PREMIJERE 64
Kao utočište vlastitosti, tijelo je prostor u kojem cirkulira sve ono čovjekovo osobno, intimno – misli, emocije, sjećanja, sigurnosti i nesigurnosti. Jednako tako, ono je i fizički objekt, instrument koji dopušta ili ne dopušta određenu aktivnost, kretanje – pokret. U trenutku kada je tjelesna slika oštećena, odnosno onda kada je prisutna poteškoća, tjelesne su funkcije umanjene, limitirane i limitirajuće i predstavljaju zapreku u fizičkom i mentalnom smislu. Pitanjem artikulacije iskustva vlastite tjelesnosti i njome uvjetovanih ograničenja u svom se radu bavi mlada umjetnica Martina Đirlić. Prostorno-skulpturalna instalacija autoričin je iskaz osobnih tjelesnih propozicija, odnosno tjelesne deformacije gornjih ekstremiteta koja uvjetuje njen ograničen raspon pokreta ruku. Rad komunicira upravo granice tog osobnog prostora – opseg pokreta koji se zaustavlja na visini (limitu) od 140 centimatara. Na toj je razini, na izduženim, tankim, naizgled krhkim metalnim šipkama, uglavljeno masivno, kruto i teško brodsko uže. To uže ne veže, ne steže, ne spaja niti učvršćuje; ono ritmički vijuga i balansira na tanašnim šipkama, a njegovi završeci slobodno padaju u prostoru, ne ograničavajući ili sputavajući pomak nekog objekta. Priroda materijala pritom nije izmjenjivana, uže zadržava svoju formu i karakter (dužinu, debljinu, grubu teksturu), bez prilagođavanja, udovoljavanja i podređivanja estetskim normama. Ipak, ono je lišeno svrhovitosti (vezivanja/spajanja), što sugerira iskustvo tjelesnog hendikepa i ograničenih motoričkih funkcija. Autorica i odabirom same forme skulpturalne instalacije uskraćuje, odnosno ograničava mogućnost slobodnog, nesmetanog kretanja unutar izložbenog prostora. Rad označava izravnu fizičku prepreku koja konfrontira publiku diktirajući joj smjer gibanja no istovremeno, kako autorica kaže, ukazuje „na potrebu kretanja unatoč ograničenosti“. Osobna tjelesna poteškoća pripadna prostoru privatnosti u radu poprima dimenziju javnog, opipljivog. Njome uvjetovana ograničenja (pokreta) rekonstruirana su i prisutna kao entitet oduzete funkcije (uže) i kao prepreka, kao smetnja fizičkom kretanju i postojanju uopće (prostornost rada). Autorica, komentirajući odabir medija, zaključuje: „iako deformiran [u funkcionalnom smislu], treba ostati ono što jest, bez ikakvog premazivanja i uljepšavanja“.
Mirela Plenković
Izložba se otvara u utorak, 10. travnja 2018. u 19:00 sati, Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Dioklecijanova 7, Split.
Izložba ostaje otvorena do 20. travnja 2018.
Martina Đirlić rođena je 1995. godine u Splitu. Školu likovnih umjetnosti u Splitu završava 2014. godine. Preddiplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu završava 2014. godine u klasi izv. prof. Deana Jokanovića Toumina. Na istoj instituciji trenutno polazi prvu godinu diplomskog studija slikarstva u klasi red. prof. Viktora Popovića. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi.
Organizacija projekta: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split; Umjetnička akademija u Splitu – Slikarski odsjek; Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest umjetnosti // Voditelji projekta: Helena Petrinović, Viktor Popović, Vedran Perkov, Ivana Poljak, dr.sc. Dalibor Prančević, Ivana Meštrov // Izdavač: Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, Split // Za izdavača: Tamara Visković // Tekst: Mirela Plenković // Tisak: Grafis d.o.o., Split