Kristen Stewart, 2025, US/Latvija, 115 min
Uloge: Imogen Poots, Thaddea Graham, Jim Sturgess

Kronologija vode (The Chronology of Water) jedan je od najiščekivanijih naslova 2025. godine, prvenstveno zbog dugogodišnjeg razvoja i činjenice da predstavlja redateljski prvijenac proslavljene glumice Kristen Stewart.

Film je adaptacija istoimenih, kultnih memoara američke spisateljice Lidie Yuknavitch. Sirova je to i intimna pripovijest o odrastanju, traumi i iscjeljenju. Yuknavitch opisuje svoje djetinjstvo obilježeno obiteljskim zlostavljanjem, gubitak djeteta pri porodu, borbu s ovisnošću i istraživanje seksualnosti. Središnji motiv filma je voda, jer Lidia je bila vrhunska plivačica. Ona je prostor u kojem se bol transformira u umjetnost i snagu.

Baš kao i knjiga, film izbjegava klasičnu kronologiju, fokusirajući se na "tok svijesti" i emocionalne bljeskove sjećanja. Kristen Stewart se odlučila za vrlo intiman, fizički i beskompromisan pristup vizualnom pripovijedanju, izbjegavajući holivudsko uljepšavanje teških tema. Naglasak je na tjelesnosti, vodi i pokretu kao primarnim sredstvima izražavanja emocija.

Kristen Stewart je prava na knjigu kupila još 2018. godine, a projekt je godinama bio u fazi pripreme jer je tražila potpunu kreativnu slobodu za ovako radikalan materijal. Film je sniman na lokacijama u Latviji i Malti, što mu daje specifičnu europsku vizualnu teksturu, unatoč tome što je priča duboko ukorijenjena u američki milje (Pacifički sjeverozapad).

Prikazan na najvećim svjetskim festivalima, među kojima izdvajamo  Sundance Film Festival, gdje je dobio Nagradu za režiju, a Imogen Poots (Glavna ženska uloga)je osvojila nekoliko nagrada kritičarskih udruženja za najbolju glumicu, kao i nominacije za prestižne strukovne nagrade (ASC - American Society of Cinematographers).

Kritika ga je proglasila jednim od najvažnijih debitantskih filmova desetljeća, uspoređujući Stewartičin stil s ranim radovima Jane Campion.

 Iain Forsyth, Jane Pollard, 2025, Ujedinjeno Kraljevstvo, 99 min

Uloge: Tilda Swinton, George MacKay, Derek Jacobi, Suki Waterhouse.

1979. Marianne Faithfull je izdala album Broken English. Prethodilo mu je desetljeće potpune osobne kataklizme, u kojem se nekada prelijepa Jaggerova muza, pjevačica zvonkog glasa i eterične pojave borila s ovisnošću o heroinu i anoreksijom, bolešću i odbačenošću koja je išla do beskućništva.

Sve je to dovelo i do erozije njezinog nježnog, slatkog pop-folk vokala. Marianne se vratila s dubokim, hrapavim, napuklim zvukom koji kipti bijesom i tragikom, a u 1979., godini punka, ta je promjenu bila dočekana sa respektom i iznova je etablirala na sceni kao posve novu, autoritativnu javnu osobu. Umjesto dopadljivih balada, album je donio revolucionarni miks post-punka, novog vala i "hladnog" synth-pop/disco zvuka.

Broken English je dokumentarno-igrani film koji donosi dubok i nekonvencionalan portret ove kultne glazbenice. Realiziran je uz potpunu suradnju Marianne Faithfull i predstavlja njezinu konačni, smioni umjetnički statement prije smrti u siječnju 2025.

Namjesto klasične biografije, spajaju se intervjui, arhivske snimke i igrani elementi, a odvija se unutar fiktivne institucije The Ministry of Not Forgetting, u kojoj likovi istražuju njezinu ostavštinu, sjećanja i mitologiju.

U fiktivnim ulogama unutar "Ministarstva" pojavljuju se velika glumačka imena poput Tilde Swinton i Georgea MacKaya, dok naraciju vodi slavni Derek Jacobi, a film uključuje i dirljive izvedbe kolega i štovatelja, među kojima su Nick Cave, Courtney Love, Suki Waterhouse i Beth Orton.

Ildikó Enyedi, 2025., Mađarska / Njemačka / Francuska, 147'
Uloge: Tony Leung Chiu-wai, Léa Seydoux, Luna Wedler, Enzo Brumm, Sylvester Groth

Film Tihi prijatelj mađarske vizionarke Ildikó Enyedi jedan je od najambicioznijih europskih projekata 2025. godine. Riječ je o meditativnom remek-djelu koje nastavlja redateljičinu fascinaciju granicom između snova, prirode i ljudske svijesti.

