Ramiz Huremagić, 2025., Bosna i Hercegovina

U vrijeme kad su, kako sama protagonistica kaže, - moji sugrađani još vidali ratne rane, bili opterećeni egzistencijalnim problemima i mnogima nije bilo ni do samih sebe, u vrijeme kokuza i vonja tuge u atmosferi, u vrijeme u kojem je građanski stil življenja bio potisnut na margine – Ćetiba Dupanović je uspostavila festival scenskih umjetnosti u Bihaću, otvorila vrata
i kapije šarolikom pozorišnom karavanu i uvela ga na bihaćke trgove i pozornice.
Nedovoljno je reći da je za ovako nešto bila dovoljna samo hrabrost. Uz ogromnu hrabrost koju je Ćetibe neupitno imala, tu je bilo i njeno ogromno vizionarstvo i strast da od Bihaća napravi festivalski pozorišni centar. I uspjela je. Film je  prilika da Ćetibu upoznamo bolje, da čujemo njena svjedočenja i sjećanja, njeno viđenje umjetnosti tada i sada, a što je najvažnije – da podijeli s nama svoju tajnu vjerovanja u ideju i kako se sve može ako se dovoljno jako želi. Kad ti život omogući da ti vlastiti život bude nikad okončana drama u cjelokupnom spektru od antičke tragedije do kabarea. Ili da citiramo Ćetibu još jednom – malo je dana (ali zato) dovoljno je noći za prebiranje briga.
Da ostane zauvijek dokument i zapis o jednoj nadnaravnoj ženi i životnom putu velikom i dugom poput najmanje deset nečijih drugih. O ženi snažnoj i vedroj poput njene Une, i ljudskom biću na vjetrometini epoha, vremenu tokom kojeg je, unatoč najvećim mogućim životnim iskušenjima što mogu zadesiti jednu ženu, majku i suprugu, kao i profesionalnim preprekama, nepokolebljivo vjerovalo u svjetlo, u dobro, u čovjeka, te ljepotu i plemenitost umjetnosti - od ratnog siročeta
2. svjetskog rata pa sve do ovog posljednjeg našeg rata, i opet, još jednog, strašnog, najstrašnijeg životnog iskušenja

Film je prikazan na Sarajevo Film Festivalu, osvojio je nagrade na dva filmska festivala u Švedskoj - STOCKHOLM CITY FILM festivalu, u kategoriji "moj prvi dokumentarni film", i bio je finalist Lulea Film Festivala. Također je bio i u selekciji Lift-Off Online London festivala.
 

Javier Calvo /Javier Ambrossi, 2026.,  Španjolska / Francuska, 159'
Uloge: Guitarricadelafuente, Miguel Bernardeau, Carlos González, Milo Quifes, Lola Dueñas, Penélope Cruz, Glenn Close

Epska psihološka drama, u režiji poznatog autorskog dvojca „Los Javis“ (Javier Calvo i Javier Ambrossi), adaptacija je istoimenog kazališnog predloška i bez sumnje jedan od najvažnijih europskih filmova ove godne. Radnja filma vodi nas kroz tri vremenska razdoblja — republikansku Španjolsku 1932., ratnu 1937. i suvremenu 2017. godine — i ispisuje mozaik života trojice mladića povezanih izgubljenim djelom Federica Garcíje Lorce.

. Režija uspješno održava snažan emocionalni kontinuitet i niti žudnje i gubitka među likovima kroz gotovo stoljeće španjolske povijesti, a svaka je od tri priče snimljena u potpuno drukčijem kinematografskom i vizualnom stilu. Time su na platnu na inovativan način naglašeni vremenski odmak, društvene promjene te tragične epohe poput Španjolskog građanskog rata.

“Crna kugla” je raskošan povijesni spektakl o skrivenim povijestima te vezama između prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i fikcije. Film je izazvao senzaciju na ovogodišnjem festivalu u Cannesu – premijera je ispraćena 18-minutnim ovacijama, Calvo i Ambrossi osvojili su nagradu za najbolju režiju, a kritiku je osvojio svojom ambicioznom, pametno ispričanom i emocionalno angažiranom pričom Osvojio je još i nagradu publike na festivalu u Torontu, nagradu Kino Mreže u kategoriji najboljeg međunarodnog filma, izabran je i za španjolskog kandidata za nagradu Oscar 2027.

Jane Schoenbrun, 2026., SAD, 112'
Uloge: Hannah Einbinder, Gillian Anderson, Jasmin Savoy Brown, Patrick Fischler, Jack Haven

Cinehill u gostima

Nadrealni meta-horor prati ambicioznu queer redateljicu koja dobiva zadatak oživjeti davno zaboravljenu i nekad popularnu slasher franšizu „Camp Miasma“. Kris ubrzo postaje opsjednuta idejom da u nastavku mora glumiti originalna „final girl“ zvijezda iz prvog filma, Billy Preston (Gillian Anderson). Billy već desetljećima živi potpuno izolirano u napuštenom ljetnom kampu u kojem je prvi film i sniman. Kada Kris stigne tamo, njihova suradnja brzo prerasta u bizarnu, psihoseksualnu romansu u kojoj se brišu granice između stvarnosti i filmske fikcije. Zajedno se moraju suočiti s transfobnim naslijeđem same franšize, ali i s filmskim ubojicom poznatim kao „Mala Smrt“ koji kao da je oživio.

Film funkcionira kao satirični osvrt na slasher filmove, propitujući njihovo nasljeđe, transfobiju, žanrovske klišeje i pojam "guilty pleasure", Vizualni identitet filma, za koji je zaslužan snimatelj Eric Yue, koristi tradicionalne, ručno slikane pozadine i prožet je snolikom, Lyncheovskom atmosferom. Horor i seksualnost su neraskidivo isprepleteni; nasilje je hotimično nerealno i pretjerano. Glazbu za film potpisuje Alex G, a zvučna kulisa specifična je po neobičnim i upečatljivim obradama pjesama sastava poput R.E.M. i Counting Crows.

"To je jedna od najludih ideja za film u posljednjih nekoliko godina, a činjenica da se svi dijelovi ne uklapaju savršeno u tu uistinu sumanutu premisu zapravo djeluje više kao vrlina nego kao mana. Naši omiljeni slasheri često su malo grubi na rubovima, pomalo neuravnoteženi i nedosljedni. A vrlo malo ih je ovoliko divlje zabavno."Brian Tallerico, RogerEbert.com

Blerta Basholli; Kosovo, Švicarska, Francuska, 2026., 101’ (izbor iz Glavnog programa 24. ZFF-a)

Trinaestogodišnja Dua (Pinea Matoshi) zahvaćena je vrtlogom promjena. Njezino se tijelo mijenja usporedno s društveno-političkim okolnostima Prištine, gdje živi sa svojom albanskom obitelji kasnih 1990-ih. Nakon incidenta koji duboko potresa njezinu zajednicu, suočava se s novim, sveprožimajućim osjećajima. U novom filmu Blerte Basholli, autorice nagrađivanog filma Košnica (ZFF 2021.), horori odrastanja stapaju se s ozračjem straha na Kosovu neposredno prije izbijanja rata. Dua je premijerno prikazana na 65. Tjednu kritike u Cannesu, gdje je osvojila nagradu SACD. Redateljičin prethodni film Košnica osvojio je čak tri nagrade na Sundanceu te postao prvi kosovski film koji je ušao u uži izbor za Oscara.

Nathan Fielder, Lance Oppenheim, 2026., SAD, 174'
Uloge: Elizabeth Holmes, Nathan Fielder, Billy Evans, Amanda Seyfried

Samo 34 dana prije nego što je morala je otići na odsluženje 11-godišnje zatvorske kazne, vjerojatno najčuvenija svjetska prevarantica, osnivačica Theranosa, Elizabeth Holmes, otvorila je vrata svoje kuće filmskoj ekipi. Nathan Fielder uselio je u kuću kako bi izbliza dokumentirao njezinu svakodnevicu, no ono što počinje kao intiman portret pretvara se u trogodišnje, nadrealno i duboko uznemirujuće istraživanje obrazaca globalne obmane, manipulacije i pokušaja rebrandiranja vlastite priče.

Hibrid psihološkog trilera i apsurdne komedije, film briše granicu između dokumentarca, performansa, reality TV-a i fikcije; vizualno je obilježen klaustrofobičnim kvadratnim kadrovima i prezasićenim osvjetljenjem, te ima radikalni strukturalni zaokret u drugoj polovici kada glumica Amanda Seyfried počinje čitati zatvorske transkripte.

The Guardian: "...moderno remek-djelo obmane koje spaja Oppenheimove čvrsto uokvirene, hipersaturirane kadrove s Fielderovim tupim, apsurdnim konfrontacijama."

Variety: "...[film] sjeda na raskrižje dokumentarca, naracije, komedije i performansa, istražujući stvarnost i obmanu bez ispričavanja za zločine Elizabeth Holmes."

Consequence: "Film je evolucija Fielderovog stila; traži od svih uključenih da se pogledaju u ogledalo i suoče s razlikom između percepcije i stvarnosti.

Zaustavljeni glas, Višnja Starešina, 2010., Hrvatska, 91'

′Zaustavljeni glas’ priča je o Siniši Glavaševiću, Hrvatskom radiju Vukovar i stradanjima Vukovaraca. U vrijeme tromjesečne opsade, brutalnih bombardiranja i uličnih bitaka za grad, emotivna radijska javljanja Siniše Glavaševića bila su više od ratnih izvješća. Sinišin je glas postao simbol vukovarske obrane, otpora i prkosa, dokaz da je grad još živ. Nakon pada grada Siniša je potražio utočište u bolnici, koja se činila kao najsigurnije mjesto. Nakon preuzimanja bolnice, vojnici JNA odvode Sinišu i otad mu se gubi trag. Sedam godina kasnije, njegovo je tijelo ekshumirano i identificirano među žrtvama masovne grobnice Ovčara.

Marine Atlan; Francuska, Italija, 2026., 145’ (izbor iz Glavnog programa 24. ZFF-a)

Među drevnim ruševinama Pompeja, skupina francuskih tinejdžera na školskom izletu suočava se s tjeskobom i uzbuđenjem uoči završetka srednjoškolskog obrazovanja. Gradiva na razmeđu realnog i poetskog istražuje prolaznost životnog trenutka u kojem više nisi sasvim dijete, ali još nisi ni odrasla osoba. Francuska redateljica Marine Atlan naziv svog dugometražnog prvijenca preuzima iz romana Wilhelma Jensena, koji je i Freudu poslužio kao predložak za njegov esej o psihoanalizi. Pronicljiv i duboko dojmljiv portret adolescencije osvojio je Veliku nagradu Tjedna kritike u Cannesu, kao i nagradu Prix d’Ornano-Valenti na festivalu u Deauvilleu, a prikazan je i na međunarodnim filmskim festivalima u Torontu i Karlovym Varyma.