Jedna bitka za drugom (One Battle After Another) - Paul Thomas Anderson, 2025., US, 170'
Uloge: Leonardo DiCaprio, Sean Penn, Benicio del Toro, Regina Hall, Teyana Taylor, Chase Infiniti

Novi film Paul Thomas Andersona (Magnolia, There Will Be Blood, Boogie Nights...) je subverzivna, duhovita i emocijama nabijena priča o revoluciji, obitelji i osobnom oslobođenju. Već sada se o njemu govori kao o najozbiljnijem kandidatu za Oscara u kategoriji najboljeg filma

Leonardo DiCaprio tumači lik Boba Fergusona, bivšeg revolucionara koji živi u stanju paranoje i izolacije, podnoseći jedino društvo svoje snalažljive, bistre kćerke. Kada nakon mnogo godina iz prošlosti izroni njegov zli neprijatelj (S. Penn), a kćerka mu nestane, bivši radikal kreće u očajničku potragu, okupjajući osebujno društvo za potporu, i vodeći istovremeno bitku sa posljedicama svoje burne prošlosti. Film je djelomično inspiriran kultnim romanom "Vineland" Thomasa Pynchona, a u njemu virtuozno koegzistiraju drama, komedija i akcija.   

Sung-hyun Byun, Južna Koreja, 2017., 117'
Uloge: Kyung-gu Sol, Si-wan Im, Kyeong-yeong Lee

Južnokorejski neo-noir triler "Bez milosti" (Bulhandang, 2017.) redatelja Byuna Sung-hyuna ističe se kao elegantan i dinamičan dodatak žanru gangsterskih filmova. Film prati složeni odnos između dvojice muškaraca: Jae-hoa (Sol Kyung-gu), neustrašivog šefa zatvorske bande koji želi preuzeti kontrolu nad organizacijom nakon izlaska, i Hyun-sua (Im Si-wan), mladog i ambicioznog zatvorenika.

Jae-ho uzima Hyun-sua pod svoje okrilje, a njihovo se partnerstvo brzo razvija u krhku vezu temeljenu na međusobnom povjerenju, manipulaciji i testiranju lojalnosti. Međutim, njihova intenzivna dinamika dobiva neočekivan obrat kada se otkrije da je jedan od njih policajac na tajnom zadatku. Film se vješto poigrava s pitanjima tko je kome lojalan i gdje točno leži linija između kriminalca i onoga tko ga lovi.

"Bez milosti" je vizualno upečatljiv, s brzom montažom i stiliziranim nasiljem, što ga je dovelo do selekcije za ponoćnu projekciju na Filmskom festivalu u Cannesu 2017. godine. Time je stekao međunarodno priznanje i potvrdio status kultnog krimi-trilera.

Jean-François Laguionie, Xavier Picard, FR, LU, 2019., 77'

Majmun Princ Laurent nasukao se na nepoznatu obalu zemlje Niokous koju, također, nastanjuju stanovnici iste vrste. Princ najprije biva podvrgnut nizu znanstvenih istraživanja koja pokažu da on govori različitim jezikom, a potom mu bude dodijeljena i pratnja, dvanaestogodišnji Tom, koji ga provede po glavnom gradu i okolnoj džungli u kojoj otkriju nepoznat i čaroban svijet.
Princ, kojeg vodi prijatelj Tom, s entuzijazmom i fascinacijom otkriva ovo društvo još zamrznuto u vremenu.
Ovo je film za sve one koji vole fantastične avanture i istraživanja, ali uživaju i u umjetnosti animacije.
 

Ryoo Seung-wan 2017. 132'
Uloge:Jung-min Hwang, Ji-seob So, Joong-Ki Song

Oko devet milja od nagasakija nalazi se napušteni Otok Hashima, i na njemu avetinjske ruševine nekadašnjih zdanja u funkciji iskopavanja ugljena. Otok je poznat i kao Gunkanjima, "Battleship Island" ili "bojni brod", zbog svog specifičnog oblika. 
"Bitka za otok Hashima" (Gunhamdo, 2017.) redatelja Ryoo Seung-wana je povijesna akcijska drama koja progovara o mračnoj epizodi povijesti Hashime. Tamo su, tijekom Drugog svjetskog rata, tisuće Koreanaca bile prisiljene raditi u neljudskim uvjetima u rudnicima.
Kroz priču pratimo skupinu likova, uključujući glazbenika s kćeri te beskompromisnog gangstera (koje utjelovljuju zvijezde poput Hwang Jung-mina i So Ji-suba), koji se bore za preživljavanje pod brutalnom japanskom upravom. Ono što počinje kao drama o preživljavanju pretvara se u spektakularan, visokoenergičan ratni film usmjeren na očajnički masovni bijeg.
Film se odlikuje Ryoo Seung-wanovim prepoznatljivim stilom: izuzetno dinamičnom akcijom i monumentalnom produkcijom koja naglašava klaustrofobičnost rudnika i eksplozivnost bijega. "Bitka za otok Hashima" je snažan, emotivan triler koji, unatoč izvjesnim kritikama usmjerenim na spektakularizaciju povijesti, predstavlja autentični filmski užitak.

Radu Jude, 2025., RO, CH, LU, BR, UK, 109'
Uloge: Gabriel Spahiu, Adonis Tanta, Eszter Tompa

Novi film Radu Judea, najznačajnijeg suvremenog rumunjskog redatelja,  funkcionira kao mješavina drame, komedije, humanizma i realizma – svih onih sastojaka koje Jude toliko voli ukomponirati u svoja filmska ostvarenja. Naslov filma je direktno posuđen od velikog Roberta Rossellinija („Europa ’51“). 

Nakon što ga istjeraju iz njegova skloništa u podrumu jedne kuće koja je stavljena na prodaju, beskućnik počini samoubojstvo. Orsolya, sudska ovršiteljica koja je angažirana da provede deložaciju na različite načine pokušava se nositi sa svojim osjećajem krivnje. Melanž drame i komedije ambijentiran je u Cluj, u etnički mješovitoj Transilvaniji, koji uslijed svoje transformacije u takozvani „pametni grad“ proživljava nasilnu gentrifikaciju, produbljivanje klasnih nejednakosti i kaotičan urbani razvoj. Svojom apsurdističkom oštricom Jude secira raznolike, ali komplementarne teme – krizu stanovanja, postsocijalističku ekonomiju, nacionalizam i moć jezika da petrificira društveni status. Njegovo odavanje hommagea spomenutoj Rossellinijevoj „Europi '51“ više se odvija u obliku karikature negoli metafizičke tragedije. Jer, dok Rossellinijeva protagonistkinja, u interpretaciji nezaboravne Ingrid Bergman, pronalazi olakšanje za svoju grižnju savjesti u smislenom djelovanju i brizi za siromašne i bolesne (u svojevrsnoj modernoj inačici svetosti koja nailazi na licemjernu osudu okoline i nadležnih institucija), Judeova protagonistkinja, u interpretaciji Eszter Tompa, ne uspijeva pronaći razrješenje za svoju moralnu krizu i tijekom progresa filmske radnje postaje sve ovisnija o validaciji i utješnom mišljenju okoline, uljuljkujući svoju opterećenu savjest na način koji neće uzdrmati status quo i dovesti do stvarne promjene. Dilema protagonistkinje na neugodno precizan način reflektira moralni relativizam i konformizam karakterističan za doba genocida u kojem živimo – na koji nitko od nas nije imun. Orsolya nije ubojica – odnosno jest – u mjeri u kojoj su/smo to i svi ostali unutar šireg ekonomskog sustava koji živimo. Judeov film nije toliko satira koliko refleksija na apsurdne i kompleksne načine na koje ljudi reagiraju na tragične događaje, bilo da se odvijaju u neposrednoj blizini ili bivaju konzumirani na sigurnoj udaljenosti sveprisutnih ekrana.

Radu Jude, 2025., RO, CH, LU, BR, UK, 109'
Uloge: Gabriel Spahiu, Adonis Tanta, Eszter Tompa

Novi film Radu Judea, najznačajnijeg suvremenog rumunjskog redatelja,  funkcionira kao mješavina drame, komedije, humanizma i realizma – svih onih sastojaka koje Jude toliko voli ukomponirati u svoja filmska ostvarenja. Naslov filma je direktno posuđen od velikog Roberta Rossellinija („Europa ’51“). 

Nakon što ga istjeraju iz njegova skloništa u podrumu jedne kuće koja je stavljena na prodaju, beskućnik počini samoubojstvo. Orsolya, sudska ovršiteljica koja je angažirana da provede deložaciju na različite načine pokušava se nositi sa svojim osjećajem krivnje. Melanž drame i komedije ambijentiran je u Cluj, u etnički mješovitoj Transilvaniji, koji uslijed svoje transformacije u takozvani „pametni grad“ proživljava nasilnu gentrifikaciju, produbljivanje klasnih nejednakosti i kaotičan urbani razvoj. Svojom apsurdističkom oštricom Jude secira raznolike, ali komplementarne teme – krizu stanovanja, postsocijalističku ekonomiju, nacionalizam i moć jezika da petrificira društveni status. Njegovo odavanje hommagea spomenutoj Rossellinijevoj „Europi '51“ više se odvija u obliku karikature negoli metafizičke tragedije. Jer, dok Rossellinijeva protagonistkinja, u interpretaciji nezaboravne Ingrid Bergman, pronalazi olakšanje za svoju grižnju savjesti u smislenom djelovanju i brizi za siromašne i bolesne (u svojevrsnoj modernoj inačici svetosti koja nailazi na licemjernu osudu okoline i nadležnih institucija), Judeova protagonistkinja, u interpretaciji Eszter Tompa, ne uspijeva pronaći razrješenje za svoju moralnu krizu i tijekom progresa filmske radnje postaje sve ovisnija o validaciji i utješnom mišljenju okoline, uljuljkujući svoju opterećenu savjest na način koji neće uzdrmati status quo i dovesti do stvarne promjene. Dilema protagonistkinje na neugodno precizan način reflektira moralni relativizam i konformizam karakterističan za doba genocida u kojem živimo – na koji nitko od nas nije imun. Orsolya nije ubojica – odnosno jest – u mjeri u kojoj su/smo to i svi ostali unutar šireg ekonomskog sustava koji živimo. Judeov film nije toliko satira koliko refleksija na apsurdne i kompleksne načine na koje ljudi reagiraju na tragične događaje, bilo da se odvijaju u neposrednoj blizini ili bivaju konzumirani na sigurnoj udaljenosti sveprisutnih ekrana.