UTOYA, 22. SRPNJA
Utoya 22. juli, 2018. Erik Poppe, 93 min. NO
Scenarij: Siv Rajendram Eliassen i Anna Bache-Wiig po priči Erika Poppea
Uloge: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Solveig Koloen Birkeland
Dana 22. srpnja 2011. godine pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utoya napadnuto je od strane teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad iza sebe je ostavio 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe usudio se o stravičnim događajima toga ljeta snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi; nakon toga film se prebacuje na otok. Priča slijedi 19-godišnju Kaju koja nekoliko dana svojih praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi rekonstrukcija je događaja prikazana iz perspektive žrtava.
Nakon filma Erika Poppea »Utoya, 22 Juli«, u kojem je autor u jednom kontinuiranom kadru pokušao rekonstruirati masakr na istoimenom otoku koji je počinio Andreas Breivik, u konkurenciji venecijanske Mostre dogodio se komad s identičnom tematikom. Čak su im i nazivi gotovo isti. Riječ je o filmu Paula Greengrassa »22 July«. Razlika je samo u tome što Norvežanin Poppe promatra masakr iz perspektive mladih žrtava, koje su boravile na ljetnom kampu u organizaciji norveške Laburističke partije, dok Britanac Greengrass uvodi i lik Breivika. (Dragan Rubeša, Novi List)
Najveći dio sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru. “One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu. (Jurica Pavičić, Jutarnji List)
Od masakra je prošlo sedam godina i rane su još svježe. Ne bih volio da sam u koži roditelja koji proživljava smrt svog djeteta iznova i iznova zbog nekog filmaša. Redatelj je svojim pristupomm izbjegao lešinarenje i gledatelju dao vremena da razmisli koliko su norveške vlasti podbacile. Kod nas kažu da se u kući obješenog ne spominje uže, nešto slično je uradio redatelj. Zna se tko je Breivik, što je uradio, kako izgleda i gdje se nalazi. Za mene bi prikazivanje njegovog lika i nedjela bilo reklama i podsticaj za drugog luđaka da uradi nešto slično. Nije Breivik usamljen slučaj niti je ovo jedini film koji obrađuje ovu temu. (Stole / forum.titlovi.com)
https://www.imdb.com/title/tt7959216/?ref_=fn_al_tt_1