PROGRAM KINOTEKE Studeni 2018.

PETAK / 02.11.

IZ SVE SNAGE

De toutes mes forces, 2017.
17:30 sati



RENDEZ-VOUS AU CINÉMA 2018.
Do It Right / De toutes mes forces, 2017. Chad Chenouga, 98 min. FR
Scenarij:
Christine Paillard i Chad Chenouga
Uloge: Khaled Alouach, Yolande Moreau, Laurent Xu
   Teen drama o šesnaestogodišnjaku Nassimu smještenom u udomiteljsku obitelj gospođe Cousin. Nassim se odbija asimilirati s drugim štićenicima te izmišlja za sebe sasvim novi život kojim se lažno predstavlja, a za sve što se treba pobrinuti je da se ta dva života, stvarni i izmišljeni nikada na sretnu.
https://www.imdb.com/title/tt6253942/
organizator: HAVC u suradnji s Francuskim institutom i Kino mrežom

OČI BEZ LICA

Les yeux sans visage, 1960.
20:15 sati



RENDEZ-VOUS AU CINÉMA 2018.
Les yeux sans visage, 1960. Georges Franju, 90 min. FR
Scenarij
: Pierre Boileau, Thomas Narcejac, Claude Sautet  i Jean Redon po romanu Jeana Redona
Uloge: Pierre Brasseur, Alida Valli, Juliette Mayniel
   Ugledni kirurg Génessier skrivio je automobilsku nesreću u kojoj je unakaženo lice njegove kćeri Christiane. Uz pomoć asistentice Louise, Génessier otima mladu djevojku s ciljem da njezinu kožu presadi na Christiane. Tijelo bacaju u rijeku te ga Génessier identificira kao Christianeino. Operacija međutim ne uspijeva, pa Génessier i Louise nalaze drugu žrtvu, ali također bez uspjeha. Zbog sumnji Christianeina zaručnika Jacquesa, policija odlučuje pripremiti zamku za Génessiera podmetnuvši mu novu djevojku. Uoči početka operacije policija poziva profesora u bolnicu.
   Nastao u tradiciji filmskog nadrealizma (sam redatelj ga je nazvao "poetskom fantazijom"), film spaja realističke (gotovo klinički prikazi operacija), fantastične (tematska okosnica) i lirske elemente (motivi ljubavi oca prema kćeri i kćerina sažaljenja nad žrtvama). Franju motive opsesije, promjene lica (i identiteta) i prividne smrti uglavnom tek naznačuje, a manje razrađuje. Fantazmagorički ugođaj redatelj postiže uporabom dužih, ritmičkih kadrova te fotografijom naglašenih crno-bijelih kontrasta i kompozicija u duhu figuralnoga nadrealizma (prizori Christianeine šetnje kućom s maskom na licu) uz glazbenu pratnju izvedenu iz motiva valcera. Te značajke upućuju na (nadrealističko) prepletanje ljepote, užasa i ludila, odnosno nepredvidivost odnosa realistički predočenih predmeta u pojavnoj stvarnosti, što rezultira specifičnim osjećajem jeze. (B. Kragić / HFL)    
   Crno bijeli klasik, horor poznat kao jedno od najznačajnijih i najutjecajnijih ostvarenja žanra s početka 1960-ih.
https://www.imdb.com/title/tt0053459/?ref_=nv_sr_1
organizator: HAVC u suradnji s Francuskim institutom i Kino mrežom

SUBOTA / 03.11.

RENDEZ-VOUS AU CINÉMA 2018.
Grand méchant renard et autres contes, 2017. Patrick Imbert, Benjamin Renner 83 min. FR
Scenarij:
Benjamin Renner i Jean Regnaud  prema stripovima  Benjamina Rennera "Le grand méchant renard" i "Un bébé à livrer"
   Animiranu uspješnica s ovogodišnjeg izdanja Animafesta, svjetskog festivala animiranog filma, film „Veliki zli lisac i druge priče“ razbiti će mit o idili i mirnoći francuskoga sela. Selo iz Velikog zlog lisca užurbano je i kaotično mjesto u kojem živi Lisac koji postane kokoš, Zec i Svinja zamjenjuju rodu, a Patka glumi Djeda Mraza. Ova rukom nacrtana i oslikana francuska animirana komedija šarmantan je film u kojem će uživati mali i veliki.
https://www.imdb.com/title/tt5851904/?ref_=fn_al_tt_1
organizator: HAVC u suradnji s Francuskim institutom i Kino mrežom

PRIČA O STVARANJU

17:30 sati



RENDEZ-VOUS AU CINÉMA 2018.
Histoire d'une creation, 2017. Avril Tembouret, 115 min. FR
Scenarij:
Avril Tembouret
  Film donosi priču o mladom umjetničkom direktoru Pariške Opere, Benjaminu Millepiedu, koji se proslavio koreografijom za Oskarom nagrađen film „Crni Labud“,  te prikazuje njegovu strast, ljepotu kreacije i donosi tisuće proba za njegovu prvu produkciju baleta u prestižnoj Pariškoj Operi.
https://www.imdb.com/title/tt7131658/?ref_=fn_al_tt_1
organizator: HAVC u suradnji s Francuskim institutom i Kino mrežom

PACIJENTI

Patients, 2016.
20:15 sati



RENDEZ-VOUS AU CINÉMA 2018.
Patients, 2016. Mehdi Idir, Grand Corps Malade, 110 min. FR
Scenarij
: Grand Corps Malade, Fadette Drouard prema knjizi Grand Corps Maladea
Uloge: Pablo Pauly, Soufiane Guerrab, Moussa Mansaly
   Suvremena crnohumorna komedija o Benu i njegovom kaotičnom putovanju kroz pobjede i poraze, suze i smijeh koje uz nadu i prijateljstvo podnosi nakon teške sportske nesreće u bazenu.
   Francuski reper i ulični pjesnik Fabien Marsaud, poznatiji pod umjetničkim imenom Grand Corps MaladeI, sa svojim debitantskim filmom imao je četiri nominacije za francuski film godine te napravio sasvim pristojan posao. Ispalo je to čak dosta duhovito, emotivno, nepretenciozno i sasvim kompletno ostvarenje, sasvim ugodan gorkoslatki film s jako dobrim likovima uz koje se gledatelj može vezati. Posebno se to odnosi na našeg glavnog junaka Bena, optimističnog mladića, čiji vedri karakter i optimizam utječe praktički na sve kolege koje je upoznao u bolnici i koji vrlo brzo postaje omiljen među ostatkom ekipe. Čak je i film sasvim pristojno i pomalo školski režiran, povremeno u stilu videospotova. Film je to sa snažnom porukom koja glasi da je život samo jedan i da ga se ne smije olako odreći ma koliko situacija izgledala bezizlazno i nemoguće. (http://gambee82.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt5598100/?ref_=nv_sr_1
organizator: HAVC u suradnji s Francuskim institutom i Kino mrežom

NEDJELJA / 04.11.

JULES I JIM

Jules et Jim, 1962.
20:15 sati



IN MEMORIAM JEANE MOREAU  (1928. – 2017.)
Jules et Jim, 1962. François Truffaut, 107 min. FR
Scenarij:
François Truffaut i Jean Gruault prema istoimenom romanu francuskog književnika Henri-Pierrea Rochéa
Uloge: Jeanne Moreau, Oskar Werner, Henri Serre, Vanna Urbino, Serge Rezvani
   Romantična drama o ljubavi dvojice prijatelja prema istoj ženi, lijepoj i slobodoumnoj Catherine; jedan od najcijenjenijih filmova u opusu F. Truffauta i jedan od najboljih filmova u povijesti filma na temu ljubavnog trokuta. Film "Jules i Jim" dobitnik je nekoliko međunarodnih filmskih priznanja (danski Bodil za najbolji evropski film, nagrada talijanskih filmskih kritičara za najbolji strani film, nominacija za BAFTA-u), a zanimljivo je da je  u vrijeme premijere u Italiji bio zabranjen za mlađe od 18 godina.
   Moglo je biti negdje oko 1912. godine kada je Francuz Jim upoznao Austrijanca Julesa. Podučavali su jedan drugog svoj materinji jezik, pisali poeziju, dijelili vrijednosti, stil pa čak i žene. Jim je imao nekoliko djevojaka u Parizu, Jules nijednu... a želio je barem jednu. Nijedna tipična Parižanka nije bila po mjeri senzibilnom Julesu, sve dok se jednog predivnog sunčanog dana, baš poput sna, nije niz stepenice u vrt spustila Catherine. Nosila je prstenje na svakoj ruci, okolo zglobova narukvice, oči su joj bile poput dva opala sjajna i zauvijek je promijenila živote dvojice prijatelja. „Pas celle-la, Jim!“ (Ne nju, Jim!) rekao je Jules prijatelju s kojim bi dijelio sve, samo Catherine ne. Ipak, uskoro će shvatiti da zadržavanje žene koju voli zahtjeva jako puno kompromisa...
   Samo tri godine nakon izvrsno primljenog dugometražnog prvijenca „400 udaraca / Les Quatre cents coups“ (1959) daroviti je Truffaut snimio, po mnogim ocjenama, najbolji film u karijeri i jedan od ponajboljih evropskih filmova 60-ih. To je romantična drama ili bolje rečeno romantična tragikomedija „Jules et Jim“ kojoj je kao predložak poslužio istoimeni roman francuskog književnika Henri-Pierrea Rochéa (1859.-1959.) koji se dugo vremena smatrao opskurnim tekstom o amoralnom ljubavnom trokutu. No, u vrijeme procvata pokreta slobodne ljubavi, Truffautova je ekranizacija Rochéove priče o emotivnoj vezi dvojice muškaraca i jedne žene doživjela neviđeni uspjeh u Francuskoj (gotovo 1,6 milijuna kinogledatelja) i diljem svijeta, a uspjeh je bio tim veći jer nije bila riječ o komercijalno kalkulantskom uratku, već o filmu dosljedno realiziranom prema kanonima novog vala... (http://tvprofil.net)
   Truffaut je napisao i priču za Godardov „Do posljednjeg daha“ vjerojatno najslavniji od svih novovalskih filmova, a sjajni niz nastavio filmom „Jules et Jim“, gotovo epistoralnom (melodična naracija doima se poput čitanja dnevnika protagonista) pričom o prijateljstvu i ljubavi. Radi se o filmu za koji je Jean Renoir izjavio: „Nevjerojatno je dobar! Kako bih želio da sam ga ja snimio!“, Martin Scorsese je rekao da bi dao apsolutno sve samo da je režirao prvih deset minuta „Julesa i Jima“. A tih prvih deset minuta je uistinu genijalno konstruirano jer nam poput trailera najavljuje što nas očekuje tokom filma. Brzim montažnim rezovima upoznajemo likove, vidimo da se radnja odvija u boemskom miljeu, vesela glazba sugerira ležernost, no glas Jeanne Moreau koji predhodi svemu tome i otvara film u potpunoj tami recitirajući ulomak iz Rochérove knjige („Rekao si: Volim te!, odgovorila sam: Čekaj. Željela sam reći: Uzmi me, rekao si : Odlazi!“) kao svojevrsni kontrast sugerira nam da nas ne očekuje potpuno vesela priča. Radi se o ménage a trois, fizičkom no još više psihičkom, i koliko god on bio zabavan (a uvijek je:) naposljetku netko uvijek ostane povrijeđen... (Goran Plantak, www.popcorn.hr)
   Ono što još svrstava ovaj film u izvanredna kinematografska ostvarenja je i njegova bezvremenost, jer, iako je snimljen 1962. godine, i danas djeluje privlačno i aktualno. To je redatelj postigao korištenjem inovativnih kinematografskih tehnika karakterističnih za razdoblje francuskog novog vala: snimanjem iz zraka, korištenjem pripovjedačeva glasa koji nas vodi kroz radnju, zamrznutim kadrovima (posebno kada je Catherine u kadru), pokretnom kamerom koja ističe kontinuitet stvarnog prostora, ali i prati i ističe likove te stvara privid kretanja nepomičnih predmeta. Kvaliteti filma svakako pridonose i sjajna crno-bijela fotografija Raoula Coutarda te živahna glazba Georgesa Deleruea, omiljenog skladatelja tadašnjih redatelja. Zanimljivo je da je jedna od pjesama iz filma znakovitog naziva „Vihor“ (Le Tourbillion) postala popularna diljem Francuske pa i šire... (Tatjana Barat, www.fak.hr)
http://www.imdb.com/title/tt0055032/?ref_=nv_sr_2

IN MEMORIAM JEANE MOREAU
 (1928. – 2017.)

   Zajedno s njom umrlo je i lice novog vala: Jeanne Moreau bila je nekonvencionalno lijepa žena urbanog izgleda koji isijava inteligencijom...
   U filmu postoje velike glumice, upamćene po svom glumačkom daru. Postoje i glumice koje su prave, punokrvne zvijezde, čiji utjecaj ne staje na filmovima, nego se s ekrana prelije i postane dio masovne kulture. Postoji, međutim, i treća vrsta velikih glumica. To su glumice koje svojim licem utjelovljuju jednu eru filmske povijesti. U tu treću vrstu spadala je Jeanne Moreau, zvijezda francuskog filma koja je preminula jučer u Parizu u 89. godini. Jeanne Moreau spada u nisku zvijezda francuskog popularnog filma, nisku koja seže od Michelle Morgan, a nastavlja se preko Simone Signoret, Catherine Deneuve i Isabelle Adjani do današnjih - Marion Cotillard ili Lee Seydoux. Ali, više nego i jedna od prethodnica ili nasljednica, Moreau je imala sreću s epohom u kojoj je blistala. Njene najbolje i najproduktivnije godine poklopile su se s početkom francuskog novog vala, filmskog pokreta koji je prodrmao svjetski film i (zakratko) Francusku pretvorio u kinematografiju vodilju. Jeanne Moreau imala je talent, sreću i mudrost da postane lice tog novog pokreta. Jučer je zajedno s njom stoga umrlo lice novog vala... (Jurica Pavičić, Jutarnji list)
http://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/zajedno-s-njom-umrlo-je-i-lice-novog-vala-jeanne-moreau-bila-je-nekonvencionalno-lijepa-zena-urbanog-izgleda-koji-isijava-inteligencijom/6426323/

PONEDJELJAK / 05.11.

