KALENDAR DOGAĐANJA 2025. godina

Dino Bićanić, 1993.g.

Josip Jurić, 1979.g.

Mario Franić, 1985.g.

"Vojin Hraste u svijet umjetnosti ulazi leksikom pop arta, preispitujući fenomene modernog društva, progovarajući o kiču kao izokrenutom moralu, te o aktualnoj prob-lematici otuđenja i konzumerizma. Svojim radom on ne izgrađuje globalne projekte neke naše bolje budućnosti, ali se u njegovu sadržaju jasno uočava nastojanje da se odupre stanju današnje ravnodušnosti. U Vojinovu stvaralaštvu dominira igra i bez obzira na sve probleme kojima je čovjek svakodnevno okružen, on se kroz svoj rad voli šaliti. Uvijek je prisutan ironični odmak od ozbiljnosti zbilje. Tu veselu nonšalanciju koja karakterizira njegov rad moguće je prepoznati kao artikulirani stav. Odustaje od uzvišenih ili bilo kakvih drugih načela, metafizike ili mistifikacije i priklanja se užitku u poigravanju, duhovitosti i ironiziranju.Hrastina umjetnost je vrlo komunikativna. Količina umjetničkog predznanja za recepciju njegovih radova nije presudna. Njegova umjetnost podjednako dobro ko-municira s pripadnicima različitih slojeva društva, ne ostavlja nikoga ravnodušnim i ne izaziva prijezir. Njegov svijet, iako strogo individualno određen, nije hermetički za-tvoren, već naprotiv, teritorij je to na koji se dolazi čista srca i s velikom spremnošću i otvorenošću na dijalog.Vojin se ne oslanja na skulpturalne vrijednosti djela, već inzistira na utjecaju ambi-jenta kojim potcrtava duhovnost djela, a ne njegovo materijalno stanje. Kida granice između umjetničkog djela i fizičkog prostora u kojemu je on smješten, stvarajući pot-puno monokromni ambijent razbijen tek svjetlošću led dioda. Postavlja ih u obliku danas popularnih emotikona i pričvršćuje o skulpture psa i brda koje smješta jednu nasuprot drugoj. Zahvaljujući trodimenzionalnom pristupu autor izjednačava svijet promatrača sa svijetom u kojem se pojavljuje umjetnički objekt, čineći promatača ne svjedokom, već sudionikom, tako da i on sam postaje dio projekta, te je u mogućnosti razmisliti i o svom mjestu u problematici otuđenja i konzumerizma. Zastrašujući učinak koji je postignut ulaskom u zamračeni prostor galerije koja na prvi pogled sakriva sadržaj i ističe zloslutnost nedokučivog, polako nestaje uz topli i
pritajeni akcent svijetlećih „smajlića“. To je svjetlo koje tmini oduzima mrak, a tami daje utješan, pa čak i zaštitnički predznak. Za njegove skulpture može se reći da pripadaju sadašnjosti, a ne vječnosti i bezvre-menosti, one računaju s mentalnim sklopom reagiranja čovjeka današnjice, nudeći komunikaciju, a ne samozadovoljnu spomeničku, odnosno galerijsku izolaciju. Vojin je kipar koji slijedi isključivo vlastitu intuiciju i opredjeljenje, ali svaki put nanovo
iznenađuje neposrednošću, bezazlenom radošću i vitalnošću kroz stvaralački čin, te edrom „vibrom“ koja proizlazi ne samo iz radova, već i iz ponašanja ovog autora." Marija Stipišić Vuković

Životopis:
Vojin Hraste rođen je 10. kolovoza 1981. godine u Šibeniku. Godine 2000. maturirao
je u Prvoj gimnaziji u Splitu –klasični smjer. Iste godine upisuje kiparstvo na ALU u
Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Slavomira Drinkovića 2006. godine.
Grupne Izložbe:
2001.   -Brucoši ALU, Gjuro II, Zagreb
2002.  -Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
2003.  -Smotra Sveučilišta, Galerija SC, Zagreb
-Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
-Studenti ALU u ministarstvu kulture,
ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb
2004.  -Brucoši ALU, Saloon, Zagreb
-Pasionska baština, izložba studenata ALU, Zagreb
-Universum Sacrum, Povijesni muzej Zagreb, Zagreb
2005.  - Izložba nagrađenih diplomanata ak.god. 2004./05. ,Galurija ALU, Zagreb
2006.  -IX. trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb
- Izložba nagrađenih diplomanata ak.god. 2005./06. ,Galurija ALU, Zagreb
2007. -Tu i tamo, Muzej Međimurja Čakovec- Izložbeni salon, Čakovec
-Kunst in der Stadt, Mainz, Njemačka
- “5 +”, Izložba povodom proslave stogodišnjice ALU, Gliptoteka HAZU, Zagreb
- 35. splitski salon, Podrumi Dioklecijanove palače, Split

Samostalne Izložbe:
2006.  -Gradski muzej Omiš, Omiš
2007  -Galerija Sv. Krševan, Šibenik
-Istočni dio podruma Dioklecijanove palače, Split
Javni radovi:
2002.  -Medalja i pokal za Sveučilišnu veslačku regatu
2003.  -Skulptura «digitron», Svijetle pruge, Bjelovar
2004.  -Skulptura «zlo», Svijetle pruge, Bjelovar
Nagrade i pohvale:
2004.    -Pohvala Akademije likovnih umjetnosti, ALU, Zagreb
2005.  -Nagrada hrvatske gospodarske komore za najbolji rad na završnoj izložbi studenata ALU.
2006.   -Nagrada za najbolje diplomante, ALU, Zagreb
2007.  -3.mjesto na nagradnoj izložbi «Kunst in der Stadt», Mainz, Njemačka

Katarina Marović, 1982.g.

Anamarija Obradović, 1983.g.

Ivana Resić, 1982.g. (fotografije).

Igor Lušić, 1979.g.

Nina Podrug, 1983.g.

Zrinka Barbarić, 1985.g.

"Zrinka Barbarić izlaže seriju slika raličitih dimenzija u tehnici akrila, čiji se dojmljivi kolorit odvaja od realne postavke prirode..." Marija Stipišić Vuković

Milena Meštrović, 1985.g.

Marko Marković, 1983.g.

"...prijenos emocija u dokumentarnim fotografijama umjetnik naglašava intervencijom u njihovu strukturu agresivnim, pomalo i osesivnim grebanjem lica, te bušenjem fotografija..." Jasminka Babić

Izložba fotografija. Ova izložba rezultat je suradnje POUS-a i Talijanskog instituta za kulturu iz Zagreba (loggia POUS-a).

Damira Kalajdžić, video projekcija.

„BEZ NAZIVA / NO TITLE“  (videoinstalacija)

 "Već prvi susret s Damirom Kalajžić otkrio mi je mnogo više o njenom radu, nego rad sam po sebi, jer zaista odraz je, zrcalo već proživljenog, ali nezaboravljenog dijela njenog života, pomalo ću bit i patetična pa reći odraz jednog divnog i vječnog prijateljstva, nečeg što ju je izgradilo u osobu kakva je danas! Hrabro i oslobođeno nam otvara pogled u svoj razigrani svijet, svoje nesputano, toplo i pozitivno biće. Ovo je djelo duboke emotivne motivacije, prštavog senzibiliteta, bez suvišnih i zamršenih idejnih konstrukcija, uzvišenih filozofija, upravo jednostavno, inteligentno i iskreno. Svoj umjetnički koncept zasnovala je na tzv. novoj umjetničkoj praksi i primjeni novog medija – videa. Videoumjetnost je sve više u središtu istraživanja mladih umjetnika, a videoinstalacije su postale, prije svega zbog njihova vremenskog i prostornog učinka jedno od omiljenih područja umjetničkog djelovanja. Videoinstalaciju izložbe čine lopta obojano u bijelo, dva projektora, zvučnici te tri postamenta. Svojstveno konceptualnoj umjetnosti, Damira projekcijsko platno zamjenjuje košarkaškom loptom. Košarku je trenirala punih devet godina i lopta je bila ta koja je znala apsolutno svaki njen problem, bila uz nju apsolutno uvijek, njen najbolji prijatelj...U videu se izmjenjuju snimke košarkaške utakmice i operacije skočnog zgloba koja je u tom trenutku odredila njen daljnji životni put te projiciraju na loptu obojanu u bijelo uz zvuk košarkaške utakmice, čime koncept rada dobija još veći smisao. Postav sam po sebi govori dovoljno. Damira se potrudila osim videa ponuditi nam i prostornu instalaciju, oživjeti izložbeni prostor kako audio - vizualnom izvedbom, tako i kompozicijom postava. Prostorni smještaj košarkaške lopte na središnjem postamentu, dok se projektori nalaze jedan nasuprot drugog na istoj udaljenosti od lopte i na loptu projiciraju svaki svoj rad, semantički se preklapa s idejnom preokupacijom - košarkaškom loptom kao životno bitnim elementom i inspiracijom, polaznom točkom u promišljanju i stvaranju djela. U svakom slučaju, radi se o vrlo dobrom postavu, čija se subverzivna poanta iščitava polako i promišljeno. „ Sport ili umjetnost?! “ pitanje je sad...Komunikacija između nas i Damirinog rada, usprkos hladnoj medijskoj vezi topla je, neobično ljudska. 'Slika' putem koje želi komunicirati s nama i utjecati na same temelje naših bića trenutak je definiran u polju intimnosti, odnosno trenutak koji je odredio životni poziv mlade umjetnice, trenutak kada je sve ono u što je vjerovala i za što se borila jednostavno nestalo, srušilo se. Ali upravo to joj je davalo snage da vjeruje u sebe bez obzira na sve ono što se dogodilo i krene nekim novim putem. Damira Kalajžić svojom prvom samostalnom izložbom zrelo, odlučno i kreativno sjedinjuje ono najvrijednije, samu sebe. Dosljednost idejne koncepcije, te promišljanje umjetničkog stvaralačkog procesa vrijednost je izložbe u kojoj bi idealan, samosvojan posjetitelj tražio i pronalazio nešto više od umjetničkog iskustva, bio u stanju da odgovori na odjek njezine nutarnje poetike. Hvala ti Damira na probuđenoj spoznaji o važnosti i prihvaćanju svih životnih tragova, otisaka misli i srca u bezgraničnom krajoliku stvaranja i postojanja..." Kristina Ozretić

Sunčica Jerković, instalacija.

