KALENDAR DOGAĐANJA 2018. godina

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

"Svaki umjetnik ima pravo dati dublje značenje svome radu. Na isti način, svaki umjetnik ima pravo ne reći ništa o svome radu, ne pridodavati mu imaginarna značenja, svrhu ili smisao. Neki umjetnici naprosto krenu na putovanje. Antea Biskupović svojim radom izražava upravo takvu spontanost i neposrednost, dajući radu status potpuno jednak onom vlastitom, puštajući mu da se razvija usporedno s njom samom. Tu ideju izražava i sam naslov djela, „Bez naziva“, koji promatraču daje jednaku slobodu u njegovom tumačenju; neimenovanje nudi jedinstvenost svakog doživljaja. I sam materijal izabran je u svrhu podržavanja prvotne ideje o slobodi -  glina je amorfna te nema svoj konkretni oblik zbog čega je idealan odraz široke palete mogućnosti. Autorici ta glina predstavlja simbol prvotne naivnosti prije ulaska u svijet umjetnosti, svijet koji tada još nije bio obilježen idejama i formatima što ih je upoznala tijekom formalnog obrazovanja. Upravo prisjećanje na same početke omogućilo je oslobađanje od kalupa postojećih radova te otvorilo put prema apsolutnoj slobodi izražavanja. Usprkos upitima o značenju, svrsi te samom smislu djela, odnosno nedostatku istog, ovaj je rad za umjetnicu drugačiji od prijašnjih jer obilježava početak istinskog umjetničkog stvaranja. Stoga se odgovor na sve moguće upite zapravo može pronaći u riječima same autorice „Neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše ona pobija njihovu srž.“ O rezultatu takvog procesa rijetko da se i ima što reći; to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, autoričin zahtjev za šutnjom ne dolazi kao iznenađenje, već kao imperativ. 
Ines Abramović
Jelena Novak"

Izložba se otvara u utorak, 23. siječnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
Antea Biskupović rođena je 1996. godine u Splitu. Srednju Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2014. godine, te se iste godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija Odsjeka za kiparstvo u klasi redovitog profesora Kuzme Kovačića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Od kad je svijeta i vijeka, umjetnici su zaokupljeni temom smrti: temom onoga što zasigurno dolazi, ali nitko ne može predvidjeti. Kada se toj vječnoj temi pridodaju grijesi, kombinacija djeluje upravo adrenalinski na maštu same autorice te tako nastaje njezin rad. Ovo umjetničko djelo svojevrsna je ispovijed autorice, a ujedno i duhovno putovanje ka spoznaji čovjekove, time i vlastite prirode. Sedam grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost – predstavljeni su kao kažnjivi smrću. Što je to što ih čini težima od ostalih grijeha, od ostalih ljudskih grešaka? Toliko često im pribjegavamo jer nas ispunjavaju, daju osjećaj ugode i zadovoljstva, a možda i čine sretnima. Rad se sastoji od dva dijela, oba izvedena u tehnici linoreza. Prvi dio predstavlja kožni dvosjed, a drugi dio sastoji se od sedam antropomorfnih likova koji predstavljaju sedam smrtnih grijeha. Kožni dvosjed, u potpunosti izveden tehnikom poentilizma, predstavlja određenu težinu grijeha kao i naš oslonac, on podnosi sav naš teret, sve naše jade i sreće, on nas oslobađa i podupire. Grijesi su prikazani kroz simbolične radnje ljudi, a kad bismo likove prislonili uz dvosjed, savršeno bi se poklapali. No dvosjedu autorica odlučuje dati sporednu ulogu te ga lišava njegove prvotne namjene oslonca smještajući ga na zid, dok same figure stavlja u prvi plan. Modeli, autorici dragi ljudi, figurama daju novu dimenziju; preuzimaju ulogu jastuka, udobnih i mekanih oslonaca jer nisu bitne radnje same po sebi, već osoba koja ih izvodi. Autorica pogledom kroz prizmu živog čovjeka od krvi i mesa, grešnog i slabog, prikazuje smrtne grijehe i pita se je li grijeh veći od čovjeka, od nas samih? Upotreba polu prozirnog i rupičastog materijala, flizelina, tjera nas da se zapitamo gledamo li ispod površine? Osuđujemo li tuđe greške bez da prvo pogledamo svoj odraz u zrcalu? Koliko toga smo spremni sami sebi oprostiti, a druge za isto osuđivati? Svi griješimo – to je ono što nas povezuje. Stoga bi naš pravi oslonac trebali biti ljudi jer u svojoj suštini smo isti, mnogo bliži jedni drugima nego što mislimo, nego što se s površine može prepoznati.
Magdalena Durdov Roberta Jerčić

