FRANCUSKI CANCAN

French CanCan, 1955.

French CanCan, 1955. Jean Renoir, 115 min. FR
Scenarij:
Jean Renoir (adaptation), André-Paul Antoine (idea)
Uloge: Jean Gabin, Françoise Arnoul, María Félix
   Pariz, Montmartre, potkraj XIX.st. Ziedler, kabaretski impresario u srednjim godinama, u posljednje vrijeme neuspješan u svojim poslovnim potezima, traži izlaz. Kad upozna dražesnu pralju Nini, uvjeren u njezinu darovitost, nagovara baruna Waltera da uloži novac u obnovu kazališta Moulin Rouge u kojemu bi glavnu atrakciju predstavljala upravo Nini, odnosno pučki ples can can. Istodobno, Ziedler i Nini stupaju u ljubavnu vezu što izaziva gnjev Ziedlerove dotadašnje ljubavnice Lole de Castro, barunove prijateljice, ali impresario se ne da pokolebati...
   Kada se Jean Renoir, nakon 13 godina izgnanstva, vratio u Francusku na kraju 1953, osjećao se kao da iznova započinje svoju karijeru. Njegovi hollywoodski filmovi nisu previše cijenjeni, čak ni „The River“ (1951) ili pak „The Golden Coach“ (1953), koji su snimljeni u Indiji i Italiji, nisu imali dovoljno uspjeha te tako spase njegovj međunarodni položaj koji je imao među gledateljima. Kritični konsenzus je izjavio da je on umjetnik u opadanju. Postojali su, naravno, izuzeci, a jedan od najbitnijih je Cahiers du Cinéma, časopis koji je osnovan 1951. godine. Cahiers se suprotstavio mišljenju da je američki Renoir samo blijeda refleksija francuskog. André Bazin, urednik časopisa, je smatrao da je Renoirov stil u Hollywoodu svedeniji na neki skoro mističan način. Eric Rohmer, tada saradnik u Cahiers, je izjavio da „Geniju nema nazadovanja", i smatrao je „The Southerner“ „vrhunac Renoirovog rada".
   „French Cancan“ je Renoirov prvi francuski film u razmaku od 15 godina, i njegov prvi originalni scenarij još od „This Land is Mine“ (1943). Zasnovana na životu Charlesa Zeidlera, čovjeka koji je osnovao Moulin Rouge, bila je to priča koja se vratila u Renoirove korijene u Monmartreu, mjesto u kojem je proveo djetinjstvo kao i njegov otac, slikar impresionista August Renoir. Kako bi okupio glumce upoznate sa caf'conc' miljeom, Renoir je posjetio veliki broj pariških kabarea u potrazi za talentom. Rezultat te potrage su bili Phillipe Clay i Jean-Roger Caussimon, kao i poznate pjevačice Edith Piaf i Patachou; te Michel Piccoli.
   Jean Gabin je bio oduševljen zbog ponovne suradnje sa Renoirom nakon mnogo godina. Ali, u međuvremenu, Gabin je stekao reputaciju neprijatne osobe koja ima mrzovoljan karakter, često grinta i teško mu je ugoditi. Kada su upozorili Renoira u kakvu se osobu Gabin pretvorio, Renoirova supruga Dido je rekla „Vidjećete. Jean će ga obrnuti oko malog prsta". I to se upravo i dogodilo. Gabin je na snimanju bio vrlo pokoran i prihvaćao svaku Renoirovu sugestiju. Renoir je napisao „Volim Gabina kao i on mene. Ali ne poznajemo jedno drugog... Naša veza je u potpunosti profesionalna, ali imam osjećaj da nam je sličan ukus. Kada smo radili zajedno nismo imali potrebu za bilo kakavim dužim diskusijama oko analiziranja situacije. I rijetko nam je bio potreban scenarij da bi znali šta nam je na umu".
   Meksička zvijezda Maria Felix, koja je u to vrijeme živjela u Francuskoj, je dobila ulogu Gabinove temperamentne ljubavnice, La Belle Abbesse, a Francoise Arnoul je bila Nini, njena mlada rivalka za njegovu naklonost. Renoir je na umu imao Leslie Caron za ulogu Nini, pralja koja postaje cancan plesačica. Međutim, francuski producent Louis Wipf je nije želio, smatrao je previše „stranom" i previše povezanom sa Hollywoodom. Dvadesettrogodišnja Arnoul, koja je nevjerovatno ličila na Caron, je prema mišljenjima producenata bilo jedino ime koje će u stvari prodati fim, ni Gabin ni Renoir već ona. Prije nego li je Bardot zamijenila, Arnoul je bila ultimativni francuski sex simbol.
   Sa podnaslovom „Une comedie musicale“, „French Cancan“ nadmašuje mnoge najbolje holivudske mjuzikle, kao i što biva superiorniji u drugim pristupima prema periodu i predmetu, uključujući i „Moulin Rouge“ (1953), biografski film Johna Hustona o Toulouse-Lautrecu. Scenarij se bavi pitanjem privrženosti, žrtvovanjem koje je potrebno za umjetnost, i poteškoćama u romantičnim vezama, na način na koji su samo pojedini redatelji uspjeli iznijeti – u jednom mudar i lagan, dokazujući da nisu međusobno isključivi. Fotografija je posebna priča: rijetko da postoji neki mrtav prostor na ekranu, a opet filmska slika nikad ne odaje utisak natrpanosti.(Ronald Bergan)

   Iz svega ponuđenog, bilo je jasno da se nakon američkog, indijskog i italijanskog iskustva Renoir vratio svom umjetničkom domu – la belle France.
http://www.institutfrancais.com/fr/french-cancan-0

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA

IZDVOJENO

GODIŠNJA ISKAZNICA KINOTEKE

Za učlanjenje u Kinoteku tijekom siječnja pripremili smo za vas prigodan poklon paket.