PREMIJERE 67

Izložba se otvara u utorak, 20. studenoga 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga 2018.
Radovi Hrvoja Kapeline proizišli su iz negiranja tradicionalnih djela likovnih umjetnosti temeljenih na tehničkim vještinama. Na prvoj godini diplomskog studija koristeći juteno platno napeto na okvir, negira mimetizam i predstavljačke likovne procese koji su u različitim oblicima vladali kroz povijest slikarstva, a naročito su bili izraženi u domeni klasicističkih i historicističkih umjetničkih nastojanja. Iz tako dobivene površine izvlačio je konce i dobivao rupe, odnosno praznine u platnu koje su stvarale negativnu sliku. Nije išao u smjeru dodavanja na platno, već je od njega oduzimao jer mu je platno kao objekt, u tom periodu, bilo kreativnije od svega što se na njega slikalo, a oduzimanjem je, prema njegovom mišljenju, dobio više nego li bi to bio slučaj s pukim imitiranjem pojavnoga i takozvane realnosti. Sve čime se Kapelina bavio na prvoj godini diplomskog studija pitanje je nužnosti autora i preispitivanje što to slika jest, a ovim je svojim postupcima pronašao još jedan od načina materijaliziranja upravo tih misli. Jasno je, od slike u tradicionalnom smislu, ne ostaje ni slikarska tehnika, ni vještina pa čak ni platno. Moglo bi se reći da je jedina poveznica sa slikarstvom, neposrednost nanošenja materijala i format zadan letvicama (na koje bi slikarsko platno trebalo biti napeto). Taj okvir, to jest konstrukciju za platno, Kapelina koristi kao startnu poziciju za kreativni čin što bi tradicionalno bio prazan papir ili slikarsko platno. Konstrukciju „oblači“ različitim materijalima kao što su juta, bijelo platno i crna umjetna koža koje kombinira, suprotstavlja i spaja jednim velikim, ponegdje neurednim, šavom tako da imamo osjećaj vibrantne veze među površinama. Šav je autorov pečat, nešto što je proizašlo iz njegovog rukopisa i poveznica praznih priča koje nemaju formu ni snagu same po sebi, izolirane od specifičnog kompozicijskog konteksta u koji ih autor stavlja. Možemo ga doživjeti i kao kakvog medijatora različitih materijala i tekstura, ili u slučajevima kada platno uništava pa ga ponovno stvara, kao vezivno tkivo koje prvotnu namjenu platna prevodi u kontekst autorovog stvaralačkog iskaza.
Roberta Skočić