OBAVIJEST


Ljetno kino Bačvice  TJEDNI PROGRAM


PROGRAM KINOTEKE

UTORAK / 14.07.

KINOTEKA NA BAČVICAMA: AMARCORD

Amarcord, 1973
21:30 sati



KLASIKA AL FRESCO: Amarcord, 1973. Federico fellini, 127 min.
Scenarij: Federico Fellini i Tonino Guerra
Uloge: Bruno Zanin, Magali Noel, Maria Antonietta Beluzzi, Pupella Maggio, Armando Brancia
   Film nas vraća u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930-ih koji se karakterizira tradicionalnim prirodnim, društvenim i obiteljskim spektaklima i ritualima (smjena godišnjih doba, prolazak velikog broda, karnevali, fašističke svečanosti, bračne svađe) prožetim đačkim nepodopštinama, lokalnim spletkarenjima i seksualnim odrastanjem…
   Polu - autobiografska priča o starenju, koja spaja oštrinu s besramnom komedijom. Amarcord pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u Riminiju, Fellinijevom rodnom mjestu. Nadalje, radnja filma je smještena u 1930. godinu, odnosno fašističkuItaliju. Zanimljivo je još napomenuti kako je amarcord riječ na romanjolanskom dijalektu, koja dolazi od talijanske riječi ricordo, što znači sjećam se. Također, treba napomenuti kako je film osvojio 13 raznih filmskih nagrada (među kojima i Oscara za najbolji film na stranom jeziku).
   Jedan od najomiljenijih evropskih filmova svih vremena, pozornost je privukao vještim kombiniranjem intimnih motiva i društvenih rituala te groteskom i komičnim epizodama prožetim nostalgičnim tonom (prizor s korpulentnom trafikanticom lakog morala). Zlo i nemoral ne mogu biti teme ovako nostalgična filma, istodobno intimna poput prisjećanja te široka u tematskom zahvaćanju društvenih slojeva i važnijih zanimanja u malome mjestu, uključujući plemstvo, prostitutke i svećenika. Domišljata kompozicija kadra, sugestivna fotografija, dinamičnost zbivanja i uvjerljiva gluma nadograđeni su glazbom privlačne glavne teme. Fellini je navodno u film uklopio mnoge motive i događaje iz vlastitog odrastanja u Riminiju, koje je iskoristio i u nekim drugim ostvarenjima… (Nikica Gilić, Filmski leksikon)
 Ako je ikada postojao film sazdan isključivo od nostalgije i ushita, od filmaša na vrhuncu svojih moći, onda je to Fellinijev "Amarcord". (Roger Ebert, Chicago Sun Times)
   Možda "Amarcord" nije najbolji Fellinijev film u konkurenciji s "Osam i pol" ili "Slatkim životom", ali je najosobniji, najsveobuhvatniji i "najfellinijevskiji". Ovaj film ustoličio je jedinstven izraz za sve ono što čini izričaj ovog redatelja – "fellinijevski", te zauvijek načinio Fellinija filmskim besmrtnikom. (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   „Amarcord“ nije priča o Fellinijevu djetinjstvu, nego o formativnim godinama svakog Mediteranca. (Ivica Ivanišević)
   “Amarcord” je neobičan klasik, konfederacija nezaboravnih scena koje ljudi pamte izolirano, kao da nisu iz istog filma. (Jurica Pavičić)
   Ne znaš tko je više uživao u štorijama o dječačkim ispovijedima i staračkoj pohoti - moji roditelji koji su se prisjećali svojeg dalmatinskog odrastanja ili ja i buraz kao filmofili u pubertetu. (Pavica Knezović Belan)
   Izuzetno komunikativan i osoban osvrt na razdoblje talijanskog fašizma koji je obilježio Fellinijevo odrastanje i formirao njegovu grotesknu poetiku. (Slobodan Šijan)
   Rijetki su filmovi koji kažu sve što se može reći o temi kojom se bave. “Amarcord” je jedan od njih. To je film koji kaže ama baš sve što se može reći o provinciji. Kako sam iz Šibenika, dugo vremena mi je baš “Amarcord” bio najvažniji film ikad snimljen. (Vinko Brešan)
   Bez ikakve dvojbe, Fellinijev „Amarcord“ je remek djelo evropske kinematografije, film koji nikada ne stari i film koji je svjež i nakon desetog gledanja. Film je to u kojem se nakon svakog novog gledanja može pronaći nešto novo i film koji se nakon gledanja ne zaboravlja tako lako, film koji ostaje duboko urezan u pamćenje svojim unikatnim vizualnim stilom i originalnošću. Za „Amarcord“ bi se moglo reći da je posljednji veliki film vjerojatno najslavnijeg talijanskog filmaša svih vremena, Federica Fellinija. (bjelovarac.hr)

https://www.imdb.com/title/tt0071129/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/

