FBKZV IZBOR: KAD JAGANJCI UTIHNU
The Silence of the Lambs, 1991. Jonathan Demme, 118 min.
Scenarij: Ted Tally prema istoimenom romanu Thomasa Harrisa
Uloge: Jodie Foster, Anthony Hopkins, Scott Glenn, Ted Levine, Frankie Faison, Kassie Lemmons
Clarice je mlada agentica FBI koja dobiva zadatak: riješiti slučaj višestrukog ubojice Jame Gumba zvanog Buffalo Billa, osobe koja je to ime "zaslužila" načinom na koji izvodi svoje zločine. Naime, Bill je psihopatski serijski ubojica koji dere kožu sa svojih žrtava. Pokušavajući doprijeti do psihološkog profila ubojice, Claire je upućena na suradnju sa dr. Hannibalom Lecterom, čovjekom briljantnog uma i rasuđivanja koji je zbog svojih zločina već osam godina zatvoren u posebno izgrađenoj ćeliji. Dok službeni organi i istražitelji ne mogu iz njega ništa izvući, voljan je igrati se s Clarice. U zamjenu za detalje iz njene prošlosti daje joj tragove koji je mogu odvesti do ubojice...
Osvajajući pet najvažnijih Oscara (film, režija, scenarij, glavna muška i ženska uloga – što je prije toga u povijesti uspjelo samo 1934. Caprinom "Dogodilo se jedne noći" te 1975. Formanovom "Letu iznad kukavčijeg gnijezda") “Jaganjci...” su se uvrstili u red najuspješnijih i najznačajnijih filmova svih vremena (po mnogima zadnji relevantni oscarovac) otvarajući prostor novom žanru i brojim imitatima svih ovih godina.
Zahvalna tema je pronađena. Nakon westerna, krimića i erotskih trilera koji su obilježili devedesete, priče o brutalnim, serijskim ubojstvima sve više su zaokupljale filmsku industriju i predstavljale pravi boom. Pored svih vrsta celuloidnih ubojica viđenih u "Stravi u ulici brijestova" (Freddy Krueger), "Noć vještica" (Michael Myers), "Petak 13-ti" (Jason) i "Dječja igra" (Chucky, lutak naše mašte), Hollywood je uporno gradio još snažnije, realističnije varijacije koje su vrlo često počivale na stvarnim činjenicama i stvarnim osobama. Ako imamo na umu da je u Americi svake godine prijavljeno preko 20 tisuća ubojstava (5 tisuća neriješenih), serijski ubojica i nije tako profilirani monstrum. I izgleda da je upravo Amerika idealno okruženje za takav tip ubojica, jer se oko 75 % slučajeva upravo tu događa, a velik broj slučajeva nikad nije riješen. Istiniti serijski ubojica, Teksašanin Henry Lee Lucas se kretao iz države u državu, nikada ne ostajući na jednom mjestu dovoljno dugo da bi bio uhvaćen. Stil (politika) mu je bio nikada ne ubiti nekoga koga poznaješ i uvijek je upotrebljavao drugačije oružje/oruđe. Ako je davio žrtvu sa kaišem, slijedeću bi sigurno zadavio ogrlicom ili upucao... Ali Henry nije sam. Za Hollywood još ima "zahvalnih" tema. Između 1954. i 1957. jedan Edward Gein ubio je 15 ljudi za svoje morbidne ideje. Dekorirao je farmu u Wisconsinu ljudskim mesom. Ogulio bi im kožu sa tijela i objesio ih preko svoje vlastite, poput nekog modnog hita, čuvajući ih u svom frižideru. On je bio inspiracija za kultni horror Tobe Hoopera "Teksaški masakr motornom pilom" (1974). Albert Howard Fish, 66-godišnji religiozni otac šestoro djece ubio je 1928. godine 12-godišnju djevojčicu. U periodu od devet dana živio je od njenog mesa i kuhao ga zajedno s povrćem. Iskustvo koje je pri tom imao čuvalo ga je od suzdržane seksualne uzbuđenosti. Pogubljen je na električnoj stolici, a prethodno je otvoreno priznao svoj kanibalizam i još 100 sličnih "incidenata" nad djecom. Životna priča Alberta Howarda Fisha još nije snimljena, ali je to samo pitanje vremena. Filmska industrija ima svakako probavljivi apetit za prikaz života na vrhuncu "slave". Wayne Williams odgovoran je za niz dječjih ubojstava krajem sedamdesetih o čemu je 1985. snimljen TV-film "The Atlanta Child Murders". U filmu "The Deliberate Stranger", (1986.) riječ je o ubojici Tedu Bundyju, karizmatskom studentu prava koji je sedamdesetih ubio 25 žena u Seattleu i Salt Lake Cityju. Richard Ramirez je ubio 12 ljudi u Južnoj Kaliforniji 1985. godine i film "Manhunt: Search for the Night Stalker" (1989.) je upravo bio u produkciji kada je Ramirez odlazio u plinsku komoru. Masovni ubojica (jedna od žrtava bila je i poznata Sharon Tate) Charles Manson bio je subjekt jeze koju smo mogli gledati u filmu „Helter Skelter“ (1976.). Na velikom ekranu Dr.Crippen, John Christie, Bostonski davitelj, Ruth Ellis, Leopold & Loeb, Burk & Hare, Bonnie & Clyde, Jack Trbosjek, David Berkowitz, Andrej Chikatilo utjelovljeni su u (filmsku) besmrtnost. I sve dok ubojice nastavljaju sa skidanjem glava Hollywood će imati uposlene svoje kamere. Dracula, Frankensteinov monstrum i ostali vampirski likovi zamijenjeni su zastrašujućim fenomenima, ljudima koji bi mogli pokucati i na vaša vrata.
Žanrovski "Jaganjce..." nije lako klasificirati jer je izmiješano nekoliko vrsta: od klasičnog detektivskog filma istrage, preko psihološkog trilera do horrora (premda, budimo iskreni, film djeluje zastrašujuće, ali takvih scena, koje bi "pozivale" na horor praktično nema). Roman Thomasa Harrisa - Harris je bivši novinar koji poznaje svoj "personal" i koji nema pardona kada je riječ o iznošenju brutalnih detalja - u kojem se koristi “poduhvatima” stvarnih serijskih ubojica Henryja Lee Lucasa i Eda Gaina, vjerno je i sugestivno na ekran prenio Jonathan Demme u maniri gotičkog horora nudeći nam fascinatno putovanje kroz labirinte ljudskog uma. Istovremeno briljantnog i hipnotički zlog, a sve u istoj osobi – dr. Hannibal Lecter. I Demme se, poput scenarista Teda Tallyja, uspio očarati Harrisovim rukopisom, skoro perverznom suradnjom dobra (C. Sterling) i zla (Hannibal) te toliko filmski netipičnom ženom-autsajderom koja uspijeva u tipičnom muškom svijetu. Jer, ma što mislili nakon ovakve zastrašujuće studije zla, ovo nije film o Hannibalu već o Clarice...
Anthony Hopkins „...dobijajući u ruke scenarij s naslovom “Kad jaganjci utihnu” mislio sam da je riječ o nekom dječjem filmu...” !!!
https://www.imdb.com/title/tt0102926/?ref_=fn_al_tt_1