GDJE JE SLJEDEĆA INVAZIJA
NAJBOLJE (KOD NAS) U 2017.
Where to Invade Next, 2015. Michael Moore, 120 min. USA
Scenarij: Michael Moore
Ništa vas ne može pripremiti na novi dokumentarni rad "kontroverznog" Michaela Moorea, naročito ukoliko ste stvorili sud o njemu temeljem njegovih prehodnih radova tj. specifičnim pristupom temama koje obrađuje: Roger and Me, Bowling for Columbine, Fahrenheit 9/11, Sicko...
Ovo je prvi Mooreov film nakon šestogodišnje pauze, a napravljen je u obliku putničkog dokumentarnog filma. Moore je je proveo neko vrijeme u evropskim državama poput Italije, Francuske, Njemačke, Finske, Norveške, Islanda i nama susjedne Sloveniju (te nakratko i u Tunisu) gdje je (na)učio kako se ove države alternativnim metodama bore sa socijalnim i ekonomskim nedaćama, koje je doživio u SAD-u.
Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Torontu, a fanovi su ostali začuđeni jer ovaj dokumentarac nije čista kritika kao dosadašnji Mooreovi radovi niti govori o gorućim problemima SAD-a. Dapače, autor se odlučio proputovati svijetom, pričati s ljudima i dobro nasmijati, ali i upozoriti gledatelje podučavajuči ih (pače, svih nas) kako se živi "s druge strane" . Iako naslov vuče ka suprotnom zaključku, isti nema veze s vojnim invazijama već isključivo invazijom pomoću kamere (istražuje potencijalne države koje bi mogli „napasti“, uzeti njihove ideje i implementirati ih u američki sustav), i to po evropskim ulicama koje prikazuje privlačnim i egzotičnim, te govori o blagodatima života u tim državama koje ne samo da nisu karakteristične za SAD već se često i osuđuju kao 'komunistička' ideologija...
Ponešto drugačiji od ostalih njegovih filmova, „Where to Invade Next“ osvježavajuć je i zanimljiv dokumentarni film koji u svom epilogu poziva na promjene. Sam je Michael Moore rekao da ih želi vidjeti za vrijeme svog života, a hoće li to tako i biti, preostaje nam čekati i vidjeti... (Tin Bačun, www.ziher.hr)
Svakog dana, u svakoj njemačkoj školi podučavaju djecu o onom što su radili njihovi preci. Ne zataškavaju činjenice. Ne prave se da se to nije dogodilo. Ne kažu: „Hej, to se zbilo prije nego što sam se rodio. Kakve veze to ima sa mnom? Ja nisam nikoga ubio.“ Fašizam tretiraju kao svoj izvorni grijeh, trajni znamen na kolektivnoj njemačkoj duši za koji neprestano moraju tražiti iskupljenje, nuditi odštetu i nikada ne zaboraviti. Zaboravit ne mogu jer se na pločniku pred njihovim kućama nalaze sitne gravure s imenima židovskih obitelji, bivših stanovnika tih kuća koji su odvedeni i ubijeni. Lokalni umjetnici postavili su diskriminatorne znakove iz 1930-tih kako bi podsjetili današnju generaciju da njemačka povijest nije samo Beeethoven i Bach, nego su to i genocid i zlo...
Ako postoji nešto što bismo trebali ukrasti od Nijemaca, onda je to teza da ako narod prizna svoju mračnu stranu i iskupi se, postaje slobodan biti boljom nacijom i ispravno postupati prema drugima. Ako oni to mogu, zasigurno možemo i mi... (Michael Moore, iz dijela filma u kojem je autor posjetio Njemačku)
Chicago International Film Festival 2015. Najbolji dokumentarni film
www.imdb.com/title/tt4897822/?ref_=fn_al_tt_1