100 GODINA OD ROĐENJA FEDERICA FELLINIJA
Moji filmovi nisu pravljeni od sjećanja. Tvrdnja da su oni autobiografski je prilično jednostavno objašnjenje. Ja sam sebi skoro sve izmislio: djetinjstvo, likove iz djetinjstva, nostalgiju, snove i sjećanja... To sam učinio da bih uživao u sjećanju. Jer, za mene je pričanje jedina igra koju vrijedi igrati...

SANJAR, UMJETNIK... FILMSKI GENIJ
FEDERICO FELLINI
(20. 1. 1920. Rimini - 31. 10. 1993. Rim)
   Federico Fellini je redatelj koji je spajao i balansirao različite, suprotne perspektive u perfektnu harmoniju, vješto upotrebljavao dokumentarističke obrasce i vizualizaciju mašte, ublažavao kritičke stavove melankolijom likova i situacija, isijecao društvenu stvarnost tako da podsjeća na cirkus, nostalgiju razlagao ironijom, a emocije groteskom...
   Još za života smatran je suverenim kritičarem društvenih pojava u građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju, odslikavateljem ekonomskog prosperiteta, najrespektabilnijim evropskim redateljem u Sjedinjenim Državama te osoba čija je popularnost bila usporediva s najistaknutijim filmskim zvijezdama njegova doba...
   Fellinijev opus je obavezno štivo za svakoga tko pomišlja biti filmofilom u bližoj ili daljoj budućnosti. Njegov neograničeni talent i kreativnost u svakom mogućem polju filmskog stvaranja, kao i jedinstven redateljski štih očaravaju prilikom svakog gledanja...
   Federico Fellini rođen je 20.siječnja 1920. godine u Riminiju, kao najstarije od troje djece prodavača Urbana i kućanice Ide. Nakon njega rodili su se Riccardo (1921.) i Maria Maddalena (1929.). Od malena je bio vrlo boležljivo dijete te je puno vremena provodio sam u kući povlačeći se u svoj svijet mašte. Crtao je i izrađivao lutkice kojima je držao male predstave svojim ukućanima.  U većini intervjua koje je za života dao, tvrdio je da je na njega i njegov umjetnički život najveći utjecaj imao prvi posjet cirkusu u dobi od 7 godina. Iz tog događaja datira i priča da je pobjegao s cirkusom koju je redovito prepričavao u intervjuima. Čitajući knjige o Federicu Felliniju, intervjue koji se mogu pronaći na internetu, te gledajući dodatke na pojedinim DVD izdanjima njegovih filmova, može se doći do zaključka da je Fellini, osim što je bio veliki redatelj, volio i izmišljati činjenice iz svoje biografije. Oko cijelog svog djetinjstva ispleo je mitološku priču koju je želio proglasiti stvarnom. Tako u spomenutom slučaju bijega s cirkusom taj bijeg u jednoj priči traje par dana, u drugoj mjesec, dok u knjizi „Ja Fellini“ autorice Charlote Chandler priznaje da je to laž za koju je cijelo djetinjstvo želio da bude istina.
   Nakon završene škole prodaje karikaturalne portrete ljudi, radi dizajn za razne potrebe, plakate za kina, crta za novine i slične stvari. 1938. godine, nakon godinu dana rada, na nagovor majke seli se u Rim s namjerom da upiše studij prava. U Rim se zaljubio na prvi pogled i u sljedećih 50 godina rijetko je iz njega odlazio. Znao je satima tumarati ulicama kako bi osjetio atmosferu grada i upoznao ljude. Svoju ljubav prema Rimu ovjekovječio je 1972. godine u filmu „Fellini's Roma“ u kojem priča priču o mladiću odraslom na selu koji dolazi živjeti u Rim neposredno prije Drugog svjetskog rata.
