GLEDATI U SUNCE
Mascha Schilinski, 2025, DE, 149 min
Dobitnik nagrade žirija na festivalu u Cannesu te čak 8 nominacija za nagradu Europske filmske Akademije film GLEDATI U SUNCE (mogima poznat u svom engleskom prijevodu – Sound of Falling) redateljicu Maschu Schilinski najavljuje kao talent svjetske klase. Schilinski je uspjela priču čija se radnja proteže na cijelo jedno desetljeće učiniti iznimno dinamičnom, intrigantnom, atmosferičnom, ali podjednako i zastrašujućom te edukativnom.
Četiri djevojke, i njihove obitelji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj koja se naslanja na rijeku Labu: Alma (Hanna Heckt) negdje oko 1910., Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Naizmjenično pratimo njihovo odrastanje i mladost ali paralelno i razvijanje kuće tijekom stoljeća, dok se odjeci prošlosti zadržavaju u njegovim zidovima. Iako ih dijeli gotovo stotinu godina, njihovi životi počinju se zrcaliti jedni u drugima.
Schilinski svjesno poništava linearno pripovijedanje: vrijeme u njezinu filmu je nestabilno i promjenjivo, poput živog organizma. Ono se izobličuje, vraća i ponavlja, kao da i samo pokušava pronaći vlastito mjesto u ponavljajućoj povijesti jedne obitelji, poput osobnih dnevničkih zapisa.
Sniman u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku prisutnost i poetsku apstrakciju. Povijest – rat, ideologija, društvena kontrola – uvijek je prisutna, ali kao udaljeni šum, kao pozadina na kojoj se odvijaju intimne povijesti ženskih iskustava i njihovih sjećanja. Redateljica Schilinski ovim filmom rekonstruira kako se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, pretvarajući kuću u živi arhiv emocija i memorije. Film koji prkosi jednostavnim žanrovskim odrednicama: nalazi se između melodrame, povijesnog eseja i eksperimentalne fikcije, kao meditacija o sjećanju, tijelu i šutnji. U ovom filmu, promatramo kako povijest biva i zauvijek živi u nama – u fizičkom tijelu, zidovima kuće, materinjem jeziku i intimnim snovima. Sjećanja nisu nikada samo naša, već ona nužno povlače naslijeđene emocije, traume i prazni prostor međugeneracijskih tišina.