Izložbom se predstavilo tridesetak filmskih plakata renomiranih hrvatskih filmova nastalih od 1944. do 1961. godine (stubište POUS-a).

Loggia POUS-a

Suorganizacija POUS-a i Galerije Margarita (Kinoteka).

Sanja Burazin (instalacija).

Nataša Pavlov (slike).

PROCES

STVARANJE TU SADA

INTUICIJA I SPONTANOST

"U stvaranju me zanima proces improvizacije (iako ova riječ nije najbolja za pojašnjenje, ali u nedostatku prave može poslužiti) u potrazi za nesmetanim
iskrenim ispoljavanjem nutrine ... Zatim praćenje tj. promatranje nastajanja samog rada te sve što se događa na tom putu (elementi unutar i izvan stvaranja) su od iznimne važnosti za samo djelo na koncu. Zauzimam interdisciplinarni pristup nastojeći procesom kreativnog stvaralaštva povezati forme, medije i same pristupe različitih jezika umjetničke komunikacije, te ih dovesti u poziciju zajedničkog djelovanja. U slikanju je ukomponirana glazba,
u glazbi pokret, u pokretu slika, u slici ritam, melodija, a sve vezano za prostor i sve u prostoru: vidljivo i nevidljivo. Sinestezija , sinkronicitet i percepcija su mos-tovi koji vezuju različita umjetnička izražavanja koja me zanimaju. Možda je dobar termin umjetnik Nomad koji dočarava biće čiji se senzibilitet ispoljava kako god i bilo gdje. On se seli s jednog područja stvaranja na drugo po slijedu unutarnjih zbivanja i upotrebljava elemente percepcije kao svoje oruđe u radu.Proces, kao što sām pojam govori, je nešto što ima trajanje, a također se i nepresta-no transformira. U stvaranju kojem je fokus na put kreiranja, a cilj nije samo krajnji proizvod tj. djelo, događaju se uvijek iznova novi pogledi na iste i različite elemente, a pristup prema djelu i rad se transformiraju. Ovako nastao rad ne gleda se na isti način kao radovi nastali sa ciljem prema rezul-tatu. Naime, atmosfera samog rada više govori nijemim jezikom tako da i sam go-vor izostaje kao dostatan za interpretaciju djela. Rječnik još ne sadrži riječi kojima se mogu govoriti slike, pokret, glazba, atmosfera, senzacije, doživljaji, ...Kad je rad gotov, bitan je element prostora te komunikacija s prostorom. Reagirati tu sada. Ispoljavanje tu sada ponekad nije prihvatljivo umu, nije očekivano, nije uvriježeno, nije prepoznatljivo, često je čudno; gdje ga svrstati kad za sobom nosi hrpu tereta tj. neprepoznatljivosti koje u standardnom poimanju svijeta ne igraju kao kodovi komunikacije. Međutim oni koji se igraju živopisnim tonovima prepoznaju pro-ces i djela proizašla improvizacijom. U polju improvizacije i spontanog kreiranja stvara se poseban jezik, atmosfera nijemog znanja, te polje senzibiliteta koje živo pulsira.
Stvaranju prilazim intuitivno, spontano, tragajući, otkrivajući. Otvorena sam prema slikanju prirodom samog bića. Prije slikanja ne znam što će nastati na slici. Slike su mi često apstraktne pune ekspresija bez figuracije. Krenem, bojam, komuniciram, pjevam, crtam, plešem ..., slikam. Inspiriraju me more, ljubav i život. Nije mi lako pi-sati o stvaranju jer se oslanjam na područja govora koja su okrenuta prema sličnim potragama, a u svemirski širokoj improvizaciji nema sličnosti niti istovjetnosti jer se život neprestano transformira i kreće. Jezik improvizacije ispunjen je nijemim prisustvom uživo bez razmišljanja, dodatne analize i razlučivanja.To što se pisana, teoretska, kritička strana djela vezuje za nastajanje djela smatram ograničavajućim s obzirom da jezik ne podržava i ne sadrži realne iskaze osjetil-nog, perceptivnog i intuitivnog iskustva i područja. Kreacija je komunikacija sama po sebi, dodatno pričanje nije nužno. U redu ako sam autor ima što za izjasniti, ali također uredu je ako i nema. Slika govori puno više od 1000 riječi, poslušajte ju samo.
‘’Uništit ću i riječ i ton i rečenicu, da mogu bez toga govoriti s tobom.’’ – Mewlana (13. st.)" Nataša Pavlov
___________________________________________________________________
Životopis:
Rođena 1976. godine u Splitu. Nakon završene Jezične gimnazije u Splitu i Više turističke
u Dubrovniku, upisuje UMAS . Trenutno je apsolvent u klasi profesora Gorkog Žuvela.
Osim slikanjem, izražava se još pokretom i zvukom. Ovo joj je prva samostalna izložba.
Skupne izložbe:
2008 . Izložba studenata UMAS, MKC, Split
2007 . Godišnja produkcija studenata UMAS, podrumi Dioklecijanove palače, Split
2006. Izložba umjetničke kolonije Svetionik, Begeč, Novi Sad

Marin Krstić - skulptura.

To je tekst poprilici. Naime radi se od dvije kocke, 30*30*30 ( mediapan ) u svakoj kocki je pumpa za vodu i posude u kojima je obojana voda. Jedna pumpa tjera vodu kroz svoju kocku prema drugoj, kroz drugu i natrag. Druga čini obrnuto. Jedna boja je plava, druga blijedo crvena, više roza, ali draže mi je reći blijedo crvena.
Životopis:
Rođen je 1985. godine u Splitu. 2006. godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu,
smjer slikarstvo. Trenutno je student treče godine.
Skupne izložbe:
2006. Godišnja produkcija studenata UMAS, podrumi Dioklecijanove palače, Split

Marija Vojković (loggia).

Brita Veglin (Švedska), u sklopu Split grafic bienalea (loggia).

Josipa Šarić (grafike).

Loggia.

Viktorija Miletić - fotografije.

Marija Ančić (skulpture).

Upute za uporabu
"Ovaj rad je ilustracija mog razmišljanja o umjetnosti. Mislim da suvremena umjet-nost nudi nove načine doživljavanja skulpture, istražujući klasične probleme kroz nove medije, te se u samom procesu transformira i postaje bogatija. Mislim da je uvijek, a pogotovo danas, u umjetnosti bitan eksperiment i slučajnost prepozna-vanja momenta nastajanja umjetničkog djela. Eksperiment povezujem s igrom, pa se u samom procesu rada igram i želja mi je taj moment podjeliti sa svim pos-jetiteljima ove izložbe te im pružiti osjećaj rada, eksperimenta i igre u umjetnosti. Pozivam posjetitelje izložbe da iskoriste ove skulpture slijedeći moj primjer, pa se možda u procesu dogodi i nešto novo." Marija Ančić
Životopis:
Marija Ančić Rođena je 1982. godine u Sarajevu. Diplomirala 2006. godine restauraciju i konzervaciju na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na istoj akademiji 2005. godine upisuje prediplomski, a potom i diplomski studij, smjer kiparstvo u klasi prof. Kažimir Hraste. Tjekom studija izlagala je na nekoliko skupnih izložbi.

Kino Sloboda (stubište).

Izložba - Milan Stanić. 

Izložba - Josip Špika.

Frane Šitum

Vilim Halbarth

1. manifestacija (izložba, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.

Izložba slika.

Odjel industrijskog dizajna.

Izložba fotografija članova FOTOAKADEMIJE SPLIT (povodom sv. Dujma).

Ante Kuštre

Lana Stojičević 

Izložba vrgoračkih umjetnika Dijalog.

Izložba članova likovno – književne udruge Vlaho Bukovac, loggia POUS-a.

Izložba fotografija Vjekoslave Sošić.

Kazalište Mala scena - povodom Svjetskog dana štednje (kinoteka).

Odsjek za industrijski dizajn.

Povodom Dana žena.

Grafički odsjek Škole likovnih umjetnosti.

Makedonski slikar Vlaho Brangjolic.

Ana Lončar

Likovno - književna udruga Vlaho Bukovac.

Dragoslav Dragičević

Vilma Reljić

V. SPLITGRAPHIC

Izložba škole likovnih umjetnosti.

Izložba fotografija sa snimanja istoimenog filma.

Petar Katavić

Udruga Kajo Dadić.

Izložba AIH (Amnesty International Hrvatske). Izložba europskih fotografija na temu: zaštita ljudskih prava.

Maja Suvaljko

Povodom sv. Dujma.

Predstavljanje umjetničke gimnazije Ars animae.

Izložba likovno – književne udruge Vlaho Bukovac.

Izložba radova polaznika radionice Lige za prevenciju ovisnosti.

Suradnja sa Društvom prijatelja kulturne baštine.

Društvo prijatelja kulturne baštine – MAŠKARE.

Povodom Dana žena - izložba članica Udruge Domine.

Manifestacija (izložbe, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.

Izložba slika Đorđa Radojčića

"Oliver Mišura u sklopu Tjedna Kulture izlaže seriju radova u tehnikama akrila i ulja na papiru pod nazivom „Lusteri: svjetlosna dimenzija postojanja“ te
skulpturu „Stol“.Uzimajući za temu lustere, umjetnik preispituje dimenzije temporalnosti, postojanja i simboličnosti svakodnevnih predmeta. Prisutnost lustera nam istovremeno može pružiti orijentir u prostoru nepoznatih dimen-zija, pomoći nam osjetiti svoj osobni prostor te odnos vlastitog tijela s udaljenošću. Nešto veliko, zastrašujuće, nepoznato odjednom više ni nije toliko strašno. On je medijator između statičnosti i dinamičnosti, udaljenosti
i blizine, vječnog i trenutnog, sjećanja i zaborava, svjetla i tame. Luster kao da je postao simbol vremena koje se događa izvan nas. No, nameću se pitanja: što ako vrijeme ne postoji, što ako postoji samo iluzija vremena, samo jedan beskonačni sadašnji trenutak? Luster potom postaje označitelj stvarnosti. Njegova svjetlost familijarizira nepoznati prostor: „U trenutku kada svjetlost ispuni Luster, mrak nestaje a prostor oko nas obuzme tišina. Tada Luster postaje naš spasitelj i zaštitnik.“Umjetnik doživljava stol kao medij, odnosno kao mjesto sastanka i interakci-je. Stol je svojevrsno polazište komunikacije. Kraj i početak svega. Izvodeći svoj „Stol“ u stiroduru, umjetnik „poništava“ njegovu funkciju; on je krhak, slab, osjetljiv na najobičniji dodir. Koliko dugo će se jedan takav predmet moći održati? Hoće li preživjeti? Koliko zapravo može podnijeti? Je li njegovo vrijeme sada?Umjetnik stol svodi na simboličnu razinu. Oduzimajući mu primarnu funkciju on prestaje biti stol i postaje puki prikaz stola, naznaka njegova postojanja. Kao i akrilni crtež stolice, Mišurin „Stol“ je podjednako prisutan i odsutan, nezamisliv i neprihvaćen. Jedno je sigurno gledajući djela Olivera Mišure, a to je da on uspijeva metafizičnost svojih „Lustera“ materijalizirati u prostoru i prenijeti u skulptu-ru, te nam pritom približava nestalnost i nestvarnost svojih radova, tjerajući nas na konstantno preispitivanje svega što znamo i u što smo sigurni.Kao i njegovom „Stolu“, možda nam stvarno još uvijek nije vrijeme." Lana Beović

Životopis:
Oliver Mišura rođen je 1960. godine u Šibeniku. Završio je Gim-naziju i Pravni fakultet u Splitu. Prediplomski studij slikarstva završio je u klasi kod red. prof. Gorkog Žuvele. Trenutno je stu-dent I. god diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Gorkog Žuvele. Izlagao je na više skupnih izložbi.