   Upisuje studij prava kako bi ispunio obećanje majci, ali i kako bi izbjegao vojnu obavezu, no ubrzo napušta studij. Za vrijeme Mussolinijevog fašističkog režima, s bratom Riccardom je bio član fašističke omladinske grupe Avanguardiste u koju se svaki adolescentni muškarac morao učlaniti, iako mu u obitelj nisu bili fašisti, niti su simpatizirali fašizam. Prehranjuje se pišući u crnoj kronici lista Il Popolo di Roma, crta stripove za satirički list Marc’ Aurelio, a piše i kratke priče za radio. Najvažniji događaj iz tog razdoblja njegovo je upoznavanje s popularnim glumcem, tumačem narodskih likova Aldom Fabrizzijem, za čiju kazališnu trupu piše skečeve, ali i vodi garderobu, postavlja scenografiju i obavlja posao tajnika. Uskoro počinje pisati i filmske gegove, zatim scenarije, a 1945. godine se uspješno oprobava kao asistent redatelja. Iako nije imao formalno filmsko obrazovanje, imao je ono praktično, prvobitno ostvareno kroz mentorstvo još jednog filmskog redatelja— Roberta Rossellinija.
“Dotad mi je sve bilo nekako strano kada sam dolazio na snimanja. Ali, uz pomoć Rossellinija sam počeo u filmu prepoznavati jedan poseban, drugi svijet. Kroz njegovo gledanje, kroz njegov odnos prema filmu, i sam sam shvatio da se filmovi mogu stvarati bez imalo varanja, bez prevare, bez pretpostavki koje se podrazumijevaju, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam naučio od velikog Roberta Rossellinija, što sam dobio kao poklon, jeste poduka iz skrušenosti, iz poniznog odnosa prema životu...” sjeća se Fellini svojih početaka.
   Nakon završetka rata, Roberto Rosselini, redatelj koji je do tada režirao nekoliko dugometražnih filmova, vraća se u Rim i želi režirati film „Rim, otvoreni grad“ s Aldom Fabrizzijem u glavnoj ulozi. No nije imao veliki budžet za snimanje i znao je da si neće moći priuštiti Fabrizzija za glavnu ulogu te je otišao Felliniju, kao Fabrizzijevom prijatelju, kako bi mu ovaj pomogao u nagovaranju Fabrizzija da prihvati ulogu za nešto manje novca. Fabrizzi je prihvatio ulogu, a u dogovoru s redateljem Rosselinijem Fellini je postao jedan od scenarista filma. Film je postigao veliki uspjeh u Italiji, a i u Americi je prošao zapaženo. U sljedećim suradnjama s Rosselinijem (Paisa, Cvijeće Svetog Franje i Evropa 51) osim scenarista, Fellini je bio i asistent redatelja, te je i u trenucima Rosselinijeve bolesti samostalno režirao neke scene. Zajedno s Albertom Lattutuadom 1950. godine režira „Svjetla varijetea“, svoj prvi film na kojem je potpisan kao redatelj, ali još uvijek u paru s nekim. Svoj prvi samostalni film, „Bijeli šeik“ režira 1952. godine. Scenarij je napisao uz pomoć Michelangela Antonionija, tada redatelja dokumentaraca i scenarista, na temelju Antonionijevog dokumentarnog filma iz 1949. (L’amorosa menzogna / Ljupka laž), koji razotkriva površnost, u to vrijeme veoma popularnih foto-romana i stripova.
   U oba filma jednu od uloga glumi Giulietta Masina, mlada glumica s kojom se Fellini oženio još 1943. godine. Tada je započelo jedno od najkreativnijih filmskih partnerstva u povijesti. Ona će ga pratiti kroz cijeli život odličnim ulogama u većini njegovih filmova, da bi joj Federico, kao veliko hvala za sve što mu je pružila u životu, posvetio počasnog Oscara na dodjeli 1993. godine.
   Veliki međunarodni uspjeh i priznanje Fellini doživljava filmom „Ulica“ iz 1954. godine. Anthony Quinn glumi snagatora Zampana, a Giulietta Masina njegovu zaostalu pomoćnicu Gelsominu. Putuju po gradovima i selima i izvode kratku predstavu u kojoj se snagator Zampano oslobađa iz lanaca. Zampano je poprilično grub čovjek koji ne želi pokazati osjećaje prema Gelsomini nego se prema njoj odnosi kao prema robu. Maltretira ju i uništava joj život dok ona usprkos svemu pokazuje veliku privrženost prema njemu. Kritika je film opisala kao patrijarhalni odnos između grubog Zampana i krhke Gelsomine na tragu „Ljepotice i zvijeri“ te kao film koji propovijeda kršćanske vrijednosti kao što su ljubav, privrženost, kajanje i iskupljenje. Iako su producenti bili protiv Giuliette Masine u glavnoj ulozi, Fellini je na tome ustrajao i tako stvorio jedan od najsimpatičnijih (i njemu najdražih) likova u svome životu. Gelsomina je u filmu osoba bez izražene seksualnosti i godina, potpuno anđeoski lik koji ima slične geste i ponašanje kao i Chaplinov skitnica.
