Radu Jude, 2025., RO, CH, LU, BR, UK, 109'
Uloge: Gabriel Spahiu, Adonis Tanta, Eszter Tompa

Novi film Radu Judea, najznačajnijeg suvremenog rumunjskog redatelja,  funkcionira kao mješavina drame, komedije, humanizma i realizma – svih onih sastojaka koje Jude toliko voli ukomponirati u svoja filmska ostvarenja. Naslov filma je direktno posuđen od velikog Roberta Rossellinija („Europa ’51“). 

Nakon što ga istjeraju iz njegova skloništa u podrumu jedne kuće koja je stavljena na prodaju, beskućnik počini samoubojstvo. Orsolya, sudska ovršiteljica koja je angažirana da provede deložaciju na različite načine pokušava se nositi sa svojim osjećajem krivnje. Melanž drame i komedije ambijentiran je u Cluj, u etnički mješovitoj Transilvaniji, koji uslijed svoje transformacije u takozvani „pametni grad“ proživljava nasilnu gentrifikaciju, produbljivanje klasnih nejednakosti i kaotičan urbani razvoj. Svojom apsurdističkom oštricom Jude secira raznolike, ali komplementarne teme – krizu stanovanja, postsocijalističku ekonomiju, nacionalizam i moć jezika da petrificira društveni status. Njegovo odavanje hommagea spomenutoj Rossellinijevoj „Europi '51“ više se odvija u obliku karikature negoli metafizičke tragedije. Jer, dok Rossellinijeva protagonistkinja, u interpretaciji nezaboravne Ingrid Bergman, pronalazi olakšanje za svoju grižnju savjesti u smislenom djelovanju i brizi za siromašne i bolesne (u svojevrsnoj modernoj inačici svetosti koja nailazi na licemjernu osudu okoline i nadležnih institucija), Judeova protagonistkinja, u interpretaciji Eszter Tompa, ne uspijeva pronaći razrješenje za svoju moralnu krizu i tijekom progresa filmske radnje postaje sve ovisnija o validaciji i utješnom mišljenju okoline, uljuljkujući svoju opterećenu savjest na način koji neće uzdrmati status quo i dovesti do stvarne promjene. Dilema protagonistkinje na neugodno precizan način reflektira moralni relativizam i konformizam karakterističan za doba genocida u kojem živimo – na koji nitko od nas nije imun. Orsolya nije ubojica – odnosno jest – u mjeri u kojoj su/smo to i svi ostali unutar šireg ekonomskog sustava koji živimo. Judeov film nije toliko satira koliko refleksija na apsurdne i kompleksne načine na koje ljudi reagiraju na tragične događaje, bilo da se odvijaju u neposrednoj blizini ili bivaju konzumirani na sigurnoj udaljenosti sveprisutnih ekrana.

Radu Jude, 2025., RO, CH, LU, BR, UK, 109'
Uloge: Gabriel Spahiu, Adonis Tanta, Eszter Tompa

Novi film Radu Judea, najznačajnijeg suvremenog rumunjskog redatelja,  funkcionira kao mješavina drame, komedije, humanizma i realizma – svih onih sastojaka koje Jude toliko voli ukomponirati u svoja filmska ostvarenja. Naslov filma je direktno posuđen od velikog Roberta Rossellinija („Europa ’51“). 