Strukturiran je kao triptih koji se odvija u tri različita vremenska razdoblja: 1908., 1972. i 2020. godini. Sve tri priče povezuje jedno stablo — golemi i drevni Ginkgo biloba, u botaničkom vrtu u Marburgu. Stablo nije samo pozadina, već protagonist koji "svjedoči" ljudskim dramama: od mladog botaničara s početka stoljeća, preko studentskih nemira sedamdesetih, do suvremenog znanstvenika. Film istražuje subjektivnost vremena i duboku, tihu povezanost biljnog svijeta s ljudskom sudbinom, i na koncu postavlja pitanje - Što stablo "misli" o nama? – istražujući granice antropocentrizma.

Enyedi je na ovom filmu radila godinama, pažljivo birajući lokacije i glumce iz različitih kulturnih krugova, a angažman legendarne hongkonške zvijezde Tonyja Leunga (poznatog iz filmova Wong Kar-waija) izazvao je golemu pažnju svjetskih medija, jer mu je ovo jedna od rijetkih uloga u europskoj produkciji.

Ildikó Enyedi proslavila se filmom O tijelu i duši (Zlatni medvjed u Berlinu). Poznata je po svom poetičnom stilu koji spaja magični realizam s dubokom psihološkom analizom. U ovom filmu ona odlazi korak dalje, pokušavajući "decentrirati" čovjeka i prikazati svijet iz perspektive prirode koja nas okružuje i nadživljuje.

Cahiers du Cinéma: "Vizualna simfonija koja nadilazi jezik. Enyedi nas uči kako ponovno gledati svijet oko sebe, s poštovanjem i čuđenjem."

Variety: "Epski u trajanju, ali intiman u emociji. 'The Silent Friend' je rijedak primjer filma koji se ne gleda, nego udiše."

The Guardian: "Hipnotična izvedba Tonyja Leunga savršeno se uklapa u tihi, moćni svijet koji je Enyedi izgradila oko jednog stabla."

Jedan je od najnagrađivanijih filmova na prošlogodišnjim festivalima

Venecijanski filmski - osvojio ukupno šest priznanja: 

Marcello Mastroianni Award: Luna Wedler proglašena je najboljom mladom glumicom.

FIPRESCI Prize: Nagrada međunarodnog udruženja filmskih kritičara za najbolji film u konkurenciji.

Green Drop Award: Nagrada za film koji najbolje promiče održivost i ekološku svijest.

Interfilm Award: Za promicanje međureligijskog dijaloga.

CinemaSarà Award: Priznanje žirija mladih.

Edipo Re Award: Za inkluzivnost i održivost. 

Chicago International Film Festival: Srebrni Hugo za najbolju fotografiju (Silver Hugo for Best Cinematography).

La Roche-sur-Yon International Film Festival: Glavna nagrada žirija (Grand Prix du Jury).

Valladolid International Film Festival (Seminci): Luna Wedler ponovno je nagrađena kao najbolja mlada glumica. 

Spike Lee, 1989, SAD, 120 min
Uloge: Spike Lee, Danny Aiello, Ossie Davis, Ruby Dee, Richard Edson, Giancarlo Esposito, Bill Nunn, John Turturro, Samuel L. Jackson, Rosie Perez, Martin Lawrence

Do the Right Thing je remek-djelo Spikea Leeja i jedan od najvažnijih i najutjecajnijih američkih filmova o rasnim odnosima, urbanom nasilju i društvenoj nepravdi.

Njegova se radnja odvija tijekom jednog nesnosno vrućeg ljetnog dana u Brooklynu, u četvrti Bedford-Stuyvesant. Mookie (Spike Lee) je mladi Afroamerikanac koji radi kao dostavljač u lokalnoj pizzeriji čiji je vlasnik Sal, Amerikanac talijanskog podrijetla. Kako temperatura raste, tako rastu i napetosti između afroameričkih stanovnika i talijanskih vlasnika lokala, pa bezazlena svađa prerasta u rasni sukob i demonstraciju policijske brutalnosti s tragičnim posljedicama.

Prepoznatljiv po jarkom, zasićenom koloritu (crveni i žuti tonovi) koji vizualno i psihološki utjelovljuju osjećaj nesnošljive ljetne vrućine, film prikazuje vrenje sustavnog rasizma i policijskog nasilja u SAD-u, te je zbog svoje povijesne i estetske važnosti, uvršten u Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice. Spike Lee ne nudi crno-bijele odgovore. U skladu s time, završava dvama suprotstavljenim citatima — Martina Luthera Kinga Jr. o nenasilju i Malcolma X o nasilju kao legitimnoj samoobrani.

"Fight the Power", pjesma grupe Public Enemy, napisana je posebno za ovaj film na i provlači se kroz cijelu radnju kao himna otpora.

Iako je bio nominiran za najbolji scenarij i sporednog glumca, film je te godine, na iznenađenje publike i kritike, zaobiđen u glavnim kategorijama.

Milan Todorović, 2025, Srbija, 113 min
Uloge: Vasilije Prvulović, Nikola Kojo, Nataša Ninković, Slaven Došlo, Katarina Radivojević, Denis Murić.

Moderna adaptacija omiljenog tinejdžerskog romana Gradimira Stojkovića, topla je i duhovita drama koja uspješno spaja nostalgiju s izazovima suvremenog odrastanja.

Radnja prati Gvozdena Aleksandrića, zvanog Hajduk, tinejdžera iz unutrašnjosti koji se s roditeljima seli u Beograd. Dolazak u novu, veliku sredinu i polazak u osmi razred donose mu niz iskušenja. Hajduk se suočava s neprihvaćanjem vršnjaka, tinejdžerskim klanovima, prvim velikim ljubavima, ali i strogim školskim sustavom. Kroz humor, prkos i iskrena prijateljstva, on polako pronalazi svoje mjesto, učeći pritom što uistinu znači ostati vjeran sebi.

Radnja romana je prebačena u sadašnje vrijeme, vješto inkorporirajući elemente modernog života mladih (društvene mreže, tehnologiju) bez da je pritom gubi univerzalni šarm i poruku originalnog književnog djela. Režija je dinamična, montaža brza a vizualni stil privlačan mlađoj publici, ali bez gubitka emotivne dubine, koja ga čini privlačnim publici svih generacija. Ne libi se dotaći teme vršnjačkog nasilja, pritiska okoline i anksioznosti kod adolescenata.

Budući da je knjiga "Hajduk u Beogradu" bila iznimno popularna geberaciji odrasloj osamdesetih i devedesetih, film je u kinima okupio obiteljsku publiku – roditelje koji su odrasli uz knjigu i njihovu djecu. U tom smijeru „radi“ i soundtrack filma, koji  spaja moderni regionalni trap i pop-rock s obradama kultnih novovalnih pjesama.

Nat Faxon, Jim Rash, 2013., SAD, 104 min

Nat Faxon i Jim Rash napisali su scenarij i režirali ovaj film neposredno nakon što su osvojili Oscara za scenarij filma Nasljednici (The Descendants, 2011). U njemu, virtuozno balansiraju između teških obiteljskih tema (emocionalno zanemarivanje, prevara) i vedrog i nostalgičnog ljetnog humora.

Film je u potpunosti snimljen na stvarnoj lokaciji vodenog parka "Water Wizz" u Massachusettsu, koji je zadržao svoj retro izgled iz osamdesetih godina. U Water Wizzu,  sramežljivi će i povučeni četrnaestogodišnjak, koji nevoljko završi na putovanjus majkom (Toni Collette) i njezinim dominantnim i grubim novim partnerom (Steve Carell) proživjeti formativno ljeto svog života. Osjećajući se odbačeno i neshvaćeno u novom obiteljskom krugu, Duncan bježi od kuće i pronalazi posao u lokalnom vodenom parku. Tamo upoznaje Owena (Sam Rockwell), menadžera parka i vječitog dječaka, koji mu postaje mentor i očinska figura, te mu pomaže da stekne samopouzdanje i proživi ljeto koje će mu promijeniti život.

Zanimljivo je pratiti kao se ruše glumački stereotipi, posebice kroz ulogu Stevea Carella, inače sjajnog komičara i good guy tipa, koji glumi hladnog, manipulativnog i pasivno-agresivnog lika, dok Sam Rockwell briljira kao karizmatični i duhoviti spasitelj Duncanovog samopoštovanja. O Toni Collette ne treba ništa ni reći, ona je standardno izvrsna.

The Rolling Stone:"Ovaj film je savršen ljetni lijek. Sam Rockwell pruža izvedbu karijere, a film pršti od autentičnih emocija i pametnog humora."

The Hollywood Reporter:"Suptilna, topla i beskrajno simpatična priča o odrastanju koja podsjeća na najbolje radove Johna Hughesa."

RogerEbert.com:"Iako se bavi dobro poznatim motivima, 'The Way Way Back' osvaja svojim srcem, sjajno napisanim dijalozima i fenomenalnom glumačkom ekipom."