SJEĆANJE NA MARILYN MONROE: NEKI TO VOLE VRUĆE
Some like it hot, 1959. Billy Wilder, 120 min. USA
Scenarij: Billy Wilder, I. A. L. Diamond (scenarij je inspiriran njemačkom farsom“Fanfaren der Liebe“ iz 1951.)
Uloge: Marilyn Monroe, Jack Lemmon, Tony Curtis, George Raft, Joe E. Brown, Pat O’Brian, Nehemiah Persoff, Joan Shawlee, Billy Gray
Nakon što su ostali bez posla i jedva izbjegli mafijaški pokolj na dan sv. Valentina, glazbenici Joe i Jerry, prerušeni u žene, pridružuju se orkestru na Floridi gdje i gangsteri imaju konvenciju... (Klasik Billyja Wildera svojedobno je Američki filmski institut proglasio najboljom komedijom svih vremena. Uloga Sugar Kane Kowalczyk je neupitno sama Marilyn Monroe u privatnom životu. S pravilnom dozom nevinosti i seksipila te neospornim magnetizmom, kao pjevačica ženskog ansambla koja pleše i svira ukulele, Marilyn pokazuje svu svoju jednostavnost i prirodnu komičnost...)
Rijetko koji film uspjeva kombinirati screwball komediju u stilu braće Marx, simpatičnu romansu koja vam brzo prirasta srcu te biti istovremeno pun seksualno sugestivnog sadržaja i vrlo suptilnih naznaka nečeg „dubljeg“ i ozbiljnijeg, bez da djeluje neukusno. „Neki to vole vruće“ bilježi uspjeh po svim točkama! Bilo da uzmemo luckastog Jerryja, kojega je samo Jack Lemmon s onom svojom facom mogao izvući, nešto ozbiljnijeg, pomalo proračunatog Joea, koji Tonyju Curtisu pristaje kao saliven, ili Marilyn Monroe s onim maznim, namjerno infantilnim glasom, a da niti ne spominjemo cijelu plejadu odličnih sporednih likova bez kojih niti ovo troje ne bi bili ono što jesu – zamjerkama jednostavno nema mjesta. Motiv zamjene identiteta, klasične karikature mafije, naivnih bogataša, budalastih plavuša koje se uvijek „zakače“ za pogrešne muškarce, čak i samog vodećeg dvojca od kojih je jedan „mozak“ svega, a drugi tek simpatični sidekick, ostali su kao šablona po kojoj su se snimali filmovi desetcima godina kasnije, jer se jednostavno radi o tipu humora koji i danas još uvijek „pali“. Radilo se o urnebesnim scenama bijega, odličnom završnom punchlineu, sceni Osgooda i „Daphne“ kako plešu tango ili jednostavno, bilo kojem krupnom kadru Lemmona i Curtisa onako natrackanih kao „Daphne“ i „Josephine“, za zdravu dozu smijeha nikako nećete ostati uskraćeni... (Vedrana Vlainić, www.fak.hr)
'Neki to vole vruće' uspješan je spoj komedije zabune i parodije usmjerene na američko društvo u doba kad je kriminal na ulicama američkih gradova cvjetao. Rađanje i uzlet pin-up kulture djevojaka, dimne zavjese i show programi u zidovima pogrebnih poduzeća, buđenje požude američkih djevojaka za gospodom jet-setterima, tipično američki način života sa stalnim selidbama i putovanjima, klišeji amerikanizma, parodija gangstera i policije koji se progone manje ozbiljno nego pas i mačka i tako dalje. Sve to i još mnogo toga preplavljuje ovu vječnu komediju. Međutim, ne valja se nasukati na zamku da se tu radi samo o običnom screwballu i britkoj zezanciji. Film itekako ima svoje 'bodlje'. A opet, komedija je napravljena s toliko finoće da se nećete morati uvrijediti... (Goran Markovčić, http://blog.dnevnik.hr/7th-art)
http://www.imdb.com/title/tt0053291/?ref_=fn_al_tt_1
Personifikacija hollywoodskog glamura, seks simbol '50-ih koji je opstao i do današnjih dana... Hrabra i pametna, sposobna i vrijedna, talentirana glumica i vješta poslovna žena, žena o kojoj je napisano preko tisuću kojekakvih knjiga i danas je predmet istraživanja a njena nagla smrt, u neobičnim okolnostima, ljubavna veza s Kennedyjevima, traljava policijska istraga i mnogo laži isprela je jedan od najvećih mitova 20. stoljeća u filmskom svijetu. Neki vole njenu ljepotu, a neki ranjivost i nježnost koju je skrivala ispod teške filmske šminke. Njena slika, prema van, bila je i ostala jednim od najboljih projekata u vrijeme kada marketing i P.R. nije bio kao danas.
