KALENDAR DOGAĐANJA 2013. godina

Povodom Noći muzeja (Majić).

JAVNO DOGAĐANJE U OKVIRU EDUKATIVNOG PROGRAMA.

GRADSKO LITERARNO-DRAMSKO TAKMIČENJE

Javno predavanje (učionica).

Društvo prijatelja kulturne baštine Split (učionica).

Društvo prijatelja kulturne baštine – MAŠKARE.

Javno predavanje (učionica).

PENJATI SE MORA: HUMANITARNI PROJEKT / PROJEKCIJA DOKUM. FILMA.

Povodom Dana žena - prodajni sajam članova Lige za prevenciju ovisnosti

Povodom Dana žena - izložba članica Udruge Domine.

Manifestacija (izložbe, filmovi, predavanja) – suradnja s Udrugom DOMINE.

Javno predavanje.

PROJEKT – PRIPREMNE RADIONICE NAMIJENJENE EDUCIRANJU MLADIH ZNANSTVENIKA I STUDENATA.

PREDAVANJE POVODOM "TJEDNA MOZGA" (UČIONICA).

PROMOCIJA KNJIGE O PODMORNIČARIMA

SKUP ANTIFAŠISTA

Izložba slika Đorđa Radojčića

11. FESTIVAL ZNANOSTI

"Oliver Mišura u sklopu Tjedna Kulture izlaže seriju radova u tehnikama akrila i ulja na papiru pod nazivom „Lusteri: svjetlosna dimenzija postojanja“ te
skulpturu „Stol“.Uzimajući za temu lustere, umjetnik preispituje dimenzije temporalnosti, postojanja i simboličnosti svakodnevnih predmeta. Prisutnost lustera nam istovremeno može pružiti orijentir u prostoru nepoznatih dimen-zija, pomoći nam osjetiti svoj osobni prostor te odnos vlastitog tijela s udaljenošću. Nešto veliko, zastrašujuće, nepoznato odjednom više ni nije toliko strašno. On je medijator između statičnosti i dinamičnosti, udaljenosti
i blizine, vječnog i trenutnog, sjećanja i zaborava, svjetla i tame. Luster kao da je postao simbol vremena koje se događa izvan nas. No, nameću se pitanja: što ako vrijeme ne postoji, što ako postoji samo iluzija vremena, samo jedan beskonačni sadašnji trenutak? Luster potom postaje označitelj stvarnosti. Njegova svjetlost familijarizira nepoznati prostor: „U trenutku kada svjetlost ispuni Luster, mrak nestaje a prostor oko nas obuzme tišina. Tada Luster postaje naš spasitelj i zaštitnik.“Umjetnik doživljava stol kao medij, odnosno kao mjesto sastanka i interakci-je. Stol je svojevrsno polazište komunikacije. Kraj i početak svega. Izvodeći svoj „Stol“ u stiroduru, umjetnik „poništava“ njegovu funkciju; on je krhak, slab, osjetljiv na najobičniji dodir. Koliko dugo će se jedan takav predmet moći održati? Hoće li preživjeti? Koliko zapravo može podnijeti? Je li njegovo vrijeme sada?Umjetnik stol svodi na simboličnu razinu. Oduzimajući mu primarnu funkciju on prestaje biti stol i postaje puki prikaz stola, naznaka njegova postojanja. Kao i akrilni crtež stolice, Mišurin „Stol“ je podjednako prisutan i odsutan, nezamisliv i neprihvaćen. Jedno je sigurno gledajući djela Olivera Mišure, a to je da on uspijeva metafizičnost svojih „Lustera“ materijalizirati u prostoru i prenijeti u skulptu-ru, te nam pritom približava nestalnost i nestvarnost svojih radova, tjerajući nas na konstantno preispitivanje svega što znamo i u što smo sigurni.Kao i njegovom „Stolu“, možda nam stvarno još uvijek nije vrijeme." Lana Beović

Životopis:
Oliver Mišura rođen je 1960. godine u Šibeniku. Završio je Gim-naziju i Pravni fakultet u Splitu. Prediplomski studij slikarstva završio je u klasi kod red. prof. Gorkog Žuvele. Trenutno je stu-dent I. god diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Gorkog Žuvele. Izlagao je na više skupnih izložbi.

Arhitektica Katja Marasović.

" Koja je svrha ljudskog djelovanja, odnosno rada? Jesu li pojmovi rad i djelovanje istoznačni? U suvremenom društvu ljudsko djelovanje vrednuje se gotovo isključivo ako ispunjava društveno konstruirane uvjete za rad - ono tendenciozno, „konkretno” djelovanje u svrhu proizvodnje i stjecanja materijalnih dobara.

Od 18.00 do 20.00 sati.

Predstavljanje Umjetničke gimnazije Ars animae.

"Tko od nas nema policu ili kutiju u kojoj se nalaze predmeti koje brižno čuvamo iako ih više ne upotrebljavamo? Neovisno o njihovoj

Povodom ulaska Hrvatske u EU od 2.7.2013. do 20.72013. u Kinoteci Zlatna vrata prikazat će se program filmova Europo, dobar dan! 

Peter Knapp, 1931.g.

"Izložba ovih dvaju serija fotografija objedinjuje u sebi dvije vrsta cvjetova; s jedne strane promatrač susrećevizualnu raskoš linija, oblika i boja; a s duge strane mu se nudi minimalistički vizualni jezik. Priča koja pripada prošlom stoljeću sadrži u sebi lakoću, svijet odsutnosti i sna; dok ova recentna pripovijeda o emociji, etičkom promišljanju odnosa čovjeka i svijeta…"

Bazirajući se na koncept vremena i na ponavljajući motiv kvadrata kojim pokušava uhvatiti i zadržati trenutak u svojim djelima, Natali Mušić gradi dijalog s promatračem kroz seriju radova u kojoj dominantnu ulogu u njenom izražaju preuzima metal. Serija se sastoji od dvaju radova izrađenih od metala pod nazivom „Open letter on Adriatic“ i „Long conversation on the floor without consensus“ te rada od metala i akrila na platnu pod nazivom „To get a start“.
Kao središnja os same izložbe svojom impozantnom visinom nameće se skulptura „On this spot nothing happened“ izrađena od drveta i metala.

Ante Antunović, rođen je 1986. godine u Mostaru. Osnovnu školu završio je u Kaštel Gomilici, a nakon toga Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparski dizajn. 2008. godine upisuje PDS-smjer kiparstvo na UMASu. Prediplomski studij kiparstva završio je u klasi kod prof. Matka Mijića 2011.godine.
Diplomirao je 2013. godine u klasi prof. Kuzme Kovačića.

"Skulptura je oduvijek bila živi umjetnički medij, puno realniji u ulozičovjeka ili nekog drugog predmeta kojeg predstavlja, nego li slika, riječi ili note. Rotiramo se oko nje kao Zemlja oko Sunca, doživljavajući je pritom iz mnogobrojnih perspektiva. Ona ima svoju dubinu, traje i zahtijeva prostor.
Pod kiparevim rukama materija postaje biće, život. Tako živu možemo je i dotaknuti, u nadi da će nam ona i uzvratiti, poput čovjeka koji bi odgovorio:
“oprostite, al’ zašto me Vi dirate?” Priupitajmo se onda zašto bi netko skulpturu sveo samo na plohu. Pravi razlog tomu pronalazimo u što snažnijem dočaravanju kvalitativne redukcije današnjeg društva u kojemu smo i mi sami sebi oduzeli jednu dimenziju, onu najvažniju zvanu ljudskost. Oduvijek je skulptura bila najneposrednije svjedočenje jednog društva. Gledajući te prazne idole na umjetnikovim akrilima zapravo gledamo refleksije jednako tako ispraznog društva, nas samih. Oni su mogli biti skulptura i mogli smo ih živjeti u prostoru i vremenu, no oni su sad slike, osakaćene skulpture, koje poput fotografije mogu tek probuditi sjetu na neke davno prošle trenutke. U ovom slučaju ne svojim sadržajem, već svojim antisadržajem. Ponavljajućom, distanciranom, akromatičnom sivom, na pijedestalu su uzdignute sve današnje zablude i ispraznosti. Nova skulptura postala je samo puka dekoracija bez ikakve želje da joj se udahne život. Pokoravanjem skulpture plošnosti podloge mi se polagano i plaho pokoravamo ovim novim idolima, našim novim junacima, uzorima i vodiljama kojima dajemo tako visoko mjesto u današnjem društvu. Mladi umjetnik Ante Antunović, žrtvovao je skulpturu rastočivši je u sumoran akril, kako bi opomenuo sve nas negirajući vrijednosti koje živimo; takvim življenjem mi smo pijedestal na kojemu se uzdižu te lažne vrijednosti."
Ines Nimac

Nakon skoro četiri godine iščekivanaja napokon je i do nas stigla nova oprema. Kvalitetnija slika i zvuk, veći izbor filmova, sve vas to čeka u vašoj Kinoteci.

