KALENDAR DOGAĐANJA Travanj 2018.

Ostalo - 09.04.

ODOKA: BRACO DIMITRIJEVIĆ

20:15 sati


ODOKA: BRACO DIMITRIJEVIĆ
Braco Dimitrijevic: Louvre is my studio, street is my museum, 2008. Gordana Brzović, 93 min.

   Kao jedan od pionira konceptualne umjetnosti u svijetu Braco Dimitrijević je krajem šezdesetih godina prvi počeo prakticirati korištenje širokog spektra umjetničkih medija od tradicionalnih materijala poput mramora i bronce do onih tada novih kao što su fotografija, video i tekst...
   Svojim stvaralaštvom Dimitrijevic je doprinio radikalnoj promjeni umjetničkog stvaralaštva i muzeološke prakse u paradigmu kakvu danas poznajemo i živimo.
   Braco Dimitrijević (Sarajevo, 1948.) održao je 1958. godine prvu samostalnu izložbu u dobi od 10 godina. Od 1968. do 1971. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1971. - 1973. postdiplomske studije na St Martin's School of Art u Londonu. Njegovi su radovi u zbirkama najprestižnijih muzeja i privatnih zbirki na svijetu. Dimitrijević izlaže globalno, a živi u Parizu.

Izložbe - 10.04.

PREMIJERE 64

19:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 11.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 12.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 13.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Posljednji broj glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika objavljen je 20. lipnja 2008. Na naslovnici zaključnog broja našla se fotografija Charlieja Chaplina u ulozi „Skitnice“ popraćena proročanskim riječima „Put pod noge“. U međuvremenu su tisuće hrvatskih građana preuzele Chaplinovu ulogu te s motom „put pod noge“ napustile Hrvatsku u potrazi za boljim životom. O Feralu se pak otkako ga nema i dalje govori, i dalje se piše, i dalje je relevantan, te na koncu, umjesto da nestane, on stoji kao dokument jednoga vremena koje nikako ne prestaje. Film "Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala" donosi ono što mu naslov otkriva: razgovor s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem, pokretačima i zaštitnim licima političko-satiričkog lista koji je obilježio medijsku scenu izvan okvira nacionalnih granica. Feral Tribune je tijekom svojeg trajanja bio kontinuirani komentator političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. Istovremeno je bio bespoštedni demistifikator državotvornih ideologema, savjesni izvjestitelj ratnih zbivanja, denuncijator kriminogenih radnji u procesima privatizacije i uopće tranzicije te neprikosnoveni satiričar malformacija našeg društva. O svemu su tome, i koječemu drugom, autori filma razgovarali s trojicom od Ferala, koji su i pred kamerama pokazali ono što su odavno dokazali u svojim tekstovima – da su neprikosnoveni predstavljači rableovštine te potvrdili riječi Waltera Benjamina, prema kojemu „Nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha“. Uvod u film dat će Marina Baničević i Saša Stanić.
Prije filma bit će predstavljeno četvrto izdanje knjige "Smijeh slobode", posvećeno nedavno preminulom Predragu Luciću. Knjiga će ovaj put izaći na čak 720 stranica, a osim kazala u kojem se nalazi više od 500 imena, tu će se naći i ponešto novog materijala. Na promociji će biti prisutan i njezin autor Boris Pavelić.

Izložbe - 14.04.

PREMIJERE 64

16:30 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 16.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Ostalo - 16.04.

KAKO UČI MOJ PAS?

19:00 sati


Na drugom predavanju (u sklopu ciklusa predavanja o raznoraznim nedoumicama i pitanjima koje muče vlasnike pasa a i one koje to namjeravaju postati) "Kako uči moj pas?" Ana Bakašun, prof. govorit će o metodama i procesima učenja kod pasa, o preduvjetima za uspješnu obuku i o metodama i tehnici podučavanja.

Možda smatrate da je vaš pas neposlušan ili da ne zna sve ono što bi mu omogućilo kvalitetan suživot sa ljudima, možda se pitate trebate li s njim u školu ili ga možete podučavati sami. No, da bismo psu nešto objasnili i nešto ga poučili, moramo razumjeti način na koji psi uče svijet oko sebe te znati ponešto i o procesima učenja i podučavanja, o metodama i tehnikama koje možemo primijeniti. Na predavanju ćemo, kroz primjere iz prakse, razgovarati o različitim načinima savladavanja 'gradiva' koje zadajemo našim psima i o problemima na koje neminovno
nailazimo tijekom poduke.

Izložbe - 17.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 18.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 19.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 20.04.

PREMIJERE 64

8:00 sati


Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu.  Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno  tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na  izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku  koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“.   Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako  deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković

Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Ostalo - 23.04.

SRP

18:00 sati


događaj

Ostalo - 24.04.

UDRUGA SUNCE

12:00 sati


događaj

Filmski klub Kinoteke Zlatna vrata
U šesnaestom izdanju programa „Odabrao umjesto Đele Hadžiselimovića“ naš će domaćin biti novinar i publicist Damir Pilić. To će šesnaesto izdanje biti i malo drugačije od ostalih, naime, napravit ćemo iznimku i objaviti naziv odabranog filma. To ćemo napraviti iz dva razloga. Naime, Damir je odabrao musical Miloša Formana „Kosa“. Kako je taj film visoko među onima koje je u svom odabiru zatražila i publika Zlatnih vrata, izgledalo nam je korektno prema svima onima koji su glasali da baš „Kosu“ žele vidjeti na velikom ekranu, objaviti to unaprijed, kako ne bi propustili projekciju. Također, s obzirom na to da je Miloš Forman preminuo 13.4. 2018., ovo je i prigoda da se s njime oprostimo na način na koji je najprimjerenije oprostiti se od velikog redatelja – slaveći njegovo djelo i misao.
O filmu: „Kosa“ govori o mladiću koji kreće u New York kako bi se prijavio u vojsku i borio se u Vijetnamu. Pod utjecajem grupe hipija, počinje dvojiti ne samo oko svoje želje da se priključi vojsci, već i oko čitavog sklopa patriotskih vrijednosti koje su ga dovele u New York – prilagodbe i poslušnosti kao vrlina, te prevladavajućih konzervativnih standarda.
Film je baziran na istoimenom Broadwayskom musicalu koji se na sceni pojavio 1968. godine. Snimljen čitavu dekadu kasnije, film gaji i izvjesnu notu nostalgije prema idejama ljubavi i mira koje su do tada već počele gubiti svoju aktualnost.
O gostu: Damir Pilić je magistrirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomirao novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Kao samostalan autor objavio psihološku monografiju Samoubojstva: oproštajna pisma i romane Đavo prvo pojede svoju majku i Splitting. U koautorstvu s dr. Draženom Lalićem objavio socio-psihološku studiju o mladim splitskim delinkventima Na mladima svijet zastaje, te monografiju Torcida: pogled iznutra (Profil, 2011.), a u koautorstvu s Edom Vujević književno-znanstvenu studiju Dedal na iglama o splitskim apstinentima, bivšim ovisnicima o heroinu. Priče objavljivao u književnim časopisima Godine i Nova Istra te u Arkzinu i Slobodnoj Dalmaciji. Od 1994. do 2001. radi kao reporter Feral Tribunea, a od 2001. kao reporter i politički komentator Slobodne Dalmacije. Živi u Splitu.