KNJIŽARA

Bookshop, 2017.
17:30 sati



Bookshop, 2017. Isabel Coixet, 113 min. UK/DE/ES
Scenarij:
Isabel Coixet po romanu Penelope Fitzgerald
Uloge: Emily Mortimer, Bill Nighy, Hunter Tremayne
   Zapaženi film u nizu zemalja, najbolji španjolski film 2017., dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja i nagrada.
   Radnja se odvija krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, a prati Florence, slobodoumnu udovicu koja odlučuje otvoriti knjižaru u jednom engleskom gradiću. Njezina odluka ne nalazi na odobravanje konzervativnih i uštogljenih, ali često i dosta zavidnih mještana. Ipak, ubrzo se pokaže da je žena imala dobru ideju jer njena knjižara postane hit, a mjesto u kojem gotovo nitko nije čitao postaje prava čitalačka meka. Ljudi polako počinju otkrivati književnost, i klasike i moderno štivo tog doba, no naravno da kad nekome krene, tada to mora izazvati i zavist kod drugoga. No, unatoč tome hrabra Florence utječe na promjenu svjetonazora u mjestu te knjigama kao što su "Lolita" ili "Fahrenheit 451" u svoj gradić dovodi svojevrsnu kulturnu revoluciju
   Na lanjskom sajmu knjiga u Frankfurtu nagrada za najbolju filmsku adaptaciju knjiškog predloška otišla je u ruke katalonske redateljice Isabel Coixet za iznimnu adaptaciju romana "The Bookshop" Penelope Fitzgerald.
https://www.imdb.com/title/tt3127022/?ref_=nv_sr_1

FAHRENHEIT 11/9

20:15 sati



Fahrenheit 11/9, 2018. Michael Moore, 128 min. US
Scenarij:
Michael Moore
   Michael Moore je prije četrnaest godina snimio komercijalno najuspješniji dokumentarni film svih vremena – 'Fahrenheit 9/11', u kojem je ostvario žestoku kritiku američke politike, a prije svega tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha, nakon napada na njujorške blizance i druge mete 11. rujna 2001. Najslavniji svjetski dokumentarist u svome novom filmu,   'Fahrenheit 11/9', još žešće se obračunava s aktualnim stanjem u SAD-u, a posebno sa sadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom. Naslov 'Fahrenheit 11/9' odnosi se na 9. studenoga 2016., kada je Trump pobijedio na predsjedničkim izborima Film je svjetsku premijeru imao prije dva tjedna na filmskom festivalu u Torontu, gdje je prikazan kao film otvaranja.
   Dokumentarni filmovi Michaela Moorea bili su i još jesu predmet čestog omalovažavanja. Puno je ljudi u svijetu filma koji zaziru od njegova redateljskog metoda, propovjedničke didaktičnosti, nametljivog insceniranja prizora i napasnog guranja pred kameru. Također, nemali dio publike zakolutat će očima na politički aspekt njegovih filmova, a među njima neće biti samo Mooreovi konzervativni protivnici. I dobar dio lijevo-liberalne Amerike volio bi da za filmskog glasnogovornika svojih ideja ima nekog obrazovanijeg i analitičnijeg. Unatoč svemu tome, Michael Moore je bez sumnje najutjecajniji politički dokumentarist posljednjih četvrt stoljeća... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Filmski esteti mogli bi mu zamjeriti sirovom redateljskom potezu, ali Mooreu je mnogo važnija poruka koju želi poslati, a ona je vrlo uznemirujuća i glasi: ako nekome još nije jasno gdje smo, sad više nema sumnje - riječ je o totalitarizmu i fašizmu koji je već ovdje i s njim živimo sasvim nesvjesni što nam se zapravo dogodilo. (Paula Bobanović, www.express.hr)

https://www.imdb.com/title/tt8632862/?ref_=nv_sr_1

UTORAK / 06.11.

LAPONSKA KRV

Sami Blood / Sameblod, 2017.
17:30 sati



Sami Blood / Sameblod, 2017. Amanda Kernell, 110 min. S
Scenarij
: Amanda Kernell
Uloge: Lene Cecilia Sparrok, Mia Erika Sparrok, Maj-Doris Rimpi
   Tridesetih godina prošlog stoljeća, Elle Marja prisiljena je ostaviti svoju Saami obitelj kako bi pohađala internat daleko od svog doma, a što je u ono vrijeme bila tipična praksa. Kao adolescent, ona je tvrdoglava i buntovnički nastrojena, a osjećaje zna skrivati jako dobro, čak i od sebe same. Ulaže sve napore kako bi zadobila simpatije svojih nastavnika te uspijeva zasjeniti školske kolege u prilagođavanju švedskoj kulturi za koju joj je bilo rečeno da je daleko superiornija od one koju je poznavala kod kuće. Žudeći za tim da se uklopi u društvo koje nije pretjerano naklonjeno pripadnicima njezinog naroda, Elle trpi diskriminaciju i psihološku okrutnost. Međutim, spremna je u potpunosti se odreći svojih korijena samo kako bi se uklopila.
   Fantastični redateljski debi Amande Kernell gledateljima nudi iscrpan komentar na zlostavljanje protiv naroda Saami od strane službenih institucija, suptilno prikazujući uznemirujuću atmosferu koja kod gledatelja izaziva empatiju... (VFF)
   „Sameblod“ označava Samije, autohtoni domorodački narod koji živi na sjeveru Švedske i bavi se uzgojem sobova. Strogo se držeći tradicije, trude se izbjegavati asimilaciju i kontakte s većinskim stanovništvom, što ide to te mjere da čak i dan danas žive poput nomada, u šatorima, daleko gore u brdima, i po tome su slični američkim Indijancima pa donekle i našim Romima.
   Redateljici i scenaristici Kernell ovo je prvi dugometražni film, a nastao je kao kratki film „Stoerre Vaerie“ 2015. Film je privukao pozornost na svjetskim festivalima, posebno je hvaljen bio na Sundance film festivalu, pa se krenulo u izradu dugometražnog filma. Amandi je tema dobro poznata jer je i sama Sami podrijetla, no u intervjuima je odbijala tvrdnje da je riječ o autobiografskom filmu već o fikciji utemeljenoj na povijesnim činjenicma o narodu čiji su pripadnici kroz povijest bili građani drugog reda, a situacija se nije promijenila mnogo ni danas. Zanimljivo je da uloge Sami djece glume naturščici, pripadnici te male i izolirane zajednice, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva. Taj miks profesionalnih i neiskusnih glumaca bio je vrlo zahtjevan, ali Kernellica je taj zadatak izvela sjajno, izvlačeći iz svih njih maksimum te pametno nijansirajući različita raspoloženja u filmu u jednu skladnu, ujednačenu cjelinu koja ne moralizira, ne osuđuje, već sve ostavlja gledatelju na ocjenu. (https://zlihadzoponovojase.wordpress.com)
   BZN (Bozeman, Montana) International Film Festival 2018. Nagrada publike
   Fargo Film Festival 2018. Najbolji film
   Giornate degli autori - Venice Days 2017. Lux Prize
   Guldbagge Awards 2018. Nagrada publike, najbolji scenarij, najbolja glumica
   Göteborg Film Festival 2017. Najbolji nordijski film
   Trondheim Internasjonale Filmfestival 2017. Nagrada publike
   Luxembourg City Film Festival 2017. Najbolji film (Youth Jury Award)
   Newport Beach Film Festival 2017. Najbolji strani film
   Riviera International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Santa Barbara International Film Festival 2017. Najbolji film
   Santa Fe Independent Film Festival 2017. Nagrada publike
   Seattle International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Tokyo International Film Festival 2016. Specijalna nagrada žirija
   Venice Film Festival 2016. Najbolja debitantska režija
https://www.imdb.com/title/tt5287168/?ref_=nv_sr_1

CABARET

Cabaret, 1970.
20:15 sati



Cabaret, 1970. Bob Fosse, 124 min. US
Scenarij:
Jay Allen prema knjizi „Cabaret“ Joe Masteroffa
Uloge: Liza Minnelli, Michael York, Helmut Griem, Joel Grey, Fritz Wepper, Marisa Berenson
   Priča prati Sally Bowles i njenu aferu s piscem Cliffordom Bradshawom to vezu fraulein Schneider i njenog podstanara herr Schultza koji je židovskog podrijetla. Dok se oba para trude održati vezu, opskurni berlinski noćni klub Kit Kat ironijski podcrtava njihove nevolje. No nijedan par neće moći dugo ignorirati opasnost koja vreba.
   Kit Kat klub metafora je za dekadentnu Njemačku koju će uskoro progutati nacizam. Berlin po danu i Berlin po noći su u Cabaretu dvije potpuno različite stvari — po noći su klubovi puni smijeha a izvođači se do mile volje izruguju nacizmu. Ali, smijeh preko dana zamre. Glazbeni brojevi su komentari na situacije u radnji, a kroz priču gledatelje vodi majstor ceremonije, Emcee kojeg je i u kazališnoj i u filmskoj verziji tumačio Joel Grey.
   "Cabaret" je nastao prema romanu „Goodbye to Berlin“ Christophera Isherwooda iz 1935. koji je pak 1951. John Van Druten preradio u dramu „I Am a Camera“ prema kojoj je snimljen istoimeni film. Producent i redatelj Harold Prince ranih je šezdesetih odludio napraviti mjuzikl verziju „I Am a Camera“ pod naslovom „Cabaret“ pa je angažirao skladatelja Johna Kandera i tekstopisca Freda Ebba da rade na materijalu. Libreto je napisao Joe Masteroff. Kander i Ebb su netom završili jedan drugi projekt na kojem su surađivali s Lizom Minelli i „Cabaret“ su pisali s idejom da upravo ona bude Sally Bowles, no u kazališnoj verziji mjuzikla ipak nije angažirana nego je glavna uloga dodijeljena Jill Haworth. „Cabaret“ je premijerno izveden 1966. na Broadwayju a dvije godine kasnije i na West Endu. Od kazališne verzije puno je poznatiji film legendarnog Boba Fossea iz 1972. Film se u radnji dosta razlikuje od kazališne verzije - scenaristica Jay Presson Allen je u priču vratila gay teme koje su odstranjene iz drame i mjuzikla, izbačeni su neki songovi i nadopisani drugi poput kultnog „Mein Herr“ i „Maybe This Time“. Fosse je mislio da publika neće dobro reagirati na to da likovi ničim izazvani počnu pjevati i plesati u svakodnevnom životu pa je glazbene brojeve (izuzev jednog) ograničio na pozornicu Kit Kat kluba.  
   Uz Oscara za najbolju glumicu (Liza Minnelli) film je osvojio i oscara za najboljeg sporednog glumca (Joel Grey), najbolju fotografiju, najbolju umjetničku režiju, najbolji zvuk, najbolju originalnu pjesmu te najbolju montažu, što ga čini filmom s najviše osvojenih oscara u povijesti, a da među nagradama nije ona za najbolji film. Film je dobio Zlatni globus za najbolji film – mjuzikl/komedija.
   U ovoj adaptaciji brodvejskog hita sve pjevano-plesne točke motivirane su smještanjem u kabaret. Upravo strogo odjeljivanje scenske izvedbe i izvanscenske stvarnosti naglašava njihovu međusobnu povezanost ostvarenu pomnom dramaturškom gradacijom paralelne izmjene kabaretskih točaka i okvirne fabule, koja je pak uokvirena prizorima najave i odjave večernjeg nastupa. Stalno mijenjanje funkcije glazbenih točaka u filmskoj cjelini modulira međudjelovanje zbilje i njezina scenskog predstavljanja od ilustrativnosti uvodne točke „Wilkommen“, preko supostavljanja komičnog pljeskanja po zadnjici nacističkoj brutalnosti na ulicama Berlina, odnosno scenskog parodiranja ljubavnog trokuta Briana, Sally i Maxa, do otvorene provokativnosti pjesme „If Only You Could See Her Through My Eyes“ kao satire rastućeg antisemitizma i ključne metafore zaključne točke „Life Is a Cabaret“. Sekvenca jedine pjesme koja se ne izvodi u kabaretu (Tomorrow Belongs To Me), nego je na idiličnom izletištu započinje pripadnik Hitlerjugenda, da bi mu se zatim priključila masa, izvrće kabaretsku karnevalizaciju dominantnog poretka u estetizaciju političkog programa prokazujući nekritičko uživljavanje publike u predstavljene ideološke sadržaje kao naličje masovne psihoze, te pridajući bezbrižnom eskapizmu – predočenom junakinjinom ambicijom da postane filmska zvijezda. (T. Brlek, HFL)
https://www.imdb.com/title/tt0068327/?ref_=fn_al_tt_1

SRIJEDA / 07.11.

LJUDSKIJI OD LJUDI

More Human than Human, 2018.
20:15 sati



SECRET ARTS CINEMA
More Human than Human, 2018. Tommy Pallotta, Femke Wolting, 73 min. NL
Scenarij:
Tommy Pallotta, Femke Wolting
   Osoban, dramatičan i često zabavan filmski pothvat u potrazi za odgovorom na pitanje u kojoj su mjeri ljudskost i posebice ljudska kreativnost u opasnosti pred umjetnom inteligencijom. Hoćemo li pasti ničice pred umjetnom inteligencijom, hoće li nas ona svojom umreženošću i potencijalnom samosvjesnošću učiniti zastarjelima? Potraga započinje robotom kojeg autor Tommy Pallotta gradi ne bi li ga zamijenio kao filmskog autora. Budućnost je sada, a da možda to uopće ne znamo!
https://www.imdb.com/title/tt7977162/?ref_=fn_al_tt_1

   Secret Arts Cinema, filmski tematski program u organizaciji udruge Pari Pikule, otvara novu stranicu svog djelovanja nizom iznimno zanimljivih projekcija u tri hrvatska grada. Četiri filma u Rijeci (Art-kino), Splitu (Kinoteka Zlatna vrata) i Zagrebu  (Kaptol Boutique Cinema & Bar) obojat će jesen filmovima koji slave ljudsku kreativnost najrazličitijim paletama i sigurnim autorskim potezima kistom.
   Secret Arts Cinema u dobroj je mjeri izašao iz ormara. Velik interes publike i brojni odlični odjeci kako na hrvatskoj medijskoj sceni ali i u međunarodnim industry krugovima programu su oduzeli dio misterioznosti, no uvelike su unaprijedili njegovu vidljivost. Drugo izdanje SAC-a više se neće neće poigravati s očekivanjima publike i organizirati im filmska iznenađenja u kino dvoranama. Karte su na stolu, raspored je definiran, a sjajni filmovi odabrani!
   Tajnovitosti se ipak nismo mogli posve odreći, kao što je već uobičajeno za SAC – svaku ćemo projekciju omotati u dodatno ruho – pjevat će se, crtati, razgovarati s robotima i umjetnicima. Više o tome – saznat ćete kad posjetite Sve boje Secret Arts Cinema!
   Projekt je podržan sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra.
www.paripikule.com

ČETVRTAK / 08.11.