SJEĆANJE NA MARYLIN MONROE
Sve je započelo kada je 18-godišnja Norma Jean, radnica u tvornici padobranske opreme, snimljena za propagandne potrebe ratne kampanje tj. za dizanje morala junacima na ratištima diljem svijeta. Tu je otkriva fotograf David Conover i nudi posao, koji Norma objeručke prihvaća želeći pobjeći iz siromašne svakodnevnice. Postaje poznata pozirajući gola za kalendar "Zlatni snovi", a nakon toga pojavila se na naslovnicama 33 nacionalna magazina. Uloga nevjerne žene koja koristi izgled da bi manipulirala ljudima i koju ubija suprug (Niagara, 1953.) bila joj je odskočna daska u karijeri, a komedija "Muškarci više vole plavuše" (1953.) definitivno je potvrđuje kao superzvijezdu. Proglašena je novom boginjom seksa, a popularnost povećava udajom za nacionalnog sportskog heroja, zvijezdu baseballa Joe Di Maggia...
Rođena je 1. lipnja 1926. u Kaliforniji, i imala je sve osim glamuroznog djetinjstva. Njena majka Gladys Baker rodila ju je kao vanbračno dijete. Gladys je radila kao montažerka u RKO studiju, ali je, kada je Normi bilo sedam godina, radi psihičkih problema i nervnog sloma Gladys je smještena u instituciju za mentalno oboljele. Mala Norma Jean većinu djetinjstva provodi po sirotištima i ustanovama za zbrinjavanje napuštene djece, s obzirom da je se otac Edward Mortenson odrekao još prije rođenja. Sa 11 godina je prihvaćaju prijateljičini roditelji, sa kojima živi sve do njihove selidbe. Pošto nisu imali sredstava povesti je sa sobom, 16-godišnja Norma suočena je sa prvim velikim izborom u svom životu: udati se ili natrag u sirotište.
Izbor pada na Jimmyja Doughertyja, sa kojim se zabavljala šest mjeseci i čija žena postaje 19. lipnja 1942. "Ona je bila slatka, velikodušna i religiozna djevojka koja je voljela biti mažena", prisjećao se kasnije Jimmy, kojeg je, ako je vjerovati biografima, Norma Jean zaista i voljela. Možda bi ovo bio happy end priče o nesretnom djetinjstvu da Dougherty nije bio poslat na pacifičko ratište, a Norma počela raditi u tvornici oružja. Tu je sasvim slučajno otkriva fotograf David Conover, slikajući za Yank magazin žene koje daju doprinos ratu. Mali zlatni rudnik donijet će ovom fotografu mnogo novaca, s obzirom da Norma preko njega nalazi prve poslove modela, od kojih sama zarađuje pet dolara po snimanju. Neke od njenih slika privukle su Howarda Hughesa, direktora studija RKO, za koji je radila njena majka, koji joj je ponudio ugovor. Međutim, opiturana u plavo, razvedena i sa imenom svoje bake, Norma je već postala starleta u 20th Century Foxu. Tako je rođena Marilyn Monroe.
Prvu ulogu na filmy Marilyn je imala u "The Shocking Miss Pilgrim", snimljenom 1947. Male uloge igrat će sve do 1950, kada dobiva ulogu u "Džungla na asfaltu" Johna Hustona, da bi kasnije te godine igrala u "Sve o Evi", koji joj je donio naredne poslove. Iako je u sljedeće tri godine snimila veliki broj filmova, uloga u "Nijagari" ju je od glupe plavuše pretvorila u pravu glumicu. Paralelno sa filmovima raste i njena slava. Bilo je dovoljno samo da se pojavi u javnosti pa da sve stane. Muškarcima je od nje zastajao dah, a žene su masovno pituravale kosu u plavo. Marilyn se 14. siječnja 1954. udaje za čuvenog baseball igrača Joea DiMaggia, kojeg je upoznala dvije godine ranije na ugovorenom sastanku. "Ne znam da li sam zaljubljena u njega", izjavila je za novine nakon što se saznalo za njihovu vezu, "ali mi se sviđa više nego ijedan drugi muškarac do sada." Brak koji je počeo medenim mjesecom u Tokiju, za vrijeme kojeg je Marilyn obišla američke trupe u Koreji, završio je nakon devet mjeseci. Joe nije mogao podnijeti slavu svoje supruge, ali ju je nastavio voljeti sve do svoje smrti.
1952. osvanule su fotografije koje je snimila 1949., za honorar od 50 dolara. Hugh Hefner objavio ih je u svom “Playboyu” i – reakcija “svijeta” je bila strašna. Ona se nije sramila, nije se ispričala i nije joj je bilo žao. Rekla je samo, “bila sam gladna”. Istina, to je bilo vrijeme buđenja puritanske Amerike, počelo se pričati o seksu i seksualnosti, obline su se vidjele u modi, kupaći kostimi su postali kraći i laganiji, a ljubav, putena, pojavljivala se u glazbi, knjigama i naravno filmu. Osim toga javna je tajna bila da svi koji žele ulogu moraju proći “audiciju na kauču” a Marilyn nije o tome, kasnije, lagala. Rekla je, da, jesam, kao i svi. Zanimljivo, Hefner, koji je na temelju naslovnice stekao bogatstvo, nikada joj nije dao ni novčića ni rekao hvala.