" Koja je svrha ljudskog djelovanja, odnosno rada? Jesu li pojmovi rad i djelovanje istoznačni? U suvremenom društvu ljudsko djelovanje vrednuje se gotovo isključivo ako ispunjava društveno konstruirane uvjete za rad - ono tendenciozno, „konkretno” djelovanje u svrhu proizvodnje i stjecanja materijalnih dobara.

Predstavljanje Umjetničke gimnazije Ars animae.

"Tko od nas nema policu ili kutiju u kojoj se nalaze predmeti koje brižno čuvamo iako ih više ne upotrebljavamo? Neovisno o njihovoj

Peter Knapp, 1931.g.

"Izložba ovih dvaju serija fotografija objedinjuje u sebi dvije vrsta cvjetova; s jedne strane promatrač susrećevizualnu raskoš linija, oblika i boja; a s duge strane mu se nudi minimalistički vizualni jezik. Priča koja pripada prošlom stoljeću sadrži u sebi lakoću, svijet odsutnosti i sna; dok ova recentna pripovijeda o emociji, etičkom promišljanju odnosa čovjeka i svijeta…"

Bazirajući se na koncept vremena i na ponavljajući motiv kvadrata kojim pokušava uhvatiti i zadržati trenutak u svojim djelima, Natali Mušić gradi dijalog s promatračem kroz seriju radova u kojoj dominantnu ulogu u njenom izražaju preuzima metal. Serija se sastoji od dvaju radova izrađenih od metala pod nazivom „Open letter on Adriatic“ i „Long conversation on the floor without consensus“ te rada od metala i akrila na platnu pod nazivom „To get a start“.
Kao središnja os same izložbe svojom impozantnom visinom nameće se skulptura „On this spot nothing happened“ izrađena od drveta i metala.

Ante Antunović, rođen je 1986. godine u Mostaru. Osnovnu školu završio je u Kaštel Gomilici, a nakon toga Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparski dizajn. 2008. godine upisuje PDS-smjer kiparstvo na UMASu. Prediplomski studij kiparstva završio je u klasi kod prof. Matka Mijića 2011.godine.
Diplomirao je 2013. godine u klasi prof. Kuzme Kovačića.

"Skulptura je oduvijek bila živi umjetnički medij, puno realniji u ulozičovjeka ili nekog drugog predmeta kojeg predstavlja, nego li slika, riječi ili note. Rotiramo se oko nje kao Zemlja oko Sunca, doživljavajući je pritom iz mnogobrojnih perspektiva. Ona ima svoju dubinu, traje i zahtijeva prostor.
Pod kiparevim rukama materija postaje biće, život. Tako živu možemo je i dotaknuti, u nadi da će nam ona i uzvratiti, poput čovjeka koji bi odgovorio:
“oprostite, al’ zašto me Vi dirate?” Priupitajmo se onda zašto bi netko skulpturu sveo samo na plohu. Pravi razlog tomu pronalazimo u što snažnijem dočaravanju kvalitativne redukcije današnjeg društva u kojemu smo i mi sami sebi oduzeli jednu dimenziju, onu najvažniju zvanu ljudskost. Oduvijek je skulptura bila najneposrednije svjedočenje jednog društva. Gledajući te prazne idole na umjetnikovim akrilima zapravo gledamo refleksije jednako tako ispraznog društva, nas samih. Oni su mogli biti skulptura i mogli smo ih živjeti u prostoru i vremenu, no oni su sad slike, osakaćene skulpture, koje poput fotografije mogu tek probuditi sjetu na neke davno prošle trenutke. U ovom slučaju ne svojim sadržajem, već svojim antisadržajem. Ponavljajućom, distanciranom, akromatičnom sivom, na pijedestalu su uzdignute sve današnje zablude i ispraznosti. Nova skulptura postala je samo puka dekoracija bez ikakve želje da joj se udahne život. Pokoravanjem skulpture plošnosti podloge mi se polagano i plaho pokoravamo ovim novim idolima, našim novim junacima, uzorima i vodiljama kojima dajemo tako visoko mjesto u današnjem društvu. Mladi umjetnik Ante Antunović, žrtvovao je skulpturu rastočivši je u sumoran akril, kako bi opomenuo sve nas negirajući vrijednosti koje živimo; takvim življenjem mi smo pijedestal na kojemu se uzdižu te lažne vrijednosti."
Ines Nimac

Paralelno sa projekcijama Fellinijevih filmova, postavljena je i izložba (rijetko izlaganih) Fellinijevih crteža u lođi „Zlatnih vrata“ – Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje. Izložba  - i projekcije - su plod suradnje sa Talijanskim kulturnim centrom u Zagrebu (www.iiczagabria.esteri.it/IIC_Zagabria), a cijeli projekt realiziran je zahvaljujući i talijanskoj regiji Emilia-Romagna

Šesti jubilarni Splitgraphic Međunarodni grafički bijenale održava se ove godine od listopada do prosinca. U Loggi su izloženi studentski radovi.

Petra Lušić rođena je 1990. godine u Splitu. Završila je opću gimnaziju „Marko Marulić“ 2008., a iste godine upisuje preddiplomski studij likovne kulture i lik-ovne umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Diplomski je studij završila 2013. godine. Diplomirala je pod mentorstvom izv. prof. Matea Perasovića za praktični diplomski rad te prof. dr. sc. Miroslava Prstačića za teorijski diplomski rad. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

"Potreba za ogledanjem omogućava nam potvrdu vlastite egzistencije. Zadatak kojeg svakodnevno pred sebe postavljamo jest prepoznati to stvorenje
u ogledalu kao sebe. Radoznalo se poigravajući vlastitim odrazom još od djet-injstva, suočavamo se s onim što očima ne možemo vidjeti – svojim licem.
Povijest ogledala ujedno je i povijest gledanja koje je promijenilo način na koji čovjek vidi sebe i svoju ulogu u svijetu. Zraka svjetlosti koja dolazi od objekta i reflektira se na glatkoj površini od davnina je dio mitova i legendi, prikazujući čarobne slike i događaje iz prošlosti ili budućnosti, počevši od mirne površine vode kao najstarijeg zrcala. Ova je pojava bila poznata, između ostalih, još i starim Egipćanima i mitologiji Japana. Srednjovjekovnoj je kršćanskoj Europi, pak, zrcalo bilo simbol taštine, dok se u renesansi očituje utjecaj na otkrivanje linearne perspektive i sve izraženiji individualizam (dovoljno je spomenuti au-toportrete Dürera, Parmigianina, Van Eycka) koji postaje i odrednica kasnijih razdoblja (primjerice kod Caravaggia i Rembrandta). Današnje ogledalo, staklo premazano srebrnim nitratom, odražava sve prema čemu je okrenuto i nema ga ako nema lica pred ogledalom. Portreti Petre Lušić upravo nam donose isječke tog dinamičnog procesa gledanja. Ulja na drvu oval-nog oblika i neutralna bijela pozadina sugeriraju ogledanje, i to tuđe. Suočivši se s njime, neizbježno smo uvučeni u nečiji intimni svijet. Na neusiljenim licima pomalo izobličene fizionomije očigledna je izravnost emocionalne ekspresije. Prodoran pogled prisutan prilikom obavljanja svakodnevnih rituala, kao što su češljanje ili šminkanje, u isto je vrijeme i kritičan i samopouzdan. Među licima u ogledalima pronaći ćemo i autoportret umjetnice, pogleda uperenog u nas u trenutku dok mi promatramo njezino djelo. Pripremajući masku za drugoga, prisiljeni smo otkriti i sakriti stvarnost. Sebe u odrazu promatramo izokrenuto, naše lijevo oko zapravo je desno, možda čak i umanjeno ili uvećano. Nastojimo li u varljivim sjenama zrcala vidjeti osobu kakva mislimo da jesmo, kakva bismo željeli biti, kakva zaista jesmo – ili ostajemo na razini vizualnog prikaza?Nalikuje li ono što vidimo na ono što mislimo o sebi ili pokazuje ono nezvano, prošlost ili budućnost?
Svako je gledanje neizbježno prošlost. Vrijeme potrebno za refleksiju svjetla i percepciju podataka iz osjetila je odmak – sve što mislimo da vidimo zapravo je već postalo prošlost u trenutku kada odraza postanemo svjesni. Uopće je nemoguće, čak ni na fotografijama ili slikama, vidjeti sebe onako kako nas vide drugi, zato neizbježno jedni drugima posta-jemo ogledala. Stavljeni u poziciju onoga tko gleda osobu na por-tretu koja gleda sebe u trenutku dok gleda sebe, uvučeni smo u međuigru u kojoj tek postupno postajemo svjesni svog gledanja, ali vrijedi i obrnuto - u ovoj smo igri i mi predmet gledanja. Ogledalo ne zadržava odraz samo za sebe već nam vraća ono što mu sami dajemo. Doživljaj sebe kao jedinstvenog i trajnog podrazumijeva uspostavljenje granice između identiteta i onoga što je izvanjsko.
Kome onda vjerovati, ogledalu ili sebi?" - Gabrijela Terze

Dora Derado, izložba akrilika. Loggia.

Izložba slika Madone članica slikarske radionice Udruge DOMINE.

Izložba se organizira  u okviru projekta "Zaposlena žena - neovisna žena", koju se provodi od 01.siječnja do 31.prosinca 2013. godine uz financijsku potporu Grada Splita.
Radi se o prigodnoj izložbi akvarela pod nazivom "Madone" slikarske grupe "Iz bića boje", koja djeluje pri udruzi "Domine". Izložba, uz promociju ženskog poduzetništva (sajam Lige za prevenciju ovisnosti Split i buvljaka), predstavlja jednu od projektnih aktivnosti.

Sve je samo simbolizam, niti jedan recept nije dobar za sve, ali su znakovi jed- naki za svih.

Misao je to koju autorica isprepliće u mrežu znakova lova, čišćenja, spre- manja, serviranja, jedenja, bacanja, pa nanovo ulova, pripremanja, hranjenja, odbacivanja. Opetovanih znakova koji tako umreženi, stvaraju sliku o krugu ribe kojeg ona vječno prolazi- sliku koju autorica promatra od malena.

Polazeći od polisemantičnosti znaka, loop videom split screen formata ost- varenom na paus papiru, autorica nam nudi mogućnost dekodiranja znako- va iz više različitih rakursa, ovisno o kojima isti dobivaju svoje značenje. Ribar tako ribi pridaje značenje ulova, kuhar spremanja jela, gost restorana ukusne delicije i trenutačnog hedonizama. Za neke ona predstavlja egzistenciju i posao, za druge svakodnevnicu, a ponekima samo prolaznost trenutka.

Ova lokalna slika, odnosno specifično mikro iskustvo, kroz autoričin video rad -><- , iz 2012. godine, poprima univerzalistički okvir, kroz koji se jednosta- van i svakidašnji prikaz životnog kruga ribe može iščitati kao neprestano kruženje materije i vječne energije, utkane u univerzum u koji smo svi up- isani. Kao kruženje temeljeno na dvosmjernoj kauzalnosti gdje uzrok uvijek implicira posljedicu, koja pak u određenom trenutku i sama postaje uzro- kom, implicirajući naposljetku i novu posljedicu.

Ideja vječnog kruženja prenesena je ovdje i na formu rada, ostvarenog kao loop video split screen formata, koji s lijeve strane ekrana ide unaprijed, a s desne unazad, neprestano se ponavljajući i ispreplićući, markirajući svoj sadržaj uvijek iznova ponavljajuće priče. Jednako tako je i nama kao gle- dateljima omogućeno promatranje rada s obje strane, čime u potrazi za rakursom promatranja i tumačenja, i sami, fizički doživljavamo kruženje, pri čemu video možemo shvatiti kao objekt, prošireno i direktno potencirano doživljajno iskustvo za nas same.

Iskustvo vječnog kruženja, potaknuto energijom koja neprestano pokreće mnogostruke forme života, nestalne i prolazne, koje se po svom kraju vraćaju u onu istu materiju iz koje su proizašli, dobiva značenje nestalnosti i prolaznosti onog čemu svakodnevno dajemo formu. Onog materijalnog ko- jemu smo često usmjereni. Sastavljeno od sasvim jednostavnih znakova, kao da nas neprestano podsjeća da svoj životni krug usmjerimo na ono što nas stvara i pokreće, na onu energiju, kojoj možemo pridati značenje moralnog i misaonog, jer ono je jedino vječno i nepromjenjivo.

Postavljeni naposljetku pred ovakve pojmove, stvaramo osjećaj malen- kosti, koju kako autorica navodi: možemo poistovjetiti i s osjećajem strahopoštovanja kojeg gajimo prema moru. Jer more je sila, veličina koju ne možemo kontrolirati i snaga koju ne smijemo zanemariti. Mi možemo preva- riti more, uloviti mu ribu, staviti mu brane i pokoravati njegove valove našim brodovima, no u svom lukavstvu moramo biti puni poštovanja i mjere, jer će ono uvijek biti moćnije i jače od nas.

Anita Zelić Tomaš

Životopis:Ida Skoko rođena je 1988. godine u Puli. 2012. godine završava prediploski studij na Royal Academy of Art u Den Haagu, smjer Fine Arts. Trenutno je na diplomskom studiju Medijske umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Već tradicionalno, povodom Međunarodnog dana žena Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata i Udruga Domine organiziraju manifestaciju Dani žena u Zlatnim vratima koja se sastoji od sljedećeg:
1  Filmski ciklus In memoriam:
Četvrtak 6.3. 20.00 IN MEMORIAM SARITA MONTIEL: CARMEN IZ GRANADE / Carmen la de Ronda, 1959. Tulio Demicheli, 106 min
Petak 7.3. 20.00 IN MEMORIAM ELEANOR PARKER: DETEKTIVSKA PRIČA / Detective Story, 1951. William Wyler, 103 min.
Subota 8.3. 20.00 IN MEMORIAM JOANNE FONTAINE: PISMO NEPOZNATE ŽENE / Letter from an Unknown Woman, 1948. Max Ophüls, 86 m.
2. Izložbeni program:
U vremenu od 7. do 15. ožujka 2014. u izložbenoj loggi Centra, u Dioklecijanovoj 7 biti će postavljena izložba akvarela PRIMAVERA slikarske grupe „Iz bića boje“ koje djeluju u udruzi Domine.
3. Radionica i sajam ručnog rada Uradi sama udruge Liga za prevenciju ovisnosti

''Everybody gets so much information all day long that they lose their common sense''

-Gertrude Stein

           Djelo Lov ''novina'' plod je razmišljanja autorice o temi Strukturalnost. Skulptura od armature i lima formira udicu i limene plohe različitih oblika zakačene na nju. Limene plohe predstavljaju različite oblike novinskog papira na kojima je otisnut simboličan tekst koji nosi priču skulpture: Zadržimo kritičnost u potrazi za informacijama. Isti tekst se ponavlja na svim limenim plohama, otisnut s jedne strane, dok druga ostaje prazna.

Strukturalno-funkcionalna teorija sustava, teoretski je okvir za analizu društvenih uvjeta i posljedica djeovanja masovnih medija. Autorica želi istaknuti da strukturalno-funkcionalna analiza pretpostavlja postojanje sustavu imanentne potrebe za samoodržanjem, dakle za integracijom i kontinuitetom, koji je odgovoran za stvaranje metoda prilagodbe koje se ponavljaju.

             Svaki oblik vlasti u povijesti imao je  temeljnu bajku, legendu, mit, jednu priču koja se ponavlja u svim oblicima i formama. Najsuptilniji vid manipulacije najlakše nam promakne. Ponavljanje jedne priče opet i opet.

  Novinar je u ovom slučaju na višem položaju, iz razloga što ima moć usmjeravanja čitatelja, te ga provlači kroz vodu pažljivo sugeriranih zaključaka. Odjednom svijet u kojem radimo, živimo, mislimo i djelujemo postaje manji. Nesvjesno smo postavili granice vlastitoj svijesti. Jedna priča postaje jedina priča.

 Jedna priča nije nužno pogrešna, već nepotpuna, prikazuje samo jednu stranu, jedan identitet. Kao i limene plohe. Ukoliko naš pristup nije kritičke prirode, izlažemo se opasnostima iskrivljene percepcije stvarnosti. U podsvjesti našeg uma razvijaju se nametnuti stereotipi, koji ograničavaju našu spoznaju novog i zatvaraju vrata neispričanim pričama.

BOŽIDARKA ŠĆERBE HAUPT

Slikarica Božidarka Šćerbe Haupt koja se potpisuje Darka, kako ćemo je nadalje zvati, započela se baviti kineskom kaligrafijom kod umjetnice Joe Ellis u Sarajevu 2004. godine, gdje će naučiti poteze kistom i vještinu kaligrafije, uz samoinicijativnu i spontanu primjenu akvarela na svojim prvim radovima kojima počinje da se izražava bojom. (Mrtve prirode s cvijećem). Zapravo, svoje slobodno vrijeme za slikanje Darka nalazi od 2005. kada joj se otvaraju novi vidici prema okruženju u kojemu nalazi svoje teme za likovno istraživanje, sve do sada.

Kreativno slikarsko razmišljanje Darka je povezala i s pisanjem, kada se predstavila na prvoj samostalnoj izložbi u Splitu, 2009. godine, pod nazivom „Iz kale u mahalu“ uz promociju svoje prve knjige „Priča o Sarajevu“ u Etnografskom muzeju.

 S obzirom da je podrijetlom iz pomorske obitelji Šćerbe sa otoka Raba, iz njenog ateljea izviru slike u ciklusima na temu Mediterana, Jadrana i Normandije, a prenose nam njezino kreativno likovno razmišljanje o lukama i obalama uz koje nailazi na motive kao što su lađe, zvonici, plastovi sijena, znameniti vrt slikara Clauda Moneta, te urbana arhitektura općenito. Uz impresije s Mediterana učestalo se javlja tematika Bosne i Hercegovine: sarajevski krajolici sa Kovača, Alifakovca, Vilsonovo šetalište i predjeli Bjelašnice, Crepoljskog i dr. Uz spomenute teme neprekidno slika vegetaciju i cvijeće iz stvarnoga okruženja pri čemu joj je česta tema njen vlastiti vrt.

2008. godine, na Uskrsnoj izložbi HKD Napredak u Sarajevu, prikazana je njezina slika „Za križem“, koja sada zauzima vidno mjesto kao jedina slika izrazito geometrijske orijentacije prema energiji crteža i čiste boje kojom su izraženi simboli procesije posute ljudskim suzama.

U ostalim radovima Darkin je crtež interpretiran dvojako: ili su to obrisne dimenzije oblika ili je to strukturna crta za naznaku detalja i ritma slike. Njezine su kompozicije uvijek kolorističke i pretežno slobodne, najčešće slikane u prvom planu i plošnom konceptu, kromatski. Različite su čvrstine, od razlivenih kontura akvarela i drugih specifičnih odlika ove tehnike koju varira u prozračnosti i čvrstoći pomoću nanosa boje i potezima akvarel olovke. Služi se i drugim slikarskim efektima u kombiniranoj tehnici radi svojih istraživanja, odnosno, putem likovnih poruka koje su ispunjene Darkinim senzibilitetom za nježni iskaz crtežom i bojom, skicama i studijama predmetnoga, ili za stamene – simboličke kompozicije.

Snježana Mutapčić

Lovorka Begović i Kajo Milišić, oboje glazbenici, prvi se put predstavljaju publici u novom vidu umjetnosti, likovnom.

Uzimajući elemente glazbenog i likovnog svijeta, umjetnici pred nas stavljaju zanimljive uratke velike intimne vrijednosti. Nadahnuće za svoja djela pronalaze u Mediteranu i njegovim neiscrpnim motivima, ali i materijalima karakterističnim za to podneblje. Iako su nastajali u potpuno različitim gradovima i vremenima, radovi ovih dvoje umjetnika amatera imaju brojne dodirne točke u izboru motiva, ali i koloritu.

            Lovorka oblikuje palmine grane, minimalno intervenirajući kako bi sačuvala autentičnost prirodnog materijala. Na taj jednostavan način stvara zanimljive instrumente od kojih je svaki poklon nekoj bliskoj osobi.

Iako svima poznati, ti su instrumenti prvenstveno plod Lovorkine mašte i glazbena senzibiliteta. Neki podsjećaju na indijske ili afričke narodne instrumente, a drugi se oblikom približavaju suvremenim jazz ili rock glazbalima.

U Lovorkinu stvaralaštvu sve djeluje gotovo djetinje lako, od stvaranja instrumenta do imaginarne zvučne ideje. Upravo ta lakoća svjedoči o neraskidivoj vezi s glazbom, njezinom prvom ljubavi.

Svi su njezini radovi nastajali usput, potaknuti samim trenutkom i oblikovani su iz u tom času dostupnih materijala i boja. Ostali izlošci, ribe i brodice, pokazuju duboku povezanost ne samo s glazbom, već i s mediteranskim ambijentom u kojemu umjetnica živi, radi i doživljava svoju umjetnost.

            Čak i kad ne bismo znali da je Kajo Milišić glazbenik, o njegovoj bi muzikalnosti svjedočili njegovi pasteli vibrantnog kolorita i sigurne, svježe kompozicije. Sve je na njima ispunjeno ritmom, razigrano u ornamentu, sve se giba i isijava u valovima, katkad onim morskim, a katkad nešto apstraktnijim valovima svjetlosti, zvuka i emocije. Slojeviti nanosi boje, a zatim skidanje gornjeg sloja kako bi se otkrila ona donja, svjetlija, svojstveni su Milišićevoj tehnici. Tim pomalo grafičkim pristupom Milišić živo i iskreno slavi bliske morske motive. Nostalgični prikaz malog mjesta na makarskoj rivijeri i prepoznatljivi obrisi Hvara i Pelješca govore o autorovoj snažnoj povezanosti s krajem iz kojega izvire njegovo likovno stvaralaštvo.

            Kajo Milišić i Lovorka Begović pripadaju nevelikom broju umjetnika koji su i likovno i glazbeno nadareni. Njihova znatiželja, volja za istraživanjem vlastitih talenata i zadiranjem dublje u svoju nutrinu dovele su ovih dvoje glazbenika – likovnih amatera -  i do njihove prve izložbe u kojoj posjetiteljima daruju ulaz u svoju iskrenu umjetnost, pokrenutu velikom ljubavlju prema moru i Dalmaciji.

Budućnost će pokazati čemu će posvetiti glavninu svoje pozornosti. Možda će se pak odvažiti i na paralelnu karijeru, koja im oboma zasigurno obećava plodna iskustva. A mi se nadamo da nećemo dugo čekati novu, zanimljivu glazbeno-likovnu priču.

Ante Duraković predstavlja se serijom grafika izvedenih akvatintom. Riječ je o neparnom
broju crnih kvadrata na bijeloj podlozi, čiju statičnost remeti tek linija što preuzima
ulogu protagonista vizualnog događaja,pretvarajući mirne površine kvadrata u
reljefe.
Na taj način linija postaje glavno sredstvo umjetničkog izraza; ukoliko pratimo njeno
djelovanje od središnjeg kvadrata prema krajevima, uočit ćemo pravilno kretanje:
plitko izdignuta linija koja presijeca centralnu grafiku na dvije jednake polovine pojavljuje
se i na ostalim grafikama ali označava drugačije odnose ploha; približavajući
se lijevom i desnom kraju cjelokupne kompozicije s vremenom stvara niz koji teži
prostoru izvan djela.
Duraković geometrijski komponira prostor umjetničkog djela, bez opterećujućeg
konteksta misli. Elementi likovne forme, odnosno njegov osobni estetski sadržaj su
kompozicija, kanon i raster. Pomicanjem linije kvadrati postaju dokument pokreta,
kojeg možemo čitati slijeva ili zdesna.
U trenutku promatranja Durakovićevih grafika razumljiva je gotovo trenutna asocijacija
na djela Maljevičeve geometrijske apstrakcije ili pak američkog apstraktnog ekspresionizma
u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Treba spomenuti kako, dok
Durakovićeva pažnja zaista jest usmjerena geometrijskom promišljanju prostora slike,
njegov postupak lišen je bilo kakve duhovnosti i simbolike u tom procesu. Istodobno,
kao što Barnett Newman i cijeli niz slikara istog reda koriste plohu kao izražajno sredstvo,
kod Durakovića to je isključivo linija, koja stvara pokret i posljedično ritam, po
čemu je sličniji Kniferu.
Durakovićeva umjetnička cjelina estetski je prijatna likovna pojavnost; nije rezultat
redukcije figurativnog oblika, niti reprezentacija apstraktnog pojma već je u
svojoj naravi eksperimentalna. Time bi se mogla približiti definiciji autonomnog
umjetničkog djela, nečemu što bi se zasigurno svidjelo Clementu Greenbergu, jednom
od najpoznatijih teoretičara umjetnosti dvadesetog stoljeća.
U zaključku, prvotna Durakovićeva težnja bila je uspostaviti likovni događaj bez
slučajnosti i podariti svom djelu geometrijsku zakonitost.
No, usprkos tome na pojedinim mjestima vidljive su crne mrlje. Može se reći kako je
zahtjevna i iscrpljujuća tehnika izvedbe znatno otežala realizaciju ciklusa. Ipak, novonastala
situacija omogućuje prostor za diskusiju.

Nastojeći izbjeći slojevitost tona i eliminirati efekt dubine u crnim
kvadratima, došlo je do „grešaka“. Treba se upitati: je li to obezvrijedilo
prvotnu umjetnikovu ideju? Je li Duraković trebao prepravljati
„greške“, samim time, bi li takvo umjetničko djelo bilo vjerno originalnoj
umjetničkoj strategiji (je li svako pojedino umjetničko djelo
uopće neponovljivo?)? Pružaju li novonastale okolnosti mogućnosti
novih interpretacija ovog umjetničkog djela?
Nama je dana sloboda dalje raspravljati…
Božo Kesić

Projekt "Učionica demokre(a)cije" provodi udruga "Domine" Split u suradnji sa Ženskom grupom Donji Lapac.

ARS ANIMAE / Željka Milošević Paro

Predstavljanje radova učenika srednje umjetničke gimnazije Ars Animae.

Izložba fotografija učenica Škole likovnih umjetnosti iz Splita Tine Štambuk i Lucije Vrkić

Različitost i raznovrsnost prije svega

"Izložba "Od stripa do animiranog filma (i natrag)" predstavlja 12 hrvatskih autora koji  su svoj rad posvetili stripu i animiranom filmu, ili bolje rečeno, koji su se posvetili  oživljavanju svjetova rođenih  tamo gdje se sastaju mašta i upornost, osobni senzibilitet i umijeće, talent i strpljenje. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija.

Hrvatski strip i hrvatski animirani film imaju tradiciju koja seže u 20-te, odnosno 30-te godine prošloga stoljeća i usko su vezani jedan uz drugoga od samih svojih početaka, pa sve do danas kada je to prožimanje najuočljivije. Animaciju, jer o animiranom autorskom filmu tada još ne možemo govoriti, donio je poljski emigrant iz Rusije, Sergij Tagatz, te 1922. godine započeo s radom na reklamnim filmovima te na animiranim sekvencama u dokumentarnim ostvarenjima. Iako se na žalost njegov rad nije sačuvao, čini se kako je animirani film, pa makar i reklamni, ipak prethodio stripu. Kada se, pak, pogleda ono što je sačuvano prvenstvo odnosi strip.

Velikan hrvatskoga stripa Andrija Maurović je 1935. nacrtao "Vjerenicu Mača" koja se drži prvim hrvatskim stripom, dok je prvi umjetnički animirani film nastao tek 1951. godine. Riječ je o "Velikom mitingu" braće Norberta i Waltera Neugebauera koji su svoj pečat dali i u stripovskom stvaralaštvu. Iako radovi pionira stripa i animacije, kao ni radovi nezaobilaznih Borivoja Dovnikovića Borde ili Nedeljka Dragića, ovaj put nisu zastupljeni na izložbi, potrebno ih je spomenuti kako bi se dobila što šira slika o vrijednosti i ulozi koju su ta dva medija imala i još uvijek imaju u hrvatskoj kulturi. U Hrvatskoj djeluje 50-ak autora koji su se okušali u oba medija, ali da bi na jednom mjestu predstavili sve osobnosti koje su povezane sa stripom i animacijom, na način na koji zaslužuju, bio bi nam zapravo potreban muzej - Muzej hrvatskoga stripa i animiranoga filma. No, dok se ta višedesetljetna ideja ne ostvari, izložba "Od stripa do animiranoga filma" donosi izbor radova, iz kojih nije moguće iščitati sve što je ostvareno na tom polju, ali je dovoljna za stjecanje uvida u važnost, ljepotu i raznovrsnost autorskoga pristupa i senzibiliteta.

Neki su se autori prije svega posvetili humoru (Dubravko Mataković, Dinko Kumanović, Marko Dješka, Matija Pisačić), drugi su se oslonili na poeziju i poetičnost (Krešimir Zimonić, Dušan Gačić), treći su pak odabrali pristup koji navodi na čitanje između redaka (Danijel Žeželj, Marko Maštrović) ili oni koji su kombinirali gotovo sve od navedenog (Milan Trenc). Hrvatski autori nisu zanemarili ni onaj vrlo važni segment, a to je rad za djecu (Darko Kreč, Ivana Guljašević), ali isto tako ni alternativne umjetničke pristupe (Irena Jukić-Pranjić). Tako ipak nastaje jedna šira slika koja obuhvaća više nego što bi se na prvi pogled moglo reći.

Table stripova i animirani filmovi koji su naselili prostor Kinoteke Zlatna vrata, gledatelju-čitatelju dat će prigodu vidjeti koliko su se autori približili samima sebi pretakanjem stripa u animirani film ili animiranoga filma u strip, te kako se zapravo snalaze u ta dva tako slična, ali za uzbuđenje ipak dovoljno različita vizualno pripovjedna medija.  "

 Božidar Trkulja

Humanitarna izlozba (Loggia).

Loggia, Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7

Na izložbi Premijere 43 autorica Nina Dajak predstavlja se sa sljedećim radovima: dvije slike velikih dimenzija i mehanizmom koji producira automatski crtež. Prvu, naslovnu sliku, ovoga ciklusa konstituiraju tri temeljna elementa, koji su u trenutnom fokusu slikarice: žuta pozadina, čavli i veliki natpis „un mensonge“. Rad je vertikalno i horizontalno podijeljen na dvije cjeline. Gornjom lijevom polovicom dominira na žutoj pozadini metalna zavjesa plošnih čavala koji u pravilnom ritmu tvore pravokutnu plohu koja s bočne strane ide u dubinu. Ovi čavli svojom pravilnom, gotovo šablonskom, impostacijom na platnu stvaraju vibracije i jedno valovito presijavanje u oku promatrača dok isti pokušava sagledati varijacije u nijansama na žutoj pozadini. Središnje mjesto na desnoj strani rada zauzima sivi kvadrat na bijeloj podlozi kojem su u donjem lijevom uglu pretpostavljeni bijeli čavli, koji svojom dijagonalnošću prodiru u desnu sekciju slike i plošnost lijeve strane svojim zaokretom uvode u treću dimenziju. Ispod ovih dvaju dijelova rada proteže se natpis un mensonge odnosno jedna laž kao potencijalan odgovor na premisu o kvadratu i natpisu kao podsvjesnoj reakciji na Maljeviča i Magrittea.
Drugi rad nosi naziv Trauma i također počiva na tri elementa: žutoj pozadini, crvenom pravokutniku i sivoj mreži. Sredinom rada, vertikalno izveden, pruža se crveni pravokutnik kojeg s desne strane gotovo potpuno pokriva siva prozirna zavjesa koja poništava snagu crvenih i žutih tonova i njihovu dodirnu distopiju. Ovaj rad referenca je na traumu, tj. odnos traume i osobe, kroz odnos figuracije (realnog) prema apstrakciji prikazan geometrijskim zakonitostima.
Treći rad u seriji čini kvadratični mehanizam sastavljen od bijelih drvenih bočnih stranica i površine ispod koje djeluje elektromotor s magnetima na dvjema polovima. Na staklenoj površini se u jednom smjeru u repetitivnom ciklusu događa mehanički crtež.
Ovaj ciklus predstavlja kustosu i promatraču interpretacijski izazov. Naime, pri opservaciji ovih radova traganje za referencama i sličnostima prestaje sa Magritteom i Maljevičem i gubi se u ovim trima postajama Nininog slikarstva u jednoj sintagmi: istraživanju. Autorica proučava, studira odabrane subjekte: tehniku čavala, geometriju, traumu i automatski crtež. Revnosno se upušta u likovnu racionalizaciju znatiželje i potrebe za produkcijom i u svojem pristupu slikarica nije pomodarski analitična: bez puno razmišljanja o objašnjenju ne bježi u populističke i zvučne sintagme, već autentično reducira teoriju do minimuma i dopušta materijalima da ponude potrebne odgovore.
Anđelko Mihanović

Životopis
Nina Dajak, rođena je 1994. u Splitu. Završila je srednju školi likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno je na trećoj godini preddiplomskog studija Slikarstvo u klasi prof. Gorkog Žuvele.

Liga za prevenciju ovisnosti Split.

Slikarska grupa "Iz bića boja", udruga DOMINE Split.

Izložba geometrijskih crteža Lovre Bakulića.

“...a jedina luč je u našim rukama.”
U sugestivnoj igri svjetla i sjene Dijana Šehić Pirner otkriva semantički potencijal za svoj novi rad, bezazleno nazvan ‘’Igra’’. Iza tog banalnog naziva krije se mnogo ozbiljniji umjetnički koncept koji preispitiva cjelokupni modus operandi povijesti umjetnosti kao institucionaliziranog kolektivnog sjećanja na estetske senzacije određenog historijskog momenta.
No paralelno sa etabliranom vremenskom lentom periodizacije umjetnosti čovječanstva, koegzistira i ‘’lenta odbačenih’’ – umjetnost na koju je stavljena svojevrsna damnatio memoriae, koja nije bila osuđena, ali nije bila ni odobrena. Umjetnost kojoj je vlastita ‘’osrednjost’’ širom otvorila vrata zaborava. Svojim radom Šehić Pirner revitalizira upravo galeriju odbačenih i ‘’nedovoljno
dobrih’’ radova, kako vlastitih, tako i kolega sa Akademije, koji smješteni u izložbeni prostor apstrahiraju naličje čitave povijesti umjetnosti – unutar povijesno inaugurirane umjetničke paradigme ne postoji mjesto za ‘’manje dobre’’. Njihovu umjetničku autonomiju autorica apsolutno dokida upotrebom osvjetljenja UV lampe, svodeći tako njihovo individualno nesavršenstvo na zajednički nazivnik ‘’umjetničkog otpada’’.
Osim toga, uporaba UV lampe naglašava izrazitu subjektivnost percepcije umjetničkog djela. Posjetitelj individualno ulazi u izložbeni prostor, i koristeći se UV lampom kao svojevrsnim kistom transponira izložbeni prostor u privatno slikarsko platno. Krhko carstvo svjetla i sjene stvara fluidno umjetničko djelo koje je u potpunosti ovisno o subjektivnoj intenciji i doživljaju promatrača. Dekonstrukcija kao metoda umjetničke
konstrukcije postaje nositelj umjetničkog creda – Umjetnost nije mrtva, jer umjetnost ne može umrijeti!
Čak i kada bi se nakon određenog momenta prestala stvarati nova umjetnička djela, dekonstrukcijom i rekonstrukcijom cjelokupne povijesti umjetnosti otvorio bi se prostor neograničenom broju permutacija i varijacija. Kao feniks, umjetnost bi izrasla iz umjetnosti. Korištenjem UV lampi umjetnica ‘’se poklanja’’ publici, ona parafrazira Pilatovo Evo čovjeka! i kaže – Evo umjetnosti!, pogledajte je, vaša je, vi odlučite što
ona jest. Razapnite je ili oslobodite.
Ana Žanko

Životopis:
Dijana Šehić (Trogir, 1989) završila je školu likovnih umjetnosti u Splitu. Nakon toga upisuje preddiplomski studij na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Trenutno je na drugoj godini diplomskog studija kiparstva. Izlagala je na studentskim izložbama u Dusseldorfu i Frankfurtu.
Samostalne izložbe:
2014. Nepoznati Netko, Nepoznati Ja
Fast Foward/Galerija umjetnina, Split

U Zlatnim vratima, u okviru Festivala znanosti, možete pogledati foto- izložbu „Meteorološki kontrasti IV“. U to ime, ovdje je jedna filmska posveta njemačkom meteorologu Alfredu Wegeneru. On je prije više od 100 godina iznio teoriju koja je promjenila način na koji razumijemo svijet. Tvrdio je da su svi kontinenti prvobitno bili jedno kopno – nazvao ga je “Pangea,”.
Priču o tome kako je meteorolog izmjenio osnove geologije, The New York Times je ispričao je u kratkom, iznimno lijepom animiranom filmu.

http://www.openculture.com/…/paper-animation-tells-curious-…

„Danas vas grlim“Svi u životu imamo trenutke kada nam treba zagrljaj, ali baš u takvim trenucimanajčešće ostajemo sami i nema nikoga kome bi se mogli obratiti.„Pomažući drugima, pomažemo i sebi“, opće je poznata izreka na koju se referira i koja je ključni koncept ovog djela.Rad Antonia Lazarevića pod nazivom „Danas vas grlim“ nastao jeupravo iz tog razloga, vjerujući da u Splitu postoje ljudi kojima bi trebalo uljepšati dan.Razbijajući monotonost i surovost svakodnevniceumjetnik pokušavazaintrigirati prolaznike i potaknuti ih da razmisle o tome kako provode svoje slobodno vrijeme, jer često ni sami nismo svjesni koliko su nam potrebni ti jednostavni trenuci u kojima dijelimo dio sebe s drugima.Rad je napravljen na mediju filma koji sam po sebi pripada jednom od novih medija vizualnih komunikacija, te ne uključuje samo slikovne već i zvukovne podražaje. Unatoč tome, rad je prvenstveno interakcija s društvom i performans zabilježen u video formatu. Djelo je moguće interpretirati na više načina, ali zanimljivo je to što ne zauzima niti isključivo pozitivno, niti isključivo negativno stajalište, već nastoji prikazati što realniju sliku kolektiva.

Budući da je baziran na vlastitom iskustvu, proučavajući različite uzorke ponašanja nasumično odabranih sudionika, umjetnik propituje vlastita razmišljanja, stanja i osjećaje. Time ovaj projekt ne samo da je socijalni eksperiment, već poprima i osobni karakter.
Umjetnik pristupa radu gotovo ironično ne znajući kakve će biti reakcije ljudi, te hoće li oni uistinu biti spremni prihvatiti nečiji altruizam i dobru volju bez skepticizma i predrasuda.
Cijeli projekt morao je biti izveden potajno. Maštovitom upotrebom kamere, te snimanjem iz zakrilja i skrivenih kutaka, ali i zahvaljujući kolektivnoj preokupiranosti sobom, umjetnik i njegov kamerman vješto bilježe reakcije sudionika neposredno prije, tijekom, ali i nakon izvedbe performansa. Na taj način ovaj video uradak postaje svojevrsna kritika suvremenog društva, te loše komunikacije koja je najveći uzročnik neostvarene potrebe za društvenom interakcijom među generacijama, ali i unutar istih generacija.
Petra Dajak

Životopis:
Antonio Lazarević (Split, 1993.) 2012 god. završio je Školu za dizajn grafiku i održivu gradnju – smjer: Medijski tehničar, iste godine upisuje studij Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Trenutno je student treće godine.
Umjetnički projekti:
Radionice

Otvaranje izložbe Premijere 47 Ankice Jovanović održat će se u utorak, 7.srpnja 2015. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 17.srpnja 2015. godine.

