KINOTEKA NA BAČVICAMA: WOODSTOCK

50 GODINA MIRA, LJUBAVI I GLAZBE
Woodstock, 1969/1970. Michael Wadleigh, 184 min. US

   PROLOG Dvojica mladih investitora iz New Yorka, John Roberts i  Joel Rosenman, objavili su oglas u New York Timesu i The Wall Street Journalu u kojem je pisalo: „Dvojica mladih ljudi s bezgraničnim kapitalom traže interesantne i legalne mogućnosti za ulaganje i poslovne ponude” (Box B-331). Oglas je primjetio rock promotor Michael Lang koji je tek organizirao svoj prvi festival u Miamiju, i njegov partner Artie Kornfeld. Investitorima su ponudili ideju otvaranja glazbenog studija u gradiću Woodstock s najmodernijom tehnikom i organiziranjem rock festivala, u svrhu promocije studija. Roberts i Rosenman nisu bili oduševljeni idejom o glazbenom studiju, ali organizacija rock festivala učinila im se zanimljivom idejom. Ostalo je povijest!

   FILM Dokumentarni film „Woodstock“, u režiji Michaela Wadleigha i montažera Thelme Schoonmaker i Martin Scorsesea (napustio je projekt prije dovršenja filma), objavljen je 1970., osvajajući Oscara kao najbolji dokumentarni film. Artie Kornfeld (jedan od organizatora festivala) došao je kod izvršnog direktora Warner Brosa, Freda Weintrauboma, tražeći novac za film, jer se festival pokazao financijskom katastrofom. Prije toga je odbijen na mnogim adresama, i protivno mišljenju ostalih čelnika Warnera, Weintraubom je stavio svoj posao na kocku i odlučio financirati Kornfelda sa 100.000. Sve detalje o montaži i stvaranju filma, te brojnim problemima, opisao je Peter Baskind u knjizi „Easy Riders, Raging Bulls: How the Sex-Drugs-and Rock 'N Roll Generation Saved Hollywood“ tvrdeći kako je Woodstock pomogao spasiti Warner koji je u tim trenucima vrlo loše kotirao. Te godine je film „Woodstock: Three Days of Peace, Love and Music“ zaradio preko 100 milijuna dolara!!!! (bio je 6. po gledanosti: iza „Ljubavne priče“, „Aerodroma“, „M.A.S.H.-a“, „Pattona“ i „Mačaka iz visokog društva“...). Wadleigh je napokon imao početni kapital, ali nije imao za platiti sve koji su stvarali film i koji ga moraju dovršiti – trebalo je montirati preko 120 sati snimljenog materijala. Ponudio je riskantan ugovor: ukoliko cijeli projekt uspije, dobit ćete duple plaće, a ako ne... Wadleigh je nastojao napraviti film sa što više utjecaja hippie ideologije, cijelo vrijeme slušajući što govore i kako promatraju svijet (i društvo) oko sebe. Danas se film smatra Američkim kulturnim dobrom, a 1994. objavljen je „Woodstock: Director's Cut“ koji je proširen sa nastupom Janis Joplin te dodatnim izvedbama Jefferson Airplane, Creedence Clearwater Revival, Johnny Winterom i Jimi Hendrixom.

   Bili smo odavno spremni za nastup. Ali, čekali smo i čekali... i konačno dočekali, a ispred nas pola milijuna ljudi spava na otvorenom. Bio je to nadrealni prizor poput neke Danteove slike: samo tijela iz pakla, isprepletena i pospana, prekrivena blatom. I onda trenutak koji neću zaboraviti dok god živim: četvrt milje daleko u mraku, na drugoj strani travnjaka, neki je tip svijetlio upaljačem. I kroz noć sam čuo: „Ne brini John. Mi smo s tobom.“ (John Fogerty, Creedence Clearwater Revival / nastupili su malo iza ponoći 16.8., a svoj nastup završili u 1.30, 17.8.)