   Američka filmska akademija nagradila je „La stradu““prvom ikad dodijeljenom nagradom Oscar za film s neengleskog govornog područja, a Fellinija s nominacijom u kategoriji scenarija. Film je postigao golemi uspjeh i producenti su dugo nagovarali Fellinija na snimanje nastavka što je on uporno odbijao. Zbog njegove tvrdoglavosti i odbijanja snimanja nastavka, Fellini je teško pronašao sredstva za snimanje svojih sljedećih filmova. To su bili „Varalice“ i nakon njih „Cabirijine noći“. Dok su „Varalice“ prošle nezapaženo, s „Cabirijinim noćima“ Fellini je ponovno osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja 1957. godine, a iste godine je bio nominiran i u kategoriji za najbolji scenarij.
Fellini nam je kroz „Cabirijine noći“ darovao prelijepu i melankoličnu, no nimalo depresivnu priču. U recenziji „Cabirijinih noći“ slavni francuski kritičar André Bazin, referirajući na Fellinnija, prvi put koristi riječ auteur da opiše filmskog redatelja. Glavnu ulogu Fellinni je dodijelio svojoj supruzi Giulietti Masini, koja joj je donijela Zlatnu palmu 1957. u Cannesu. S potpunim pravom, jer Giulietta briljira. Utjelovila je lik koji će ostati urezan u sjećanju svih sretnika koji su imali priliku odgledati „Cabirijine noći“. Gotovo svaka komična situacija u kojoj se junakinja filma nađe, je referenca na Chaplinovu skitnicu. Masina tragikomičnom pantomimom, isto kao i u ranijoj filmskoj suradnji sa suprugom u „Ulici“, nepogrešivo imitira kralja komedije. Redatelj je priznao da je u „Svjetlima velegrada“, jednom od njemu najdražih filmova, pronašao uzor za „Cabirijine noći“. Ovo je posljednji film u kojem Fellinni koristi elemente neorealizma. Kroz Cabiriju već koketira s višim slojem društva. Mada će kasnije snimiti nekoliko remek-djela: poput „8 ½“ ili „Amarcorda“, nijedan od tih filmova ne može nadmašiti dražesnost „Cabirijinih noći“ ili „Ulice“. Nino Rota uveličao je film svojom sjetno bajkovitom glazbenom temom. Temom, koja nije nimalo inferiorna njegovoj slavnoj glazbi iz „Kuma“. Producentima se nije svidjela ideja da Fellinni snima film o prostitutkama. Prema anegdoti, rekli su mu: „Snimio si film o homoseksualcima, imao si scenarij o ludnici i sad želiš snimiti film o prostitutkama. O čemu će tek tvoj sljedeći film biti?“ Fellinni je gnjevno odgovorio: „Moj sljedeći film biti će o producentima!“ Lik Cabirije nakratko se pojavljuje u ranijem redateljevom filmu „Bijeli šeik“. Srećom nije ostalo na tome, nego je Fellinni u potpunosti iskoristio potencijal tog iznimno simpatičnog lika ovim filmom.  Tema usamljenosti uvijek je intrigirala Fellinnija. „Obično su oni koji su prepametni ili preglupi izostavljeni. Jedina je razlika u tome što se pametni izoliraju sami, a ove manje inteligentne izolira društvo.“ Takav je i lik Cabirie. Ona se jednostavno ne uklapa u milje u kojem živi. Tijekom snimanja filma „Il Bidone“ redatelj je upoznao Wandu na kojoj će bazirati Cabiriju. Živjela je ispod neke nastrešnice kod ruševina rimskog akvadukta. Isprva je bila ogorčena što netko narušuje njenu dnevnu rutinu, no nakon što joj je slavni redatelj ponudio hranu počela je komunicirati s njim i upoznala ga s okolnostima prostituiranja u Rimu. Vrijedi spomenuti i francuskog glumca Françoisa Périera koji je jako dobro interpretirao utjelovljenje okrutnosti i varljivosti svijeta koji nas okružuje kroz prevaranta Oscara.
