati u samo tri tjedna. Zahvaljujući novoj perspektivi, najedanput sam stekao vrlo jasnu ideju o priči koju želim ispričati. Međutim, moram naglasiti da je to bilo moguće jedino zahvaljujući napornome radu koji smo Laurent i ja godinama ulagali! Radio sam već dugo kao scenarist i predobro sam znao kako lako autori ranih verzija padnu u zaborav iako je to zasigurno najteži dio posla. Uživao sam u radu s Laurentom, ali mislim da mi je za ponovno pisanje bilo potrebno da mu se sam posvetim.
Dva su, međutim, aspekta Cousteauova života zbog kojega sigurno niste lako odlučili upustiti se u snimanje filma: njegova obitelj i njegovo nasljeđe…
   Što se ovoga prvog tiče, istina je da je Jean-Michel Cousteau još živ, baš kao i Philippeova djeca. Sa svima sam se susreo još u povojima projekta i jasno im dao do znanja što želim napraviti i kako to mislim učiniti. Rekao sam im i da to neće biti dokumentarac, već igrani film, kinematografski uradak namijenjen zabavi. Obitelj Cousteau, a čak i oni koji su s njime radili, stoga ne trebaju očekivati hagiografiju. Rekao sam im: ”Ne zaboravite da ovaj film nije primarno namijenjen vama, već gledateljima koji nisu dobro upoznati s temom”… Cousteauov status ikone nije me previše zabrinjavao: to nije tema filma iako smo dakako pokazali njegovu svjetsku slavu i njegov utjecaj na zaštitu okoliša potkraj života…
Istina je da je ”Odiseja” ponajprije portret čovjeka, koji prikazuje njegove sumnje, mane, slabosti, oprečnosti…
   Da, i to me se najviše dojmilo kad sam razgovarao s ljudima koji ga nikada nisu upoznali: kako se njihov dojam o njemu može u potpunosti razlikovati. Postoje oni koji ga vole i koji su zadivljeni njime, a ima i onih koji ga katkada mrze, a često i ne znaju ništa o njemu. Neki ga zamjenjuju s bratom Pierre-Antoineom Cousteauom. Jacques-Yves dobitnik je Legije časti zbog rada u Pokretu otpora iako je u svojoj srži, kao i Giono, rat smatrao apsurdnošću koja ga gotovo i nije zanimala. Drugi su ga, poput Gérarda Mordillata, okrivljavali za ubijanje kitova i za nepoštovanje prema prirodi u ranoj fazi karijere. Međutim, to je upravo ono što je zanimljivo u vezi s Cousteauom: evolucija njegova odnosa prema prirodi. Riječ je o čovjeku koji je u pogledu čovjekova odnosa s prirodom savršeno utjelovio dvadeseto stoljeće. Četrdesetih je godina bez ikakvih ograničenja lovio pod vodom, zahvaljujući regulatoru ronjenja Aqua-Lung koji je izumio zajedno s Emileom Gagnanom, inženjerom iz tvrtke Air Liquide. Pedesetih je potom radio s naftnim kompanijama i skupljao uzorke za odabir lokacija za buduće bušotine! No sve treba vratiti u kontekst. U to se doba čovjek smatrao svemoćnim, a prirodu je trebalo ukrotiti i njezine resurse crpjeti bez razmišljanja. Nitko tada nije mislio da će planet biti ugrožen. Cousteau je kasnije među prvima postao svjestan te opasnosti te je postao jedan od prvih ekologa. Međutim, nikad nije pokušao prikriti stare greške i to mu uistinu ide u prilog! Naprimjer, mnogi su htjeli da uredi novu verziju ”Tihog svijeta” kako bi se izrezale šokantne scene masakra kitova. On je to odbio smatrajući da film treba ostati takav kakav jest, da treba dokazati užase koje je čovjek u to vrijeme činio – uključujući njega samog.
Osjećate li kakvu privrženost prema njemu?
   Da, naravno… No više od svega, baš kao i svi koji su s njime radili, prema Cousteau osjećam divljenje. Riječ je o čovjeku koji je proživio mnoštvo različitih života, koji je prevladao nezamislive prepreke, koji je u mnogo prilika pokazao istinsku tjelesnu odvažnost. Izrazito kreativan čovjek, a ujedno i sjajan umjetnički direktor koji je znao kako ispričati priču te bio dovoljno talentiran da za svoju posadu odabere crvene kape i crna odijela sa žutim prugama… Njegovi su ljudi bili skloni prema njegovoj supruzi Simone, takozvanoj šefici Calypsa, ali svojem su se kapetanu divili…
   Za projekt ovakvog opsega, koji se snimao u mnogim dijelovima svijeta, potreban je priličan budžet. Kako je izgledala potraga za financiranjem?
   Bio je to pravi pakao! Od svih filmova koje sam snimio, ovaj mi je bilo najteže financirati… Za francuski je film, dakako, riječ o ogromnom budžetu, no filmu uvijek treba više! Moram istaknuti da je ”Odiseja” rezultat svačijeg ulaganja, a pritom mislim na sve koji su financijski sudjelovali u filmu: ponajprije glumaca, ali i producenata, i naravno mojega. Svi smo htjeli da se ovaj film ostvari. Na kraju smo se šalili da to radimo radi planeta! I nitko to nije radio zbog novca. Štoviše, na kraju nismo imali novca da snimimo neke podvodne scene koje su nam bile potrebne, uključujući jednu s kitom. Mojih je četvero producenata, Nathalie Gastaldo Godeau, Marc Missonnier, Philippe Godeau i Olivier Delbosc, imalo razumijevanja za to i podržali su me iako su se upustili u pravi financijski rizik. Zahvaljujem im na tome, to se ne događa često.
Mislite li da će zahvaljujući ovom filmu Cousteau postati poznat u cijelom svijetu?
   Cousteau je već poznat u cijelom svijetu! I to već odavno! Ne treba njemu ovaj film. Stvar je u tome da mladi ne znaju toliko o njemu koliko znaju njihovi roditelji i bake i djedovi pa će ga nova generacija imati priliku otkriti. I to je sjajno! Ne samo u Francuskoj jer mislim da je film prodan u mnogim drugim zemljama.
Snimali ste u brojnim zemljama: Hrvatskoj, Južnoj Africi, Antarktici i na Bahamima… Kako ste odabrali ta prirodna područja da se uklope u Cousteauov stvarni život?
   Prvi se dio filma odvija na lokaciji koju nazivam ”izgubljenim rajem”: na jednom dijelu mediteranske obale na kojem nema ni traga betona, a to više u Francuskoj ne postoji. Hrvatski otoci izgledaju poput naše južne obale četrdesetih… Nisam prije znao da to postoji i to nam je omogućilo prekrasnu scenografiju koja je i dalje bila u netaknutom stanju. ”Zulu” sam snimao u Južnoj Africi i naišao sam na jedan brod, koji nije bio vjerna replika Calypsa, ali je bio iste vrste i iz istog razdoblja. To mi je bio dovoljan razlog za odlazak onamo, a pomogla je i činjenica da je ta zemlja fantastična za filmaše jer postoje različiti krajolici te tamo rade vrlo stručni tehničari. Što se Antarktika tiče, imao sam snažnu volju otići onamo, ponajprije zbog umjetničkih razloga jer se ondje odvila Cousteauova konačna bitka, gdje je 1998. uspio postići da svjetski čelnici potpišu moratorij na industrijsko crpljenje resursa u toj regiji do 2048.
Uspiju li redatelji uživati u trenutku sreće što snimaju na takvim mjestima barem iz vizualne perspektive?
   Naravno: već je i mogućnost da snimimo ovaj film bila nevjerojatna sreća! Štoviše, svi smo se na kraju osjećali pomalo depresivno… ”Odiseja” je bila takva avantura, u svakom smislu te riječi, i iz nje smo izašli drukčiji, i kao ljudi i kao umjetnici. Šanse da ćemo takvu avanturu ponovno iskusiti iznimno su male. Što se Antarktika tiče, tamo smo putovali na kraju snimanja i sve sam upozorio na to da će nas biti 12 uz liječnika i pilota i da ćemo živjeti u vrlo teškim uvjetima. Glumci i tehničar dijelili su kućice od 5 četvornih metara, po dvoje u svakoj kućici… I bili smo neprestano zajedno! Bilo je znatno drukčije od uobičajenih uvjeta snimanja, no taj je dio svijeta tako iznimno lijep da nas je vratio osnovama na neobjašnjiv način! Osim jednoga dana kad nas je zadesila strašna oluja i vjetar koji je puhao 140 km/h, svi smo uživali u svakoj minuti putovanja.
U filmu postoje i neke predivne scene poput baleta morskih pasa…
   Da, to su posve jedinstveni trenuci, ludi… Sjećam se kako smo jedne večeri na Antarktiku proveli noć u zaljevu zvanom Paradise Harbour. Vjetar je napokon jenjao, a more se sasvim umirilo zbog iznimno niskih temperatura. Bilo je jedan poslije ponoći, a sunce koje u to doba na tim geografskim širinama nikad ne zalazi nalazilo se nisko na horizontu. Svjetlost je bila čarobna. Nismo mogli prestati snimati, čak i nakon što smo bez prestanka snimali 16-17 sati! Bio je to jedinstven prizor nevjerojatne ljepote, štoviše prilično neopisiv, a mi smo ga pokušali uloviti kamerom… To je jedna od posljednjih divljina na Zemlji, a mi smo samo bili u prolazu: bio je to iznimno snažan trenutak. Spomenuli ste morske pse, a to je također bilo jednako dojmljivo! Kad se nađete oči u oči s tigrastim morskim psom od četiri i pol metra, uhvati vas isti ludi, zadivljujući osjećaj!
Govorit ćemo sad o vašim glumcima, počevši od kapetan Cousteaua, to jest Lamberta Wilsona…
   Jako volim raditi s Lambertom i mislim da ćemo ubrzo opet zajedno raditi. Kao glumac ima sve kvalitete koje cijenim kod Anglosaksonaca: mješavinu talenta, skromnosti i poštovanja prema timu. Riječ je o čovjeku iznimne moralne inteligencije i izrazite velikodušnosti… Cousteau je bio težak lik, ali Lambert je toliko drag da sam ga mogao navesti na vrlo grube scene, a da njegov lik ne postane omražen! Odiše dobrotom… Vrlo sam sretan što sam ga upoznao i znam da je idealan odabir za lik Cousteaua…
I proživio je iznimnu tjelesnu preobrazbu kako bi izgledao kao Cousteau…
   Stalno sam promatrao kako pati tijekom snimanja: nije jeo ni pio gotovo ništa, držao se drakonske dijete i sveo se na kost i kožu… Lambert je cijelo vrijeme gladovao, no to je bila cijena da postane Cousteau. Moram istaknuti da na početku nije tipom tijela odgovarao Cousteau: upravo je njegova mršavost i krhkost ta koja je stvorila iluziju.
Jedan će lik u filmu šira javnost tek sada upoznati kako treba: Simone, prvu suprugu Jacques-Yvesa Cousteaua, istinsku dušu Calypsa. Audrey Tatou sjajno tumači njezin lik…
   Lik Simone ključan je za priču i mislim da je Audrey, krasna, inteligentna glumica, to odmah shvatila. Kad smo se upoznali, rekla mi je da se osjeća bliskom Simone, a stvarno imaju mnogo toga zajedničkog. Obje su istinske Francuskinje: neovisne, pomalo buntovne i bez ikakvih zadrški mogu sjediti za ogromnim stolom s desetkom muškaraca! Audrey također voli more – pravi je morski vuk. Promatrao sam je tijekom oluje na Antarktiku: vjetar je bio jači od 80 čvorova, a ona nije ni trepnula, bila je posve mirna. Od početka imam dojam da je uloga Simone za nju samorazumljiva. Usto, Audrey me zadivila tehnikom i emocijama koje je uspjela prenijeti posve vjerno, nakon samo nekoliko pokušaja, i upravljati njima a da ni u jednom trenutku ne naslutimo tehniku u pozadini.
Film govori i o dva Cousteauova sina. Pierre Niney je u ulozi Philippea, važnog lika na kojeg se priča na kraju usredotočuje.
   Upoznao sam Pierrea prije nego što se "Yves Saint Laurent" počeo prikazivati nakon što sam ga vidio u filmu "Comme des frères" Huga Gelina. Ponudio sam mu ulogu Philippea, koja je u to vrijeme bila znatno manja, i on je pristao… Pierre je uz projekt vezan od početka, kada smo za ulogu Cousteaua razmatrali Adriena Brodyja, a zatim i Romaina Durisa. Bio je vrlo vjeran projektu unatoč svim poteškoćama! Štoviše, kad smo zajedno snimali zadnji dio, na palubi broda koji nas je vozio prema Antarktiku, zagrlili smo se. Toliko smo dugo razgovarali o ”Odiseji”, naročito o tom putovanju na Antarktiku na kraju snimanja, i eto nas, konačno smo uspjeli! Pierre je divan glumac koji ima važnu značaju: istinski osjećaj za narativnost. Mislim da će ga znati iskoristiti kad se počne baviti režijom, a sigurno jednog dana hoće… To je dar koji ima već kao glumac te razumije određene scene bez potrebnog naglašavanja replika; zna gledatelju dopustiti da protumači priču ili emociju koju njegov lik u tom trenutku osjeća. Ima tu vještinu, tu zrelost unatoč mladosti. Iako, već mu je 27, nije ni on više tako mlad!
Cousteauov je drugi sin Jean-Michel. Manja uloga, ali ključna za kraj filma, a nju ste prepustili Benjaminu Lavernheu...
   Benjamina sam otkrio  u filmu "Radiostars" i oduševio se i otad ga pratim. Kad smo tražili glumca za ulogu Jean-Michela, sjetio sam se njega i bio sam sretan što je pristao jer nije riječ o većoj ulozi, međutim ona je ključna za priču. Svidjelo mi se što će glumiti nasuprot Pierrea: radili su zajedno u Comédie-Française, zamjenjivali jedan drugoga u ”Talijanskome slamnatom šaširu”. U stvarnom su životu uistinu bliski poput braće.
To su ta četiri glavna lika, a uz njih ste uspjeli izgraditi posadu s izrazito uvjerljivim licima i tjelesnim pojavama…
   U prvom dijelu filma vidimo "Les Mousquemers", trojac koji čine Jacques- Yves Cousteau, Philippe Tailliez i Frédéric Dumas, koji su prve filmove pod vodom snimili početkom četrdesetih. U filmu ih glume Laurent Lucas i Olivier Galfione: trebaju mi dobri glumci, naravno, ali trebaju mi i muškarci koji u odijelima izgledaju poput pravih ronilaca! Laurent i Olivier također su naporno radili na tjelesnoj spremi kako bi to postigli… Za posadu Calypsa uglavnom sam angažirao južnoafričke glumce koji žive u Cape Townu, ali su čuli za Cousteaua i bili su vrlo motivirani da se pridruže avanturi. Dao sam im gomile stranica priča i fotografija broda i muškaraca koji su na njemu plovili. Svaki od njih imao je opis svojeg lika i uloge na brodu – čak i oni koji nisu imali dijaloge. Rekao bih da se na ekranu vidi kako se posada mijenja i kako svi točno znaju što rade… Rad mornara stanje je uma, način života.
Jeste li u kontaktu s obitelji Cousteau?
   Jesam, naravno. Sa svima sam u nekom trenutku kontaktirao. Jan, Philippeova udovica, posjetila je set. Upoznao sam je prije tri-četiri godine u Washingtonu, gdje živi. Bili smo na ručku, govorila mi je o svojem životu i o suprugu koji je umro dok je bila trudna s drugim djetetom… Dok sam je slušao kako govori i vidio kako plače gotovo 40 godina nakon suprugove smrti, shvatio sam da je priča o njezinu životu i ljubavi toliko lijepa da Philippeova uloga mora imati veću prisutnost u filmu… Philippe Cousteau imao je značajke pravog filmskog heroja, a takav je bio i njegov tragični kraj. Kad vidim koliko osoba s prezimenom Cousteau imam u svojem imeniku, rekao bih da ih je više nego moje obitelji!
Spomenuli ste Calypso: posvetimo se malo više tom brodu koji je središnji dio filma i nije samo dio scenografije. Zapravo je punopravni lik…
   Snimanje na brodu je pravi pakao! Sve je komplicirano. Englezi lijepo kažu (a ja ću se složiti jer imam i ja brodić): kad si vlasnik broda, doživiš dva lijepa dana – dan kad ga kupiš i dan kad ga prodaš. Ali unatoč svemu, obožavam taj brod koji sam spazio još prije nekoliko godina. Moj produkcijski dizajner Laurent Ott napravio je sjajan posao, baš kao i kamerman Matias Boucard, s kojim sam prvi put radio i kojemu je to bio tek drugi film… Mislim da je odabir ekipe vrlo važan za redatelja. Nastojim biti vjeran i ne bih ovu zahtjevnu avanturu preživio bez raznih glavnih tehničara, a s većinom radim već godinama i prate me diljem svijeta. Montažer Stan Collet, moja prva pomoćnica Carine Sarfati, koja je sa mnom bila već na prvom filmu, “Anthonyju Zimmeru”. I naravno, Laurent Ott i Matias Boucard – novi u ekipi.
Jeste li tim brodom plovili na Antarktik?
   Ne, zato što drvenim brodovima ne možete ploviti jer ne bi izdržali pritisak leda. To je zapravo gotovo ubilo Cousteaua i njegovu posadu na Calypsu jer nije bio prilagođen ekstremnim uvjetima Antarktika. Nisam ja odvažan kao Cousteau! Plovili smo brodom koji je dobio tehničko odobrenje, ali je bio i ekološki prihvatljiv, što je bitno za dobivanje dozvole za plovidbu na Antarktiku, koji je upravo zahvaljujući Cousteauu velika zaštićena zona! Svi su snimci Calypsa digitalno dodani naknadno, a nažalost ćemo tako morati postupiti i s ribama u Mediteranu jer su neke vrste u proteklih 70 nestale ili postale iznimno rijetke.
Recimo nešto i o glazbi. Ponovno ste surađivali s Alexandreom Desplatom na jednostavnoj, ali čarobnoj glazbi…
   Smatram – a to sam mu i rekao – da je ovo najljepša glazba koju je za mene napisao. Kad vam skladatelj da takvu glazbu, to je dar… Alexandre je sjeo za klavir, pregledao scene iz filma i otkrio note pred mojim očima. Vrlo dirljivo. Shvatio je što želim u pogledu ozračja i emocija. Na kraju studijskog snimanja, ukrao sam mu notne zapise i dao ih djeci, koja sviraju klavir, da to nauče! Međutim, nisu oni još tako vješti…
Eto vas na kraju tog dugog putovanja na kojem ste kapetana Cousteaua godinama pratili. Kako će se kretati vaša ”Odiseja”?
   Najsretniji sam kad vidim da je film dotaknuo sve koji su ga dosad imali prilike vidjeti na jedna način kao i mene. Sjećam se trenutka kad sam dovršio konačni nacrt scenarija, koji sam u dahu napisao u tri tjedna. Radio sam neprestano i jednostavno sam počeo plakati… U takvom sam stanju bio pišući zadnje stranice. Nadam se da će gledatelji osjetiti tu emociju jer je ”Odiseja” film o vrlo jednostavnim temama koje su za većinu nas ključne – odnos s prirodom koja nas okružuje ili složeni obiteljski odnosi koje život katkada naruši. Ovo me iskustvo promijenilo i kao čovjeka. Već sam bio osjetljiv na pitanja ekologije, ali sad sam još više. Bioraznolikost, globalno zatopljenje… to će biti ključne teme narednih godina. O njima puno govorimo, ali malo djelujemo, premalo. I na kraju, snimanje je bilo toliko teško da mi je dalo nevjerojatnu snagu! Sigurno se utjecaj Cousteaua osjeti na svima: imao je iznimnu sposobnost da učini ono što su svi smatrali nemogućim… Mislim da smo ovim filmom i mi slijedili njegov primjer.

   Jacques Cousteau (1910 – 1997) legendarni je francuski oceanograf i istraživač podmorja koji je snimio 120 dokumentarnih filmova o tajnama mora i tako dao doprinos razumijevanju podvodnog svijeta. Zajedno s Louisom Malleom snimio je film ‘Svijet tišine’ (Le monde du silence) koji je 1956. godine osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, a zatim i nagradu Oscar. Cousteau je osvojio još dva Oscara i niz filmskih nagrada, ali većina ga pamti po dokumentarnom serijalu ‘Podvodni svijet Jacquesa Cousteaua’ (The Undersea World of Jacques Cousteau), koji je emitiran krajem 1960-ih. Zajedno s inženjerom Emileom Gagnanom, Cousteau je 1943. konstruirao prvi automatski spremnik sa stlačenim zrakom te je sudjelovao u kreiranju i usavršavanju druge ronilačke opreme, a za svoje je sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu dobio i odlikovanje Legije časti.

   Jacques Cousteau u Splitu 1977.  Prije točno četrdeset godina, 13. studenog 1977. godine Jacques Cousteau je održao konferenciju za novinare u knjižnici Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split. Povod njegovog obraćanja medijima bio je početak ispitivanja voda oko Kornata, u Bračkom kanalu te južno od Mljeta i oko Dubrovnika, u sklopu širih ispitivanja stupnja zagađenosti Sredozemnog mora u kojem su sudjelovale sve sredozemne zemlje. U ekipi slavnog istraživača, koja se na Jadranu zadržala do 18. studenog, bila su i trojica hrvatskih znanstvenika: mr. Ivo Kačić iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split, mr. Adam Benović iz istog Instituta, ali iz Odjela za biologiju mora Dubrovnik i Zoran Vučak iz tadašnjeg Hidografskog instituta Split (današnji Hrvatski hidrografski institut).

http://www.imdb.com/title/tt1659619/?ref_=fn_al_tt_2

DAN NEOVISNIH KINA 7. STUDENOG
   Filmska manifestacija Dan neovisnih kina, koju organizira Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača (Kino mreža) u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom, održat će se u utorak 7. studenog u 34 hrvatska kina. Obilježavajući na ovaj način ujedno i 3. rođendan Kino mreže gledatelji širom Hrvatske moći će pogledati  biografsku avanturu o životu Jacquesa Cousteaua Odisej s Lambertom Wilsonom i Audrey Tautou u glavnim ulogama.
   O manifestaciji: Filmskom manifestacijom Dan neovisnih kina Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača (Kino mreža) ove je godine odlučila proslaviti svoj treći rođendan u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom te ujedno započeti novo filmsko događanje kojim će se jednom godišnje pažnja posvetiti upravo značaju, vrijednosti i ulozi neovisnih kina u Hrvatskoj. Manifestacija je jedinstveno filmsko i kulturno događanje u cijeloj Hrvatskoj namijenjeno široj javnosti svih dobnih uzrasta, s naglaskom na jačanje i razvoj neovisnih kina te pokretanje nove kulturno-umjetničke i obrazovne ponude u lokalnim sredinama diljem Hrvatske te poticanje i podrška sredinama bez kina na pokretanje filmskih programa. Trogodišnji rad i angažman svih članova Kino mreže dosad su rezultirali brojnim uspješnim projektima na području umrežavanja neovisnih kinoprikazivača, razvoja filmske pismenosti i filmske publike. Naš doprinos želimo proslaviti upravo na datum osnivanja Kino mreže te publici tako pružiti prigodan jednodnevni filmski program u revitaliziranim starim gradskim kinima – institucijama s dugom tradicijom širenja medijske kulture.
Manifestaciju organizira Kino mreža uz financijsku potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, Zaklade Kultura nova i Grada Zagreba. Medijski pokrovitelj manifestacije je Journal.hr.
   O Kino mreži: Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača osnovana je 7. studenog 2014. kako bi se ojačao položaj neovisnih kina unutar filmske djelatnosti te kako bi pokrenuli i razvijali filmsku kulturu u svim njezinim oblicima diljem Hrvatske. Kino mreža danas broji 39 članova i 52 kina u 39 gradova i otoka diljem Hrvatske. Neovisni kinoprikazivači obavljaju javnu funkciju koja se temelji na njihovom statusu javnih ustanova, umjetničkih organizacija ili misiji koju su si zadali. Javna funkcija obuhvaća promociju filma kao umjetničkog rada, posredovanje filmske kulture u obrazovnim programima, kritički i refleksivni pristup te servisiranje prikazivačkih potreba lokalne filmske produkcije.

   Centralni događaj Dana neovisnih kina bit će u splitskoj Kinoteci Zlatna Vrata, 7.11. (utorak), s početkom u 20 sati. Riječ je o premijeri filma „Odisej“, a Split nije slučajno odabran za premijeru. Naime francuski film “Odisej” je dijelom sniman upravo na Hvaru (Hvar, Starigrad, Jelsa, uvala Jagodna, Pakleni otoci), Visu i Biševu. U jutarnjim satima 7.11. također u Splitu, održat će se i konferencija za medije u prostorijama splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo. Na njoj će biti govora o radu HAVC-a, samom filmu, poticajima stranim  produkcijama i dosadašnjim kulturnim i gospodarskim rezultatima sustava poticaja - posebno za Split i Dalmaciju.

Popis kina u kojima se održava manifestacija:
   KINO MEDITERAN BOL, CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC, KINO 30. SVIBNJA (DARUVAR), KINO SLOBODA (DUBROVNIK), KINO MEDITERAN HVAR, KINO MEDITERAN IMOTSKI, KINO IVANEC, KINO MEDITERAN JELSA, KINO MEDITERAN KOMIŽA, KINO VELEBIT (KOPRIVNICA), KINO MOSLAVINA (KUTINA), KINO MEDITERAN LASTOVO, DVORANA RELKOVIĆ (NOVA GRADIŠKA), KINO MAROF (POU NOVI MAROF), KINO NOVSKA, KINO URANIA (OSIJEK), KINO HRVATSKI DOM (PAKRAC), KINO DOM KULTURE GRADA PRELOGA, KINO VALLI (PULA), ART-KINO CROATIA (RIJEKA), KINO SAMOBOR, GRADSKO KINO SINJ, KINO DOM KULTURE KRISTALNA KOCKA VEDRINE (SISAK), KINO SLATINA, KINO KARAMAN (SPLIT), KINOTEKA ZLATNA VRATA (SPLIT), KINO MEDITERAN STARI GRAD, KINO ZELINA (SV. IVAN ZELINA), KINO GAJ (VARAŽDIN), KINO GORICA (VELIKA GORICA), KINO VODICE, KINO ZABOK, KINO EUROPA (ZAGREB), KINO KINOTEKA (ZAGREB)

 

 

SRIJEDA / 08.11.

ODISEJ

L'odyssée / The Odyssey, 2016.
17:30 sati



7.11. DAN NEOVISNIH KINA
L'odyssée / The Odyssey, 2016. Jérôme Salle, 124 min. FR/BE
Scenarij:
Laurent Turner i Jérôme Salle
Uloge: Lambert Wilson, Audrey Tautou, Pierre Niney
   Ljeto je  1946. godine. Obitelj Cousteau – Jacques, njegova supruga Simone te Philippe i Jean-Michel, njihovo dvoje djece – žive u prekrasnoj kući na obali Sredozemnog mora. Po danu rone, a po noći promatraju zvijezde. Ovo je pravi raj na Zemlji. No, Jacques nije nikada zadovoljan. On živi za pustolovinu te vjeruje u moć napretka. Uz pomoć svog izuma akvalunga nabavlja plovilo Calypso i okuplja avanturiste slobodnog duha te je spreman oploviti svjetske oceane. Deset godina kasnije, nakon povratka iz internata (u kojeg su ga poslali zajedno sa Jean-Michelom) Philippe susreće oca koji se sasvim promijenio – sada je slavan te sanja megalomanske snove o izgradnji podvodnih gradova. Jacques još uvijek ne primjećuje, ali Philippe je već shvatio kako napredak i zagađenje stvaraju otpad pomorskom svijetu. Usprkos međusobnoj ljubavi i divljenju, nasilan sukob između ove dvojice strastvenih muškaraca je neizbježan. No, na najvećoj zajedničkoj pustolovini, tijekom koje će na Calypsu otići na Antarktiku, ponovno će se zbližiti – prije nego što se desi strašna nesreća.  

   Film je sniman u rujnu 2015.  na dalmatinskim otocima i lokacijama (Hvar, Vis, Biševo, Stari Grad, Jelsa, uvala Jagodna i Pakleni otoci) ispod i iznad površine mora. "'Prvi se dio filma odvija na lokaciji koju nazivam 'izgubljenim rajem': na jednom dijelu mediteranske obale na kojem nema ni traga betona, a to više u Francuskoj ne postoji. Hrvatski otoci izgledaju poput naše južne obale četrdesetih… Nisam prije znao da to postoji i to nam je omogućilo prekrasnu scenografiju koja je i dalje bila u netaknutom stanju.'' (Jérôme Salle, redatelj filma "Odisej")
   
Intervju s redateljem Jérômeom Salleom
Prije nego što ste došli na ideju o snimanju filma o ovoj temi, kakve vam je asocijacije budilo ime Cousteau?

   Vraćalo me u djetinjstvo… Odrastao sam na jugu Francuske, moji su roditelji imali jedrilicu i često smo jedrili ondje gdje je Cousteau u početku ronio, oko Embieza, Porquerollesa, svih tih otoka u regiji Var. Također se sjećam da su se njegovi dokumentarci prikazivali na TV-u. Od samog su početka taj čovjek i njegovo djelo bili povezani s mojim životom…
Projekt se prilično dugo pripremao – na to ćemo se još vratiti – no kako ste došli na tu ideju?
   Sve je počelo s jednim od moje djece. Kod kuće sam spominjao Cousteaua i shvatio da moj sin nema pojma o kome govorim. Nije ništa znao o Cousteauu, nikad nije čuo za njegove filmove ni za Calypso, niti da je posada nosila crvene kape! Bilo mi je to nevjerojatno jer je kapetan Cousteau za moju generaciju bio gotovo poput Isusa, jedan od najslavnijih ljudi na svijetu… Nakon što sam o tome razgovarao s drugim ljudima, shvatio sam da tone u zaborav kad je riječ o ljudima mlađima od 20, pa čak i onima mlađima od 30 godina. I tako sam počeo proučavati što se o njemu piše – na internetu, u knjigama. Ponovno sam pogledao dokumentarce i preplavila me strahovita nostalgija za djetinjstvom. Također sam primijetio da se osim "The Life Aquatic" Wesa Andersona nijedan film nije uhvatio u koštac s iznimnim životom ovog čovjeka… Počeo sam polako opažati detalje i ubrzo osjetio da ga obavija određeni veo tajnovitosti: vrlo se malo zapravo znalo o Jacques-Yvesu Cousteauu. U svakom je trenutku imao potpunu kontrolu nad svojim snimkama kada se snimao s posadom, ali nikad nijedan intiman detalj o sebi nije otkrio.
Pretpostavljam da je sljedeći problem bio odabir perspektive za priču koju ste željeli ispričati s obzirom na tako bogat a tajnovit život….
   Apsolutno, i baš mi je bilo teško zato što sam u međuvremenu režirao dva filma, "Largo Winch" i "Zulu". Nekoliko mi je godina trebalo za scenarij kojim bih bio zadovoljan… Laurent Turner, suscenarist filma, i ja pročitali smo sve što se o Cousteauu napisalo, zatim se sastali s dvoje ljudi koji su ga poznavali jer zbog svih sivih područja koja su ga okruživala nisam uspio spoznati tko je on zapravo bio – čovjek koji je u jednome životnom vijeku proživio nekoliko života… Najprije smo morali žestoko zadrijeti u istraživačko novinarstvo i tek se nakon toga primili pisanja scenarija. Smatrao sam da je scenarij dobar – u smislu da smo dobili dobre povratne reakcije – ali svejedno sam osjećao blagu frustraciju. Pristup je bio previše klasičan, previše biografski. Mislim da mi je susret s glumcima omogućio da ga dalje razvijem. Pierre Niney, s kojim sam htio raditi, dao je podstreh mojoj ideji da se više prostora da ulozi Philippea Cousteaua, jednog od Cousteauovih sinova. U tom su se trenutku oprečne naravi Philippea i njegova oca odjednom učinile kao očit temelj priče… I tako sam napisao sasvim novu verziju scenarija i izostavio prvi dio o Cousteauovim mladim danima. Tako sam mogao ponuditi ulogu Lambertu Wilsonu, koji je srećom gotovo odmah pristao. Scenarij sam ponovno napisao gotovo u cijelosti, ali ipak sam ga uspio napisati u samo tri tjedna. Zahvaljujući novoj perspektivi, najedanput sam stekao vrlo jasnu ideju o priči koju želim ispričati. Međutim, moram naglasiti da je to bilo moguće jedino zahvaljujući napornome radu koji smo Laurent i ja godinama ulagali! Radio sam već dugo kao scenarist i predobro sam znao kako lako autori ranih verzija padnu u zaborav iako je to zasigurno najteži dio posla. Uživao sam u radu s Laurentom, ali mislim da mi je za ponovno pisanje bilo potrebno da mu se sam posvetim.
Dva su, međutim, aspekta Cousteauova života zbog kojega sigurno niste lako odlučili upustiti se u snimanje filma: njegova obitelj i njegovo nasljeđe…
   Što se ovoga prvog tiče, istina je da je Jean-Michel Cousteau još živ, baš kao i Philippeova djeca. Sa svima sam se susreo još u povojima projekta i jasno im dao do znanja što želim napraviti i kako to mislim učiniti. Rekao sam im i da to neće biti dokumentarac, već igrani film, kinematografski uradak namijenjen zabavi. Obitelj Cousteau, a čak i oni koji su s njime radili, stoga ne trebaju očekivati hagiografiju. Rekao sam im: ”Ne zaboravite da ovaj film nije primarno namijenjen vama, već gledateljima koji nisu dobro upoznati s temom”… Cousteauov status ikone nije me previše zabrinjavao: to nije tema filma iako smo dakako pokazali njegovu svjetsku slavu i njegov utjecaj na zaštitu okoliša potkraj života…
Istina je da je ”Odiseja” ponajprije portret čovjeka, koji prikazuje njegove sumnje, mane, slabosti, oprečnosti…
   Da, i to me se najviše dojmilo kad sam razgovarao s ljudima koji ga nikada nisu upoznali: kako se njihov dojam o njemu može u potpunosti razlikovati. Postoje oni koji ga vole i koji su zadivljeni njime, a ima i onih koji ga katkada mrze, a često i ne znaju ništa o njemu. Neki ga zamjenjuju s bratom Pierre-Antoineom Cousteauom. Jacques-Yves dobitnik je Legije časti zbog rada u Pokretu otpora iako je u svojoj srži, kao i Giono, rat smatrao apsurdnošću koja ga gotovo i nije zanimala. Drugi su ga, poput Gérarda Mordillata, okrivljavali za ubijanje kitova i za nepoštovanje prema prirodi u ranoj fazi karijere. Međutim, to je upravo ono što je zanimljivo u vezi s Cousteauom: evolucija njegova odnosa prema prirodi. Riječ je o čovjeku koji je u pogledu čovjekova odnosa s prirodom savršeno utjelovio dvadeseto stoljeće. Četrdesetih je godina bez ikakvih ograničenja lovio pod vodom, zahvaljujući regulatoru ronjenja Aqua-Lung koji je izumio zajedno s Emileom Gagnanom, inženjerom iz tvrtke Air Liquide. Pedesetih je potom radio s naftnim kompanijama i skupljao uzorke za odabir lokacija za buduće bušotine! No sve treba vratiti u kontekst. U to se doba čovjek smatrao svemoćnim, a prirodu je trebalo ukrotiti i njezine resurse crpjeti bez razmišljanja. Nitko tada nije mislio da će planet biti ugrožen. Cousteau je kasnije među prvima postao svjestan te opasnosti te je postao jedan od prvih ekologa. Međutim, nikad nije pokušao prikriti stare greške i to mu uistinu ide u prilog! Naprimjer, mnogi su htjeli da uredi novu verziju ”Tihog svijeta” kako bi se izrezale šokantne scene masakra kitova. On je to odbio smatrajući da film treba ostati takav kakav jest, da treba dokazati užase koje je čovjek u to vrijeme činio – uključujući njega samog.
Osjećate li kakvu privrženost prema njemu?
   Da, naravno… No više od svega, baš kao i svi koji su s njime radili, prema Cousteau osjećam divljenje. Riječ je o čovjeku koji je proživio mnoštvo različitih života, koji je prevladao nezamislive prepreke, koji je u mnogo prilika pokazao istinsku tjelesnu odvažnost. Izrazito kreativan čovjek, a ujedno i sjajan umjetnički direktor koji je znao kako ispričati priču te bio dovoljno talentiran da za svoju posadu odabere crvene kape i crna odijela sa žutim prugama… Njegovi su ljudi bili skloni prema njegovoj supruzi Simone, takozvanoj šefici Calypsa, ali svojem su se kapetanu divili…
   Za projekt ovakvog opsega, koji se snimao u mnogim dijelovima svijeta, potreban je priličan budžet. Kako je izgledala potraga za financiranjem?
   Bio je to pravi pakao! Od svih filmova koje sam snimio, ovaj mi je bilo najteže financirati… Za francuski je film, dakako, riječ o ogromnom budžetu, no filmu uvijek treba više! Moram istaknuti da je ”Odiseja” rezultat svačijeg ulaganja, a pritom mislim na sve koji su financijski sudjelovali u filmu: ponajprije glumaca, ali i producenata, i naravno mojega. Svi smo htjeli da se ovaj film ostvari. Na kraju smo se šalili da to radimo radi planeta! I nitko to nije radio zbog novca. Štoviše, na kraju nismo imali novca da snimimo neke podvodne scene koje su nam bile potrebne, uključujući jednu s kitom. Mojih je četvero producenata, Nathalie Gastaldo Godeau, Marc Missonnier, Philippe Godeau i Olivier Delbosc, imalo razumijevanja za to i podržali su me iako su se upustili u pravi financijski rizik. Zahvaljujem im na tome, to se ne događa često.
Mislite li da će zahvaljujući ovom filmu Cousteau postati poznat u cijelom svijetu?
   Cousteau je već poznat u cijelom svijetu! I to već odavno! Ne treba njemu ovaj film. Stvar je u tome da mladi ne znaju toliko o njemu koliko znaju njihovi roditelji i bake i djedovi pa će ga nova generacija imati priliku otkriti. I to je sjajno! Ne samo u Francuskoj jer mislim da je film prodan u mnogim drugim zemljama.
Snimali ste u brojnim zemljama: Hrvatskoj, Južnoj Africi, Antarktici i na Bahamima… Kako ste odabrali ta prirodna područja da se uklope u Cousteauov stvarni život?
   Prvi se dio filma odvija na lokaciji koju nazivam ”izgubljenim rajem”: na jednom dijelu mediteranske obale na kojem nema ni traga betona, a to više u Francuskoj ne postoji. Hrvatski otoci izgledaju poput naše južne obale četrdesetih… Nisam prije znao da to postoji i to nam je omogućilo prekrasnu scenografiju koja je i dalje bila u netaknutom stanju. ”Zulu” sam snimao u Južnoj Africi i naišao sam na jedan brod, koji nije bio vjerna replika Calypsa, ali je bio iste vrste i iz istog razdoblja. To mi je bio dovoljan razlog za odlazak onamo, a pomogla je i činjenica da je ta zemlja fantastična za filmaše jer postoje različiti krajolici te tamo rade vrlo stručni tehničari. Što se Antarktika tiče, imao sam snažnu volju otići onamo, ponajprije zbog umjetničkih razloga jer se ondje odvila Cousteauova konačna bitka, gdje je 1998. uspio postići da svjetski čelnici potpišu moratorij na industrijsko crpljenje resursa u toj regiji do 2048.
Uspiju li redatelji uživati u trenutku sreće što snimaju na takvim mjestima barem iz vizualne perspektive?
   Naravno: već je i mogućnost da snimimo ovaj film bila nevjerojatna sreća! Štoviše, svi smo se na kraju osjećali pomalo depresivno… ”Odiseja” je bila takva avantura, u svakom smislu te riječi, i iz nje smo izašli drukčiji, i kao ljudi i kao umjetnici. Šanse da ćemo takvu avanturu ponovno iskusiti iznimno su male. Što se Antarktika tiče, tamo smo putovali na kraju snimanja i sve sam upozorio na to da će nas biti 12 uz liječnika i pilota i da ćemo živjeti u vrlo teškim uvjetima. Glumci i tehničar dijelili su kućice od 5 četvornih metara, po dvoje u svakoj kućici… I bili smo neprestano zajedno! Bilo je znatno drukčije od uobičajenih uvjeta snimanja, no taj je dio svijeta tako iznimno lijep da nas je vratio osnovama na neobjašnjiv način! Osim jednoga dana kad nas je zadesila strašna oluja i vjetar koji je puhao 140 km/h, svi smo uživali u svakoj minuti putovanja.
U filmu postoje i neke predivne scene poput baleta morskih pasa…
   Da, to su posve jedinstveni trenuci, ludi… Sjećam se kako smo jedne večeri na Antarktiku proveli noć u zaljevu zvanom Paradise Harbour. Vjetar je napokon jenjao, a more se sasvim umirilo zbog iznimno niskih temperatura. Bilo je jedan poslije ponoći, a sunce koje u to doba na tim geografskim širinama nikad ne zalazi nalazilo se nisko na horizontu. Svjetlost je bila čarobna. Nismo mogli prestati snimati, čak i nakon što smo bez prestanka snimali 16-17 sati! Bio je to jedinstven prizor nevjerojatne ljepote, štoviše prilično neopisiv, a mi smo ga pokušali uloviti kamerom… To je jedna od posljednjih divljina na Zemlji, a mi smo samo bili u prolazu: bio je to iznimno snažan trenutak. Spomenuli ste morske pse, a to je također bilo jednako dojmljivo! Kad se nađete oči u oči s tigrastim morskim psom od četiri i pol metra, uhvati vas isti ludi, zadivljujući osjećaj!
Govorit ćemo sad o vašim glumcima, počevši od kapetan Cousteaua, to jest Lamberta Wilsona…
   Jako volim raditi s Lambertom i mislim da ćemo ubrzo opet zajedno raditi. Kao glumac ima sve kvalitete koje cijenim kod Anglosaksonaca: mješavinu talenta, skromnosti i poštovanja prema timu. Riječ je o čovjeku iznimne moralne inteligencije i izrazite velikodušnosti… Cousteau je bio težak lik, ali Lambert je toliko drag da sam ga mogao navesti na vrlo grube scene, a da njegov lik ne postane omražen! Odiše dobrotom… Vrlo sam sretan što sam ga upoznao i znam da je idealan odabir za lik Cousteaua…
I proživio je iznimnu tjelesnu preobrazbu kako bi izgledao kao Cousteau…
   Stalno sam promatrao kako pati tijekom snimanja: nije jeo ni pio gotovo ništa, držao se drakonske dijete i sveo se na kost i kožu… Lambert je cijelo vrijeme gladovao, no to je bila cijena da postane Cousteau. Moram istaknuti da na početku nije tipom tijela odgovarao Cousteau: upravo je njegova mršavost i krhkost ta koja je stvorila iluziju.
Jedan će lik u filmu šira javnost tek sada upoznati kako treba: Simone, prvu suprugu Jacques-Yvesa Cousteaua, istinsku dušu Calypsa. Audrey Tatou sjajno tumači njezin lik…
   Lik Simone ključan je za priču i mislim da je Audrey, krasna, inteligentna glumica, to odmah shvatila. Kad smo se upoznali, rekla mi je da se osjeća bliskom Simone, a stvarno imaju mnogo toga zajedničkog. Obje su istinske Francuskinje: neovisne, pomalo buntovne i bez ikakvih zadrški mogu sjediti za ogromnim stolom s desetkom muškaraca! Audrey također voli more – pravi je morski vuk. Promatrao sam je tijekom oluje na Antarktiku: vjetar je bio jači od 80 čvorova, a ona nije ni trepnula, bila je posve mirna. Od početka imam dojam da je uloga Simone za nju samorazumljiva. Usto, Audrey me zadivila tehnikom i emocijama koje je uspjela prenijeti posve vjerno, nakon samo nekoliko pokušaja, i upravljati njima a da ni u jednom trenutku ne naslutimo tehniku u pozadini.
Film govori i o dva Cousteauova sina. Pierre Niney je u ulozi Philippea, važnog lika na kojeg se priča na kraju usredotočuje.
   Upoznao sam Pierrea prije nego što se "Yves Saint Laurent" počeo prikazivati nakon što sam ga vidio u filmu "Comme des frères" Huga Gelina. Ponudio sam mu ulogu Philippea, koja je u to vrijeme bila znatno manja, i on je pristao… Pierre je uz projekt vezan od početka, kada smo za ulogu Cousteaua razmatrali Adriena Brodyja, a zatim i Romaina Durisa. Bio je vrlo vjeran projektu unatoč svim poteškoćama! Štoviše, kad smo zajedno snimali zadnji dio, na palubi broda koji nas je vozio prema Antarktiku, zagrlili smo se. Toliko smo dugo razgovarali o ”Odiseji”, naročito o tom putovanju na Antarktiku na kraju snimanja, i eto nas, konačno smo uspjeli! Pierre je divan glumac koji ima važnu značaju: istinski osjećaj za narativnost. Mislim da će ga znati iskoristiti kad se počne baviti režijom, a sigurno jednog dana hoće… To je dar koji ima već kao glumac te razumije određene scene bez potrebnog naglašavanja replika; zna gledatelju dopustiti da protumači priču ili emociju koju njegov lik u tom trenutku osjeća. Ima tu vještinu, tu zrelost unatoč mladosti. Iako, već mu je 27, nije ni on više tako mlad!
Cousteauov je drugi sin Jean-Michel. Manja uloga, ali ključna za kraj filma, a nju ste prepustili Benjaminu Lavernheu...
   Benjamina sam otkrio  u filmu "Radiostars" i oduševio se i otad ga pratim. Kad smo tražili glumca za ulogu Jean-Michela, sjetio sam se njega i bio sam sretan što je pristao jer nije riječ o većoj ulozi, međutim ona je ključna za priču. Svidjelo mi se što će glumiti nasuprot Pierrea: radili su zajedno u Comédie-Française, zamjenjivali jedan drugoga u ”Talijanskome slamnatom šaširu”. U stvarnom su životu uistinu bliski poput braće.
To su ta četiri glavna lika, a uz njih ste uspjeli izgraditi posadu s izrazito uvjerljivim licima i tjelesnim pojavama…
   U prvom dijelu filma vidimo "Les Mousquemers", trojac koji čine Jacques- Yves Cousteau, Philippe Tailliez i Frédéric Dumas, koji su prve filmove pod vodom snimili početkom četrdesetih. U filmu ih glume Laurent Lucas i Olivier Galfione: trebaju mi dobri glumci, naravno, ali trebaju mi i muškarci koji u odijelima izgledaju poput pravih ronilaca! Laurent i Olivier također su naporno radili na tjelesnoj spremi kako bi to postigli… Za posadu Calypsa uglavnom sam angažirao južnoafričke glumce koji žive u Cape Townu, ali su čuli za Cousteaua i bili su vrlo motivirani da se pridruže avanturi. Dao sam im gomile stranica priča i fotografija broda i muškaraca koji su na njemu plovili. Svaki od njih imao je opis svojeg lika i uloge na brodu – čak i oni koji nisu imali dijaloge. Rekao bih da se na ekranu vidi kako se posada mijenja i kako svi točno znaju što rade… Rad mornara stanje je uma, način života.
Jeste li u kontaktu s obitelji Cousteau?
   Jesam, naravno. Sa svima sam u nekom trenutku kontaktirao. Jan, Philippeova udovica, posjetila je set. Upoznao sam je prije tri-četiri godine u Washingtonu, gdje živi. Bili smo na ručku, govorila mi je o svojem životu i o suprugu koji je umro dok je bila trudna s drugim djetetom… Dok sam je slušao kako govori i vidio kako plače gotovo 40 godina nakon suprugove smrti, shvatio sam da je priča o njezinu životu i ljubavi toliko lijepa da Philippeova uloga mora imati veću prisutnost u filmu… Philippe Cousteau imao je značajke pravog filmskog heroja, a takav je bio i njegov tragični kraj. Kad vidim koliko osoba s prezimenom Cousteau imam u svojem imeniku, rekao bih da ih je više nego moje obitelji!
Spomenuli ste Calypso: posvetimo se malo više tom brodu koji je središnji dio filma i nije samo dio scenografije. Zapravo je punopravni lik…
   Snimanje na brodu je pravi pakao! Sve je komplicirano. Englezi lijepo kažu (a ja ću se složiti jer imam i ja brodić): kad si vlasnik broda, doživiš dva lijepa dana – dan kad ga kupiš i dan kad ga prodaš. Ali unatoč svemu, obožavam taj brod koji sam spazio još prije nekoliko godina. Moj produkcijski dizajner Laurent Ott napravio je sjajan posao, baš kao i kamerman Matias Boucard, s kojim sam prvi put radio i kojemu je to bio tek drugi film… Mislim da je odabir ekipe vrlo važan za redatelja. Nastojim biti vjeran i ne bih ovu zahtjevnu avanturu preživio bez raznih glavnih tehničara, a s većinom radim već godinama i prate me diljem svijeta. Montažer Stan Collet, moja prva pomoćnica Carine Sarfati, koja je sa mnom bila već na prvom filmu, “Anthonyju Zimmeru”. I naravno, Laurent Ott i Matias Boucard – novi u ekipi.
Jeste li tim brodom plovili na Antarktik?
   Ne, zato što drvenim brodovima ne možete ploviti jer ne bi izdržali pritisak leda. To je zapravo gotovo ubilo Cousteaua i njegovu posadu na Calypsu jer nije bio prilagođen ekstremnim uvjetima Antarktika. Nisam ja odvažan kao Cousteau! Plovili smo brodom koji je dobio tehničko odobrenje, ali je bio i ekološki prihvatljiv, što je bitno za dobivanje dozvole za plovidbu na Antarktiku, koji je upravo zahvaljujući Cousteauu velika zaštićena zona! Svi su snimci Calypsa digitalno dodani naknadno, a nažalost ćemo tako morati postupiti i s ribama u Mediteranu jer su neke vrste u proteklih 70 nestale ili postale iznimno rijetke.
Recimo nešto i o glazbi. Ponovno ste surađivali s Alexandreom Desplatom na jednostavnoj, ali čarobnoj glazbi…
   Smatram – a to sam mu i rekao – da je ovo najljepša glazba koju je za mene napisao. Kad vam skladatelj da takvu glazbu, to je dar… Alexandre je sjeo za klavir, pregledao scene iz filma i otkrio note pred mojim očima. Vrlo dirljivo. Shvatio je što želim u pogledu ozračja i emocija. Na kraju studijskog snimanja, ukrao sam mu notne zapise i dao ih djeci, koja sviraju klavir, da to nauče! Međutim, nisu oni još tako vješti…
Eto vas na kraju tog dugog putovanja na kojem ste kapetana Cousteaua godinama pratili. Kako će se kretati vaša ”Odiseja”?
   Najsretniji sam kad vidim da je film dotaknuo sve koji su ga dosad imali prilike vidjeti na jedna način kao i mene. Sjećam se trenutka kad sam dovršio konačni nacrt scenarija, koji sam u dahu napisao u tri tjedna. Radio sam neprestano i jednostavno sam počeo plakati… U takvom sam stanju bio pišući zadnje stranice. Nadam se da će gledatelji osjetiti tu emociju jer je ”Odiseja” film o vrlo jednostavnim temama koje su za većinu nas ključne – odnos s prirodom koja nas okružuje ili složeni obiteljski odnosi koje život katkada naruši. Ovo me iskustvo promijenilo i kao čovjeka. Već sam bio osjetljiv na pitanja ekologije, ali sad sam još više. Bioraznolikost, globalno zatopljenje… to će biti ključne teme narednih godina. O njima puno govorimo, ali malo djelujemo, premalo. I na kraju, snimanje je bilo toliko teško da mi je dalo nevjerojatnu snagu! Sigurno se utjecaj Cousteaua osjeti na svima: imao je iznimnu sposobnost da učini ono što su svi smatrali nemogućim… Mislim da smo ovim filmom i mi slijedili njegov primjer.