   Bilo je mokro i vrlo hladno, ali bili su tako sretni u blatu; svi drogirani, naravno, ali svi su uživali, bili veseli. Podsjećali su me na bivole koje viđate u Indiji, duboko u blato zagnjureni. (Ravi Shankar)
   Bez obzira na njihovu osobnost, odjeću i ideje, bili su najpristojnija, najrazboritija i najposlušnija skupina djece s kojima sam bio u kontaktu tijekom svoje 24-godišnje  policijske karijere. (Lou Yank, šef policije u Monticellu, New York)
   U kolektivnoj avanturi Woodstocka vidio sam nešto što i danas vrijedi. Vidio sam Woodstock u padu Berlinskog zida, vidio Woodstock u puštanju Nelsona Mandele na slobodu nakon 27 godina zatvora, vidio Woodstock na dočeku novog milenija, vidim Woodstock svakog dana. (Carlos Santana)
   Crni čovjek u Bijeloj kući. Pokret zelenih za zdraviji, održivi život. Sve se to rodilo tada. (Michael Lang)
   Tijekom svih ovih godina Woodstock se slavi i romantizira. Postao je događaj koji simbolizira Utopiju. To je posljednja stranica naše kolektivne memorije o dobu nevinosti. A onda se sve pokvarilo i nikad više neće biti kao što je bilo. (Ang Lee)
   Woodstock nije bio samo koncert, niti samo mjesto prekomjernog konzumiranja narkotika, pića i bezbrižnog seksa. Naravno, sve se to događalo, ali bili su to samo fragmenti puno veće slike. Woodstock je bio pokret koji je rođen isključivo iz ludog idealizma šezdesetih. Cijeli se svijet mijenjao, a Woodstock je jedan od najvećih, trajnih simbola tih društvenih previranja. (Ryan Bray, Consequence of Sound)

   TESTAMENT JEDNOG VREMENA Možemo ga zvati skupom pomalo umornih heroja te definitivnim krajem hippie ideologije, ali Woodstock je sasvim sigurno puno više od toga: kulturološki i društveni fenomen. Brojni kulturnjaci, sociolozi, muzikolozi i analitičari društveno-političkih fenomena dan danas ispisuju kartice i kartice teksta pokušavajući odgonetnuti što se zaista dogodilo na Woodstocku. A odgovor je zaista vrlo jednostavan: dogodila se kulminacija zanosa i protesta cijele jedne generacije. Premda nije bio prvi festival na otvorenom, postao je događaj koji je definirao desetljeće. Postao je sinonim za “dobre 60-e”, dok je Altamont, održan samo četiri mjeseca kasnije, postao sinonim za tamnu stranu desetljeća i kraj svega što je bilo puno nade i optimizma u hippie revoluciji.
   Na samom izmaku "ludih" šezdesetih više ništa nije bilo kao prije. Završavala je još jedna glazbena revolucija obilježena Beatlesima, Stonesima, Whoovcima, Dylanom, Hendrixom, Doorsima i drugim velikanima rock'n'rolla. U sedamdesete se ušlo bez Briana, Jimija, Janis, Jima i Duannea, te ostavilo nasljeđe ljetnih rock događanja koji se (s iznimkom Live Aida sredinom osamdesetih) više nikad nisu ponovili. Nakon ovih festivala ništa više nije bilo isto, ne samo u glazbi nego u cijeloj pop kulturi: sveti trolist velikih rock festivala započet je Montereyom (16.-18.6. 1967.), nastavljen Woodstockom (15.-17.8. 1969.) te završen Wightom (26.-30.8. 1970.). Wight, premda održan u sedamdesetima po svemu pripada šezdesetima.
  Festivalski trojac trajno je obilježio vrijeme "mira, muzike i ljubavi", hippijevske ideologije, iskustva s narkoticima i otkrivanja Indije, studentskih demonstracija, političkih atentata, političkih prevrata, buđenja američkog obojenog stanovništva, protesta protiv Vijetnamskog rata, ruskih tenkova u Čehoslovačkoj i protestnih samospaljivanja (Jan Palach), čovjeka na Mjesecu, ponižavanje Najvećeg (Muhammad Ali / Cassius Clay) zbog odbijanja odlaska u Vijetnam. Iako su oči svijeta bile uprte u Velikog brata, i Evropa je odgovorila: demonstrira se širom Starog kontinenta pod parolom "budimo realni, tražimo nemoguće!" (Rudi Dutschke).