Iako ju je proslavio, Marilyn je odlučila odbaciti image glupe plavuše, pa se 1955. seli u New York, gdje počinje uzimati satove glume u studiju čuvenog Leeja Strasberga. Godinu dana kasnije pokreće vlastitu filmsku kompaniju, koja je producirala filmove "Autobusna stanica" i "Princ i plesačica", u kojem je nastupila uz Sir Laurencea Oliviera. Ova dva filma dozvolili su joj demonstraciju talenta i početak dobivanja ozbiljnijih uloga ("Neki to vole vruće" donosi joj Zlatni globus za najbolju glumicu u komediji).
U New Yorku upoznaje svog omiljenog pisca, dramatičara Arthura Millera, za kojeg se udaje 29. lipnja 1956. Dok su bili u braku, Arthur je, specijalno za Marilyn, napisao scenarij za film "The Misfits", u kojem je nastupila sa Clarkom Gableom. Oboma će ovo biti posljednji snimljeni film. Marilyn je film snimila u sjeni raspada braka sa Millerom, od kojeg se i službeno razvela samo tjedan dana prije nego je film pušten u distribuciju. Na rubu nervnog sloma, nekoliko sedmica nakon premijere, Marilyn je primljena u psihijatrijsku ustanovu radi uživanja u prekomjernim količinama alkohola i droga. Ovo ju je koštalo i posljednjeg započetog filma "Something's Got To Give", na čijem se snimanju pojavljivala sporadično, pa ju je studio tužio za 750.000 dolara odštete za neprofesionalno ponašanje. Parnica nikada nije okončana.
Ovo je, kažu, i vrijeme kada počinje njena navodna veza sa predsjednikom J. F. Kennedyjem i njegovim bratom Robertom. Nezaboravan momenat ostat će rođendanska pjesma koju je Marilyn otpjevala Johnu pred TV kamerama i predstavnicima svih američkih medija. U isto vrijeme priča se da je održavala vezu sa čelnim ljudima mafije, koji su, kaže teorija zavjere, planirali ubojstvo Kennedyjevih. Postoji i legenda o malom crvenom dnevniku u koji je Marilyn zapisivala svoje intimne susrete sa predsjednikoim (i bratom) i svim ljudima mafije, te o tome kako je planirala održati press-konferenciju na kojoj bi bilo sve razjašnjeno. Nije stigla. Dva dana prije planirane konferencije i nekoliko dana prije ponovnog vjenčanja sa DiMaggiom, za kojeg se pristala ponovo udati, nađena je mrtva u svome stanu.
U kratku i uzbudljivu životu okusila je i frustracije nesretna djetinjstva, kao i traume svjetske slave i popularnosti, izgrađene na hollywoodskim komedijama. U ranim jutarnjim satima 6. kolovoza 1962. Eunice Murray, spremačica, svojim je ključem otključala kuću u kalifornijskom Brentwoodyju. Nekoliko minuta kasnije, u krevetu u spavaćoj sobi naći će beživotno tijelo svoje poslodavke. Opružena preko kreveta, mrtva Norma Jean Baker ostat će tako još četiri sata do dolaska prvih patrolnih kola i liječnika Leeja Grensberga, koji će proglasiti smrt od prekomjerne doze tableta za spavanje, koje joj je svojeručno prepisao. U kasnijim izdanjima svih američkih novina na naslovnim stranama osvanut će ogromni naslovi: Marilyn Monroe je mrtva!
Premda je policija objavila da je umrla od prevelike doze tableta za spavanje, mnogi su sumnjali u tu priču. Razlog smrti vjerojatno su njezine veze s Kennedyjima i mafijom. Živjela je brzo, bila osvježenje i novost u tipologiji star sistema, umrla je misterioznom smrću i postala jednim od najpoznatijih lica na našem planetu ostavljajući iza sebe horde imitatora (Jane Mansfield, Mammie van Doren, Diana Dors, Sheree North, Anita Ekberg...). Za njenu smrt okrivljeni su CIA, FBI, mafija i klan Kennedy. Sahranjena je na Corridor of Memories br. 24 u Westwood Memorial Parku u Los Angelesu. Godinama nakon toga na njen grob stizale su svakog trećeg dana ruže koje je slao DiMaggio. Na dan kad je umrla, Marilyn je imala 36 godina. Snimila je 30 filmova i ostavila jedan nezavršen. Naučila nas je kako su dijamanti najbolji prijatelji djevojke, pretvorila hladan zrak iz podzemne željeznice u najseksipilniju stvar na svijetu i postala ikonom 20. stoljeća.
ako vas još nešto zanima o najpoznatijoj plavuši koja je ikada hodala Zemljom, kliknite gornji link i naći ćete vrlo, vrlo zanimljiv tekst od kojeg smo i mi "posudili" uvod...