Izložba se otvara u utorak, 27. veljače 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do  7. ožujka 2018.
Lina Aljinović rođena je 1991. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti završava u Splitu 2009. godine, a 2017. godine završava Umjetničku akademiju u Splitu, studij likovne kulture i likovnih umjetnosti. Specijalizirala je grafiku u klasi izv. prof. Edvina Dragičevića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Magdalena Durdov i Roberta Jerčić // Tisak: Grafis d.o.o., Split

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

udruga "Domine"

slikarska grupa "Iz bića boje"

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Fascinacija sedmom umjetnosti odnosno izmišljenim narativima i fiktivnim filmskim likovima potakla je umjetnicu Josipu Šare na razmišljanje o tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom, koja za nju kao i mnoge predstavlja bijeg od stvarnosti, sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja. Vodeći se mišlju da u određenom filmu uvijek postoje pojedine uloge s kojima se gledatelj poistovjećuje što, kako sama autorica nalaže, mnogo toga govori o karakteru osobe i vlastitoj percepciji sebe, ona kroz razgovore s bliskim ljudima ispituje u kojim filmskim likovima sebe vide. Na taj način ona im prepušta odabir filmskog prikaza budući da portretira upravo njih, smještajući ih na poziciju lika kojeg su sami odabrali te ih postavlja u scenu koju smatra prepoznatljivom i karakterističnom za film u čiju se fabulu smješta dotični protagonist. Riječ je o seriji diptiha od kojih je jedan predstavljen na PREMIJERAMA, u ovom slučaju prikazana situacija preuzeta je iz animiranog filma Big Hero 6. Praznina prisutna na oba platna rezultat je izdvajanja likova na jednu stranu od prostora koji ih okružuje na drugu stranu. Zahvaljujući dodanim okvirima, označeni bijelim obrisima kvadrata, stvaraju se ,,kadrovi“ snimljeni zamišljenim objektivom. Na taj se način u svijet slikane slike (bez fizičkog okvira) unosi ,,transparentna“ fiktivnost medijske slike koja je u stvarnosti određena zakonitostima okvira/formata ekrana. Odvajanje tehnički obilježenog okružja koje definira medijsku sliku fizički je definirano i kroz drugo platno i dio je slikarskog diptiha. Elementi smješteni unutar dvaju okvira svedeni su na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja, gdje prirodni zakoni perspektive gotovo i ne postoje, je stvoriti privid interijera i figura te naglasiti da je riječ o zamišljenoj sceni koja postoji samo u našoj imaginaciji, u personaliziranom bijegu od stvarnosti koja se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Ovoj pojednostavljenosti prikaza suprotstavljeni su detaljnije izvedeni tehnički podaci preuzeti s raznih filmskih kamera koji stvaraju dojam da se naslikani prizor promatra kroz okulus filmske kamere ili kroz prizmu snimateljskog monitora. Oni služe kao metafora za promatranje sebe samih u ulozi aktera neke drugačije stvarnosti koje traje dokle god je upaljena crvena oznaka za snimanje (REC). U postavljanju prikaza slikarica uspijeva uspostaviti ravnotežu između mnoštva izdvojenih elemenata. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, vješto je oživljen i zabilježen trenutak nečijeg maštanja i bijega od realnosti. Prizivanjem upravo takvih scena autorica u konačnici omogućuje ,,drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim“.
Franka Klišanin

Izložba se otvara u utorak, 20. ožujka 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 30. ožujka 2018.
Josipa Šare rođena je 1994. godine u Dubrovniku. Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku završava 2013. godine. Godine 2016. završava preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina na, gdje trenutno pohađa drugu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Nine Ivančić. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, te sudjelovala na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica kao član udruge DART. Prošle godine realizirala je svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Artur u Dubrovniku.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana MeŠtrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Franka Klišanin // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložba učenika i učenica 3. razreda usmjerenje Grafički dizajner i Fotografski dizajner i mentorica prof. Željka Milošević Paro

'Split Art Convention' je umjetnički festival u organizaciji studenata Umjetničke akademije u Splitu i studenata Filozofskog fakulteta u Splitu. Festival je zamišljen kao međunarodna platforma za izlaganje i predstavljanje suvremenih studentskih radova, te njihovo povezivanje kroz suradnju i druženje. 