   Na scenariju je surađivao i Pier Paolo Pasolini koji je već tada slovio kao autor kojeg fasciniraju mračne teme – poput prostitucije. Savjetovao je Fellinnija oko dijaloga prostitutki i svodnika. Ovo je posljednji film Fellinijeve prve faze, u kojoj je tematizirao provinciju, periferiju, sirotinju i bijedu, što su karakteristike neorealizma.
   U tom razdoblju okuplja stalne suradnike scenariste (Ennio Flaiano, Tullio Pinelli, Brunello Rondi), a još od prvog filma surađuje sa skladateljem Ninom Rotom.
   Nakon dekade filmova u kojima je bio objektivni promatrač koji iznosi priču, Fellini postaje redatelj kojeg sve više zanimaju snovi, unutarnji problemi i želja za pričanjem vlastitih doživljaja i osjećaja. Na tom tragu nastaje film „Slatki život“ 1960. godine. Kroz sedam dana i noći film prati mladog novinara Marcella, kojeg glumi Marcello Mastroianni, u svakodnevnim problemima. Djevojka mu se pokušala ubiti zbog njegove nevjere, on ima problema s drugim ženama, prijatelj mu je izvršio samoubojstvo, privukla ga je glumica Sylvia koja je došla snimati film u Rim pa ju on prati u njenim vrludanjima kroz Rim... Upravo je ta priča oko Marcella i Sylvie rezultirala najpoznatijom scenom Fellinijevih filmova, scenom u kojoj se Sylvia kupa u fontani di Trevi i zove Marcella da joj se pridruži.
   U spomen na Marcella Matroiannia i tu poznatu scenu, fontana je ugašena i uvijena u crno na jedan dan prilikom njegove smrti 1996. godine.
   Nakon „Slatkog života“ Fellini je snimio jedan segment u omnibusu „Boccacio'70“. Ostale segmente režirali su De Sica, Visconti i Moniceli.     Nakon „Boccacia“ Fellini je izračunao da je snimio 6 dugometražnih filmova, dva omnibusa i jedan film kojem je bio koredatelj. Omnibuse i“Svijetla varijetea“ je računao kao pola, a prvih 6 filmova kao jedan cijeli pa je to iznosilo sedam i pol. Prigodno je svoj sljedeći film nazvao „Osam i pol“.
„Osam i pol“ je, uz kasniji“Amarcord“, definitivno najpoznatiji i najosobniji Fellinijev film. U njemu Marcello Mastroianni glumi redatelja Guida, Fellinijev alter ego, koji je ostao bez inspiracije i bez pokretačke snage, a pritišću ga producenti jer treba započeti snimanje filma u kojeg su uložili dosta novca. „Osam i pol“ nije samo film o stvaranju filma, nego je to film u kojem se tematiziraju sve poteškoće koje stoje na putu umjetniku koji želi stvarati. Umjetnik, u ovom slučaju redatelj Guido, ima poteškoće u odnosu sa suprugom i ljubavnicom, u odnosu s glumcima i producentima, ima neraščišćenih računa sa svojom prošlošću i stalno bježi u neka sanjarenja o boljoj sadašnjosti i o tome kako bi to sve trebalo izgledati. U filmu se cijelo vrijeme miješaju sadašnjost i prošlost, snovi i java, mašta i podsvijest pa bi se“ Osam i pol“ moglo nazvati metafilmom koji govori o samom Felliniju i njegovim problemima pri radu.
   „Osam i pol“ je također poznat i po tehničkoj savršenosti. Kamera u filmu je vrlo fluidna, a jedan od razloga savršenosti snimanja je Gianni Di Venanzo, snimatelj koji je prije toga radio s Michelangelom Antonionijem na njegovim filmovima „Noć“ i „Pomrčina“, poznatim po vrhunskoj crno bijeloj fotografiji. Film je doživio oprečne kritike. Veći dio kritike ga je proglasio najboljim filmom svih vremena, dok ga je drugi dio kritike proglasio najprecijenjenijim filmom svih vremena. Danas, nakon skoro 40 godina mišljenja su i dalje podijeljena. Dok jedni misle da je Fellini svoju kreativnu blokadu iskoristio kao pokretačku snagu za snimanje filma o tome kako film nastaje i kako se jedan umjetnik nosi sa stvaralačkom snagom i njenim nedostatkom, dotle drugi misle da su to samo prazne tlapnje čovjeka bez ideje.
