KALENDAR DOGAĐANJA 2017. godina

Gost - Ivica Ivanišević, novinar, književnik, publicist, autor drama i scenarija, gitarist, humorist,
Film kojeg je odabrao španjolska je crna komedija, snimana za vrijeme Francova režima. Prikazana je na venecijanskom filmskom festivalu, gdje je dobila nagradu FIPRESCI, unatoč protivljanju španjolskog ambasadora koji ga je držao direktnom kritikom sistema. Ivica Ivanišević nije jedini koji smatra da se radi o izvanrednom filmu. Pedro Almadovar ga izdvaja ga među filmovima koji su najviše utjecali na njega. Evo što kaže: „Film je toliko dopadljiv da su cenzori propustili razumjeti njegovu pravu prirodu. Shvatili su da se protivi smrtnoj kazni, koja je tada još bila na snazi u Španjolskoj, tek kada je prikazan u Veneciji i kada je dobio nagradu. Od tog trena, njegovo je prikazivanje bilo onemogućeno. Film je apsolutno remek-djelo. Kad ga danas gledamo, čini se nemoguće da je snimljen 1963. To je izvanredna argumentacija protiv smrtne kazne, maskirana u užitak komedije.“ 
Ivica je ovaj film prvi i jedini put vidio upravo u splitskoj Kinoteci, prije 8 godina. Ako ste ga tad pogledali, prepoznali ste ga. Ako niste – evo prilike, s uvodnom riječju našeg gosta-urednika.

Ostalo - 08.02.

SECRET ART CINEMA

20:00 sati


"Jeste li spremni prepustiti se iznenađenju?

SECRET ARTS CINEMA VAS POZIVA 8. veljače 2017 u 20 sati NA TAJNU PROJEKCIJU I DOGAĐANJE IZNENAĐENJA!

Jedna večer - jedna projekcija: trostruka hrvatska premijera filma, na temu umjetnosti, za kojeg niti ne znate da postoji, no (vjerujte!) želite ga pogledati.

Za vas smo pripremili niz zanimljivih filmova o sjajnim arhitektima, dizajnerima, umjetnicima i zanatlijama. Njihova svjedočanstva i tajne, životni projekti, ideje, želje i strahovi, pretočeni u dugometražni film, stižu na veliko platno.

Pozvani su svi, dolazak je za ljubitelje umjetnosti obavezan, a ulaz slobodan.

VOLIM KREATIVNO!

Potražite nas na FB stranici SECRET ARTS CINEMA ili nam pišite na program@secretartscinema.com"  (Secret Arts Cinema)

Izložbe - 21.02.

PREMIJERE 55

19:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 22.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 23.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 24.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 25.02.

PREMIJERE 55

16:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 27.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 28.02.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Boris Dežulović -  film iznenađenja.

Izložbe - 01.03.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 02.03.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 03.03.

PREMIJERE 55

8:00 sati


Prije svega krenimo sa jednostavnom konstatacijom: radovi autora Roka Šimićeva predstavljaju otklon od uobičajenog kiparskog pristupa. Stilski je jasno vidljivo da su radovi bliski nasljeđu minimalističke umjetnosti i umjetničke forme koju minimalisti zagovaraju, s jasnom tendencijom naglašavanja geometrijske strukture i plošnosti, u kojima svjetlo i sjena, pak, postaju ključni element.  Upravo se u igri svjetla i sjene počinju propitivati granice između kiparstva u tradicionalnom smislu riječi i novih tendencija u području multimedijalnih i interdisciplinarnih kretanja. Autor Roko Šimićev doprinosi širenju takvih tendencija razbijajući jedninu i kompaktnost jednog medija i jedne forme, djelujući kroz više njih. U tom svjetlu, njegove radove moguće je shvatiti više kao prostorne instalacije, čije promatranje nije omeđeno samo njihovom formom, nego i dinamikom izmjene sjene kao i prostorom koje dijele.  Baveći se otkrivanjem novih prostora i propitkujući granice pozitiva i negativa, autor radovima „Slojevito“ i „Pozitiv-negativ“ nastoji potaknuti gledatelja na analizu sposobnosti percipiranja i apstrahiranja te na razmišljanje o granicama vida. Od gledatelja traži svojevrsnu „osobnu revoluciju“ koja se očituje u izlasku iz svakodnevice i promjeni uobičajenog kuta motrišta. Šimićev

radom „otvara“ novi svijet nastao izrezivanjem geometrijskih oblika unutar zatvorene pravokutne forme. Tako rad „Slojevito“ čini šest pravokutnih objekata koji su svojim bočnim stranama horizontalno pričvršćeni uza zid. Nizanjem objekata jednog iza drugog, naglašava se međuprostor kao sasvim nova komponenta rada. Gledajući kroz prostor koji je stvoren od niza oblika, stječe se dojam njihovog poništavanja baš kao kod dugotrajnog promatranja drvoreda ili niza zgrada. Rad nastaje na iskustvu repetitivnih nizova koje u velikoj mjeri koriste minimalisti, istovremeno baveći se likovnom formom i misaonim procesima. Na jednak način zamišljen je i rad „Pozitiv-negativ“, koji se, za razliku od prethodnog rada, sastoji od tri ploče, ali većih dimenzija. Cilj je autora bio posvetiti pažnju pozitivnom prostoru tj. bijeloj lesonit ploči i negativnom prostoru tj. odrezanom dijelu.  Treći rad iz izložbene serije, Šimićeva je reinterpretacija znamenite slike „Automat“, američkog slikara Edwarda Hoppera. Tihu atmosferu sa slike autor je prenio u geometrijsku formu kocke, pazeći pritom da se suptilni osjećaj postignut na Hopperovoj slici ponovi i ovdje na vjerodostojan način. Četvrti rad „Snop (svjetlosti)“, kojega je prema njegovim osobinama moguće vezati uz prethodni, emanira svjetlo iz unutrašnjosti prema van

time naglašavajući kontrast u odnosu prema vanjštini. Kontrast se očituje u tome što svjetlost stvara negativ, koji projicira obrub vanjske kružnice, nalik efektu koji daje snop svjetla u tunelu. Taj kontrast definira putanju širenja svjetlosti u obliku snopa i prvenstvo daje unutrašnjem, umjetnom izvoru svjetlosti, naspram onog vanjskog (kao da se stvara binom organsko-anorgansko!). Oba rada svojim formama zadržavaju svjetlost i ne dopuštaju joj izlazak i rasprostiranje po prostoriji. Osim toga, unutar crnih oblika (kocke i snopa), svjetlost ostaje prigušena i nenametljiva. Svjetlost će kod prvog rada biti u obliku linija, dok će kod drugog činiti oblik kvadrata.  Ukratko, autor usmjerava i vodi naš pogled prema zakučastim detaljima i novim svjetovima svjetla i sjene. Gledajući na radove kao na zaigrane oblike čiji se odnos temelji na principu ambivalencije, neprestano se približavajući i udaljavajući kroz doživljaj plošnosti, kontrasta punine i praznine, pritom nadilazeći strogoću geometrije, ali i tamni kolorit i tjeskoban kontekst, važno je istaknuti da izlošci Roka Šimićeva pozivaju na oslobođenje od stereotipija i na sasvim novi pristup doživljaju neposrednog okružja, bilo da ga shvaćamo kao puku fizičku pojavnost ili kao metaforu.

 Ana Čukušić i Marija Matijašević

Izložba se otvara u utorak, 21. veljaČe 2017. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.

Izložba ostaje otvorena do 03. ožujka 2017.

Roko Šimićev rođen je 1995. godine u Zadru gdje je 2013. godine završio smjer slikarstvo u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna. Trenutno je student 1. godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić.

Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu - Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Ana Čukušić i Marija Matijašević // Tisak: Grafis d.o.o., Split

Izložbe - 07.03.

SRCE ŽENE

12:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 08.03.

SRCE ŽENE

10:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 09.03.

SRCE ŽENE

10:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 10.03.

SRCE ŽENE

10:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 11.03.

SRCE ŽENE

16:00 sati


Liga za prevenciju ovisnosti i Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata organiziraju izložbu 

SRCE ŽENE 

koja će se otvoriti u utorak, 7. ožujka u 12:00 sati u prostoru Loggie Zlatna vrata.

Na izložbi će biti prikazani radovi polaznica radionice kreativnog krojenja i šivanja organizirane u Ligi za prevenciju ovisnosti, unikatne torbe Mirele Jelaska koja je svoje prve radove napravila na istoj radionici, radovi polaznica likovne radionice u udruzi Feniks te radovi polaznica kreativne radionice udruge Naši trudi iz Vela Luke.

U okviru izložbe SRCE ŽENE bit će postavljena i izloža slika 'Boginje u svakoj ženi' autorice Nine Elezović Šimunović. 

Gosti programa su Senka Lovrić i Pjevačko društvo Marjan.

Suorganizatori programa su udruge Domine i BAŠ3BAŠ te Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata. 

Medijski sponzor je Hera Znanje. 

Izložba je dio multimedijske manifestacije 'Dani žena u Zlatnim vratima 2017.' i može se razgledati do subote, 11. ožujka od 10:00 do 20:00 sati. 

Osoba za kontakt:
Maja Krstić 098 1640 682

Više o kreativnim radionicama Lige za prevenciju ovisnosti:
Liga za prevenciju ovisnosti je osnovana prije 20 godina i u sklopu svoje redovite programske djelatnosti socijalnog uključivanja, Liga organizira i cikluse radionica kreativnog krojenja i šivanja sa ciljem razvoja vještina za zapošljavanje i samozapošljavanje Radionice, koje je do sada pohađalo oko 250 žena, se održavaju 2 puta tjedno u prostorima koje je Ligi ustupila Udruga dragovoljaca HRM-a iz Domovinskog rata.

Izložbe - 21.03.

PREMIJERE 56

13:27 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 22.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 23.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 24.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 25.03.

PREMIJERE 56

16:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 27.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 28.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Film kojeg vam donosi u svoje je vrijeme bio nominiran za Oscara, osvojio je Srebrnog lava na festivalu u Veneciji, a danas ga se drži za djelo koje je uvelike utjecalo na francuski novi val.

Glumac koji se pojavljuje u glavnoj ulozi igrao je samo u tom filmu i niti jednom drugom, a inovacija koja je ovaj film učinila potpuno drugačijim od ostalih, je mobilna kamera pričvršćena za snimatelja (Steadicamova baka) koja je omogućila autorima dokumentarističko bilježenje lokacija i života. Istovremeno, omogućila im je i znatno smanjenje troškova produkcije – pošto su okoliš kroz kojeg se glavni lik kreće činili stvarni ljudi i autentični događaji, namjesto skupih kulisa i ukočenih statista. 

Radi se rijetko prikazivanom filmu, kojega vrlo vjerojatno niste gledali. Dean je na njega naletio u jednom pariškom kinu kojega posebno voli, jer uvijek ima dobar program (to, kao nekakva pariška Zlatna vrata) i oborio ga je s nogu.

Izložbe - 29.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 30.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

Izložbe - 31.03.

PREMIJERE 56

8:00 sati


Digitalno. Svijet se danas kreće samo u tom smjeru. Svaki aspekt ljudskog života se poku- šava svesti na digitalnu razinu, ali obzirom da smo glavni protagonisti takvog svijeta treba ukazati i na bitnu činjenicu – mogućnost pogreške. U samoj srži digitalnog računala kašnjenje u interakciji određenih komponenti dovodi do poznatih, ali i nepoznatih opasnosti koje mogu rezultirati glitchem. Glitch kao takav je kratkotrajna pogreška na digitalnom zapisu koja se dogodi pri prijenosu i obradi podataka (proces kojeg je Lev Manovich nazvao transkodiranjem, kao posljednjim od pet osnovnih principa u novomedijskoj umjetnosti), ali ju je jako teško otkriti iz razloga što se automatski sama ispravlja. Nadalje, glitch umjetnost se pojavila krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća kao praksa označavanja pogrešaka u sustavima audio i video zapisa i fotografija. Glitch umjetnici se zabavljaju slučajnom greškom, svjesno je izazivajući poigravajući se vizualnim i digitalnim kodom u svrhu mijenjanja estetike, a upravo je to razlog zbog čega se navedena umjetnost naziva i umjetnošću namjerne greške. Njena priroda je interdisciplinarna pa zahtijeva povezivanje različitih grana produkcije, od umjetnika, preko programera i dizajnera koji kroz svoj rad pridonose boljem shvaćanju digitalne kulture. Na taj način umjetnost postaje sredstvom manipulacije digitalnim medijima, sredstvom izobličavanja ustaljenih načina njihova funkcioniranja i ukazivanja na nesavršenu prirodu digitalnog podatka koji se u suštini smatra trajnim. Potaknuta vlastitim iskustvom, odnosno susretima s uništenim digitalnim zapisima videa i fotografija kroz svoj dosadašnji rad, autorica Paula Rosan, studentica na Odsjeku za film i video pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, radom “.jpg” istražuje promjenjivost i nepredvidivost glitcha. U svojoj nestalnosti i pogrešnosti, glitch je vizualno zanimljiv, ali autorica ipak kontrolira što se s njim događa. Ispitujući njegovu prirodu, shvatila je da ga može izmanipulirati i „ukrotiti“ programiranjem aplikacije koja će njime upravljati. Rad je napravljen kao web aplikacija kojoj se pristupa kroz browser. Programska aplikacija u izložbenom prostoru funkcionira na način da s web kamere uživo preuzima snimku, frame po frame i prikazuje je na ekranu, a u pozadini se spremaju dvije slike – trenutni i prethodni frame. Spomenuti frameovi su podijeljeni na regije određene visine i širine, a od svake regije se uzima prosjek RGB vrijednosti srednjeg piksela koji se uspoređuje s onim prošlog piksela. Aplikacija prepoznaje da se dogodila promjena unutar regije ako je vrijednost veća od zadane, te ukoliko do nje dođe iscrtava se glitch-efekt. Glitch predstavlja funkcija koja na ulazu prima tu regiju, obrađuje je pomoću algoritama i takvu vraća na ekran. Funkcije se mijenjaju i stvaraju kombinacije svake sekunde, a aplikacija nasumično odabire između generiranja šuma, kolorizacije u RGB spektru ili kombinacije boja, sortiranja piksela prema svjetlini i prema RGB ili kombinaciji vrijednosti. Moguće je da se sve funkcije odjednom upale, ali i da se nijedna ne upali. Glitch-efekt se iscrtava na odvojen sloj, a vremenom mu se povećava transparentnost kako bi se postupno pojavila originalna slika bez efekta, koja se nalazi ispod glitcha. Zbog toga se svakim pokretom osobe kroz prostor stvara glitch na projekciji, a kao takav nije stalan niti trajan, već se pojavljuje i nestaje kako osoba mijenja svoje kretanje. Rad “.jpg” predstavlja novinu upravo zbog toga što je aplikacija, a ne „gotov“ proizvod – prisutan je u sadašnjosti, neovisan o prostoru, a opet ovisan o ljudima i predmetima od kojih traži pažnju i zahtijeva interakciju u kojoj se prema svakome ponaša nepredvidivo i drugačije. Naposljetku, računala su ipak strojevi i ovise o ljudskoj interakciji, a autorica je upravo taj odnos htjela prikazati u sferi u kojoj čovjek nema fizičkog kontakta s računalom, već ono nasumično odabire na koji način će prikazati objekt ispred sebe. Mia Kragujević

"Projekcija filma kojeg su Hrvoja Ivančić i Goran Šafarek snimili boraveći deset dana u Siriji u proljeće 2016.
„Glavna tema dokumentarnog filma „Sirija – zemlja na raskrižju“ je prikaz života na teritoriju pod kontrolom sirijskog režima. Kroz sugovornike svih društvenih slojeva pokušavamo saznati kako je sukob utjecao na život prosječnog Sirijca. Razgovaramo s ministrima u vladi, profesorima na sveučilištu, prodavačima na tržnici, poslovnim ljudima. U Damasku odlazimo do prvih linija bojišta udaljenih svega tri kilometra od samog centra grada, ali posjećujemo i devastirani grad Homs te kršćanska sela na prvoj liniji prema Islamskoj državi. Kršćanski korijeni Sirije još uvijek su prisutni u svakodnevnom životu, ali i pogođeni ratnim razaranjem, ponajviše islamističkim divljanjem. Saznajemo na koji su se način militanti odnosili prema kršćanima u drevnom gradu Malouli, mjestu gdje stanovnici još uvijek koriste aramejski, jezik Isusa Krista.“

Film traje 46 minuta, a prije početka projekcije, autor Hrvoje Ivančić održat će uvodnu riječ o samom snimanju filma.

Zbirka kratkih priča „Za'atar – priče s Bliskog istoka“ inspirirana je autorovim dvanaestogodišnjim putovanjima u regiju, a dobar dio radnje odvija se upravo u Siriji. O knjizi ćemo nešto više govoriti poslije projekcije kad ćemo otvoriti raspravu s publikom te prikazati još fotografija iz izbjegličkih kampova u Jordanu.

„Priče grade napetost iz dvije perspektive: jedna predstavlja gotovo luđačku smjelost pojedinih protagonista — zapadnih novinara i drugih putnika namjernika u sve nemirniji Levant – da iz sigurne zavjetrine ustaljene rutine iskorače u zavodljivu opasnost; druga je obojena stoičkom izmirenošću onih drugih — stanovnika upravo tog Levanta kao jezgre straha današnjega zapada — s neminovnom destrukcijom i stradanjem, ali uz istovremeni stameni otpor ontološkom zlu i vrtlogu ludila koji ih je već odavna usisao mimo njihove volje i znanja.

Ivančić u zbirci “Za’atar” teži svojevrsnoj dharmi svjetskog lutalice — ali ne u mirnim šumama sjeverne Kalifornije poput Kerouacovih beatnika, nego u usijanoj sirijskoj i jordanskoj pustinji u čijoj je dnevnoj fatamorgani nemoguće razlučiti Drugoga od samoga sebe.
Knjiga će se moći kupiti po promotivnoj cijeni.

Ulaz na projekciju je 20 kuna."

Izložbe - 11.04.

PREMIJERE 57

19:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 12.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 13.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 14.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 15.04.

PREMIJERE 57

16:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 17.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 18.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 19.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 20.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Izložbe - 21.04.

PREMIJERE 57

8:00 sati


U sklopu projekta Premijere, bugarska se umjetnica Violeta Apostolova predstavlja serijom grafika naslovljenih Fragmenti. Premda se grafici kao mediju u kontekstu suvremenih praksi nerijetko pristupa s dozom rezerve, autorica upravo u toj „neatraktivnoj“ tehnici uočava neograničenu mogućnost eksperimenta. Kombinirajući grafičke tehnike dubokog, visokog i slijepog tiska s kolažnim i tekstualnim intervencijama, umjetnica preispituje tradicionalne konvencije i granice grafičkog medija. Pristup joj je pritom minimalistički – „osiromašen“ kolorit, pročišćene i jasne kompozicije i prikazi gotovo siluetskih, asketskih obrisa koji se nedvojbeno uklapaju u prepoznatljiv, crno-bijeli svijet grafičarskog izričaja. Monokromatskoj paleti suprotstavljene su pak linije čija crvena boja sugerira nezaustavljivu energiju koja se slobodno giba ili interaktivno prožima s ostalim elementima, posljedično doprinoseći kontrastnom dijalogu vizuala. Kako sama ističe, vrelo svog kreativnog impulsa autorica pronalazi u neposrednoj okolini, u drhtaju mora i nemirnom valu. Poticaj pronalazi i u vječnim motivima snažnog simboličkog predznaka – ribama, a posebice pticama, koje kao vjesnice eteričnih prostranstava ujedno upućuju na duhovnu i kontemplativnu dimenziju rada. Osim toga, suptilna poetika umjetnice i tih emotivni angažman na grafičkom su papiru oživljeni i pisanom riječju. Pristupajući jeziku kao materiji koju je moguće vizualno artikulirati, pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke (1955.) umjetnica ispisuje i upisuje u sjetnu žensku figuru smještenu u melankolično ozračje koje odgovara elegičnim stihovima poteklim iz pera Vesne Parun. Ovakvim je tankoćutnim promišljanjem odnosa između verbalnog iskaza (pjesničke forme) i vizualne reprodukcije (ženskog lika) ostvarena svojevrsna sinteza poezije i likovne umjetnosti, još jedna vrst intermedijalnosti koja privlači pozornost autorice. Proizišli iz osebujnog poetskog opusa Tina Ujevića, na grafikama teku i jezgroviti, ekspresivni i prodorni stihovi pjesme Žedan kamen na studencu (1954.) te nostalgično-refleksivni prizvuk pjesme Odlazak (1920.). Suvereno ovladavanje tehnikama grafičkog métiera i precizna izvedba, zalaženje u polje eksperimentiranja i intermedijalnih relacija, kao i istančan osjećaj za liniju, crtež i teksturu pravci su koji karakteriziraju nenametljiv rukopis umjetnice. U Fragmentima su u tom smislu vješto izbalansirani disciplina i senzibilitet, preciznost i intuicija, a povrh toga slikarski intervenirana grafija odiše i snažnim lirskim sentimentom. Mirela Plenković

Gost izbornik: Tanja Mravak