KALENDAR DOGAĐANJA 2017. godina

Gost - Ivica Ivanišević, novinar, književnik, publicist, autor drama i scenarija, gitarist, humorist,
Film kojeg je odabrao španjolska je crna komedija, snimana za vrijeme Francova režima. Prikazana je na venecijanskom filmskom festivalu, gdje je dobila nagradu FIPRESCI, unatoč protivljanju španjolskog ambasadora koji ga je držao direktnom kritikom sistema. Ivica Ivanišević nije jedini koji smatra da se radi o izvanrednom filmu. Pedro Almadovar ga izdvaja ga među filmovima koji su najviše utjecali na njega. Evo što kaže: „Film je toliko dopadljiv da su cenzori propustili razumjeti njegovu pravu prirodu. Shvatili su da se protivi smrtnoj kazni, koja je tada još bila na snazi u Španjolskoj, tek kada je prikazan u Veneciji i kada je dobio nagradu. Od tog trena, njegovo je prikazivanje bilo onemogućeno. Film je apsolutno remek-djelo. Kad ga danas gledamo, čini se nemoguće da je snimljen 1963. To je izvanredna argumentacija protiv smrtne kazne, maskirana u užitak komedije.“ 
Ivica je ovaj film prvi i jedini put vidio upravo u splitskoj Kinoteci, prije 8 godina. Ako ste ga tad pogledali, prepoznali ste ga. Ako niste – evo prilike, s uvodnom riječju našeg gosta-urednika.

Ostalo - 08.02.

SECRET ART CINEMA

20:00 sati


"Jeste li spremni prepustiti se iznenađenju?

SECRET ARTS CINEMA VAS POZIVA 8. veljače 2017 u 20 sati NA TAJNU PROJEKCIJU I DOGAĐANJE IZNENAĐENJA!

Jedna večer - jedna projekcija: trostruka hrvatska premijera filma, na temu umjetnosti, za kojeg niti ne znate da postoji, no (vjerujte!) želite ga pogledati.

Za vas smo pripremili niz zanimljivih filmova o sjajnim arhitektima, dizajnerima, umjetnicima i zanatlijama. Njihova svjedočanstva i tajne, životni projekti, ideje, želje i strahovi, pretočeni u dugometražni film, stižu na veliko platno.

Pozvani su svi, dolazak je za ljubitelje umjetnosti obavezan, a ulaz slobodan.

VOLIM KREATIVNO!

Potražite nas na FB stranici SECRET ARTS CINEMA ili nam pišite na program@secretartscinema.com"  (Secret Arts Cinema)

Izložbe - 21.02.

PREMIJERE 55

19:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 22.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 23.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 24.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 25.02.

PREMIJERE 55

16:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 27.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 28.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Boris Dežulović -  film iznenađenja.

Izložbe - 01.03.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 02.03.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 03.03.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 07.03.

SRCE ŽENE

12:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 08.03.

SRCE ŽENE

10:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 09.03.

SRCE ŽENE

10:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 10.03.

SRCE ŽENE

10:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 11.03.

SRCE ŽENE

16:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 21.03.

PREMIJERE 56

13:27 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 22.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 23.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 24.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 25.03.

PREMIJERE 56

16:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 27.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 28.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Film kojeg vam donosi u svoje je vrijeme bio nominiran za Oscara, osvojio je Srebrnog lava na festivalu u Veneciji, a danas ga se drži za djelo koje je uvelike utjecalo na francuski novi val.

Glumac koji se pojavljuje u glavnoj ulozi igrao je samo u tom filmu i niti jednom drugom, a inovacija koja je ovaj film učinila potpuno drugačijim od ostalih, je mobilna kamera pričvršćena za snimatelja (Steadicamova baka) koja je omogućila autorima dokumentarističko bilježenje lokacija i života. Istovremeno, omogućila im je i znatno smanjenje troškova produkcije – pošto su okoliš kroz kojeg se glavni lik kreće činili stvarni ljudi i autentični događaji, namjesto skupih kulisa i ukočenih statista. 

Radi se rijetko prikazivanom filmu, kojega vrlo vjerojatno niste gledali. Dean je na njega naletio u jednom pariškom kinu kojega posebno voli, jer uvijek ima dobar program (to, kao nekakva pariška Zlatna vrata) i oborio ga je s nogu.

Izložbe - 29.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 30.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 31.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

"Projekcija filma kojeg su Hrvoja Ivančić i Goran Šafarek snimili boraveći deset dana u Siriji u proljeće 2016.
„Glavna tema dokumentarnog filma „Sirija – zemlja na raskrižju“ je prikaz života na teritoriju pod kontrolom sirijskog režima. Kroz sugovornike svih društvenih slojeva pokušavamo saznati kako je sukob utjecao na život prosječnog Sirijca. Razgovaramo s ministrima u vladi, profesorima na sveučilištu, prodavačima na tržnici, poslovnim ljudima. U Damasku odlazimo do prvih linija bojišta udaljenih svega tri kilometra od samog centra grada, ali posjećujemo i devastirani grad Homs te kršćanska sela na prvoj liniji prema Islamskoj državi. Kršćanski korijeni Sirije još uvijek su prisutni u svakodnevnom životu, ali i pogođeni ratnim razaranjem, ponajviše islamističkim divljanjem. Saznajemo na koji su se način militanti odnosili prema kršćanima u drevnom gradu Malouli, mjestu gdje stanovnici još uvijek koriste aramejski, jezik Isusa Krista.“

Film traje 46 minuta, a prije početka projekcije, autor Hrvoje Ivančić održat će uvodnu riječ o samom snimanju filma.

Zbirka kratkih priča „Za'atar – priče s Bliskog istoka“ inspirirana je autorovim dvanaestogodišnjim putovanjima u regiju, a dobar dio radnje odvija se upravo u Siriji. O knjizi ćemo nešto više govoriti poslije projekcije kad ćemo otvoriti raspravu s publikom te prikazati još fotografija iz izbjegličkih kampova u Jordanu.

„Priče grade napetost iz dvije perspektive: jedna predstavlja gotovo luđačku smjelost pojedinih protagonista — zapadnih novinara i drugih putnika namjernika u sve nemirniji Levant – da iz sigurne zavjetrine ustaljene rutine iskorače u zavodljivu opasnost; druga je obojena stoičkom izmirenošću onih drugih — stanovnika upravo tog Levanta kao jezgre straha današnjega zapada — s neminovnom destrukcijom i stradanjem, ali uz istovremeni stameni otpor ontološkom zlu i vrtlogu ludila koji ih je već odavna usisao mimo njihove volje i znanja.

Ivančić u zbirci “Za’atar” teži svojevrsnoj dharmi svjetskog lutalice — ali ne u mirnim šumama sjeverne Kalifornije poput Kerouacovih beatnika, nego u usijanoj sirijskoj i jordanskoj pustinji u čijoj je dnevnoj fatamorgani nemoguće razlučiti Drugoga od samoga sebe.
Knjiga će se moći kupiti po promotivnoj cijeni.

Ulaz na projekciju je 20 kuna."

Izložbe - 11.04.

PREMIJERE 57

19:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 12.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 13.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 14.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 15.04.

PREMIJERE 57

16:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 17.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 18.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 19.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 20.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 21.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Gost izbornik: Tanja Mravak

Kino - 14.05.

SECRET ARTS CINEMA U ZAGRLJAJU BALETA!