   Film je osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja i Oscara za kostimografiju u crno bijelom filmu (tada se dodjeljivala jedna nagrada za crno bijeli film, a druga za film u boji). Osim dvije nagrade Oscar, film je osvojio Grand Prix na festivalu u Moskvi i pregršt nagrada na većim i manjim festivalima. Film je inspirirao broadwayski mjuzikl „Devet“ koji je osvojio dvije Tony nagrade, jednu 1982. za najbolji mjuzikl i jednu 2003. za najbolji ponovno izvođeni mjuzikl. Također, Rob Marshall je režirao istoimenu ekranizaciju mjuzikla u kojoj Daniel Day Levis igra Guida.
   Potaknut epizodom u omnibusu „Boccacio'70“, koju je snimao u boji, Fellini je odlučio svoje sljedeće filmove snimati u boji. Kao nekakvu protutežu Guidu iz „Osam i pol“, Fellini je napisao scenarij za film „Giulietta i duhovi“ u kojem tematizira krizu identiteta, sada ne umjetnika nego sredovječne kućanice.
   Sljedeći njegov film je ekranizacija romana Gaja Petronija Arbitera „Satyricon“. Fellini u filmu prikazujući prošlost progovara o dekadenciji i društvenoj obijesti. Kritičari ovaj film najčešće povezuju s filmom „Slatki život“  jer progovara o istim temama samo kroz sliku sadašnjeg, a ne starog Rima. Paralelno s Fellinijem i malo poznati talijanski redatelj Gian Luigi Polidoro je počeo snimati svoju ekranizaciju istoimene knjige. Problemi su nastali jer je potonji prije prijavio naslov svog filma i Fellini nije smio koristiti isto ime. Zato je film nazvao „Fellinijev Satyiricon“, a kompanija United Artist je platila milijun dolara za distribuciju Polidorovog „Satyiricona“ te ga godinu dana držala bunkeriranog kako bi Fellinijev film prvi došao u kinodistribuciju. Film nije postigao veći međunarodni uspjeh, ali je ostao zapamćen po prekrasnoj fotografiji u boji i po tehničkoj savršenosti.
   Sve do filma „Amarcord“ 1973. godine Fellini nije postigao veći međunarodni uspjeh. Zato je s „Amarcordom“ to sve naplatio. Kada se govori o Felliniju u filmskim krugovima uvijek će se prvo spomenuti film „Osam i pol“, dok je kod publike uvijek bolje prolazio „Amarcord“.“ Amarcord“ na dijalektu koji se govori u okolici Riminija znači „sjećam se“. U filmu su opisani klasični problemi jednog malog sela na obali mora. Dječačko odrastanje, dolazak velikog broda po imenu Rex (što tako nešto znači u životu malog sela može se čuti u pjesmi Arsena Dedića „Parobrod Rex“), prva seksualna iskustva, problemi u braku, preljubi, svađe, smjena godišnjih doba, dolazak fašizma...Film je Felliniju donio zadnju nagradu Oscar za najbolji film s neengleskog govornog područja i još dvije nominacije, za režiju i za scenarij. U većini relevantnih anketa „Amarcord“ se nalazi na listi 100 najboljih filmova svih vremena, a hrvatski filmski kritičari su ga krajem devedesetih godina u velikoj anketi časopisa Hollywood jednoglasno proglasili najboljim filmom svih vremena.
   Nakon „Amarcorda“ Fellini više nije snimio toliko zapažene filmove – kasnije možda iskače „Casanova“ s Donaldom Sutherlandom u glavnoj ulozi, ali samo po budžetu ne i po zapaženosti. U red značajnijih ostvarenja kasnije faze Fellinijevog života ulazi „Proba orkestra“ 1978. u kojoj se tematizira nastajanje totalitarnog režima, „Grad žena“ i „Ginger i Fred“.
   1993. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, iz ruku Sophije Loren i uz podršku Marcella Mastroiannija na pozornici i supruge Giuliette Masine u publici preuzeo je nagradu Oscar za životno djelo  "kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavljala publiku diljem svijeta." Umro je 31. listopada 1993. godine, dan nakon 50 godišnjice braka.