Nakon što ga istjeraju iz njegova skloništa u podrumu jedne kuće koja je stavljena na prodaju, beskućnik počini samoubojstvo. Orsolya, sudska ovršiteljica koja je angažirana da provede deložaciju na različite načine pokušava se nositi sa svojim osjećajem krivnje. Melanž drame i komedije ambijentiran je u Cluj, u etnički mješovitoj Transilvaniji, koji uslijed svoje transformacije u takozvani „pametni grad“ proživljava nasilnu gentrifikaciju, produbljivanje klasnih nejednakosti i kaotičan urbani razvoj. Svojom apsurdističkom oštricom Jude secira raznolike, ali komplementarne teme – krizu stanovanja, postsocijalističku ekonomiju, nacionalizam i moć jezika da petrificira društveni status. Njegovo odavanje hommagea spomenutoj Rossellinijevoj „Europi '51“ više se odvija u obliku karikature negoli metafizičke tragedije. Jer, dok Rossellinijeva protagonistkinja, u interpretaciji nezaboravne Ingrid Bergman, pronalazi olakšanje za svoju grižnju savjesti u smislenom djelovanju i brizi za siromašne i bolesne (u svojevrsnoj modernoj inačici svetosti koja nailazi na licemjernu osudu okoline i nadležnih institucija), Judeova protagonistkinja, u interpretaciji Eszter Tompa, ne uspijeva pronaći razrješenje za svoju moralnu krizu i tijekom progresa filmske radnje postaje sve ovisnija o validaciji i utješnom mišljenju okoline, uljuljkujući svoju opterećenu savjest na način koji neće uzdrmati status quo i dovesti do stvarne promjene. Dilema protagonistkinje na neugodno precizan način reflektira moralni relativizam i konformizam karakterističan za doba genocida u kojem živimo – na koji nitko od nas nije imun. Orsolya nije ubojica – odnosno jest – u mjeri u kojoj su/smo to i svi ostali unutar šireg ekonomskog sustava koji živimo. Judeov film nije toliko satira koliko refleksija na apsurdne i kompleksne načine na koje ljudi reagiraju na tragične događaje, bilo da se odvijaju u neposrednoj blizini ili bivaju konzumirani na sigurnoj udaljenosti sveprisutnih ekrana.

Svršetak (The End) Joshua Oppenheimer, 2024., Danska, Njemačka, Irska, Italija, UK, Švedska, 149'
Uloge: Tilda Swinton, George MacKay, Moses Ingram

Joshua Oppenheimer je najpoznatiji po svojim nagrađivanim dokumentarcima „The Act of Killing“  i „The Look of Silence“) kojima je, na nevjerojatno inventivan, ali i duboko potresan način, progovorio o državnom teroru nad indonezijskim narodom. Ti su dokumentarci postali dio svjetske kinematografske, ali i društveno-humanističke baštine. 
„Svršetak“ je njegov prvi igrani film, post-apokaliptični mjuzikl smješten u luksuzni bunker napravljen u nekadašnjem rudniku soli gdje proteklih dvadeset pet godina – otkako je Zemlja nakon ekološkog kolapsa postala nenastanjivom – u raskošnom zdanju žive Majka (Tilda Swinton), Otac (Michael Shannon) i Sin (George MacKay) koji nikad nije vidio vanjski svijet. Držeći se rituala svakodnevnog života godinama održavaju osjećaj normalnosti, sve do neočekivanog dolaska stranca, Djevojke (Moses Ingram), koja remeti njihovu sretnu rutinu. Kako napetost raste, njihovo naizgled idilično postojanje počinje se urušavati.
„U svojem igranom debiju Oppenheimer radikalizira žanr mjuzikla kako bi razložio goruću etičku dilemu – može li teret krivnje biti toliki da u potpunosti onemogući iskupljenje čineći nas kao ljudsku vrstu trajnim zarobljenicima grijeha iz prošlosti? Pripremajući se za film obišao je stvarne bunkere ultrabogatih sljedbenika doomsday doktrine, tehnofeudalista i apokaliptičnih teologa za koje je kraj svijeta itekako realnost. Kao što precizno sumiraju Naomi Klein i Astra Taylor u svojem eseju za The Guardian naslovljenom The rise of end times fascism ovaj monstruozni suprematistički survivalizam postao je vladajuća ideologija brojnih globalnih moćnika. Sile protiv kojih se borimo odavno su se pomirile s masovnom smrću ljudskih i neljudskih stanovnika ove planete. U pitanju je mračno slavljenički fatalizam i konačno utočište za one kojima je lakše slaviti destrukciju nego zamisliti život bez vlastite nadmoći i naša je zadaća izgraditi pokret dovoljno snažan da mu stane na kraj.“ Subversive Film Festival

Paviljon, Dino Mustafić, 2025. BIH, Hrvatska, Makedonija, Srbija, 70'

Uloge: Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić, Ermin Bravo, Alban Ukaj, Nikša Butijer, Vedrana Božinović, Mirjana Karanović, Ermin Sijamija, Aleksandar Seksan, Snežana Vidović, Selma Mehanović, Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Siniša Vidović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Ivica Šarić, Mugdim Avdagić, Sabina Kulenović i Ana Novaković

Premijerom filma Paviljon bosanskohercegovačkog redatelja Dine Mustafića, nastalog po scenariju hrvatskog novinara i pisca Viktora Ivančića, otvoren je ovogodišnji Sarajevo Film Festival.

Film u crnohumornom stilu prikazuje pobunu štićenika jednog staračkog doma nakon godina u kojima su ih tamo zlostavljali i ponižavali. Očajni zbog odnosa prema njima (što nije teško prepoznati kao metaforu) pobunjenici zaključuju da više nemaju što izgubiti i da je radikalni otpor jedina opcija. Scenarij filma potpisuje Viktor Ivančić na temelju njegove novele iz zbirke „Radnici i seljaci“, uz suradnju Emira Imamovića Pirketa, a redatelj o filmu kaže:

"Ovo je film koji želi razumjeti bijes i radikalni izbor otpora obespravljenih i podčinjenih kada koruptivni, kriminogeni i diskriminatorni sistem gazi ljudskost"

Jedna bitka za drugom (One Battle After Another) - Paul Thomas Anderson, 2025., US, 170'
Uloge: Leonardo DiCaprio, Sean Penn, Benicio del Toro, Regina Hall, Teyana Taylor, Chase Infiniti

Novi film Paul Thomas Andersona (Magnolia, There Will Be Blood, Boogie Nights...) je subverzivna, duhovita i emocijama nabijena priča o revoluciji, obitelji i osobnom oslobođenju. Već sada se o njemu govori kao o najozbiljnijem kandidatu za Oscara u kategoriji najboljeg filma

Leonardo DiCaprio tumači lik Boba Fergusona, bivšeg revolucionara koji živi u stanju paranoje i izolacije, podnoseći jedino društvo svoje snalažljive, bistre kćerke. Kada nakon mnogo godina iz prošlosti izroni njegov zli neprijatelj (S. Penn), a kćerka mu nestane, bivši radikal kreće u očajničku potragu, okupjajući osebujno društvo za potporu, i vodeći istovremeno bitku sa posljedicama svoje burne prošlosti. Film je djelomično inspiriran kultnim romanom "Vineland" Thomasa Pynchona, a u njemu virtuozno koegzistiraju drama, komedija i akcija.   

Vanča Kljaković, 1973., 94 min
ULOGE: Ivica Vidović,Eva Ras,Relja Bašić, Stevan Nikolić,Milutin Butković

Glista, mladić s gradske periferije, pripada onoj vrsti gradskih 'frajera' koji su preprodavali karte pred kinima, a sad to ne može jer mladi radije idu u disko-klubove. Dok se njegovo nekadašnje društvo cijepa - Grof živi nestvarni boemsko-klošarski život, a Kurbla se prilagođuje novom vremenu - Glista ne zna za što bi se odlučio. Ne bi želio poput svog Tateka skupljati staro željezo, ali nešto drugo mu se baš i ne nudi. Njegova suputnica Marina, koja kao da nema nikakvog kontakta sa svijetom, idealna mu je partnerica…

Ivica Vidović je za ovu ulogu osvojio Srebrnu arenu za drugu najbolju glavnu mušku ulogu, a film je dobio Zlatnu arenu za najbolju fotografiju.

Film je nastao pod utjecajem anarhoidnih filmova proizašlih iz osjećaja slobode i mladenačkog bunta 1960-ih. Slobodne je strukture, bez čvrste priče, i najhvaljeniji je film redatelja Vanče Kljakovića.