   Ipak, problemi koje u tom trenutku ima Evropa sasvim su drugačiji od Amerike kojoj iz dana u dan stiže sve brojnija količina lijesova iz Vijetnama i novi pozivi za regrutaciju. Anti-ratni mitinzi potresaju Ameriku, na sveučilištu Berkeley Abbie Hoffman i Jerry Rubin radikaliziraju studentske zahtjeve, a udruživši se s hippijima u Chicagu u kolovozu 1968. nova američka ljevica organizira spektakularni "festival života", u istom trenutku dok Demokratska stranka u gradu ima svoju konvenciju koju protivnici nazivaju "festivalom smrti".
   A onda se dogodio Woodstock, trodnevni "Art & Music Fair", posljednje zajedničko okupljanje radikala i hippija. Osviještena Amerika, u očekivanju da svijet može i treba biti bolje mjesto, hodočasti u slavu glazbe i mira. Premda nitko nije na to računao, Woodstock postaje vrhunac (ili kraj?) "flower power" ideologije - vodite ljubav, a ne rat!
   Woodstock je za većinu bio riskantna investicija. Nastao iz ideje šačice entuzijasta, višestruko je prerastao planirane okvire, uključujući vrijeme, spisak izvođača, broj posjetitelja, klimatske uvjete, pa i samo mjesto događanja. Prema početnoj zamisli trebao se održati u mjestu Wallkill, u državi New York, a gradić Woodstock bio je najbliže odredište, koje je trebalo poslužiti samo kao orijentir. Woodstock je bio naselje s dugom umjetničkom tradicijom, mjesto koje je koncem 19. stoljeća začeto kao umjetnička kolonija. Upravo iz tog razloga je festival zadržao to ime, čak i kada je premješten. Pravo mjesto održavanja bio je White Lake kod Bethela, u državi New York, na farmi Maxa Yasgura.
   Max Yasgur imao je tada 49 godina i nikada nije požalio što je iznajmio teren za koncert. Susjedi su mu čak i prijetili, te protestirali plakatima: "Zaustavite Maxov hippijevski festival!" Yasgur je, međutim, ustrajao. Nije se pokolebao niti kad je masa srušila ogradu i kad je postalo jasno da će posjetitelji - svojom brojnošću, ne divljanjem - uništiti taj dio imanja. Konačno, kad je vidio da njegovi susjedi, oni koji su toliko mrzili hippije da su njemu prijetili smrću preko telefona, mladima s koncerta počeli prodavati vodu, sredovječni republikanac je poludio. Grubom šakom poljoprivrednika udario je svom snagom o stol i povikao: "Kako itko može tražiti novac za vodu?!" Potom je svojoj djeci zapovjedio da pokupe sve prazne boce iz njegove punionice mlijeka, sve do zadnje, da ih operu, napune vodom i stanu dijeliti ljudima na koncertu. Besplatno. Kao i mlijeko, mliječne proizvode, sve što je imao. Potpuno je vjerovao u slobodu izražavanja i govorio je: "Ako želimo zatvoriti generacijski jaz, mi stariji moramo učiniti puno više nego što činimo." Trećeg dana festivala, prije nastupa Joea Cockera, organizatori su Maxa Yasgura, iz zahvalnosti, zamolili da se popne na binu i obrati masi od 500.000 ljudi.
   Rasni sukobi u zemlji i stradavanje mladih u prašumama na drugom kraju svijeta, ispunili su američku mladost gorčinom i posve je okrenuli protiv državne vlasti i njezinih postupaka. Nezadovoljstvo stvarnošću rezultiralo je izgradnjom njezine alternative koja je bila plod uvjerenja mladih da pravu istinu o sebi, svojoj biti i svijetu tek trebaju pronaći. Woodstock je posljednji u nizu velikih festivala gdje je spojeno nespojivo: antiratni aktivisti i vijetnamski veterani, homoseksualci i vođe antigay lobija, crni militanti i bijeli rednecksi, borci za legalizaciju droga i borci za zabranu droga, promotori antiameričke i pristalice vladine politike.
   Kolektivni izlet na farmu Maxa Yasgura pretočio se u neočekivani događaj cijele jedne generacije: od očekivanih 200-tinjak tisuća posjetitelja (186.000 karata otišlo u pretprodaji – cijena za tri dana bila je $18!) brojka je narasla do nevjerojatnih 450-500 tisuća, dok je još dvaput toliko ostalo na zakrčenim prilaznim putovima - 50 kilometara u krugu promet je bio paraliziran. Tadašnji njujorški guverner Nelson Rockefeller, iz straha od moguće katastrofe, zaprijetio je slanjem vojnika Nacionalne garde kako bi prekinuli festival kada je vidio kolika se masa uputila na festival. Srećom, nije bilo potrebe.
   Mnoštvo ujedinjenih školaraca, hippija, buntovnika bez razloga i rokera, nije ni slutilo da tih ljetnih dana sudjeluju u nečemu što će ući u kolektivno sjećanje kao najveći trenutak rock 'n' roll povijesti, kao najveće hodočašće rock glazbe do dana današnjeg. Sudionici su se, barem u jednom trenutku svog života, osjetili snažnima i važnima, i ako je netko samo jednom bio na jednom od takvih događaja, i sam je „plemenski iniciran“. Događaj je postao – i ostao - neizbrisiva memorija u umu svakog sudionika. Okupljena masa i neočekivana sinergija s izvođačima obuhvaćala je sve što je kontrakultura predstavljala. Dugo nakon što su naizgled površni aspekti samog događaja izblijedjeli, mnogi posjetitelji otkrili su širinu - uključujući svoje domove, srednju školu i fakultetske kampuse - i vlastiti život, različitiji od svega što su ikada prije imali. Negdje usput, ti ljudi su postali kontrakultura.
   Organizator, 25-godišnji Michael Lang, možda je i mislio nešto zaraditi, no vidjevši koliko ljudi pristiže - i kakve se sve poteškoće mogu proizvesti - proglašava festival besplatnim. Gotovo pola milijuna mladih bilo je prepušteno sebi samima, ali su pritom naučili značenje riječi "podijeliti, pomoći, poštivati, surađivati“.
   Prvi izvođač, Ritchie Havens, morao se  spustiti helikopterom na binu zbog nevjerojatne gužve koja se stvorila. Na licu mjesta improvizirajući je stvorio jednu od pjesama po kojima će i on i festival ostati upamćeni. Njen naslov bio je "Freedom", i u tom trenutku počela je kružiti energija gdje je od početka bilo jasno da nije presudno što će se i kako svirati. Važne su bile vibracije u koje se slila godinama sakupljana energija. I eksplodirala, da bar na nekoliko dana učini nevažnim i rat u Vijetnamu, i Crne pantere, i cijelu šezdesetosmašku političku i socijalnu problematiku. Richie Havens umro je 2013. i u oporuci je tražio da mu se pepeo prospe iznad festivalskih livada. „Otvorio sam Woodstock iako sam trebao nastupiti peti. Pitao sam se: "Što ja radim ovdje? Ne, ne, ne ja, ne prvi!" Morao sam ići na pozornicu jer nitko drugi nije mogao ići - koncert je kasnio već dva i pol sata. Svi su bili u hotelu sedam milja daleko i nisu mogli stići na vrijeme jer je stražnja cesta bila potpuno blokirana. Bio sam sam na pozornici dva i pol sata prije nego što je došao neki drugi izvođač! Najčudnije je to što sam morao otići vidjeti film kako bih vidio svoj nastup. Sjećam se 'Freedom' i sjećam se 'Motherless Child', ali se nisam mogao sjetiti kako je to bilo strukturirano. I otišao sam u kino i vidio.“
   Woodstock nije bio puki rock festival kakvih je tog ljeta bilo diljem Amerike: tamo se odlazilo i iz uvjerenja i iz protesta. I to u velikom broju. Morala je reagirati i vojska osiguravajući prolaz znatiželjnima, te prijevoz učesnika helikopterima do bine, nužnu medicinsku pomoć, te dodatnu hranu i vodu jer je planirano nestalo već prvog dana. Legendarni kontrakulturni aktivist Wavy Gravy (pravim imenom Hugh Nanton Romney, vođa jedne hippie komune) organizirao je, zajedno s članovima Hog Farm Collective, dostavu hrane helikopterima - donacija okolnih mjesta – i s pozornice se gladnoj, pokisloj i promrzloj publici obratio riječima: „Dobro jutro! Ono što imamo na umu jest doručak u krevetu za četiri stotine tisuća.“ Volontiralo je i 45 liječnika. No, ukupno gledajući, strahu nije bilo mjesta, umjesto oblaka dima eksperimentalnih nuklearnih eksplozija woodstock naciji  je jedino “prijetio” oblak dima marihuane brojnih sudionika, te nešto kiše. U tolikoj gomili bilo je sasvim jasno kako je sigurnost ugrožena. Sportskim rječnikom govoreći, rezultat je bio 4:2 - četiri osobe su umrle (dvije od predoziranja, jedna od puknuća slijepog crijeva, a jednog je usnulog tinejdžera pregazio traktor), ali su tijekom tri dana rođene dvije bebe. Medicinski izvještaji govore i o četiri spontana pobačaja,. Od ostalih incidenata zabilježen je tek sukob Pete Townshenda i lidera studentskog pokreta Abbie Hoffmana.
   Svi su očekivali nasilje, ali naprotiv, sve je prošlo u potpunom redu. Iako su nedostajala neka velika imena, trodnevni festival bio je glazbeni događaj godine, a iz današnje perpektive i glazbeni događaj cijelog 20. stoljeća. Za Dylana (koji je živio pored Woodstocka) postoji nekoliko tumačenja: po jednom je odbio zbog zakazanog termina u Parizu, po drugom zbog ozljede sina tijekom krstarenja, a treći je odbijanje zbog prijezira prema hippijima koji se okupljaju u njegovom dvorištu (svirao je, ali 1994. na 25-godišnjici). Činjenice govore malo drugačije: Dylan, koji nije volio festivale (to nije moja scena), zapravo je letio prema Evropi jer mu je predstojao nastup na drugom Isle of Wight Festivalu koncem kolovoza iste godine. Beatlese više nitko nije mogao okupiti, premda su postojali pregovori: prema nekim izvorima Lennon je nastup uvjetovao pozivanjem Plastic Ono Banda, a prema drugom, sam Richard Nixon intervenirao je da se Lennonu ne odobri viza zbog „ljevičarskih“ istupa, ali i zbog problema s narkoticima prethodne godine, prilikom ulaska u Ameriku. Stonesi su također odsutni: Mick Jagger u Australiji snima „Neda Kellyja“, dok Keith Richards bdije nad svojom djevojkom Anitom Pallenberg koja je tek rodila. Jeff Beck Group su se raspali tjedan prije Woodstocka, a imali su otvoren poziv. Zeppelini su nakon nastupa na Atlanta International Pop Festivalu bili zvijezde – na Woodstocku bi bili tek jedni od mnogih (tako je to objasnio menadžer Zeppelina Peter Grant). Byrdsi su pozvani, ali su odbili komentarom „ne želimo nastupiti na festivalu koji se niti malo ne razlikuje od sličnih ljetnih festivala“. Doorsi / Morrison nisu voljeli stadionske nastupe, a i mislili su da će to biti tek puka repriza Montereya. Simon & Garfunkel odbili su nastup pravdajući se snimanjem novog albuma (Bridge Over Troubled Water), Moody Blues su čak otisnuti na prvom (Wallkill) plakatu kao izvođači, ali su produžili svoje nastupe u Parizu. Frank Zappa & The Mothers of Invention odbili su rečenicom „tamo će biti previše blata“. Free su odbili ponudu. Joni Mitchell je već bila najavljena, ali je njen menadžer otkazao zbog nastupa u Dick Cavett Showu: Joni se odužila festivalu skladajući pjesmu "Woodstock" (proslavili su je svojom izvedbom Crosby, Stills, Nash & Young). Kasnije je pričala kako su joj suze tekle danima dok joj je (tadašnji partner) Graham Nash pričao o festivalu. Procol Harum su pozvani, no nastup se poklopio s krajem njihove turneje, i opravdali su se umorom. Jethro Tull su pozvani, i premda je Jon Anderson predviđao da će to biti veliki događaj, odbio je zbog hippija i (očekivane) neprimjerene golotinje. Iron Butterfly su također bili najavljeni na prvom (Wallkill) plakatu, ali su zapeli u zračnoj luci. Možda je najinteresantnije nenastupanje grupe It's a Beautiful Day: naime, veliki promotor Bill Graham, koji je već „oteo“ Woodstocku grupu Chicago, prepustio je Grateful Dead konkurentima, s jednim uvjetom. S njima mora nastupiti još jedno „njegovo ime“. Vrtio je novčić s Michael Langom oko dva preostala imena o kojima su se sporili – izgubio je It's a Beautiful Day. Drugo ime je bilo Santana (koji je, čekajući nastup, konzumirao meskalin - kako je morao nastupiti ranije, utjecaj narkotika vidljiv je u svakom detalju njegova nastupa. Nakon Woodstocka postaje zvijezda).
   Reporterski gledano festival se odvijao na sljedeći način: 1. dan nastupili su Richie Havens, Country Joe McDonald, John Sebastian, Swami Satchadinanda, Bert Sommer, Sweetwater, Tim Hardin, Ravi Shankar, Melanie (kada je bosonoga stala na pozornicu pred 500.000 ljudi, bila je nepoznata 19-godišnja pjevačica – nakon njega postala je slavna), Arlo Guthrie, Joan Baez; 2. Quill, Keef Hartley, Santana, Mountain, Canned Heat, The Incredible String Band, Grateful Dead, Creedence Clearwater Revival (prvi su potpisali ugovor s organizatorima – dobili su 10.000 $), Janis Joplin, Sly and the Family Stone, The Who (tražili isplatu unaprijed jer su bili pred bankrotom), Jefferson Airplane; i 3. Joe Cocker, Country Joe and the Fish, Ten Years After, The Band, Blood, Sweat & Tears, Johnny Winter (dio s bratom Edgarom), Crosby, Stills, Nash & Young (zamalo bez nastupa, pošto je pri slijetanju helikopter u kojem je bio Graham Nash imao nesreću: srećom bez posljedica), The Paul Butterfield Blues Band i Sha-Na-Na.
   Posljednji je na binu izišao Jimi Hendrix. Bio je to četvrti dan fešte - 18.8.1969., 8.30 ujutro. Iz kombija Joe Cockera pozorno su ga slušale Janis Joplin i Joan Baez - dva sata kasnije Jimi je nadahnuto otprašio američku himnu pred (preostalih) 40.000 najizdržljivijih: sve što se kasnije događalo ostalo je u velikoj sjeni Woodstocka.

   * Prezentacije s dvije i tri slike na ekranu, prikazane tijekom većeg dijela filma, bile su inovacije koje je predložio montažer Martin Scorsese. S toliko snimljenog materijala (preko 120 sati)  i nespremnosti studija da produži – i onako dugo - trajanje filma, moralo se pronaći način kako bi se povećala količina snimaka koje bi se mogle koristiti. Autori su smatrali da je gledateljima važno pokazati što više toga, a multi-panel format najučinkovitije je uključio filmske snimke, ali i efektno prikazao nastupe i reakcije publike zajedno.
   * ukoliko ste poklonik Woodstocka, nije naodmet spomenuti kako tvrka Rhino početkom kolovoza namjerava objaviti box-set pod imenom “Woodstock - Povratak u vrt: Definitivni arhiv 50. godišnjice“. Set čini 38 diskova (sa 36 sati glazbe i 432 pjesme), blu-ray filma „Woodstock: Director’s Cut“, repliku izvornog postera, niz fotografija, i dr. U prodaju će biti pušteno samo 1969 primjeraka. Cijena? Prava sitnica: $799.98.
https://store.rhino.com/woodstock-50th/woodstock-50-back-to-the-garden-the-definitive-anniversary-archive-1.html
https://www.imdb.com/title/tt0066580/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

   RIJEČ JE O RADNOM TERMINU / UVIJEK POSTOJI MOGUĆNOST KIŠE I ODGODE PROJEKCIJE.
   TERMIN "WOODSTOCKA" JE JEDINI KOJI NIJE UTORKOM. RAZLOG JE JEDNOSTAVAN - PROJEKCIJA JE PREDVIĐENA TOČNO NA 50-GODIŠNJICU.

https://www.kinomediteran.hr/gradovi/split-ljetno-kino-bacvice/