IZGARANJE

Beoning, 2018.
17:30 sati



IZGARANJE
Beoning, 2018. Chang-dong Lee, 148 min. KO
Scenarij:
Jungmi Oh & Chang-dong Lee po kratkoj priči "Barn Burning“ Haruki Murakamija
Uloge: Ah-in Yoo, Jong-seo Jun, Steven Yeun
   Dobitnik nagrade FIPRESCI na ovogodišnjem festivalu u Cannesu... Jongsu je dvadeset i nešto godišnji dostavljač koji na poslu susreće Haemi, djevojku koju je poznavao u djetinjstvu, ali o kojoj godinama nije razmišljao. Podsjetivši ga da se prema njezinom fizičkom izgledu odnosio okrutno (čega se Jongsu uopće ne sjeća) ova prekrasna djevojka zavede dostavljača čime započinje njihova nagla veza. Međutim, uskoro Haemi zamoli Jongsua za uslugu: dok se ona nalazi na putovanju u Africi, on bi joj trebao pripaziti na mačku. Jongsu, naravno, pristaje premda započinje sumnjati u njezine osjećaje prema njemu, pogotovo nakon što se Haemi s putovanja vrati s Benom – zagonetnim mladićem i svojim novim (bogatim) prijateljem.
   Riječ je o izvanrednom filmu koji po atmosferi ima nešto od murakamijevske nedohvatljive čeznutljivosti, a istodobno vješto klizi iz žanra u žanr tako da ni jednog trenutka niste načistu što slijedi iduće. Osobno, Lee Chang-dongu bih dao Zlatnu palmu... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Neuhvatljiv, meandrirajući zaplet je kičma filma na koju se kači i tehnička vještina cijele ekipe i zaista vrhunska gluma vrlo dobrih, sjajno odabranih i sjajno vođenih glumaca i brojni detalji u drugom, trećem ili četvrtom planu koji o likovima i događajima otkrivaju taman koliko je potrebno, ostavljajući ostatak u nekom zamućenom stanju. Sve je to dio jedinstvene Leejeve autorske vizije realizirane s pedantnom pozornošću za svaki detalj poput, recimo, intrigantnih, a opet realističnih dijaloga. Zločin je uvijek figurirao u autorovom stvaralačkom opusu, bilo kao brižljivo skrivana tajna koja isplivava na površinu, u pozadini, u centru zbivanja ili kao nepokretni pokretač radnje, ali je tek u „Izgaranju“, iako striktno hipotetičan, hipnotički preuzeo čitav film. Rezultat je nešto izvanserijsko, teško opisivo i vrijedno višekratnog gledanja. (Marko Stojiljković, http://film-na-dan.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt7282468/?ref_=fn_al_tt_1

UTOYA, 22. SRPNJA

Utoya 22. juli, 2018.
20:15 sati



Utoya 22. juli, 2018. Erik Poppe, 93 min. NO
Scenarij:
Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig po priči Erika Poppea
Uloge: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Solveig Koloen Birkeland
   Dana 22. srpnja 2011. godine pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utoya napadnuto je od strane teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad iza sebe je ostavio 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe usudio se o stravičnim događajima toga ljeta snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi; nakon toga film se prebacuje na otok. Priča slijedi 19-godišnju Kaju koja nekoliko dana svojih praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi rekonstrukcija je događaja prikazana iz perspektive žrtava.
   Nakon filma Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, u konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika. (Dragan Rubeša, Novi List)
   Najveći dio sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru.  “One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Od masakra je prošlo sedam godina i rane su još svježe. Ne bih volio da sam u koži roditelja koji proživljava smrt svog djeteta iznova i iznova zbog nekog filmaša. Redatelj je svojim pristupomm izbjegao lešinarenje i gledatelju dao vremena da razmisli koliko su norveške vlasti podbacile. Kod nas kažu da se u kući obješenog ne spominje uže, nešto slično je uradio redatelj. Zna se tko je Breivik, što je uradio, kako izgleda i gdje se nalazi. Za mene bi prikazivanje njegovog lika i nedjela bilo reklama i podsticaj za drugog luđaka da uradi nešto slično. Nije Breivik usamljen slučaj niti je ovo jedini film koji obrađuje ovu temu. (Stole / forum.titlovi.com)

https://www.imdb.com/title/tt7959216/?ref_=fn_al_tt_1

PETAK / 09.11.

UTOYA, 22. SRPNJA

Utoya 22. juli, 2018.
17:30 sati



Utoya 22. juli, 2018. Erik Poppe, 93 min. NO
Scenarij:
Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig po priči Erika Poppea
Uloge: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Solveig Koloen Birkeland
   Dana 22. srpnja 2011. godine pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utoya napadnuto je od strane teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad iza sebe je ostavio 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe usudio se o stravičnim događajima toga ljeta snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi; nakon toga film se prebacuje na otok. Priča slijedi 19-godišnju Kaju koja nekoliko dana svojih praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi rekonstrukcija je događaja prikazana iz perspektive žrtava.
   Nakon filma Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, u konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika. (Dragan Rubeša, Novi List)
   Najveći dio sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru.  “One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Od masakra je prošlo sedam godina i rane su još svježe. Ne bih volio da sam u koži roditelja koji proživljava smrt svog djeteta iznova i iznova zbog nekog filmaša. Redatelj je svojim pristupomm izbjegao lešinarenje i gledatelju dao vremena da razmisli koliko su norveške vlasti podbacile. Kod nas kažu da se u kući obješenog ne spominje uže, nešto slično je uradio redatelj. Zna se tko je Breivik, što je uradio, kako izgleda i gdje se nalazi. Za mene bi prikazivanje njegovog lika i nedjela bilo reklama i podsticaj za drugog luđaka da uradi nešto slično. Nije Breivik usamljen slučaj niti je ovo jedini film koji obrađuje ovu temu. (Stole / forum.titlovi.com)

https://www.imdb.com/title/tt7959216/?ref_=fn_al_tt_1

FAHRENHEIT 11/9

20:15 sati



Fahrenheit 11/9, 2018. Michael Moore, 128 min. US
Scenarij:
Michael Moore
   Michael Moore je prije četrnaest godina snimio komercijalno najuspješniji dokumentarni film svih vremena – 'Fahrenheit 9/11', u kojem je ostvario žestoku kritiku američke politike, a prije svega tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha, nakon napada na njujorške blizance i druge mete 11. rujna 2001. Najslavniji svjetski dokumentarist u svome novom filmu,   'Fahrenheit 11/9', još žešće se obračunava s aktualnim stanjem u SAD-u, a posebno sa sadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom. Naslov 'Fahrenheit 11/9' odnosi se na 9. studenoga 2016., kada je Trump pobijedio na predsjedničkim izborima Film je svjetsku premijeru imao prije dva tjedna na filmskom festivalu u Torontu, gdje je prikazan kao film otvaranja.
   Dokumentarni filmovi Michaela Moorea bili su i još jesu predmet čestog omalovažavanja. Puno je ljudi u svijetu filma koji zaziru od njegova redateljskog metoda, propovjedničke didaktičnosti, nametljivog insceniranja prizora i napasnog guranja pred kameru. Također, nemali dio publike zakolutat će očima na politički aspekt njegovih filmova, a među njima neće biti samo Mooreovi konzervativni protivnici. I dobar dio lijevo-liberalne Amerike volio bi da za filmskog glasnogovornika svojih ideja ima nekog obrazovanijeg i analitičnijeg. Unatoč svemu tome, Michael Moore je bez sumnje najutjecajniji politički dokumentarist posljednjih četvrt stoljeća... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Filmski esteti mogli bi mu zamjeriti sirovom redateljskom potezu, ali Mooreu je mnogo važnija poruka koju želi poslati, a ona je vrlo uznemirujuća i glasi: ako nekome još nije jasno gdje smo, sad više nema sumnje - riječ je o totalitarizmu i fašizmu koji je već ovdje i s njim živimo sasvim nesvjesni što nam se zapravo dogodilo. (Paula Bobanović, www.express.hr)

https://www.imdb.com/title/tt8632862/?ref_=nv_sr_1

SUBOTA / 10.11.

LJUDI I MJESTA

Faces Places, 2017.
17:30 sati



Faces Places, 2017. JR, Agnes Varda, 94 min. FR
Scenarij:
JR, Agnes Varda
   Agnes Varda, jedna od predvodnica Francuskog novog vala i profesionalni fotograf i zidni slikar J.R. zajedno se upuštaju u poseban umjetnički projekt. Njih dvoje skupa putuju Francuskom u posebnom kamiončiću opremljenom prenosivom kabinom za fotografiranje i ostalom opremom za print te fotografiraju razne ljude koje upoznaju tijekom svog putovanja. Puni inspiracije, kreiraju posebne velike fotografske murale individualaca, zajednica i mjesta kojima na taj način žele odati počast i priznanje. Putem će ova iskusna kinematografska veteranka i mladi umjetnički idealist uživati u svom neuobičajenom prijateljstvu dok razgovaraju i razotkrivaju svoje poglede na svijet na sebi jedinstven način.
   „Mjesta i ljudi“ kritički je iznimno cijenjen film koji je na filmskom festivalu u Cannesu dobio nagradu „Zlatno oko“ za najbolji dokumentarac festivala, a također je nominiran i za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. Tom nominacijom, Agnes Varda u dobi od 89 godina službeno je postala najstarijom nominiranom osobom u povijesti dodjele ove prestižne filmske nagrade. Do danas je film „Mjesta i ljudi“ osvojio 33 priznanja i zaradio još 33 nominacije s raznih festivala i dodjela nagrada, a mnoga kritičarska udruženja diljem svijeta gotovo jednoglasno su ga proglasila najboljim dokumentarcem godine. Svakako se radi o filmu koji se nikako ne bi smio propustiti, budući na popularnoj internetskoj stranici RottenTomatoes do danas ima fascinantnih 99% pozitivnih ocjena i kritika.
https://www.imdb.com/title/tt5598102/?ref_=nv_sr_1

KNJIŽARA

Bookshop, 2017.
20:15 sati



Bookshop, 2017. Isabel Coixet, 113 min. UK/DE/ES
Scenarij:
Isabel Coixet po romanu Penelope Fitzgerald
Uloge: Emily Mortimer, Bill Nighy, Hunter Tremayne
   Zapaženi film u nizu zemalja, najbolji španjolski film 2017., dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja i nagrada.
   Radnja se odvija krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, a prati Florence, slobodoumnu udovicu koja odlučuje otvoriti knjižaru u jednom engleskom gradiću. Njezina odluka ne nalazi na odobravanje konzervativnih i uštogljenih, ali često i dosta zavidnih mještana. Ipak, ubrzo se pokaže da je žena imala dobru ideju jer njena knjižara postane hit, a mjesto u kojem gotovo nitko nije čitao postaje prava čitalačka meka. Ljudi polako počinju otkrivati književnost, i klasike i moderno štivo tog doba, no naravno da kad nekome krene, tada to mora izazvati i zavist kod drugoga. No, unatoč tome hrabra Florence utječe na promjenu svjetonazora u mjestu te knjigama kao što su "Lolita" ili "Fahrenheit 451" u svoj gradić dovodi svojevrsnu kulturnu revoluciju
   Na lanjskom sajmu knjiga u Frankfurtu nagrada za najbolju filmsku adaptaciju knjiškog predloška otišla je u ruke katalonske redateljice Isabel Coixet za iznimnu adaptaciju romana "The Bookshop" Penelope Fitzgerald.
https://www.imdb.com/title/tt3127022/?ref_=nv_sr_1

PONEDJELJAK / 12.11.

LAPONSKA KRV

Sami Blood / Sameblod, 2017.
17:30 sati



Sami Blood / Sameblod, 2017. Amanda Kernell, 110 min. S
Scenarij
: Amanda Kernell
Uloge: Lene Cecilia Sparrok, Mia Erika Sparrok, Maj-Doris Rimpi
   Tridesetih godina prošlog stoljeća, Elle Marja prisiljena je ostaviti svoju Saami obitelj kako bi pohađala internat daleko od svog doma, a što je u ono vrijeme bila tipična praksa. Kao adolescent, ona je tvrdoglava i buntovnički nastrojena, a osjećaje zna skrivati jako dobro, čak i od sebe same. Ulaže sve napore kako bi zadobila simpatije svojih nastavnika te uspijeva zasjeniti školske kolege u prilagođavanju švedskoj kulturi za koju joj je bilo rečeno da je daleko superiornija od one koju je poznavala kod kuće. Žudeći za tim da se uklopi u društvo koje nije pretjerano naklonjeno pripadnicima njezinog naroda, Elle trpi diskriminaciju i psihološku okrutnost. Međutim, spremna je u potpunosti se odreći svojih korijena samo kako bi se uklopila.
   Fantastični redateljski debi Amande Kernell gledateljima nudi iscrpan komentar na zlostavljanje protiv naroda Saami od strane službenih institucija, suptilno prikazujući uznemirujuću atmosferu koja kod gledatelja izaziva empatiju... (VFF)
   „Sameblod“ označava Samije, autohtoni domorodački narod koji živi na sjeveru Švedske i bavi se uzgojem sobova. Strogo se držeći tradicije, trude se izbjegavati asimilaciju i kontakte s većinskim stanovništvom, što ide to te mjere da čak i dan danas žive poput nomada, u šatorima, daleko gore u brdima, i po tome su slični američkim Indijancima pa donekle i našim Romima.
   Redateljici i scenaristici Kernell ovo je prvi dugometražni film, a nastao je kao kratki film „Stoerre Vaerie“ 2015. Film je privukao pozornost na svjetskim festivalima, posebno je hvaljen bio na Sundance film festivalu, pa se krenulo u izradu dugometražnog filma. Amandi je tema dobro poznata jer je i sama Sami podrijetla, no u intervjuima je odbijala tvrdnje da je riječ o autobiografskom filmu već o fikciji utemeljenoj na povijesnim činjenicma o narodu čiji su pripadnici kroz povijest bili građani drugog reda, a situacija se nije promijenila mnogo ni danas. Zanimljivo je da uloge Sami djece glume naturščici, pripadnici te male i izolirane zajednice, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva. Taj miks profesionalnih i neiskusnih glumaca bio je vrlo zahtjevan, ali Kernellica je taj zadatak izvela sjajno, izvlačeći iz svih njih maksimum te pametno nijansirajući različita raspoloženja u filmu u jednu skladnu, ujednačenu cjelinu koja ne moralizira, ne osuđuje, već sve ostavlja gledatelju na ocjenu. (https://zlihadzoponovojase.wordpress.com)
   BZN (Bozeman, Montana) International Film Festival 2018. Nagrada publike
   Fargo Film Festival 2018. Najbolji film
   Giornate degli autori - Venice Days 2017. Lux Prize
   Guldbagge Awards 2018. Nagrada publike, najbolji scenarij, najbolja glumica
   Göteborg Film Festival 2017. Najbolji nordijski film
   Trondheim Internasjonale Filmfestival 2017. Nagrada publike
   Luxembourg City Film Festival 2017. Najbolji film (Youth Jury Award)
   Newport Beach Film Festival 2017. Najbolji strani film
   Riviera International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Santa Barbara International Film Festival 2017. Najbolji film
   Santa Fe Independent Film Festival 2017. Nagrada publike
   Seattle International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Tokyo International Film Festival 2016. Specijalna nagrada žirija
   Venice Film Festival 2016. Najbolja debitantska režija
https://www.imdb.com/title/tt5287168/?ref_=nv_sr_1

PRIČA O IRENI SENDLEROWOJ

Historia Ireny Sendlerowej, 2016.
20:15 sati



Historia Ireny Sendlerowej, 2016. Andrzej Wolf, 27 min. PL
  Početkom Drugog svjetskog rata Irena Sendler0wa je bila socijalna radnica koja je imala pristup varšavskom getu. Vidjevši stanje ˝na terenu˝, postaje svjesna da su Židovi u velikoj opasnosti. Kako i sama ima Židove za prijatelje, odlučuje učiniti sve kako bi im pomogla. No, nisu svi spremni za tako velike korake. Dio socijalnih radnica odustane od pomoći te Irena postaje administrator u varšavskom Odjelu socijalne pomoći. Njihova zadaća je bila upravljanje socijalnim kuhinjama u svim dijelovima grada. Na taj način je, iako je bilo strogo zabranjeno, pomagala Židovima...
   Hrabra Poljakinja Irena Sandler (15.2. 1910. - 12.5. 2008.) živjela je u Varšavi. Jedna je od prvih Pravednica među narodima. Bila je i kandidat za Nobelovu nagradu. Proglašena je počasnom građankom države Izrael i službeno proglašena nacionalnom heroinom Poljske.  Tijekom 2. svjetskog rata spasila je 2500 židovske djece od sigurne smrti.
   Film je realiziran na bazi jedinstvenih intervjua s junakinjom filma koji su registrirani u zadnjim godinama njezina života. Parlament Republike Poljske je proglasio 2018. godinu Godinom Irene Sandlerowe. Projekt relizira Poljska udruga "Polonez" iz Splita.
   Ljude treba dijeliti na dobre i loše. Rasa, porijeklo, religija, obrazovanje, imovina - nemaju nikakvo značenje. Samo to, tko je kakav čovjek... (Irena Sandlerowa)
https://www.imdb.com/title/tt6451518/?ref_=nm_flmg_dr_1
https://hr.wikipedia.org/wiki/Irena_Sendler

 

UTORAK / 13.11.