10 BLEOVARSKIH SALONA - fotografije "Šuma okom šumara" (retrospektivna izložba i predstavljanje monografije)

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Izložba Premijere 48, Josipa Šurline u utorak, 16.veljače 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2016. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Otvaranje izložbe PREMIJERE 49, Denisa Vitaljića u utorak, 15.ožujka 2016. godine u 20:00 sati u Loggi Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba ostaje otvorena do 25. ožujka 2016. godine.

"Rad Laser vs. Kaštel umjetnika Denisa Vitaljića, intervencija je na njegov već postojeći rad Denis vs. Kaštel u kojem je idilično prikazan kaštel u Momjanu okružen zelenilom. Na početku filma kaštel je u sredini kadra. Pomičući kameru gore-dolje, lijevo-desno i dijagonalno, umjetnik pokušava stvoriti dojam da se kaštel odbija od rubova kadra. Počinje laganim tempom, postepeno ubrzava, da bi na kraju opet usporio, smještajući kaštel u početnu, centralnu poziciju. Fizička manipulacija kamerom ograničena je zamorom umjetnika kao i smanjenjem koncentracije. Gledatelj tako može čuti i vidjeti umjetnikov trud, ali i zamor, koji se manifestira u obliku laganog podrhtavanja kamere i težeg disanja.
Rad predstavlja pokušaj realizacije poveznice snimatelj-kamera-kaštel, aktivirajući prostor ispred i iza kamere. U radu Laser vs. Kaštel, linija snimatelj-kamera-kaštel dodatno je artikulirana crvenom laserskom zrakom, kojom umjetnik iz svoje pozicije prati kretanje kaštela i materijalizira udaljenost između njega i snimke. Ovim postupkom želi izjednačiti vrijednosti realnog prostora iza sebe, te snimljene realnosti ispred sebe.
Ideja za ovaj rad proizašla je iz rada Triple, u kojem je umjetnik pokušao postići dojam gravitacijskog okretanja piramide. U radu također preispituje percepcije prostora, odnos prostora i umjetnika te prostora i gledatelja. Umjetnikova zaigrana priroda je njegov primarni izvor inspiracije, tako je piramida za rad Triple proizašla iz igraćih karata, a Denis vs. Kaštel iz starih kompjuterskih igrica. Goethe je rekao da najbolji čovjek uvijek ostaje dijete, na što Vitaljić odgovara – najbolji umjetnik uvijek ostaje dijete."
Ines Kraljević

Životopis:
Denis Vitaljić (Vis, 1990.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer industrijski dizajn. Preddiplomski studij kiparstvo završio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića. Student je druge godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi. U lipnju 2015. godine samostalno izlaže u Galeriji umjetnina u Splitu unutar ciklusa izložbi Fast Forward. Nagrađen mu je video uradak u sklopu radionice VIZURA APERTA i One take film festivala u Momjanu u kolovozu 2015. godine.

Izložba fotografija talijanskih glumaca i glumica, dobitnika nagrade Coppa Volpi od 1947. do 2015. u Loggi Centra Zlatna vrata tijekom travnja.

Coppa Volpi je nagrada koja se na Mostri dodjeljuje redovno od 1935. najboljoj glumici i glumcu. Fotografski materijal za izložbu ustupila je Talijanska državna kinoteka. 

Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata 
Talijanski Institut za Kulturu u Zagrebu 

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Nikolina Kuzmić, studentica likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu, nakon nekoliko skupnih predstavlja nam se prvom samostalnom izložbom upravo u realizaciji projekta Premijera. Iako se do sada u radu fokusirala na organske, celularne motive prikazane na slikarskim platnima u tehnici povezivanja šećera i ljepila, sada nastoji povezati opne organičnih sinteza stavljajući naglasak na suprotnost transparentnih i reflektirajućih ploha geometrijskih tijela.
U prvotnoj interpretaciji transformativnosti ploha naglasak je trebao biti na geometrijskim likovima, s namjerom prikazivanja opne, propusnosti te neprozirnosti ploha iz čega je prirodno napravljen odmak s likova prema geometrijskim tijelima. Piramida, kocka i kugla, instalacije su geometrijskih tijela koje nastoje preispitati mogućnosti sagledavanja prolaska zraka svjetlosti kroz slojevite materijale te načine na koje možemo vidjeti suprotstavljene odnose. Od propusnoga prema nepropusnom, od transparentnog do reflektirajućeg, svaki dojam dominacije ploha upravo se postiže uravnoteženim suprotstavljanjem različitih industrijskih materijala. Platno, gaza, industrijski papir, aluminijska folija, guma, mrežica, naočigled industrijski materijali proizvedeni ljudskom ingenioznošću upotrebljeni su za isticanje vidljivosti suprotstavljenih ploha kod geometrijskih tijela. Konstrukcije slobodno stojećih geometrijskih tijela izvedene su savijanjem žica čime su nastali kosturi koji su omogućili dodavanje implementiranih elemenata pomoćnih materijala kako bi se postignula adekvatna slojevitost. Propusnost opni nalazimo svuda oko nas, ona je sastavni dio organskih elemenata od kojih je satkano naše prirodno okruženje.
 Prolaskom sunčeve zrake kroz biljnu opnu razaznajemo dobro čuvanu tajnu savršenstva skrivenog u pogledu promatrača. Inspirirajući se organskim oblicima i mogućnostima transformacije oblika samo uvođenjem drugačijeg kuta gledišta, umjetnica u svojim radovima prezentira suprotnost. Povezivanjem organičnosti osnovnih geometrijskih konstrukcija s industrijskim materijalima stvara se neraskidiva poveznica između prirodnih i artificijelnih stvari koje sačinjavaju našu svakodnevicu. Slobodnostojeća i/ili uz prostor vezana tijela svojom kontrasnošću pozivaju promatrače na istraživanje odnosa između ploha, ploha koje se sijeku s drugim razinama kako bi se postignula slojevitost naoko ogoljenih geometrijskih tijela postavljenih u galerijskom prostoru."  
Renata Busatto

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. u Splitu. Trenutno je studentica 3. godine preddiplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesora Deana Jokanovića- Toumina. Ovo joj je prva samostalna izložba. Do sad je sudjelovala na Završnoj izložbi slikarskog odsjeka 2013./2014. I 2014./2015.

Autori projekta: Helena Petrinović,  Gorki Žuvela, Ivana Poljak  

Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata                                            

Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica          

Web:  www.zlatnavrata.hr

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

"Premijere 51  u Loggii centra Zlatna vrata druga je samostalna izložba mladog kipara Luke Radice s odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije u Splitu. Iako formalno još nije stekao titulu akademskog kipara, Radica je umjetnik bogate biografije.
Na ovoj izložbi predstavlja se triptihom kojim reproducira primjere paleolitskog zidnog slikarstva iz španjolske pećine Altamire. Ovim lokalitetom Radica se bavi duže vrijeme i proučava ga iz znanstvene, stručne, povijesno-umjetničke perspektive propitujući namjenu navedenih zidnih slika. Altamira je za njega likovno i konceptualno pitanje, zanimljivo s obzirom na vremenski odmak, čistoću i mistifikaciju koji se uz njega povezuju. Odabire motive bizona koje potom izvodi rezanim limenim pločama.  Osim simboličkih fragmenata neortodoksnih bizona koje kipar modelira materijalom koji ljudima u Altamiri nije bio dostupan, zanimljiva je i sama forma triptiha kojom kipar na još jedan način dodatno preispituje motive, kako one prvotnih umjetnika, tako i svoje, istovremeno inaugurirajući  svoje paleolitske kolege u suvremeni likovni kontekst. Pita se što čovjeka, posebice umjetnika, tjera na rad i stvaranje nečeg neutilitarnog, nevažnog, a naposljetku najvažnijeg. Bizon je za kipara simbol umjetnikove i čovjekove težnje za nečim višim, nečim što pojedinca vuče naprijed iako ni taj pojedinac ponekad nije svjestan kamo. 
Ova tema odnosno motiv svjedoči o kiparevu pristupu umjetnosti: Radica nastavlja raditi na problemu koji dugoročno istražuje i producira ga sukladno likovnim i naročito skulptorskim normama i kanonima usvojenim tijekom petogodišnjeg studija na splitskoj  Umjetničkoj akademiji, poštujući fizionomiju bizona i u širokom luku izbjegavajući površno referiranje na neka imena ili opća kunsthistorijska mjesta koja dominiraju suvremenom umjetnošću. Pohvalna je svakako i kipareva ozbiljnost i odgovornost, potpuno predanje skulpturi koja je za njega poziv kao što je to jednom liječniku ili redovniku njegovo zvanje. S tim u vezi ne preostaje nam ništa drugo doli podržati ovog umjetnika u njegovom daljnjem profesionalnom radu i razvoju i promišljati pitanja koja otvara ovim ciklusom radova."
Anđelko Mihanović

Životopis:                                                    

Luka Radica (1989.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2008. god. Preddiplomski studij Kiparstva završilo je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof.Matka Mijića. 1 semestar od 1 godine diplomskog je odradio na  studiju kiparstva u Royal academy of arts u Antwerpenu u sklopu programa Erasmus. Trenutno je student druge godine diplomskog studija u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića. Do sada sudjelovao je na nekoliko grupnih i imao jednu samostalnu izlozbu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2015. god.
2013.-Međunarodna studentska kiparska škola "Montraker"
         Javna Skulptura
2014.-"Fast Forward"
         Produkcija slikarskog odsjeka, MKC, Split
2015.-Produkcija kiparskog odsjeka, MKC, Split
         "Sedam dana stvaranja" Izložba Radova i izložba fotografija

Autori projekta: Helena Petrinović, Gorki Žuvela, Ivana Poljak
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata
Za izdavača: Tamanara Visković, ravnateljica

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Don Quijote, glavni junak renesansnog viteškog romana, poslužio je kao inspiracija mladom umjetniku Duji Matetiću da kroz suprotstavljenje idealizma i iskrivljene realnosti promatra svijet umjetnosti u raskoraku prema umjetniku i društvu. Svakako najpoznatija epizoda nebrojenih pustolovina spomenutog junaka jest njegova borba s vjetrenjačama kojoj Matetić prilazi ujedno jasno, ali i s dozom navođenja promatrača na propitkivanje odnosa to jest izazova koje suvremeno društvo postavlja pred umjetnike.

Umanjena figura konjanika s Matetićevim autoportretom izvedena je u maniri klasičnog, visokog renesansnog kiparstva, ali to je skulptura kojoj umjetnik negira njezinu monumentalnost te cijeli fokus priče prebacuje na vjetrenjaču koja je komponirana od suvremenih materijala kako bi se još dodatno naglasio raskorak između tradicije i modernosti. Oklop konjanika je djelomično oštećen što treba ukazati promatraču da je ovo vitez koji je već kao pobjednik izašao iz nekoliko borbi, ali on i dalje sudjeluje u svojoj najvažnijoj borbi, onoj životnoj. Matetić ovom kombinacijom tehnika i materijala izrade nastoji proniknuti u uvijek aktualno pitanje odnosa društva i umjetnosti u suvremenom svijetu. Gledajući s pozicije kipara postaje nam jasno da su tijekom vremena promijenjeni odnosi, to jest percepcija s kojom društvo gleda na kipare, a samim time i njihovu umjetničku produkciju. Od nekadašnjih značajnih i priznatih umjetnika, tradicionalno kiparstvo je praktički stavljeno na marginu, a umjetnička produkcija još uvijek ne uspijeva oživjeti prijašnju slavu.

Stoga, kako se u jednom takvom svijetu može uklopiti mladi kipar? Umjetnik se poistovjećuje s likom Don Quijotea gdje na svoj položaj u današnjem svijetu gleda upravo kroz prizmu evokacije trenutka borbe s vjetrenjačom. Međutim, ovdje se ne radi samo o jednom zamrznutom momentu u prostoru i vremenu, već o kontinuiranoj i dinamičnoj borbi s pokušajem savladavanja svih prepreka na koje umjetnik može naići kroz čitavo razdoblje svojeg profesionalnog umjetničkog djelovanja. (Renata Busatto)

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Izložba diplomskog rada Zorice Bulić.

Otvorenje izložbe: Putevima revolucije
Ponedjeljak, 14/11/2016 u 19 sati, Loggia Centra
Izložba ostaje otvorena do subote 19.11.2016

***
Organizatori: Platforma 9.81 sa Platformom NEPRIMJERENI SPOMENICI i Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje ZLATNA VRATA, u suradnji sa Savezom udruga Klubtura, HULAHOP produkcijom i HRTom, u sklopu godišnjeg suradničkog programa Kad netko kaže.

***
PUTEVIMA REVOLUCIJE
Izložba o memorijalnom turizmu u Jugoslaviji

Spomenički lokaliteti NOB-a ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata postaju mjesta pohoda i komemoracija brojnih građana SFRJ, da bi do sredine 70-ih partizanske marševe, ekskurzije i izlete, naziva Putevima revolucije pohodilo oko 2 i pol milijuna građana. Do kraja desetljeća ovaj broj se penje na oko 4 milijuna posjetitelja godišnje, a spomenički lokaliteti NOB-a postaju dio turističke ponude SFRJ.

Na primjerima spomeničkih lokaliteta s područja cijele bivše države, izložba Putevima revolucije problematizira kako se spomenici NOB-a uključuju u turističku ponudu te kako je ona artikulirana od sredine sedamdesetih do raspada SFRJ. Kako poimanje spomen obilježja NOB-a kao turističkog proizvoda utječe na mehanizme njihovog podizanja i upravljanja? Jesu li su ovi lokaliteti i danas dio turističke ponude? Pročitajte više na web i Facebook stranici platforme.

Koncept izložbe: Lana Lovrenčić, Milan Rakita

Izložba je nastala u okviru međunarodne platforme Neprimjereni spomenici i do sada gostovala u Zagrebu (Galerija Miroslav Kraljević, 2015.), Sarajevu (Historijski muzej BIH, 2015.), Kraljevu (Opština Kraljevo, 2015.), Nišu (Deli, 2016.), Šabcu (Dom JNA, 2016.), Ljubljani (Modernoj galeriji, 2016.), Beogradu (Muzeju istorije Jugoslavije, 2016.) i Čakovcu (Klub Prostor - Centar za mlade, 2016.).

Članovi platforme Neprimjereni spomenici su SF:ius - Socijalni rub: zanimljive neispričane priče (Zagreb), Grupa arhitekata (Beograd), Moderna galerija (Ljubljana), Historijski muzej BIH (Sarajevo), te KUD Anarhiv (Ljubljana) i Levičarski Pokret Solidarnost (Skoplje).

Hrvatska turneja izložbe održava se u suradnji s Savezom udruga Klubtura / mrežom Clubture.

Rad platforme podržali su: Balkan Arts and Culture Fund - BAC (COLABs), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zaklada Kultura Nova, Grad Zagreb-gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport.

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Vrijeme

"U sklopu niza izložbi Premijere, autor Slaven Lagator predstavlja se serijom radova zajedničkog naziva Vrijeme. Radi se o skulpturama prizmatičnih geometrijskih oblika - s bazama kvadrata i trokuta, te skulpturama spiralnog kružnog oblika. Slaven u radu koristi beton i tkaninu te ih oblikuje na način da tvore krutu minimalističku formu lišenu suvišnih detalja. Izvedene skulpture ostavlja u sivoj boji betona, osim skulpture kružne forme koju premazuje bijelom bojom. Postavljajući je na komad crne tkanine, akcentuira je kao rezultat provedenog eksperimenta. U ovom radu Slaven izražava svoju fascinaciju vremenom koje ga kao konstanta - relativan pojam, intrigira i potiče na kreaciju. Referirajući se na knjigu Vrijeme za početnike1, on kroz rad interpretira i prenosi vlastiti pojam vremena te njegove psihološke/biološke manifestacije. Materijale pomno odabire promišljajući o njima kao mediju koji nosi zasebno značenje. Tkaninu koristi kao svojevrsnu armaturu, koja umakanjem u beton mijenja svojstva pa time u konačnici postaje čvrsta, održavajući željeni oblik. Odnosom materijala, u kojem tkanina predstavlja podatnost i mekoću a beton surovost i težinu, potencira odnos čovjeka i vremena, životnog tijeka satkanog od trenutaka koje u metaforičkom smislu predstavljaju navedeni materijali. Nižući slojeve tkanine gradi formu te procesom repetitivnosti stvara svoj rukopis. Slojevitost u materijalnom obliku alegorija je tijeka vremena dok su dobivena gustoća i nabijenost prikaz autorova promišljanja o memoriji. Potaknut samim odabirom materijala, korak po korak, induktivnom metodom realizira ideju uobličavajući cjelinu. Svoju seriju radova autor naziva i palimpsestom, prema izvornom značenju riječ je o rukopisu pisanom na već jednom upotrijebljenom papirusu ili pergamentu s kojega je izbrisan prvotni tekst. U ovom slučaju radi se o metaforičkom palimpsestu kojeg možemo tumačiti kao tvorevinu nastalu akumulacijom različitih gradivnih elemenata, konkretno betona i tkanine, koju autor pronalazi na otpadu i pripisujući joj nova svojstava ostavlja za sobom trag u tijeku vremena. Kako autor sam kaže: Sada se čini razumljivim da svaki novi sloj rada ima dvojaku vrijednost – dok prekriva jedan „rukopis“ istovremeno i sam biva novim „rukopisom“. Naglašavajući dominantnost vremena želi osvijestiti gledaoca i pobuditi u njemu osjećaj prolaznosti dok upravo krutost i jednostavnost forme rada stoje kao konstanta nasuprot pojmu nezaustavljivosti." Ivana Vukušić

Otvaranje izložbe: Utorak, 22. studenoga 2016. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 8. prosinca 2016. Životopis: Slaven Lagator rođen je 1994. godine u Sinju. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu. Student je prve godine diplomskog studija Slikarskog odsjeka na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. Nine Ivančić. —
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak,  dr.sc. Dalibor Prančević —
Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split / www.zlatnavrata.hr Za izdavača: Tamara Visković Tekst: Ivana Vukušić 

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Glava u vrećici

Ana Perišin

Propitujući slojevitu vezu između konzumerizma i umjetnosti, autorica Ana Perišin radom Glava u vrećici nastoji potaknuti gledaoca na promišljanje o utjecaju konzumerizma na svijet i svakodnevicu. Baveći se aspektom kompleksnosti ove tematike, razmatra pojam simulakruma prema interpretaciji francuskog teoretičara i kritičara Jeana Baudrillarda. Pojam simulakruma se vrlo često upotrebljava u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija tj. reprezentacija, a prema Baudrillardu upravo simulakrum predstavlja kopije koje prikazuju stvari bez originala ili koje više nemaju original. Inspirirana razdobljem Pop-arta, napose Andyjem Warholom kao prominentnim predstavnikom te umjetničke orijentacije, autorica u svom radu istražuje koncept navedenog pojma te odabire modele proizvoda i brendova masovne proizvodnje, koji su nam svima svakodnevno dostupni i vidljivi. Semiotički ih povezuje sa specifičnim industrijama koje predstavljaju, pa tako uz čistoću i higijenu vezuje Likvi i Libresse, uz opuštanje Johnny Walker i Lucky strike, uz zdravlje C-vitamin i Lupocet, itd.

Radi se o seriji od devet „objektnih slika“ proizvoda izrađenih od ljepenke. Slikarski proces bavi se propitivanjem samog materijala koji nije imanentno slikarski, te iskorištavanjem njegovih mogućnosti kao medija za prenošenje vizualnih poruka. Naime, autorica koristi velike valovite ljepenke jer smatra da samom strukturom impliciraju ideju pakiranja, distribucije i potrošnje. Također, ljepenka joj služi kao inspirativno polazište za rad obzirom da je kao materijal upotrebljava već duži period vremena. Koristi nekoliko tehnika u obrađivanju; odstranjivanjem rubnih dijelova oblikuje volumen, a izrezujući i „čupkajući“ komade materijala postiže višeslojnost površine. Određene elemente i kolažira, a postepeno formirajući sliku u plohama i slojevima ljepenke, postiže reljefni efekt. Tonove i nijanse višeslojne strukture materijala koristi za oblikovanje figurativnih motiva. Svi radovi su sastavljeni od tri sloja od kojih svijetli ton dobiva raslojavanjem ljepenke, srednji ton je izvorna tvornička boja ljepenke, a tamni ton dobiva zarezivanjem u dublji sloj ljepenke koji svojom valovitom strukturom stvara zanimljive igre sjena.

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložba 22 plakata starih hrvatskih filmova u Loggi.

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević

izlažu: Jaglenka Burić Grandis, Nada Bukvić Delić, Jasenka Ivanišević, Meri Katunarić i Vlasta Rončević