Žuta pisma

İlker Çatak, 2026., Njemačka / Turska / Francuska, 127'
Uloge: Ozgü Namal, Tansu Biçer, Leyla Smyrna Cabas, İpek Bilgin

Osvajač Zlatnog medvjeda za najbolji film na Berlinaleu 2026., politički je triler-drama, koji govori od uglednom bračnom paru iz Ankare koji sa svojom trinaestogodišnjom kćeri vodi ispunjen i sretan obiteljski život. Ona je glumica u državnom kazalištu, a on sveučilišni profesor i dramatičar. Njihov se svijet potpuno urušava nakon incidenta na premijeri kazališne predstave. Zbog kritičkih i političkih stavova preko noći dolaze na crnu listu države te gube posao, dom i pravo na rad. Obitelj bježi u Istanbul i useljava se kod Azizove majke. Dok se Aziz čvrsto drži svojih ideala i odbija kompromis, Derya pokušava pronaći bilo kakav izlaz kako bi zaštitila kćer, što njihov brak i obitelj dovodi do točke pucanja pod teretom opće društvene paranoje. Naslov filma odnosi se na službene žute omotnice i pisma (odnosno sudske/državne obavijesti) kakve građani dobivaju kada država protiv njih pokrene službeni postupak, ovrhu ili otkaz, što u filmu postaje simbol tihe, administrativne likvidacije nepoželjnih.

Iako je radnja u potpunosti smještena u Tursku, film se nije smio snimati na stvarnim lokacijama u Ankari i Istanbulu zbog političke klime i straha od odmazde režima. Redatelj je film snimio u Njemačkoj, pa tako gradovi Hamburg i Berlin zapravo „glume“ turske metropole.

Kinofilm.hr:

„Ozbiljan, promišljen i emocionalno snažan film koji podsjeća koliko sloboda umjetničkog izražavanja može biti krhka... Film ne govori političkim deklaracijama, nego konkretnim posljedicama koje današnja turska stvarnost ostavlja na živote pojedinaca.“

Marko Stojiljković (Lupiga):

„Na kraju, iako eksplicitno govori o turskom društvu u ovom trenutku, film „Žuta pisma“ prevazilazi samo taj konkretni primjer. U biti, to je film o ulozi kritički nastrojenog intelektualca u svakom opresivnom društvu (a svako je opresivno na svoj način) bilo kada.“