   U izboru časopisa Entertainment Weekly uvršten je u 10 najvećih redatelja u povijesti... 2002. Damian Pettigrew snima dokumentarac „Fellini: Je suis un grand menteur / Fellini: Ja sam veliki lažac“, gdje u opsežnim intervjuima sa samim redateljem i mnogima koji su sa njime radili razlaže i objašnjava Maestrovu kreativnost i funkcioniranje na setu... Bio je veliki poštovatelj strip-crtača Stan Leeja (naročito njegovih stripova o superjunacima Hulku i Spidermanu), a Dino deLaurentiis godinama ga je uvjeravao da je baš on najpogodniji za režiju „Flash Gordona“ – i to ima veze sa Fellinijevim počecima: jedan od prvih plaćenih poslova početkom četrdesetih mu je prilagođavanje stripa Flash Gordon na talijanski...U rodnom Riminiji međunarodna zračna luka nazvana je njegovim imenom...
   CRTAČ 1 Federico Fellini je uveo nekoliko novina u snimanje filmova. Kao i Akira Kurosawa, Fellini je također crtao dobar dio likova, scena i kadrova. Nije imao Kurosawinu preciznost i usredotočenost, nego je tome prilazio na jedan malo opušteniji način. Ipak je on bio Talijan, a ne Japanac. Od malena se bavio karikaturom i taj svoj talent je stalno koristio. Prvo je započeo s crtanjem vanjskog izgleda likova, a taj vanjski izgled temeljio je na osobinama. Poznato je kako su u talijanskim filmovima naknadno nadosnimavali glasove u studiju. Fellini je tako znao glumcima na setu dopustiti da govore nepovezane rečenice jer je naknadno znao mijenjati tekst kojeg bi onda u studiju prilagodili micanju usana. Redovito je znao glumcima davati tuđe glasove jer mu je od jedne osobe bolje pasao izgled, a od druge glas za određenu ulogu. Cijeli svoj život crtao je svoje snove koji su prije 5 godina objavljeni u knjizi pod naslovom „Federico Fellini: Knjiga snova“ (Federico Fellini: The Book of Dreams). Za života je imao nekoliko nedovršenih projekata od kojih je jedan (Trip to Tulum: From a Script for a Film Idea) završio strip ekranizacijom u suradnji s poznatim talijanskim strip crtačem Milom Manarom.
   CRTAČ 2 U studenom 2003., na desetogodišnjicu Fellinijeve smrti, u njegovoj rodnoj kući u Riminiju otvoren je muzej u cijelosti posvećen slavnom redatelju. U njemu su izloženi neobjavljeni snimci, rukopisi, fotografije, kostimi iz filmova, plakati, zaboravljeni Fellinijevi intervjui, knjige s posvetama i različiti osobni predmeti. Najviše je crteža i skica, rađenih kemijskom olovkom, perom, flomasterima… Crtao je uvijek i na svakom mjestu, dok je jeo, razgovarao, telefonirao. Nikada nije prestajao. Crteži su se kasnije pretvarali u ideje za kostime, scenografije, likove, karikature, reklamne spotove… Crteži su bili Fellinijeva priprema za film, crtanjem je oživljavao vlastite ideje. Od ostalih Fellinijevih crteža razlikuju se crteži snova, nastali prema preporuci psihijatra da crta svoje snove i osjećanja. Fellini ih je pažljivo skupljao i lijepio u svojevrstan abum koji je nazvao Knjiga snova. “Naši snovi su naš stvarni život. Moje fantazije i opsesije nisu samo moja stvarnost, već stvari od kojih nastaju moji filmovi.”
   CRTAČ 3 Fellini nikada nije krio da su žene bile njegova najveća inspiracija, i da su ga “istovremeno i privlačile i plašile”, kako ih je i prikazivao u filmovima. Dvanaest godina nakon njegove smrti, u austrijskom gradiću Kremsu priređena je izložba Fellinijevih crteža pod nazivom Erotomachia. Ukupno je bilo 29 crteža, a svi su, najvjerovatnije, nastali tokom posljednjih godina Fellinijevog života. Na svim crtežima je Gianna, jedna od njegovih posljednjih ljubavnica: dominira snažno i senzualno žensko tijelo, pored koje sitno i neugledno Fellinijevo izgleda kao igračka. Veliki broj Fellinijevih crteža, skica i karikatura odavno su izloženi u njujorškom Guggenheimu i u Trastevereu u Rimu.

UTORAK / 21.07.

KINOTEKA NA BAČVICAMA: CONAN

Conan the Barbarian, 1982.
21:30 sati



KLASIKA AL FRESCO: Conan the Barbarian, 1982. John Milius, 129 min.
Scenarij:
John Milius, Oliver Stone, Edward Summer prema pričama Roberta E. Howarda
Uloge: Arnold Schwarzenegger, James Earl Jones, Sandahl Bergman, Mako
   Ovamo je došao Conan iz Cimmerije, crne kose, prkosnih očiju, s mačem u ruci, lopov, pljačkaš, ubojica, s ogromnom tugom i ogromnim veseljem, kako bi zgazio draguljima optočena prijestolja na Zemlji svojim ogromnim stopalima...
   Kada mu banda okrutnih ubojica i njihov hladnokrvni vođa ubiju roditelje, Conanovo djetinjstvo se pretvara u nemilosrdno ropstvo kako bi postao gladijator za zabavu svojih otmičara. Kada napokon postane slobodan, Conan kreće u opasan, krvavi pohod da bi osvetio roditelje...
   Velik komercijalni uspjeh film ponajviše zahvaljuje pravodobnom pojavljivanju; premijerno je prikazan u razdoblju povećanog zanimanja za podžanr tzv. filma mača i magije, prouzročen poglavito popularnošću igre „Dungeons and Dragons“. Iako često smatran tek eksploatacijskim filmom, „Conan“ je raskošno epsko djelo u kojemu su vjerno ekranizirani trivijalni predlošci Roberta E. Howarda. Pritom Milius predlošku pristupa ozbiljno te dočarava uvjerljiv, čak i vrlo realističan pripovjedni svijet; film ne očituje parodične konotacije, a rijetki komični trenutci uglavnom su vezani za sporedne likove. Film impresionira i svojom likovnošću, a posebno i preciznošću u osmišljavanju kostimografskih detalja, dok vrsno koreografirane scene borbi sadržavaju i izravan prikaz nasilja. S uglavnom  neiskusnom glumačkom ekipom (izuzev J. E. Jonesa i M. Von Sydowa), film je emocionalno zasnovan na motivu herojstva glavnog junaka, potpomognutog grandioznom glazbenom  pratnjom B. Poledourisa. U režiji R. Fleischera 1984. snimljen je slabiji nastavak „Conan razarač“. (Mario Sablić/HFS)
   Ovo je jedan filozofski dubok, dramski slojevit i emotivan uradak, puno više od "sword&sorcery" spektakla i krvavog filma osvete, iako izvrsno funkcionira i kao takav.(Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)
   Kao priča o propalu starom svijetu ponikla iz mentalnih zasada novog i, barem izvana, povijesno najsnažnijeg, Miliusov film tako ostaje fenomen za sebe - iznimno relevantan i žanrovski i metafilmski, ali rijetko kad shvaćan, a nikada nadmašen. (Vladimir C. Sever, Vijenac)
   „Conan the Barbarian“ brzo je stekao kraljevski status među širim gledateljstvom, a za razliku od mnogih filmova, pa posebno i s&s žanra, pripada skupini koja s prolaskom vremena dobiva na vrijednosti. Dvije godine kasnije izaći će „Conan the Destroyer“, ali se radi o slabom nastavku čije su jedine svijetle točke ostali Arnold Schwarzenegger i glazbeni angažman Basila Poledourisa. (Decadent Sympozium / http://www.fantasy-hr.com/filmovi)

https://www.imdb.com/title/tt0082198/?ref_=fn_al_tt_1
http://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/


Trenutno nema programa, provjerite ponovno uskoro!

<<<<<<<<<< ARHIVA

AKTUALNOSTI

Postavljamo posljednji u nizu - kviz br.12. koji ostaje otvoren za rješavanje do petka, 17.7.2020. u 8.00 sati. Rezultate ćemo objaviti u toku dana.
KVIZ 12
Odgovori kviza br. 11
Centar Zlatna vrata u suradnji s Hrvatskim kviz savezom / Croatian Quiz Association (HKS).

Datum objave: 13.07.2020.

Hrvatska udruga likovnih umjetnika Split u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organizira međunarodnu izložbu „Blurred lines“ arapsko-izraelskog umjetnika Karama Natoura.
Otvorenje izložbe (ponedjeljak 13. srpnja 2020. u 19:00h) organizirano je online i započinje projekcijom filma "Nothing Personal", hrvatske premijere. Po završetku premijere slijedi razgovor s umjetnikom kojeg će voditi kustosica izložbe Olga Stefan.
Poveznica preko koje možete pristupiti Premijeri i razgovoru s umjetnikom:
https://us04web.zoom.us/j/77522332119?pwd=cllKY2pUZjVhOXYrSktId1JSZmZ2UT09  (Meeting ID: 775 2233 2119, Password: hulu)
Izložba se može pogledati od ponedjeljka do petka od 10.00 do 13.00 i od 18.00 do 21.00 sati u Lođi Zlatnih vrata. Ostaje otvorena do 27.7.2020. Ulaz je slobodan.

Datum objave: 09.07.2020.

U rujnu započinjemo s novim grupama programa obrazovanja odraslih. Za upise u periodu od 10.8. do 28.8.2002. i za jednokratno plaćanje ostvarujete 15% popusta na sljedeće programe:
Osposobljavanja
7.9.2020. RAČUNALNI OPERATER
14.9.2020. POMOĆNIK/ICA U NASTAVI U RADU S UČENICIMA S                 TEŠKOĆAMA
28.9. 2020. DADILJA
Radionice za djecu i odrasle
29.9.2020. TEČAJ CRTANJA I SLIKANJA DJECU I ODRASLE i                          PRIPREME ZA SREDNJE UMJETNIČKE ŠKOLE I AKADEMIJE
30.9.2020. RADIONICA PLETENJA I KUKIČANJA

Datum objave: 08.07.2020.

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA