KALENDAR DOGAĐANJA 2018. godina

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

Ingrid Bergman - Njenim riječima
(Jag är Ingrid, 2015.Stig Björkman, 114 min. S)

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

U RALJAMA MODNE KONFEKCIJE
   Tematski filmski program Secret Arts Cinema u prethodnim je izdanjima predstavio slavnu dansku zgradu Osmicu i njene stanare, potom fotografski svijet Petera Lindbergha, a onda i neumornu balerinu Maiko i njeno balansiranje između majčinstva i karijere. Ovaj put nas je nadahnula modna dizajnerica čije kreacije malo tko poznaje, a još manje njih uistinu i odijeva. Svejedno, svojim je nepokolebljivim inzistiranjem na shvaćanju što uistinu znači svijet mode i tekstilne industrije zagrebla dublje i šire u pore suvremenog društva no velika većina njenih kolegica i kolega.
   Na splitskoj projekciji upoznat ćemo rad modnog dvojca Arileo te onaj Katarine Popović Cvitković (Karin Design), a pridružit će im se i Ana Kujundžić koja je dobar dio karijere posvetila eksperimentalnim pristupima pri izradi tkanina.
   Program Secret Arts Cinema u organizaciji udruge Pari Pikule posvećen je filmovima i popratnim događanjima koji slave kreativnost, odnosno tematiziraju rad arhitekata, dizajnera, umjetnika i zanatlija. Riječ je o filmsko-umjetničkoj avanturi koja podrazumijeva da gledatelji ne znaju naslov filma sve do početka projekcije. Cilj programa je otkrivanje magičnog svijeta kreativnosti uz filmove i popratna događanja, a osim u kinima održava se i kao pop-up event na nizu alternativnih lokacija.
   Secret Arts Cinema realiziran je uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra, Kune Zlatice i Kolorklinike te u suradnji s Art-kinom Croatia, Kinom Gaj, Kinom Tuškanac, Kinom Urania, Kinom Valli i Kinotekom Zlatna vrata.
   VOLIM KREATIVNO! program@secretartscinema.com

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

MARINA ABRAMOVIĆ: THE ARTIST IS PRESENT

Marina Abramovic: The Artist is Present, 2012. Matthew Akers, Jeff Dupre, 106 min. US
   Marinu Abramović zovu "bakom performansa", iako je ona vrlo mladolika u ovom fascinantnom, vizualno svježem dokumentarnom portretu koji je snimio Matthew Akers. Film prati glasovitu retrospektivu Abramovićkinih radova u MOMA-i, održanu 2010. godine. Ta umjetnica rođena u Srbiji, još je 1970-ih godina stvarala djela koja se bave ograničenjima i predodžbama tijela, a koja su već odavno postala dio modernog umjetničkog kanona. Ipak, ona i dalje, s energijom sportaša, proširuje granice performansa. Dobivši jednogodišnji pristup svemu što ona radi, Akers prikazuje mnoge strane Marine Abramović dok postavlja svoja djela u MOMA-i. Predstava u muzeju, pod naslovom „Umjetnica je prisutna“ bila je maratonski spektakl u kojem se Abramovićeva suočavala sa svakim pojedinačnim posjetiteljem u tišini, stječući usput sve više obožavatelja. Akersova kamera snima je i dok glamurozno pozira za modne časopise, dok poput gurua pomaže mladim umjetnicima u rekonstruiranju njezinih ranih radova, dok bolesna leži u krevetu i liječi se kromatskim terapijama, dok kuha tjesteninu u kuhinji, dok se ponovno emotivno povezuje sa svojim bivšim umjetničkim i životnim partnerom Ulayem.
http://www.imdb.com/title/tt2073029/?ref_=fn_al_tt_1

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

UDRUGA žIVOT - NOVO STVARANJE

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Predavanje "Kako postići kvalitetan suživot sa psom: što moram znati i gdje najčešće griješim?" (5.3. u 19.00) namjenjeno je svim vlasnicima pasa i onima koji bi to željeli biti. Predavačica Ana Bakašun, profesorica i kinologinja iz Kluba sportskih pasa Split, dotaknut će se mnogih zanimljivih tema vezanih uz način komunikacije pasa, modele i procese njihovog učenja, te doživljavanja svijeta oko sebe. Stvari su to razumijevanje kojih je preduvjet za zadovoljstvo u ljudsko-psećem odnosu.
Predavanje je besplatno u smislu da vam za njega nećemo tražiti da platite išta u novcu, ali ćemo vas zamoliti da sa sobom donesete donaciju u psećoj hrani ili bilo kakvoj drugoj potrepštini koja može razveseliti pse za koje brinu volonteri udruge Sehaliah. U ova hladna vremena, dobro dođu i deke, a nećemo odbiti ni zdjelicu, transporter, ležaj ili nešto slično što vam je doma možda višak. Ako pak nemate ni psa ni ambiciju da ga uskoro udomite, ali ipak želite pomoći, svaka i najmanja donacija puno znači. Volonteri brinu o psima bez vlasnika, pružaju im privremeni dom, pružaju im svu skrb koja im je potrebna, i najvažnije... ljubav i vrijeme. Pomozimo im da to nastave raditi. 
https://www.facebook.com/UdrugaSehaliah/
#love#true bond#help#zlatnavrata#split

DRAGAN MARKOVINA

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

NEŽELJENA BAŠTINA

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

trening

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

trening

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

U okviru Mjeseca Frankofonije u utorak 20.03.2018., zapocinje tjedan frankofonih filmova u Kinoteci Zlatna vrata.
Prvi film na programu je marokanski: "Rock the Casbah", 2013. (Laila Marrakchi) - utorak 20.03.2018. u 20.15 sati. Pola sata prije projekcije na cocktail s cajem od mente i tradicionalnim kolacima.
Raspored projekcija:
UTO 20.3. 20.15 2018. ROCK THE CASBAH, 2013.
SRI 21.3. 20.15 CRVENI KRUG / Le cercle rouge, 1970.
ČET 22.3. 20.15 CORPORATE, 2017.
PET 23.3. 20.15 TAMARA, 2016.
SUB 24.3. 20.15 TAŠTINA / La Vanité, 2015.

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
   Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

ODOKA: BRACO DIMITRIJEVIĆ
Braco Dimitrijevic: Louvre is my studio, street is my museum, 2008. Gordana Brzović, 93 min.
   Kao jedan od pionira konceptualne umjetnosti u svijetu Braco Dimitrijević je krajem šezdesetih godina prvi počeo prakticirati korištenje širokog spektra umjetničkih medija od tradicionalnih materijala poput mramora i bronce do onih tada novih kao što su fotografija, video i tekst...
   Svojim stvaralaštvom Dimitrijevic je doprinio radikalnoj promjeni umjetničkog stvaralaštva i muzeološke prakse u paradigmu kakvu danas poznajemo i živimo.
   Braco Dimitrijević (Sarajevo, 1948.) održao je 1958. godine prvu samostalnu izložbu u dobi od 10 godina. Od 1968. do 1971. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1971. - 1973. postdiplomske studije na St Martin's School of Art u Londonu. Njegovi su radovi u zbirkama najprestižnijih muzeja i privatnih zbirki na svijetu. Dimitrijević izlaže globalno, a živi u Parizu.

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Posljednji broj glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika objavljen je 20. lipnja 2008. Na naslovnici zaključnog broja našla se fotografija Charlieja Chaplina u ulozi „Skitnice“ popraćena proročanskim riječima „Put pod noge“. U međuvremenu su tisuće hrvatskih građana preuzele Chaplinovu ulogu te s motom „put pod noge“ napustile Hrvatsku u potrazi za boljim životom. O Feralu se pak otkako ga nema i dalje govori, i dalje se piše, i dalje je relevantan, te na koncu, umjesto da nestane, on stoji kao dokument jednoga vremena koje nikako ne prestaje. Film "Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala" donosi ono što mu naslov otkriva: razgovor s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem, pokretačima i zaštitnim licima političko-satiričkog lista koji je obilježio medijsku scenu izvan okvira nacionalnih granica. Feral Tribune je tijekom svojeg trajanja bio kontinuirani komentator političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. Istovremeno je bio bespoštedni demistifikator državotvornih ideologema, savjesni izvjestitelj ratnih zbivanja, denuncijator kriminogenih radnji u procesima privatizacije i uopće tranzicije te neprikosnoveni satiričar malformacija našeg društva. O svemu su tome, i koječemu drugom, autori filma razgovarali s trojicom od Ferala, koji su i pred kamerama pokazali ono što su odavno dokazali u svojim tekstovima – da su neprikosnoveni predstavljači rableovštine te potvrdili riječi Waltera Benjamina, prema kojemu „Nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha“. Uvod u film dat će Marina Baničević i Saša Stanić.
Prije filma bit će predstavljeno četvrto izdanje knjige "Smijeh slobode", posvećeno nedavno preminulom Predragu Luciću. Knjiga će ovaj put izaći na čak 720 stranica, a osim kazala u kojem se nalazi više od 500 imena, tu će se naći i ponešto novog materijala. Na promociji će biti prisutan i njezin autor Boris Pavelić.

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Na drugom predavanju (u sklopu ciklusa predavanja o raznoraznim nedoumicama i pitanjima koje muče vlasnike pasa a i one koje to namjeravaju postati) "Kako uči moj pas?" Ana Bakašun, prof. govorit će o metodama i procesima učenja kod pasa, o preduvjetima za uspješnu obuku i o metodama i tehnici podučavanja.

Možda smatrate da je vaš pas neposlušan ili da ne zna sve ono što bi mu omogućilo kvalitetan suživot sa ljudima, možda se pitate trebate li s njim u školu ili ga možete podučavati sami. No, da bismo psu nešto objasnili i nešto ga poučili, moramo razumjeti način na koji psi uče svijet oko sebe te znati ponešto i o procesima učenja i podučavanja, o metodama i tehnikama koje možemo primijeniti. Na predavanju ćemo, kroz primjere iz prakse, razgovarati o različitim načinima savladavanja 'gradiva' koje zadajemo našim psima i o problemima na koje neminovno
nailazimo tijekom poduke.

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

događaj

događaj

Odabrao/la umjesto Đele Hadžiselimovića
   Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...

Izložba učenika i učenica 3. razreda usmjerenje Grafički dizajner i Fotografski dizajner i mentorica prof. Željka Milošević Paro

'Split Art Convention' je umjetnički festival u organizaciji studenata Umjetničke akademije u Splitu i studenata Filozofskog fakulteta u Splitu. Festival je zamišljen kao međunarodna platforma za izlaganje i predstavljanje suvremenih studentskih radova, te njihovo povezivanje kroz suradnju i druženje. 

Dugoročni cilj je postavljanje festivala na međunarodnu razinu, pružanje studentima priliku za vlastito predstavljanje i postavljanje grada Split kao idealne platformu za daljnje razvijanje suvremene umjetnosti.

20:00 LOGGA - OTVARANJE IZLOŽBE ( izložba splitskih i zagrebačkih studenata.)

20:30 LOGGA - KONCERT

predavanje

Predavač, Ana Bakašun, prof.