Paralelno sa projekcijama Fellinijevih filmova, postavljena je i izložba (rijetko izlaganih) Fellinijevih crteža u lođi „Zlatnih vrata“ – Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje. Izložba  - i projekcije - su plod suradnje sa Talijanskim kulturnim centrom u Zagrebu (www.iiczagabria.esteri.it/IIC_Zagabria), a cijeli projekt realiziran je zahvaljujući i talijanskoj regiji Emilia-Romagna

Šesti jubilarni Splitgraphic Međunarodni grafički bijenale održava se ove godine od listopada do prosinca. U Loggi su izloženi studentski radovi.

2013. Leon Rizmaul, 53 min.

9. srpnja 2001. godine Goran Ivanišević je u finalu Wimbledona, svom četvrtom, svladao Patricka Raftera nakon neopisivog trilera na travnatom terenu i raspametio milijune navijača. Slavila je cijela Hrvatska, ali i veći dio teniske javnosti jer to nije bio samo običan meč između nekih Australaca i Hrvata.

12 godina kasnije vjerojatno nema sportskog zaljubljenika u Hrvatskoj koji se ne sjeća tog ponedjeljka. Vruće popodne, na ulicama skoro pa nigdje nikoga iako je radni dan i beskrajno duge minute. Suze, nervoza, očaj, pa čak i ljutnja, sa svakim odskokom loptice je bila veća. Neće valjda opet pasti? Ne mogu ovo gledati! Daj završi više! Bar jedna od ovih rečenica je izgovorena pred nebrojeno mnogo televizora kad je jedna nacija gledala jednog čovjeka.

Goran Ivanišević - pobjednik Wimbledona. Sjećate li se tog dana? Jeste li ga i vi tako proživljavali? Kako ga doživljavate danas? Zatitrate li još malo na onim zadnjim gemovima? Imao je hrvatski sport i prije Gorana i nakon njega mnogih uspjeha, vjerojatno i većih nego bi mnogi od nas to i očekivali, ali je li Goran ipak iznad svih?

O svemu ovome, sa mnogo gostiju (Srđan Ivanišević, Patrick Rafter, John McEnroe, Pete Sampras, Mišo Dušanović, Neven Bertičević, Davor Burazin...) progovara u svom dokumentarnom filmu Leon Rizmaul podsjećajući nas na možda najstresniji sportski meč koji smo gledali... Nikad nas nitko na sportskim terenima nije uspio tako iznervirati... ili kako je to netko rekao u momentu proslave... «Gorane, čestitan, ali više u moj tinel nećeš!»

(film je posvećen pokojnom Mosoru, koji je u filmu također dao svoje viđenje meča i Goranove karijere)

Petra Lušić rođena je 1990. godine u Splitu. Završila je opću gimnaziju „Marko Marulić“ 2008., a iste godine upisuje preddiplomski studij likovne kulture i lik-ovne umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Diplomski je studij završila 2013. godine. Diplomirala je pod mentorstvom izv. prof. Matea Perasovića za praktični diplomski rad te prof. dr. sc. Miroslava Prstačića za teorijski diplomski rad. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