20:00 sati


Secret Arts Cinema u ZAGRLJAJU BALETA! :-)

Secret Arts Cinema (Craft, Art, Design, Architecture) u svoja je dva prethodna izdanja bio potpuno posvećen proslavi kreativnog genija u dva posve različita područja. Arhitektura, a potom i fotografija otkrili su nam koliko se inovativnim i originalnim može postati ukoliko se prati vlastita zamisao. U novom izdanju program pozornost usmjeravamo ne toliko na konačan uspjeh koliko na strastveni put do njega. 

Ovo izdanje Secret Arts Cinema slavi Majčin dan u čak 5 hrvatskih gradova. U nedjelju 14. svibnja u Osijeku (Kino Urania), Puli (Kino Valli), Splitu (Kinoteka Zlatna vrata) i Varaždinu (Kino Gaj) na četiri simultane projekcije s početkom u 20 sati bit će premijerno prikazan film o jednoj ženi, njenom cilju i njenoj očaravajućoj ustrajnosti. Zagrebačka će premijera, kako smo već navikli, malo kasniti i počet će u 21 sat u Zagrebačkom plesnom centru. 

14. svibanj je dan posvećen svim majkama svijeta, njihovim brigama, stremljenjima i nadama. Njihovoj ljubavi. Mame su prvakinje snalaženja, one su primabalerine plesa koji se zove život. Secret Arts Cinema donosi priču o majčinstvu, teškom pothvatu spajanja majčinske nesebičnosti i umjetničke predanosti. 

Osim projekcije filma posjetitelje očekaju i dodatni sadržaji iznenađenja, a posebno će zanimljivo biti u Splitu gdje će već 12. svibnja biti postavljena izložba fotografija Damira Fabijanića iz ciklusa „Krug u kvadratu“ koju je ustupilo Veleposlanstvo Japana. Otkrili smo dakle još jednu puzzlu filmskog programa: u petak krećemo put Dalekog istoka...

Program Secret Arts Cinema u organizaciji udruge Pari Pikule okrenut je filmovima i popratnim događanjima koji slave kreativnost, odnosno tematiziraju rad arhitekata, dizajnera, umjetnika i zanatlija. Riječ je o filmsko-umjetničkoj avanturi koja podrazumijeva da gledatelji ne znaju naslov filma sve do početka projekcije. Cilj programa je otkrivanje magičnog svijeta kreativnosti uz filmove i popratna događanja, a osim u kinima održava se i kao pop-up event na nizu alternativnih lokacija. VOLIM KREATIVNO!

Program Secret Arts Cinemaje realiziran je uz podršku Hrvatskog Audiovizualnog Centra, Kuna Zlatica i Kolorklinike. 

Cijena ulaznice je 20 kuna.

Ostalo - 20.05.

SPLIT SPOT FESTIVAL 2017.

20:00 sati


Događanja u Centru Zlazna vrata u sklopu Split spot festivala 2017.

Ulaz je besplatan.

U subotu, 20. svibnja, splitsku kulturnu scenu obogatit će film, koncert i izložba.

U 20 sati u Kinoteci Zlatna Vrata imat ćemo priliku vidjeti i čuti nešto doista originalno.

U Split napokon stiže projekt Spiritual Marketkoncertna promocija jazz albuma uz pripadajući art film o putovanju Marka Pola.

Riječ je o predstavljanju jazz albuma Vedrana Ružića, nagrađenog Porinom za najbolji jazz album, i pripadajućeg art filma Johna Karduma i Ire Tomić, koji koegzistiraju istovremeno - film i live bend svirka.

Projekt je inspiriran putovanjima Marka Pola do dalekog istoka koja su prikazana kroz jazz glazbu i art film. Nakon albuma, nastaje prateći film, čija posebnost leži upravo u činjenici da je nastao na temelju glazbe, a ne obratno, te ga autori nazivaju prvim hrvatskim jazz filmom.

Film je apstraktni prikaz putovanja Marka Pola, put koji autori prolaze još jednom u današnjem vremenu, te tako nailaze na granice, rat za naftu, medijsku propagandu, uništenje okoliša, klimatske promjene i siromaštvo koje neobično podsjeća na trenutno stanje u Hrvatskoj, pa je tako i sam Marko Polo u ovom filmu u vremenski distorziranoj ulozi imigranta i izbjeglice. Ovaj eksperimentalni film je poput jazza nastajao često improvizirano i u hodu, naglasak je stavljen na motive, koji su se naknadno spajali u zaokruženu priču.


Idejni začetnik projekta je glazbenik i slikar Vedran Ružić. Na albumu u izdanju Croatia Recordsa uz Ružića na kontrabasu sudjeluju Adriano Bernobic (bubnjevi), Pavle Miljenovic (gitara) i Mario Bocic (tenor sax), dok su film u trajanju cijelog albuma režirali i zajedno s Vedranom osmislili Ira Tomic i John Kardum.

Nakon filma, u izložbenim prostorijama Centra Zlatna Vrata, u 21 sat otvaramo izložbu fotografija „Iz ruke“  Žare Batinovića.

Radi se o fotografijama sa snimanja spotova koje je režirao poznati splitski redatelj Žare Batinović. Autori fotografija su nepoznati, mahom Žarini prijatelji ili asistenti na snimanju.

Žare Batinović, rođen, živi i radi u Splitu. 
Po struci mađioničar, al' po zanimanju ipak režiser, najpoznatiji je po glazbenim spotovima koje počinje snimati 90-ih za Daleku obalu, Nenu Belana, a kasnije i Gibonnija, Olivera, TBF, Bajagu, Gorana Baru i Majke, Parni valjak i mnoge druge. Do danas je snimio preko 150 spotova.
Svi Žarini spotovi nastali su s lakoćom i bez puno razmišljanja, zato i jesu tako jedinstveni. Na izložbi će se vidjeti samo djelić duha vremena kada su se stvari radile drugačije i s puno više mota. 

Žarina riječ:
"Nigdi na svitu nema ovakvih momenata u kojima san ja odrasta. Kamera Bolex. Na navijanje. Max duzina kadra oko 23 sekunde. Vječna štoperica u ruci kojom bi mirija dužinu snimljenog kadra radi štednje filma. Štedilo se na svemu i prema svemu se odnosilo kao prema blagu. Po spotu san ima od 10 do 40 min filmske vrpce. Gotovo sva snimanja su napravljena sa 2 čovika u ekipi. Snimatelj Boris Poljak i ja. Nema nikoga više. Ni pomoćnika. Ni šminke. Ni kostima. Ni starlete. Danas kad ovo gledan san jebeno ponosan al još više zbunjen. Ponosan šta san iz ovoga ostavio u nasljeđe vrhunske spotove. Spotove koji su mnogima nešto značili u nekom trenutku njihovih života... Gotovo da nema sedmice a da mi neko ne uleti sa zahvaljivanjem radi tog i tog spota. Tu je moja pobjeda i moj cilj, da doprem do onoga ispred ekrana. I izgleda da jesam. A zbunjen jer nikako ne mogu povezat kako san išta uspija snimit u uvjetima u kojima san radija a kamoli snimit onoliku količinu kvalitetnih spotova. Spotova koji danas izgledaju jos moćnije nego onda kad su nastajali. Žao mi je ako budem nekog razočara jer nije dobija oni holivudski „making of“. Ja osobno nebi ni jednu od ovih situacija minja za sve holivude i bolivude."

Gost izbornik: Mate Matišić

Izložbe - 30.05.

PREMIJERE 58

20:00 sati


"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 31.05.

PREMIJERE 58

8:00 sati


"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 01.06.

PREMIJERE 58

8:00 sati


"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 02.06.

PREMIJERE 58

8:00 sati


"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 03.06.

PREMIJERE 58

16:00 sati


"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 05.06.

PREMIJERE 58

8:00 sati


"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Ciklus otvara film "Luka srca" (Labuan Hati), 2017.g Titiena Wattimena.
Radnja se odvija na prelijepom otoku Komodo, gdje tri mlade žene uče roniti. Bia je mlada majka, Indi je zaručena i ovo je njezino "opraštanje" od djevojačkih ludorija, a Maria je slobodna zaposlena djevojka ponešto nesretna u ljubavi. Veliki dio filma odvija se pod morem, a veliki dio radnje, kako i naziv sugerira - u srcu. 
Ulaz na sve filmove iz indonezijskog ciklusa je, zahvaljujući Veleposlanstvu Republike Indonezije u Republici Hrvatskoj, besplatan.
Revija traje do srijede 7. lipnja 2017.

Program:

PONEDJELJAK / 05.06.
Labuan Hati, 2017. - 20:00 sati

UTORAK / 06.06.
Labuan Hati, 2017. - 17:30 sati
SUNYA - 20:00 sati

SRIJEDA / 07.06.
KISAH 3 TITIK - 17:30 sati
Gending Sriwijaya, 2013. - 20:00 sati

Izložbe - 06.06.

PREMIJERE 58

8:00 sati


"Vozeći se autobusom autor promatra društvenu svakodnevicu velikog broja ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom na području Splita i njegove okolice. Umjetnik promatra ljude, lica, komunikaciju, životne stilove i različita ponašanja ljudi te s vremenom nailazi na mnoštvo zanimljivih situacija koje se događaju unutar autobusa kao i izvan njega. Dakle, tema serije slika Igora Zdunića Priče iz autobusa ima izraziti društveni kontekst. Gradski prijevoz je, kao javno mjesto, jedno od mnogih ogledala društva u kojem umjetnik proučava socijalnu sliku grada Splita. S jedne strane, postaje očigledno da živimo u svijetu sve većih socijalno-ekonomskih razlika, a ljudi koji se koriste javnim gradskim prijevozom uglavnom imaju loš ili prosječan životni standard. S druge strane, očit je sveopći utjecaj konzumerizma. Sve veći tehnološki napredak, dostupnost društvenih mreža i upotreba “touch screen” mobitela uzrokuju sve veću izoliranost i otuđenost pojedinca. Čovjek postaje ovisan o virtualnom svijetu i posvećuje veći dio svog vremena društvenim mrežama zaboravljajući pritom na važnost izravne komunikacije. Pri ulazu i izlazu iz autobusa ljudi se međusobno susreću bez puno interakcija. Mnogi od njih tipkaju po mobilnim telefonima i nose slušalice u ušima. 1 Nedostatak izravne komunikacije i osjećaj pripadnosti nekom društvu ili društvenoj skupini pojedinac pokušava nadoknaditi slijepim praćenjem učestalih modnih trendova pa je kod odijevanja umjesto raznolikosti i osobnog izraza vidljiva uniformiranost. Nedostatak izravnih kontakata i stanovita otuđenost vidljivi su elementi na Igorovim slikama. U fokusu autorovog istraživanja su načini odijevanja, izrazi lica i geste različitih dobnih skupina. Svjestan da se od pojave avangarde dogodila kriza realističnog predočavanja stvarnosti unutar umjetnosti, naročito u slikarstvu, umjetnik ipak bira tradicionalni slikarski medij kako bi što bolje i detaljnije mogao prikazati ljudske likove različitih fizionomija.2 Međutim, usprkos vidljivoj figuraciji slikarska djela Igora Zdunića sadrže apstraktne i nemimetičke ekspresionističke elemente u svojoj strukturi. Odnos između slikarskog i linearnog vidljiv je kod rasporeda elemenata unutarnje građe autobusa. Raspored i organizaciju ljudskih likova i elemenata u prostoru umjetnik rješava geometrijskom perspektivom. U ovom kontekstu prostor autobusa ima značajnu ulogu jer predstavlja odnos čovjeka i njegove okoline, dok su ekspresionistički elementi prisutni kod upotrebe boja, poteza kistom te “zbijenosti” prikaza, a kod opisivanja karaktera ljudskih likova prisutni su i „apstraktni“ izražajni elementi.3 Upotrebom tih elemenata te vraćanjem tradicionalne slikarske tehnike umjetnik nastoji realno prikazati vlastito iskustvo i razmišljanja o životu ljudi u ovom gradu. Zdunićeve Priče iz autobusa mogu biti njegove priče, ali isto tako priče svakoga od nas. Umjetnik ostavlja promatračima da zamisle, pronađu ili ispričaju svoje priče." Petra Dajak

Izložba se otvara u utorak, 30. svibnja 2017. u 20:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja 2017.

Igor Zdunić (Gospić, 1991.) završio je Opću gimnaziju u Gospiću. Trenutno je student na 2. godini Diplomskog studija slikarstva u klasi profesorice Nine Ivančić. Samostalna izložba: 2014. Utorkom u Galeriji, Fast forward volume III, Galerija umjetnina, Split Skupne izložbe: 2013. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, Multikulturalni centar, Split 2014. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2015. Završna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Zavrršna izložba studenata Slikarskog odsjeka, MKC, Split 2016. Stripolerancija, izložba strip radionice, Info zona, Split 2016. Utorkom u Galeriji, zajednička izložba sudionika Fast Forward projekta, Galerija umjetnina, Split

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Petra Dajak // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 20.06.

50. OBLJETNICA MATURE

11:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložbe - 21.06.

50. OBLJETNICA MATURE

8:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložbe - 23.06.

50. OBLJETNICA MATURE

8:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložbe - 24.06.

50. OBLJETNICA MATURE

16:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložbe - 26.06.

50. OBLJETNICA MATURE

8:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Izložbe - 27.06.

50. OBLJETNICA MATURE

8:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Ostalo - 27.06.

FILMSKA RADIONICA I OTVORENI PROGRAM EX ORIENTE 1

10:00 sati


Utorak, 27. lipnja 2017.
10:00 – 11:30 Predavanje: GALERIJA FIKTIVNE STVARNOSTI
Izlet krajolikom gdje stvarnost postaje umjetna, a umjetno postaje stvarnost. U ulozi vodiča pojavit će se Jan Gogola ml., redatelj, urednik scenarija i pedagog s praškog fakulteta FAMU, gdje predaje na odsjecima dokumentarnog i igranog filma. Tijekom te imaginarne šetnje prikazat će se kratki isječci iz filmova, na nekima od kojih je Gogola i surađivao, koji prikazuju fluidnu granicu između stvarnosti i fikcije.

12:00 – 13:30 Predavanje: BILJEŠKE O PREDSTAVLJANJU TRAILERA
Kako odabrati ispravan pristup i predstaviti bit filma, vaše autorske vještine i emocionalno uključiti publiku i/ili donositelje odluka prilikom gledanja trailera? Voditelji radionica Ivana Pauerová Miloševićová, Filip Remunda, Iikka Vehkalahti, i Mikael Opstrup podijelit će vlastite ideje i iskustva iz različitih perspektiva predstavljanja trailera.

21:00 Filmska projekcija: HOMO SAPIENS (94 min, režija: Nikolaus Geyrhalter, Švicarska/Njemačka/Austrija, 2016.)
Homo Sapiens je film o ograničenosti i fragilnosti ljudskog života i kraju industrijskog doba te kako će se to odraziti na pojedinca.
Projekciju će predstaviti redatelj filma.
 

Izložbe - 28.06.

50. OBLJETNICA MATURE

8:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Ostalo - 28.06.

FILMSKA RADIONICA I OTVORENI PROGRAM EX ORIENTE 2

10:00 sati


Srijeda, 28. lipnja 2017.
10:00 – 11:30 Masterclass: NIKOLAUS GEYRHALTER
Filmovi austrijskog redatelja Nikolausa Geyrhaltera poznati su po preciznoj slikovnosti koja publici omogućava da sama stvori uvide i donese zaključke. Ritam, tempo i zvuk važne su sastavnice njegova rada koje naglašavaju cjelovitost filmskog doživljaja. U svome će masterclassu Nikolaus Geyrhalter predstaviti upravo te elemente svog rada i dočarati nam svoj jedinstven pogled na svijet.

17:00 – 18:30 Predavanje: ON VIDI, ALI GA SE NE ČUJE (NE)VIDLJIVOST DOKUMENTARNOG SNIMATELJA
Uloga snimatelja u dokumentarnoj kinematografiji, osobito u 'opservacijskom' žanru, nedovoljno je istražena, a važna tema. Osjetljiv trokut redatelj-lik-ekipa (točnije, snimatelj) odlučit će kako će se u stvarnosti odigrati neki prizor te kako će gledatelj doživjeti tu 'stvarnost'. Predavanje će održati iskusni snimatelj i direktor fotografije Philipe Bellaiche.

PARALELNI PROGRAM:
17:00 – 18:30 PRIMJER IZ PRAKSE HRVATSKE MANJINSKE DOKUMENTARNE KOPRODUKCIJE
Producent Siniša Juričić podijelit će svoja iskustva s dokumentarnih projekata na kojima je radio kao manjinski koproducent. Strategije, prednosti, prilike, kao i moguće zamke manjinskih koprodukcija s Hrvatskom.

21:00 filmska projekcija: SREĆA (75 min, režija: Thomas Balmès, Francuska/Finska, 2014.)
Peyangki je osamljeni 80-godišnji redovnik koji živi s majkom u zabačenom selu u Butanu. Uskoro će u selo doći televizija. Peyangki s ujakom odlazi na trodnevni put u glavni grad, gdje će kupiti televizor i otkriti svjetla grada. No donosi li televizija sreću?
Projekciju će predstaviti redatelj filma.

Izložbe - 29.06.

50. OBLJETNICA MATURE

8:00 sati


Izložba radova generacije 1967. - ŠKOLA ZA PRIMJENJENE UMJETNOSTI, SPLIT

"Šesnaest autora, maturanata splitske Srednje škole za primijenjene umjetnosti iz godine
1967., ovu su izložbu zamislili kao neku vrstu godišnjice mature na koju slavljenici,
umjesto vlastite osobe, skockane po mjeri dominantne percepcije uspjeha, šalju
svoj rad – sliku, objekt, umjetničku kreaciju – da ih predstavlja u onome svjetlu u
kojem se sami osjećaju najbolje i „najcentriranije“.
Stoga se, više nego iz cjeline izložbe, o autorima može zaključiti iz samoga čina izbora,
iz predmeta što su ga, za ovu prigodu, sami priložili kao reprezenta svoje umjetničke
obljetnice. Radi se, po logici stvari, o postavu koji nije homogen, koji obuhvaća
jednako romantične i ekspresivne, razigrane i disciplinirane, samozatajne i ekstrovertne
izloške.
Tek par radova po autoru, dakako, premalo je da bi se donosili sudovi o životima u
umjetnosti i opusima, a istodobno, kako izložba nema prethodno definiran tematski
ili formalni koncept, možemo te radove promatrati onako kao bismo promatrali ljude
u prostoriji, njihove međusobne odnose i komunikaciju, teme oko kojih se nalaze,
raspoloženja koja ih okružuju i karaktere koji se sljubljuju ili trve.
Većina autora predstavljenih na izložbi, slijedom su svog primijenjeno-umjetničkog
obrazovanja, proveli velik dio svog profesionalnog života kao nastavnici, dizajneri i
grafičari. Zanimanja koja traže kreaciju, ali i disciplinu i komunikativnost.
Također, velik broj autora potječe, a neki i danas obitavaju, ili su obitavali (radovi
nekolicine kolega izloženi su posthumno) na otocima i u malim sredinama. Te dvije
odrednice umnogome su izvorište osobina njihovih radova – barem ovih koje su sami
odabrali za ovu prigodu. Nema urbanih perspektiva. Nostalgija za različitim oblicima
života, praksi i oblikovnih momenata prošlosti, vidljiva je u većini radova, no, gotovo
nitko ne pokazuje ambiciju da toj nostalgiji doda nekakav historijsko-moralni krešendo.
Nostalgija ostaje na razini osobne priče, male scene, pa zadržava crtu iskrenosti
čak i u slučajevima kada je posve konvencionalno, pa i konformistički, realizirana.
Nalazimo tu tako „apdejtane“ varijante pastorale, lišene svake ironije i dvosmislenosti,
ali i vješto prerađivanje tehnika i strategija modernističkog izričaja i njegovo
stavljanje u izmijenjeni kulturni kontekst.
Realizam koji kod onih prvih slika (jer riječ je prvenstveno o slikama) preteže, doima
se kao prostodušna vjera da istina uistinu postoji, ako nigdje drugdje, onda barem
u vizualnoj percepciji. Predstavnci te tzv. pitoreskne estetike, prema kojoj se već
desetljećima u praksi procjenjuju i klasificiraju topografske osobine pojedinog lokaliteta,
u ovisnosti o tome koliko „pejzažnog potencijala“ nose za neko apstraktno,
sveprisutno „umjetničko oko“, bilježe svoje prizore bez remetilačkog faktora ljudske
umiješanosti, aktivnosti ili proste fizičke prisutnosti. Bilježe ih retrospektivno, kao
melankolične, ne odviše deskriptivne prisutnosti.
Odmak od realizma, pak, ide u smjeru modernističkih praksi, i dalje prema postmodernom
kolažu i assemblageu. Stvara svojevrsnu „dramu pitoresknog“, bilo na način
da uranja elemente klasičnog dalmatinskog likovnog inventara – kućice, brodice, masline,
lučice – u neku transcendentalnu izmaglicu (Šimun Martinis) ili da, poput Joška
Martinisa, mijenja konceptualnu i percepcijsku strukturu slike fizičkim dekonstruiranjem
ikonografije. Priroda tako postaje vidno polje koje se sužava i širi od mjerljivih
detalja do mitskih dimenzija. Visok stupanj metaforičnosti, dinamike, zavidan méti4
er, a istovremeno i promatračka distanciranost, obilježja su najzanimljivijih među
pejzažistima, poput Emilije Šarić Kohle.
Rijetko tko zagazi u potpunu apstrakciju. Češća je gotovo dječja razigranost koja plijeni
kreativnošću, zrači veseljem i individualnom slobodom, zadovoljstvom u opipljivoj
utopiji kreiranja. To osjećamo kod Skokandića i Bezića, ali i na jedan svoj delikatniji,
poetičan način – kod Nastje Dadić Radić.
Također, s izuzetkom Ante Sardelića Kraljevića, kod kojega možemo prepoznati stanovitu
simbolističku retoriku, težnju da forma bude u službi ideje, radovi ovih autora
uglavnom su neintencionalni, bez želje da prenesu konkretnu „poruku” ili promiču
ideju. Njihova je umjetnost u njihovoj jasnoj, odlučnoj prisutnosti.
Malo je na ovoj izložbi prikaza čovjeka, stoga spomen zaslužuje Nada Bukvić Delić.
Prva asocijacija pri pogledu na „Crvenokosu”, Balzacova je teorija o tome kako se
fizička prisutnost osobe sastoji od slojeva nebrojenih tankih, slikovnih opni, jedne
povrh druge, koje se „ljušte“ i preklapaju u izrazima i emocijama. Dojam je da slikarica
ima mogućnost u jednom trenutku uočiti slojeve tih opni i prikazati ih taloženjem
plohi i crta, bazičnim oruđem umjetnika.
Što god im bilo zajedničko, i u čemu god se razlikovali, jedna se osobina može pripisati
izložbi kao cjelini, a vjerujem čak i autorima, ma koliko ograničen bio uzorak na
osnovi kojega donosimo zaključak. U epohi ironiziranja, rastakanja, preslagivanja i
kombiniranja, stalne su jedino promjena i trka za prilagodbom. Ako u nekom segmentu
trebamo tražiti znak zrelosti ovih umnogome različitih autora, onda je to u njihovu
potpunom ignoriranju te naporne i neučinkovite trke. Svi se odreda doimaju staloženo
u svom izričaju. S vremenom, za neke je od njih taj izričaj postao manirom, pa, više
ili manje pomireni s njom, njeguju viziju umjetnika kao individualca, osobu koja nije
dužna opravdavati svoje djelo, niti ga mjeriti i jednim drugim metrom do vlastitog."
Tamara Visković

Nedo Bavčević, porijeklom iz Gornjeg Sela na otoku Šolti, rodio se 1948.,
a preminuo 2015. godine. Školu za primijenjene umjetnosti, Odjel primijenjene
grafike, završio je 1967. u Splitu. Na Grafičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao
je u zvanju dipl. grafički inženjer.Bio je grafički urednik novine Nedjeljna
Dalmacija i dugogodišnji direktor tiskare u novinskoj kući Slobodna Dalmacija
u Splitu, sve do umirovljenja. Motiviran svojom Šoltom okruženom modrinom
mora, samozatajno se bavio slikanjem, te smo u mogućnosti prezentirati djela
našega Neda u tehnici ulja na lesonitu, nastalima u razdoblju od 2013. do
2015.

Stanko Bezić rođen je 1946., potječe sa otoka Šolte. Diplomirao je na Odjelu kiparstva u
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967.Oblikovao je u asamblaž tehnici trodimenzionalne
umjetničke tvorbe. Od odbačenih, ili samo od dijelova predmeta svakodnevne uporabe
u različitim materijalima (od metala, žice, plastike, šamota, komada tkanine) kao izraziti
animalist, izrađivao je originalne skulpture većih dimenzija do malih minucioznih figurica.
Ostvaruje dugogodišnju suradnju sa školskom kolegicom galeristicom Angelom i njezinim
pok. suprugom Tomom Bebićem, te izlaže više puta svoje menažerije u njihovoj, popularnoj,
galeriji Po bota, u Splitu 90-tih godina prošlog stoljeća. Sve je to svojim snimkama dokumentirao
splitski fotograf Zoran Krpetić. Pisao je i poeziju te je svako djelo popratio stihovima
pjesama. U zagrebačkom Vjesniku i Večernjem listu, u više je navrata pisano o originalnosti
radova Stanka Bezića, prožetih i dozom suptilne duhovitosti te su izazivali veliko zanimanje
poklonika umjetnosti. Poštovatelji uradaka Stanka Bezića odnijeli su ih u svoje zbirke diljem
svijeta: u Australiju, Argentinu, Francusku… i diljem naše Hrvatske.
Nažalost, nema više našeg Stanka, ostaje nam samo u sjećanju njegov osebujan lik prijatelja i
kolege, kao i radost koju je iskazivao stvarajući svoju umjetnost.

Nada Bukvić Delić, dizajnerica i slikarica, rodila se 1947. u Dubrovniku.
Završila je petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967., smjer
industrijskog oblikovanja i kiparstvo. Radila je na produkt-dizajnu igračaka u
Jugoplastici u Splitu od 1969. do 1995. Bavi se oblikovanjem lutaka u raznim
materijalima, slikarstvom, ilustracijom, scenskim oblikovanjem... Izlagala je
na više skupnih izložbi i samostalno. Samostalno je izlagala u Splitu 1999.,
2000., 2015., i u Zagrebu 1998. Za Nadu umjetnost je bila i ostala veliki izazov,
duhovno putovanje i živa avantura koja nije izgubila svoju poetičnost… Tonči
Šitin, iz predgovora kataloga izložbi slika Nade Bukvić u Muzeju grada Splita,
2015.Članica je ULUPUH-a, likovne grupe Par nas i likovne udruge Salona art.
Živi i radi u Splitu i u Dubrovniku. Kontakt mail: nadelic@gmail.com

Nastja Dadić Radić, likovna umjetnica, rođena je 1946. godine
u Splitu. Po završetku Škole za primijenjene umjetnosti u Splitu,
Odjel za primijenjenu grafiku, 1967., diplomirala je na Sveučilištu u
Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, program studija: Likovni odgoj i
likovne umjetnosti 1985. i stekla stručni naziv profesorice likovnog
odgoja i likovnih umjetnosti.
Članica je HDLU-a, HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1975. do
1979. bila je voditeljica aranžerskog odjela i izložbene djelatnosti
u robnoj kući Dobri, poduzeća Dalma u Splitu, a od 1979. do 2002.
predavala je likovne stručne predmete aranžersko-scenografskim
dizajnerima u Trgovačkoj školi i Školi za dizajn, grafiku i održivu
gradnju u Splitu. Za mentorski rad s darovitim učenicima više je
puta nagrađena. Uz slikarstvo, bavi se i oblikovanjem u raznim materijalima.
Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi: u Splitu,
Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Dubrovniku, na otocima Braču i Šolti, te u
San Marinu i Rimu. Sudjelovala je u raznim humanitarnim aukcijama
i u radu likovnih kolonija u Hrvatskoj. Djela joj se nalaze u raznim
ustanovama, mapa Istoria sfete udouice Judit (u tehnici papier
mache) Marka Marulića Splićanina u fundusu Galerije umjetnina u
Splitu, i u privatnim zbirkama. Živi u Rogaču na otoku Šolti i u Splitu
i bavi se radom u likovnim umjetnostima.
Kontakt mail: nastja.dadic.radic@gmail.com
 

Mirjana Despalatović Gabrić rođena je 1946. u Splitu. Školu za primijenjene
umjetnosti završila je 1967. u Splitu, Odjel za primijenjenu grafiku.
Godine 1970. diplomirala je na splitskoj Pedagoškoj akademiji studijsku grupu:
Likovne umjetnosti. Stekla je stručni naziv nastavnice likovnog odgoja.
Nagrađena je posebnom nagradom nastavničkog vijeća Pedagoške akademije
Split za postignute uspjehe na studiju. Od 1970. predavala je, do umirovljenja,
likovni odgoj, u osnovnoj školi Skalice. Sudjelovala je, u svojstvu likovnog
pedagoga i mentora, na više organiziranih i žiriranih izložbi učeničkih radova
u Splitu i diljem Hrvatske, pod pokroviteljstvom Ministarsva prosvjete i športa
RH u osnovnom školstvu. Više puta nagrađena je za unapređenje likovnog
stvaralaštva djece. Živi u Splitu.
 

Ruta Knežević, ugledna hrvatska umjetnica, rođena je 1947. u
Splitu, a preminula je 2006. u Zagrebu. Bila je članica ULUPUH-ove
Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Završila je Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu, Odjel slikarstva,1967. Apsolvirala je na
Akademiji primijenjene umjetnosti u Beogradu, Odsjek kostimografije,
a diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu 1972. Od 1975. profesionalno se bavila kostimografijom.
Osim slikarstva i kostimografije (za kazalište, film i televiziju), povremeno
je radila i kao scenografkinja i grafička dizajnerica, a okušala
se i u pedagoškom radu. Surađivala je s najuglednijim kazališnim
kućama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, kao i s brojnim istaknutim
redateljima. Ostvarila je kostimografije u više od 150 kazališnih
predstava, više od 20 filmova, te u oko 50 TV-drama i serija. Za svoj
rad bila je nagrađena brojnim nagradama (1980. i 1983. Nagrada
grada Zagreba,1990. za Zlatni smijeh,1998.,1999. i 2002. Zlatna
arena). U izdanju ULUPUH-a, uz podršku Ministarstva RH i Gradskog
ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, izdana
je 2009. monografija Ruta Knežević: Kostimi. Bila je osoba vedrog
duha, svoj je posao radila s lakoćom svih dobrih majstora.
 

Vlasta Kranjčev Klasić, grafička dizajnerica, završila je 1967.
godine Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu u četverogodišnjem
trajanju, na Odjelu za primijenjenu grafiku. Radila je dizajnirajući
ambalažu za prehrambene proizvode tvornice Podravka u
Koprivnici do umirovljenja. Godine 1972. sudjeluje u osnivanju Likovne
sekcije Podravka 72. Izlagala je na više grupnih i samostalnih
izložbi u Koprivnici i u Zagrebu. Izražava se crtežom i slika u raznim
slikarskim tehnikama. Godine 2010. dobila je nagradu za najbolje
slikarsko djelo na izložbi u organizaciji zagrebačkog Pučkog učilišta.
Sudjeluje na humanitarnim izložbama pri Franjevačkom svjetovnom
redu. Živi u Zagrebu od 2001. i bavi se umjetničkim radom.
 

Joško Martinis, grafičar, rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu. Završio je
petogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu, Odjel za primijenjenu
grafiku, u klasi prof. Jakova Budeše i Petra Jakelića, 1967. godine. Radio je u grafičkoj
struci u OOUR-u Publicitet od 1969. do rasformiranja tvrtke 1994. Od 1994.
do mirovine radi u novinskoj kući Slobodna Dalmacija u grafičkoj djelatnosti.
Aktivno se bavi slikarstvom, a izložbenu aktivnost započeo je na skupnoj izložbi
u rodnoj Komiži 1981. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj
i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Splitu dva puta 1984., u Splitu 1986., u
Komiži 1984., 1985., 1987. i 1996., u Visu 1987., Smederevu 1987. i u Parizu u Centre
d’animation Mathis 1988. Na slikama Joška Martinisa, inspiriranima ribarskom
epopejom, nebo i more prelijevaju se jedno u drugo ništeći tragove ljudskog otpora,
simboli otkinuti od izvorne cjeline: konop od vesla, ruka od tijela, brod od vala.
Galeb što ga Joško Martinis slika kao grb Komiže, trubač je od perja, koji otvara
nebesa, ne leti raskriljen nad morem nego stoji u svjetlu samom. Metaforičnost
Martinisova slikarskog svijeta toliko je izrazita da potire granice apstraktnoga, nadrealističkog
i hiperrealističkog… Joško Belamarić, predgovor kataloga izložbi slika
Joška Martinisa povodom 850 godina prvog pisanog spomena Komiže u Narodnoj
čitaonici, Komiža 1996.
 

Šimun Martinis rođen je 1948. u Komiži na otoku Visu. Diplomirao je na
Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Do rasformiranja tvrtke 1994.,
radi kao grafički dizajner za izradu logotipa, reklama i drugih projekata u OOUR-
u Publicitet u Splitu. Bavi se slikanjem, pretežno u tehnici ulja na platnu,
ispisujući likovnim jezikom mediteranske motive, život pučke arhitekture,
mijene mora, svoj otok, a ribarska brodica predstavlja fokus interesa u slikarstvu
Šimuna Martinisa. Izlagao je na više skupnih i 20-ak samostalnih izložbi
na otoku Visu, u rodnoj Komiži, Splitu, Šibeniku, Zagvozdu, diljem Hrvatske i
u SAD-u. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama. Godine 1990. izrađuje
poetsko-grafičku mapu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom. Kontakt
mail: apartmani.picasso@yahoo.com
 

Branko Penđer rođen je 5. prosinca 1948. godine u Rijeci.
Osnovnu školu završio je 1963. u Splitu, a Školu za primijenjene
umjetnosti u Splitu 1967. godine. Od 1970. zaposlen je u splitskom
Arheološkom muzeju, na radnom mjestu preparatora-crtača. Godinu
dana nakon zaposlenja, položio je stručni ispit, a 1981. imenovan je
višim preparatorom. Hidroarheološki kurs završio je 1973. u Puli, u
organizaciji Republičkog zavoda za kulturu iz Zagreba. Od 1993. radi
na mjestu voditelja odjela restauratorskih poslova u Arheološkom
muzeju u Splitu. Na tom radnom mjestu ostao je do umirovljenja
2013.
Kontakt mail: branko.pender@st.t-com.hr
 

Ante Sardelić Kraljević, akademski hrvatski i kanadski
umjetnik, rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Školu za primijenjene
umjetnosti završio je u Splitu 1967., a Akademiju likovnih umjetnosti,
Odjel kiparstva, u Zagrebu 1971. Od 1972. živi u Torontu u
Kanadi gdje radi kao samostalni profesionalni umjetnik, a bavi se
kiparstvom, grafikom, slikarstvom i piše poeziju. Od 1969. izlaže
na samostalnim i skupnim izložbama u galerijama i muzejima
metropola diljem svijeta: u Kanadi, SAD-u, Meksiku, Kolumbiji,
Argentini, Urugvaju, Peruu, Venezueli, Poljskoj, Portoriku, Indoneziji,
Francuskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Španjolskoj, Engleskoj,
Italiji, Sloveniji, Belgiji, Japanu, Koreji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Brazilu,
Australiji, Egiptu i to u New Yorku, Chicagu, Mexico Cityju, Caracasu,
Bogoti, Otavi, Hamiltonu, Torontu, Camberi, Fremantleu,
Frankfurtu, Windsoru, Melbourneu, Buenos Airesu, Montevideu,
Santiagu, Punta Arenasu, Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Hamburgu,
Pečuhu, Seattleu, Limi, Washingtonu, Jakarti, Clevelandu,
Brasiliji, Rimu, Kairu i Alexandriji. Od 1987. sudjeluje na jedanaest
međunarodnih izložbi i bijenala. Potporom kanadske vlade, 1998.
ostvaruje putujuću samostalnu izložbu u Hrvatskoj i BiH. Godine
1989. Kanadsko-hrvatska udruga umjetnika proglašava ga umjetnikom
godine, a 1995. Vlada RH odlikovala ga je Redom Danice
hrvatske za iznimne zasluge u kulturi. Godine 1997., pod pokrovi-
teljstvom vlade RH i predsjednika dr. Franje Tuđmana, u Muzeju Mimara u Zagrebu
održana je prva izložba iz desetogodišnjeg ciklusa Ante Sardelića Kraljevića Vječna
domovina te je postavljana u prestižnim izložbenim prostorima diljem svijeta. Hrvatska
televizija snimila je dokumentarni film o ciklusu Vječna domovina i o životu
umjetnika Ante Sardelića Kraljevića. Godine 2003. postavlja u svetištu u Blatu na
Korčuli životni put blažene redovnice Marije Propetoga Isusa Petković u kamenom
reljefu veličine 8,5 metara četvornih. Godine 2005., kao pozvani gost umjetnik na
Međunarodnom bijenalu u Limi u Peruu, izlaže izložbu Vječna domovina. Kameni
reljef za oltar Hrvatske crkve u Torontu u Kanadi izrađuje 2006., a ciklus novih
djela Kulturne paralele izlaže u muzejima i galerijama na svim kontinentima 2008.
Godine 2009. izradio je i poklonio kamenu skulpturu – reljef, dimenzija 150 x 300
cm, Vukovar – svjetionik hrabrosti i slobode, gradu Vukovaru, koja je postavljena
pred ulaz u Spomen-dom na Ovčari. Za izuzetne zasluge u promidžbi RH i rodnoga
Blata u svijetu odlikovan je 2015. Zlatnim grbom općine Blato. Aktivni je član
svjetskog pokreta za mir, World Peace Gong, te već osam godina izrađuje devet
monumentalnih skulptura u željezu u sastavu Gong poklona Republike Indonezije
Republici Hrvatskoj odnosno gradu Vukovaru. Priprema izradu brončane skulpture,
visine pet metara, Spomenik domovinskog zajedništva za rodno Blato. Djela mu se
nalaze u galerijama, muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Kontakt mail: antonsardelic@hotmail.com

Nikola Skokandić rođen je 1947. u Žrnovu na Korčuli. Završio je Školu
za primijenjene umjetnosti u Splitu na Odjelu za pimijenjenu grafiku (prof.
Jakov Budeša) 1967. , a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odjel
grafike (profesori: V. Parač, A. Kinert, F. Baće, M. Detoni). Član je HDLU-a,
HULU-a Split i likovne grupe Oz. Od 1973. radio je u novinskoj kući Slobodna
Dalmacija kao grafički urednik, a od 1993. do 2012. predavao je grafičke
predmete u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Izlagao je na mnogim skupnim
izložbama u zemlji i u inozemstvu. Samostalno je izlagao u Korčuli, 1980.,
1990., 1999., 2002. i 2005., u Orebiću 1999., u Splitu 1983., 2001., 2004.,
2005., 2013., 2014., u Veloj Luci 2014., Metkoviću 2015. Bavi se skulpturom
i grafikom. Po kratkoj priči Sreća književnika Petra Šegedina, izradio je art
knjigu 2009., a 2013. grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni sa sonetima pjesnika
Jakše Fiamenga. Nagrade: Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci
2001. Grand Prix na Međunarodnoj izložbi Ex libris u Rijeci 2003. Nagrada
za grafiku na Međunarodnoj izložbi Splitgraphic u Splitu 2005.Diploma na
Međunarodnoj izložbi Ex libris u Pančevu 2014.
 

Emilija Šarić Köhle rođena je 1947. u Privlaci kod Vinkovaca.
Završila je Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. godine.
Od 1969. živi u Berlinu. Studij slikarstva i pedagogije diplomirala
je na berlinskoj akademiji Hochscule der Künste, u klasi prof.
Geccellija 1988. Državni ispit za zvanje profesora likovnosti za rad
u nastavi položila je 1990. Predavala je na gimnaziji od 1993. do
2011. Bavi se slikarstvom i sudjelovala je na više skupnih izložbi
u Berlinu i u Splitu. Samostalno je izlagala 2015. u izložbenom
prostoru Muzeja grada Splita. Emilija Šarić Köhle svojim se agavama
iskazuje kao senzibilna i blaga slikarica koja nježno dodiruje svijet i
osjeća njegove titraje. Negdje duboko u sebi sačuvala je sjećanja na
estetski i koloristički izbalansiran krajolik koji postaje njezin intimni
oslonac. Nudi nam fragmente lirskih doživljaja koji su sređeni i
kao da sadržavaju vlastite mirise više nego li unutrašnju mistiku,
bliži su sanjanom nego li zbiljskom krajoliku, ljepoti koja se čuva
od prividnosti i okrutnosti života… Šitin, Predgovor kataloga izložbi
slika Emilije Šarić Köhle u Muzeju grada Splita 2015.
Kontakt mail: koehle.e@googlemail.com
 

Milan Šimera rođen je 1946. u Kaštel Lukšiću, preminuo je 2016. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u Kaštel Lukšiću, a Školu za primijenjene umjetnosti,
Odjel grafike, u Splitu 1967. Diplomirao je na splitskoj Pedagoškoj akademiji
1971. iz predmeta likovnih umjetnosti. Stekao je stručni naziv nastavnika
likovnog odgoja. Predavao je likovni odgoj u Krstaticama, Hanu, Dugopolju i
u osnovnoj školi Sućidar u Splitu, sve do umirovljenja. Kao likovni pedagog
izlagao je, na više edukativnih i žiriranih izložbi, učeničke radove, pod
pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa RH. Dobio je više nagrada
i pohvalnica za uspjeh u razvoju likovnog stvaralaštva, što je bilo naročito
zapaženo na izložbi radova učenika viših razreda splitske osnovne škole
Sućidar u Umjetničkom salonu HDLU Split 1993.
Izloživši više od 500 radova učenika viših razreda osnovne škole Sućidar,
likovni pedagog Milan Šimera promovira novi pedagoški pristup u nastavi
likovnog odgoja u osnovnim školama. Usuglašava dječje težnje za likovnim
prikazivanjem, a u nemogućnosti prikazivanja objektivne stvarnosti, nastaju
vlastiti doživljaji. Izrečena misao – ne znaju ništa ali mogu sve – pojašnjava da
dijete oslobođeno presije imitiranja realnosti postaje začuđujuće kreativno...
Vladimir Rismondo Ml., članak o izložbi učeničkih radova u Umjetničkom
salonu HDLU Split, Slobodna Dalmacija, 6. travnja 1993.
Primjere učeničkih radova likovnog pedagoga i mentora Milana Šimere, Emil
Robert Tanay, doajen slikarske umjetnosti i likovne pedagogije, označio je
važnim za unapređenje likovnog stvaralaštva djece. Milan Šimera, osim
slikanjem, pretežno u tehnici ulja, izrađuje trodimenzionalne figurativne
kompozicije sakralnih motiva u kombiniranoj tehnici. Bavio se i glazbenom
umjetnošću. Svirao je mandolinu u grupi Bonaca i pjevao u crkvenom zboru Sv.
Cecilije u Kaštelima. Darovao je 2015. sliku Sv. Lovre, u tehnici ulja na platnu,
crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
 

Ante Tafra rodio se 1947. u Splitu. Preminuo je 2012. Završio je Školu za
primijenjene umjetnosti, Odjel slikarstva, u rodnom gradu, 1967. godine.
Odlazi u Francusku i studira slikarstvo i dekorativne umjetnosti u Parizu,
pretendirajući rad i izražavajući se po Cezanneovim načelima. Povratkom u
Hrvatsku, završava studij na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku 1973. Radio je
u turizmu. Bio je član Poljičke likovne udruge Krug. Izlagao je na više skupnih
i samostalnih izložbi u Hrvatskoj. Sudjeluje u radu likovnih kolonija i na
humanitarnim aukcijama u organizaciji Poljičke likovne udruge Krug. Godine
2006., Zvonimir Solin i Klesarstvo FORMA Zakučac-Omiš izdaju monografiju
Ante Tafra: Slike i skulpture. Živio je i bavio se svojim omiljenim radom,
slikanjem i oblikovanjem u kamenu u Jesenicama-Sumpetru.
 

Zagorka Živković Perić rođena je 1949. u Splitu. Završila je
četverogodišnju Školu za primijenjene umjetnosti u Splitu 1967. Godine
1970. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Splitu iz predmeta likovnih
umjetnosti i stekla stručni naziv nastavnice likovnog odgoja. Do 1974. radila
je u poduzeću Jadrantekstil u propagandnoj i dekorativnoj djelatnosti. Odlazi
živjeti s obitelji u Toronto u Kanadu gdje se nastavlja samostalno baviti
likovnim radom. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u Torontu
i diljem Kanade. Posebno su bile zapažene samostalne izložbe slika malog
formata u kombiniranoj tehnici, slikane na ručno izrađenom papiru, u Torontu
1988. Od 2014. živi u Torontu i u Rogoznici i bavi se slikanjem motiva iz svog
okruženja u različitim tehnikama izradbe.
Kontakt mail: zagaperic@hotmail.com
 

Organizatori: Nastja Dadić Radić, Nada Bukvić Delić, Nikola Skokandić, Neda Kraljević Tiozzo
Uvodni tekst: Tamara Visković
Postav izložbe: Branko Pendžer, Nikola Skokandić, Šimun Martinis
Fotografije: Otokar Levaj, Nikola Skokandić, Zlatko Sunko
Grafičko oblikovanje: Nikola Skokandić
Lektura: Elizabeta Garber
Tisak: Dalmacijapapir Split
 

Ostalo - 29.06.

FILMSKA RADIONICA I OTVORENI PROGRAM EX ORIENTE 3

15:30 sati


Četvrtak, 29. lipnja 2017.
15:30 – 17:00 Masterclass: THOMAS BALMÈS
Nagrađivani redatelj i producent Thomas Balmès, čiji se filmovi često bave univerzalnim temama, predstavit će svoju filmsku metodologiju s posebnim naglaskom na vlastitu opservacijsku metodu. Na primjerima filmova Sreća i Babies Thomas Balmès objasnit će kako kreirati pripovjednu strukturu uz pomoć vizualnog jezika. Masterclass će moderirati glavni voditelj radionice Ex Oriente, Iikka Vehkalahti.

19:30 Filmska projekcija: HOUSTONE, IMAMO PROBLEM! (98 min., režija: Žiga Virc, Slovenija/Hrvatska/Njemačka/Češka/Katar, 2016.)
Međunarodna hladnoratovska zavjera, deklasificirani povjerljivi dokumenti i tajni dogovor Johna F. Kennedyja i jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita samo su vrh ledene sante u dojmljivom redateljskom prvijencu Žige Virca.
Projekciju će predstaviti redatelj filma.

Ostalo - 30.06.

FILMSKA RADIONICA I OTVORENI PROGRAM EX ORIENTE 4

15:00 sati


Petak, 30. lipnja 2017.
15:00 – 16:00 Predavanje: ULOGA JAVNIH TELEVIZIJA U DOKUMENTARNOM FILMU
… i kako im pristupiti. Producentica Simone Baumann i bivši vanjski urednik na YLE-u Iikka Vehkalahti podijelit će svoja iskustva u dinamici odnosa između nezavisnog producenta i javne televizije.

16:30 – 18:00 PRIMJER IZ PRAKSE: HOUSTONE, IMAMO PROBLEM!
Redatelj Žiga Virc i producent Siniša Juričić predstavit će praktični primjer dokumentarnog filma Houstone, imamo problem! te se koncentrirati na posebnu tehniku kombiniranja fikcije i stvarnosti kako bi se otkrile neke istine ili privukla pažnja na određene aspekte društva ili nas samih kojih možda nismo svjesni. Žiga Virc također će govoriti o izazovima snimanja doku-fikcije i procesu nastanka jednog takvog filma.
 

Izložbe - 04.07.

PREMIJERE 59

20:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 05.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 06.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 07.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 08.07.

PREMIJERE 59

18:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 10.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 11.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 12.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 13.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković

Izložbe - 14.07.

PREMIJERE 59

8:00 sati


Jan Tomažin

„Odsutno slikarstvo može učiniti vidljivim sve ono što slikarstvo nije, a čini se kao da jest: slikanje na pokrivaču, dekoracija uokvirenoga polja (dekoracija za mislioce), već zastarjeli ručni rad, odraz realnosti”, zapisao je Hans Belting u svom eseju. Slijedeći sličan misaoni put, filozofijski pristup umjetnosti (odnosno mediju slikarstva) mladog slovenskog umjetnika Jana Tomažina u prvom se redu temelji na poricanju očitosti i negaciji „privilegirane” površine slikarskog platna. Tako u seriji radova naslovljenoj promatrač na prvi pogled ne primjećuje ništa doli potpuno prazne, bijele površine. Međutim, ukoliko slikama pristupi s bočnih strana, uočit će čitav niz slojeva različitih nijansi akrilnih boja što se skrivaju ispod završnog bijelog premaza. Riječ je o dvije stotine slojeva boje koji se ritmički izmjenjuju i ponavljaju, nestajući i ustupajući pritom mjesto svakom sljedećem nanosu, da bi se naposljetku presvukli pročišćenim površinskim slojem bijele boje. Konačni je ishod svojevrsna anti-reprezentacija, lišena bilo kakva oblika suvišnih slikarskih elemenata. Ovakav je autorov interes za problematiziranje pitanja reprezentacije u slikarstvu potaknuo koncept dekonstrukcije francuskog filozofa Jacquesa Derridae koji se razvio pod snažnim utjecajem ničeanske, nihilističke filozofije. Derridina teorijska paradigma, koja je izvorno bila usredotočena na definiranje odnosa teksta i značenja, sadrži skeptičnu postmodernističku pretpostavku da svaka forma jezika nužno proizvodi različite vrste značenja. Iz tog proizlazi da apsolutna značenja ne postoje, ona su neodrediva i nepostojana, a upravo je to ideja dekonstrukcije koju autor izvlači iz konteksta jezika i primjenjuje na kritiku svakodnevnog života i značenja. Apsolutna istina zanijekana je dogmatskim postavkama koje vladaju u nekom vremenu i prostoru. U tom je smislu okvir (rub) slike ključan – on sugerira ograničenja nametnuta od strane društva kojima je nemoguće izmaknuti, a ono što preostaje unutar okvira tek je prazna ploča.
Vizualni antipod slikama I i II čini druga Tomažinova serija radova pod naslovom Površina platna sada je prethodno usitnjenim i osušenim ostacima boje ispunjena do efekta . U procesu stvaranja djela autor se nastoji distancirati od stvaralačkog čina i rad svodi na mehaničko prosipanje fragmenata boje kroz sito i njihovo slučajno fiksiranje na nosioce (drvo i platno), otvarajući pritom različite asocijativne mogućnosti.
Mirela Plenković