Moj pas laje, raskopava vrt, reži na goste, ganja mačke, maltretira druge pse, krade hranu sa stola, uništava namještaj... Mogli bismo nabrojiti još mnogo nepoželjnih ponašanja koja naši psi svakodnevno upražnjavaju i kidaju nam živce. Možemo li ih preodgojiti? Koje su nam metode i tehnike na raspolaganju i možemo li se nadati uspjehu? Kroz primjere iz prakse ćemo prikazati različite načine preoblikovanja ponašanja, a bit će i vremena za vaša pitanja.
 

oDOKa: RIZIK
 

'68: HRVOJE KLASIĆ

Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

4. lipnja u svijetu se obilježava Međunarodni dan djece žrtava nasilja. Nasilje često zna biti i prikriveno i događa se ne samo u obitelji, već i u školama i na dječjim igralištima. Nasilje nad djecom javlja se u različitim oblicima poput zanemarivanja djeteta,
fizičkog zlostavljanja, psihičkog nasilja, seksualnog iskorištavanja i nasilja putem interneta. Neosporno je da se nasilje nad djecom u većini slučajeva ne prepoznaje na vrijeme pa izostaje odgovarajuća reakcija nadležnih tijela, kako u dijelu podrške i pomoći djetetu tako i u dijelu utvrđivanja odgovornosti počinitelja prekršajnih i kaznenih djela.U javnosti se pridaje velika pažnja zločinima počinjenim nad djecom, a istovremeno se javnost treba više senzibilizirati na ono svakodnevno, prikriveno nasilje koje se događa u obitelji, na školskom igralištu ili na internetu.
Ovom tribinom želimo istaknuti kako mnoga djeca, kako u Republici Hrvatskoj tako i u svijetu, pate zbog različitih vidova zlostavljanja. Predavači će senzibilizirati širu javnost o nužnosti zaštite djece od nasilja i raznih oblika diskriminacije.

Predavači:
Doc. dr. sc. Joško Markić
Sabina Glasovac, prof.
Pedja Grbin, dipl.iur.
Ranko Ostojić, dipl.iur.

KOMUNIKACIJSKI LABORATORIJ

O pristupačnosti UNESCO-ovih lokaliteta za svakoga.

Grad Split

Udruga za promicanje duhovnih vrijednosti i radosti življenja

Javno predavanje: "ODGOVORNOST"

Vesna Prljić Čalušić

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

Projekcije će trajati sve do 3. listopada. Ulaz na svečano otvorenje festivala i projekcije su besplatni!

Program:
17.9. 19.00 ŽELIM ŽIVJETI, Maciej Pieprzyca
18.9. 20.15 BOGOVI, Łukasz Palkowski
19.9. 20.15 NAJBOLJI, Łukasz Palkowski
26.9. 20.15 PLANET SAMACA, Mitja Okorn
1.10. 20.15 UMJETNOST LJUBAVI, Maria Sadowska
2.10. 20.15 JACK STRONG, Władysław Pasikowski
3.10. 20.15 POSLJEDNJA OBITELJ, Jan P. Matuszyński

Cijeli program i opisi svih filmova možete pronaći na: www.festiwalwisla.pl

Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca.

Film i diskusija

tribina

predavanje

predavanje

12.00-14.00

edran Romac je dipl. socijalni radnik i predani aktivist za prava životinja koji već godinama osvaja svojim snažnim i nadahnutim predavanjima koja ulaze u kategoriju onih koja se ne smiju propustiti i koja se s nestrpljenjem iščekuju. Vedran po prvi put gostuje u Splitu (Zlatna vrata, dvorana na 1. katu). Ulaz je besplatan. Pozovite svoje prijatelje!

Predavanje „NEVIDLJIVI LJUDI, NEVIDLJIVE ŽIVOTINJE“ govori o tome kako životinje žive u našoj ljudskoj kolektivnoj svijesti te kako su njihovi životi i njihove kolektivne sudbine određene njom, prezentirajući tri tragična modela odnosa prema životinjama u prehrambenoj industriji, vezana uz tri „strateške“ namirnice – meso, mlijeko i jaja.
No, predavanje ne govori samo o mijenjanju odnosa prema životinjama iz kuta moralnosti i etike, već i o tome kako je prva stepenica naše ljudske promjene prema svemu što nas okružuje, a osobito našeg međusobnog, ljudskog odnosa, upravo promjena odnosa prema njima, životinjama.
Predavanje je usmjereno na pojedinca na motivirajući način i prikazuje suosjećanje i empatiju kao put osobne promjene i osobnog rasta, u čemu osobna priča samog predavača također ima bitnu ulogu.

„S čežnjom promatramo Svemir u potrazi za drugim inteligentnim oblicima života dok smo u isto vrijeme okruženi tisućama životnih oblika čiju svjesnost, sposobnosti i subjektivna iskustva još nismo počeli shvaćati, niti cijeniti.“ Will Tuttle, Hrana za mir

Budimo promjena koju želimo vidjeti.

ŽIVOTOPIS
Vedran Romac, rođen 1972., dipl. socijalni radnik, s dvadesetogodišnjim iskustvom rada s djecom i mladima s poremećajima u ponašanju, aktivan od 2009. kao predavač u raznim temama iz područja prava životinja, te drugim aktivnostima unutar tog područja.

Dražen Vega

predavanje

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
   Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...

Udruga Dalmatinski potrošač Split, Centar za mirenje medijaciju i razvoj komunikacija Split, i Ekonomsko birotehnička škola Split, pozivaju na konferenciju o savjetovanju potrošača i mirenju u potrošačkim sporovima. Cilj je konferencije približiti građanima postupke mirenja, i omogućiti njihovu praktičnu primjenu, prvenstveno u potrošačkim, ali i ostalim sporovima. Svoja iskustva u savjetovanju potrošača i postupcima mirenja predstaviti će predavači: dr. sc. Vanja Bilić (Ministarstvo pravosuđa, član Hrvatske udruge miritelja), Martina Meglić (Europski potrošački centar Hrvatska) i Ines Budrović (Hrvatska gospodarska komora).

Hrabra Poljakinja Irena Sendler, živjela je u Varšavi (rođena je 15. veljače 1910. – umrla je 12. svibnja 2008.). Jedna je od prvih Pravednica među narodima. Bila je i kandidat za Nobelovu nagradu za mir.  Proglašena je počasnom građankom države Izrael i službeno je proglašena nacionalnom heroinom Poljske.

Irena Sendler je tijekom Drugog svjetskog rata spasila 2500 židovske djece iz varšavskog geta od sigurne smrti. 

Ona je, naime, u vrijeme njemačke okupacije Poljske bila socijalna radnica i jedna od glavnih aktivistica poljske ilegalne organizacije za pomoć Židovima pod imenom Žegota. Krijumčarila je iz geta židovske bebe i djecu, najčešće u paketima, koferima, torbama za alat, vrećama ili kako god bi se dosjetila.

Vodila je detaljnu evidenciju o svakom djetetu. Cilj joj je bio jednog dana iskopati staklenke, locirati svu djecu, informirati ih o njihovoj prošlosti i spojiti s obitelji.

I poslije rata ova heroina nastavila je pomagati. Kao socijalna radnica sudjelovala je u osnivanjima brojnih sirotišta.

Parlament Republike Poljske je proglasio 2018. godinu Godinom Irene Sendlerowe.

Projekt realizira Poljska kulturna udruga "Polonez" iz Splita.  

Zlatna vrata i Festival mediteranskog filma Split organiziraju projekciju filma "Priče s asfalta" prihod od koje će biti proslijeđen udruzi "Deseti život". Riječ je o volonterima koji brinu o uličnim životinjama, priskaču im u pomoć kada su ozlijeđene, gladne ili bolesne, steriliziraju ih, udomljavaju, ukratko, poklanjaju im svoje vrijeme, svoj prostor, a počesto i svoj novac. Ovo je sjajna prilika da se podružimo, pogledamo dobar, duhovit film, i usput pomognemo pokriti bar dio stalno rastućih veterinarskih troškova.
Što se filma tiče, nismo ga odabrali slučajno. Priče s asfalta priče su o isprepletenim sudbinama i onome što nas čini ljudskim bićima: manama, vrlinama, snovima i nadama. Zgrada u planskom naselju. Jedan pokvaren lift. Tri susreta. Šest lica. Hoće li Sternkowitz ustati iz invalidskih kolica kako bi se udvarao medicinskoj sestri iz noćne smjene? Hoće li usamljeni tinejdžer pronaći ulogu za pomalo zaboravljanu glumicu iz 80-ih? Što će biti s astronautom kojeg je nakon povratka na Zemlju udomila gospođa Hamida? U glavnim su ulogama Isabelle Huppert, Gustave Kervern i Valeria Bruni Tedeschi.

Proslava 30 godina od osnivanja u Zlatnim vratima.

"Disku(r)sija  ovog puta predstavlja dvoje umjetnika iz Slovenije i Hrvatske, Vinka Monderferd i Dan Okija.
Goste predstavlja, kao i obično, naš moderator Marijo Glavaš."

Seriju predavanja o mitskoj 1968. (Inoslav Bešker, Zlatko Gall, Hrvoje Klasić, Aleksandar Glavaš) privodimo kraju gostovanjem Jurice Pavičića koji će nas vratiti u filmsku '68.

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Splitska ekskluzivna premijera talijanskog filma Taranta on the Road/ Tarantula na putu održat će se 22. studenog 2018. u 20.15 sati u Kinoteci Zlatna vrata!

Film Taranta on the road, u prijevodu Tarantula na putu, donosi priču o Amiri i Tareku, tuniškim migrantima koji su se našli na talijanskoj obali netom nakon Arapskog proljeća. U potrazi za prijevozom do Francuske susreću lokalni bend koji svoju sreću traži na festivalima i vjenčanjima. Članovi benda ih dožive kao bračni par koji očekuje bebu i odluče im pomoći.

Putovanje, strah, ljubav prema glazbi, neizvjesna budućnost i želja za uspjehom je ono što ih povezuje u iskustvu koje će ih zauvijek promijeniti. Smijeh i suze zagarantirani!

TARANTA ON THE ROAD / TARANTULA NA PUTU
Salvatore Allocca I 2017 I Italija I Marvin Film Partners, Emma Film, Vega’s Project I Igrani I 80 min

Projekcija je u sklopu tematskog programa Secret Arts Cinema koji prikazuje filmove o umjetnosti, dizajnu, arhitekturi i zanatima. Više informacija o ostatku programa saznajte na Secret Arts Cinema - Jesen 2018!

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

The Discovering Dalmatia conference.
 

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Filmski kritičar Slobodne Dalmacije, autor "Filmoteke" Marko Njegić odabrao je film kojeg ćete gledati u Zlatnim vratima u utorak, 27. studenog 2018.

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
   Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

"Predavanje Vesne Prljić Ćalušić.

Tema: „Vrijeme darivanja“

Zašto darujemo druge?

Zašto to činimo, naročito, u vrijeme blagdana?

Što je dar?

Što vrijeme ima sa tim? Pitanja o svemu što činimo nužna su ako želimo promijeniti uzroke svega što smatramo smetnjom vlastitom kvalitetnom življenju."

Izložba ostaje otvorena do 8.12.2018.

2018. Stipe Ercegović, 48 min. HR

predavanje

  Tajanstveni život strip crtača koji je 30-ih iz Osijeka došao u Beograd, gdje je 1944. strijeljan bez suđenja.
   Drugo izdanje Secret Arts Cinema približava se kraju. Najbolje stvari uvijek dolaze na kraju, pa je tako vrijeme i za jednu međunarodnu premijeru. Radi se o filmu u kojem su autorski sudjelovali i hrvatski filmaši.  Glavni je protagonist filma svjetski prepoznat, kultni srpski strip crtač Aleksandar Zograf koji otkriva neobičan strip iz perioda Drugog svjetskog rata. Njegov je junak Kaktusić – mali kaktus zarobljen u tegli. Zaintrigiran tim pronalaskom, Zograf istražuje tajanstveni život autora Kaktusića – nedovoljno poznatog umjetnika Veljka Kockara. Riječ je o pothvatu kojim je Zograf saznao da crtež doslovce može biti važniji od života.
   Veljko Kockar je bio mladi umjetnik koji se služio svojim crtačkim talentom i stripovskim umijećem u pogrešno vrijeme i sasvim sigurno na pogrešnom mjestu. Pogrešnom jer karikatura i slobodna misao rijetko kada postoje u ispravnom vremenu i prostoru. To nam je nedavno iznova potvrdila tragedija u Charlie Hebdou, baš kao i redovne vijesti o otkazima karikaturistima po cijelome svijetu...

promocija knjige

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U ponedjeljak (17. prosinca) u dvorani Kinoteke Zlatna vrata (Dioklecijanova 7, Split), s početkom u 20 sati, bit će predstavljen komplet knjiga Robija K. Viktora Ivančića. Uz autora, o Robiju K. će govoriti Boris Dežulović, Emir Imamović Pirke i Zoran Grozdanov, a razgovor će moderirati Vladimir Matijanić.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Mnogo je Božidar Maljković postigao u životu, trenirao je najveće evropske klubove, osvajao medalje, naslove, prvenstva i kupove, ali za Splićane on će uvijek ostati - trener Jugoplastike. Onaj s kojim je klub osvojio tri uzastopna naslova košarkaškog prvaka Europe.
O Maljkoviću i Splitu najbolje govore njegove vlastite riječi: "Bio je rat, a krvi je bilo do koljena. S Panathinaikosom gostujem tamo negdje 1995. godine u Splitu i ne znam što će biti. Kažem tada mojim igračima, Split je moj klub, ali hoću pobjedu. Utakmica završi, moji Grci pobjede s 12 razlike i krenem prema izlazu. No, vidim nitko od gledatelja se ne miče, nitko ne ide. Počinje pljesak. Buran pljesak. Mislio sam da je došao u dvoranu Goran Ivanišević ili možda netko od nogometaša Hajduka, ali ne. Netko mi je rekao, Božidare tebi plješću! Cijela dvorana. Ostao sam zapanjen. To je tada bilo više od sporta, to je bilo ljudski. To je taj Split, to vam je takav grad".

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Predavanje Put prema rubu svemira amaterskom astrofotografijom

Predavač: Saša Nuić, AD Beskraj Zagreb

Nevjerojatan je sklad zvjezdanog neba, boja maglica, galaksija. Svemirska estetika budi u nama ushit. Ali, amaterska astrofotografija nije samo estetika. Svaki prikupljeni foton daje informaciju o svemiru koji nas okružuje, a više njih, pretočenih u fotografiju, nosi vrijedne spoznaje koje će autor predavanja podijeliti s posjetiteljima. Pridružite mu se na putu slikom i riječima – od Sunčevog sustava, preko objekata iz naše galaktičke okoline, sve do vrlo udaljenih galaksija.

Rođen 1969. godine, Saša Nuić se amaterski bavi astronomijom od 2008. godine i aktivni je član Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba. Godine 2009. snima svoje prve astrofotografije, a njegove su fotografije izlagane na više izložbi u Hrvatskoj. Autor je i više članaka na astronomskom portalu www.zvjezdarnica.com. Velika većina odnosi se na popularno-znanstveno objašnjavanje amaterskih astrofotografija, što je i bila inspiracija za ovo predavanje. S njim je uspješno gostovao na dvadesetak znanstveno – popularnih i astronomskih događanja, a ovo je prvo predavanje u koje drži u rodnom Splitu.