Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min

Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.

Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.

Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.

Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.

 Iain Forsyth, Jane Pollard, 2025, Ujedinjeno Kraljevstvo, 99 min

Uloge: Tilda Swinton, George MacKay, Derek Jacobi, Suki Waterhouse.

1979. Marianne Faithfull je izdala album Broken English. Prethodilo mu je desetljeće potpune osobne kataklizme, u kojem se nekada prelijepa Jaggerova muza, pjevačica zvonkog glasa i eterične pojave borila s ovisnošću o heroinu i anoreksijom, bolešću i odbačenošću koja je išla do beskućništva.

Sve je to dovelo i do erozije njezinog nježnog, slatkog pop-folk vokala. Marianne se vratila s dubokim, hrapavim, napuklim zvukom koji kipti bijesom i tragikom, a u 1979., godini punka, ta je promjenu bila dočekana sa respektom i iznova je etablirala na sceni kao posve novu, autoritativnu javnu osobu. Umjesto dopadljivih balada, album je donio revolucionarni miks post-punka, novog vala i "hladnog" synth-pop/disco zvuka.

Broken English je dokumentarno-igrani film koji donosi dubok i nekonvencionalan portret ove kultne glazbenice. Realiziran je uz potpunu suradnju Marianne Faithfull i predstavlja njezinu konačni, smioni umjetnički statement prije smrti u siječnju 2025.

Namjesto klasične biografije, spajaju se intervjui, arhivske snimke i igrani elementi, a odvija se unutar fiktivne institucije The Ministry of Not Forgetting, u kojoj likovi istražuju njezinu ostavštinu, sjećanja i mitologiju.

U fiktivnim ulogama unutar "Ministarstva" pojavljuju se velika glumačka imena poput Tilde Swinton i Georgea MacKaya, dok naraciju vodi slavni Derek Jacobi, a film uključuje i dirljive izvedbe kolega i štovatelja, među kojima su Nick Cave, Courtney Love, Suki Waterhouse i Beth Orton.

Sergei Loznitsa, 2025, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Ukrajina, 118'
Uloge: Vlad Ivanov, Christian Friedel, Sandra Hüller, Natalia Berezhnaya, Valeriu Andriuta

Najnovije je ostvarenje istaknutog ukrajinskog redatelja precizna je analiza povijesnih traumi i totalitarizma. Film se tematski naslanja na njegove prethodne radove o Nürnberškom procesu i procesima u Kijevu, ali ovaj put dublje ulazi u moralni ponor onih koji provode "pravdu".

Radnja je smještena u poslijeratni ambijent (kasne 1940-e) i prati dvojicu tužitelja na suđenju visokog profila. Dok jedan vjeruje u slovo zakona i objektivnu pravdu, drugi je vođen političkim direktivama i željom za ideološkom odmazdom. Kroz njihove sukobe u sudnici i izvan nje, Loznica razotkriva kako se pravni sustav lako transformira u instrument represije. Film je snimljen u prepoznatljivom redateljskom stilu – dugi, statični kadrovi i hladna atmosfera koja pojačava osjećaj neminovnosti. Iako je riječ o igranom filmu, Loznica koristi crno-bijelu fotografiju i scenografiju koja toliko vjerno simulira arhivske snimke da gledatelj gubi granicu između fikcije i povijesnog dokumenta.

Sergej Loznica jedan je od najvažnijih suvremenih europskih redatelja. Njegov rad obuhvaća i igrane filmove (U magli, Donbas) i dokumentarce temeljene na arhivskim snimkama (Babi Yar. Context, State Funeral), a pristup karakterizira odbijanje sentimentalnosti i fokus na kolektivnu odgovornost, zbog čega je često u središtu javnih i političkih rasprava u istočnoj Europi.

Cineuropa: "Loznica je stvorio klaustrofobično remek-djelo o birokraciji zla. Sudnica ovdje nije mjesto istine, već pozornica za okrutni teatar moći."

Le Monde: "Vizualno stroga i intelektualno beskompromisna drama koja nas tjera da preispitamo što uistinu znači 'pravedno suđenje'

The Hollywood Reporter: "Dva tužitelja su briljantna studija o moralnoj eroziji. Loznica ponovno dokazuje da povijest nije prošlost, već upozorenje koje traje."

Joachim Trier, 2025, Norveška, Francuska, Njemačka, Danska, 133'
Uloge: Renate Reinsve, Stellan Skarsgård, Inga Ibsdotter Lilleaas, Elle Fanning

Dobitnik Grand Prixa na filmskom festivalu u Cannesu 2025. godine, i 9 nominacija za Oscara (najbolji film, najbolja režija, najbolji međunarodni film, najbolji originalni scenarij, najbolja sporedna muška uloga, najbolja sporedna ženska uloga, najbolja sporedna ženska uloga, najbolja montaža), nagrade za najbolji film Europske filmske akadenije, te Zlatnog globusa, Sentimentalna vrijednost je djelo kojeg odlikuje emocionalna autentičnost, psihološka nijansiranost i odbijanje jeftine melodrame. Trier koristi vizualno bogate kadrove Osla i minimalističku glazbu kako bi naglasio tišinu i neizrečene sukobe između likova. 

Nakon majčine smrti, sestre Nora i Agnes ponovno se susreću s otuđenim ocem Gustavom, nekada slavnim redateljem čija je karijera u padu. Gustav se pokušava iskupiti nudeći Nori, koja je glumica, glavnu ulogu u svom novom, duboko osobnom filmu o obiteljskoj tragediji. Kada ona odbije, on angažira mladu holivudsku zvijezdu, što pokreće bolno suočavanje s prošlošću, naslijeđenom traumom i krhkom nadom u pomirenje. 

"Duboko rezonantna obiteljska drama koja izbjegava melodramu radi emocionalne autentičnosti" – IMDb.

"Trier i njegovi glumci razumiju da se narušeni odnosi ne definiraju samo napetošću, već i trenucima neizrečene radosti" – RogerEbert.com.

"Nježno, elegično i samodopadno" – Ravnododna. 

Kristen Stewart, 2025, US/Latvija, 115 min
Uloge: Imogen Poots, Thaddea Graham, Jim Sturgess

Kronologija vode (The Chronology of Water) jedan je od najiščekivanijih naslova 2025. godine, prvenstveno zbog dugogodišnjeg razvoja i činjenice da predstavlja redateljski prvijenac proslavljene glumice Kristen Stewart.

Film je adaptacija istoimenih, kultnih memoara američke spisateljice Lidie Yuknavitch. Sirova je to i intimna pripovijest o odrastanju, traumi i iscjeljenju. Yuknavitch opisuje svoje djetinjstvo obilježeno obiteljskim zlostavljanjem, gubitak djeteta pri porodu, borbu s ovisnošću i istraživanje seksualnosti. Središnji motiv filma je voda, jer Lidia je bila vrhunska plivačica. Ona je prostor u kojem se bol transformira u umjetnost i snagu.

Baš kao i knjiga, film izbjegava klasičnu kronologiju, fokusirajući se na "tok svijesti" i emocionalne bljeskove sjećanja. Kristen Stewart se odlučila za vrlo intiman, fizički i beskompromisan pristup vizualnom pripovijedanju, izbjegavajući holivudsko uljepšavanje teških tema. Naglasak je na tjelesnosti, vodi i pokretu kao primarnim sredstvima izražavanja emocija.

Kristen Stewart je prava na knjigu kupila još 2018. godine, a projekt je godinama bio u fazi pripreme jer je tražila potpunu kreativnu slobodu za ovako radikalan materijal. Film je sniman na lokacijama u Latviji i Malti, što mu daje specifičnu europsku vizualnu teksturu, unatoč tome što je priča duboko ukorijenjena u američki milje (Pacifički sjeverozapad).

Prikazan na najvećim svjetskim festivalima, među kojima izdvajamo  Sundance Film Festival, gdje je dobio Nagradu za režiju, a Imogen Poots (Glavna ženska uloga)je osvojila nekoliko nagrada kritičarskih udruženja za najbolju glumicu, kao i nominacije za prestižne strukovne nagrade (ASC - American Society of Cinematographers).

Kritika ga je proglasila jednim od najvažnijih debitantskih filmova desetljeća, uspoređujući Stewartičin stil s ranim radovima Jane Campion.

Kirk Jones, 2025. UK, 120'
Uloge: Robert Aramayo, Maxine Peake, Shirley Henderson i Peter Mullan.

I Swear donosi istinitu priču o Johnu Davidsonu, aktivistu za Touretteov sindrom. Nadovezuje se na čuveni BBC-jev dokumentarac "John’s Not Mad" iz 1989., prateći Johnov životni put od zbunjenog tinejdžera do zrelog aktivista. Strukturiran je kroz retrospekciju, prikazuje Johnovo odrastanje u Galashielsu 80-ih, kada se njegovo stanje smatralo neposluhom ili psihozom a on sam bio izložen maltretiranju i odbacivanju, do današnjeg dana, fokusirajući se na njegovu ulogu oca i nastojanje da osigura bolji svijet za nove generacije "Tourettera".

Glavno obilježje filma je autentičnost. Jones izbjegava holivudsku patetiku i Touretteov sindrom ne koristi kao komični rekvizit, već kao kompleksan identitet, te majstorski balansira između dirljivih trenutaka obiteljske podrške i brutalnih scena društvenog odbacivanja.

Sam John Davidson je sudjelovao kao konzultant kod snimanja filma, a glavni glumac Robert Aramayo je proveo mjesece s Johnom kako bi usavršio ne samo fizičke pokrete, već i emocionalnu težinu stanja, što mu je donijelo brojne nominacije za najboljeg glumca.

Film je osvojio nagradu na Rolling Stone UK Awards 2025., a možda i važnije od toga, postao je neočekivani kino hit, s iznimno visokim ocjenama publike i kritike (100% na Rotten Tomatoes).