   Jacques Cousteau (1910 – 1997) legendarni je francuski oceanograf i istraživač podmorja koji je snimio 120 dokumentarnih filmova o tajnama mora i tako dao doprinos razumijevanju podvodnog svijeta. Zajedno s Louisom Malleom snimio je film ‘Svijet tišine’ (Le monde du silence) koji je 1956. godine osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, a zatim i nagradu Oscar. Cousteau je osvojio još dva Oscara i niz filmskih nagrada, ali većina ga pamti po dokumentarnom serijalu ‘Podvodni svijet Jacquesa Cousteaua’ (The Undersea World of Jacques Cousteau), koji je emitiran krajem 1960-ih. Zajedno s inženjerom Emileom Gagnanom, Cousteau je 1943. konstruirao prvi automatski spremnik sa stlačenim zrakom te je sudjelovao u kreiranju i usavršavanju druge ronilačke opreme, a za svoje je sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu dobio i odlikovanje Legije časti.

   Jacques Cousteau u Splitu 1977.  Prije točno četrdeset godina, 13. studenog 1977. godine Jacques Cousteau je održao konferenciju za novinare u knjižnici Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split. Povod njegovog obraćanja medijima bio je početak ispitivanja voda oko Kornata, u Bračkom kanalu te južno od Mljeta i oko Dubrovnika, u sklopu širih ispitivanja stupnja zagađenosti Sredozemnog mora u kojem su sudjelovale sve sredozemne zemlje. U ekipi slavnog istraživača, koja se na Jadranu zadržala do 18. studenog, bila su i trojica hrvatskih znanstvenika: mr. Ivo Kačić iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split, mr. Adam Benović iz istog Instituta, ali iz Odjela za biologiju mora Dubrovnik i Zoran Vučak iz tadašnjeg Hidografskog instituta Split (današnji Hrvatski hidrografski institut).

http://www.imdb.com/title/tt1659619/?ref_=fn_al_tt_2

DAN NEOVISNIH KINA 7. STUDENOG
   Filmska manifestacija Dan neovisnih kina, koju organizira Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača (Kino mreža) u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom, održat će se u utorak 7. studenog u 34 hrvatska kina. Obilježavajući na ovaj način ujedno i 3. rođendan Kino mreže gledatelji širom Hrvatske moći će pogledati  biografsku avanturu o životu Jacquesa Cousteaua Odisej s Lambertom Wilsonom i Audrey Tautou u glavnim ulogama.
   O manifestaciji: Filmskom manifestacijom Dan neovisnih kina Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača (Kino mreža) ove je godine odlučila proslaviti svoj treći rođendan u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom te ujedno započeti novo filmsko događanje kojim će se jednom godišnje pažnja posvetiti upravo značaju, vrijednosti i ulozi neovisnih kina u Hrvatskoj. Manifestacija je jedinstveno filmsko i kulturno događanje u cijeloj Hrvatskoj namijenjeno široj javnosti svih dobnih uzrasta, s naglaskom na jačanje i razvoj neovisnih kina te pokretanje nove kulturno-umjetničke i obrazovne ponude u lokalnim sredinama diljem Hrvatske te poticanje i podrška sredinama bez kina na pokretanje filmskih programa. Trogodišnji rad i angažman svih članova Kino mreže dosad su rezultirali brojnim uspješnim projektima na području umrežavanja neovisnih kinoprikazivača, razvoja filmske pismenosti i filmske publike. Naš doprinos želimo proslaviti upravo na datum osnivanja Kino mreže te publici tako pružiti prigodan jednodnevni filmski program u revitaliziranim starim gradskim kinima – institucijama s dugom tradicijom širenja medijske kulture.
Manifestaciju organizira Kino mreža uz financijsku potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, Zaklade Kultura nova i Grada Zagreba. Medijski pokrovitelj manifestacije je Journal.hr.
   O Kino mreži: Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača osnovana je 7. studenog 2014. kako bi se ojačao položaj neovisnih kina unutar filmske djelatnosti te kako bi pokrenuli i razvijali filmsku kulturu u svim njezinim oblicima diljem Hrvatske. Kino mreža danas broji 39 članova i 52 kina u 39 gradova i otoka diljem Hrvatske. Neovisni kinoprikazivači obavljaju javnu funkciju koja se temelji na njihovom statusu javnih ustanova, umjetničkih organizacija ili misiji koju su si zadali. Javna funkcija obuhvaća promociju filma kao umjetničkog rada, posredovanje filmske kulture u obrazovnim programima, kritički i refleksivni pristup te servisiranje prikazivačkih potreba lokalne filmske produkcije.

   Centralni događaj Dana neovisnih kina bit će u splitskoj Kinoteci Zlatna Vrata, 7.11. (utorak), s početkom u 20 sati. Riječ je o premijeri filma „Odisej“, a Split nije slučajno odabran za premijeru. Naime francuski film “Odisej” je dijelom sniman upravo na Hvaru (Hvar, Starigrad, Jelsa, uvala Jagodna, Pakleni otoci), Visu i Biševu. U jutarnjim satima 7.11. također u Splitu, održat će se i konferencija za medije u prostorijama splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo. Na njoj će biti govora o radu HAVC-a, samom filmu, poticajima stranim  produkcijama i dosadašnjim kulturnim i gospodarskim rezultatima sustava poticaja - posebno za Split i Dalmaciju.

Popis kina u kojima se održava manifestacija:
   KINO MEDITERAN BOL, CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC, KINO 30. SVIBNJA (DARUVAR), KINO SLOBODA (DUBROVNIK), KINO MEDITERAN HVAR, KINO MEDITERAN IMOTSKI, KINO IVANEC, KINO MEDITERAN JELSA, KINO MEDITERAN KOMIŽA, KINO VELEBIT (KOPRIVNICA), KINO MOSLAVINA (KUTINA), KINO MEDITERAN LASTOVO, DVORANA RELKOVIĆ (NOVA GRADIŠKA), KINO MAROF (POU NOVI MAROF), KINO NOVSKA, KINO URANIA (OSIJEK), KINO HRVATSKI DOM (PAKRAC), KINO DOM KULTURE GRADA PRELOGA, KINO VALLI (PULA), ART-KINO CROATIA (RIJEKA), KINO SAMOBOR, GRADSKO KINO SINJ, KINO DOM KULTURE KRISTALNA KOCKA VEDRINE (SISAK), KINO SLATINA, KINO KARAMAN (SPLIT), KINOTEKA ZLATNA VRATA (SPLIT), KINO MEDITERAN STARI GRAD, KINO ZELINA (SV. IVAN ZELINA), KINO GAJ (VARAŽDIN), KINO GORICA (VELIKA GORICA), KINO VODICE, KINO ZABOK, KINO EUROPA (ZAGREB), KINO KINOTEKA (ZAGREB)

 

 

WHO AM I – NIJEDAN SUSTAV NIJE SIGURAN

Who Am I-Kein System ist sicher, 2014.
20:00 sati



SUVREMENI NJEMAČKI FILM
Who Am I-Kein System ist sicher, 2014. Baran bo Odar, 102 m.
Scenarij:
Jantje Friese, Baran bo Odar
Uloge: Tom Schilling, Elyas M'Barek, Wotan Wilke Möhring, Antoine Monot Jr., Hannah Herzsprung
   Benjamin i Max su dva posve različita mladića, prvi je outsider a drugi karizmatičan i popularan u društvu. Ali njih veže jedan zajednički interes: hakiranje. Zajedno sa Maxovim prijateljima oni čine subverzivnu skupinu hakera koji se okupljaju pod imenom CLAY te izvode hakerske napade čisto iz zabave. Ali kad njihova skupina iznenada postane glavnom temom istrage Njemačke Tajne Službe i Europola, Benjamin i Max će se morati suočiti sa posljedicama svojih postupaka
http://www.imdb.com/title/tt3042408/?ref_=fn_al_tt_1

ČETVRTAK / 09.11.

SNAJPERISTICA

Bitva za Sevastopol, 2015.
17:30 sati



Bitva za Sevastopol, 2015. Sergey Mokritskiy, 110 min. UA/RU
Scenarij:
Maksim Budarin, Maksim Dankevich, Egor Odesov, Sergey Mokritskiy, Leonid Korin
Uloge: Yuliya Peresild, Joan Blackham, Vitaliy Linetskiy, Nikita Tarasov, Evgeniy Tsyganov
   Ratna biografska drama bavi se životnom pričom Ljudmile Pavličenko, te nam donosi detalje o tome kako se je ta mlada djevojka 1941. pridružila vojsci i postala vrsni snajperista zbog čega su ju Njemački oficiri proglasili najvećom prijetnjom i naredili da ju se smakne pod svaku cijenu. Film će se također pozabaviti činjenicom kako je upravo ona odigrala ključnu i herojsku ulogu u bitci za Sevastopol, ali i njezinim ljubavnim životom u tom opasnom okruženju...
   Za razliku od mnogo mladih snajperistica Sovjetske vojske, Ukrajinka Ljudmila Pavličenko (1916 - 1974) je bila vrstan strijelac i prije regrutacije. U vrijeme izbijanja rata bila je 4. godina na Kijevskom sveučilištu. Ruska vojska poslala je oko 2000 snajperistica na front, a preživjelo ih je oko 500. Pavlichenko je imala daleko najbolji ratni rekord, sa 309 potvrđenih ubojstva, uključujuću 36 neprijateljskih snajperista/ica. I to do 1942.! Povučena je sa fronta nakon što je ranjena. Zbog rezultata i rekorda poslana je na PR turneju po Kanadi i SAD-u s ciljem skupljanja potpore  za ratna ostvarenja i impresioniranje Saveznika. Ostatak rata provela je kao trenerica snajperista/ica i nije bila poslana na front. Dodijeljena joj je titula Ratnog heroja Sovjetskog Saveza. Nakon rata, završila je fakultet i postala povjesničarka te služila u Sovjetskom odboru za ratne veterane.
   Zvali su je „Gospođa Smrt“, a koristila je rusku Mosin-Nagant pušku s P.E.4 optikom i prvu pravu bitku osjetila je blizu grada Odese. Tijekom tih 2 i pol mjeseca zabilježila je 187 ubojstava. Nakon što se cijela armija morala premjestiti u blizinu Sevastopola, Lyudmila je u sljedećih 8 mjeseci uspješno skinula još 257 neprijateljskih vojnika. Na kraju rata priznata su joj 309 potvrđena pogotka, s tim da su 36 bili neprijateljski snajperisti. Njen najdulji duel s jednim njemačkim snajperistom potrajao je puna tri dana. Bila su to tri dana ležanja na hladnoći bez sklopljenog oka. Kasnije je rekla da je njena pobjeda bila vrlo jednostavna - Nijemac je napravio jedan korak previše i to ga je stajalo glave.
http://www.imdb.com/title/tt4084744/?ref_=fn_al_tt_1

UBOJSTVO SVETOG JELENA

The Killing of a Sacred Deer, 2017.
20:00 sati



The Killing of a Sacred Deer, 2017. Yorgos Lanthimos, 109 min. UK/EI
Scenarij:
Ed Guiney i Yorgos Lanthimos
Uloge: Colin Farrell, Nicole Kidman, Barry Keoghan, Raffey Cassidy, Sunny Suljic, Alicia Silverstone, Bill Camp
   Steven je eminentni kardiolog, u braku sa Annom, cijenjenom oftamologinjom. Bogati su, sretni i zadovoljni svojim obiteljskim životom koji čini njihovo dvoje djece, 14-godišnja Kim i 12-godišnji Bob. Steven održava prijateljstvo sa Martinom, 16-godišnjakom koji živi bez oca, te brine o njemu. Njihov odnos doživljava mračan preokret kada Steven upoznaje Martina sa svojom obitelji nakon čega njihov život postupno postaje metež u kojem je Steven prisiljen na šokantno žrtvovanje ili će, u suprotnom, izgubiti sve. ..
   „Ubojstvo svetog jelena“ premijerno je prikazan ove godine u Cannesu gdje je osvojio nagradu za najbolji scenarij. „Ovo je zapravo obiteljski film“... „Ne, čekajte, ovo je film o obitelji, ispričavam se“. Tako je grčki redatelj Yorgos Lanthimos započeo konferenciju za novinare u Cannesu. Doista, film „The Killing of a Sacred Deer“ je sve samo ne obiteljski. On je šokantan i uznemirujuć film kojeg je kritika slavila kao kandidata za Zlatnu palmu. Ovaj film, zaključak je većine, bolji je od Lanthimosovog prethodnog „Lobster“ u kojem je Farrell također glumio glavnu ulogu. A „Lobster“ je bio jako dobar... (www.nacional.hr)
   Intenzivno, snažno, uznemirujuće (Screen Daily)
   Neobuzdana saga o osveti (The Guardian)
   Otrovno zabavno (The Telegraph)
   Jedna od najboljih glumačkih izvedbi Nicole Kidman u njenoj karijeri (The Skinny)
   Opasno vrtoglavo...Colin Farrell je savršen (The Upcoming)
   Ubojstvo svetog jelena je nevjerojatno zabavan podsjetnik da se pravi horor zapravo odvija između četiri obiteljska zida (Los Angeles Times)
   Yorgos Lanthimos radi ono što želi – a mi smo svi bogatiji zbog toga, čak i kada nas prolazi nelagodna jeza (The Wrap)
   S ujednačeno izvanrednim ulogama i Lanthimosovim zadivljujućim smislom za detalje i kompoziciju, ovo je jedan od nezaboravnih filmova godine. (RogerEbert.com)
   Najrazbacaniji, najsabraniji i najjezovitiji film Yorgosa Lanthimosa dosad (IndieWire)

http://www.imdb.com/title/tt5715874/?ref_=fn_al_tt_1

PETAK / 10.11.

UBOJSTVO SVETOG JELENA

The Killing of a Sacred Deer, 2017.
17:30 sati



The Killing of a Sacred Deer, 2017. Yorgos Lanthimos, 109 min. UK/EI
Scenarij:
Ed Guiney i Yorgos Lanthimos
Uloge: Colin Farrell, Nicole Kidman, Barry Keoghan, Raffey Cassidy, Sunny Suljic, Alicia Silverstone, Bill Camp
   Steven je eminentni kardiolog, u braku sa Annom, cijenjenom oftamologinjom. Bogati su, sretni i zadovoljni svojim obiteljskim životom koji čini njihovo dvoje djece, 14-godišnja Kim i 12-godišnji Bob. Steven održava prijateljstvo sa Martinom, 16-godišnjakom koji živi bez oca, te brine o njemu. Njihov odnos doživljava mračan preokret kada Steven upoznaje Martina sa svojom obitelji nakon čega njihov život postupno postaje metež u kojem je Steven prisiljen na šokantno žrtvovanje ili će, u suprotnom, izgubiti sve. ..
   „Ubojstvo svetog jelena“ premijerno je prikazan ove godine u Cannesu gdje je osvojio nagradu za najbolji scenarij. „Ovo je zapravo obiteljski film“... „Ne, čekajte, ovo je film o obitelji, ispričavam se“. Tako je grčki redatelj Yorgos Lanthimos započeo konferenciju za novinare u Cannesu. Doista, film „The Killing of a Sacred Deer“ je sve samo ne obiteljski. On je šokantan i uznemirujuć film kojeg je kritika slavila kao kandidata za Zlatnu palmu. Ovaj film, zaključak je većine, bolji je od Lanthimosovog prethodnog „Lobster“ u kojem je Farrell također glumio glavnu ulogu. A „Lobster“ je bio jako dobar... (www.nacional.hr)
   Intenzivno, snažno, uznemirujuće (Screen Daily)
   Neobuzdana saga o osveti (The Guardian)
   Otrovno zabavno (The Telegraph)
   Jedna od najboljih glumačkih izvedbi Nicole Kidman u njenoj karijeri (The Skinny)
   Opasno vrtoglavo...Colin Farrell je savršen (The Upcoming)
   Ubojstvo svetog jelena je nevjerojatno zabavan podsjetnik da se pravi horor zapravo odvija između četiri obiteljska zida (Los Angeles Times)
   Yorgos Lanthimos radi ono što želi – a mi smo svi bogatiji zbog toga, čak i kada nas prolazi nelagodna jeza (The Wrap)
   S ujednačeno izvanrednim ulogama i Lanthimosovim zadivljujućim smislom za detalje i kompoziciju, ovo je jedan od nezaboravnih filmova godine. (RogerEbert.com)
   Najrazbacaniji, najsabraniji i najjezovitiji film Yorgosa Lanthimosa dosad (IndieWire)

http://www.imdb.com/title/tt5715874/?ref_=fn_al_tt_1

PUTOVANJE VREMENOM - PUT ŽIVOTA

Voyage of Time: Life's Journey, 2016.
20:00 sati



Voyage of Time: Life's Journey, 2016. Terrence Mallick, 90 min. US
   „Voyage of Time“ jedinstveno je slavlje života na Zemlji i grandiozne povijesti svemira, koji publiku vodi na putovanje beskrajem, ali na intiman i osoban način, sve od eona iz Velikog praska, ere dinosaura pa do današnjeg svijeta u kojem živimo i izvan njegovih granica... Filmski mozaik od nevjerojatnih, inspirativnih fotografija odvest će nas u samo srce monumentalnih događaja koje još nikad nismo doživjeli - od rođenja zvijezda i galaksija do eksplozije raznolikih oblika života na Zemlji, uključujući i ljudska bića. Ova je kozmičko iskustvo, filmska himna prirodi, životu oko nas te znanstvenim otkrićima - u kojem se svi elementi spajaju u Malickov najoriginalniji film dosad.
   Malickova kozmička poema, koja je više artističkog i meditativnog karaktera negoli edukativnog, poslastica je za sve fanove ovog redatelja... (Adnan Bajrović, www.ziher.hr)
   Veličanstveni dokumentarac koji će postati mjerilo za filmove koji se bave poviješću svemira (Hollywood Reporter)
   Najmoćniji i vizualno najsuperiorniji film od "Odiseje u svemiru" Stanleyja Kubricka (Seattle Times)
   Blagdan za oči i melem za dušu u ovim bijesnim, izazovnim vremenima (Los Angeles Times)
   Poetičan prikaz evolucije Zemlje (Globe and Mail)

http://www.imdb.com/title/tt1945228/?ref_=fn_al_tt_1

SUBOTA / 11.11.

ODISEJ

L'odyssée / The Odyssey, 2016.
17:30 sati



7.11. DAN NEOVISNIH KINA
L'odyssée / The Odyssey, 2016. Jérôme Salle, 124 min. FR/BE
Scenarij:
Laurent Turner i Jérôme Salle
Uloge: Lambert Wilson, Audrey Tautou, Pierre Niney
   Ljeto je  1946. godine. Obitelj Cousteau – Jacques, njegova supruga Simone te Philippe i Jean-Michel, njihovo dvoje djece – žive u prekrasnoj kući na obali Sredozemnog mora. Po danu rone, a po noći promatraju zvijezde. Ovo je pravi raj na Zemlji. No, Jacques nije nikada zadovoljan. On živi za pustolovinu te vjeruje u moć napretka. Uz pomoć svog izuma akvalunga nabavlja plovilo Calypso i okuplja avanturiste slobodnog duha te je spreman oploviti svjetske oceane. Deset godina kasnije, nakon povratka iz internata (u kojeg su ga poslali zajedno sa Jean-Michelom) Philippe susreće oca koji se sasvim promijenio – sada je slavan te sanja megalomanske snove o izgradnji podvodnih gradova. Jacques još uvijek ne primjećuje, ali Philippe je već shvatio kako napredak i zagađenje stvaraju otpad pomorskom svijetu. Usprkos međusobnoj ljubavi i divljenju, nasilan sukob između ove dvojice strastvenih muškaraca je neizbježan. No, na najvećoj zajedničkoj pustolovini, tijekom koje će na Calypsu otići na Antarktiku, ponovno će se zbližiti – prije nego što se desi strašna nesreća.  

   Film je sniman u rujnu 2015.  na dalmatinskim otocima i lokacijama (Hvar, Vis, Biševo, Stari Grad, Jelsa, uvala Jagodna i Pakleni otoci) ispod i iznad površine mora. "'Prvi se dio filma odvija na lokaciji koju nazivam 'izgubljenim rajem': na jednom dijelu mediteranske obale na kojem nema ni traga betona, a to više u Francuskoj ne postoji. Hrvatski otoci izgledaju poput naše južne obale četrdesetih… Nisam prije znao da to postoji i to nam je omogućilo prekrasnu scenografiju koja je i dalje bila u netaknutom stanju.'' (Jérôme Salle, redatelj filma "Odisej")
   
Intervju s redateljem Jérômeom Salleom
Prije nego što ste došli na ideju o snimanju filma o ovoj temi, kakve vam je asocijacije budilo ime Cousteau?

   Vraćalo me u djetinjstvo… Odrastao sam na jugu Francuske, moji su roditelji imali jedrilicu i često smo jedrili ondje gdje je Cousteau u početku ronio, oko Embieza, Porquerollesa, svih tih otoka u regiji Var. Također se sjećam da su se njegovi dokumentarci prikazivali na TV-u. Od samog su početka taj čovjek i njegovo djelo bili povezani s mojim životom…
Projekt se prilično dugo pripremao – na to ćemo se još vratiti – no kako ste došli na tu ideju?
   Sve je počelo s jednim od moje djece. Kod kuće sam spominjao Cousteaua i shvatio da moj sin nema pojma o kome govorim. Nije ništa znao o Cousteauu, nikad nije čuo za njegove filmove ni za Calypso, niti da je posada nosila crvene kape! Bilo mi je to nevjerojatno jer je kapetan Cousteau za moju generaciju bio gotovo poput Isusa, jedan od najslavnijih ljudi na svijetu… Nakon što sam o tome razgovarao s drugim ljudima, shvatio sam da tone u zaborav kad je riječ o ljudima mlađima od 20, pa čak i onima mlađima od 30 godina. I tako sam počeo proučavati što se o njemu piše – na internetu, u knjigama. Ponovno sam pogledao dokumentarce i preplavila me strahovita nostalgija za djetinjstvom. Također sam primijetio da se osim "The Life Aquatic" Wesa Andersona nijedan film nije uhvatio u koštac s iznimnim životom ovog čovjeka… Počeo sam polako opažati detalje i ubrzo osjetio da ga obavija određeni veo tajnovitosti: vrlo se malo zapravo znalo o Jacques-Yvesu Cousteauu. U svakom je trenutku imao potpunu kontrolu nad svojim snimkama kada se snimao s posadom, ali nikad nijedan intiman detalj o sebi nije otkrio.
Pretpostavljam da je sljedeći problem bio odabir perspektive za priču koju ste željeli ispričati s obzirom na tako bogat a tajnovit život….
   Apsolutno, i baš mi je bilo teško zato što sam u međuvremenu režirao dva filma, "Largo Winch" i "Zulu". Nekoliko mi je godina trebalo za scenarij kojim bih bio zadovoljan… Laurent Turner, suscenarist filma, i ja pročitali smo sve što se o Cousteauu napisalo, zatim se sastali s dvoje ljudi koji su ga poznavali jer zbog svih sivih područja koja su ga okruživala nisam uspio spoznati tko je on zapravo bio – čovjek koji je u jednome životnom vijeku proživio nekoliko života… Najprije smo morali žestoko zadrijeti u istraživačko novinarstvo i tek se nakon toga primili pisanja scenarija. Smatrao sam da je scenarij dobar – u smislu da smo dobili dobre povratne reakcije – ali svejedno sam osjećao blagu frustraciju. Pristup je bio previše klasičan, previše biografski. Mislim da mi je susret s glumcima omogućio da ga dalje razvijem. Pierre Niney, s kojim sam htio raditi, dao je podstreh mojoj ideji da se više prostora da ulozi Philippea Cousteaua, jednog od Cousteauovih sinova. U tom su se trenutku oprečne naravi Philippea i njegova oca odjednom učinile kao očit temelj priče… I tako sam napisao sasvim novu verziju scenarija i izostavio prvi dio o Cousteauovim mladim danima. Tako sam mogao ponuditi ulogu Lambertu Wilsonu, koji je srećom gotovo odmah pristao. Scenarij sam ponovno napisao gotovo u cijelosti, ali ipak sam ga uspio napisati u samo tri tjedna. Zahvaljujući novoj perspektivi, najedanput sam stekao vrlo jasnu ideju o priči koju želim ispričati. Međutim, moram naglasiti da je to bilo moguće jedino zahvaljujući napornome radu koji smo Laurent i ja godinama ulagali! Radio sam već dugo kao scenarist i predobro sam znao kako lako autori ranih verzija padnu u zaborav iako je to zasigurno najteži dio posla. Uživao sam u radu s Laurentom, ali mislim da mi je za ponovno pisanje bilo potrebno da mu se sam posvetim.
Dva su, međutim, aspekta Cousteauova života zbog kojega sigurno niste lako odlučili upustiti se u snimanje filma: njegova obitelj i njegovo nasljeđe…
   Što se ovoga prvog tiče, istina je da je Jean-Michel Cousteau još živ, baš kao i Philippeova djeca. Sa svima sam se susreo još u povojima projekta i jasno im dao do znanja što želim napraviti i kako to mislim učiniti. Rekao sam im i da to neće biti dokumentarac, već igrani film, kinematografski uradak namijenjen zabavi. Obitelj Cousteau, a čak i oni koji su s njime radili, stoga ne trebaju očekivati hagiografiju. Rekao sam im: ”Ne zaboravite da ovaj film nije primarno namijenjen vama, već gledateljima koji nisu dobro upoznati s temom”… Cousteauov status ikone nije me previše zabrinjavao: to nije tema filma iako smo dakako pokazali njegovu svjetsku slavu i njegov utjecaj na zaštitu okoliša potkraj života…
Istina je da je ”Odiseja” ponajprije portret čovjeka, koji prikazuje njegove sumnje, mane, slabosti, oprečnosti…
   Da, i to me se najviše dojmilo kad sam razgovarao s ljudima koji ga nikada nisu upoznali: kako se njihov dojam o njemu može u potpunosti razlikovati. Postoje oni koji ga vole i koji su zadivljeni njime, a ima i onih koji ga katkada mrze, a često i ne znaju ništa o njemu. Neki ga zamjenjuju s bratom Pierre-Antoineom Cousteauom. Jacques-Yves dobitnik je Legije časti zbog rada u Pokretu otpora iako je u svojoj srži, kao i Giono, rat smatrao apsurdnošću koja ga gotovo i nije zanimala. Drugi su ga, poput Gérarda Mordillata, okrivljavali za ubijanje kitova i za nepoštovanje prema prirodi u ranoj fazi karijere. Međutim, to je upravo ono što je zanimljivo u vezi s Cousteauom: evolucija njegova odnosa prema prirodi. Riječ je o čovjeku koji je u pogledu čovjekova odnosa s prirodom savršeno utjelovio dvadeseto stoljeće. Četrdesetih je godina bez ikakvih ograničenja lovio pod vodom, zahvaljujući regulatoru ronjenja Aqua-Lung koji je izumio zajedno s Emileom Gagnanom, inženjerom iz tvrtke Air Liquide. Pedesetih je potom radio s naftnim kompanijama i skupljao uzorke za odabir lokacija za buduće bušotine! No sve treba vratiti u kontekst. U to se doba čovjek smatrao svemoćnim, a prirodu je trebalo ukrotiti i njezine resurse crpjeti bez razmišljanja. Nitko tada nije mislio da će planet biti ugrožen. Cousteau je kasnije među prvima postao svjestan te opasnosti te je postao jedan od prvih ekologa. Međutim, nikad nije pokušao prikriti stare greške i to mu uistinu ide u prilog! Naprimjer, mnogi su htjeli da uredi novu verziju ”Tihog svijeta” kako bi se izrezale šokantne scene masakra kitova. On je to odbio smatrajući da film treba ostati takav kakav jest, da treba dokazati užase koje je čovjek u to vrijeme činio – uključujući njega samog.
Osjećate li kakvu privrženost prema njemu?
   Da, naravno… No više od svega, baš kao i svi koji su s njime radili, prema Cousteau osjećam divljenje. Riječ je o čovjeku koji je proživio mnoštvo različitih života, koji je prevladao nezamislive prepreke, koji je u mnogo prilika pokazao istinsku tjelesnu odvažnost. Izrazito kreativan čovjek, a ujedno i sjajan umjetnički direktor koji je znao kako ispričati priču te bio dovoljno talentiran da za svoju posadu odabere crvene kape i crna odijela sa žutim prugama… Njegovi su ljudi bili skloni prema njegovoj supruzi Simone, takozvanoj šefici Calypsa, ali svojem su se kapetanu divili…
   Za projekt ovakvog opsega, koji se snimao u mnogim dijelovima svijeta, potreban je priličan budžet. Kako je izgledala potraga za financiranjem?
   Bio je to pravi pakao! Od svih filmova koje sam snimio, ovaj mi je bilo najteže financirati… Za francuski je film, dakako, riječ o ogromnom budžetu, no filmu uvijek treba više! Moram istaknuti da je ”Odiseja” rezultat svačijeg ulaganja, a pritom mislim na sve koji su financijski sudjelovali u filmu: ponajprije glumaca, ali i producenata, i naravno mojega. Svi smo htjeli da se ovaj film ostvari. Na kraju smo se šalili da to radimo radi planeta! I nitko to nije radio zbog novca. Štoviše, na kraju nismo imali novca da snimimo neke podvodne scene koje su nam bile potrebne, uključujući jednu s kitom. Mojih je četvero producenata, Nathalie Gastaldo Godeau, Marc Missonnier, Philippe Godeau i Olivier Delbosc, imalo razumijevanja za to i podržali su me iako su se upustili u pravi financijski rizik. Zahvaljujem im na tome, to se ne događa često.
Mislite li da će zahvaljujući ovom filmu Cousteau postati poznat u cijelom svijetu?
   Cousteau je već poznat u cijelom svijetu! I to već odavno! Ne treba njemu ovaj film. Stvar je u tome da mladi ne znaju toliko o njemu koliko znaju njihovi roditelji i bake i djedovi pa će ga nova generacija imati priliku otkriti. I to je sjajno! Ne samo u Francuskoj jer mislim da je film prodan u mnogim drugim zemljama.
Snimali ste u brojnim zemljama: Hrvatskoj, Južnoj Africi, Antarktici i na Bahamima… Kako ste odabrali ta prirodna područja da se uklope u Cousteauov stvarni život?
   Prvi se dio filma odvija na lokaciji koju nazivam ”izgubljenim rajem”: na jednom dijelu mediteranske obale na kojem nema ni traga betona, a to više u Francuskoj ne postoji. Hrvatski otoci izgledaju poput naše južne obale četrdesetih… Nisam prije znao da to postoji i to nam je omogućilo prekrasnu scenografiju koja je i dalje bila u netaknutom stanju. ”Zulu” sam snimao u Južnoj Africi i naišao sam na jedan brod, koji nije bio vjerna replika Calypsa, ali je bio iste vrste i iz istog razdoblja. To mi je bio dovoljan razlog za odlazak onamo, a pomogla je i činjenica da je ta zemlja fantastična za filmaše jer postoje različiti krajolici te tamo rade vrlo stručni tehničari. Što se Antarktika tiče, imao sam snažnu volju otići onamo, ponajprije zbog umjetničkih razloga jer se ondje odvila Cousteauova konačna bitka, gdje je 1998. uspio postići da svjetski čelnici potpišu moratorij na industrijsko crpljenje resursa u toj regiji do 2048.
Uspiju li redatelji uživati u trenutku sreće što snimaju na takvim mjestima barem iz vizualne perspektive?
   Naravno: već je i mogućnost da snimimo ovaj film bila nevjerojatna sreća! Štoviše, svi smo se na kraju osjećali pomalo depresivno… ”Odiseja” je bila takva avantura, u svakom smislu te riječi, i iz nje smo izašli drukčiji, i kao ljudi i kao umjetnici. Šanse da ćemo takvu avanturu ponovno iskusiti iznimno su male. Što se Antarktika tiče, tamo smo putovali na kraju snimanja i sve sam upozorio na to da će nas biti 12 uz liječnika i pilota i da ćemo živjeti u vrlo teškim uvjetima. Glumci i tehničar dijelili su kućice od 5 četvornih metara, po dvoje u svakoj kućici… I bili smo neprestano zajedno! Bilo je znatno drukčije od uobičajenih uvjeta snimanja, no taj je dio svijeta tako iznimno lijep da nas je vratio osnovama na neobjašnjiv način! Osim jednoga dana kad nas je zadesila strašna oluja i vjetar koji je puhao 140 km/h, svi smo uživali u svakoj minuti putovanja.
U filmu postoje i neke predivne scene poput baleta morskih pasa…
   Da, to su posve jedinstveni trenuci, ludi… Sjećam se kako smo jedne večeri na Antarktiku proveli noć u zaljevu zvanom Paradise Harbour. Vjetar je napokon jenjao, a more se sasvim umirilo zbog iznimno niskih temperatura. Bilo je jedan poslije ponoći, a sunce koje u to doba na tim geografskim širinama nikad ne zalazi nalazilo se nisko na horizontu. Svjetlost je bila čarobna. Nismo mogli prestati snimati, čak i nakon što smo bez prestanka snimali 16-17 sati! Bio je to jedinstven prizor nevjerojatne ljepote, štoviše prilično neopisiv, a mi smo ga pokušali uloviti kamerom… To je jedna od posljednjih divljina na Zemlji, a mi smo samo bili u prolazu: bio je to iznimno snažan trenutak. Spomenuli ste morske pse, a to je također bilo jednako dojmljivo! Kad se nađete oči u oči s tigrastim morskim psom od četiri i pol metra, uhvati vas isti ludi, zadivljujući osjećaj!
Govorit ćemo sad o vašim glumcima, počevši od kapetan Cousteaua, to jest Lamberta Wilsona…
   Jako volim raditi s Lambertom i mislim da ćemo ubrzo opet zajedno raditi. Kao glumac ima sve kvalitete koje cijenim kod Anglosaksonaca: mješavinu talenta, skromnosti i poštovanja prema timu. Riječ je o čovjeku iznimne moralne inteligencije i izrazite velikodušnosti… Cousteau je bio težak lik, ali Lambert je toliko drag da sam ga mogao navesti na vrlo grube scene, a da njegov lik ne postane omražen! Odiše dobrotom… Vrlo sam sretan što sam ga upoznao i znam da je idealan odabir za lik Cousteaua…
I proživio je iznimnu tjelesnu preobrazbu kako bi izgledao kao Cousteau…
   Stalno sam promatrao kako pati tijekom snimanja: nije jeo ni pio gotovo ništa, držao se drakonske dijete i sveo se na kost i kožu… Lambert je cijelo vrijeme gladovao, no to je bila cijena da postane Cousteau. Moram istaknuti da na početku nije tipom tijela odgovarao Cousteau: upravo je njegova mršavost i krhkost ta koja je stvorila iluziju.
Jedan će lik u filmu šira javnost tek sada upoznati kako treba: Simone, prvu suprugu Jacques-Yvesa Cousteaua, istinsku dušu Calypsa. Audrey Tatou sjajno tumači njezin lik…
   Lik Simone ključan je za priču i mislim da je Audrey, krasna, inteligentna glumica, to odmah shvatila. Kad smo se upoznali, rekla mi je da se osjeća bliskom Simone, a stvarno imaju mnogo toga zajedničkog. Obje su istinske Francuskinje: neovisne, pomalo buntovne i bez ikakvih zadrški mogu sjediti za ogromnim stolom s desetkom muškaraca! Audrey također voli more – pravi je morski vuk. Promatrao sam je tijekom oluje na Antarktiku: vjetar je bio jači od 80 čvorova, a ona nije ni trepnula, bila je posve mirna. Od početka imam dojam da je uloga Simone za nju samorazumljiva. Usto, Audrey me zadivila tehnikom i emocijama koje je uspjela prenijeti posve vjerno, nakon samo nekoliko pokušaja, i upravljati njima a da ni u jednom trenutku ne naslutimo tehniku u pozadini.
Film govori i o dva Cousteauova sina. Pierre Niney je u ulozi Philippea, važnog lika na kojeg se priča na kraju usredotočuje.
   Upoznao sam Pierrea prije nego što se "Yves Saint Laurent" počeo prikazivati nakon što sam ga vidio u filmu "Comme des frères" Huga Gelina. Ponudio sam mu ulogu Philippea, koja je u to vrijeme bila znatno manja, i on je pristao… Pierre je uz projekt vezan od početka, kada smo za ulogu Cousteaua razmatrali Adriena Brodyja, a zatim i Romaina Durisa. Bio je vrlo vjeran projektu unatoč svim poteškoćama! Štoviše, kad smo zajedno snimali zadnji dio, na palubi broda koji nas je vozio prema Antarktiku, zagrlili smo se. Toliko smo dugo razgovarali o ”Odiseji”, naročito o tom putovanju na Antarktiku na kraju snimanja, i eto nas, konačno smo uspjeli! Pierre je divan glumac koji ima važnu značaju: istinski osjećaj za narativnost. Mislim da će ga znati iskoristiti kad se počne baviti režijom, a sigurno jednog dana hoće… To je dar koji ima već kao glumac te razumije određene scene bez potrebnog naglašavanja replika; zna gledatelju dopustiti da protumači priču ili emociju koju njegov lik u tom trenutku osjeća. Ima tu vještinu, tu zrelost unatoč mladosti. Iako, već mu je 27, nije ni on više tako mlad!
Cousteauov je drugi sin Jean-Michel. Manja uloga, ali ključna za kraj filma, a nju ste prepustili Benjaminu Lavernheu...
   Benjamina sam otkrio  u filmu "Radiostars" i oduševio se i otad ga pratim. Kad smo tražili glumca za ulogu Jean-Michela, sjetio sam se njega i bio sam sretan što je pristao jer nije riječ o većoj ulozi, međutim ona je ključna za priču. Svidjelo mi se što će glumiti nasuprot Pierrea: radili su zajedno u Comédie-Française, zamjenjivali jedan drugoga u ”Talijanskome slamnatom šaširu”. U stvarnom su životu uistinu bliski poput braće.
To su ta četiri glavna lika, a uz njih ste uspjeli izgraditi posadu s izrazito uvjerljivim licima i tjelesnim pojavama…
   U prvom dijelu filma vidimo "Les Mousquemers", trojac koji čine Jacques- Yves Cousteau, Philippe Tailliez i Frédéric Dumas, koji su prve filmove pod vodom snimili početkom četrdesetih. U filmu ih glume Laurent Lucas i Olivier Galfione: trebaju mi dobri glumci, naravno, ali trebaju mi i muškarci koji u odijelima izgledaju poput pravih ronilaca! Laurent i Olivier također su naporno radili na tjelesnoj spremi kako bi to postigli… Za posadu Calypsa uglavnom sam angažirao južnoafričke glumce koji žive u Cape Townu, ali su čuli za Cousteaua i bili su vrlo motivirani da se pridruže avanturi. Dao sam im gomile stranica priča i fotografija broda i muškaraca koji su na njemu plovili. Svaki od njih imao je opis svojeg lika i uloge na brodu – čak i oni koji nisu imali dijaloge. Rekao bih da se na ekranu vidi kako se posada mijenja i kako svi točno znaju što rade… Rad mornara stanje je uma, način života.
Jeste li u kontaktu s obitelji Cousteau?
   Jesam, naravno. Sa svima sam u nekom trenutku kontaktirao. Jan, Philippeova udovica, posjetila je set. Upoznao sam je prije tri-četiri godine u Washingtonu, gdje živi. Bili smo na ručku, govorila mi je o svojem životu i o suprugu koji je umro dok je bila trudna s drugim djetetom… Dok sam je slušao kako govori i vidio kako plače gotovo 40 godina nakon suprugove smrti, shvatio sam da je priča o njezinu životu i ljubavi toliko lijepa da Philippeova uloga mora imati veću prisutnost u filmu… Philippe Cousteau imao je značajke pravog filmskog heroja, a takav je bio i njegov tragični kraj. Kad vidim koliko osoba s prezimenom Cousteau imam u svojem imeniku, rekao bih da ih je više nego moje obitelji!
Spomenuli ste Calypso: posvetimo se malo više tom brodu koji je središnji dio filma i nije samo dio scenografije. Zapravo je punopravni lik…
   Snimanje na brodu je pravi pakao! Sve je komplicirano. Englezi lijepo kažu (a ja ću se složiti jer imam i ja brodić): kad si vlasnik broda, doživiš dva lijepa dana – dan kad ga kupiš i dan kad ga prodaš. Ali unatoč svemu, obožavam taj brod koji sam spazio još prije nekoliko godina. Moj produkcijski dizajner Laurent Ott napravio je sjajan posao, baš kao i kamerman Matias Boucard, s kojim sam prvi put radio i kojemu je to bio tek drugi film… Mislim da je odabir ekipe vrlo važan za redatelja. Nastojim biti vjeran i ne bih ovu zahtjevnu avanturu preživio bez raznih glavnih tehničara, a s većinom radim već godinama i prate me diljem svijeta. Montažer Stan Collet, moja prva pomoćnica Carine Sarfati, koja je sa mnom bila već na prvom filmu, “Anthonyju Zimmeru”. I naravno, Laurent Ott i Matias Boucard – novi u ekipi.
Jeste li tim brodom plovili na Antarktik?
   Ne, zato što drvenim brodovima ne možete ploviti jer ne bi izdržali pritisak leda. To je zapravo gotovo ubilo Cousteaua i njegovu posadu na Calypsu jer nije bio prilagođen ekstremnim uvjetima Antarktika. Nisam ja odvažan kao Cousteau! Plovili smo brodom koji je dobio tehničko odobrenje, ali je bio i ekološki prihvatljiv, što je bitno za dobivanje dozvole za plovidbu na Antarktiku, koji je upravo zahvaljujući Cousteauu velika zaštićena zona! Svi su snimci Calypsa digitalno dodani naknadno, a nažalost ćemo tako morati postupiti i s ribama u Mediteranu jer su neke vrste u proteklih 70 nestale ili postale iznimno rijetke.
Recimo nešto i o glazbi. Ponovno ste surađivali s Alexandreom Desplatom na jednostavnoj, ali čarobnoj glazbi…
   Smatram – a to sam mu i rekao – da je ovo najljepša glazba koju je za mene napisao. Kad vam skladatelj da takvu glazbu, to je dar… Alexandre je sjeo za klavir, pregledao scene iz filma i otkrio note pred mojim očima. Vrlo dirljivo. Shvatio je što želim u pogledu ozračja i emocija. Na kraju studijskog snimanja, ukrao sam mu notne zapise i dao ih djeci, koja sviraju klavir, da to nauče! Međutim, nisu oni još tako vješti…
Eto vas na kraju tog dugog putovanja na kojem ste kapetana Cousteaua godinama pratili. Kako će se kretati vaša ”Odiseja”?
   Najsretniji sam kad vidim da je film dotaknuo sve koji su ga dosad imali prilike vidjeti na jedna način kao i mene. Sjećam se trenutka kad sam dovršio konačni nacrt scenarija, koji sam u dahu napisao u tri tjedna. Radio sam neprestano i jednostavno sam počeo plakati… U takvom sam stanju bio pišući zadnje stranice. Nadam se da će gledatelji osjetiti tu emociju jer je ”Odiseja” film o vrlo jednostavnim temama koje su za većinu nas ključne – odnos s prirodom koja nas okružuje ili složeni obiteljski odnosi koje život katkada naruši. Ovo me iskustvo promijenilo i kao čovjeka. Već sam bio osjetljiv na pitanja ekologije, ali sad sam još više. Bioraznolikost, globalno zatopljenje… to će biti ključne teme narednih godina. O njima puno govorimo, ali malo djelujemo, premalo. I na kraju, snimanje je bilo toliko teško da mi je dalo nevjerojatnu snagu! Sigurno se utjecaj Cousteaua osjeti na svima: imao je iznimnu sposobnost da učini ono što su svi smatrali nemogućim… Mislim da smo ovim filmom i mi slijedili njegov primjer.

   Jacques Cousteau (1910 – 1997) legendarni je francuski oceanograf i istraživač podmorja koji je snimio 120 dokumentarnih filmova o tajnama mora i tako dao doprinos razumijevanju podvodnog svijeta. Zajedno s Louisom Malleom snimio je film ‘Svijet tišine’ (Le monde du silence) koji je 1956. godine osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, a zatim i nagradu Oscar. Cousteau je osvojio još dva Oscara i niz filmskih nagrada, ali većina ga pamti po dokumentarnom serijalu ‘Podvodni svijet Jacquesa Cousteaua’ (The Undersea World of Jacques Cousteau), koji je emitiran krajem 1960-ih. Zajedno s inženjerom Emileom Gagnanom, Cousteau je 1943. konstruirao prvi automatski spremnik sa stlačenim zrakom te je sudjelovao u kreiranju i usavršavanju druge ronilačke opreme, a za svoje je sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu dobio i odlikovanje Legije časti.

   Jacques Cousteau u Splitu 1977.  Prije točno četrdeset godina, 13. studenog 1977. godine Jacques Cousteau je održao konferenciju za novinare u knjižnici Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split. Povod njegovog obraćanja medijima bio je početak ispitivanja voda oko Kornata, u Bračkom kanalu te južno od Mljeta i oko Dubrovnika, u sklopu širih ispitivanja stupnja zagađenosti Sredozemnog mora u kojem su sudjelovale sve sredozemne zemlje. U ekipi slavnog istraživača, koja se na Jadranu zadržala do 18. studenog, bila su i trojica hrvatskih znanstvenika: mr. Ivo Kačić iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split, mr. Adam Benović iz istog Instituta, ali iz Odjela za biologiju mora Dubrovnik i Zoran Vučak iz tadašnjeg Hidografskog instituta Split (današnji Hrvatski hidrografski institut).

http://www.imdb.com/title/tt1659619/?ref_=fn_al_tt_2

DAN NEOVISNIH KINA 7. STUDENOG
   Filmska manifestacija Dan neovisnih kina, koju organizira Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača (Kino mreža) u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom, održat će se u utorak 7. studenog u 34 hrvatska kina. Obilježavajući na ovaj način ujedno i 3. rođendan Kino mreže gledatelji širom Hrvatske moći će pogledati  biografsku avanturu o životu Jacquesa Cousteaua Odisej s Lambertom Wilsonom i Audrey Tautou u glavnim ulogama.
   O manifestaciji: Filmskom manifestacijom Dan neovisnih kina Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača (Kino mreža) ove je godine odlučila proslaviti svoj treći rođendan u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom te ujedno započeti novo filmsko događanje kojim će se jednom godišnje pažnja posvetiti upravo značaju, vrijednosti i ulozi neovisnih kina u Hrvatskoj. Manifestacija je jedinstveno filmsko i kulturno događanje u cijeloj Hrvatskoj namijenjeno široj javnosti svih dobnih uzrasta, s naglaskom na jačanje i razvoj neovisnih kina te pokretanje nove kulturno-umjetničke i obrazovne ponude u lokalnim sredinama diljem Hrvatske te poticanje i podrška sredinama bez kina na pokretanje filmskih programa. Trogodišnji rad i angažman svih članova Kino mreže dosad su rezultirali brojnim uspješnim projektima na području umrežavanja neovisnih kinoprikazivača, razvoja filmske pismenosti i filmske publike. Naš doprinos želimo proslaviti upravo na datum osnivanja Kino mreže te publici tako pružiti prigodan jednodnevni filmski program u revitaliziranim starim gradskim kinima – institucijama s dugom tradicijom širenja medijske kulture.
Manifestaciju organizira Kino mreža uz financijsku potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, Zaklade Kultura nova i Grada Zagreba. Medijski pokrovitelj manifestacije je Journal.hr.
   O Kino mreži: Hrvatska mreža neovisnih kinoprikazivača osnovana je 7. studenog 2014. kako bi se ojačao položaj neovisnih kina unutar filmske djelatnosti te kako bi pokrenuli i razvijali filmsku kulturu u svim njezinim oblicima diljem Hrvatske. Kino mreža danas broji 39 članova i 52 kina u 39 gradova i otoka diljem Hrvatske. Neovisni kinoprikazivači obavljaju javnu funkciju koja se temelji na njihovom statusu javnih ustanova, umjetničkih organizacija ili misiji koju su si zadali. Javna funkcija obuhvaća promociju filma kao umjetničkog rada, posredovanje filmske kulture u obrazovnim programima, kritički i refleksivni pristup te servisiranje prikazivačkih potreba lokalne filmske produkcije.

   Centralni događaj Dana neovisnih kina bit će u splitskoj Kinoteci Zlatna Vrata, 7.11. (utorak), s početkom u 20 sati. Riječ je o premijeri filma „Odisej“, a Split nije slučajno odabran za premijeru. Naime francuski film “Odisej” je dijelom sniman upravo na Hvaru (Hvar, Starigrad, Jelsa, uvala Jagodna, Pakleni otoci), Visu i Biševu. U jutarnjim satima 7.11. također u Splitu, održat će se i konferencija za medije u prostorijama splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo. Na njoj će biti govora o radu HAVC-a, samom filmu, poticajima stranim  produkcijama i dosadašnjim kulturnim i gospodarskim rezultatima sustava poticaja - posebno za Split i Dalmaciju.

Popis kina u kojima se održava manifestacija:
   KINO MEDITERAN BOL, CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC, KINO 30. SVIBNJA (DARUVAR), KINO SLOBODA (DUBROVNIK), KINO MEDITERAN HVAR, KINO MEDITERAN IMOTSKI, KINO IVANEC, KINO MEDITERAN JELSA, KINO MEDITERAN KOMIŽA, KINO VELEBIT (KOPRIVNICA), KINO MOSLAVINA (KUTINA), KINO MEDITERAN LASTOVO, DVORANA RELKOVIĆ (NOVA GRADIŠKA), KINO MAROF (POU NOVI MAROF), KINO NOVSKA, KINO URANIA (OSIJEK), KINO HRVATSKI DOM (PAKRAC), KINO DOM KULTURE GRADA PRELOGA, KINO VALLI (PULA), ART-KINO CROATIA (RIJEKA), KINO SAMOBOR, GRADSKO KINO SINJ, KINO DOM KULTURE KRISTALNA KOCKA VEDRINE (SISAK), KINO SLATINA, KINO KARAMAN (SPLIT), KINOTEKA ZLATNA VRATA (SPLIT), KINO MEDITERAN STARI GRAD, KINO ZELINA (SV. IVAN ZELINA), KINO GAJ (VARAŽDIN), KINO GORICA (VELIKA GORICA), KINO VODICE, KINO ZABOK, KINO EUROPA (ZAGREB), KINO KINOTEKA (ZAGREB)

 

 

UBOJSTVO SVETOG JELENA

The Killing of a Sacred Deer, 2017.
20:00 sati



The Killing of a Sacred Deer, 2017. Yorgos Lanthimos, 109 min. UK/EI
Scenarij:
Ed Guiney i Yorgos Lanthimos
Uloge: Colin Farrell, Nicole Kidman, Barry Keoghan, Raffey Cassidy, Sunny Suljic, Alicia Silverstone, Bill Camp
   Steven je eminentni kardiolog, u braku sa Annom, cijenjenom oftamologinjom. Bogati su, sretni i zadovoljni svojim obiteljskim životom koji čini njihovo dvoje djece, 14-godišnja Kim i 12-godišnji Bob. Steven održava prijateljstvo sa Martinom, 16-godišnjakom koji živi bez oca, te brine o njemu. Njihov odnos doživljava mračan preokret kada Steven upoznaje Martina sa svojom obitelji nakon čega njihov život postupno postaje metež u kojem je Steven prisiljen na šokantno žrtvovanje ili će, u suprotnom, izgubiti sve. ..
   „Ubojstvo svetog jelena“ premijerno je prikazan ove godine u Cannesu gdje je osvojio nagradu za najbolji scenarij. „Ovo je zapravo obiteljski film“... „Ne, čekajte, ovo je film o obitelji, ispričavam se“. Tako je grčki redatelj Yorgos Lanthimos započeo konferenciju za novinare u Cannesu. Doista, film „The Killing of a Sacred Deer“ je sve samo ne obiteljski. On je šokantan i uznemirujuć film kojeg je kritika slavila kao kandidata za Zlatnu palmu. Ovaj film, zaključak je većine, bolji je od Lanthimosovog prethodnog „Lobster“ u kojem je Farrell također glumio glavnu ulogu. A „Lobster“ je bio jako dobar... (www.nacional.hr)
   Intenzivno, snažno, uznemirujuće (Screen Daily)
   Neobuzdana saga o osveti (The Guardian)
   Otrovno zabavno (The Telegraph)
   Jedna od najboljih glumačkih izvedbi Nicole Kidman u njenoj karijeri (The Skinny)
   Opasno vrtoglavo...Colin Farrell je savršen (The Upcoming)
   Ubojstvo svetog jelena je nevjerojatno zabavan podsjetnik da se pravi horor zapravo odvija između četiri obiteljska zida (Los Angeles Times)
   Yorgos Lanthimos radi ono što želi – a mi smo svi bogatiji zbog toga, čak i kada nas prolazi nelagodna jeza (The Wrap)
   S ujednačeno izvanrednim ulogama i Lanthimosovim zadivljujućim smislom za detalje i kompoziciju, ovo je jedan od nezaboravnih filmova godine. (RogerEbert.com)
   Najrazbacaniji, najsabraniji i najjezovitiji film Yorgosa Lanthimosa dosad (IndieWire)

http://www.imdb.com/title/tt5715874/?ref_=fn_al_tt_1

PONEDJELJAK / 13.11.

RAZJARENI BIK

Raging Bull, 1980.
20:00 sati



IN MEMORIAM JAKE LA MOTTA
Raging Bull, 1980. Martin Scorsese, 129 min. US
Scenarij:
Jake LaMotta, Joseph Carter, Peter Savage, Paul Schrader, Mardik Martin
Uloge: Robert De Niro, Cathy Moriarty, Joe Pesci, Frank Vincent, Nicholas Colasanto
   Legendarni američki boksač Jake LaMotta (1921 - 2017), jedan od najžešćih i najboljih boraca ikada, preminuo je 19. 9. 2017. uslijed komplikacija nastalih zbog upale pluća. Tijekom profesionalne karijere LaMotta se borio u 106 mečeva, od čega je pobijedio u njih 83 (30 puta nokautom), izgubio u njih 19, a 4 meča završila su remijem. U meču protiv Francuza Marcela Cerdana 1949. postao je svjetski prvak u srednjoj kategoriji, a tu je titulu držao skoro dvije godine prije nego ga je u slavnom "Masakru na Valentinovo" porazio veliki Sugar Ray Robinson. S njim je LaMotta boksao čak šest puta i samo jednom pobijedio (Tri najteža protivnika koje sam imao bili su Sugar Ray Robinson, Sugar Ray Robinson i Sugar Ray Robinson. Borio sam se protiv Sugara toliko puta da je pravo čudo kako nisam obolio od dijabetesa). 1970. godine LaMotta je objavio memoare, prema kojima je Martin Scorsese snimio film “Raging Bull”, koji je 1981. godine nagrađen s dva Oscara, a dan danas se smatra jednim od dva najbolja filma na temu boksa (drugi je Rocky). LaMottu je odigrao Robert de Niro, koji je za tu ulogu nabacio 27 kilograma, da bi mogao odraditi ulogu LaMotte po završetku karijere. Za odrađeni posao je osvojio prvog od svoja dva Oscara. Osim toga, za odraditi boksačke scene ga je trenirao upravo LaMotta. Do kraja života je LaMotta živio u New Yorku, ženio se ukupno sedam puta te je imao dva sina i četiri kćeri. Nakon boksačke karijere je jedno vrijeme nastupao kao stand up komičar, a osim toga je glumio u 15 hollywoodskih filmova. Bio je vlasnik nekoliko barova te je do smrti ostao vjeran svom hedonističkom načinu života.
   Scorseseovo remekdjelo biografska je priča o destruktivnom boksaču Jakeu LaMotti čija borba u ringu je neusporedivo lakša u odnosu na onu izvan njega. Nemogućnost da se nosi s prezahtjevnom okolinom pomiješana s impulzivnom naravi dovest će do raspada sistema u LaMottinoj glavi. Početak je to strmoglavog pada kako na profesionalnom tako i na privatnom planu.
   Scorsese je sam tvrdio da nije imao pojma o boksu kada je snimao ovaj film i upravo to je razlog zašto je ovaj tako dobro ispao. Odan tek svojoj umjetničkoj viziji, a ne dvodimenzionalnoj mistifikaciji sporta prema kojem se osjeća naklonost, „Raging Bull“  stavlja naglasak na sirovo nasilje kao jedini način da muškarci pronađu svoje mjesto u društvu.
   Pogledaš "Razjarenog bika" i shvatiš da je potraga završena, shvatiš da si pronašao "svoj" film za vječnost. Netko će kazat "Taksist", netko "Kum" ali sad su to već nijanse i neke sitne osobne preferencije..To je zapravo to - the best of modernog američkog filma... (cul-de-sac, www.forum.hr)
http://www.imdb.com/title/tt0081398/?ref_=fn_al_tt_1

UTORAK / 14.11.

DRŽAVA PROTIV FRITZA BAUERA

Der Staat gegen Fritz Bauer, 2015.
20:00 sati



SUVREMENI NJEMAČKI FILM
Der Staat gegen Fritz Bauer, 2015. Lars Kraume, 105 min.
Scenarij: Lars Kraume, Olivier Guez

Uloge: Burghart Klaußner,  Ronald Zehrfeld, Sebastian Blomberg, Jörg Schüttauf, Lilith Stangenberg, Laura Tonke,  Götz Schubert, Cornelia Gröschel, Robert Atzorn, Matthias Weidenhöfer, Rüdiger Klink, Paulus Manker, Michael Schenk
   Njemačka, 1957. godina. Javni tužitelj Fritz Bauer dobiva ključne dokaze o mjestu boravka SS oficira, Adolfa Eichmana. Potpukovnik odgovoran za masovnu deportaciju Židova navodno se krije u Buenos Airesu. Bauer, koji je i sam Židov, pokušava izvesti zločince Trećeg rajha pred sud otkad se vratio iz egzila u Danskoj. Međutim, do sada ga je u tome spriječavala snažna odlučnost Njemačke da potisne svoju zlokobnu prošlost. Zbog nepovjerenja u njemački pravosudni sistem, nezadovoljan i kronično frustriran slabim rezultatima istrage i hapšenja nacističkih zločinaca, a još više ravnodušnošću stanovništva, kao i aktivnim sabotiranjem mnogih pripadnika aktuelnih vlasti, Fritz Bauer se obraća izraelskoj tajnoj službi, Mossadu, a samim tim čini izdaju. Bauer ne traži osvetu za Holokaust – on je zabrinut za budućnost Njemačke.
http://www.imdb.com/title/tt4193400/?ref_=fn_al_tt_1

   Fritz Bauer (1903 – 1968) je emigrirao iz Njemačke prije rata i vratio se 1949. godine. Postao je poznat zbog suđenja na kome je rehabilitirao učesnike atentata na Hitlera 20. srpnja 1944, i upotrijebio svoj čuveni argument da nacistički režim nije bio „država prava, već država nepravde“. Proces koji je Bauer poveo protiv zločinaca holokausta bio je prvi i najveći proces te vrste pred jednim njemačkim sudom. U okviru procesa svoj iskaz je dalo više od 360 svjedoka. Oni su javnosti pružili sliku „pakla koji će uvek biti povezan sa imenom Auschwitz“ – kako se izrazio predsjednik sudskog vijeća Hans Hoffmeier. Od ukupnog broja svjedoka, njih 211 bili su bivši zatvorenici tog logora smrti. Fritz Bauer želio je da Nijemci preuzmu odgovornost za svoje postupke. „Moraš reći ne“, izjavio je jednom prilikom Bauer. Čovjek je dužan da se suprotstavi naređenju, zakonima i pretpostavljenima, da ne bi počinio zločin protiv čovječnosti. Kod organizacije suđenja za zločine u Auschwitzu, Bauer se ugledao na Nirnberške procese. Tom prilikom su se na optuženičkoj klupi našli ljudi koji su predstavljali cijeli nacionalsocijalistički sistem. U Frankfurtskom procesu, optuženi su izabrani tako da predstavljaju sistem u logoru. Ta praksa održala se do danas – na primjer u tribunalu za ratne zločine u Hagu. U Frankfurtu je na spisku optuženih bilo 22 imena. Prvi među njima je Robert Mulka, nekadašni ađutant komandanta logora Rudolfa Hessea. On je predstavljao upravu logora. Pored njega, na optuženičkoj klupi našli su se liječnici, apotekari i nadzornici. Mulka i mnogi drugi optuženi odlučuju sve poricati i šutjeti ako se postave isuviše neprijatna pitanja. Mulka je tvrdio da ništa nije znao o ubojstvima stotina tisuća ljudi. Zbog takvog ponašanja optuženih, svjedok i nekadašnji zatvorenik Jozef Glik 79. dana suđenja izjavljuje: „Moram vam reći da sam već drugog dana znao sve. Ali ne samo ja. Bio je jedan dječak, imao je 16 godina. Zvao se Andreas Rapaport. On mi je doviknuo. ‘Gospodine, znam da moram umrijeti. Kaži mojoj majci da sam do posljednjeg trenutka mislio na nju’. Molim vas, taj mališan, on je znao šta se tu dešava. A ova gospoda nisu!“ To je bio prvi put da se u njemačkoj javnosti otvoreno govori o zločinima nacista. Tokom suđenja koje je trajalo 20 mjeseci, preko 20.000 ljudi je došlo promatrati proces. Uglavnom su to bili učenici i studenti – željeli su saznati više o periodu o kome su stariji šutjeli. Fritz Bauer postao je simbol, čovjek koji p(r)otresa sistem. Proces u Frankfurtu pokazao je da odgovornost za zločine ne može da se svali samo na lidere nacističkog pokreta, već da su u njima sudjelovali ljudi koji su se slobodno kretali društvom. To je bilo ono šokantno...

SRIJEDA / 15.11.

UBOJSTVO SVETOG JELENA

The Killing of a Sacred Deer, 2017.
17:30 sati



The Killing of a Sacred Deer, 2017. Yorgos Lanthimos, 109 min. UK/EI
Scenarij:
Ed Guiney i Yorgos Lanthimos
Uloge: Colin Farrell, Nicole Kidman, Barry Keoghan, Raffey Cassidy, Sunny Suljic, Alicia Silverstone, Bill Camp
   Steven je eminentni kardiolog, u braku sa Annom, cijenjenom oftamologinjom. Bogati su, sretni i zadovoljni svojim obiteljskim životom koji čini njihovo dvoje djece, 14-godišnja Kim i 12-godišnji Bob. Steven održava prijateljstvo sa Martinom, 16-godišnjakom koji živi bez oca, te brine o njemu. Njihov odnos doživljava mračan preokret kada Steven upoznaje Martina sa svojom obitelji nakon čega njihov život postupno postaje metež u kojem je Steven prisiljen na šokantno žrtvovanje ili će, u suprotnom, izgubiti sve. ..
   „Ubojstvo svetog jelena“ premijerno je prikazan ove godine u Cannesu gdje je osvojio nagradu za najbolji scenarij. „Ovo je zapravo obiteljski film“... „Ne, čekajte, ovo je film o obitelji, ispričavam se“. Tako je grčki redatelj Yorgos Lanthimos započeo konferenciju za novinare u Cannesu. Doista, film „The Killing of a Sacred Deer“ je sve samo ne obiteljski. On je šokantan i uznemirujuć film kojeg je kritika slavila kao kandidata za Zlatnu palmu. Ovaj film, zaključak je većine, bolji je od Lanthimosovog prethodnog „Lobster“ u kojem je Farrell također glumio glavnu ulogu. A „Lobster“ je bio jako dobar... (www.nacional.hr)
   Intenzivno, snažno, uznemirujuće (Screen Daily)
   Neobuzdana saga o osveti (The Guardian)
   Otrovno zabavno (The Telegraph)
   Jedna od najboljih glumačkih izvedbi Nicole Kidman u njenoj karijeri (The Skinny)
   Opasno vrtoglavo...Colin Farrell je savršen (The Upcoming)
   Ubojstvo svetog jelena je nevjerojatno zabavan podsjetnik da se pravi horor zapravo odvija između četiri obiteljska zida (Los Angeles Times)
   Yorgos Lanthimos radi ono što želi – a mi smo svi bogatiji zbog toga, čak i kada nas prolazi nelagodna jeza (The Wrap)
   S ujednačeno izvanrednim ulogama i Lanthimosovim zadivljujućim smislom za detalje i kompoziciju, ovo je jedan od nezaboravnih filmova godine. (RogerEbert.com)
   Najrazbacaniji, najsabraniji i najjezovitiji film Yorgosa Lanthimosa dosad (IndieWire)

http://www.imdb.com/title/tt5715874/?ref_=fn_al_tt_1

TOMORROW WE DISAPPEAR

Tomorrow We Disappear, 2014.
20:00 sati



CIRKUSKA SRIJEDA
Tomorrow We Disappear, 2014.,
Jimmy Goldblum, Adam M. Webber, 80 min. IN/US
   Nagrađivani dugometražni dokumentarac o koloniji Kathputli u Indiji, posljednjem utočištu čarobnjaka, akrobata i lutkara. Na to jsu lokacij od 1970. No prije koju godinu njihova zemlja prodana je korporacijama koje njihov dom žele urbanizirati. Odbijaju preseljenje štiteći tako posljednje ostatke kulture nastale iz narodne umjetnosti i oblikovane siromaštvom...
http://www.imdb.com/title/tt2041529/?ref_=nv_sr_1

ČETVRTAK / 16.11.

PAKLENA NOĆ

Good Time, 2017.
17:30 sati




Good Time, 2017. Josh i Benny Safdie, 100 min. SAD
Scenarij:
Josh Safdie i Ronald Bronstein
Uloge: Robert Pattinson, Jennifer Jason Leigh,  Ben Safdie, Barkhad Abdi, Buddy Duress
   Nakon loše izvedene pljačke banke koja je odvela njegovog mlađeg brata u zatvor, Constantine 'Connie' Nikas započinje uvrnutu odiseju kroz gradsko podzemlje u nevjerojatno očajničkom i opasnom pokušaju da svog brata Nicka izvuče iz zatvora. Tijekom jedne nabrijane noći, Connie će sletjeti u ludi svijet nasilja i zločina te će u utrci s vremenom pokušati spasiti i sebe i svog brata, znajući da im životi vise o koncu...
   Uzbudljivi i nadrealni kriminalistički triler od strane mnogih je filmskih kritičara proglašen modernim klasikom. Joshua i Ben Safdie donose nam autentičnu i slojevitu priču o nadrealnom svijetu prožetom kriminalom i nasiljem, ali i emocijama te estetski privlačnim i humorističnim elementima... (Dunja Ivezić, www.ziher.hr)
   Punokrvni filmski užitak (The New York Times)
   Nitko od modernih filmaša ne može stvoriti komediju s tako intenzivnom neizvjesnošću kao braća Safdie (IndieWire)
   Jedna od najimpresivnijih glumačkih izvedbi godine. Rukavica u lice svima koji su Roberta Pattinsona željeli 'spremiti u ladicu (Detroit News)
   Kada vas je posljednji put neki film u prvi tren prikovao i odbijao pustiti do samog kraja? (Boston Globe)

http://www.imdb.com/title/tt4846232/?ref_=fn_al_tt_1

SNAJPERISTICA

Bitva za Sevastopol, 2015.
20:00 sati



Bitva za Sevastopol, 2015. Sergey Mokritskiy, 110 min. UA/RU
Scenarij:
Maksim Budarin, Maksim Dankevich, Egor Odesov, Sergey Mokritskiy, Leonid Korin
Uloge: Yuliya Peresild, Joan Blackham, Vitaliy Linetskiy, Nikita Tarasov, Evgeniy Tsyganov
   Ratna biografska drama bavi se životnom pričom Ljudmile Pavličenko, te nam donosi detalje o tome kako se je ta mlada djevojka 1941. pridružila vojsci i postala vrsni snajperista zbog čega su ju Njemački oficiri proglasili najvećom prijetnjom i naredili da ju se smakne pod svaku cijenu. Film će se također pozabaviti činjenicom kako je upravo ona odigrala ključnu i herojsku ulogu u bitci za Sevastopol, ali i njezinim ljubavnim životom u tom opasnom okruženju...
   Za razliku od mnogo mladih snajperistica Sovjetske vojske, Ukrajinka Ljudmila Pavličenko (1916 - 1974) je bila vrstan strijelac i prije regrutacije. U vrijeme izbijanja rata bila je 4. godina na Kijevskom sveučilištu. Ruska vojska poslala je oko 2000 snajperistica na front, a preživjelo ih je oko 500. Pavlichenko je imala daleko najbolji ratni rekord, sa 309 potvrđenih ubojstva, uključujuću 36 neprijateljskih snajperista/ica. I to do 1942.! Povučena je sa fronta nakon što je ranjena. Zbog rezultata i rekorda poslana je na PR turneju po Kanadi i SAD-u s ciljem skupljanja potpore  za ratna ostvarenja i impresioniranje Saveznika. Ostatak rata provela je kao trenerica snajperista/ica i nije bila poslana na front. Dodijeljena joj je titula Ratnog heroja Sovjetskog Saveza. Nakon rata, završila je fakultet i postala povjesničarka te služila u Sovjetskom odboru za ratne veterane.
   Zvali su je „Gospođa Smrt“, a koristila je rusku Mosin-Nagant pušku s P.E.4 optikom i prvu pravu bitku osjetila je blizu grada Odese. Tijekom tih 2 i pol mjeseca zabilježila je 187 ubojstava. Nakon što se cijela armija morala premjestiti u blizinu Sevastopola, Lyudmila je u sljedećih 8 mjeseci uspješno skinula još 257 neprijateljskih vojnika. Na kraju rata priznata su joj 309 potvrđena pogotka, s tim da su 36 bili neprijateljski snajperisti. Njen najdulji duel s jednim njemačkim snajperistom potrajao je puna tri dana. Bila su to tri dana ležanja na hladnoći bez sklopljenog oka. Kasnije je rekla da je njena pobjeda bila vrlo jednostavna - Nijemac je napravio jedan korak previše i to ga je stajalo glave.
http://www.imdb.com/title/tt4084744/?ref_=fn_al_tt_1

PETAK / 17.11.

PISMA IZ RATA

Cartas da Guerra / Letters from War, 2016.
17:30 sati



Cartas da Guerra / Letters from War, 2016. Ivo Ferreira, 105 min. P
Scenarij:
Ivo Ferreira i Edgar Medina prema romanu „D'este viver aqui neste papel descripto: Cartas da guerra“ Antónia Lobo Antunesa
Uloge: Miguel Nunes, Margarida Vila-Nova, Ricardo Pereira
   Portugalski kandidat za Oscara ekranizacija je autobiografskog romana Antónia Lobo Antunesa. Kao osnova filma uzeta su pisma koje Antonio šalje kući, tijekom borbe za nezavisnost Angole. Antunes je liječnik koji i u takvom okruženju, daleko od onih koje voli, nalazi motivaciju u pisanju svojoj trudnoj ženi.... Osim samih emotivnih redaka, pisma su i dokaz sve apsurdosti i okrutnosti ratova...
http://www.imdb.com/title/tt4704422/?ref_=fn_al_tt_1

KRATKI IZLET

Kratki izlet, 2017. (POBJEDNIK PULE 2017.)
20:00 sati



2017. Igor Bezinović, 75 min. HR POBJEDNIK PULE!
Scenarij:
Igor Bezinović, Ante Zlatko Stolica prema knjizi 'Kratki izlet' Antuna Šoljana
Uloge: Ante Zlatko Stolica, Mladen Vujčić, Željko Beljan, Iva Ivšić, Marko Aksentijević, Martina Burulic, Josip Visković
   "Nadahnuta  i moderna egzistencijalistička alegorija koja nenametljivo raste iz kadra u kadar. Poput junaka Bezinovićeva filma koji se odluče za avanturu traganja za starom Gradinom koja navodno krije rijetke ljepote i gledatelj koji se odvaži zaroniti u ovaj film susrest će se s osobitim i širokim spoznajama. Vrsna križanja fikcije i dokumentarizma, nadogradnje konkretnoga apstraktnim, a realnoga nadrealnim", stoji u objašnjenju žirija Pulskog festivala koji je filmu dodijelio Veliku zlatnu arenu za najbolji film.
   Hibrid dokumentarnog filma i fikcije koji prati Stolu, mladića u kasnim dvadesetima koji ljeto provodi u Istri, tulumareći po festivalima. Jednoga dana susreće svog znanca Roka, koji njega i nekolicinu ostalih poznanika nagovara da mu se pridruže u potrazi za obližnjim samostanom sa srednjovjekovnim freskama. No nakon što im se pokvari autobus a oni se putem izgube, njihov kratki izlet prerast će u alegorijsko putovanje u nepoznato.
   Riječ je o šarmantnom i laganom filmu ceste o Stoli, mladiću koji boravi u kampu Motovunskog filmskog festivala, gdje slučajno upoznaje nekolicinu ljudi s kojima preživljava vruće festivalske dane i neprospavane noći. I kad osjeti laganu frustraciju tom kamperskom rutinom, on susreće svog poznanika Roka, koji im predlaže da se upute jedno jutro prema samostanu s freskama, za koji ni sam nije siguran gdje se nalazi. Popraćena duhovitom naracijom glavnoga junaka, priča slijedi besciljno lutanje grupice novopečenih prijatelja šumama i napuštenim selima nakon nesretnog kvara na autobusu. Ono po čemu se film ističe jest format snimke, koji nije standardni filmski, već odavno zaboravljeni praiskonski 4:3, što „Kratkome izletu“ daje poseban šarm. Glumačka izvedba je nonšalantna i prirodna, te s nestajanjem članova ekspedicijske ekipe komično se opisuju međuljudski odnosi na festivalima – hrpica stranaca najednom se sprijateljuje, dok ih povezuje vreva, ritam glazbe i bljeskovi stroboskopa, pa čak se i zaljubljuju, no po festivalu sve mine i ljudi netragom nestaju, bez povoda, bez želje za nastavkom prijateljstva, i s velikom šansom da se više nikada neće susresti... (Rahela Vušković/ Blog mladih filmofila)
   Bezinović tipuje na besciljnost i izgubljenost još jedne generacije u vječnom raskoraku na nerazdvojivoj relaciji putovanje-destinacija i potrazi za utopijom osvjetljenom šibicama za potpaljivanje marihuane i blic-svjetlima partyja. Jedan, dva, tri, četiri… (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   Budžetski skroman, ali sa bogatom i slojevitom pričom, sa osebujnim i atipično razvijanim likovima, te vrlo precizan u egzekuciji, „Kratki izlet“ Igora Bezinovića je film vrijedan više gledanja i vraćanja svakih nekoliko godina. Film je svjetsku premijeru imao na festivalu u Rotterdamu, u sekciji “Bright Future”, a na “domaćem terenu” za sada je prikazan u Puli, gdje je osvojio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film, te u Motovunu gde je dijelom i snimljen. Očekuje se regularna distribucija u Hrvatskoj, makar ograničena na art i gradska kina. Sitni detalji u filmu su naprosto briljantni, poput odstupanja između onoga što čujemo iz naracije i onoga što vidimo na ekranu i dizajna zvuka koji ambijentalne šumove iz prirode reže povremenim provalama glasne etno-muzike. „Kratki izlet“ možda ne dobacuje do nivoa remek-djela, ali je svakako više od sigurnog i solidnog debitantskog ostvarenja. Zapravo, prilično je impresivno filmsko djelo. (Marko Stojiljković, www.lupiga.com)
   “Kratki izlet” nikome nije ništa oduzeo, ali tko zna od kada se nije dogodilo da neki film na Puli bude toliko neočekivano, a tako zasluženo nagrađen. Gotovo da bi se moglo reći kako je samo takva gesta žirija dostojna ljepote i cjelovitosti ovoga filma... (Miljenko Jergović, Jutarnji List)
   "Nisam ni pomišljao da mogu dobiti glavnu nagradu na Festivalu i jako sam sretan što je žiri prepoznao moju ideju da napravim drugačiji film nego što se uglavnom sada prave u Hrvatskoj. " (Igor Bezinović)
   Svejedno sam bio iznenađen jer sam bio uvjeren da nagrada ide filmu Hane Jušić ‘Ne gledaj mi u pijat’, koji je kompletan film, koji gotovo unisono prepoznaje i struka i publika, dok je naš film svojevrsni eksces i iznenađenje u hrvatskom kontekstu. Nagrada Haninom filmu bi svakako bila puno manje iznenađenje... (Igor Bezinović / intervju u Novostima)

   Pula 2017. – Velika zlatna arena za najbolji film; Zlatna arena za oblikovanje zvuka (Martin Semenčić)
   Filmski festival Andreja Tarkovskog Zerkalo 2017. – najbolji redatelj; nagrada Voice
   Festival europskog filma Palić 2017. – posebno priznanje
   Splitski filmski festival – Međunarodni festival novog filma 2017. – posebno priznanje
http://www.imdb.com/title/tt6352604/

EVROPSKI DAN ART (NEZAVISNIH) KINA:
https://artcinemaday.org/en/index

 

SUBOTA / 18.11.

SNAJPERISTICA

Bitva za Sevastopol, 2015.
17:30 sati



Bitva za Sevastopol, 2015. Sergey Mokritskiy, 110 min. UA/RU
Scenarij:
Maksim Budarin, Maksim Dankevich, Egor Odesov, Sergey Mokritskiy, Leonid Korin
Uloge: Yuliya Peresild, Joan Blackham, Vitaliy Linetskiy, Nikita Tarasov, Evgeniy Tsyganov
   Ratna biografska drama bavi se životnom pričom Ljudmile Pavličenko, te nam donosi detalje o tome kako se je ta mlada djevojka 1941. pridružila vojsci i postala vrsni snajperista zbog čega su ju Njemački oficiri proglasili najvećom prijetnjom i naredili da ju se smakne pod svaku cijenu. Film će se također pozabaviti činjenicom kako je upravo ona odigrala ključnu i herojsku ulogu u bitci za Sevastopol, ali i njezinim ljubavnim životom u tom opasnom okruženju...
   Za razliku od mnogo mladih snajperistica Sovjetske vojske, Ukrajinka Ljudmila Pavličenko (1916 - 1974) je bila vrstan strijelac i prije regrutacije. U vrijeme izbijanja rata bila je 4. godina na Kijevskom sveučilištu. Ruska vojska poslala je oko 2000 snajperistica na front, a preživjelo ih je oko 500. Pavlichenko je imala daleko najbolji ratni rekord, sa 309 potvrđenih ubojstva, uključujuću 36 neprijateljskih snajperista/ica. I to do 1942.! Povučena je sa fronta nakon što je ranjena. Zbog rezultata i rekorda poslana je na PR turneju po Kanadi i SAD-u s ciljem skupljanja potpore  za ratna ostvarenja i impresioniranje Saveznika. Ostatak rata provela je kao trenerica snajperista/ica i nije bila poslana na front. Dodijeljena joj je titula Ratnog heroja Sovjetskog Saveza. Nakon rata, završila je fakultet i postala povjesničarka te služila u Sovjetskom odboru za ratne veterane.
   Zvali su je „Gospođa Smrt“, a koristila je rusku Mosin-Nagant pušku s P.E.4 optikom i prvu pravu bitku osjetila je blizu grada Odese. Tijekom tih 2 i pol mjeseca zabilježila je 187 ubojstava. Nakon što se cijela armija morala premjestiti u blizinu Sevastopola, Lyudmila je u sljedećih 8 mjeseci uspješno skinula još 257 neprijateljskih vojnika. Na kraju rata priznata su joj 309 potvrđena pogotka, s tim da su 36 bili neprijateljski snajperisti. Njen najdulji duel s jednim njemačkim snajperistom potrajao je puna tri dana. Bila su to tri dana ležanja na hladnoći bez sklopljenog oka. Kasnije je rekla da je njena pobjeda bila vrlo jednostavna - Nijemac je napravio jedan korak previše i to ga je stajalo glave.
http://www.imdb.com/title/tt4084744/?ref_=fn_al_tt_1

PISMA IZ RATA

Cartas da Guerra / Letters from War, 2016.
20:00 sati



Cartas da Guerra / Letters from War, 2016. Ivo Ferreira, 105 min. P
Scenarij:
Ivo Ferreira i Edgar Medina prema romanu „D'este viver aqui neste papel descripto: Cartas da guerra“ Antónia Lobo Antunesa
Uloge: Miguel Nunes, Margarida Vila-Nova, Ricardo Pereira
   Portugalski kandidat za Oscara ekranizacija je autobiografskog romana Antónia Lobo Antunesa. Kao osnova filma uzeta su pisma koje Antonio šalje kući, tijekom borbe za nezavisnost Angole. Antunes je liječnik koji i u takvom okruženju, daleko od onih koje voli, nalazi motivaciju u pisanju svojoj trudnoj ženi.... Osim samih emotivnih redaka, pisma su i dokaz sve apsurdosti i okrutnosti ratova...
http://www.imdb.com/title/tt4704422/?ref_=fn_al_tt_1

PONEDJELJAK / 20.11.

DUBINA 2

Dubina 2, 2016.
20:00 sati



oDOKa: JURICA PAVIČIĆ predstavlja dokumentarni film
Dubina 2, 2016. Ognjen Glavonic, 80 min. RS

   Eksperimentalno-dokumentarni triler “Dubina dva” pokušava ispričati priču koja je do danas zbog statusa javne tajne ostala neispričana. Radi se o masovnoj grobnici u predgrađu Beograda koja svjedoči sedamnaest godina starim zločinima, a usprkos svom vrlo centralnom položaju, ipak ne govori ništa. Meditativnim i hipnotizirajućim slikama, ali i osobnim svjedočanstvima subjekata, redatelj Ognjen Glavonić utječe na gledateljevu mogućnost da sam sastavi priču te daje glas onima koji ga dotad nisu imali.
   Film “Dubina dva” nazvan je po tajnoj operaciji srpskog MUP-a koja je za cilj imala u tajnosti prebaciti leševe kosovskih civila u Srbiju. Film je svjetsku premijeru imao na Berlinskom festivalu.
   Zašto je ovaj mladi redatelj krenuo najtežim putem, zašto je odabrao temu od koje svi, pa i njegova generacija, okreću glavu? "Pa baš to je jedan od razloga, zato što sam primjetio koliko ljudi u mojoj generaciji nije ni čulo za to. Ja sam bio jedan od njih. Dosta sam kasno za to saznao. Kada se ne bave oni koji bi trebali time baviti, onda je to ostavljeno nama koji se ne bi trebali time baviti. Time se trebaju baviti institucije, a ne pojedinci. Ali, kad se oni ne bave svojim poslom, tu su pojedinci da ih podsjete“, kaže Glavonić.
   Film „Dubina dva“ Ognjena Glavonića je njihov rekvijem i šamar u lice mitomanskoj naciji koja guta zvanične verzije o zavjerama svjetskih moćnika dok joj se pred nosom odvijala logistički kompleksna operacija etničkog čišćenja i asanacije terena... (Marko Stojiljković, www.lupiga.com)
   Masovna grobnica u Batajnici je zapravo jedina masovna grobnica na prostoru bivše Jugoslavije koja je pronađena gotovo u centru jedne prijestolnice. Ona se i po tome izdvaja od drugih masovnih grobnica. To je još uvijek dio kampa za obuku specijalnih jedinica policije. Za javnost nepristupačna lokacija. Nema ni najmanjeg traga da je tu bila masovna grobnica. To je danas strelište, teren gdje se obučavaju pripadnici policije. Naša ideja je da to jednog dana postane muzej, memorijal, mjesto sjećanja koje će imati i edukativnu svrhu - upoznavanja sa našom poviješću, mjesto gde će mlade generacije iz svih etničkih zajednica učiti o našoj prošlosti... (Sandra Orlović, Fond za humanitarno pravo / producenti filma)

http://www.imdb.com/title/tt5354986/?ref_=fn_al_tt_1

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=235705

UTORAK / 21.11.

PISMA IZ RATA

Cartas da Guerra / Letters from War, 2016.
17:30 sati



Cartas da Guerra / Letters from War, 2016. Ivo Ferreira, 105 min. P
Scenarij:
Ivo Ferreira i Edgar Medina prema romanu „D'este viver aqui neste papel descripto: Cartas da guerra“ Antónia Lobo Antunesa
Uloge: Miguel Nunes, Margarida Vila-Nova, Ricardo Pereira
   Portugalski kandidat za Oscara ekranizacija je autobiografskog romana Antónia Lobo Antunesa. Kao osnova filma uzeta su pisma koje Antonio šalje kući, tijekom borbe za nezavisnost Angole. Antunes je liječnik koji i u takvom okruženju, daleko od onih koje voli, nalazi motivaciju u pisanju svojoj trudnoj ženi.... Osim samih emotivnih redaka, pisma su i dokaz sve apsurdosti i okrutnosti ratova...
http://www.imdb.com/title/tt4704422/?ref_=fn_al_tt_1

U RATU ZA LJUBAV

In guerra per amore, 2016.
20:00 sati



SUVREMENI TALIJANSKI FILM
In guerra per amore, 2016. Pif, 99 min.
Scenarij:
Pif, Michele Astori, Marco Martani
Uloge: Pif, Miriam Leone, Andrea Di Stefano, Stella Egitto, Vincent Riotta
   Ljubavna priča smještena u doba Drugog svjetskog rata u trenutku kada saveznici stižu na Siciliju. Arturo je zaljubljen u Floru, kćer vlasnika restorana koja je primorana udati se za šefa mafije. Arturo se odlučuje pridružiti savezničkim snagama i vratiti se na Siciliju iz Amerike kamo je otišao u potrazi za boljim životom. U pozadini priče, pametan je prikaz odnosa između saveznika i mafije tijekom Drugog svjetskog rata koji će odrediti sudbinu Sicilije u slijedećim godinama.
   Film ima zanimljivu povijesnu premisu po kojoj kapetan američke savezničke vojske otkriva 'ugovore' između američke vlade i sicilijanske mafije, koje je sponzorirao Lucky Luciano. Taj isti eksplicitni j'accuse u završnici Pifova komada, ironično priziva i duhove prvih demokršćanskih talijanskih političara koji su profitirali od pakta između američkih vlasti i sicilijanske mafije (demokršćanska ljubav prema toj istoj mafiji je vječna, što će kasnije dokazati i notorni slučaj Andreotti)... (Dragan Rubeša, HFS)
http://www.imdb.com/title/tt5263116/?ref_=nv_sr_1

SRIJEDA / 22.11.

UBOJSTVO SVETOG JELENA

The Killing of a Sacred Deer, 2017.
17:30 sati



The Killing of a Sacred Deer, 2017. Yorgos Lanthimos, 109 min. UK/EI
Scenarij:
Ed Guiney i Yorgos Lanthimos
Uloge: Colin Farrell, Nicole Kidman, Barry Keoghan, Raffey Cassidy, Sunny Suljic, Alicia Silverstone, Bill Camp
   Steven je eminentni kardiolog, u braku sa Annom, cijenjenom oftamologinjom. Bogati su, sretni i zadovoljni svojim obiteljskim životom koji čini njihovo dvoje djece, 14-godišnja Kim i 12-godišnji Bob. Steven održava prijateljstvo sa Martinom, 16-godišnjakom koji živi bez oca, te brine o njemu. Njihov odnos doživljava mračan preokret kada Steven upoznaje Martina sa svojom obitelji nakon čega njihov život postupno postaje metež u kojem je Steven prisiljen na šokantno žrtvovanje ili će, u suprotnom, izgubiti sve. ..
   „Ubojstvo svetog jelena“ premijerno je prikazan ove godine u Cannesu gdje je osvojio nagradu za najbolji scenarij. „Ovo je zapravo obiteljski film“... „Ne, čekajte, ovo je film o obitelji, ispričavam se“. Tako je grčki redatelj Yorgos Lanthimos započeo konferenciju za novinare u Cannesu. Doista, film „The Killing of a Sacred Deer“ je sve samo ne obiteljski. On je šokantan i uznemirujuć film kojeg je kritika slavila kao kandidata za Zlatnu palmu. Ovaj film, zaključak je većine, bolji je od Lanthimosovog prethodnog „Lobster“ u kojem je Farrell također glumio glavnu ulogu. A „Lobster“ je bio jako dobar... (www.nacional.hr)
   Intenzivno, snažno, uznemirujuće (Screen Daily)
   Neobuzdana saga o osveti (The Guardian)
   Otrovno zabavno (The Telegraph)
   Jedna od najboljih glumačkih izvedbi Nicole Kidman u njenoj karijeri (The Skinny)
   Opasno vrtoglavo...Colin Farrell je savršen (The Upcoming)
   Ubojstvo svetog jelena je nevjerojatno zabavan podsjetnik da se pravi horor zapravo odvija između četiri obiteljska zida (Los Angeles Times)
   Yorgos Lanthimos radi ono što želi – a mi smo svi bogatiji zbog toga, čak i kada nas prolazi nelagodna jeza (The Wrap)
   S ujednačeno izvanrednim ulogama i Lanthimosovim zadivljujućim smislom za detalje i kompoziciju, ovo je jedan od nezaboravnih filmova godine. (RogerEbert.com)
   Najrazbacaniji, najsabraniji i najjezovitiji film Yorgosa Lanthimosa dosad (IndieWire)

http://www.imdb.com/title/tt5715874/?ref_=fn_al_tt_1

LJETO SLOBODE

L'estate adosso, 2016.
20:00 sati



SUVREMENI TALIJANSKI FILM
L'estate adosso, 2016. Gabriele Muccino
Scenarij:
Gabriele Muccino, Dale Nall
Uloge: Matilda Anna Ingrid Lutz, Brando Pacitto, Joseph Haro, Taylor Frey, Jessica Rothe
   Film o odrastanju i sazrijevanju mladih ljudi. Iz rodne Italije avionom u SAD stižu Marko i Maria. Oboje su netom završili srednju školu, bezbrižno ljeto i budućnost su pred njima. On zapravo ne zna što želi u životu, a ona je uštogljena i nimalo mu se ne sviđa. Zajedno dolaze u San Francisco gdje su im domaćini Matt i Paul, istospolni partneri, a Marija se mora izboriti sa svojim predrasudama.
   Film priziva ležerniju varijantu Bertoluccijevih „Sanjara“, s dvoje slučajnih teen turista, pripadnika rimske buržujske kaste, koji ulaze u živote homoseksualnoga para u tijeku njihova boravka u Friscu u potrazi za seksom i provokacijama. (Dragan Rubeša, HFS)
http://www.imdb.com/title/tt4650414/?ref_=nm_flmg_dr_2

ČETVRTAK / 23.11.

TIJELO I DUŠA

A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017.
17:30 sati



POBJEDNIK BERLINA
A Teströl és Lélekröl / On Body and Soul, 2017. Ildikó Enyedi, 116 min. HU
Scenarij:
Ildikó Enyedi
Uloge: Morcsányi Géza, Borbély Alexandra, Schneider Zoltánm Nagy Ervin, Tenki Réka
   Trostruki laureat Berlinalea, „Tijelo i duša“, mađarski je kandidat za Oscara i spektakularan povratak redateljice Ildiko Enyedi na vrh evropske kinematografske karte nakon 18 godina pauze. Priču o dvije osobe koji otkrivaju carstvo emocija i tjelesne požude, isprva individulano, a zatim i zajedno, ispričala je nježno i suptilnim humorom. Film o strahu koji blokira da se ljudi otvaraju drugima te koliko je to stimulirajuće kada se to konačno i napravi.
   Zaleđeno jezerce, šuma pod snježnim pokrivačem, zimska idila, nježni dah prirode, jelen i 'jelenica' promatraju se iz daljine...
   Bučna klaonica, užeglo ljeto, sterilna rutina, hladnokrvno ubijanje životinja, dvoje emocionalno hendikepiranih i društveno autističnih promatraju se iz daljine. On je financijski direktor Endre, muškarac srednjih godina, izoliran i indiferentan, a ona nova kontrolorka kvalitete proizvoda, nježna i ledena Maria, blizu 30-ih godina, asocijalna i neprilagođena. Dok je drugi u tvornici zaobilaze u širokom luku i zasipaju šalama na njen račun, Endreu ona budi pažnju i zaokuplja misli. Vuk i vučica samotnjak sreću se svaki dan an na pauzi za ručak, za koju već pomalo zaljubljena Maria svaku večer prije spavanja smišlja scenarij kako da sjedne kraj njega...
      Na svakom koraku začudan, jezivo dubok i intiman, film je vjerojatno zahtjevan za gledanje, no delikatna minuciozna psihološka introspekcija, snažan i ezoteričan estetski potpis, fino i precizno 'skladana' režija i impresivne, a krajnje nenametljive glumačke izvedbe Alexandre Borbély i Géza Morcsányija nadvladavaju sve to i preko tijela (očiju, mozga) stižu sve do dubine duše (srca).Na klackalici dvojakosti na kojoj se svi 'ljuljamo' - između naslijeđenog i naučenog, razuma i osjećaja, prirode i društva, pojedinca i grupe, snova i stvarnosti, sna i jave – uz suptilan humor, pikavi cinizam, 'cirkus' apsurda i evokativnost koja tjera na razmišljanje – ovo je film koji nudi uznemirujuću i bockajuću kvalitetu te vizualno-poetski 'ogrtač' začudne ljepote koji nas grije i istodobno izaziva trnce, a to nema nijedan holivudski film... (VFF PRESS)
  Osamnaest godina pauze u režiranju dugometražnih filmova se isplatilo i Enyedi se vraća punom snagom na filmsku scenu jednom upečatljivom, izvanredno zaokruženom pričom. (Marina Richter, Internet Monitor)
   Nježna, fina, prekrasno režijski 'skladana' priča o ljudskoj povezanosti, ili još prezicnije, o poteškoćama u njenom pronalaženju... (Time Out)
   Morcsányi svoj lik bogati tužnim, proživljenim izrazom lica koji rezignira svoju jednoličnu rutinu, no talent Borbély zasjao je punim sjajem, i ona je istinska zvijezda ovog filma... (IndieWire)
   Bogata i nesvakidašnja priča o potisnutoj seksualnosti  (Hollywood Reporter)
   Organska, evokativna drama, koja je nedvojbeno jedinstveno filmsko iskustvo (HeyUGuys)
   Ekscentrična, isprekidana i neprilagođena ljubavna romansa koja nakon 18-godišnjeg jaza, redateljicu i scenaristicu Ildikó Enyedi vraća mađarskom igranom filmu na osebujan, izvanredan način (Variety)
   Dvije glavne role odigrane subeskrajno lijepo. Uz to, film krasi čudesno bockava i uznemirujuća kvaliteta koju nećete pronaći ni u jednom holivudskom filmu (Independent)
   Romantična melodrama o dualnosti nas samih – dok sanjamo, i dok smo budni. (CineVue)

http://www.imdb.com/title/tt5607714/?ref_=fn_al_tt_1

CARLO DI PALMA, BOJE ŽIVOTA

Acqua e zucchero: Carlo Di Palma, i colori della vita, 2016.
20:00 sati



SUVREMENI TALIJANSKI FILM
Acqua e zucchero: Carlo Di Palma, i colori della vita, 2016.
Fariborz Kamkari, 90 min.
   Dokumentarni film o životu i karijeri poznatog talijanskog direktora fotografije, Carla Di Palme. Otac mu je bio operator kamere, majka prodavala cvijeće, a on je već kao tinejdžer dobio prvi posao na filmskom setu. Radio je na setovima Viscontija, De Sice, Antonionija i brojnih drugih. S vremenom je postao direktor fotografije, a među filmovima na kojima je radio ističu se Razvod na talijanski način (1961.) Pietra Germija, Crvena pustinja (1964.), Povećanje (1966.) i Identifikacija jedne žene (1982) Antonionija, a osim u filmu Hannah i njezine sestre (1986.) bio je direktor fotografije u još nekoliko filmova Woodyja Allena.
http://www.imdb.com/title/tt5952516/?ref_=fn_al_tt_1

PETAK / 24.11.

PUTOVANJE VREMENOM - PUT ŽIVOTA

Voyage of Time: Life's Journey, 2016.
17:30 sati



Voyage of Time: Life's Journey, 2016. Terrence Mallick, 90 min. US
   „Voyage of Time“ jedinstveno je slavlje života na Zemlji i grandiozne povijesti svemira, koji publiku vodi na putovanje beskrajem, ali na intiman i osoban način, sve od eona iz Velikog praska, ere dinosaura pa do današnjeg svijeta u kojem živimo i izvan njegovih granica... Filmski mozaik od nevjerojatnih, inspirativnih fotografija odvest će nas u samo srce monumentalnih događaja koje još nikad nismo doživjeli - od rođenja zvijezda i galaksija do eksplozije raznolikih oblika života na Zemlji, uključujući i ljudska bića. Ova je kozmičko iskustvo, filmska himna prirodi, životu oko nas te znanstvenim otkrićima - u kojem se svi elementi spajaju u Malickov najoriginalniji film dosad.
   Malickova kozmička poema, koja je više artističkog i meditativnog karaktera negoli edukativnog, poslastica je za sve fanove ovog redatelja... (Adnan Bajrović, www.ziher.hr)
   Veličanstveni dokumentarac koji će postati mjerilo za filmove koji se bave poviješću svemira (Hollywood Reporter)
   Najmoćniji i vizualno najsuperiorniji film od "Odiseje u svemiru" Stanleyja Kubricka (Seattle Times)
   Blagdan za oči i melem za dušu u ovim bijesnim, izazovnim vremenima (Los Angeles Times)
   Poetičan prikaz evolucije Zemlje (Globe and Mail)

http://www.imdb.com/title/tt1945228/?ref_=fn_al_tt_1

PITANJE KARME

Questione di Karma, 2017
20:00 sati



SUVREMENI TALIJANSKI FILM
Questione di Karma, 2017. Edoardo Maria Falcone
Scenarij:
Edoardo Maria Falcone, Marco Martan
Uloge:  Elio Germano, Fabio De Luigi, Daniela Virgilio, Valentina Cenni, Massimo De Lorenzo
   Giacomo je bogati nasljednik obitelji industrijalaca koji se nikad nije oporavio od traume koju je doživio kao dječak. Otac se bacio kroz prozor radne sobe pred njegovim očima. S vremenom, Giacomo je odrastao, postao obrazovan, inteligentan i drag mladić, a želja za pravo upoznavanja oca sve je jača. Stoga počne vjerovati u reinkarnaciju, a splet okolnosti ga navede da povjeruje kako je spletkaroš Mario iz Rima reinkarnacija njegova oca...
http://www.imdb.com/title/tt6409994/?ref_=nv_sr_1

SUBOTA / 25.11.

LIMUNOVO DRVO

Limunovo drvo, 2015.
17:00 sati



LIMUNOVO DRVO
2015. Branko Radakovic, 70 min. RS

   Priča o kultnoj grupi ”Limunovo drvo” koju su u Beogradu 1977. godine osnovali Milan Mladenović, Milan Stefanović i Dragomir Mihailović, a koja se raspala 1980. godine. Iako nisu objavili nijedan album, kroz svjedočanstva brojnih poznatih novinara i glazbenika autor daje odgovor zbog čega je ”Limunovo drvo” jedan od najvažnijih srpskih bendova, ikad.
   Kad se uzme u obzir da je bila riječ o beogradskoj grupi koja nije uspjela doći do svog prvog albuma u tadašnjim uvjetima i da takoreći nije ostavila ništa značajno u tom smislu iza sebe, posebno kad je riječ o audio-vizualnoj arhivi koja se svodi na desetak snimljenih demo pjesama, jasno je da tu bilo malo materijala za dokumentarni film. No, redatelj je na tom suženom izvedbenom terenu pronašao kompenzaciju. Doveo je veliki broj sugovornika i paralelno uz Limunovo drvo gradio širu sliku o jednom vremenu, što je svakako važniji segment filma „Limunovo drvo“ koji stvari prije pojavljivanja Šarla akrobate stavlja u logično-posljedični kontinuitet gdje se razaznaje ključna uloga Limunovog drveta kao plodnog tla za razvijanje jedne nove kvalitetne generacije glazbenika i umjetnika...

(http://www.ravnododna.com/limunovo-drvo-prica-o-bendu-koji-je-morao-biti-zrtvovan/#)
http://www.imdb.com/title/tt4991264/?ref_=fn_al_tt_1

OTAC ITALIJE

Il padre d'Italia, 2017.
20:00 sati



SUVREMENI TALIJANSKI FILM
Il padre d'Italia, 2017. Fabio Mollo
Scenarij:
Fabio Mollo, Josella Porto
Uloge: Luca Marinelli, Isabella Ragonese, Anna Ferruzzo, Mario Sgueglia, Federica De Cola
   Tridesetogodišnji Paolo proživljava osobnu krizu nakon nedavna prekida s partnerom koji je odlučio zasnovati obitelj. Dane provodi radeći u prodavaonici namještaja, a noći u klubovima tražeći kratkotrajnu zabavu. Samodestruktivna pjevačica Mia njegovih je godina, ostavio ju je dečko i sada je trudna i bez doma. Nakon slučajnoga noćnog susreta u klubu Paolo joj odluči pomoći. U potrazi za djetetovim ocem odlaze na jug Italije…
http://www.imdb.com/title/tt5612576/?ref_=fn_al_tt_1

PONEDJELJAK / 27.11.

LIMUNOVO DRVO

Limunovo drvo, 2015.
21:15 sati



LIMUNOVO DRVO
2015. Branko Radakovic, 70 min. RS

   Priča o kultnoj grupi ”Limunovo drvo” koju su u Beogradu 1977. godine osnovali Milan Mladenović, Milan Stefanović i Dragomir Mihailović, a koja se raspala 1980. godine. Iako nisu objavili nijedan album, kroz svjedočanstva brojnih poznatih novinara i glazbenika autor daje odgovor zbog čega je ”Limunovo drvo” jedan od najvažnijih srpskih bendova, ikad.
   Kad se uzme u obzir da je bila riječ o beogradskoj grupi koja nije uspjela doći do svog prvog albuma u tadašnjim uvjetima i da takoreći nije ostavila ništa značajno u tom smislu iza sebe, posebno kad je riječ o audio-vizualnoj arhivi koja se svodi na desetak snimljenih demo pjesama, jasno je da tu bilo malo materijala za dokumentarni film. No, redatelj je na tom suženom izvedbenom terenu pronašao kompenzaciju. Doveo je veliki broj sugovornika i paralelno uz Limunovo drvo gradio širu sliku o jednom vremenu, što je svakako važniji segment filma „Limunovo drvo“ koji stvari prije pojavljivanja Šarla akrobate stavlja u logično-posljedični kontinuitet gdje se razaznaje ključna uloga Limunovog drveta kao plodnog tla za razvijanje jedne nove kvalitetne generacije glazbenika i umjetnika...

(http://www.ravnododna.com/limunovo-drvo-prica-o-bendu-koji-je-morao-biti-zrtvovan/#)
http://www.imdb.com/title/tt4991264/?ref_=fn_al_tt_1

UTORAK / 28.11.

KRATKI IZLET

Kratki izlet, 2017. (POBJEDNIK PULE 2017.)
17:30 sati



2017. Igor Bezinović, 75 min. HR POBJEDNIK PULE!
Scenarij:
Igor Bezinović, Ante Zlatko Stolica prema knjizi 'Kratki izlet' Antuna Šoljana
Uloge: Ante Zlatko Stolica, Mladen Vujčić, Željko Beljan, Iva Ivšić, Marko Aksentijević, Martina Burulic, Josip Visković
   "Nadahnuta  i moderna egzistencijalistička alegorija koja nenametljivo raste iz kadra u kadar. Poput junaka Bezinovićeva filma koji se odluče za avanturu traganja za starom Gradinom koja navodno krije rijetke ljepote i gledatelj koji se odvaži zaroniti u ovaj film susrest će se s osobitim i širokim spoznajama. Vrsna križanja fikcije i dokumentarizma, nadogradnje konkretnoga apstraktnim, a realnoga nadrealnim", stoji u objašnjenju žirija Pulskog festivala koji je filmu dodijelio Veliku zlatnu arenu za najbolji film.
   Hibrid dokumentarnog filma i fikcije koji prati Stolu, mladića u kasnim dvadesetima koji ljeto provodi u Istri, tulumareći po festivalima. Jednoga dana susreće svog znanca Roka, koji njega i nekolicinu ostalih poznanika nagovara da mu se pridruže u potrazi za obližnjim samostanom sa srednjovjekovnim freskama. No nakon što im se pokvari autobus a oni se putem izgube, njihov kratki izlet prerast će u alegorijsko putovanje u nepoznato.
   Riječ je o šarmantnom i laganom filmu ceste o Stoli, mladiću koji boravi u kampu Motovunskog filmskog festivala, gdje slučajno upoznaje nekolicinu ljudi s kojima preživljava vruće festivalske dane i neprospavane noći. I kad osjeti laganu frustraciju tom kamperskom rutinom, on susreće svog poznanika Roka, koji im predlaže da se upute jedno jutro prema samostanu s freskama, za koji ni sam nije siguran gdje se nalazi. Popraćena duhovitom naracijom glavnoga junaka, priča slijedi besciljno lutanje grupice novopečenih prijatelja šumama i napuštenim selima nakon nesretnog kvara na autobusu. Ono po čemu se film ističe jest format snimke, koji nije standardni filmski, već odavno zaboravljeni praiskonski 4:3, što „Kratkome izletu“ daje poseban šarm. Glumačka izvedba je nonšalantna i prirodna, te s nestajanjem članova ekspedicijske ekipe komično se opisuju međuljudski odnosi na festivalima – hrpica stranaca najednom se sprijateljuje, dok ih povezuje vreva, ritam glazbe i bljeskovi stroboskopa, pa čak se i zaljubljuju, no po festivalu sve mine i ljudi netragom nestaju, bez povoda, bez želje za nastavkom prijateljstva, i s velikom šansom da se više nikada neće susresti... (Rahela Vušković/ Blog mladih filmofila)
   Bezinović tipuje na besciljnost i izgubljenost još jedne generacije u vječnom raskoraku na nerazdvojivoj relaciji putovanje-destinacija i potrazi za utopijom osvjetljenom šibicama za potpaljivanje marihuane i blic-svjetlima partyja. Jedan, dva, tri, četiri… (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   Budžetski skroman, ali sa bogatom i slojevitom pričom, sa osebujnim i atipično razvijanim likovima, te vrlo precizan u egzekuciji, „Kratki izlet“ Igora Bezinovića je film vrijedan više gledanja i vraćanja svakih nekoliko godina. Film je svjetsku premijeru imao na festivalu u Rotterdamu, u sekciji “Bright Future”, a na “domaćem terenu” za sada je prikazan u Puli, gdje je osvojio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film, te u Motovunu gde je dijelom i snimljen. Očekuje se regularna distribucija u Hrvatskoj, makar ograničena na art i gradska kina. Sitni detalji u filmu su naprosto briljantni, poput odstupanja između onoga što čujemo iz naracije i onoga što vidimo na ekranu i dizajna zvuka koji ambijentalne šumove iz prirode reže povremenim provalama glasne etno-muzike. „Kratki izlet“ možda ne dobacuje do nivoa remek-djela, ali je svakako više od sigurnog i solidnog debitantskog ostvarenja. Zapravo, prilično je impresivno filmsko djelo. (Marko Stojiljković, www.lupiga.com)
   “Kratki izlet” nikome nije ništa oduzeo, ali tko zna od kada se nije dogodilo da neki film na Puli bude toliko neočekivano, a tako zasluženo nagrađen. Gotovo da bi se moglo reći kako je samo takva gesta žirija dostojna ljepote i cjelovitosti ovoga filma... (Miljenko Jergović, Jutarnji List)
   "Nisam ni pomišljao da mogu dobiti glavnu nagradu na Festivalu i jako sam sretan što je žiri prepoznao moju ideju da napravim drugačiji film nego što se uglavnom sada prave u Hrvatskoj. " (Igor Bezinović)
   Svejedno sam bio iznenađen jer sam bio uvjeren da nagrada ide filmu Hane Jušić ‘Ne gledaj mi u pijat’, koji je kompletan film, koji gotovo unisono prepoznaje i struka i publika, dok je naš film svojevrsni eksces i iznenađenje u hrvatskom kontekstu. Nagrada Haninom filmu bi svakako bila puno manje iznenađenje... (Igor Bezinović / intervju u Novostima)

   Pula 2017. – Velika zlatna arena za najbolji film; Zlatna arena za oblikovanje zvuka (Martin Semenčić)
   Filmski festival Andreja Tarkovskog Zerkalo 2017. – najbolji redatelj; nagrada Voice
   Festival europskog filma Palić 2017. – posebno priznanje
   Splitski filmski festival – Međunarodni festival novog filma 2017. – posebno priznanje
http://www.imdb.com/title/tt6352604/

EVROPSKI DAN ART (NEZAVISNIH) KINA:
https://artcinemaday.org/en/index

 

SRIJEDA / 29.11.

PISMA IZ RATA

Cartas da Guerra / Letters from War, 2016.
17:30 sati



Cartas da Guerra / Letters from War, 2016. Ivo Ferreira, 105 min. P
Scenarij:
Ivo Ferreira i Edgar Medina prema romanu „D'este viver aqui neste papel descripto: Cartas da guerra“ Antónia Lobo Antunesa
Uloge: Miguel Nunes, Margarida Vila-Nova, Ricardo Pereira
   Portugalski kandidat za Oscara ekranizacija je autobiografskog romana Antónia Lobo Antunesa. Kao osnova filma uzeta su pisma koje Antonio šalje kući, tijekom borbe za nezavisnost Angole. Antunes je liječnik koji i u takvom okruženju, daleko od onih koje voli, nalazi motivaciju u pisanju svojoj trudnoj ženi.... Osim samih emotivnih redaka, pisma su i dokaz sve apsurdosti i okrutnosti ratova...
http://www.imdb.com/title/tt4704422/?ref_=fn_al_tt_1

LIMUNOVO DRVO

Limunovo drvo, 2015.
20:00 sati



LIMUNOVO DRVO
2015. Branko Radakovic, 70 min. RS

   Priča o kultnoj grupi ”Limunovo drvo” koju su u Beogradu 1977. godine osnovali Milan Mladenović, Milan Stefanović i Dragomir Mihailović, a koja se raspala 1980. godine. Iako nisu objavili nijedan album, kroz svjedočanstva brojnih poznatih novinara i glazbenika autor daje odgovor zbog čega je ”Limunovo drvo” jedan od najvažnijih srpskih bendova, ikad.
   Kad se uzme u obzir da je bila riječ o beogradskoj grupi koja nije uspjela doći do svog prvog albuma u tadašnjim uvjetima i da takoreći nije ostavila ništa značajno u tom smislu iza sebe, posebno kad je riječ o audio-vizualnoj arhivi koja se svodi na desetak snimljenih demo pjesama, jasno je da tu bilo malo materijala za dokumentarni film. No, redatelj je na tom suženom izvedbenom terenu pronašao kompenzaciju. Doveo je veliki broj sugovornika i paralelno uz Limunovo drvo gradio širu sliku o jednom vremenu, što je svakako važniji segment filma „Limunovo drvo“ koji stvari prije pojavljivanja Šarla akrobate stavlja u logično-posljedični kontinuitet gdje se razaznaje ključna uloga Limunovog drveta kao plodnog tla za razvijanje jedne nove kvalitetne generacije glazbenika i umjetnika...

(http://www.ravnododna.com/limunovo-drvo-prica-o-bendu-koji-je-morao-biti-zrtvovan/#)
http://www.imdb.com/title/tt4991264/?ref_=fn_al_tt_1

ČETVRTAK / 30.11.

LIMUNOVO DRVO

Limunovo drvo, 2015.
17:30 sati



LIMUNOVO DRVO
2015. Branko Radakovic, 70 min. RS

   Priča o kultnoj grupi ”Limunovo drvo” koju su u Beogradu 1977. godine osnovali Milan Mladenović, Milan Stefanović i Dragomir Mihailović, a koja se raspala 1980. godine. Iako nisu objavili nijedan album, kroz svjedočanstva brojnih poznatih novinara i glazbenika autor daje odgovor zbog čega je ”Limunovo drvo” jedan od najvažnijih srpskih bendova, ikad.
   Kad se uzme u obzir da je bila riječ o beogradskoj grupi koja nije uspjela doći do svog prvog albuma u tadašnjim uvjetima i da takoreći nije ostavila ništa značajno u tom smislu iza sebe, posebno kad je riječ o audio-vizualnoj arhivi koja se svodi na desetak snimljenih demo pjesama, jasno je da tu bilo malo materijala za dokumentarni film. No, redatelj je na tom suženom izvedbenom terenu pronašao kompenzaciju. Doveo je veliki broj sugovornika i paralelno uz Limunovo drvo gradio širu sliku o jednom vremenu, što je svakako važniji segment filma „Limunovo drvo“ koji stvari prije pojavljivanja Šarla akrobate stavlja u logično-posljedični kontinuitet gdje se razaznaje ključna uloga Limunovog drveta kao plodnog tla za razvijanje jedne nove kvalitetne generacije glazbenika i umjetnika...

(http://www.ravnododna.com/limunovo-drvo-prica-o-bendu-koji-je-morao-biti-zrtvovan/#)
http://www.imdb.com/title/tt4991264/?ref_=fn_al_tt_1

BEZ LJUBAVI

Nelyubov, 2017.
20:00 sati



VUKOVAR SPLITU: 11. VFF (izbor)
Nelyubov, 2017. Andrey Zvyagintsev, 127 min. RU
Scenarij:
Oleg Negin, Andrey Zvyagintsev
Uloge: Maryana Spivak, Alexey Rozin, Matvey Novikov, Yanina Hope
   Boris i Ženja prolaze kroz razvod. Neprestano se svađaju, pokušavaju prodati stan u kojem žive, te se već pripremaju za svoje nove živote. Boris je u vezi s mlađom djevojkom koja je trudna dok je Ženja u vezi sa bogatim ljubavnikom koji se želi oženiti. Čini se da nitko od njih nije zainteresiran za 12-godišnjeg sina Aljošu. Sve dok on ne nestane.
http://www.imdb.com/title/tt6304162/?ref_=fn_al_tt_1

ARHIVA programa Kinoteke

O kinoteci

PARALELE DANIELA RAFAELIĆA

Često se o kino dvoranama govorilo kao o hramovima. Hramovi sedme umjetnosti, hramovi u kojem žive/stanuju hollywoodski bogovi, hramovi u kojem se obožavaju filmski starovi.

Članarina i ulaznice

Cijena ulaznica

- Klasika 10,00 kn (za članove Kinoteke-ulaz besplatan)
- Art 20,00 kn (za članove Kinoteke-10,00 kn)

Godišnja iskaznica

- zaposleni 200,00 kn
- umirovljenici, studenti i đaci 150,00 kn

Za godišnju iskaznicu molimo pošaljite ime, prezime, mail i telefon/mobitel mailom (info@zlatnavrata.hr) ili dođite osobno u Dioklecijanovu 7, Split.

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA