KALENDAR DOGAĐANJA Studeni 2018.

Ostalo - 08.11.

UDRUGA DALMATINSKI POTROŠAČ

10:30 sati


Udruga Dalmatinski potrošač Split, Centar za mirenje medijaciju i razvoj komunikacija Split, i Ekonomsko birotehnička škola Split, pozivaju na konferenciju o savjetovanju potrošača i mirenju u potrošačkim sporovima. Cilj je konferencije približiti građanima postupke mirenja, i omogućiti njihovu praktičnu primjenu, prvenstveno u potrošačkim, ali i ostalim sporovima. Svoja iskustva u savjetovanju potrošača i postupcima mirenja predstaviti će predavači: dr. sc. Vanja Bilić (Ministarstvo pravosuđa, član Hrvatske udruge miritelja), Martina Meglić (Europski potrošački centar Hrvatska) i Ines Budrović (Hrvatska gospodarska komora).

Ljude treba dijeliti na dobre i loše.
Rasa, podrijetlo, religija, obrazovanje, 
imovina - nemaju nikakvo značenje.
Samo to, tko je kakav čovjek.
 
Irena Sendlerowa
 

Hrabra Poljakinja Irena Sendler, živjela je u Varšavi (rođena je 15. veljače 1910. – umrla je 12. svibnja 2008.). Jedna je od prvih Pravednica među narodima. Bila je i kandidat za Nobelovu nagradu za mir.  Proglašena je počasnom građankom države Izrael i službeno je proglašena nacionalnom heroinom Poljske.

Irena Sendler je tijekom Drugog svjetskog rata spasila 2500 židovske djece iz varšavskog geta od sigurne smrti. 

Ona je, naime, u vrijeme njemačke okupacije Poljske bila socijalna radnica i jedna od glavnih aktivistica poljske ilegalne organizacije za pomoć Židovima pod imenom Žegota. Krijumčarila je iz geta židovske bebe i djecu, najčešće u paketima, koferima, torbama za alat, vrećama ili kako god bi se dosjetila.

Vodila je detaljnu evidenciju o svakom djetetu. Cilj joj je bio jednog dana iskopati staklenke, locirati svu djecu, informirati ih o njihovoj prošlosti i spojiti s obitelji.

I poslije rata ova heroina nastavila je pomagati. Kao socijalna radnica sudjelovala je u osnivanjima brojnih sirotišta.

Parlament Republike Poljske je proglasio 2018. godinu Godinom Irene Sendlerowe.

Projekt realizira Poljska kulturna udruga "Polonez" iz Splita.  

Zlatna vrata i Festival mediteranskog filma Split organiziraju projekciju filma "Priče s asfalta" prihod od koje će biti proslijeđen udruzi "Deseti život". Riječ je o volonterima koji brinu o uličnim životinjama, priskaču im u pomoć kada su ozlijeđene, gladne ili bolesne, steriliziraju ih, udomljavaju, ukratko, poklanjaju im svoje vrijeme, svoj prostor, a počesto i svoj novac. Ovo je sjajna prilika da se podružimo, pogledamo dobar, duhovit film, i usput pomognemo pokriti bar dio stalno rastućih veterinarskih troškova.
Što se filma tiče, nismo ga odabrali slučajno. Priče s asfalta priče su o isprepletenim sudbinama i onome što nas čini ljudskim bićima: manama, vrlinama, snovima i nadama. Zgrada u planskom naselju. Jedan pokvaren lift. Tri susreta. Šest lica. Hoće li Sternkowitz ustati iz invalidskih kolica kako bi se udvarao medicinskoj sestri iz noćne smjene? Hoće li usamljeni tinejdžer pronaći ulogu za pomalo zaboravljanu glumicu iz 80-ih? Što će biti s astronautom kojeg je nakon povratka na Zemlju udomila gospođa Hamida? U glavnim su ulogama Isabelle Huppert, Gustave Kervern i Valeria Bruni Tedeschi.

Ostalo - 18.11.

BRODOSPLIT

19:00 sati


Proslava 30 godina od osnivanja u Zlatnim vratima.

Tribine - 19.11.

UDRUGA KURS - DISKUSIJA

19:00 sati


"Disku(r)sija  ovog puta predstavlja dvoje umjetnika iz Slovenije i Hrvatske, Vinka Monderferd i Dan Okija.
Goste predstavlja, kao i obično, naš moderator Marijo Glavaš."

Ostalo - 19.11.

'68. - JURICA PAVIČIĆ

20:15 sati


Seriju predavanja o mitskoj 1968. (Inoslav Bešker, Zlatko Gall, Hrvoje Klasić, Aleksandar Glavaš) privodimo kraju gostovanjem Jurice Pavičića koji će nas vratiti u filmsku '68.

Izložbe - 20.11.

PREMIJERE 67

19:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložbe - 21.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložbe - 22.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Ostalo - 22.11.

SECRET ARTS CINEMA - TARANTULA NA PUTU // SPLIT

20:15 sati


Splitska ekskluzivna premijera talijanskog filma Taranta on the Road/ Tarantula na putu održat će se 22. studenog 2018. u 20.15 sati u Kinoteci Zlatna vrata!

Film Taranta on the road, u prijevodu Tarantula na putu, donosi priču o Amiri i Tareku, tuniškim migrantima koji su se našli na talijanskoj obali netom nakon Arapskog proljeća. U potrazi za prijevozom do Francuske susreću lokalni bend koji svoju sreću traži na festivalima i vjenčanjima. Članovi benda ih dožive kao bračni par koji očekuje bebu i odluče im pomoći.

Putovanje, strah, ljubav prema glazbi, neizvjesna budućnost i želja za uspjehom je ono što ih povezuje u iskustvu koje će ih zauvijek promijeniti. Smijeh i suze zagarantirani!

TARANTA ON THE ROAD / TARANTULA NA PUTU
Salvatore Allocca I 2017 I Italija I Marvin Film Partners, Emma Film, Vega’s Project I Igrani I 80 min

Projekcija je u sklopu tematskog programa Secret Arts Cinema koji prikazuje filmove o umjetnosti, dizajnu, arhitekturi i zanatima. Više informacija o ostatku programa saznajte na Secret Arts Cinema - Jesen 2018!

Izložbe - 23.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložbe - 24.11.

PREMIJERE 67

17:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložbe - 26.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložbe - 27.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Ostalo - 27.11.

ODABRAO UMJESTO ĐELE HADŽISELIMOVIĆA

20:15 sati


Filmski kritičar Slobodne Dalmacije, autor "Filmoteke" Marko Njegić odabrao je film kojeg ćete gledati u Zlatnim vratima u utorak, 27. studenog 2018.

Filmski klub kinoteke Zlatna vrata
   Vrijeme održavanja: Svaki posljednji utorak u mjesecu u 20.00, svaki mjesec osim srpnja i kolovoza.
   Opis programa: Program se bazira na ideji da jedna javnosti znana osoba, ne nužno vezana za filmsku djelatnost, publici predstavlja film po svom izboru. Izbor naslova, kao i izlaganje koje mu prethodi, temelji se na osobnoj priči vezanoj uz njega, i publici prezentira neku vrstu intimne filmske povijesti.
   Niz je načina na koji je medij filma uklopljen u nečiju privatnu biografiju, bilo kroz povezanost uz neki životni period, uspomenu na prve filmske fascinacije, izlaske i konverzacije s ljudima koji su mu/joj mnogo značili, kao nadahnuće za neki potez ili razmišljanje koji su se kasnije u životu pokazali značajnima. Takva se priča razvija kroz uvodno izlaganje, u kojem izbornik „otkriva“ film, izdvaja elemente koji su ga naveli da baš njega odabere, i povezuje te elemente sa vlastitim iskustvom i razmišljanjima. Publika je slobodna postavljati pitanja i nakon izlaganja i nakon pogledanog filma. Dijaloška forma se ohrabruje od strane organizatora i izbornika.
   Izbornik može biti bilo koja javnosti znana osoba, kako iz područja kulturnih djelatnosti, tako i politike, znanosti, sporta, gospodarstva... pod uvjetom da je filmofil i ima volje i sposobnosti da publici u formi slobodne (ne čitane) priče prenese svoja iskustva, ljubavi i znanja vezana uz temu večeri.
   Program je započeo u listopadu 2016., gostovanjem novinara i književnika Predraga Lucića, svima znanog kao jednog  od urednika Feral Tribunea, a manje poznatog kao filmofila i filmskog znalca...

Izložbe - 28.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložbe - 29.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Izložbe - 30.11.

PREMIJERE 67

8:00 sati


Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.

Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić

Tribine - 30.11.

UGRUGA ŽIVOT NOVO STVARANJE - VRIJEME DARIVANJA

19:00 sati


"Predavanje Vesne Prljić Ćalušić.

Tema: „Vrijeme darivanja“

Zašto darujemo druge?

Zašto to činimo, naročito, u vrijeme blagdana?

Što je dar?

Što vrijeme ima sa tim? Pitanja o svemu što činimo nužna su ako želimo promijeniti uzroke svega što smatramo smetnjom vlastitom kvalitetnom življenju."