FB: IZBOR PUBLIKE / CASABLANCA

Casablanca, 1942.


Casablanca, 1942. Michael Curtiz, 102 min. US
Scenarij:
Julius J. Epstein, Philip G. Epstein & Howard Koch prema kazališnoj predstavi „Everybody Comes to Rick's“ Murray Burnetta & Joan Allison
Uloge: Humphrey Bogart, Ingrid Bergman, Paul Henreid, Claude Rains, Conrad Veidt, Sydney Greenstreet, Peter Lorre, Dooley Wilson
   Ilsa Lund: Play it once, Sam. For old times' sake.
   Sam: (lying) I don't know what you mean, Miss Elsa.
   Ilsa Lund: Play it, Sam. Play "As Time Goes By."
   Sam: (lying) Oh, I can't remember it, Miss Elsa. I'm a little rusty on it.
   Ilsa Lund: I'll hum it for you. Da-dy-da-dy-da-dum, da-dy-da-dee-da-dum... (Sam begins playing) Sing it, Sam.
   Sam: (singing) You must remember this / A kiss is still a kiss / A sigh is just a sigh / The fundamental things apply / As time goes by. / And when two lovers woo, / They still say, "I love you" / On that you can rely / No matter what the future brings...    
   Rick Blaine: (rushing up) Sam, I thought I told you never to play...- (Sees Ilsa. Sam closes the piano and rolls it away.)

   Amerikanac Rick Blaine u vichijevskoj Casablanci vodi sumnjivi i pomodni noćni lokal, naoko nezainteresiran za politička previranja i rat koji se vodi skoro u cijelom svijetu. Svatko tko iole nešto znači svraća u njegov lokal "Rick's Cafe Americain", koji tek postaje uzbudljivo mjesto dolaskom Victora Laszla, simbola antinacističkog pokreta diljem Evrope. Sa njim je i supruga, Ilse Lund, sa kojom je Rick upravo uoči ulaska nacista u Pariz doživio veliku romansu, ali i koja ga je bez objašnjenja napustila... Deprimirani Rick odlazi za Casablancu, cinično promatrajući svijet koji ga je razočarao. Međutim, ponovni susret sa Ilsom u Ricku budi stare osjećaje. Poučen iskustvom u prvom trenutku odbija pomoći onoj koja ga je već jednom razočarala...

   Bio bi to tek kratki sadržaj „Casablance“ koji se može pronaći u skoro svakom filmskom ili video vodiču, i kako vrijeme prolazi ovaj film stekao je ime jedne od najvećih hollywoodskih ikona. Svoj put ka slavi „Casablance“ je započela 26.studenog 1942. godine svečanom premijerom u njujorškoj dvorani The Hollywood Theatre. Mnogi su po izlasku iz kina smatrali kako je riječ o još jednoj studijskoj produkciji Warner Brosa koje su nastajale brzinski, u roku od mjesec-dva. "Drhtavi, srceparajući film!", bile su prve kritike izrečene nakon premijere filma egzotičnog i pamtljivog naslova. Nedugo zatim ime filma bilo je na svačijim usnama zahvaljujući činjenici da se u "pravoj" Casablanci 1943. godine održao summit na kojem su sudjelovali Churchill, Staljin i Roosevelt, što se itekako odrazilo na dodatnu posjetu i popularnost filma. Stvarni i pravi uspjeh filma, kao i konačna potvrda vrijednosti stiže sa nagradom Oscar. Osvaja ga Michael Curtiz za režiju, scenaristi i sam film, a još su bili nominirani: Arthur Edeson za fotografiju, Max Steiner za muziku, Humphrey Bogart za glavnu mušku ulogu (tu nagradu osvaja tek 1951. godine ulogom Charlie Allunta u Hustonovoj „Afričkoj kraljici“), te Claude Rains za sporednu mušku ulogu brilijantno odigravši ulogu šarmatnog, korumpiranog francuskog kapetana Louisa Renaulta.

   Od tada, film je ušao u filmski folklor, zahvaljujući svom duhu, odmjerenosti i nezaboravnim ulogama. Čak se trebala nastaviti priča o Ricku i Renaultu odmah po završetku snimanja, ali scenarij nikada nije napisan. Bilo je brojnih imitatora svih ovih godina. „The Conspirators“ (And Storm over Lisabon) iz 1944. redatelja Jeana Negulescoa sa Hedy Lamarr i Paulom Henreidom, nastao na tragu mita „Casablance“ nije uspio ponoviti uspjeh svog uzora, kao ni „Caboblanco“ iz 1980. godine J. Lee Thompsona sa Charles Bronsonom koji je u cijelosti koncipiran na obrascu „Casablance“. Čak dvije televizijske serije (1955. sa Charles McGrawom kao Rickom, te 1983. sa Davidom Soulom) osuđene su na propast, postižući jedino to da svih podsjete kako je jedino Bogartova verzija bila ona prava - i još uvijek jest! Dokaz za to je i da danas, 76 godina kasnije, sa zvijezdama koje su odavno umrle, te sa blijedim filmskim i TV imitacijama, Curtizov sjajni film o humanosti i cinizmu u ratom zahvaćenoj Sjevernoj Africi, još uvijek živi i po mnogima spada u najljepšu filmsku priču. I u novije vrijeme bilo je brojnih pokušaja imitacije klasika: bučno najavljivana „Havana“ (1990.) Sydneya Pollacka neslavno je prošla, isto kao i „Barbwire“ (1996. David Hogan) koji je doslovce kopirao priču. S malom diverzijom: Bogartovu ulogu u Americi uništenom Drugim građanskim ratom preuzima Pamela Anderson.

   Filmski scenarij „Casablance“ zasnovan je na kazališnom komadu "Everybody Comes to Rick's" (koji je u kazalištu realiziran tek 1991. godine, sa Leslie Granthamom u ulozi Ricka) Murraya Burnetta i Joan Allison. Burnetta je inspirirao jedan bar cafe u južnoj Francuskoj gdje su se skupljali anti-nacisti prije odlaska u Casablancu, a u kojem je svirao jedan crni pijanist. U kazališnoj obradi Rick je inače odvjetnik specijaliziran za krivično pravo, opterećen osobnim razvodom braka. 22. prosinca 1941. godine Warner Bros za 20.000 dolara otkupljuje materijal, i to je bila najveća cijena ikada plaćena za jedan nepoznati i neproducirani komad. U scenaristički projekt ubačeni su Julius J. i Phillip G. Epstein, koji su kalkulirali sa raznim imenima za film (bilo je prijedloga da se film nazove „African Manhunt“ ili „They Met in Casablanca“), ali dilemu prekida producent filma Hal Wallis koji 31. prosinca 1941. mijenja oficijelni naziv u „Casablanca“. Već 5. siječnja Warner objavljuje u Hollywood Reporteru da će u tom filmu glavne uloge tumačiti Ronald Reagan, Ann Sheridan i Dennis Morgan. Kao što je poznato, Reagan se nikada nije pojavio u toj ulozi, ali su sa tim činom započele kalkulacije oko nositelja glavnih uloga. Osim Reagana, za ulogu Ricka u najužoj konkurenciji bio je George Raft (zvijezda tridesetih godina, upamćen po ulozi u Hawksovom „Licu s ožiljkom“). Međutim, Raft odbija ulogu sa komentarom: "Ne želim u filmu biti nasuprot neke nepoznate Šveđanke!" Ulogu na kraju dobija Humphrey Bogart, sa točno definiranim ugovorom: 3.500 dolara tjedno plus troškovi.

   Za ulogu Ilse testirane su Ann Sheridan, Michele Morgan i ruska balerina Tamara Toumanova (u planu je bila i Hedy Lamarr, no odbila je ponudu jer nije željela snimati prema nedovršenom rukopisu), ali 24. travnja 1942. Warner postiže sporazum sa Davidom O.Selznickom (producent Paramounta, kasnije MGM-a) koji im ustupa Ingrid Bergman u zamjenu za Oliviu de Havilland. Prema riječima Ingrid Bergman, David je s njom razgovarao na slijedeći način: "Zapravo i neznam ništa o ovoj priči, ali ćeš imati sjajnu garderobu i sigurno je da će sve skupa biti nezaboravno."

   Unajmljen je još čitavi niz Warnerovih glumaca za sporedne uloge, iako još uvijek nije izvršena podjela glavnih. Za ulogu uglednog anti-naciste bio je predviđen poznati tenor iz musicala Dennis Morgan, ali uloga na kraju ipak pripada Austrijancu Paulu Henreidu. U prvi trenutak Paul odbija ulogu, ali kada su Nijemci započeli progon anti-nacista, prihvaća Warnerovu ponudu spašavajući na taj način vlastiti život. Majora Strassera u prvoj varijanti trebao je glumiti poznati redatelj Otto Preminger, dok je još uvijek bilo dosta dvojbi oko pjevača-pijaniste. Pomišljalo se na Ellu Fitzgerald, Hazel Scott  ili Lenu Horne. Na kraju ulogu dobija nepoznati Dooley Wilson (inače bubnjar i jedini od svih aktera koji je prije snimanja bio u Casablanci). Usprkos činjenici da u stvarnosti Dooley nije znao svirati klavir (samo je imitirao pokrete pijanista Elliotta Carpentera, tajanstvenog Warnerovog glazbenika koji je potrebne melodije svirao iza kamere), poistovjećen je s filmskom temom "As Time Goes By", i po prikazivanju filma primao po 5000 pisama dnevno, više nego jedan Clark Gable. Većinu nacista glumili su Židovi, a kada se nakon 2. svjetskog rata „Casablance“ počela prikazivati u Njemačkoj, nedostajalo je 20-tak minuta. Izbačene su scene u kojima se negativno govorilo o Nijemcima i skoro sve u kojima se pojavljuje Conrad Veidt (major Strasser).

   Ni sa redateljem nije išlo glatko, jer ponudu odbija William Wyler. Cijeli posao na filmu počinje se normalno odvijati tek pojavom redatelja Michaela Curtiza, koji unajmljuje još jednog scenaristu, Howarda Kocha, za dotjerivanje scenarija koji još uvijek nije imao kraj. Snimanje „Casablance“ započelo je 25. svibnja 1942. godine, sa flashback scenama Pariza, iako su članovi glumačke ekipe kasnije stvorili mit da je film rađen sa sekvencama u nizu. Usprkos nesuglasicama prouzrokovanim među glumcima (prvenstveno sa Bergmanicom) i izmjenama scenarija, film se nastavio snimati u potpunoj zbrci i pometnji. Kada bi netko zapitao o logici pojedinih scena, Curtiz je spremno odgovarao: "Ne brinite o logici! Učiniti ću da se sve odvija takvom brzinom da nitko neće primijetiti." Usprkos totalnom manjku kohezije (ispostavilo se na kraju da zaista nije nitko primijetio) pisci scenarija uspjeli su stvoriti najcitiranije (i najparodiranije) dijaloge: "Here is looking at you kid", "I think it's the beginning of a beautiful friendship"... Vrhunac ironije: filmski najpoznatija rečenica "Play it again Sam" (Sviraj to ponovo Sam) nije nikada stvarno izgovorena! U kazališnom komadu prema kojem je rađen scenarij filma Rick izgovara "Sviraj to, ti glupo kopile!". U prvobitnom scenariju pisalo je "Sviraj, ti glupane!", dok se u samom filmu Rick obraća Samu na slijedeći način: "Ako ona može to podnijeti, i ja mogu. Sviraj!". Dotična rečenica postoji tek u nazivu filma Woody Allena iz 1972. godine, „Play it again Sam“, koji u velikoj mjeri objašnjava autoritet i magnetičnost jednog Bogarta (Woodyjev idol u filmu, po sistemu "što bi uradio Boggie u ovom trenutku"), ali i „Casablance“, budeći konstantno nostalgiju za originalom.

   Sa glavnim kamermanom Arthurom Edesonom, scenografom Carl Jules Waylom, te montažerom Owen Marksom (i pomoćnikom Don Siegelom, kasnije poznatim redateljem), uz doprinos ostale filmske i glumačke ekipe, posao se zahuktao i polako približavao kraju, makar su se i scenaristi i Curtiz dvoumili oko kraja. Postojalo je nekoliko alternativa: da Ilsa ostane sa Rickom (previše riskantno: imati ženu koja napušta supruga), ubiti Ricka i Ilsa odlazi sa Victorom (previše žalosno) ili da Victor bude ubijen (politički neprihvatljivo). To je posebno zbunjivalo Ingrid Bergman, ali joj je jednostavno savjetovano da odglumi rolu imajući u vidu sve varijante. Napokon se producent Wallis i redatelj Curtiz odlučuju obraditi dva završetka, ali je prvo snimljeno finale tako dobro uspjelo da su se odmah za njega odlučili, uz neprimjetne korekcije. Drugačiji završetak nisu ni pokušavali snimiti.

   Tijekom snimanja filma ekipa je bila suočena sa nekoliko problema, a Warner je bio zabrinut činjenicom postojanja mogućnosti cenzure nekih ljubavnih scena Ilse (kao udate žene) i Ricka, kao i još nekih scena koje su odudarale od tadašnjih, jako strogih cenzorskih pravila. Sam Humphrey imao je podosta privatnih problema pošto ga je supruga Mayo Methot sumnjičila za vezu sa Ingrid Bergman nakon što ih je zatekla u njenoj garderobi nakon snimanja. Doduše, u jako bezazlenom odnosu, no ipak...

   Osim postojećih problema, kompozitor Max Steiner mrzio je pjesmu "As Time Goes By" (inače djelo Hermana Hupfelda, bez uspjeha lansirana već 1931. godine u broadwayskom musicalu "Everybody's Welcome") smatrajući je prejednostavnom za ljubavnu temu. Pjesma je skoro eliminirana u posljednjem trenutku, ali zbog činjenice da se Bergmanica već ošišala zbog uloge u filmu „Kome zvono zvoni“ (For Whom the Bell Tolls, 1943. Sam Wood) spriječen je pokušaj producenta da ponovo snimi scenu u kojoj ona moli Sama da joj odsvira "As Time Goes By". Nakon što je film počeo prikazivanje, pjesma "As Time Goes By" zadržala se 21 tjedan na top listi američkog radija.

   Tijekom snimanja Bogart je sam iskovao frazu "Here's looking at you kid", koja je u originalu bila "Here's good luck to you!" (u njemačkoj verziji ova rečenica izgovorena je "Schau mir in die Augen, Kleines," što bi u engl. prijevodu bilo "Look in my eyes, kid."). Osim toga, vidljive su i neke greške. Kada Bogart, provodeći posljednje dane u Parizu govori Ingrid: "Nijemci su nosili sivo, ti si bila u plavom", ona odgovara: "Spremila sam tu haljinu. Kada Nijemci odu opet ću je obući". Međutim, u flashbacku koja se odnosi na taj dan, ona nosi odijelo a ne haljinu... A kada Bogart odlazi na vlak, nakon što je podosta prostajao čekajući na kiši, mantil mu je potpuno suh...

   Cijeli film sniman je u Hollywoodu, u Warnerovim studijima i to u trajanju od 59 dana tokom proljeća 1942. godine. Odlična fotografija i scenografija toliko su impresivni da su mnogi "zaboravili" kako je skoro cijeli film sniman u studiju, osim završne scene koja je snimljena na aerodromu "Municipal" u Los Angelesu. I tu se potkrala “sitna” greška: ona odlazi avionom sa suprugom a početak divnog prijateljstva prati fotografija u izmaglici. A Casablanca se nalazi u pustinjskom Maroku gdje može biti govora o svemu osim o magli. A kako nije bilo novaca, u završnoj sceni nije se mogao koristiti (iznajmiti) pravi avion već je tu “ulogu” odigrala manja maketa koja je vještinom snimatelja i redatelja izgledala poput pravog aviona.

   Film je koštao 878.000 dolara, Curtizov honorar bio je 73.400 dolara, Bogartov 36.667, Ingrid Bergman, Conrad Veidt i Paul Henreid dobili su po 25.000 dolara, Claude Rains 22.000, Sydney Greenstreet 7.500, Peter Lorre 2.333, dok se Dooley Wilson zadovoljio sumom od 3.500 dolara (klavir na kojem je Dooley navodno svirao prodan je 1988. godine jednoj japanskoj firmi za 154.000 dolara). Do sada je film samo od rentiranja video-kazete ostvario prihod od preko 4,2 milijuna dolara. Nove, kolekcionarske verzije te DVD izdanje još su više povećale profit. Na Internet stranicama www.imdb.com, prema glasovima posjetitelja (433.797) „Casablanca“ zauzima 36. mjesto s prosječnom ocjenom 8,5.

   Status kult-filma „Casablanca“ je, između ostalog, stekla i početkom šezdesetih godina kada se u Cambridgeu (Massachusetts, SAD) u kino-klubu "Battle Theatre" prikazivala nekoliko godina uzastopce prva tri tjedna u mjesecu. Svojevremeno je američki magazin "TV Guide" imenovao „Casablancu" za najpopularniji film koji se redovito reprizira na televiziji (i najčešće). Na BBC-ju je prvi put prikazana u siječnju 1977. godine i od tada reprizirana 20-tak puta. 1977. godine Američki filmski institut proglasio je „Casablancu“ najboljim i najutjecajnijim filmom svih vremena, uz „Prohujalo sa vihorom“ (Gone with the Wind, 1939. Victor Fleming) i "Građanina Kanea" (Citizen Kane, 1941. Orson Welles).

   Brazilski filmski zaljubljenik Joao Luiz Albuquerque uzeo je kopiju „Casablance“ i napravio novi (!?) kraj u kojem Ilse ne ide u avion sa Victorom. Ova neautorizirana verzija doživjela je specijalno prikazivanje na filmskom festivalu u Rio de Janeiru 1987. godine.

   Američki kritičar i pisac David Thompson, u svojoj zbirci fikcionalnih biografija filmskih likova, pod imenom „Suspects“, zamislio je nastavak tj. budućnost junaka „Casablance“. Rick i kapetan Renault postali su vođe Pokreta otpora, povezani homoseksualizmom. Victor je po dolasku u SAD raskrinkan kao nacistički doušnik, a Ilse Lund, kasnije kao tajnica Generalnog sekretara OUN-a Daga Hammarskjolda gine 1961. u avionskoj nesreći.
   1982. godine američki novinar Chuck Rose iz šale je scenarij „Casablance“ (jasno, s izmijenjenim imenima) poslao 217-orici filmskih literarnih agenata. 147 mu je nezainteresirano vratilo rukopis, 32 su prepoznala o čemu je riječ, dok ga je njih 38 prihvatilo kao jedan sasvim novi i upotrebljivi scenarij.
http://www.imdb.com/title/tt0034583/?ref_=fn_al_tt_1
https://hr.wikipedia.org/wiki/Casablanca_(1942.)
http://tipo-goodtalking.blogspot.hr/2013/10/casablanca.html
http://www.fak.hr/recenzije/lovricevi-evergreeni/casablanca-1942/

ŠKOLSKA KINOTEKA

KALENDAR DOGAĐANJA

IZDVOJENO

JAVNA NABAVA - SPECIJALISTIČKI PROGRAM

Specijalistički program javne nabave održavat će se od od 9. travnja do 14. travnja 2018. godine svaki dan u periodu od 9.00 sati do 17.00 sati. Prijave do 05. travnja 2018.