PRIČE S ASFALTA

Asphalte / Macadam Stories, 2015.
17:30 sati



Asphalte / Macadam Stories, 2015. Samuel Benchetrit, 100 min. FR
Scenarij:
Samuel Benchetrit i Gábor Rassov
Režija: Isabelle Huppert, Gustave Kervern, Valeria Bruni Tedeschi
   Zgrada u planskom naselju. Jedan pokvaren lift. Tri susreta. Šest lica. Hoće li Sternkowitz ustati iz invalidskih kolica kako bi se udvarao medicinskoj sestri iz noćne smjene? Hoće li usamljeni tinejdžer Charly pronaći ulogu za Jeanne Meyer, popularnu glumicu iz 80-ih? I što će biti s astronautom Johnom McKenzijem kojeg je nakon povratka na Zemlju udomila gospođa Hamida?
   „Priče s asfalta“ priče su o isprepletenim sudbinama i svemu što nas čini ljudskim bićima: manama, vrlinama, snovima i nadama. Film je osvojio nagradu publike na Festivalu mediteranskog filma Split.
https://www.imdb.com/title/tt4357368/?ref_=nm_flmg_dr_2

IN MEMORIAM MILENA DRAVIĆ: RONDO

Rondo, 1966.
20:15 sati



Rondo, 1966. Zvonimir Berković, 95 min. HR
Scenarij:
Zvonimir Berković
Uloge: Relja Bašić, Milena Dravić, Stevo Žigon, Zvonimir Rogoz, Rudolf Kukić, Boris Festini
   Nakon prvog, slučajnog dolaska, sudac Mladen počinje redovno, svake nedjelje, posjećivati bračni par - umjetnika Feđu i studenticu kemije Nadu - u njihovom potkrovnom stanu u središtu Zagreba. Feđa i Mladen svake nedjelje igraju šah, a Neda je zadužena za 'stvaranje domaće atmosfere'. S vremenom odnos njih troje postaje sve složeniji i počinje, gotovo bez volje njih samih, poprimati značajke ljubavnog trokuta...
   „Rondo“ se isticao za tadašnju jugoslavensku kinematografiju neobično modernim stilom, odnosno po tome što je narativna struktura slijedila istoimenu glazbenu formu. S velikim uspjehom je prikazan na Pulskom festivalu gdje je Relja Bašić dobio Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu. Sredinom 1980-ih je uvršten u izbor 20 najboljih jugoslavenskih filmova, a 1999. godine je proglašen jednim od najboljih hrvatskih filmova svih vremena.
   Debitantski cjelovečernji igrani film Zvonimira Berkovića najbolje je ostvarenje njegova opusa i jedan od neupitnih klasika hrvatske kinematografije. Suptilno seciranje prijateljsko-erotskih odnosa na fonu glazbene forme ronda čiju strukturu poprima i sam film, izvanredan redateljski tretman prostora u skučenu ambijentu, sjajan vizualno-dizajnerski segment cjeline te odlične glumačke izvedbe temeljne su odlike filma. Na festivalu u Puli Rondo je nagrađen Velikom srebrnom arenom (ex aequo sa „Štićenikom“) za film te Zlatnim arenama za scenarij (ex aequo sa „Do pobjede i dalje“), fotografiju (ex aequo s „Ponedjeljak ili utorak“) i glumca (Relja Bašić, ex aequo sa Antunom Nalisom), također i Srebrnom arenom za glumicu. Na festivalu u Atlanti film je dobio prvu nagradu za scenarij. (www.hrfilm.hr)
   Dok u scenariju filma „H-8“ prikaz sudbina brojnih junaka strukturom podsjeća na fugu, „Rondom“ Berković radikalizira modernističku formu, uklapajući se u tendencije evropskog filma. Ritual monotonog druženja ne pogoduje dinamičnom razvoju dramskih sukoba, no zato motivira nagle, hirovite promjene, opravdane temeljnim nezadovoljstvima: Neda se osjeća inferiornom suprugu, on teško ostvaruje prijateljstva i emocionalne kontakte, Mladen je već dugo u kolotečini samačkog života – hladan u privatnosti koliko i na sudačkom poslu. Stoga dolazi do preljuba, premda ga Mladen ne potiče i premda ni po čemu nije superioran Feđi. Glazbeni oblik ronda (ponavljanje tema) organizira narativni slijed, no važan je i kao tema – likovi vole, slušaju i sviraju Mozartov Rondo, raspravljaju o sličnosti žene i glazbe, a i izlet u jazz u temelju ne mijenja glazbeni ugođaj već tek osnažuje dojam o želji za promjenom zbog koje preljub nastaje. Snimatelj je slijedio ugođaje i osvjetljenje u interijerima slikara Miljenka Stančića, pridonoseći dočaravanju rafinirane, dosadno-tjeskobne svakodnevice. Junacima vrijeme zapravo ne teče, jer se vrte u krugu nalik strukturi ronda, a takvoj atmosferi pogoduju i dulji kadrovi u kojima do izražaja dolaze vrsne glumačke interpretacije. Poslije proglašavan jednim od najboljih hrvatskih filmova uopće, „Rondo“ je već na pulskome festivalu izazvao pozornost, podijelivši Srebrnu arenu za film i žensku ulogu (M. Dravić), a Zlatnu za scenarij i glumu R. Bašića, a nagrađena je i fotografija. S uspjehom je prikazivan u inozemstvu. (Nikica Gilić, HFL)
   Film indikativna naziva, Rondo je redateljski prvijenac Zvonimira Berkovića, jednog od trojice prvaka hrvatskog modernizma 1960-ih (uz Antu Babaju i Vatroslava Mimicu), te rad kojim Berković maestralno demonstrira svoju ljubav prema glazbi koju je savršeno ukomponirao u ideju i strukturu filma. (Luka Resanović, www.fak.hr)

https://www.imdb.com/title/tt0060912/?ref_=fn_al_tt_2

SRIJEDA / 14.11.

UTOYA, 22. SRPNJA

Utoya 22. juli, 2018.
17:30 sati



Utoya 22. juli, 2018. Erik Poppe, 93 min. NO
Scenarij:
Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig po priči Erika Poppea
Uloge: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Solveig Koloen Birkeland
   Dana 22. srpnja 2011. godine pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utoya napadnuto je od strane teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad iza sebe je ostavio 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe usudio se o stravičnim događajima toga ljeta snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi; nakon toga film se prebacuje na otok. Priča slijedi 19-godišnju Kaju koja nekoliko dana svojih praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi rekonstrukcija je događaja prikazana iz perspektive žrtava.
   Nakon filma Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, u konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika. (Dragan Rubeša, Novi List)
   Najveći dio sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru.  “One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Od masakra je prošlo sedam godina i rane su još svježe. Ne bih volio da sam u koži roditelja koji proživljava smrt svog djeteta iznova i iznova zbog nekog filmaša. Redatelj je svojim pristupomm izbjegao lešinarenje i gledatelju dao vremena da razmisli koliko su norveške vlasti podbacile. Kod nas kažu da se u kući obješenog ne spominje uže, nešto slično je uradio redatelj. Zna se tko je Breivik, što je uradio, kako izgleda i gdje se nalazi. Za mene bi prikazivanje njegovog lika i nedjela bilo reklama i podsticaj za drugog luđaka da uradi nešto slično. Nije Breivik usamljen slučaj niti je ovo jedini film koji obrađuje ovu temu. (Stole / forum.titlovi.com)

https://www.imdb.com/title/tt7959216/?ref_=fn_al_tt_1

LJUDI I MJESTA

Faces Places, 2017.
20:15 sati



Faces Places, 2017. JR, Agnes Varda, 94 min. FR
Scenarij:
JR, Agnes Varda
   Agnes Varda, jedna od predvodnica Francuskog novog vala i profesionalni fotograf i zidni slikar J.R. zajedno se upuštaju u poseban umjetnički projekt. Njih dvoje skupa putuju Francuskom u posebnom kamiončiću opremljenom prenosivom kabinom za fotografiranje i ostalom opremom za print te fotografiraju razne ljude koje upoznaju tijekom svog putovanja. Puni inspiracije, kreiraju posebne velike fotografske murale individualaca, zajednica i mjesta kojima na taj način žele odati počast i priznanje. Putem će ova iskusna kinematografska veteranka i mladi umjetnički idealist uživati u svom neuobičajenom prijateljstvu dok razgovaraju i razotkrivaju svoje poglede na svijet na sebi jedinstven način.
   „Mjesta i ljudi“ kritički je iznimno cijenjen film koji je na filmskom festivalu u Cannesu dobio nagradu „Zlatno oko“ za najbolji dokumentarac festivala, a također je nominiran i za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. Tom nominacijom, Agnes Varda u dobi od 89 godina službeno je postala najstarijom nominiranom osobom u povijesti dodjele ove prestižne filmske nagrade. Do danas je film „Mjesta i ljudi“ osvojio 33 priznanja i zaradio još 33 nominacije s raznih festivala i dodjela nagrada, a mnoga kritičarska udruženja diljem svijeta gotovo jednoglasno su ga proglasila najboljim dokumentarcem godine. Svakako se radi o filmu koji se nikako ne bi smio propustiti, budući na popularnoj internetskoj stranici RottenTomatoes do danas ima fascinantnih 99% pozitivnih ocjena i kritika.
https://www.imdb.com/title/tt5598102/?ref_=nv_sr_1

ČETVRTAK / 15.11.

ZFF PUTUJE: KOCKICE 1

Kockice 1
17:30 sati



   Kockice su nacionalni natjecateljski program kratkometražnog filma koji stavlja naglasak na nove autor/ice koji još nisu snimili dugometražni film. U programu koji postoji od samih početaka Zagreb Film Festivala premijerno su prikazana kratkometražna ostvarenja danas etabliranih hrvatskih filmaša pa se stoga Kockice smatraju jednom od najznačajnijih platformi za promociju mladih talenata u Hrvatskoj. Redatelj/ica najboljeg filma dobiva skulpturu Zlatna kolica te novčanu nagradu u iznosu od 10.000 HRK koju osigurava Društvo hrvatskih filmskih redatelja. Selektor ovogodišnjeg programa je Vladimir Gojun.
   Splitski dio Kockica sastavljen je od kombinacije starijih (nagrađivanih) i novih naslova.

KOCKICE 1 (70 min.)

TREŠNJE, 2018. Dubravka Turić, 29 min. HR
   Napetost u obitelji polako narušava bezbrižno ljeto desetogodišnjeg Jakova. Jakov je dijete i ne zna što je uzrok problema, ali osjeća duboku nepravdu u postupcima odraslih. Niz događaja s tragičnim krajem izazvat će u njemu emocionalni otpor, ali i osjećaj krivice. Film je prikazan u programu 15 dana autora u Cannesu 2017. godine.

KONTRAOFENZIVA, 2017. Jakov Nola, 18 min. HR
   Josip i Roko organizatori su i jedini posjetitelji after-partyja u Josipovom studentskom stanu u Zagrebu. Iz noćnog izlaska vraća se i Cimerica s najnovijim ljubavnikom. Tu se stvari zakompliciraju te počinje njihova ponosna borba za teritorij.
   Zagreb 2017. Kockice – Posebno priznanje

LORA NOSI CRNO, 2018. Vanja Vascarac, 23 min. HR
   Stariju gospođu posjećuje muškarac koji se predstavlja kao osoba zadužena za biranje lokacija za snimanje televizijskih serija

  

ZFF PUTUJE: VOLJENI

Loveling / Benzinho, 2018.
20:15 sati



Loveling / Benzinho, 2018. Gustavo Pizzi, 95 min. UR
Scenarij:
Gustavo Pizzi, Karine Teles
Uloge: Karine Teles, Otávio Müller, Adriana Esteves
   Irene živi u predgrađu Rio de Janeira s mužem Klausom i četiri sina. Jedan od sinova, tinejdžer Fernando, lokalna je rukometna zvijezda, a kad ga pozovu u profesionalni klub u Njemačkoj, obitelji preostaje svega nekoliko tjedana za pripreme oko njegova odlaska. Taj dramatični događaj pokrenut će lavinu promjena, inspirirajući Irene da završi srednju školu, pronađe novi posao i nastavi s planovima za novu kuću žonglirajući pritom obavezama velike obitelji i svoje sestre. Dok se neke stvari primiču kraju, nove započinju.
   „Voljeni„ je oda majkama iz radničke klase i film o Ireninu sazrijevanju nadahnut istinitim događajima iz života bivših supružnika, redatelja Gustava Pizzija i suscenaristice i glumice Karine Teles. Premijerno je prikazan na Sundanceu i zatim na festivalu u Rotterdamu.
https://www.imdb.com/title/tt5707048/?ref_=nm_flmg_dr_1

PETAK / 16.11.

ZFF PUTUJE: KOCKICE 2

Kockice 2
17:30 sati



   Kockice su nacionalni natjecateljski program kratkometražnog filma koji stavlja naglasak na nove autor/ice koji još nisu snimili dugometražni film. U programu koji postoji od samih početaka Zagreb Film Festivala premijerno su prikazana kratkometražna ostvarenja danas etabliranih hrvatskih filmaša pa se stoga Kockice smatraju jednom od najznačajnijih platformi za promociju mladih talenata u Hrvatskoj. Redatelj/ica najboljeg filma dobiva skulpturu Zlatna kolica te novčanu nagradu u iznosu od 10.000 HRK koju osigurava Društvo hrvatskih filmskih redatelja. Selektor ovogodišnjeg programa je Vladimir Gojun.
   Splitski dio Kockica sastavljen je od kombinacije starijih (nagrađivanih) i novih naslova.