"Potreba za ogledanjem omogućava nam potvrdu vlastite egzistencije. Zadatak kojeg svakodnevno pred sebe postavljamo jest prepoznati to stvorenje
u ogledalu kao sebe. Radoznalo se poigravajući vlastitim odrazom još od djet-injstva, suočavamo se s onim što očima ne možemo vidjeti – svojim licem.
Povijest ogledala ujedno je i povijest gledanja koje je promijenilo način na koji čovjek vidi sebe i svoju ulogu u svijetu. Zraka svjetlosti koja dolazi od objekta i reflektira se na glatkoj površini od davnina je dio mitova i legendi, prikazujući čarobne slike i događaje iz prošlosti ili budućnosti, počevši od mirne površine vode kao najstarijeg zrcala. Ova je pojava bila poznata, između ostalih, još i starim Egipćanima i mitologiji Japana. Srednjovjekovnoj je kršćanskoj Europi, pak, zrcalo bilo simbol taštine, dok se u renesansi očituje utjecaj na otkrivanje linearne perspektive i sve izraženiji individualizam (dovoljno je spomenuti au-toportrete Dürera, Parmigianina, Van Eycka) koji postaje i odrednica kasnijih razdoblja (primjerice kod Caravaggia i Rembrandta). Današnje ogledalo, staklo premazano srebrnim nitratom, odražava sve prema čemu je okrenuto i nema ga ako nema lica pred ogledalom. Portreti Petre Lušić upravo nam donose isječke tog dinamičnog procesa gledanja. Ulja na drvu oval-nog oblika i neutralna bijela pozadina sugeriraju ogledanje, i to tuđe. Suočivši se s njime, neizbježno smo uvučeni u nečiji intimni svijet. Na neusiljenim licima pomalo izobličene fizionomije očigledna je izravnost emocionalne ekspresije. Prodoran pogled prisutan prilikom obavljanja svakodnevnih rituala, kao što su češljanje ili šminkanje, u isto je vrijeme i kritičan i samopouzdan. Među licima u ogledalima pronaći ćemo i autoportret umjetnice, pogleda uperenog u nas u trenutku dok mi promatramo njezino djelo. Pripremajući masku za drugoga, prisiljeni smo otkriti i sakriti stvarnost. Sebe u odrazu promatramo izokrenuto, naše lijevo oko zapravo je desno, možda čak i umanjeno ili uvećano. Nastojimo li u varljivim sjenama zrcala vidjeti osobu kakva mislimo da jesmo, kakva bismo željeli biti, kakva zaista jesmo – ili ostajemo na razini vizualnog prikaza?Nalikuje li ono što vidimo na ono što mislimo o sebi ili pokazuje ono nezvano, prošlost ili budućnost?
Svako je gledanje neizbježno prošlost. Vrijeme potrebno za refleksiju svjetla i percepciju podataka iz osjetila je odmak – sve što mislimo da vidimo zapravo je već postalo prošlost u trenutku kada odraza postanemo svjesni. Uopće je nemoguće, čak ni na fotografijama ili slikama, vidjeti sebe onako kako nas vide drugi, zato neizbježno jedni drugima posta-jemo ogledala. Stavljeni u poziciju onoga tko gleda osobu na por-tretu koja gleda sebe u trenutku dok gleda sebe, uvučeni smo u međuigru u kojoj tek postupno postajemo svjesni svog gledanja, ali vrijedi i obrnuto - u ovoj smo igri i mi predmet gledanja. Ogledalo ne zadržava odraz samo za sebe već nam vraća ono što mu sami dajemo. Doživljaj sebe kao jedinstvenog i trajnog podrazumijeva uspostavljenje granice između identiteta i onoga što je izvanjsko.
Kome onda vjerovati, ogledalu ili sebi?" - Gabrijela Terze

Drugi singl splitske grupe Rokolomotiva s debitantskog albuma "Rudijev blef“. Kinoteka.

Edukacija za nositelje izvršne vlasti u gradovima/općinama/županijama

Dora Derado, izložba akrilika. Loggia.

Uz zabavno druženje tijekom dva dana uspješno je završen početni tečaj dekorativnog slikanja zanimjive tehnike One Stroke™ Paintinga.

Godišnja skupština TZ

Izložba slika Madone članica slikarske radionice Udruge DOMINE.

Izložba se organizira  u okviru projekta "Zaposlena žena - neovisna žena", koju se provodi od 01.siječnja do 31.prosinca 2013. godine uz financijsku potporu Grada Splita.
Radi se o prigodnoj izložbi akvarela pod nazivom "Madone" slikarske grupe "Iz bića boje", koja djeluje pri udruzi "Domine". Izložba, uz promociju ženskog poduzetništva (sajam Lige za prevenciju ovisnosti Split i buvljaka), predstavlja jednu od projektnih aktivnosti.

Novi način prikupljanja podataka o primicima, porezu na dohodak i prirezu, te doprinosima putem obrasca JOPPD.