Dugoročni cilj je postavljanje festivala na međunarodnu razinu, pružanje studentima priliku za vlastito predstavljanje i postavljanje grada Split kao idealne platformu za daljnje razvijanje suvremene umjetnosti.

20:00 LOGGA - OTVARANJE IZLOŽBE ( izložba splitskih i zagrebačkih studenata.)

20:30 LOGGA - KONCERT

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

"Ljudsko je oko vidni organ koji prima najveći broj informacija. Pojavnosti iz vanjskog svijeta vidimo u njihovim dimenzijama i osobinama među kojima je i boja. Definira se kao osobina predmeta koju oko percipira kad je predmet izložen izvoru svjetla, koji može biti prirodan ili umjetan, ali je svakako neizostavan čimbenik boje. Ton, zasićenje i svjetlina atributi su kojima se boja opisuje. Ipak, promatrajući sliku, ponekad ćemo se upitati: Je li baš sve onako kako vidimo? Mane, ili pak prednosti, oka stvorit će neke neželjene efekte, ali time pridonijeti zanimljivosti i uzbudljivosti promatranja.

Zbijeni geometrijski elementi, u ovom slučaju linije, čine formu radova. Boje subtraktivnog spektra – magenta, plava i žuta te „crna“ kao produkt miješanja spomenutih – omogućile su postizanje univerzalnosti. Međusobnim preklapanjem linija boja izazvan je, često nepoželjan, Moire uzorak. Autor je u radu sintetizirao elemente minimalizma i op-arta čiji su umjetnici na njega imali snažan utjecaj. Od minimalista nasljeđuje mehaničku čistinu eliminiranjem osobne geste ruke i metodičnu uporabu boje, koja je ograničena na bazično. Op-artisti potakli su ga na konstruiranje same forme rada, koja po svojoj geometričnosti provocira oko promatrača preispitujući stvarnost koja se vidi. „Istraživanje boje“ autorov je glavni izazov kojim razotkriva njezina fizička svojstva – sposobnost subtraktiranja valnih duljina svjetla. Na početku se postavio zadatak pronalaženja načina nanošenja boje na medij na kojem bi propuštala svjetlo. U ruci se, kao i svakom slikaru, ponajprije našao kist, kojim se postigao donekle željeni efekt, no neurednost takvog procesa nije donijela zamišljeni cilj – čistina tona boje, nužna za rad kako bi se ostvarila jasna definicija boje i geometrije.

Radom i posvećivanjem pozornosti, autor nas uvodi u svoje okvire slikarstva spretno kombinirajući boju i formu. Dominantna geometrizacija slika učinila je percepciju koliko jasnom, toliko i zbunjujućom u kojoj se rađa Moire uzorak. Igrajući se miješanjem boja, izazvana je provokacija promatračevog oka koje se zaustavlja i temeljitije promatra sliku. Obraćamo li pozornost samo na ono što je oku „neugodno“ vidjeti, na neželjene efekte? Kojim se epitetima služiti pri opisivanju hipnotičkog rezultata ovako pomnog „istraživanja boje“ i temeljitog rada? Svakako, kombiniranje i preklapanje linija vodi apstrakciji te raznolikom tumačenju i analizi."                                                                                                           Laura Kujundžić

Božo Balov je rođen 19.5.1995 u Splitu. 2014. godine završava Preddiplomski studij slikarstva završava 2014. godine na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutačno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. profesora Viktora Popopvića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

U četvrtak, 5. srpnja 2018. u 20:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7 u Splitu otvara se izložba PREMIJERE 66 / Lidija Nikčević.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018.

—

Postaviti formu iznad sadržaja nekima je trn u oku ali isto tako se može efikasno koristiti, naglašavajući stilsko formalno do te mjere da postane vizualno pamtljivo.

Na ovoj izložbi je funkcija stila primarna, jer kako autorica kaže „pročišćenjem, reduciranjem i stiliziranjem tj. slikarskom transformacijom fotografskog predloška u sliku, motivi moderne arhitekture bivaju pogodno sredstvo za ispitivanje osnovnih elemenata jezika likovnosti: odnosa boja, tekstura i oblika na platnu“. Preko njih autorica želi istaći 'naklonost' skladnim i stabilnim, strogo geometrijskim formama. Jedan od ciljeva slikarice je „naizgled neinteresantne prizore učiniti likovno relevantnim“, a to je i počinjeno uz odabir čistih jarkih boja, geometrijski skladnih oblika i vidno naglašenih dijagonalnih i vertikalnih perspektiva.

Drugi aspekt koji autorica nikako ne želi zapostaviti je osobni doživljaj atmosfere i ambijenta odabranog urbanog prostora koji prenosi kroz djela. „Split 3“ je stanovnicima grada pod Marjanom sinonim za socijalističku, modernu arhitekturu, te zadnji prostorno-planirani urbani segment grada Splita. Njegove su velike građevine kontrast tipičnom poimanju Splita – moru i obali. Stoga su građevine tog razdoblja odličan predložak obzirom na njihov status, to jest, obzirom na njihovu estetsku prepoznatljvost. Autorica je te građevine interpretirala kao opresivne i toliko velike da idu van okvira slike, a navodi ih kao „postapokaliptične, melankolične i hladne“.

Lidija Nikčević je uvela pojam „patologije grada“ – njezine slike istovremeno nude suptilan komentar gradova u kakvima živimo prikazom građevina koje djeluju lišene stanovnika i gradnjom dojma neživog objekta koji samom pojavom paradoksalno može djelovati zastrašujuće živo. Upravo tim drugim pogledom na stvarno i poznato odabranu arhitekturu kao motiv gledatelj poistovjećuje poigravanjem sa stilom.

Jakov Andro Škomrlj

—

Životopis:
Lidija Nikčević rođena je 1992. godine u Nikšiću / Crna Gora. Osnovni i postdiplomski-specijalistički studij slikarstva završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore u Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Trenutno polazi magistarski studij na istom fakultetu, u klasi profesora Ratka Odalovića. Studijski je boravila u Slovačkoj na Akademiji lijepih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Trenutno preko CEEPUS programa studijski boravi na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, na 1. godini diplomskog studija Slikarskog odsjeka u klasi red. prof. Viktora Popovića. Imala je sedam samostalnih i više skupnih izložbi od kojih izdvajamo samostalnu izložbu Estetika urbanog ambijenta u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore (2016.), kao i skupnu izložbu “Prieskum” u Bratislavi (2017.). Dobitnica je brojnih studentskih nagrada među kojima su: Godišnja nagrada FLU Cetinje, Plaketa Univerziteta Crne Gore, Atlas stipendija i druge.
www.lidijanikcevic.weebly.com

—

Organizacija projekta:
Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu / Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu / Odsjek za povijest umjetnosti

—

Voditelji projekta:
Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

A MOMENT IN TIME

Dora Derado

(IZLOŽBA JE OTVORENA OD 8.00 DO 15.00 SVAKI DAN, OSIM SUBOTE I NEDJELJE U PERIODU OD 16.7.-28.7.)

Hrabra Poljakinja Irena Sendler, živjela je u Varšavi (rođena je 15. veljače 1910. – umrla je 12. svibnja 2008.). Jedna je od prvih Pravednica među narodima. Bila je i kandidat za Nobelovu nagradu za mir.  Proglašena je počasnom građankom države Izrael i službeno je proglašena nacionalnom heroinom Poljske.

Irena Sendler je tijekom Drugog svjetskog rata spasila 2500 židovske djece iz varšavskog geta od sigurne smrti. 

Ona je, naime, u vrijeme njemačke okupacije Poljske bila socijalna radnica i jedna od glavnih aktivistica poljske ilegalne organizacije za pomoć Židovima pod imenom Žegota. Krijumčarila je iz geta židovske bebe i djecu, najčešće u paketima, koferima, torbama za alat, vrećama ili kako god bi se dosjetila.

Vodila je detaljnu evidenciju o svakom djetetu. Cilj joj je bio jednog dana iskopati staklenke, locirati svu djecu, informirati ih o njihovoj prošlosti i spojiti s obitelji.

I poslije rata ova heroina nastavila je pomagati. Kao socijalna radnica sudjelovala je u osnivanjima brojnih sirotišta.

Parlament Republike Poljske je proglasio 2018. godinu Godinom Irene Sendlerowe.

Projekt realizira Poljska kulturna udruga "Polonez" iz Splita.  

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložba ostaje otvorena do 8.12.2018.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Rad Tonča Crnkovića proizlazi iz opservacije svakodnevnice, i na stanovit način predstavlja većinu današnje populacije. Krećući se gradom primjećuje da je većina prolaznika „zadubljena“ u sadržaj reproduciran na ekranima njihovog smartphonea, i nije svjesna onoga što se događa oko njih. Tu spoznaju odlučuje iskoristiti kao glavnu, ali ne i jedinu referencu za svoj rad. Djelo se sastoji od skulpture osobe prirodne veličine, načinjene od poliester smole, u položaju kontraposta. Ona u ruci drži smartphone uređaj, a u pozadini se nalazi crni monolit. Danas gotovo svatko posjeduje smartphone, uređaj koji nam omogućava pristup obilnom sadržaju interneta i olakšava dolazak do informacija te razrješavanje određenih nedoumica. Unatoč tome, istraživanja su pokazala da većina korisnika uređaj upotrebljava za pristup nekolicini društvenih mreža i popularnim mrežnim stranicama poput Youtube-a. Provođenje takvih akcija iskorištava vrlo mali postotak potencijala ovog predmeta, a osim toga, prema umjetnikovom mišljenju, uvelike povećava mogućnost manipuliranja njegovih korisnika slanjem subliminalnih poruka. Drugu referencu preuzima od remek djela Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru iz 1968. godine. Riječ je o monolitu koji se pojavljuje nekoliko puta kroz film, a predstavlja svojevrsni evolucijski napredak. Prema Crnkoviću monolit njegovog rada ima dva značenja koja se međusobno isprepleću. Naime, njegovo prvo značenje je da predstavlja ljudsku podsvijest, dok je drugo preuzeto od samog Kubricka. Drugo značenje zapravo u relaciju dovodi smartphone uređaj i monolit te ih međusobno uspoređuje, mogli bi smo reći i poistovjećuje. Osim što imaju dosta slične fizičke karakteristike, jedan predmet je direktan produkt drugog tj. smartphone uređaj direktno proizlazi iz evolucijskog napretka, a koriste ga njegovi proizvođači (ljudi). Na taj način umjetnik vješto fuzira sva tri dijela skulpture. Crnković ovim radom želi reći da nemaju sve sfere evolucijskog napretka pozitivne aspekte, ali on ne kritizira, niti generalizira, već daje realnu sliku današnjice i potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje.   
Lea Cvetko

Izložba se otvara u utorak, 11. prosinca 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca 2018.
Tonći Crnković rođen je 1990. godine u Trogiru. Preddiplomski studij kiparstva završava 2016. godine u klasi red. prof. (T) Matka Mijića na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje je trenutno apsolvent diplomskog studija kiparstva u klasi izv. prof. Nikole Džaje. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, Petar Katavić, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Lea Cvetko // Fotografija: Ivan Kolovrat // Tisak: Grafis d.o.o., Split // Realizacija izložbe omogućena je sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.

Astrofotografije na ovoj izložbi rezultat su višegodišnjeg rada članova Astronomskog društva Beskraj iz Zagreba.

Iako aktivnosti astronomskog društva još uključuju vizualna promatranja teleskopom i popularizaciju astronomije kroz javna promatranja i predavanja, upravo astrofotografije gledateljima na najatraktivniji način približavaju ljepote noćnog neba. Neobični oblici maglica pobuđuju maštu, a snimke galaksija, dalekih zvjezdanih otoka u beskraju svemira daju potpuno drugačiju perspektivu našoj vladavini na ovom planetu. Mnogi od tih struktura na našem nebu zauzimaju veliku površinu, ali su previše tamne da bi ih se vidjelo golim okom. Čak ni uz pomoć velikih teleskopa golim okom nismo u mogućnosti vidjeti detalje i boje koje tek na snimkama dolaze do izražaja.

Neke, na prvi pogled jednostavne, fotografije rezultat su pomnog planiranja te odabira lokacije i vremena snimanja kako bi se u pravom trenutku objektivom uhvatila nebeska pojava poput pomrčine Sunca ili Mjeseca. Snimke maglica i galaksija traže, pak, putovanje od stotinjak kilometara da bi se stiglo pod tamno nebo poput onoga na Petrovoj Gori, gdje svjetlosno onečišćenje najmanje negativno utječe na svjetlost udaljenih svemirskih objekata.

Snimanje astrofotografija spor je proces, a iskustva se polako skupljaju godinama. Iza svake uspjele fotografije niz je neuspjelih pokušaja - no svaka sljedeća snimka obogaćena iskustvom postaje sve bolja, a fotografije ugodnije gledatelju.