KOCKICE 2 (75 min.)

SANDRA I MARINA, 2018. Igor Jelinović, 25 min. HR
   Sandra i Marina za vikend stižu iz Splita u Zagreb, gdje noće kod Sandrine sestre Bube. Od večernjeg izlaska u glavnome gradu imaju velika očekivanja.

U PLAVETNILO, 2017. Antoneta Alamat Kusijanović, 22 min. HR/SI/SE
   Bježeći od obiteljskog nasilja, trinaestogodišnja Julija i njezina majka dolaze na idilični otok gdje je Julija provela djetinjstvo. Julija se žarko želi ponovno zbližiti sa svojom najboljom prijateljicom Anom. No Ana je zaljubljena i Julija joj više nije toliko važna. Njezino odbijanje ponovno otvara Julijine rane i baca je nazad u vrtlog nasilja.
   Berlin 2017. Posebno priznanje (natjecateljska sekcija Generation 14plus)
   Međunarodni festival kratkometražnog filma u Oberhausenu 2017. Nagrada Mladog žirija  
   Sarajevo Film Festival 2017. Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni film
   CinEast Filmski festival istočne i srednje Europe 2017. Nagrada publike
   Međunarodni filmski festival Sulmona 2017. Najbolji međunarodni kratkometražni igrani film
   MedFilm Festival 2017. Nagrada Methexis za najbolji kratkometražni film
   Short To The Point 2017. Najbolji film, najbolja filmska fotografija  
   Ale Kino! Međunarodni filmski festival mlade publike 2017. Posebno priznanje
   Međunarodni festival europskog debitantskog filma u Angersu 2018. Nagrada publike
   Dani hrvatskog filma 2018. Nagrada Oktavijan za najbolji igrani film, Nagrada za najbolju montažu  
   Međunarodni filmski festival Sonoma 2018. Nagrada žirija
   Zlin - Međunarodni filmski festival za djecu i mlade 2018. Najbolji studentski igrani film
   Međunarodni festival kratkometražnog filma u Bueuu 2018. Najbolja redateljica; najbolja glumica
   Međunarodni filmski festival Aye Aye u Nancyju 2018. Posebno priznanje žirija
   Međunarodni festival dječjeg filma u Chicagu 2017. Prva nagrada profesionalnog žirija; Druga nagrada žirija mladih

MARIJA, 2017. Juraj Primorac, 28 min. HR
   Marinko radi u pauk-službi, gdje s kolegom Antom prevozi nepropisno parkirane aute na zagrebački deponij. Nakon posla Marinko je umoran i osamljen. Pojede nešto, gleda TV, ode na spavanje. I tako iz dana u dan, sve dok u njegov život potiho ne uđe jedna Marija.
   Međunarodni filmski festival 'Dream City' u Rivneu 2017. Prva nagrada za kratkometražni film
   Film Fest Gent 2017. Posebno priznanje
   Festival mediteranskog filma Split 2018. Posebno priznanje stručnog žirija
   Dani hrvatskog filma 2018. Nagrada za najbolji scenarij, Nagrada za najbolju glumu
   Međunarodni filmski festival u Prištini PriFest 2018. Najbolji film srednjeg metra
   Canada Shorts: Festival kratkometražnog kanadskog i međunarodnog filma 2017. Nagrada za izvrsnost

STARI MOMCI

Old Boys, 2018.
20:15 sati



Old Boys, 2018. Toby MacDonald, 90 min. UK
Scenarij:
Luke Ponte, Freddy Syborn
Uloge: Nathen Solly, Giles Malcolm, Nicholas Agnew
   Mjesto radnje je prestižni internat za dječake Caldermount, a glavni junak je knjiški crv Amberson, radničko dijete na stipendiji s dna školske društvene ljestvice. Kad u školu stigne kći profesora francuskog Agnes, Ambersonov život se okreće naglavce. Odjednom se nađe u ulozi ljubavnog posrednika za Winchestera, školsku zvijezdu i iznimno povlaštenog alfa sportaša koji je zgodan, ali dosadan. Winchester je definitivno komad, no Amberson ima duha.
   „Stari momci“ je svježa i energična (romantična) komedija koja donosi modernu obradu bezvremene priče o Cyranu de Bergeracu. Kritičari su ga usporedili s „Rushmoreom“  Wesa Andersona, ali film se bavi i temama klase i otpora prema autoritetu, motivima oduvijek prisutnima u žanru filmova o internatu.
https://www.imdb.com/title/tt5724948/?ref_=fn_al_tt_1

 

SUBOTA / 17.11.

ZFF PUTUJE: AMELIE U BIJEGU

Amelie rennt, 2017.
17:30 sati



Amelie rennt, 2017. Tobias Wiemann, 2017. 97 min. DE/IT
Scenarij:
Natja Brunckhorst, Jytte-Merle Böhrnsen
Uloge: Susanne Bormann, Denis Moschitto, Jasmin Tabatabai
   Trinaestogodišnja Amelie za sebe misli da je čvrsta cura iz velegrada i vrlo vjerojatno je najtvrdoglavija djevojka u cijelom Berlinu. Ona nikome ne dozvoljava da joj govori što da radi, a ponajmanje roditeljima. No nakon još jednog napadaja astme oni je otprave u posebnu kliniku u planinama – i to protiv njezine volje. Amelie ubrzo bježi u planine gdje sreće petnaestogodišnjeg Barta koji spremno postaje njezin suputnik, a pokaže se da je tvrdoglav baš kao i ona. Kako bi došli do ljekovitih moći tradicionalnog ivanjskog krijesa, odlaze do samog planinskog vrhunca, a riskantni uspon pretvara se u smionu i emocionalnu pustolovinu.
https://www.imdb.com/title/tt5712474/?ref_=fn_al_tt_1

ZFF PUTUJE: HALLA IDE U RAT

Woman at War / Kona fer í strí?, 2018.
20:15 sati



Woman at War / Kona fer í strí?, 2018. Benedikt Erlingsson, 101 min. IC
Scenarij:
Ólafur Egilsson, Benedikt Erlingsson
Uloge: Halldóra Geirhar?sdóttir, Jóhann Sigur?arson, Juan Camillo Roman Estrada
   Mediji su film „Halla ide u rat“ nazvali jednim od najizraženije feminističkih filmova u Cannesu ove godine. Istina je da nema mnogo filmova o sredovječnim ženama, ali zato redatelj Erlingsson donosi priču o neustrašivoj ekoratnici s Islanda koja se hrabro hvata u koštac s planetarnim problemima.
   „Halla ide u rat“ je otkačena akcijska komedija o pedesetogodišnjoj učiteljici zbornog pjevanja, u medijima znanoj samo po nadimku Gorštakinja, koja potajno vodi rat protiv lokalne industrije aluminija. No njezina srčana borba za zaštitu djevičanskog islandskog planinskog kraja postat će nemoguća misija kad joj centar za posvajanje odobri zahtjev. Ipak, mali džez bend koji Hallu prati u stopu podsjeća nas da nije sve tako crno i da ima još nade za spašavanje planeta.
https://www.imdb.com/title/tt7279188/?ref_=fn_al_tt_1

PONEDJELJAK / 19.11.

'68. JURICA PAVIČIĆ

'68. FILM
20:15 sati



   Seriju predavanja o mitskoj 1968. (Inoslav Bešker, Zlatko Gall, Hrvoje Klasić, Aleksandar Glavaš) privodimo kraju gostovanjem Jurice Pavičića koji će nas vratiti u filmsku '68.

    Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu, gdje je završio i srednju školu. Diplomirao povijesti i svjetsku književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1990. trajno živi u Splitu i radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina («Slobodna Dalmacija», «Vijenac», «Zarez», «Nedjeljna Dalmacija», «Jutarnji list»…). Godine 1992. nagrađen nacionalnom nagradom za filmsku kritiku «Vladimir Vuković». Od 1994. piše u različitim novinama tjednu kolumnu «Vijesti iz Liliputa» u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobiva nagradu nacionalnog novinarskog društva «Marija Jurić Zagorka», 2002. nagradu za doprinos novinarstvu «Veselko Tenžera», a 2007. nagradu «Miljenko Smoje» Slobodne Dalmacije. Kolumna danas izlazi u „Jutarnjem listu“ iz Zagreba.
   U književnosti se javlja 1997. socijalnim trilerom «Ovce od gipsa» u kojem problematizira tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Taj će roman iduće godine biti nominiran za nacionalnu proznu nagradu «Gjalski». Godine 2000. objavljuje drugi roman «Nedjeljni prijatelj», krimić koji tematizira socijalna proturječja Hrvatske devedesetih. U različitoj periodici objavljivao i kratke priče. Godine 2000. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu praizvedena mu je drama «Trovačica» koje je prethodne godine osvojila nacionalnu nagradu za dramu «Držić». Godine 2001. objavio sabrane tekstove iz serije «Vijesti iz Liliputa» kao knjigu. Iste godine objavio i monografiju o hrvatskoj postmodernističkoj fantastici. Treći roman «Minuta 88» objavljuje 2002, a riječ je o romanu ambijentiranom u svijet nogometa i navijačke supkulture. Roman je ušao u uži krug za nagradu «Jutarnjeg lista» za najbolju proznu knjigu godine. Četvrti roman «Kuća njene majke» objavljuje 2005. u izdanju Jutarnjeg lista. Peti mu je roman- «Crvenkapica» - izašao je u rujnu 2006.
   Od polovice dvijetisućutih, intenzivnije se počinje baviti novelistikom. Objavljuje dvije zbirke priča- „Patrola na cesti“ i „Brod u dvorištu“, od kojih je prva prevedena na talijanski u izdanju Salento Books. Po priči „Patrola na cesti“ iz istoimene zbirke proizvedena je i petodijelna TV serija u režiji Zvonimira Jurića i produkciji Kinorame. Serija je uz pohvalne kritike emitirana na Hrvatskoj televiziji u veljači 2016.
Kratke priče i eseji prevođeni su mu na engleski, njemački, ruski, talijanski i bugarski. Roman «Ovce od gipsa» preveden je na njemački u izdanju Nummer 8 iz Wetzlara. Švicarski časopis Facts proglasio je to izdanje trećom najboljom knjigom godine na njemačkom govornom području u kategoriji krimića i trilera. Po istom romanu načinjen i film u režiji Vinka Brešana «Svjedoci» koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gdje je nagrađen i ekumenskom nagradom. Za scenarij tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom za scenarij festivala u Puli.
   Citirajući palestinskog redatelja Eliju Suleimana, Pavičić često navodi kako se njegove pripovijetke bave „nesvršenim kućama i nesvršenim poslovima“. Kritičari njegove pripovijetke često uspoređuju s Alice Munro i Raymondom Carverom. Istaknuti srpski romanopisac Dragan Velikić napisao je za Pavičića da je „Ivo Andrić Dalmacije“.

http://juricapavicic.com/page/biografija

 

UTORAK / 20.11.

LJUDI I MJESTA

Faces Places, 2017.
17:30 sati



Faces Places, 2017. JR, Agnes Varda, 94 min. FR
Scenarij:
JR, Agnes Varda
   Agnes Varda, jedna od predvodnica Francuskog novog vala i profesionalni fotograf i zidni slikar J.R. zajedno se upuštaju u poseban umjetnički projekt. Njih dvoje skupa putuju Francuskom u posebnom kamiončiću opremljenom prenosivom kabinom za fotografiranje i ostalom opremom za print te fotografiraju razne ljude koje upoznaju tijekom svog putovanja. Puni inspiracije, kreiraju posebne velike fotografske murale individualaca, zajednica i mjesta kojima na taj način žele odati počast i priznanje. Putem će ova iskusna kinematografska veteranka i mladi umjetnički idealist uživati u svom neuobičajenom prijateljstvu dok razgovaraju i razotkrivaju svoje poglede na svijet na sebi jedinstven način.
   „Mjesta i ljudi“ kritički je iznimno cijenjen film koji je na filmskom festivalu u Cannesu dobio nagradu „Zlatno oko“ za najbolji dokumentarac festivala, a također je nominiran i za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. Tom nominacijom, Agnes Varda u dobi od 89 godina službeno je postala najstarijom nominiranom osobom u povijesti dodjele ove prestižne filmske nagrade. Do danas je film „Mjesta i ljudi“ osvojio 33 priznanja i zaradio još 33 nominacije s raznih festivala i dodjela nagrada, a mnoga kritičarska udruženja diljem svijeta gotovo jednoglasno su ga proglasila najboljim dokumentarcem godine. Svakako se radi o filmu koji se nikako ne bi smio propustiti, budući na popularnoj internetskoj stranici RottenTomatoes do danas ima fascinantnih 99% pozitivnih ocjena i kritika.
https://www.imdb.com/title/tt5598102/?ref_=nv_sr_1

LAPONSKA KRV

Sami Blood / Sameblod, 2017.
20:15 sati



Sami Blood / Sameblod, 2017. Amanda Kernell, 110 min. S
Scenarij
: Amanda Kernell
Uloge: Lene Cecilia Sparrok, Mia Erika Sparrok, Maj-Doris Rimpi
   Tridesetih godina prošlog stoljeća, Elle Marja prisiljena je ostaviti svoju Saami obitelj kako bi pohađala internat daleko od svog doma, a što je u ono vrijeme bila tipična praksa. Kao adolescent, ona je tvrdoglava i buntovnički nastrojena, a osjećaje zna skrivati jako dobro, čak i od sebe same. Ulaže sve napore kako bi zadobila simpatije svojih nastavnika te uspijeva zasjeniti školske kolege u prilagođavanju švedskoj kulturi za koju joj je bilo rečeno da je daleko superiornija od one koju je poznavala kod kuće. Žudeći za tim da se uklopi u društvo koje nije pretjerano naklonjeno pripadnicima njezinog naroda, Elle trpi diskriminaciju i psihološku okrutnost. Međutim, spremna je u potpunosti se odreći svojih korijena samo kako bi se uklopila.
   Fantastični redateljski debi Amande Kernell gledateljima nudi iscrpan komentar na zlostavljanje protiv naroda Saami od strane službenih institucija, suptilno prikazujući uznemirujuću atmosferu koja kod gledatelja izaziva empatiju... (VFF)
   „Sameblod“ označava Samije, autohtoni domorodački narod koji živi na sjeveru Švedske i bavi se uzgojem sobova. Strogo se držeći tradicije, trude se izbjegavati asimilaciju i kontakte s većinskim stanovništvom, što ide to te mjere da čak i dan danas žive poput nomada, u šatorima, daleko gore u brdima, i po tome su slični američkim Indijancima pa donekle i našim Romima.
   Redateljici i scenaristici Kernell ovo je prvi dugometražni film, a nastao je kao kratki film „Stoerre Vaerie“ 2015. Film je privukao pozornost na svjetskim festivalima, posebno je hvaljen bio na Sundance film festivalu, pa se krenulo u izradu dugometražnog filma. Amandi je tema dobro poznata jer je i sama Sami podrijetla, no u intervjuima je odbijala tvrdnje da je riječ o autobiografskom filmu već o fikciji utemeljenoj na povijesnim činjenicma o narodu čiji su pripadnici kroz povijest bili građani drugog reda, a situacija se nije promijenila mnogo ni danas. Zanimljivo je da uloge Sami djece glume naturščici, pripadnici te male i izolirane zajednice, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva. Taj miks profesionalnih i neiskusnih glumaca bio je vrlo zahtjevan, ali Kernellica je taj zadatak izvela sjajno, izvlačeći iz svih njih maksimum te pametno nijansirajući različita raspoloženja u filmu u jednu skladnu, ujednačenu cjelinu koja ne moralizira, ne osuđuje, već sve ostavlja gledatelju na ocjenu. (https://zlihadzoponovojase.wordpress.com)
   BZN (Bozeman, Montana) International Film Festival 2018. Nagrada publike
   Fargo Film Festival 2018. Najbolji film
   Giornate degli autori - Venice Days 2017. Lux Prize
   Guldbagge Awards 2018. Nagrada publike, najbolji scenarij, najbolja glumica
   Göteborg Film Festival 2017. Najbolji nordijski film
   Trondheim Internasjonale Filmfestival 2017. Nagrada publike
   Luxembourg City Film Festival 2017. Najbolji film (Youth Jury Award)
   Newport Beach Film Festival 2017. Najbolji strani film
   Riviera International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Santa Barbara International Film Festival 2017. Najbolji film
   Santa Fe Independent Film Festival 2017. Nagrada publike
   Seattle International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Tokyo International Film Festival 2016. Specijalna nagrada žirija
   Venice Film Festival 2016. Najbolja debitantska režija
https://www.imdb.com/title/tt5287168/?ref_=nv_sr_1

SRIJEDA / 21.11.

UTOYA, 22. SRPNJA

Utoya 22. juli, 2018.
17:30 sati



Utoya 22. juli, 2018. Erik Poppe, 93 min. NO
Scenarij:
Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig po priči Erika Poppea
Uloge: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Solveig Koloen Birkeland
   Dana 22. srpnja 2011. godine pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utoya napadnuto je od strane teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad iza sebe je ostavio 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe usudio se o stravičnim događajima toga ljeta snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi; nakon toga film se prebacuje na otok. Priča slijedi 19-godišnju Kaju koja nekoliko dana svojih praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi rekonstrukcija je događaja prikazana iz perspektive žrtava.
   Nakon filma Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, u konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika. (Dragan Rubeša, Novi List)
   Najveći dio sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru.  “One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Od masakra je prošlo sedam godina i rane su još svježe. Ne bih volio da sam u koži roditelja koji proživljava smrt svog djeteta iznova i iznova zbog nekog filmaša. Redatelj je svojim pristupomm izbjegao lešinarenje i gledatelju dao vremena da razmisli koliko su norveške vlasti podbacile. Kod nas kažu da se u kući obješenog ne spominje uže, nešto slično je uradio redatelj. Zna se tko je Breivik, što je uradio, kako izgleda i gdje se nalazi. Za mene bi prikazivanje njegovog lika i nedjela bilo reklama i podsticaj za drugog luđaka da uradi nešto slično. Nije Breivik usamljen slučaj niti je ovo jedini film koji obrađuje ovu temu. (Stole / forum.titlovi.com)

https://www.imdb.com/title/tt7959216/?ref_=fn_al_tt_1

BRAZIL

Brazil, 1985.
20:15 sati



Brazil, 1985. Terry Gilliam, 132 min. UK/US
Scenarij:
Terry Gilliam, Tom Stoppard
Uloge: Jonathan Pryce, Robert De Niro, Katherine Helmond, Ian Holm, Bob Hoskins, Michael Palin
   Orwellovo literarno remek-djelo "1984." poslužilo je Terryju Gilliamu kao početna ideja za stvaranje još jedne filmske poslastice.Film je bio nominiran za dva Oscara (scenografiju i scenarij), a osvojio je dvije BAFTA-e (produkcijski dizajn i specijalni efekti), dvije nagrade Bostonskog udruženja filmskih kritičara (epizoda Iana Holma, posebna pohvala za produkcijski dizajn) te tri nagrade Udruženja filmskih kritičara Los Angelesa (redatelj, film i scenarij).
   Sam Lowry radi kao činovnik u jednom ministarstvu totalitarističke države koja se praktički guši u silnoj birokraciji.
Državom hara skupina takozvanih terorista koji se uporno bore protiv tiranske vlasti. Jedan od glavnih protudržavnih aktivista je Harry Tuttle,  pa vlast izdaje zapovijed za njegovo uhićenje.  Zbog birokratske pogreške policija uhvati nedužnog Harryja Buttlea. Kako sustav ne želi priznati pogrešku, Buttle je smaknut, a Lowry se treba ispričati žrtvinoj obitelji. Na tom zadatku slučajno susreće djevojku Jill koja mu se neprestano pojavljuje u snovima i mašti.Jill isprva ne želi razgovarati s Lowryjem vjerujući kako je isti kao i svi vladini ljudi, ali se ubrzo uvjeri u njegove dobre namjere. Kako se i ona nalazi na vladinoj crnoj listi, Lowry joj pokušava pomoći...
   Impresivna distopija redatelja Terryja Gilliama koja je imala problema sa čelnicima Universala. Naime, nije im se svidio izvorni završetak u kojem glavni lik  poludi nakon mučenja, pa su odbili pustiti film u distribuciju u Sjedinjenim Državama. Snimljen je alternativni završetak, no Gilliam je potajno prikazao film novinarima u Los Angelesu, koji su uzvratili nagradama za najbolji film, scenarij i režiju. Nezaobilazno štivo za ljubitelje SF-a.
   „Brazil“  je prekrasno osmišljena i vješto izvedena satira koja se bavi birokratskim društvom i njegovim totalitarnim vladama koje rukovode ogromnim i pretjerano industrijaliziranim svijetom. Gilliam je osmislio priču uz pomoć Charlesa Alversona, čije se ime, pak, uopće nije pojavilo na odjavnoj špici. Po službenoj verziji, „Brazil“ su napisali Gilliam, Charles McKeown i Tom Stoppard, a radi se o jednom od onih scenarija koje je užitak čitati i analizirati. Premda je Gilliam priznao da nikada nije pročitao Orwellov roman „1984.“, očigledno je da je bio bar djelomično inspiriran ovim književnim klasikom, a valja spomenuti i da je prvotni naslov filma bio „1984 1“, što se može smatrati izravnom posvetom književnom i filmskom velikanu Federicu Felliniju, kojega Gilliam smatra uzorom na području vizualnog izričaja. Kao i ostale njegove filmove, Brazil je užitak gledati: iznimna posvećenost detaljima, raskošna scenografija, genijalna uporaba svjetlosti te Gilliamovo oslanjanje na vlastitu fascinantnu maštu čine ovaj film jednim od vizualno najimpresivnijih filmova u povijesti velikog platna. Gilliam je oduvijek bio naš heroj, a možda upravo „Brazil“ označava početak te naše fascinacije. (Sven Mikulec, www.fak.hr)
   Crna komedija Terryja Gilliama iz 1985. s odličnim Jonathanom Pryceom u glavnoj ulozi govori o čovjeku koji pokušava pronaći ženu koja mu se prikazuje u snovima, dok mu život prolazi kroz zatupljujuću rutinu dosadnoga posla i isto tako dosadnoga privatnoga života. Film podsjeća na Orwellovu 1984., a kritika ga opisuje kao ”uradak čiju je radnju izrazito teško pratiti”. Godine 2004. magazin Total Film uvrstio ga je u ljestvicu top 20 britanskih filmova svih vremena. (Siniša Sharairi, planb.hr)

https://www.imdb.com/title/tt0088846/?ref_=fn_al_tt_1

ČETVRTAK / 22.11.

DOGMAN

Dogman, 2018.
17:30 sati



Dogman, 2018.. Matteo Garrone, 102 min. IT / FR
Scenarij:
Ugo Chiti, Massimo Gaudioso, Damiano D'Innocenzo, Fabio D'Innocenzo, Giulio Troli & Matteo Garrone
Uloge: Marcello Fonte, Alida Baldari Calabria, Edoardo Pesce, Nunzia Schiano
   Okarakteriziran kao „urbani vestern“, radnja trilera Dogman odvija se u talijanskom predgrađu negdje između velikog grada i divlje prirode. „Dogman“ je ime salona za uljepšavanje pasa, a ujedno i sinonim za glavnog lika koji doživljava preobražaj iz čovjeka u životinju. Snimljen prema istinitoj priči koja se odvila prije 30 godina, film Dogman istražuje ljudsku prirodu nasilja skrivenu u svakome od nas. Glavni lik filma je Marcello, vlasnik salona, koji se odjednom nađe uvučen u opasan odnos sa Simoneom, bivšim nasilnim boksačem koji terorizira njihov cijeli kvart. U pokušaju da povrati svoje dostojanstvo nakon što je u zatvoru odležao godinu dana upravo zbog Simonea, Marcello kreće u neočekivani osvetnički pohod.
   Osnovno pitanje filma ‘Dogman’ je kako nasilje ulazi u život potpuno miroljubive osobe’ (redatelj Matteo Garrone)
   Film se pretvara u izvrsni, ali i mučni triler koji u sebi nosi neveseo pogled na ljudsku prirodu i društvo: dobrota se u tom društvu kažnjava, a izbaviti se možeš samo ako si zao kao i ostali... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   U svijetu Garroneovih filmova, koji istražuju ljudsku prirodu i društvo, ne isplati se biti dobar. Jer dobri izvlače deblji kraj i jedina šansa da se uklope u okolinu jest da postanu zli, probude ključajuće mračne porive ili sjeme nasilja posijano u sebi te pokažu (životinjske) zube. Pogled na ljudsku prirodu i društvo u "Dogmanu" možda je pesimističniji i strašniji od "Gomorre", nadahnut istinitom pričom iz crne kronike. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)

https://www.imdb.com/title/tt6768578/?ref_=fn_al_tt_1

TARANTULA NA PUTU

Taranta on the road, 2017.
20:15 sati



SECRET ARTS CINEMA
Taranta on the road, 2017. Salvatore Allocca, 80 min. IT
Scenarij:
Salvatore Allocca, Emiliano Corapi, Amara Lakhous i Luca de Benedittis  prema priči Salvatorea Allocce
   Priča o Amiri i Tareku, tuniškim migrantima koji su se našli na talijanskoj obali netom nakon Arapskog proljeća. U potrazi za prijevozom do Francuske susreću lokalni bend koji svoju sreću traži na festivalima i vjenčanjima. Članovi benda ih dožive kao bračni par koji očekuje bebu i odluče im pomoći. Putovanje, strah, ljubav prema glazbi, neizvjesna budućnost i želja za uspjehom je ono što ih povezuje u iskustvu koje će ih zauvijek promijeniti. Smijeh i suze zagarantirani!
https://www.imdb.com/title/tt5256098/?ref_=fn_al_tt_1

   Secret Arts Cinema, filmski tematski program u organizaciji udruge Pari Pikule, otvara novu stranicu svog djelovanja nizom iznimno zanimljivih projekcija u tri hrvatska grada. Četiri filma u Rijeci (Art-kino), Splitu (Kinoteka Zlatna vrata) i Zagrebu  (Kaptol Boutique Cinema & Bar) obojat će jesen filmovima koji slave ljudsku kreativnost najrazličitijim paletama i sigurnim autorskim potezima kistom.
   Secret Arts Cinema u dobroj je mjeri izašao iz ormara. Velik interes publike i brojni odlični odjeci kako na hrvatskoj medijskoj sceni ali i u međunarodnim industry krugovima programu su oduzeli dio misterioznosti, no uvelike su unaprijedili njegovu vidljivost. Drugo izdanje SAC-a više se neće neće poigravati s očekivanjima publike i organizirati im filmska iznenađenja u kino dvoranama. Karte su na stolu, raspored je definiran, a sjajni filmovi odabrani!
   Tajnovitosti se ipak nismo mogli posve odreći, kao što je već uobičajeno za SAC – svaku ćemo projekciju omotati u dodatno ruho – pjevat će se, crtati, razgovarati s robotima i umjetnicima. Više o tome – saznat ćete kad posjetite Sve boje Secret Arts Cinema!
   Projekt je podržan sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra.
www.paripikule.com

PETAK / 23.11.

FAHRENHEIT 11/9

17:30 sati



Fahrenheit 11/9, 2018. Michael Moore, 128 min. US
Scenarij:
Michael Moore
   Michael Moore je prije četrnaest godina snimio komercijalno najuspješniji dokumentarni film svih vremena – 'Fahrenheit 9/11', u kojem je ostvario žestoku kritiku američke politike, a prije svega tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha, nakon napada na njujorške blizance i druge mete 11. rujna 2001. Najslavniji svjetski dokumentarist u svome novom filmu,   'Fahrenheit 11/9', još žešće se obračunava s aktualnim stanjem u SAD-u, a posebno sa sadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom. Naslov 'Fahrenheit 11/9' odnosi se na 9. studenoga 2016., kada je Trump pobijedio na predsjedničkim izborima Film je svjetsku premijeru imao prije dva tjedna na filmskom festivalu u Torontu, gdje je prikazan kao film otvaranja.
   Dokumentarni filmovi Michaela Moorea bili su i još jesu predmet čestog omalovažavanja. Puno je ljudi u svijetu filma koji zaziru od njegova redateljskog metoda, propovjedničke didaktičnosti, nametljivog insceniranja prizora i napasnog guranja pred kameru. Također, nemali dio publike zakolutat će očima na politički aspekt njegovih filmova, a među njima neće biti samo Mooreovi konzervativni protivnici. I dobar dio lijevo-liberalne Amerike volio bi da za filmskog glasnogovornika svojih ideja ima nekog obrazovanijeg i analitičnijeg. Unatoč svemu tome, Michael Moore je bez sumnje najutjecajniji politički dokumentarist posljednjih četvrt stoljeća... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Filmski esteti mogli bi mu zamjeriti sirovom redateljskom potezu, ali Mooreu je mnogo važnija poruka koju želi poslati, a ona je vrlo uznemirujuća i glasi: ako nekome još nije jasno gdje smo, sad više nema sumnje - riječ je o totalitarizmu i fašizmu koji je već ovdje i s njim živimo sasvim nesvjesni što nam se zapravo dogodilo. (Paula Bobanović, www.express.hr)

https://www.imdb.com/title/tt8632862/?ref_=nv_sr_1

KNJIŽARA

Bookshop, 2017.
20:15 sati



Bookshop, 2017. Isabel Coixet, 113 min. UK/DE/ES
Scenarij:
Isabel Coixet po romanu Penelope Fitzgerald
Uloge: Emily Mortimer, Bill Nighy, Hunter Tremayne
   Zapaženi film u nizu zemalja, najbolji španjolski film 2017., dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja i nagrada.
   Radnja se odvija krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, a prati Florence, slobodoumnu udovicu koja odlučuje otvoriti knjižaru u jednom engleskom gradiću. Njezina odluka ne nalazi na odobravanje konzervativnih i uštogljenih, ali često i dosta zavidnih mještana. Ipak, ubrzo se pokaže da je žena imala dobru ideju jer njena knjižara postane hit, a mjesto u kojem gotovo nitko nije čitao postaje prava čitalačka meka. Ljudi polako počinju otkrivati književnost, i klasike i moderno štivo tog doba, no naravno da kad nekome krene, tada to mora izazvati i zavist kod drugoga. No, unatoč tome hrabra Florence utječe na promjenu svjetonazora u mjestu te knjigama kao što su "Lolita" ili "Fahrenheit 451" u svoj gradić dovodi svojevrsnu kulturnu revoluciju
   Na lanjskom sajmu knjiga u Frankfurtu nagrada za najbolju filmsku adaptaciju knjiškog predloška otišla je u ruke katalonske redateljice Isabel Coixet za iznimnu adaptaciju romana "The Bookshop" Penelope Fitzgerald.
https://www.imdb.com/title/tt3127022/?ref_=nv_sr_1

SUBOTA / 24.11.

LJUDI I MJESTA

Faces Places, 2017.
17:30 sati



Faces Places, 2017. JR, Agnes Varda, 94 min. FR
Scenarij:
JR, Agnes Varda
   Agnes Varda, jedna od predvodnica Francuskog novog vala i profesionalni fotograf i zidni slikar J.R. zajedno se upuštaju u poseban umjetnički projekt. Njih dvoje skupa putuju Francuskom u posebnom kamiončiću opremljenom prenosivom kabinom za fotografiranje i ostalom opremom za print te fotografiraju razne ljude koje upoznaju tijekom svog putovanja. Puni inspiracije, kreiraju posebne velike fotografske murale individualaca, zajednica i mjesta kojima na taj način žele odati počast i priznanje. Putem će ova iskusna kinematografska veteranka i mladi umjetnički idealist uživati u svom neuobičajenom prijateljstvu dok razgovaraju i razotkrivaju svoje poglede na svijet na sebi jedinstven način.
   „Mjesta i ljudi“ kritički je iznimno cijenjen film koji je na filmskom festivalu u Cannesu dobio nagradu „Zlatno oko“ za najbolji dokumentarac festivala, a također je nominiran i za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. Tom nominacijom, Agnes Varda u dobi od 89 godina službeno je postala najstarijom nominiranom osobom u povijesti dodjele ove prestižne filmske nagrade. Do danas je film „Mjesta i ljudi“ osvojio 33 priznanja i zaradio još 33 nominacije s raznih festivala i dodjela nagrada, a mnoga kritičarska udruženja diljem svijeta gotovo jednoglasno su ga proglasila najboljim dokumentarcem godine. Svakako se radi o filmu koji se nikako ne bi smio propustiti, budući na popularnoj internetskoj stranici RottenTomatoes do danas ima fascinantnih 99% pozitivnih ocjena i kritika.
https://www.imdb.com/title/tt5598102/?ref_=nv_sr_1

DOGMAN

Dogman, 2018.
20:15 sati



Dogman, 2018.. Matteo Garrone, 102 min. IT / FR
Scenarij:
Ugo Chiti, Massimo Gaudioso, Damiano D'Innocenzo, Fabio D'Innocenzo, Giulio Troli & Matteo Garrone
Uloge: Marcello Fonte, Alida Baldari Calabria, Edoardo Pesce, Nunzia Schiano
   Okarakteriziran kao „urbani vestern“, radnja trilera Dogman odvija se u talijanskom predgrađu negdje između velikog grada i divlje prirode. „Dogman“ je ime salona za uljepšavanje pasa, a ujedno i sinonim za glavnog lika koji doživljava preobražaj iz čovjeka u životinju. Snimljen prema istinitoj priči koja se odvila prije 30 godina, film Dogman istražuje ljudsku prirodu nasilja skrivenu u svakome od nas. Glavni lik filma je Marcello, vlasnik salona, koji se odjednom nađe uvučen u opasan odnos sa Simoneom, bivšim nasilnim boksačem koji terorizira njihov cijeli kvart. U pokušaju da povrati svoje dostojanstvo nakon što je u zatvoru odležao godinu dana upravo zbog Simonea, Marcello kreće u neočekivani osvetnički pohod.
   Osnovno pitanje filma ‘Dogman’ je kako nasilje ulazi u život potpuno miroljubive osobe’ (redatelj Matteo Garrone)
   Film se pretvara u izvrsni, ali i mučni triler koji u sebi nosi neveseo pogled na ljudsku prirodu i društvo: dobrota se u tom društvu kažnjava, a izbaviti se možeš samo ako si zao kao i ostali... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   U svijetu Garroneovih filmova, koji istražuju ljudsku prirodu i društvo, ne isplati se biti dobar. Jer dobri izvlače deblji kraj i jedina šansa da se uklope u okolinu jest da postanu zli, probude ključajuće mračne porive ili sjeme nasilja posijano u sebi te pokažu (životinjske) zube. Pogled na ljudsku prirodu i društvo u "Dogmanu" možda je pesimističniji i strašniji od "Gomorre", nadahnut istinitom pričom iz crne kronike. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)

https://www.imdb.com/title/tt6768578/?ref_=fn_al_tt_1

PONEDJELJAK / 26.11.

DOGMAN

Dogman, 2018.
17:30 sati



Dogman, 2018.. Matteo Garrone, 102 min. IT / FR
Scenarij:
Ugo Chiti, Massimo Gaudioso, Damiano D'Innocenzo, Fabio D'Innocenzo, Giulio Troli & Matteo Garrone
Uloge: Marcello Fonte, Alida Baldari Calabria, Edoardo Pesce, Nunzia Schiano
   Okarakteriziran kao „urbani vestern“, radnja trilera Dogman odvija se u talijanskom predgrađu negdje između velikog grada i divlje prirode. „Dogman“ je ime salona za uljepšavanje pasa, a ujedno i sinonim za glavnog lika koji doživljava preobražaj iz čovjeka u životinju. Snimljen prema istinitoj priči koja se odvila prije 30 godina, film Dogman istražuje ljudsku prirodu nasilja skrivenu u svakome od nas. Glavni lik filma je Marcello, vlasnik salona, koji se odjednom nađe uvučen u opasan odnos sa Simoneom, bivšim nasilnim boksačem koji terorizira njihov cijeli kvart. U pokušaju da povrati svoje dostojanstvo nakon što je u zatvoru odležao godinu dana upravo zbog Simonea, Marcello kreće u neočekivani osvetnički pohod.
   Osnovno pitanje filma ‘Dogman’ je kako nasilje ulazi u život potpuno miroljubive osobe’ (redatelj Matteo Garrone)
   Film se pretvara u izvrsni, ali i mučni triler koji u sebi nosi neveseo pogled na ljudsku prirodu i društvo: dobrota se u tom društvu kažnjava, a izbaviti se možeš samo ako si zao kao i ostali... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   U svijetu Garroneovih filmova, koji istražuju ljudsku prirodu i društvo, ne isplati se biti dobar. Jer dobri izvlače deblji kraj i jedina šansa da se uklope u okolinu jest da postanu zli, probude ključajuće mračne porive ili sjeme nasilja posijano u sebi te pokažu (životinjske) zube. Pogled na ljudsku prirodu i društvo u "Dogmanu" možda je pesimističniji i strašniji od "Gomorre", nadahnut istinitom pričom iz crne kronike. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)

https://www.imdb.com/title/tt6768578/?ref_=fn_al_tt_1

IZGARANJE

Beoning, 2018.
20:15 sati



IZGARANJE
Beoning, 2018. Chang-dong Lee, 148 min. KO
Scenarij:
Jungmi Oh & Chang-dong Lee po kratkoj priči "Barn Burning“ Haruki Murakamija
Uloge: Ah-in Yoo, Jong-seo Jun, Steven Yeun
   Dobitnik nagrade FIPRESCI na ovogodišnjem festivalu u Cannesu... Jongsu je dvadeset i nešto godišnji dostavljač koji na poslu susreće Haemi, djevojku koju je poznavao u djetinjstvu, ali o kojoj godinama nije razmišljao. Podsjetivši ga da se prema njezinom fizičkom izgledu odnosio okrutno (čega se Jongsu uopće ne sjeća) ova prekrasna djevojka zavede dostavljača čime započinje njihova nagla veza. Međutim, uskoro Haemi zamoli Jongsua za uslugu: dok se ona nalazi na putovanju u Africi, on bi joj trebao pripaziti na mačku. Jongsu, naravno, pristaje premda započinje sumnjati u njezine osjećaje prema njemu, pogotovo nakon što se Haemi s putovanja vrati s Benom – zagonetnim mladićem i svojim novim (bogatim) prijateljem.
   Riječ je o izvanrednom filmu koji po atmosferi ima nešto od murakamijevske nedohvatljive čeznutljivosti, a istodobno vješto klizi iz žanra u žanr tako da ni jednog trenutka niste načistu što slijedi iduće. Osobno, Lee Chang-dongu bih dao Zlatnu palmu... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)

   Neuhvatljiv, meandrirajući zaplet je kičma filma na koju se kači i tehnička vještina cijele ekipe i zaista vrhunska gluma vrlo dobrih, sjajno odabranih i sjajno vođenih glumaca i brojni detalji u drugom, trećem ili četvrtom planu koji o likovima i događajima otkrivaju taman koliko je potrebno, ostavljajući ostatak u nekom zamućenom stanju. Sve je to dio jedinstvene Leejeve autorske vizije realizirane s pedantnom pozornošću za svaki detalj poput, recimo, intrigantnih, a opet realističnih dijaloga. Zločin je uvijek figurirao u autorovom stvaralačkom opusu, bilo kao brižljivo skrivana tajna koja isplivava na površinu, u pozadini, u centru zbivanja ili kao nepokretni pokretač radnje, ali je tek u „Izgaranju“, iako striktno hipotetičan, hipnotički preuzeo čitav film. Rezultat je nešto izvanserijsko, teško opisivo i vrijedno višekratnog gledanja. (Marko Stojiljković, http://film-na-dan.blogspot.com)
https://www.imdb.com/title/tt7282468/?ref_=fn_al_tt_1

UTORAK / 27.11.

LAPONSKA KRV

Sami Blood / Sameblod, 2017.
17:30 sati



Sami Blood / Sameblod, 2017. Amanda Kernell, 110 min. S
Scenarij
: Amanda Kernell
Uloge: Lene Cecilia Sparrok, Mia Erika Sparrok, Maj-Doris Rimpi
   Tridesetih godina prošlog stoljeća, Elle Marja prisiljena je ostaviti svoju Saami obitelj kako bi pohađala internat daleko od svog doma, a što je u ono vrijeme bila tipična praksa. Kao adolescent, ona je tvrdoglava i buntovnički nastrojena, a osjećaje zna skrivati jako dobro, čak i od sebe same. Ulaže sve napore kako bi zadobila simpatije svojih nastavnika te uspijeva zasjeniti školske kolege u prilagođavanju švedskoj kulturi za koju joj je bilo rečeno da je daleko superiornija od one koju je poznavala kod kuće. Žudeći za tim da se uklopi u društvo koje nije pretjerano naklonjeno pripadnicima njezinog naroda, Elle trpi diskriminaciju i psihološku okrutnost. Međutim, spremna je u potpunosti se odreći svojih korijena samo kako bi se uklopila.
   Fantastični redateljski debi Amande Kernell gledateljima nudi iscrpan komentar na zlostavljanje protiv naroda Saami od strane službenih institucija, suptilno prikazujući uznemirujuću atmosferu koja kod gledatelja izaziva empatiju... (VFF)
   „Sameblod“ označava Samije, autohtoni domorodački narod koji živi na sjeveru Švedske i bavi se uzgojem sobova. Strogo se držeći tradicije, trude se izbjegavati asimilaciju i kontakte s većinskim stanovništvom, što ide to te mjere da čak i dan danas žive poput nomada, u šatorima, daleko gore u brdima, i po tome su slični američkim Indijancima pa donekle i našim Romima.
   Redateljici i scenaristici Kernell ovo je prvi dugometražni film, a nastao je kao kratki film „Stoerre Vaerie“ 2015. Film je privukao pozornost na svjetskim festivalima, posebno je hvaljen bio na Sundance film festivalu, pa se krenulo u izradu dugometražnog filma. Amandi je tema dobro poznata jer je i sama Sami podrijetla, no u intervjuima je odbijala tvrdnje da je riječ o autobiografskom filmu već o fikciji utemeljenoj na povijesnim činjenicma o narodu čiji su pripadnici kroz povijest bili građani drugog reda, a situacija se nije promijenila mnogo ni danas. Zanimljivo je da uloge Sami djece glume naturščici, pripadnici te male i izolirane zajednice, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva. Taj miks profesionalnih i neiskusnih glumaca bio je vrlo zahtjevan, ali Kernellica je taj zadatak izvela sjajno, izvlačeći iz svih njih maksimum te pametno nijansirajući različita raspoloženja u filmu u jednu skladnu, ujednačenu cjelinu koja ne moralizira, ne osuđuje, već sve ostavlja gledatelju na ocjenu. (https://zlihadzoponovojase.wordpress.com)
   BZN (Bozeman, Montana) International Film Festival 2018. Nagrada publike
   Fargo Film Festival 2018. Najbolji film
   Giornate degli autori - Venice Days 2017. Lux Prize
   Guldbagge Awards 2018. Nagrada publike, najbolji scenarij, najbolja glumica
   Göteborg Film Festival 2017. Najbolji nordijski film
   Trondheim Internasjonale Filmfestival 2017. Nagrada publike
   Luxembourg City Film Festival 2017. Najbolji film (Youth Jury Award)
   Newport Beach Film Festival 2017. Najbolji strani film
   Riviera International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Santa Barbara International Film Festival 2017. Najbolji film
   Santa Fe Independent Film Festival 2017. Nagrada publike
   Seattle International Film Festival 2017. Nagrada žirija
   Tokyo International Film Festival 2016. Specijalna nagrada žirija
   Venice Film Festival 2016. Najbolja debitantska režija
https://www.imdb.com/title/tt5287168/?ref_=nv_sr_1

MARKO NJEGIĆ... ODABRAO UMJESTO ĐELE HADŽISELIMOVIĆA

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
20:15 sati



   Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
   Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...

UTO 25.10. 2016. 20.00 PREDRAG LUCIĆ
UTO 29.11. 2016. 20.00 MLADEN BADOVINAC
UTO 27.12. 2016. 20.00 LANA BARIĆ

UTO 31.1. 2017. 20.00 IVICA IVANIŠEVIĆ
UTO 28.2. 2017. 20.00 BORIS DEŽULOVIĆ
UTO 28.3. 2017. 20.00 DEAN KOTIGA
UTO 25.4. 2017. 20.00 TANJA MRAVAK
UTO 30.5. 2017. 20.00 MATE MATIŠIĆ
UTO 26.9. 2017. 20.00 SAŠA ANTIĆ
UTO 31.10. 2017. 20.00 ĐELO HADŽISELIMOVIĆ
UTO 28.11. 2017. 20.00 ANTE TOMIĆ
UTO 19.12. 2017. 20.00 STIPE BOŽIĆ

UTO 30.1. 2018. 20.00 ZORAN ČUTURA
UTO 27.2. 2018. 20.00 OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
UTO 27.3. 2018. 20.15 MORANA ZIBAR
UTO 24.4. 2018. 20.15 DAMIR PILIĆ
UTO 29.5. 2018. 20.15 RENATO BARETIĆ
UTO 26.6. 2018. 20.15 ZORAN PREDIN
UTO 25.9. 2018. 20.15 MARINKO BIŠKIĆ
UTO 30.10. 2018. 20.15 JADRANKA KOSOR (odsutna)

   Večerašnji gost, tj. vaš domaćin je filmski kritičar Marko Njegić.
http://www.fipresci.org/people/marko-njegic
http://www.dopmagazin.com/dop/2018/02/19/marko-njegic-nikad-ne-idem-donom-na-film-samo-wayneom/

SRIJEDA / 28.11.

DOGMAN

Dogman, 2018.
17:30 sati



Dogman, 2018.. Matteo Garrone, 102 min. IT / FR
Scenarij:
Ugo Chiti, Massimo Gaudioso, Damiano D'Innocenzo, Fabio D'Innocenzo, Giulio Troli & Matteo Garrone
Uloge: Marcello Fonte, Alida Baldari Calabria, Edoardo Pesce, Nunzia Schiano
   Okarakteriziran kao „urbani vestern“, radnja trilera Dogman odvija se u talijanskom predgrađu negdje između velikog grada i divlje prirode. „Dogman“ je ime salona za uljepšavanje pasa, a ujedno i sinonim za glavnog lika koji doživljava preobražaj iz čovjeka u životinju. Snimljen prema istinitoj priči koja se odvila prije 30 godina, film Dogman istražuje ljudsku prirodu nasilja skrivenu u svakome od nas. Glavni lik filma je Marcello, vlasnik salona, koji se odjednom nađe uvučen u opasan odnos sa Simoneom, bivšim nasilnim boksačem koji terorizira njihov cijeli kvart. U pokušaju da povrati svoje dostojanstvo nakon što je u zatvoru odležao godinu dana upravo zbog Simonea, Marcello kreće u neočekivani osvetnički pohod.
   Osnovno pitanje filma ‘Dogman’ je kako nasilje ulazi u život potpuno miroljubive osobe’ (redatelj Matteo Garrone)
   Film se pretvara u izvrsni, ali i mučni triler koji u sebi nosi neveseo pogled na ljudsku prirodu i društvo: dobrota se u tom društvu kažnjava, a izbaviti se možeš samo ako si zao kao i ostali... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   U svijetu Garroneovih filmova, koji istražuju ljudsku prirodu i društvo, ne isplati se biti dobar. Jer dobri izvlače deblji kraj i jedina šansa da se uklope u okolinu jest da postanu zli, probude ključajuće mračne porive ili sjeme nasilja posijano u sebi te pokažu (životinjske) zube. Pogled na ljudsku prirodu i društvo u "Dogmanu" možda je pesimističniji i strašniji od "Gomorre", nadahnut istinitom pričom iz crne kronike. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)

https://www.imdb.com/title/tt6768578/?ref_=fn_al_tt_1

UTOYA, 22. SRPNJA

Utoya 22. juli, 2018.
20:15 sati



Utoya 22. juli, 2018. Erik Poppe, 93 min. NO
Scenarij:
Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig po priči Erika Poppea
Uloge: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Solveig Koloen Birkeland
   Dana 22. srpnja 2011. godine pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utoya napadnuto je od strane teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad iza sebe je ostavio 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe usudio se o stravičnim događajima toga ljeta snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi; nakon toga film se prebacuje na otok. Priča slijedi 19-godišnju Kaju koja nekoliko dana svojih praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi rekonstrukcija je događaja prikazana iz perspektive žrtava.
   Nakon filma Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, u konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika. (Dragan Rubeša, Novi List)
   Najveći dio sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru.  “One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Od masakra je prošlo sedam godina i rane su još svježe. Ne bih volio da sam u koži roditelja koji proživljava smrt svog djeteta iznova i iznova zbog nekog filmaša. Redatelj je svojim pristupomm izbjegao lešinarenje i gledatelju dao vremena da razmisli koliko su norveške vlasti podbacile. Kod nas kažu da se u kući obješenog ne spominje uže, nešto slično je uradio redatelj. Zna se tko je Breivik, što je uradio, kako izgleda i gdje se nalazi. Za mene bi prikazivanje njegovog lika i nedjela bilo reklama i podsticaj za drugog luđaka da uradi nešto slično. Nije Breivik usamljen slučaj niti je ovo jedini film koji obrađuje ovu temu. (Stole / forum.titlovi.com)

https://www.imdb.com/title/tt7959216/?ref_=fn_al_tt_1

ČETVRTAK / 29.11.

FAHRENHEIT 11/9

17:30 sati



Fahrenheit 11/9, 2018. Michael Moore, 128 min. US
Scenarij:
Michael Moore
   Michael Moore je prije četrnaest godina snimio komercijalno najuspješniji dokumentarni film svih vremena – 'Fahrenheit 9/11', u kojem je ostvario žestoku kritiku američke politike, a prije svega tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha, nakon napada na njujorške blizance i druge mete 11. rujna 2001. Najslavniji svjetski dokumentarist u svome novom filmu,   'Fahrenheit 11/9', još žešće se obračunava s aktualnim stanjem u SAD-u, a posebno sa sadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom. Naslov 'Fahrenheit 11/9' odnosi se na 9. studenoga 2016., kada je Trump pobijedio na predsjedničkim izborima Film je svjetsku premijeru imao prije dva tjedna na filmskom festivalu u Torontu, gdje je prikazan kao film otvaranja.
   Dokumentarni filmovi Michaela Moorea bili su i još jesu predmet čestog omalovažavanja. Puno je ljudi u svijetu filma koji zaziru od njegova redateljskog metoda, propovjedničke didaktičnosti, nametljivog insceniranja prizora i napasnog guranja pred kameru. Također, nemali dio publike zakolutat će očima na politički aspekt njegovih filmova, a među njima neće biti samo Mooreovi konzervativni protivnici. I dobar dio lijevo-liberalne Amerike volio bi da za filmskog glasnogovornika svojih ideja ima nekog obrazovanijeg i analitičnijeg. Unatoč svemu tome, Michael Moore je bez sumnje najutjecajniji politički dokumentarist posljednjih četvrt stoljeća... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
   Filmski esteti mogli bi mu zamjeriti sirovom redateljskom potezu, ali Mooreu je mnogo važnija poruka koju želi poslati, a ona je vrlo uznemirujuća i glasi: ako nekome još nije jasno gdje smo, sad više nema sumnje - riječ je o totalitarizmu i fašizmu koji je već ovdje i s njim živimo sasvim nesvjesni što nam se zapravo dogodilo. (Paula Bobanović, www.express.hr)

https://www.imdb.com/title/tt8632862/?ref_=nv_sr_1

ČOVJEK KOJI JE UBIO DON QUIJOTEA

The Man Who Killed Don Quixote, 2018.
20:15 sati



The Man Who Killed Don Quixote, 2018. Terry Gilliam, 132 min. UK / PT / ES / FR / BE
Scenarij:
Terry Gilliam i Tony Grisoni
Uloge: Adam Driver, Jonathan Pryce, Stellan Skarsgard
   Priča se zbiva u današnjoj Španjolskoj. Junak filma je redatelj Toby koji u Manchi snima reklamu i tamo se nađe zarobljen u divljim iluzijama starog španjolskog proizvođača cipela koji vjeruje da je Don Quijote. U svojim komičnim avanturama, Toby je prisiljen suočiti se s tragičnim posljedicama filma koji je snimio u mladosti - filma koji je zauvijek promijenio nade i snove malog španjolskog sela. Može li Toby izmijeniti i povratiti svoju humanost? Može li Don Quijote preživjeti svoje ludilo i neizbježnu smrt? Ili će ljubav pobijediti sve?
   Nakon punih 17 godina pretprodukcije, Montipajtonovac i jedan od najvažnijih filmskih redatelja fantastike i avanturistike, Terry Gilliam, konačno je završio snimanje svog životnog projekta, „ukletog“ filma o Donu Kihotu. Nakon brojnih  pravnih zavrzlama, film je imao premijeru u Cannesu. Dakle, redatelj, koji iza sebe ima filmove: „Monty Python i Sveti Gral“, „Brazil“, „Kralj ribara“, „Strah i prezir u Las Vegasu“ i „Dvanaest majmuna“ uspio je završiti jedan od najkompliciranijih filmskih projekata svih vremena, čija se kompletna glumačka postava mijenjala čak tri puta, a snimanje obustavljano još barem toliko.
   Oni koji poznaju Gilliamove filmove prepoznat će što je jedinog američkog pajtonovca privuklo projektu. Kao u mnogim Gilliamovim filmovima, i u ovom je junak ludi fantast koji ne razlikuje uobrazilju od zbilje, živi paralelni fikcionalni svijet, ali ta fantazija na neki način biva iskupljujuća i istinitija od istine. To su teme koje je Gilliam provlačio od ambijenta njujorških klošara do distopijske budućnosti nakon ekokolapsa. Ti su motivi sada opet ovdje, smješteni u suvremeni svijet biznisa, nadograđene s cijelom masom motivskih posudbi iz Cervantesa... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1614118&print=yes

PETAK / 30.11.

ČOVJEK KOJI JE UBIO DON QUIJOTEA

The Man Who Killed Don Quixote, 2018.
17:30 sati



The Man Who Killed Don Quixote, 2018. Terry Gilliam, 132 min. UK / PT / ES / FR / BE
Scenarij:
Terry Gilliam i Tony Grisoni
Uloge: Adam Driver, Jonathan Pryce, Stellan Skarsgard
   Priča se zbiva u današnjoj Španjolskoj. Junak filma je redatelj Toby koji u Manchi snima reklamu i tamo se nađe zarobljen u divljim iluzijama starog španjolskog proizvođača cipela koji vjeruje da je Don Quijote. U svojim komičnim avanturama, Toby je prisiljen suočiti se s tragičnim posljedicama filma koji je snimio u mladosti - filma koji je zauvijek promijenio nade i snove malog španjolskog sela. Može li Toby izmijeniti i povratiti svoju humanost? Može li Don Quijote preživjeti svoje ludilo i neizbježnu smrt? Ili će ljubav pobijediti sve?
   Nakon punih 17 godina pretprodukcije, Montipajtonovac i jedan od najvažnijih filmskih redatelja fantastike i avanturistike, Terry Gilliam, konačno je završio snimanje svog životnog projekta, „ukletog“ filma o Donu Kihotu. Nakon brojnih  pravnih zavrzlama, film je imao premijeru u Cannesu. Dakle, redatelj, koji iza sebe ima filmove: „Monty Python i Sveti Gral“, „Brazil“, „Kralj ribara“, „Strah i prezir u Las Vegasu“ i „Dvanaest majmuna“ uspio je završiti jedan od najkompliciranijih filmskih projekata svih vremena, čija se kompletna glumačka postava mijenjala čak tri puta, a snimanje obustavljano još barem toliko.
   Oni koji poznaju Gilliamove filmove prepoznat će što je jedinog američkog pajtonovca privuklo projektu. Kao u mnogim Gilliamovim filmovima, i u ovom je junak ludi fantast koji ne razlikuje uobrazilju od zbilje, živi paralelni fikcionalni svijet, ali ta fantazija na neki način biva iskupljujuća i istinitija od istine. To su teme koje je Gilliam provlačio od ambijenta njujorških klošara do distopijske budućnosti nakon ekokolapsa. Ti su motivi sada opet ovdje, smješteni u suvremeni svijet biznisa, nadograđene s cijelom masom motivskih posudbi iz Cervantesa... (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1614118&print=yes

FOXTROT

Foxtrot, 2017.
20:15 sati



Foxtrot, 2017. Samuel Maoz, 108 min. IL/CH/FR/DE
Scenarij:
Samuel Maoz
Uloge: Lior Ashkenazi, Sarah Adler, Yonaton Shiray
   Naizmjence duboko emotivan i ironičan, s humorom koji ujeda gdje najviše boli, ovaj odvažan i vizualno impresivan film nagrađen je u Veneciji Srebrnim lavom.
   Kada im se na vratima pojave vojni predstavnici s viješću o sinovoj pogibiji, Michael i Dafna slamaju se pod teretom očaja. Izlizani izrazi sućuti i šuplje domoljubne fraze vojnih birokrata samo pogoršavaju situaciju. Dok Dafna bijeg traži u sedativima, Michael upada u vrtlog gnjeva, a onda doživljava iznenađenje čija nevjerojatnost gotovo parira nadrealnom vojnom iskustvu njegova sina Jonathana.

   Dobitnik Velike nagrade žirija Venecijanskog festivala, “Foxtrot ”Samuela Maoza, film je u kojem se izraelski redatelj opet hvata u koštac s problematikom rata, ispreplićući je ovog puta s temom obiteljskih odnosa i gubitaka tako cjelovito, virtuozno i upečatljivo da film na svim razinama nudi najbolje od sedme umjetnosti. Ono što izdvaja “Foxtrot” od drugih filmova slične tematike jedinstveni je jezik kamere i zvuka koji je vrlo promišljen, osviješten i intenzivan – uvijek korak ispred gledatelja, spreman da ga svakom nadolazećom scenom iznenadi ili očara, izvlačeći maksimum iz svakog prizora. Tome značajno pridonosi i izvedba glumaca, posebice oca (sjajni Lior Ashkenazi) te zaokruženost i dubina karakterizacije svih ostalih likova. Foxtrot je podjednako emotivno nabijen i inteligentan film koji oduševljava i radnjom i filmskim jezikom pa, gledajući ga, uživamo uz misao da baš zbog filmova poput ovog – volimo filmove. (www.ziher.hr)

https://www.imdb.com/title/tt6896536/?ref_=fn_al_tt_1

ARHIVA programa Kinoteke

O kinoteci

PARALELE DANIELA RAFAELIĆA

Često se o kino dvoranama govorilo kao o hramovima. Hramovi sedme umjetnosti, hramovi u kojem žive/stanuju hollywoodski bogovi, hramovi u kojem se obožavaju filmski starovi.

Članarina i ulaznice

Cijena ulaznica

- Klasika 10,00 kn (za članove Kinoteke-ulaz besplatan)
- Art 20,00 kn (za članove Kinoteke-10,00 kn)

Godišnja iskaznica

- zaposleni 200,00 kn
- umirovljenici, studenti i ?aci 150,00 kn

Za godišnju iskaznicu molimo pošaljite ime, prezime, mail i telefon/mobitel mailom (info@zlatnavrata.hr) ili do?ite osobno u Dioklecijanovu 7, Split.

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA